NAELA I METODE TUMAENJA BIBLIJE MATIJE

VLAIA ILIRIKA KAO SMJERNICE ZA PROBLEMATIKU

SVETOPISAMSKOG AUTORITETA U DANANJEM
PROTESTANTIZMU
Ervin Budiseli
Biblijski institut
Kulanova 21, Zagreb
ervin.budiselic@zg.t-com.hr

UDK: 274-1 Vlai Matija Ilirik

27-27
Pregledni rad
Primljeno 01/2015.

Saetak
lanak razmatra naela i metode tumaenja Biblije Matije Vlaia
Ilirika, koji je svojim djelovanjem znatno pridonio razvoju tumaenja
Biblije, koja u protestantizmu zauzima primarno mjesto u pitanjima
doktrine, vjere i prakse te promilja mogui Vlaiev utjecaj na problematiku svetopisamskog autoriteta u dananjem protestantizmu. U
prvome dijelu razmatra se Vlaiev odnos prema Rimokatolikoj Crkvi,
koji je uvelike odreen njegovim odnosom prema Bibliji, a u drugom
dijelu Vlaieva naela i metode tumaenja Pisma. Sve to e posluiti da se u kontekstu kreda sola Scriptura u treem dijelu razmotri
problematika tumaenja Biblije s kojom se dananji protestantizam
susree. Zakljuuje se kako naelo sola Scriptura samo po sebi nije
u stanju ponuditi autoritativno tumaenje Biblije te se istie kako se u
prevladavanju tog problema protestantizam, prema modelu koji nudi
Vlai, treba okrenuti k jo revnijem prakticiranju povijesno-gramatike metode i predanijem pokuaju rekonstrukcije tradicionalnog tumaenja Pisma unutar crkvene tradicije.
Kljune rijei: reformacija, Matija Vlai Ilirik, hermeneutika,
povijesno-gramatika metoda, sola Scriptura, odnos Pisma i tradicije, autoritativno tumaenje Biblije.

Uvod
Kao jedan od nedostataka protestantizma esto se istie njegova
hermeneutska rascjepkanost i postojanje mnotva suprotnih tumaenja Biblije. tovie, moemo govoriti o svojevrsnom hermeneut280

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 2, 280-302

skom kaosu.1 Dodatni problem predstavlja sama definicija pojma

protestantizam. Iako se reformacija razvila u etiri tradicije: evangeliku ili luteransku, reformiranu ili kalvinsku, anglikansku te anabaptistiku, prema jednom shvaanju, protestantskim crkvama
izvorno se mogu nazvati samo luteranska i kalvinistika tradicija,
koje su svoje reforme provodile uz pomo sekularnih vlasti, to je
pak dovelo do stvaranja dravnih crkava, dok je anglikanska tradicija nastala vie kao rezultat politikih previranja, u iju je svrhu
iskoritena pojava reformacije. Shodno tome, sve ostale crkve koje
su proizale iz reformacije, trebamo nazvati crkvama reformacijske
batine.2 S druge strane, mogue je i sve ostale crkve koje su proizale iz reformacije batinei od protestantizma naela samo Pismo,
samo milost i samo vjera, a od radikalne anabaptistike tradicije
nauk o uenitvu, praksu krtenja samo odraslih osoba i druge,
stav da Crkva mora biti odvojena od Drave te shvaanje da svaka
lokalna zajednica ima puninu crkvenosti, nazvati protestantskim
crkvama.3 Uzimajui u obzir ovu drugu, iru definiciju protestantizma, u lanku se razmatra uloga i vanost Matije Vlaia Ilirika u
oblikovanju protestantske hermeneutike i njegovog moebitnog utjecaja na protestantizam danas.
Matija Vlai Ilirik jedna je od nezaobilaznih osoba hrvatskog,
ali i svjetskog protestantizma, koja je dala znaajan doprinos europskoj kulturnoj, znanstvenoj i teolokoj misli 16. stoljea. Vlai je
bio reformator, poznavalac nekoliko jezika, povjesniar i neumoran pisac, ali i hermeneutiar. Bilo da ga nazovemo ocem biblijske
hermeneutike4 ili pak obnoviteljem hermeneutike,5 njegov doprinos na ovome polju je nezaobilazan. Poznato je da protestantizam
tradicionalno u sebi nosi i stavlja veliki naglasak na autoritet Pisma,
a to podrazumijeva veliko poklanjanje panje naelima tumaenja
1

Usp. Keith A. Mathison, The Shape of Sola Scriptura, Moscow, Canon Press,
2001., 274.
Usp. Stanko Jambrek, Crkve reformacijske batine, Zagreb, Bogoslovni institut,
2007., 92-93; Ankica Marinovi Bobinac Dinka Marinovi Jerolimov, Vjerske
zajednice u Hrvatskoj, Udruga za vjersku slobodu u RH Prometej, Zagreb, 2008.,
110.
Vidi F. L Cross Elizabeth A. Livingstone, The Oxford Dictionary of the Christian
Church, Oxford University Press, Oxford-New York, 2005., 1347-1349; Sinclair
B., Ferguson J. I. Packer, New Dictionary of Theology, InterVarsity Press,
Downers Grove, 2000., 538-541.
Usp. Danijel Berkovi, Od literalizma do interpretatizma. Kako ispravnije biblijski misliti?, u: Kairos 4 (2010) 2, 275.
Usp. Nikola Hohnjec, Matija Vlai Ilirik: kontroverzist i bibliar, u: Bogoslovska
smotra 64 (1994) 1-4, 389-90.

281

Ervin Budiseli, Naela i metode tumaenja biblije Matije Vlaia Ilirika ...

Pisma ne bi li se pomou njih iznjedrilo autoritativno tumaenje svetopisamskog sadraja. U kontekstu 16. stoljea unutar reformacije,
Vlai je bio jedan od predvodnika ovih nastojanja. No Vlaievo zanimanje za Sveto pismo ne smije se promatrati u vakuumu, ve prije
svega u kontekstu njegova odnosa prema Rimokatolikoj Crkvi, to je
pak posljedino imalo utjecaja i na razvoj protestantske hermeneutike. S druge strane, razmatrajui njegov utjecaj na razvoj protestantske hermeneutike, i uzimajui u obzir irinu i mnotvo biblijskih
tumaenja koja moemo ubrojiti u protestantsku hermeneutiku, u
lanku emo se nastojati osvrnuti na hermeneutsku rascjepkanost
unutar protestantizma, ukazujui na mogua rjeenja te rascjepkanosti u Vlaievim hermeneutskim naelima i metodama tumaenja
Biblije. Ova tema, iako je prvenstveno bitna za sam protestantizam,
posredno ima utjecaja i na ekumenski dijalog izmeu rimokatolike
i protestantske teologije o odnosu izmeu Pisma i tradicije.6
Stoga emo u razmatranju Vlaieve hermeneutike prvo ukratko razmotriti Vlaiev odnos prema Rimokatolikoj Crkvi, nakon
toga emo izloiti Vlaieva naela i metode tumaenja Pisma, i u
konanici emo analizirati Vlaievo gledite na Pismo u kontekstu
kreda sola Scriptura u dananjem protestantizmu.

1. Vlaiev

odnos prema rimokatolikoj crkvi

Moemo rei da je Vlaiev odnos prema Rimokatolikoj Crkvi

uvjetovao i odredio njegov odnos prema Pismu i obrnuto. Naputanjem autoriteta Rimokatolike Crkve, protestantizam i protestanti
nali su se u potrebi stjecanja novog izvora autoriteta ne bi li opravdali legitimnost svojeg postojanja i postupaka, a taj su izvor pronali u Bibliji. Na ovome tragu Stanko Jambrek izjavljuje sljedee:
Razumijevanje i beskompromisno prihvaanje i ivljenje istine Svetoga Pisma mladog je Vlaia potaklo na prve politike akcije pojavom kompromisa vodeih katolikih i protestantskih posrednikih
teologa, koji su na dravnom saboru u Augsburgu 1547. prihvatili
zajedniki dekret, nazvan Augsburki interim.7 S jedne strane Vlai je smatrao kako je nauavanjem o tradiciji ili usmenoj predaji
kao paralelnom izvoru istine Rimokatolika Crkva odstupila od istine, a s druge strane Vlai se borio za odvajanje Crkve od Drave na
nain da Drava ne odreuje nauk Crkve.
6

Vidi: Lidija Matoevi, O dostatnosti Svetoga Pisma: rasprava izmeu teologije

reformacije i onovremene rimokatolike teologije o odnosu izmeu Pisma i
tradicije iz protestantske perspektive, u: Nova prisutnost 10 (2012) 1, 45-67.
Stanko Jambrek, Vlaieva borba za slobodu Crkve, u: Kairos 6 (2012) 2, 316.

