HR 2013 3

Cijena 30,00 kn
M A T I C E
H R V A T S K E
Broj 3
Godite XIII / 2013.
A S O P I S
Tema broja
100. OBLJETNICA
UDNOVATIH ZGODA EGRTA HLAPIA
Tomislav Kurelec
60 GODINA PULSKOGA FILMSKOG FESTIVALA

Zdenko Kova
ZNANSTVENOISTRAIVAKI USPJEH
ZAGREBAKE PATOFIZIOLOGIJE
Zoran Ladi i Lovorka orali
HRVATSKA POVIJEST 18. STOLJEA

U MATIINOJ EDICIJI
Zvonimir Jakobovi
HRVATSKA I KONVENCIJA O METRU.
HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA
PROZA I.
HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA
PROZA II.
Priredila i transkribirala Vesna Badurina Stipevi
Priredila i transkribirala Marija-Ana Drrigl
Srednjovjekovne legende, romani i fragmentirani tekstovi

anrovska su odrednica prve knjige izabranih djela hrvatske srednjovjekovne proze objavljenih u ediciji Stoljea hrvatske knjievnosti u redakciji dr. Vesne Badurine Stipevi
(1961), znanstvene savjetnice sa zagrebakoga Staroslavenskog instituta.
Nastanak i razvoj hrvatske srednjovjekovne knjievnosti

obiljeen je viestrukim utjecajima stranih knjievnosti, isprva kasnoantike i grkobizantskoslavenske knjievnosti,
a potom i zapadnoeuropske literature.
Legende i romani
Nastanak i razvoj hrvatske srednjovjekovne knjievnosti

obiljeen je viestrukim utjecajima stranih knjievnosti, isprva kasnoantike i grkobizantskoslavenske knjievnosti,
a potom i zapadnoeuropske literature. Prema materijalnom
i duhovnom kontekstu vlastite sredine hrvatski srednjovjekovni prozaisti prihvaali su i prilagoavali razne anrovske
modele prozne knjievnosti zapadnoeuropskoga kulturnoga kruga, posebice legende i romane to ih suvremena hrvatska knjievna historiografija prepoznaje kao razmjerno
koherentnu skupinu fabularnih proza iskljuivo svjetovne
tematike, srodnih naratolokih tehnika, sadraja i svjetonazora, a koji prema knjievno-umjetnikim kriterijima pripadaju najzanimljivijim ostvarenjima srednjovjekovne proze
bez obzira na njihov prijevodno-kompilacijski karakter.
format: 14x20 cm
opseg: 416 str.
uvez: tvrdi uvez
Apokrifi, vizije, prenja, Marijini mirakuli
Prema materijalnom i duhovnom kontekstu vlastite sredine hrvatski srednjovjekovni prozaisti prihvaali su i prilagoavali razne anrovske modele prozne knjievnosti
zapadnoeuropskoga kulturnoga kruga, pa tako i apokrife,
eshatoloke vizije, Marijina (Bogorodiina) udesa te prenja
(dijaloge), reprezentativne anrove srednjovjekovne proze
to ih Matica hrvatska u svojoj ediciji Stoljea hrvatske knjievnosti objavljuje u redakciji dr. Marije-Ane Drrigl (1965),
znanstvenice sa zagrebakoga Staroslavenskog instituta.
Rije je o glagoljinim, staroslavenskim i starohrvatskim
tekstovima proetim kranskim svjetonazorom, iznimno
popularnim tivom meu srednjovjekovnim pukom.
format: 14x20 cm
opseg: 357 str.
uvez: tvrdi uvez
ISBN: 978-953-150-320-4
cijena: 180,00 kn
ISBN: 978-953-150-319-8
biblioteka: STOLJEA HRVATSKE KNJIEVNOSTI
cijena: 190,00 kn
izdava: Matica hrvatska