282

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 2, 280-302

Rimokatolikoj Crkvi Vlai je zamjerao odstupanje od Boje

istine i Boje rijei te nadopunjavanje Boje rijei usmenom predajom koja se temelji vie na filozofiji i pukoj religioznosti negoli na Bojoj rijei. Sveto pismo je za Vlaia izvor prave doktrine i
temelj Crkve.8 U skladu s time, Vlai je bio aktivan u pisanju protiv papinskog primata, latinske mise, Konstantinove darovnice, prijenosa Rimskog Carstva na njemake careve, Tridentskog sabora
i dr.9 Iz Vlaieva djela Magdeburke centurije saznajemo da je za
njega reformacija bila obnova izvorne istoe rane Crkve. Ta istoa
je trajala do poetka 4. st., u nekim elementima i do 7. st., ali jaanjem institucije papinstva Crkva je otpala od prave vjere.10 Justo L.
Gozales istie ironiju te situacije. Vlai je, pozivajui se na povijest,
nastojao pokazati na temelju tradicije da je Rimokatolika Crkva
odstupila od autoriteta Svetoga pisma, a rimokatolik Petar Kanizije
nastojao je pobiti Vlaieve Centurije pozivajui se na Pismo i pokazujui kako prakse koje protestanti kritiziraju kao inovacije imaju osnove u Pismu.11 Ili, reeno drugaije, Vlai je Magdeburkim
centurijama htio dokazati historijskim postupkom da su papisti
iskrivili kransku nauku dok protestanti slijede njen integralni
kontinuitet.12 Napad je bio obostran: i jedni i drugi nastojali su
pokazati i dokazati da su ovi drugi odstupili od Boje istine i uveli novotarije, a da ba oni stoje kako povijesno tako i teoloki u
kontinuitetu s istinskom Isusovom porukom.13
8

9
10

11

12
13

Vjerojatni motiv ovakvog Vlaievog djelovanja bilo je uvjerenje da ga samo ispravno

razumijevanje Pisma moe sauvati od zablude. Vidi: Ivan Kordi, Hermeneutika
Matije Vlaia Ilirika, Hrvatsko filozofsko drutvo, Zagreb, 1992., 13.
Usp. Nikola Hohnjec, Matija Vlai Ilirik: kontroverzist i bibliar, 390.
Usp. Carter Lindberg, The European Reformations, Wiley-Blackwell, Chichester,
2010., 6. anjek nudi sljedei osvrt na gubitak istoe Crkve: Prema Vlaiu,
doktrinarno kvarenje unutar Crkve datira jo od vremena uenika apostola.
Uvjeren je da je do krivog tumaenja Svetog pisma dolo zbog pozivanja na poganske filozofe. Crkva prvih stoljea sauvala je evaneoski duh sve do pontifikata
Grgura Velikog (590-604), a prevaga papinstva nakon spomenutog pontifikata
predstavlja veliki zaokret u povijesti kranstva. Franjo anjek, Matija Vlai
Ilirik (1520-1575) kao povjesniar, u: Dani Hvarskoga kazalita 18 (1992) 1, 107.
Takoer, vidi: Siegfried Raeder, Matija Vlai kao tuma Biblije, u: Filozofska
istraivanja 43 (1991) 4, 816-17; Ivan Kordi, Razum, vjera i neznanje: Matija
Vlai Ilirik i svijet reformacije, Naklada Juri, Zagreb, 2007., 112-116; Ivan
Kordi, Hermeneutika Matije Vlaia Ilirika, 48.
Usp. Justo Gonzales, A History of Christian Thought Volume 3: From the Protestant
Reformation to the Twentieth Century, Abingdon Press, South, 1987., 190.
Franjo anjek, Matija Vlai Ilirik (1520-1575) kao povjesniar, 106.
Boris Havel donosi zanimljivo zapaanje o ulozi crkvene povijesti u borbi oko
pravovjerja izmeu rimokatolika i protestanata: Tvrdnje Rimokatolike crkve o
tome da je sljedbenica prvih apostola u ovlastima i u nauku, Luther je opovrga-

283

Ervin Budiseli, Naela i metode tumaenja biblije Matije Vlaia Ilirika ...

Vlai je naravno tvrdio da su luterani legitimni nastavljai Kristove Crkve.14

U svojoj borbi za istinu Nikola Hohnjec opisuje Vlaia kao osobu koja je krajnje polemina nasuprot Rimu, no ta jednaka estina
pristupa usmjerena je i protiv neistomiljenika iz krugova reformacije. Prema njemu, Vlai je bio osoba nemirna duha, dosljedna
i tvrdoglavo uporna u svojim stajalitima, uvijek borbena, te koja
nikada nije odstupala u svojim naelima. Vlai je bio vatreni branitelj reformacije i svojih uvjerenja protiv ostalih reformatora druge
generacije,15 dok je rimokatolike znao astiti izrazima poput slijepi protivnici, osrednji zavoditelji, prevaranti, i tome slino.16
Vlaiev odnos prema Rimokatolikoj Crkvi ukljuuje i odreeni odnos prema Dravi, jer se reformacija pojavila u povijesnom
razdoblju u kojem su Crkva i Drava bile meusobno isprepletene:
Crkva sudjeluje u dravnikim poslovima, a Drava se bavi crkvenim
stvarima. Budui da je Vlai imao negativan stav prema Rimokatolikoj Crkvi, prirodno je da je vlast koja nastoji ouvati, nametnuti
ili proiriti rimokatoliku nauku, jednako tako u sukobu sa Svetim
pismom. Objava rata od strane cara Karlo V. protestantima okupljenima u Schmalkaldskom savezu u konanici je dovela do tekih
poraza vodeih protestantskih knezova na elu s Filipom od Hessena, a to je pak dovelo do toga da je veliki broj protestantskih teologa na elu s Filipom Melanchthonom bio spreman uiniti ustupke
Rimu i kralju Karlu V.17 Taj dogovor saet je u dokumentu, tj.
formuli jedinstva Deklaracija Svetog Rimskog Carskog Velianstva o tome kako trebaju biti stvari ureene, popularno nazvanoj
Augsburki interim. Prema toj deklaraciji, slubeni nauk Rimokatolike Crkve privremeno, uz neke male ustupke, ostaje obvezujuim
i za protestante do sazivanja sveopega crkvenog sabora, a, izmeu
ostalog, on je ukljuivao sljedee prakse: zazivanje svetaca, molitvu

14

15
16

17

vao teolokom i doktrinarnom polemikom, a glavne je argumente crpio iz Svetoga

pisma. Hrvat Matija Vlai Ilirik (1520.1575.) njegovu je polemiku nastavio
pridodavi joj metodu istraivanja povijesti i stvaranja povijesnih argumenata u
prilog ideji reformacije. Boris Havel, Povijest u Bibliji, tradicionalnom kranstvu
i karizmatsko-pentekostalnim zajednicama, u: Nova prisutnost 10 (2012) 1, 26.
Usp. Jure Zovko, Proslov, u: Katalog svjedoka istine, Dom i svijet, Zagreb, 1998.,
xviii.
Usp. Nikola Hohnjec, Matija Vlai Ilirik: kontroverzist i bibliar, 390.
Usp. Nikola Hohnjec, Matthias Flacius Illyricus: Father and Creator of Modern
Biblical Hermeneutics (1520-1575), u: Joe Kraovec (ur.), The Interpretation of
the Bible: The International Symposium in Slovenija, Sheffield Academic Press,
Sheffield, 1998., 1468.
Usp. Jure Zovko, Proslov, xi.

284

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 2, 280-302

za due u istilitu, procesije, svetkovine, posveivanje, sveeniko ruho, zavjetne mise i sedam sakramenata.18 Ovakvo je politiki
i vojno nametnuto crkveno jedinstvo od strane Vlaia i onih koji
su dijelili njegovo razmiljanje bilo shvaeno kao sredstvo prisile, i
stoga ga je bilo teko provesti. U tom kontekstu neovisnost Crkve
od Drave i sekularnih vlasti je za Vlaia bilo jedno od vrlo vanih
pitanja, jer je vjerovao da Crkva mora biti slobodna od dravne kontrole te je zagovarao odvajanje Crkve od Drave.
to se tie Crkve, Vlaievo je stajalite bilo sljedee: Isus
Krist zapovjedio je propovijedanje Evanelja koje stavlja vjernika
pod Kristovu zapovijed. Crkveni se autoritet, smatra Vlai, sastoji od ispovijedanja vjerovanja, u zapovijedanju boanske zapovijedi.
Tko god ne vri slubu koja mu je povjerena u obvezivanju savjesti
Kristovoj zapovijedi, oslobaa zajednicu od poslunosti, jer njegov
postupak pokazuje da propovijedana doktrina ne obvezuje u ozbiljnim situacijama. Crkveni autoritet nije dan jednom i zauvijek, istie Vlai, ve se stjee uporabom. A tko god nije voljan javno vriti
svoju slubu, neminovno gubi svoje vodstvo.19
to se tie drave, tj. svjetovne vlasti, Vlai je postavio temeljno
pitanje: Tko ima pravo odreivati nauk crkve?, ustvrdivi da
svjetovna vlast nema pravo odreivati crkveni nauk, i stoga u pitanjima vjere Crkva ima pravo odreivati svoj vlastiti poredak.
dobar je i koristan savjet za crkvu da iznad svega zna, da je mo
kljueva, odnosno, itava crkvena vlast dana njoj, a ne tiranima ovoga svijeta ili protukranskim vukovima.20

2. Vlaieva

naela i metode tumaenja svetoga pisma

Budui da je Vlaiev stav prema Rimokatolikoj Crkvi, ali i stav

prema odnosu izmeu Crkve i Drave bio odreen njegovim poimanjem Svetoga pisma, potrebno je poblie razmotriti njegovo poimanje Pisma, kao i naela i metode koje je koristio u tumaenju Pisma.
Revnost koju je Vlai pokazivao o podruju hermeneutike proizlazi iz sljedee premise: naputanje autoriteta Rimokatolike Crkve
u pogledu tumaenja Pisma ostavlja otvorenim pitanje tko moe
ponuditi autoritativno tumaenje Pisma. Stoga je zanimljiva izjava
Mislava Jeia koja nam moe posluiti kao uvod u Vlaievu her18

19
20

Usp. Stanko Jambrek, Vlaieva borba za slobodu Crkve, u: Kairos 6 (2012) 2,

317-18.
Isto, 324.
Isto, 324.

285

Ervin Budiseli, Naela i metode tumaenja biblije Matije Vlaia Ilirika ...

meneutiku: Ako uiteljstvo crkve i crkveni otci vie nisu mjerodavni, kako da znamo to nam Biblija kae? Vlaieva hermeneutika,
sustav tumaenja biblijskoga teksta utemeljena na odlinu njegovu poznavanju hebrejskoga, pored latinskoga i grkoga zamjenjuje
stoga crkveno uiteljstvo.21
2.1. Vlaievo poimanje Svetoga pisma
Vlai je smatrao Bibliju vrhovnom istinom i autoritetom o svim
ivotnim pitanjima i u svim podrujima. Prema reformacijskom naelu sola Scriptura, Biblija je bila smatrana jedinim izvorom i mjerilom
kransko doktrine, vjere i ivljenja, a brojni su reformatori esnaestoga stoljea jasno i beskompromisno postavili tezu da je Sveto pismo sudac i tvorac Crkve. U skladu s time Vlai je odbacivao
rimokatoliki nauk o usmenoj predaji kao paralelnom izvoru istine,
a samim time je smatrao kako sva vjerovanja i razmiljanja crkvenih
otaca i odluke crkvenih koncila moraju biti prosuivane na temelju
Svetoga pisma, jer ono je Boja Rije. Vlai je usvojio gledite da
je Sveto pismo izvor sve istine: Isus Krist je Istina, iva Rije Oeva,
a Sveto pismo je govor istine ili pisana Boja rije.22 Ivan Kordi
ovome pridodaje kako je Vlai pisao o mnogim temama, ali je sredite njegovog zanimanja bilo razumijevanje Pisma: On tvrdi kako je
za ljudsku sreu, smisao ivota i spasenje najvanija stvar razvijanje
ispravnog razumijevanja i istinskog odnos s Bogom, koji je na poseban nain objavljen u Pismu. Meutim, on je i prihvatio vjerovanje
prisutno u kranskoj tradiciji kako Pisma nisu samo rije Boja, ve
i rije ljudska. Uz to je i prihvatio ljudski razum kao mjesto razmiljanja o cjelokupnoj stvarnosti, ukljuujui i boansku realnost, no
nije napustio reformacijsko naelo ljudskoga spasenja jedino po vjeri, milosti i Pismima (sola fide, sola gratia, sola Scriptura). A ljudski
razum treba odbaciti sve autoritete barem metodoloki i pokuati
shvatiti bit realnosti svojim vlastitim sredstvima stjecanja znanja. 23
Vlai je kao sljedbenik reformacije djelovao u misaonom okviru
kako to tonije i vjernije razumjeti Pismo i osloboditi ga od misaonih naslaga tradicije.24 Smatrao je kako se cjelokupni kranski
nauk treba temeljiti na Pismu, koje ujedno treba biti i temelj teo21

22
23

24

Mislav Jei, O hrvatskoj kulturi u europskim koordinatama, u: Nova prisutnost

1 (2003) 1, 48.
Stanko Jambrek, Vlaieva borba za slobodu Crkve, 316.
Ivan Kordi, Croatian Philosophers IV: Matija Vlai Ilirik Mathias Flacius
Illyricus (1520-1575), u: Prolegomena 4 (2005) 2, 220.
Usp. Ivan Kordi, Hermeneutika Matije Vlaia Ilirika, 9.

286

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 2, 280-302

logije.25 On prepoznaje da je Bog autor Pisma, a Krist cilj Zakona i

klju Pisma, no Pismo je i ljudska rije, i kao takva ona posjeduje
svoj jezini oblik.26 Smatrajui kako je Pismo u njegovom vremenu
postalo nerazumljivo i strano, Vlai eli sagraditi teoloki sustav,
maknuti povijesnu prainu u obliku filozofskih i teoloko-dogmatskih rasprava i otvoriti put za jedan isti pristup Pismu.27 U tu svrhu Vlai je nastojao razviti naela i metode tumaenja kojima se
sada posveujemo. Koristei autore poput Kordia, Zovka, Filipovia i drugih koji su se sustavnije bavili Vlaievom hermeneutikom,
donosim pregled onih Vlaievih naela i metoda tumaenja Biblije
koje smatram kljunima za razumijevanje njegovog pristupa tumaenju Biblije.
2.1.1. Vlaieva hermeneutika: naela i metode tumaenja
Budui da je Vlai smatrao Pismo, a ne Crkvu ili usmenu predaju Bojom rijeju, vrhovnom istinom i autoritetom za cjelokupan
ivot, i budui da je sredite njegovog zanimanja bilo nastojanje
razumijevanja Svetoga pisma, potrebno je razmotriti naela na kojima je Vlai gradio svoj pristup Pismu, kao i same metode tumaenja. Iako je djelomino teko povui crtu razgranienja izmeu
naela i metoda tumaenja, moemo rei kako naela predstavljaju
generalne premise ili pretpostavke s kojima netko pristupa Pismu,
a metode predstavljaju konkretne korake koje tuma poduzima prilikom tumaenja teksta u svrhu iznalaenja znaenja.
2.1.1.1. Naela tumaenja
Da bismo razumjeli metode i pravila koje je Vlai zagovarao u
tumaenju Pisma, potrebno je prvo rei neto o polaznim pretpostavkama i naelima na kojima je Vlai temeljio svoje metode tumaenja. Razumijevanje ovih stvari daje kontekst Vlaievoj metodologiji.
Kao prvu stvar moemo navesti naelo jasnoe Pisma. U skladu s
Lutherovim shvaanjem da je Pismo zbog svojeg boanskog podrijetla napisano jasno i razumljivo te da ono zapravo tumai samo
sebe,28 Vlai je smatrao kako bi bilo bogohuljenje pretpostaviti kako
je Pismo nerazumljivo u njegovim najvanijim i najodlunijim dijelovima.29 Budui da Bog eli da njegova volja bude poznata i otkri25
26
27
28
29

Usp. Ivan Kordi, Razum, vjera i neznanje, 105.

Usp. Ivan Kordi, Hermeneutika Matije Vlaia Ilirika, 69-70.
Isto, 67.
Usp. Jure Zovko, Proslov, xv.
Usp. T. M. Seebohm, Hermeneutics. Method and Methodology, Dordrecht, Kluwer
Academic Publishers, 2004., 39-40.

287

Ervin Budiseli, Naela i metode tumaenja biblije Matije Vlaia Ilirika ...

vena ljudima i danas, Pismo kao nepogreivi objavitelj te volje ne

moe biti nerazumljivo. No, Vlai je ivio u vremenu u kojem su
postojali ozbiljni prijepori oko ispravnog tumaenja Pisma i onoga
to Pismo uistinu ui. Vlai je bio svjestan te realnosti, i stoga je
kao rjeenje ponudio i drugo naelo koje pojedinca uvodi u pravu
spoznaju Pisma: naelo jasnoe Pisma izvornim itateljima. T. M.
Seebohm ovako tumai to Vlaievo naelo: Vlai je smatrao kako
Pismo nije bilo nejasno njegovim izvornim itateljima, to znai da
je potrebno rekonstruirati njihovu situaciju. To se moe ostvariti
putem temeljitog prouavanja jezika izvornih primatelja teksta, a u
tu svrhu Vlai se koristio raznim humanistikim tehnikama.30 Kordi dodatno pojanjava ovu problematiku istiui kako je Vlai bio
svjestan vremenske udaljenosti izmeu izvornih primatelja Pisma i
itatelja njegovog vremena, i stoga je naglaavao nunost upoznavanja strukture jezika kojim je Pismo pisano, kao i istraivanje njegove
gramatike i stila.31 No rekonstrukcija njihove situacije ne podrazumijeva samo prouavanje jezika nego i upoznavanje s povijesnom
pozadinom u kojoj je tekst nastao, jer to daje horizont ili kontekst
svakoj interpretaciji.32 Dakle, Pismo je bilo jasno njegovim izvornim
itateljima. Nama moda danas nije, ali se nejasnoe mogu ukloniti
primjenom hermeneutskih pravila, jer se Sveto pismo moe razumjeti kao i svaki drugi tekst.33
Ako naelo jasnoe Pisma uzmemo kao polaznu toku naeg
razmatranja Vlaievih naela, onda ovo prvo naelo zahtijeva sljedeih nekoliko dodatnih naela. Budui da je Vlai smatrao kako
Rimokatolika Crkva pogreno tumai Pismo, posljednji jamac i
autoritet za tumaenje Pisma ne moe biti ta i takva Crkva, nego
pojedinac. Drugim rijeima, autonomnost pojedinca u tumaenju,
jedini je istinski jamac tonoga razumijevanja Svetoga pisma.34
Meutim, autonomnost pojedinca ipak zahtijeva da taj pojedinac
ima neke kvalitete: on treba biti obrazovan u mnogim vjetinama,
poput vladanja gramatikom, logikom, dijalektikom ili retorikom,
treba i biti prirodno nadaren, ali iznad svega proet nadnaravnim
darom (Duhom Svetim).35 Cilj svega je da tuma ne falsificira sadraj

30
31
32
33

34
35

Isto, 40.
Usp. Ivan Kordi, Hermeneutika Matije Vlaia Ilirika, 15.
Isto, 81.
Usp. Jure Zovko, Recepcija Matije Vlaia u filozofskoj hermeneutici, u: Filozofska
istraivanja 43 (1991) 4, 854.
Usp. Jure Zovko, Proslov, xv.
Usp. Ivan Kordi, Razum, vjera i neznanje, 129.

288

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 2, 280-302

Pisma unosei u tumaenje vlastiti misaoni sadraj i kontekst,36 jer

kao to Vlai izjavljuje: da svoja miljenja ne unosim u Pismo,
nego da predstavim njegov pravi smisao i da rastumaim ono to
itatelj treba znati najbolji je itatelj Pisma onaj tko razumijevanje
iskaza prije oekuje iz iskaza nego to njima dodaje i vie informira nego to pridodaje, a ne sili iskaze da sadre neto to je on ve
prije itanja prihvatio kao razumljivo.37
Oduzevi pravo i svojevrsni monopol Rimokatolikoj Crkvi na
tumaenje Pisma i prebacivi to pravo na pojedinca, Vlai nije pojedinca ostavio samog da se bori s Pismom, nego je pridodao nekoliko
sljedeih naela ili pretpostavki koje tom pojedincu pomau i vode
ga k ispravnom tumaenju. Jedno od njih je naelo djelovanja Duha
Svetoga prema kojem je Duh Sveti sam svoj vlastiti tuma i njegovo djelovanje je nuno ne bi li pojedinac mogao razumjeti Pismo.38
Jambrek ovako saima ovo Vlaievo naelo: Duh je Sveti i autor
i tuma Svetoga pisma, naglaava Vlai. Njegova je zadaa uvesti
vjernika u svu istinu (Iv 16,13). Njegova je zadaa upisati Pismo u
vjernikovo srce (Jr 31,33). Prorotvo naime i cijelo Sveto pismo (kako
svjedoi Petar u 2 Pt 1,20) nije stvar vlastita uma i izlaganja, nego ga,
kao to je izloeno po prorocima od Duha Svetoga, treba tumaiti u
njegovu svjetlu (Vlai, 1993, 67). Kako je sve postalo po Rijei i bez
nje ne postade nita (Iv 1,3), istinsko razumijevanje svekolike stvarnosti mogue je jedino po objavi Boga i njegove stvaralake svrhe39
Sljedee naelo kojim se Vlai rukovodio bilo je naelo autoriteta izvornog biblijskog teksta. O tome Vladimir Filipovi kae kako je
reformacija odbacivi autoritet pape i crkvenog uiteljstva, potraila
autoritet u samome Pismu, ali ne u onome koje je dobilo svoje prijevode i komentare u papinskim pristaama i crkvenoj rimskoj instituciji, nego u istom tekstu, koji je trebalo valjano prevesti te onda
i adekvatno protumaiti. Reformatori su stoga poduzimali znaajne napore u istraivanju biblijskog teksta, a sam Vlai je nastojao
pronai nain kako pristupiti zadanome tekstu te otkriti njegov pravi, nepatvoreni smisao.40 Vlai je smatrao kako su teolozi tijekom
stoljea loe prevodili izvorne biblijske jezike unosei u njih filozof36
37

38

39
40

Usp. Ivan Kordi, Hermeneutika Matije Vlaia Ilirika, 97.

Matija Vlai Ilirik, N. Epistola dedicatoria, u: Ivan Kordi, Hermeneutika Matije
Vlaia Ilirika, 88.
Usp. Theodore G. Gullixson, Practical Hermeneutics, u: Lutheran Synod Quarterly
48 (2008) 2-3, 201.
Stanko Jambrek, Vlaieva borba za slobodu crkve, 314-15.
Usp. Vladimir Filipovi, Matija Vlai kao zaetnik suvremene hermeneutike i stru
kturalizma, u: Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine 1 (1975) 1-2, 23.

289

Ervin Budiseli, Naela i metode tumaenja biblije Matije Vlaia Ilirika ...

ske i gramatike izraze i tako iskvarili jezik, sadraj i smisao Pisma.

U skladu s time, istinski poznavatelji izvornih jezika mogu izbaviti
Sveto pismo od krivih prijevoda, znaenja i smisla.41
Sljedee naelo koje vrijedi spomenuti jest naelo da Pismo
tumai samo sebe ili Pismo je interpretator samoga sebe. Promiljajui o ovoj temi kod Vlaia, Ivan Kordi istie kako je se ovo naelo moe primijeniti na svaki tekst, a ne samo na Pismo. Ako Vlai
ovo naelo primjenjuje na tekst Pisma, to je samo posljedica onoga
do ega je Vlai doao na osnovi promatranja svakog teksta. Do
naglaavanja ovog naela dolo je za vrijeme reformacije budui da
su se protestanti eljeli osloboditi tutorstva doktrinarnog autoriteta
rimske Crkve. U osnovi, ovo naelo se donekle preklapa s naelom
jasnoe Pisma, jer ako Pismo nije jasno, onda ne moe ni tumaiti
samo sebe. Prema Kordiu, Vlai se nije mogao pomiriti s miljenjem da je Pismo u sebi protuslovno i da mu je za razumijevanje
potrebna neka pomo izvana, te se zalae za donoenje zakljuka o
sadraju Pisma na osnovi sagledavanja pojedinih dijelova u kontekstu drugih cjelina Pisma.42 Kao to je ve istaknuto, to od prouavatelja Pisma zahtijeva odreene vjetine, ali u naelu, da bi Pismo
bilo izvor istine, ono mora svojom vlastitom snagom pruiti dovoljno
oslonca za vlastito razumijevanje.43
Analogija vjere jo je jedno naelo prema kojem se Vlai ravnao
u pristupu tumaenju Pisma, a ono podrazumijeva da tumaenje
treba biti u suglasju ili prikladnoj slinosti s temeljnim postulatima
vjere onom vjerom koja proizlazi iskljuivo iz Pisma. Drugim rijeima, tumaenje treba biti u skladu s cjelokupnim kranskim naukom koji je izloen u Dekalogu, Evanelju i najstarijim simbolima
crkvenog vjerovanja.44 Iako se nauk Pisma provlai i kroz dogmatiku
koja se razvijala tijekom stoljea, Vlai je smatrao da dogmatska
tumaenja moraju biti oblikovana od strane Pisma, no tumaenja ne
mogu izbjei dogmatiku koja nastoji sadraj kranske vjere reducirati i saeti u obliku odreenih formula.45 Theodore G. Gullixson istie kako je Vlai nastojao sprijeiti subjektivnost tumaa uz pomo
analogije vjere koje u biti funkcionira poput dokaza u matemati41
42
43
44

45

Usp. Ivan Kordi, Razum, vjera i neznanje, 153.

Usp. Ivan Kordi, Hermeneutika Matije Vlaia Ilirika, 98.
Isto, 99.
Usp. Matija Vlai Ilirik, O nainu razumijevanja Svetoga pisma, Hrvatska
sveuilina naklada, Zagreb,1993., 17; Jure Zovko, Recepcija Matije Vlaia
Ilirika u filozofskoj hermeneutici, 850.
Usp. Ivan Kordi, Croatian Philosophers IV: Matija Vlai Ilirik Mathias Flacius
Illyricus (1520-1575), 227.

290

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 2, 280-302

ci. Koristei analogiju vjere, tuma Pisma testira svoje egzegetske

zakljuke uz pomo luteranskih vjeroispovijedanja i crkvenih otaca.
Ako postoji razlika, tuma bi trebao nanovo istraiti dotini tekst i/
ili pokazati gdje su crkveni oevi odstupili od Pisma.46
I konano, potrebno je spomenuti i naelo sola Scriptura, koje
podrazumijeva da Sveto pismo kao nepogreiva Boja rije ima autoritet iznad crkvene tradicije i ljudskog miljenja. Jambrek istie kako
je Luther naelom sola Scriptura naglasio da je Sveto pismo jedini
izvor i mjerilo kranskog nauka, vjere i ivljenja, i izvor iz kojeg
saznajemo i uimo o Bogu i njegovoj volji: Boja rije je jedino vrelo teologije. Moe se rei da su reformatori primjenom naela sola
Scriptura skinuli s prijestolja papu i ustoliili Bibliju.47 No, iako je
Luther u velikoj mjeri zasluan za oivljavanje hermeneutike, Kordi
istie kako je naelo sola Scriptura u biti koncipirao Vlai, koji je
sastavio prvu novovjekovnu hermeneutiku teoriju Svetoga pisma.48
2.1.1.2. Metode tumaenja
Ako naela daju jedan openiti okvir, metode tumaenja pred
stavljaju konkretne korake koje tuma poduzima prilikom tumaenja
teksta ne bi li doao do ispravnog tumaenja. U skladu s time, put
do ispravnog tumaenja sadri sljedee elemente, koji se meusobno
isprepleu: poznavanje jezika, gramatike i povijesti; vanost tumaenja
teksta u njegovom kontekstu; otkrivanje skopusa teksta; obavezu
iznalaenja doslovnog znaenja teksta; te koritenje jo nekih metoda. Sve to ima za cilj iznalaenje doslovnog znaenja teksta.
Budui da je Vlai smatrao kako je Sveto pismo mogue razumjeti te je uz pomo opih interpretacijskih naela i pravila mogue
ostvariti opevaee razumijevanje kao i kod bilo kojeg drugog teksta, on posveuje iznimnu panju poznavanju izvornih jezika i njihove gramatike. To je prvi izazov s kojim se tuma susree, a sam
Vlai o tome svjedoi: Morao sam se esto boriti i ulagati velike napore protiv nemale tekoe, koja se sastoji u tome da je jezik
Svetog pisma i njegov tekst nejasan, a zbog neprikladnih prijevoda, zbog jezika kojim je najprije napisano, zbog neobinosti i izraajne snage pojedinih rijei i izraajne kratkoe, koja je u drugim
spisima i jezicima nepoznata; i konano zbog razliitih tropa, figura
i hebraizama. Zbog ovog mog miljenja naime i zbog razmiljanja i
46
47

48

Usp. Theodore G. Gullixson, Practical Hermeneutics, 234-35.

Usp. Stanko Jambrek, Biblija u vrijeme reformacije, u: Kairos 4 (2010) 1,
114-115.
Usp. Ivan Kordi, Razum, vjera i neznanje, 107.

291

Ervin Budiseli, Naela i metode tumaenja biblije Matije Vlaia Ilirika ...

zbog strastvenog zavjeta i elje uvijek sam eznuo za ovjekom koji

bi, ukraen potovanjem, uenou i drugim darovima duha i od
Boga nadahnut, objasnio probleme jezika, fraza, hebraizama, tropa, figura i itave problematike koja se tie rasprava o jeziku. To
bi se trebalo postii prikladnim pravilima i pripremljenom glosom
o tekstu Svetog pisma, to bi ga nama neukima uinilo poznatim,
jasnim i pristupanim.49
Tuma je takoer suoen s razliitim autorima koji njeguju
razne stilove pisanja te sa slikovitou jezika,50 a tu je i pitanje razliitih knjievnih vrsta na koje tuma mora obratiti panju prilikom
tumaenja.51 Jednako tako Vlai prepoznaje da Biblija sadri razliite knjige koje imaju svoje osobnosti pa tako raspravlja o posebnosti
psalama, Evanelja, Pavlovih spisa itd.52 Iz navedenih tvrdnji moemo zakljuiti da je poznavanje gramatike i jezika kljuan, ako ne i
prvi korak u iznalaenju ispravnog tumaenja. Pretpostavka koja je
vodila Vlaia da naglasi vanost jezika Seebohm pojanjava na sljedei nain: Tekst se mora razumjeti ne iz konteksta jezika kojeg koristi tuma, nego iz konteksta teksta i jezika izvornih itatelja teksta.53
Drugi korak jest poznavanje povijesti i povijesnih okolnosti,
jer je nerazumijevanje biblijskog teksta esto uvjetovano nepoznavanjem povijesnih (ali i zemljopisnih) okolnosti u kojima je tekst
nastao.54 Govorei o ovoj temi, Ivan Kordi istie da, iako Vlai nije
povijesnost i povijesnu dinaminost biblijskog teksta izriito tematizirao, on je bio svjestan kako biblijski tekst ima svoju povijesnu
pozadinu, koju tuma mora razumjeti ako eli kvalitetno shvatiti i
tumaiti biblijski tekst. To ukljuuje poznavanje ivotnih prilika i
okolnosti koje su povezane s tekstom kao i svakodnevnog ivota iz
kojeg jezik izvire. Takoer, za razumijevanje nekog dogaaja potrebno je po mogunosti poznavati i mjesta, obiaje, metafore i usporedbe koje se na njih odnose. Iako tekst stoji pred nama kao objektivna
injenica, povijesna pozadina teksta nudi jedno ire i dublje podruje hermeneutikog istraivanja. Tu povezanost Kordi najbolje primjeuje kada kae da je nain ivota utjecao na nain govora autora
Pisma, jednako kao to nain ivota tumaa utjee na njihov nain
govora. Pismo je nastalo u odreenom ivotnom iskustvu, i da bi se
49

50
51
52
53
54

Matija Vlai Ilirik, N. Epistola dedicatoria, u: Ivan Kordi, Hermeneutika Matije

Vlaia Ilirika, 14-15.
Usp. Matija Vlai Ilirik, O nainu razumijevanja Svetoga pisma, 41.
Isto, 133.
Usp. Siegfried Raeder, Matija Vlai kao tuma Biblije, 823-824.
T. M. Seebohm, Hermeneutics. Method and Methodology, 40-41.
Usp. Jure Zovko, Uvod, 14.

292

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 2, 280-302

shvatio tekst, potrebno je poznavati jezik, ali i iskustvo, tj. povijesnu situaciju u kojoj je tekst (govor) nastao.55 O povezanosti jezika
i vanosti povijesti za rekonstrukciju znaenja teksta, moda najbolje govori Filipovi kada kae: Vlai, dakle, jasno upuuje na to
da jezina struktura odreenog izraza biva fundirana u temeljnom
smislu teksta kao cjeline koji izvire iz povijesne situacije ivota, iz
naina ivljenja, koji je uvjetovan i mjestom i vremenom.56
Sljedea metoda koju Vlai koristi prilikom tumaenja jest
prouavanje teksta u njegovom uem i irem kontekstu. Na mikro
razini to znai da pojedine rijei dobivaju svoje znaenje iz reenica,
a pojedine reenice dobivaju znaenje na temelju konteksta drugih
reenica. O ovakvom Vlaievom pristupu i metodologiji, Vladimir
Filipovi govori sljedee: Kao takav teorijski stav dosljedno trai da
se smisao svake rijei, svake reenice, svakog reeninog niza nuno potrai u vidu i okviru vee ili manje, ue i ire cjeline, a cjelina
nije nikada mehaniki zbroj nego odreeni lik (struktura) sastavljen od dijelova, koji su meusobno povezani u odreenim i vidljivim odnosima.57 Na makro razini to znai da se pojedini tekst treba
sagledavati u kontekstu ili skopusu samog dokumenta i/ili skopusu
cjelokupnog Svetog pisma.58
Na mikro razini to bi otprilike izgledalo ovako: Vlai savjetuje da je, kada smo suoeni s nejasnim tekstom, najprije potrebno
odrediti skop i vrstu itavog teksta. Nakon toga istraujemo pojedine dijelove na nain da istraujemo njihov meusobni odnos i
odnos prema cjelini. Prilikom prouavanja Vlai ustvruje kako
55

56

57

58

Usp. Ivan Kordi, Hermeneutika Matije Vlaia Ilirika, 81-86. T. M. Seebohm pie
kako The first is the principle of Flacius that a text has to be understood out of
the situation of the original readers and listeners of the text. This principle created the idea of the historical distance between the present and the past. To use
modern language: the present and the past as a past present each have their own
temporal horizons. The task of hermeneutics is to bridge the gap by re-creating
the past horizon for the present reader. The second factor is a consequence of
the first. The task of an interpretation is not to decide the truth or falsehood of a
text, but the propaedeutic task of revealing what the text meant. The third factor is that historical explanation is needed in order to understand meanings of
texts that appear as false under the judgment of reason. (Hermeneutics. Method
and Methodology, 45-46).
Vladimir Filipovi, Matija Vlai Ilirik kao zaetnik suvremene hermeneutike i stru
kturalizma, u: Prilozi za istraivanje hrvatske filozofske batine 1 (1975) 1-2, 34.
Vladimir Filipovi, Zaeci i dometi Vlaieve hermeneutike, u: Prilozi za
istraivanje hrvatske filozofske batine 2 (1976) 3-4, 11.
Pravilo da tekst dobiva svoje znaenje iz konteksta te da se znaenje teksta treba
promatrati i usuglasiti sa irim kontekstom Svetoga pisma poiva na naelu da
Pismo, iako sadri razne raznolikosti (u pogledu lingvistike, autora itd.), u svojoj
je naravi jedinstveno jer je njegov konani autor sam Bog.

293

Ervin Budiseli, Naela i metode tumaenja biblije Matije Vlaia Ilirika ...

je korisno primijeniti i logika pravila gramatike, retorike (ustvrditi

vrstu i pravila odreene vrste govora) i dijalektike, jer ona pruaju
veliku korist tumau ako se primjenjuju oprezno. Nadalje, slijedi
prouavanje konteksta teksta ne bi li se ustvrdio odnos meu reenicama i onoga to govore. Odredivi anatomiju teksta te kako se
pojedini dijelovi teksta meusobno povezuju, korisno je ovome pridodati kratak opis, saetak ili izvadak ili pak opirniju parafrazu
onoga to ti dijelovi govore. Pravilna razdioba teksta osvjetljava njegov pravi smisao.59
Na makro razini to znai da se metoda tumaenja Pisma odvija prema skopusu cijele Biblije i u skladu s kljuem koji otkriva
smisao cijele Biblije.60 Naime, Vlaievu hermeneutiku karakterizira kretanje od openitog ka pojedinanome i od pojedinanog ka
openitom. U skladu s time, tuma mora odrediti smisao, strukturu i cilj (skopus) svakog teksta te usporediti to tumaenje s cjelokupnim smislom Svetoga pisma. Nit koja povezuje smisao pojedinih
dijelova teksta s njegovom cjelinom Vlai naziva skopom. Njime
se naime podrazumijeva svrha, odnosno intencija cijeloga spisa.61
Kordi istie kako je za Vlaia meusobni sklad pojedinih dijelova
teksta i njihova organska povezanost u cjelovitom korpusu osnovni preduvjet za ispravno razumijevanje i tumaenje Pisma.62 Sveto pismo je za Vlaia poput tijela koje se sastoji od pojedinanih
dijelova, no ti se dijelovi uklapaju u cjelinu. No klju (clavis) koji
daje cjelovitost Pismu, jedinstvo svim dijelovima, jest spoznaja da
je Krist sredite Pisma i da se sve treba tumaiti kroz njegovu prizmu: Krist kao klju, objavljen u inspirativnim spisima Pisma, jedina je mjera ovjekove teorijske i praktine spoznaje i Pisma i Boga
i cjelokupne stvarnosti.63
Stoga Vlai zagovara povratak Kristu kao kljuu tumaenja
Pisma koji omoguuje razumijevanje svih biblijskih tekstova pa i
onih nerazumljivih jer sam ustvruje: Ovo je, dakle, uistinu klju
cijeloga Pisma ili teologije: znati da Pismo sadri dvostruku vrstu
59
60

61

62
63

Usp. Matija Vlai Ilirik, O nainu razumijevanja Svetoga pisma, 133-143.

Primjer primjene ovakve metode tumaenja Vlai donosi u djelu O nainu razumijevanja Svetoga pisma (139-47), kada na konkretnom primjeru pokazuje
pogreno tumaenje tekstova iz Luke 7,47 i Ivana 6, 52.
Jure Zovko, Uvod, 15. Vie o skopusu i metafori tijela vidi: Ivan Kordi,
Hermeneutika Matije Vlaia Ilirika, 105-107, 116, 132-134; Jure Zovko, Recepcija
Matije Vlaia Ilirika u filozofskoj hermeneutici, 848; Ivan Kordi, Sustavno i
povijesno znaenje pojma organizma za razumijevanje i tekst kao ivo tijelo kod
Vlaia, u: Filozofska istraivanja 43 (1991) 4, 866-873.
Usp. Ivan Kordi, Razum, vjera i neznanje, 162.
Ivan Kordi, Razum, vjera i neznanje, 156.

294

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 2, 280-302

nauka i dva puta spasenja, a ti su nauci jedan prema drugome gotovo suprotstavljeni.64 Ta dva puta spasenja nazivaju se Zakon (nii
nauk) i Evanelje (vii nauk). Vlai nastavlja pojanjavati da se ti
nauci podudaraju jer nii ustupa mjesto viemu tako da nas Zakon
optuuje i otkriva nam grijeh ne bi li nas prisilio da se uteknemo
Spasitelju, tj. vodi nas do Krista. No problem je nastao zato to je
rimska Crkva pomijeala ova dva puta spasenja nastojei ih milom
ili silom pomiriti. Pa tako ispada da se dijelom spaavamo po Kristu
i milou, a dijelom po Zakonu i djelima.65
U povezivanju dijelova s cjelinom i cjeline s dijelovima te poznavanja jezika, kao pomo u tumaenju Vlai naglaava koritenje
metoda i pravila gramatike, dijalektike, logike i retorike. Kordi istie
kako Vlai poziva na gramatiko kolovanje, no nigdje ne povlai
jasnu granicu izmeu dijalektike, logike, retorike i gramatike te su
za njega dijalektika i logika esto jedno te isto. Logiku velikim dijelom preuzima od Aristotela, za gramatiku ustvruje kako se bavi
konstrukcijom teksta, a retorika obuhvaa cijeli jezik. Dijalektika
se pak bavi iznalaenjem, prikladnim iznoenjem i objanjavanjem
iznesene grae.66
Za analizu teksta Vlai se takoer poziva na koritenje definicijske, analitike i sintetike metodu te na metodu usporeivanja.
Sintetika metoda povezuje Pismo. Ona polazi od najjednostavnijih
elemenata, povezuje ih te dolazi do strukture cijelog tijela jednog teksta.67 Ako tu metodu primijenimo na gramatiku, onda nas ona vodi
od prouavanja najjednostavnijih dijelova gramatike k onim sloenijima, sve dok se ne dosegne konani cilj tumaenje cijelog teksta. Analitika je metoda suprotna sintetikoj jer poinje tamo gdje
sintetika zavrava i obrnuto. Poinjui od zadnjeg cilja, onda ona
ide unatrag preko uzroka, medija i posljedica prema prvim poecima i izvorima. Definicijska metoda ima zadau odreivanja vanijih
pojmova i pokuaja razumijevanja, tumaenja i predstavljanja cjeline teksta, a to se postie tonim odreivanjem svakog dijela govora,
imenica, zamjenica, itd. i njihove uloge u jednom jezinom i tekstualnom kontekstu. Metoda usporedbe podrazumijeva usporeivanje
nejasnijih dijelova Pisma s onima koji su jasniji i razumljiviji.68
64
65
66

67

68

Matija Vlai Ilirik, O nainu razumijevanja Pisma, 79.

Isto, 79-81.
Usp. Ivan Kordi, Hermeneutika Matije Vlaia Ilirika, 71; Ivan Kordi, Razum,
vjera i neznanje, 69.
Usp. Ivan Kordi, Sustavno i povijesno znaenje pojma organizma za razumijevanje i tekst kao ivo tijelo kod Vlaia, 867.
Usp. Ivan Kordi, Hermeneutika Matije Vlaia Ilirika, 92-94.

295

Ervin Budiseli, Naela i metode tumaenja biblije Matije Vlaia Ilirika ...

I konano, uz pravilno razlikovanje dva puta spasenja stavljanjem u sredite spasenja koje je ostvareno po Kristu, meusobnim
sagledavanjem dijelova i cjeline te razumijevanja jezika i povijesnih
okolnosti u kojima je tekst nastao, Vlai zagovara kako tuma
Pisma mora prije svega ustanoviti i iznai njegov doslovni smisao,
a tek je onda kasnije mogue izvoditi daljnje zakljuke.69 Doslovan
smisao Pisma predstavlja znaenje teksta koji se dobiva na osnovi
gramatike, no budui da je Pismo rije Boja i ljudska, za otkrivanje punog znaenja potrebno je doslovni ili literarni smisao teksta
upotpuniti tumaenjem prema duhu spisa, tj. sagledavanjem teksta
u svjetlu evaneoske poruke.70 Drugim rijeima, tekst kao slovo oituje se itatelju kao ljudska rije. Budui da slovo ili zakon ne moe
posredovati spasenje, tako ni gramatika interpretacija ne moe
dosegnuti svu puninu Boje objave. No ako se tekst ita s nakanom
da se u njemu otkrije blagovijest evanelja i punina Duha ivota, on
tada dobiva znaenje boanske rijei. Stoga je svrha interpretacije
pokuati u pisanom slovu otkriti izvorni smisao teksta koji proizlazi
od stvarnog autora Pisma Svetoga Duha.71

3. Vlaievo

gledite na pismo u kontekstu kreda

sola scriptura u dananjem protestantizmu

Budui da su Vlaieva nastojanja u pogledu razvijanja hermeneutike bila usmjerena na nuenje autoritativnog tumaenja Biblije mimo autoriteta Rimokatolike Crkve, i budui da je naelo sola
Scriptura zapravo skinulo s trona papu i postavilo Sveto pismo na to
mjesto, u ovom dijelu lanka osvremo se na sadanjost ne bismo li
razmotrili koliko se ono to su zagovarali reformatori i meu njima
Vlai u praksi meu protestantima pokazalo korisnim i/ili problematinim.
to je zapravo sola Scriptura? Sola Scriptura je naelo koje tvrdi kako je Sveto pismo jedini izvor i mjerilo kranske doktrine,
vjere i ivljenja.72 Reformatori su time eljeli istaknuti kako je autoritet Pisma iznad autoriteta pape, koncila ili ljudskih miljenja. To
ne znai da oni nemaju nikakav autoritet, ve da njihov autoritet
treba proizlaziti iz Pisma i biti podloan Pismu. No to nipoto nije
znailo odbacivanje tradicije, jer sve to dolazi iz crkvene tradicije a
69
70
71
72

Isto, 90.
Usp. Ivan Kordi, Razum, vjera i neznanje, 176.
Isto, 176-77; Jure Zovko, Uvod, 12-13.
Usp. Stanko Jambrek, Crkve reformacijske batine u Hrvatskoj, 201.

296

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 2, 280-302

moe se opravdati na temelju Pisma, bilo je prihvatljivo.73 Ovakav

sukob bio je prisutan i u Isusovo vrijeme, kad je Isus ukorio farizeje da Pismu dodaju vlastite tradicije i predaje i time obespravljuju
Pismo.74 Theodore G. Gullixson u vezi sa sola Scriptura napominje
kako ovo naelo nije hermeneutsko naelo. Ono nije vodi za tumaenje Pisma (dakle, kako tumaiti Pismo), ve je to prvenstveno
naelo koje odbacuje koritenje drugih izvora (knjiga, logike, znanosti, ljudskog razuma itd.) prilikom tumaenja Biblije.75 Stoga pitanje koje se pred nama postavlja u ovom dijelu lanka jest sljedee:
koliko je ovo naelo, i sve ostalo to je utemeljeno na njemu, odrivo
u praksi te koje rezultate ono poluuje?
Prvi zakljuak koji se namee jest taj da naelo sola Scriptura ne podrazumijeva ideju da svaki pojedinac sam za sebe moe
iznjedriti kvalitetno i cjelovito tumaenje. Alister McGrath ustvruje kako su u poetku reformatori bili optimistini u svojem vjerovanju da obian poboni vjernik moe itati Pismo i razumjeti znaenje
biblijskih redaka. Meutim, nesuglasica izmeu Luthera i Zwinglija
pokazala je da jasnoa Pisma nije uvijek i u svakom pogledu oita.
Stoga, iako svaki vjernik ima pravo tumaiti Pismo, reformatori su
prepoznali da je na nekim mjestima Pismo nejasno te su ponudili
dva rjeenja: a) razliite katekizme (ili u Calvinovu sluaju Institucije) koji su sluili kao filtri uz pomo kojih bi pojedinci mogli lake
tumaiti Pismo; b) politiku hermeneutiku, koja je bila prisutna
u sluaju kada bi gradsko vijee odluivalo o teolokim pitanjima.
Dakle, vie ne bi bila Crkva ta koja bi davala autoritativno tumaenje, nego gradska vijea.76
Drugi zakljuak koji se namee jest taj da sola Scriptura ne rjeava pitanje autoritativnog tumaenja. Naime, tvrditi da je Pismo
konani i najvei autoritet za Crkvu jedna je stvar, ali znati to tono
taj autoritet pouava i zapovijeda druga je stvar. I upravo ovdje sola
Scriptura ima velik problem. McGrath ispravno ukazuje na glavni
problem: Tekst treba biti protumaen. Nema ba puno smisla smatrati neki tekst autoritativnim ili normativnim ako postoje ozbiljni
prijepori oko znaenja teksta.77 Sola Scriptura ne zagovara samo
73

74

75
76
77

Usp. Alister E. McGrath, Reformation Thought: An Introduction, Wiley-Blackwell,

Oxford, 2001., 154-155.
Usp. Donald G. Bloesch, Osnove evaneoske teologije. Prvo dio: Bog, autoritet,
spasenje, Dobra vest, Novi Sad, 1989., 64-65.
Usp. Theodore G. Gullixson, Practical Hermeneutics, 223.
Usp. Alister E. McGrath, Reformation Thought, 162-163.
Usp. Ervin Budiseli, Utjecaj formiranja novozavjetnog kanona na kredo sola
Scriptura, u: Kairos 5 (2011) 1, 157.

297

Ervin Budiseli, Naela i metode tumaenja biblije Matije Vlaia Ilirika ...

tvrdnju da je Biblija vrhovni autoritet nego i zahtijeva davanje autoritativnog tumaenja Biblije. Zbog svoje hermeneutske rascjepkanosti upitno je koliko je protestantizam uspio u toj namjeri.
Trei zakljuak koji se namee jest da, iako sola Scriptura ima
potencijal iznjedriti razna kontradiktorna tumaenja, u osnovi svojim inzistiranjem na ukorijenjenosti nauka u Pismu, ona ipak pokazuje ispravan put. Keith A. Mathison napominje kako apologeti
Rimokatolike i Pravoslavne Crkve esto kritiziraju ovo naelo kao
naelo koje promovira subjektivno i individualno tumaenje Biblije.
No Mathison istie kako nije problem u sola Scripturi, nego u tome
to je dobar dio suvremenog protestantizma zamijenio sola Scripturu drugim naelom, koji se zove solo Scriptura.78 Mathison definira
naelo solo Scriptura na sljedei nain: Moderna evaneoska inaica
sola Scripture nije nita drugo nego nova inaica tradicije. Umjesto
da se Biblija definira kao jedini nepogreivi autoritet, kae se kako
je Biblija jedini temelj autoriteta. Tradicija se ne doputa ni u kojem
sluaju; ekumenska kreda se doslovce odbacuju; a Crkvi se nijee
bilo kakav stvarni autoritet .79
Mathison nadalje pojanjava kako se na povrini ini kako ovakva doktrina nema nita slino s rimokatolikom ili pravoslavnom
doktrinom autoriteta. Meutim, ovakvo shvaanje Pisma u jednom
dijelu suvremenog protestantizma prema Mathisonu dijeli pogreku s rimokatolikom i pravoslavnom teologijom, a ona glasi: autonomija. Naime, konani autoritet nalazi se negdje drugdje osim kod
Boga i u njegovoj Rijei. Kod protestanata rezultat je to autonomija
vjernika, a kod rimokatolika i pravoslavaca rezultat je to autonomija Crkve.80 Govorei o dananjoj situaciji, Mathison ustvruje kako
se debata oko sola Scriptura usmjerava na pitanje Pismo nasuprot
tradiciji, kada je u stvari pravo pitanje odnos Pismo nasuprot kojeg
koncepta tradicije. Prema Mathisonu, klasino uenje reformatora
ukljuivalo je ispravan koncept tradicije, no suvremeni se protestantizam u jednom svom dijelu radikalno udaljilo od uenja reformatora o toj temi.81
Rjeenje za ispravno shvaanje sola Scriptura Mathison vidi u
sljedeem: Pismo jest jedini izvor otkrivenja i vrhovna autoritativna norma za nauku i praksu, ali ono se treba tumaiti od strane
Crkve i to u skladu s pravilom vjere (regula fidei). Pismo jest jedi78
79
80
81

Usp. Keith A. Mathison, The Shape of Sola Scriptura, 14.

Isto, 238.
Isto, 238-239.
Isto, 255.

298

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 2, 280-302

ni vrhovni normativ, ali ono ne postoji u vakuumu: ono je nastalo

u kontekstu Crkve i kontekstu apostolskog navijetanja evanelja. Stoga se Pismo, da bi ispunjavalo svoju funkciju koju objektivno ima, mora tumaiti u ispravnom kontekstu. Ako to nije sluaj,
ono prestaje ispunjavati svoju funkciju kao mjerilo.82 Ovo je vano i
zbog sljedeeg: ako Pismo proglasimo vrhovnim autoritetom za doktrinu (to smatram da ono jest), ali i jedinim mjerilom prema kojem
emo prosuivati ispravnost ili neispravnost neijeg tumaenja, mi
time Bibliji dajemo zadau koju ona ne moe ispuniti, a sebe liavamo mogunosti da doemo do ispravnog tumaenja. Drugim rijeima, jedino mjerilo prema kojem emo odrediti ispravnost neijeg
tumaenja ne moe se nalaziti u Bibliji, jer to onda ne vodi nikamo,
budui da su mogua razna tumaenja i zakljuci istih biblijskih
dokumenata.83
Mathison navodi kako u ranoj Crkvi nije bio problem pojmiti
postojanje koncepta tradicije s Pismom kao jedinim izvorom boanskog otkrivenja (ovdje naravno ulazi i Stari zavjet). Tradicija se
sastojala od odreenog nauka koji je Krist prenio Crkvi i njegovim
apostolima bilo kroz pisano bilo kroz usmeno otkrivenje. Apostolska je predaja postupno zapisivana u dokumentima koji danas tvore
novozavjetni kanon, a Pisma su tumaena hermeneutskom kontekstu pravila vjere. No kljuna stvar prema Mathisonu jest sljedea:
u ranoj Crkvi nije bilo sukoba izmeu tradicije i Pisma, jer je njihov sadraj bio esencijalno isti.84 Stoga sola Scriptura ne podrava
individualnost i subjektivizam, no trai da tumaenje Pisma bude u
skladu s tradicijom i teologijom Crkve koja svoj temelj ima u Pismu.
I dok nakon Drugoga vatikanskog koncila Rimokatolika Crkva
naglaava usku povezanost izmeu tradicije i Pisma budui da oboje proistjeu iz jednog izvora te zbog istog sadraja koji se nalazi u
njima ne mogu doi u sukob, protestantski pogled na odnos Pisma
i tradicije poneto je drugaiji. On shvaa tradiciju kao tradicionalno tumaenje Pisma, no istodobno smatra da Crkva nije nezabludiva te se njezina tradicija uvijek i iznova treba prosuivati i biti
82
83

84

Isto, 255-260.
Kao primjer, Craig Allert navodi primjer Tertulijana koji je u raspravi s hereticima koristio pravilo vjere, a ne Pismo kao mjerilo ordoksnosti tumaenja jer su
se ti hertici pozivali u svojim tumaenjima na Pismo. Drugi primjer je Arije koji
je svoju pogrenu kristologiju temeljio na Pismu. Koncil u Niceji je prvotno nastojao pobiti ovu nauku na temelju Pisma, ali su onda zakljuili da obostrano
pozivanje na Pismo vodi raspravu samo u krug. Craig Allert, What We are Trying
to Conserve?: Evangelicalism and Sola Scriptura, u: The Evangelical Quarterly
76 (2004) 4, 343-345.
Usp. Keith A. Mathison, The Shape of Sola Scriptura, 151, 275.

299

Ervin Budiseli, Naela i metode tumaenja biblije Matije Vlaia Ilirika ...

podreena autoritetu pisane Boje rijei.85 Definiravi tradiciju kao

tradicionalno tumaenje Pisma i ustvrdivi da crkvena tradicija treba imati temelj u Pismu, protestantizam s jedne strane nalazi izlaz
iz dananjega subjektivistikog solo Scriptura pristupa tumaenju
Pisma te jednako tako zatvara svoja vrata za doktrine koje se ne nalaze u Pismu. No s druge strane, priznavi da crkvena tradicija moe
pogrijeiti, protestantizam zapada u zatvoreni krug, jer tradicionalno
tumaenje Pisma na koje se nastoji pozivati, kao produkt te iste tradicije, nuno ne mora uvijek biti tono. Drugim rijeima, postavlja se
pitanje je li mogue uvijek i u svemu odrediti koje je tumaenje Pisma
unutar Crkvene tradicije ispravno? tovie, moe li protestantizam
unutar sebe odrediti ispravno tradicionalno tumaenje Biblije? Ako
ovo pitanje postavimo u kontekstu ekumenskog dijaloga, onda nailazimo na sljedei problem: kroz protestantsku teologiju dvadesetoga stoljea sve se snanije provlaila svijest o tome da je i samo
Pismo predaja, te da je od samih poetaka kranstva Crkva imala
presudnu ulogu kako u procesu usvajanja tako i u procesu tumaenja svetopisamske predaje. Ipak u suvremenom ekumenskom dijalogu, i pored sveg meusobnog pribliavanja, ostaje otvoreno pitanje:
to e se dogoditi u kontekstu teolokog promiljanja Objave ako
Pismo i crkvena tradicija ipak dou u sukob? 86

Zakljuak
Reformaciju je na povrinu izvukla pitanje odnosa izmeu tradicije i Pisma te je u prvi plan istaknula pitanje autoriteta: je li
Crkva iznad Pisma, ili je Pismo iznad Crkve te koja je uloga tradicije u svemu tome? Odvajanjem od Rimokatolike Crkve, autoriteta
crkvenih struktura, uiteljstva i crkvene tradicije, protestantizam se
naao ne brisanom prostoru i morao je potraiti neki temelj koji e
opravdati razlog njegova postojanja. Protestanti su nali svoje utoite u Pismu, no kljuno je bilo pitanje tko moe i ima pravo dati
autoritativno tumaenje? Vlai je nastojao doskoiti tom problemu razvijanjem onoga to bi se danas nazvalo povijesno-gramatika metoda gdje je nastojao pokazati da se Sveto pismo uz pomo
odreenih metoda moe protumaiti jednako kao i bilo koji drugi
tekst. No Vlai je jednako tako tvrdio da se Pismo mora tumaiti i
uz pomo Duha Svetoga. Na tim dvjema postavkama Vlai je smatrao da se moe iznai put koji e tumaa voditi prema ispravnom
i, samim time, autoritativnom tumaenju.
85
86

Usp. Lidija Matoevi, O dostatnosti Svetoga pisma, 65-66.

Isto, 66.

300

Crkva u svijetu, 50 (2015), br. 2, 280-302

Naelo sola Scriptura koje je iznjedrila reformacija istie kako

je Pismo vrhovni autoritet za odreivanje kranske vjere, doktrine,
morala i prakse te ono pripada u kontekst Crkve i treba se tumaiti u skladu s crkvenom tradicijom koja pak svoje razumijevanje
postulata kranske vjere treba temeljiti na Pismu. Meutim, slijedom povijesnog razvoja, u protestantizmu je naelo sola Scriptura
izgubilo svoju komponentu tradicionalnosti i djelomino se pretvorilo u naelo solo Scriptura, prema kojem ispada da svaki pojedinac za sebe moe tumaiti Bibliju kako se njemu ini prikladnim. Iz
Vlaievih spisa jasno je vidljivo da svatko ne moe tumaiti Bibliju
niti je on tumaenje preputao na volju pojedincu ili pojedincima.
Ideja da se iskljuivo i jedino pozivanjem na Bibliju odreuje
to je tono tumaenje, potencijalno moe biti kontradiktorna, jer
kako moe isti element (u ovom sluaju Biblija) biti i zakonodavac
i sudac? To potencijalno moe stvoriti neprekinuti zatvoreni krug u
kojem dvije strane mogu bez prestanka nuditi razliita tumaenja i
donositi razliite zakljuke, pozivajui se na isti izvor kao autoritet
za svoje tumaenje. No tko moe presuditi tko je u pravu? Uzevi
u obzir da je u nekim dijelovima Pismo jasno, u nekim dijelovima
manje jasno, a u nekima je tee razumjeti znaenje, pretpostaviti je
da bi sporna tumaenja mogla nastati u onim opskurnim dijelovima Pisma. I dok Rimokatolika Crkva rjeenje ovog problema nalazi
u slubenom crkvenom uiteljstvu,87 protestantizam odbacuje ideju
nepogreivog crkvenog uiteljstva i nezabludivosti Crkve, no svejedno se nalazi pred izazovom nuenja autoritativnog tumaenja Pisma.
Ako bismo uzeli Vlaia kao svojevrsni model za dananji protestantizam u pogledu problematike iznalaenja autoritativnog tumaenja, onda bi, vjerujem, bilo primjereno rei da Vlai ne bi podrao
povratak protestantizma u krilo Rimokatolike Crkve te prihvaanje
autoriteta njezinog crkvenog uiteljstva. No jednako tako ne bi podrao ni hermeneutsku rascjepkanost unutar protestantskog korpusa.
Umjesto toga, naglasak bi bio stavljen na jo revnijem prakticiranju povijesno-gramatike metode, u emu je Vlai dao neizmjeran
doprinos, a drugi naglasak bio bi pokuaj rekonstrukcije tradicionalnog tumaenja Pisma unutar crkvene tradicije. Uzimajui u obzir
da je Vlai djelovao u jednom drugom vremenu, kao i svojevrsni
napredak koji je od onda pa do sada ostvaren u meukranskom
ekumenskom dijalogu, usuujem se zakljuiti kako je naglasak na
povijesno-gramatikoj metodi te ozbiljnije uzimanje crkvene tradi87

Usp. Celestin Tomi, Boansko nadahnue i tumaenje Sv. pisma prema konstituciji o Boanskoj objavi: (DV pogl. III), u: Bogoslovska smotra 37 (1967) 1-2,
157.

301

Ervin Budiseli, Naela i metode tumaenja biblije Matije Vlaia Ilirika ...

cije ispravan smjer u kojem protestantizam treba ii eli li dati svoj

doprinos ispravnome tumaenju Pisma u bezbrojnim suvremenim
teoloko-praktinim temama, izazovima i pitanjima. No jednako tako
smatram da ovo nije konano rjeenje, nego smjer koji moe jednom
u budunosti dovesti do konanog rjeenja, budui da prakticiranje povijesno-gramatike metode samo po sebi ne jami ispravno
i autoritativno tumaenje. Takoer, ostaje otvoreno pitanje koliko
protestantizam unutar sebe moe definirati to u biti predstavlja
tradicionalno tumaenje Pisma. U ekumenskom dijalogu ostaje
otvorno ve ranije spomenuto pitanje: to uiniti kada i ako Pismo
i crkvena tradicija dou u sukob.
PRINCIPLES AND METHODS OF BIBLICAL INTERPRETATION
OF MATTHIAS FLACIUS ILLYRICUS AS GUIDELINES FOR
THE ISSUE OF SCRIPTURAL AUTHORITY IN TODAYS
PROTESTANTISM
Summary
This article analyzes the role of principles and methods of biblical interpretation of Matthias Flacius Illyricus who through his work
significantly contributed to the development of biblical interpretation which in Protestantism takes primary place in the matters of
doctrine, faith and practice, and discusses the possible Flacius
impact on the issue of Scriptural authority in modern Protestantism.
The first part discusses Flacius relationship to the Roman Catholic
Church, which was largely defined by his relationship to the Bible,
and the second part discusses Flacius principles and methods of
interpretation of the Scripture. All this will serve as a foundation
for the third part which will discuss, in the context of the creed sola
Scriptura, the issues that modern Protestantism faces in the area
of biblical interpretation. The article concludes that sola Scriptura
in itself is not able to offer an authoritative biblical interpretation.
In order to overcome this obstacle, according to the model that Flacius provides, Protestantism must turn more eagerly to the practice
of historical-grammatical method and become more dedicated to the
attempt to reconstruct traditional interpretation of the Scripture in
the tradition of the Church.
Key Words: Reformation, Matthias Flacius Illyricus, hermeneutics, historical-grammatical method, sola Scriptura, the relationship
between the Scripture and tradition, authoritative interpretation of
the Bible.
302