godina izdanja: 2013.
UVODNA RIJE
Hrvatska revija 3/2013.
asopis Matice hrvatske za knjievnost, umjetnost
i kulturu ivljenja.
Utemeljen 1928.
Obnovljen 1951. u Buenos Airesu.
Od 1991. ponovno u Hrvatskoj.
Izlazi tromjeseno.
Nakladnik
Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2, Zagreb
Za nakladnika
Igor Zidi
Glavna urednica
Mirjana Poli Bobi
Urednitvo
Dubravka Orai Toli, Cvijeta Pavlovi,
Mirjana Poli Bobi, Josip Uarevi
Fotograf
Mirko Cvjetko
Ilustratorica
Pika Vonina
Likovno-grafiki urednik
eljko Podoreki
Suradnici
Jasna Aman, Lovorka orali, Franko ori, Lana Derka,
Dunja Detoni Dujmi, Mladen Ibler, Zvonimir Jakobovi,
Sanja Kneevi, Andrijana KosLajtman, Zdenko Kova,
Vanja Kula, Tomislav Kurelec, Zoran Ladi, Berislav Majhut,
Anka Maksan, Jelena Markovi, Teodoro Darko Maurani,
Dubravka Orai Toli, Evelina Rudan, Marko piki, Diana
Zalar, Dubravka Zima, Ivo ani
Lektura i korektura
Mirjana Mataija
Tajnica urednitva
Dorotea Milas
Priprema za tisak
Sluba tehnike pripreme MH
Tisak
Denona d.o.o., Zagreb
http://www.matica.hr/hrvatska_revija
ISSN 1330-2493
Urednitvo: Zagreb, Ulica Matice hrvatske 2
telefon (01) 48 19 195, (01) 48 78 360
telefaks (01) 48 78 369
e-mail: hrvatska_revija@matica.hr
Cijena pojedinog broja iznosi 30,00 kn odnosno 4,50 EUR. Godinja
pretplata za Hrvatsku, ukljuujui potarinu, iznosi 120,00 kn,
a za inozemstvo 60,00 EUR.
Kunske uplate na iro raun broj
2481000-1110106604
kod Kreditne banke Zagreb d.d.
Devizne uplate na IBAN broj HR96223600001101517838
kod Zagrebake banke.
Objavljivanje Hrvatske revije potpomogli
su Ministarstvo kulture RH i Gradski ured
za obrazovanje, kulturu i port grada Zagreba.
Potovani itatelji,
vjerujem da se jo sjeate prolog broja Hrvatske revije, u kojem
smo se i temom broja i jo nekim prilozima usredotoili na jedan od
najvanijih dogaaja u novijoj, a moda i ukupnoj hrvatskoj povijesti:
pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji. Vjerujemo da je pritom bio vidljiv odmak od uobiajenih tema koje se spominjalo ili uvijek iznova razglabalo kad je posrijedi bilo nae pristupanje Europi,
kako se to nespretno govorilo i jo uvijek govori. Pritom vas, bojimo se,
nismo tedjeli jer su i stanje nacije i povijesna popudbina i projekcije
(primjerice, demografska) razlog za zamiljenost, ali i za intelektualno
aktivno postavljanje spram toga sloenog procesa, bez ispraznih naklapanja o euroskepticizmu, optimizmu i sl.
U ovom, treem broju ove godine kao temu nudimo posve drukiji sadraj: naime, u povodu stote obljetnice prvog izlaska udnovatih
zgoda egrta Hlapia, jamano najitanijeg djela Ivane Brli-Maurani i hrvatske knjievnosti za djecu uope, odluili smo govoriti i o
Hlapiu, uz kojega smo svi uili itati pripovjednu knjievnost, ali i o
djejoj knjievnosti u nas uope. Tema broja protee se na pedesetak
stranica Revije i sastoji se od 10 naslova: govorimo o bogatoj korespondenciji autorice Hlapia, o samom romanu iz knjievnopovijesnog
oita kao i oima itatelja u XXI. stoljeu, o autobiografizmu u djejoj knjievnosti i tako redom. Nai ete i nekoliko iscrpnih prikaza najnovijih istraivanja djeje knjievnosti u nas. Na kraju donosimo i fotografije est slika koje je za buenosairesko izdanje Pria iz davnine jo
1952. godine u tom gradu izradio spisateljiin brat Boidar (Darko), a
ustupio nam ih je njegov unuk Teodoro Darko Maurani. Dakle, nastojali smo roman o tom potencijalnom superjunaku XXI. stoljea,
kako kae autorica jednoga od priloga, staviti u to iri i zanimljiviji
kontekst.
Rubrika u kojoj objavljujemo neobjavljenu hrvatsku knjievnost
takoer prati temu broja: u njoj donosimo neobjavljenu bajku Anke
Maksan s ilustracijama Pike Vonine izraenima za ovu prigodu.
Ovoga puta donosimo dva razgovora s autorima i urednicima vrijednih izdanja temeljenih na znanstvenim istraivanjima koja se u tim
izdanjima prvi put objavljuju: to su u struci i iroj javnosti izvanredno
primljena Patofiziologija urednika i suautora Zdenka Kovaa te prva
knjiga iz Matiine edicije Povijest Hrvata, u kojoj je rije o dosad razmjerno slabo istraivanu XVIII. stoljeu, temeljena na recentnim istraivanjima. U rubrici Obljetnice u hrvatskoj kulturi Tomislav Kurelec
predstavlja 60. pulski festival u povijesnoj perspektivi u kojoj donosi i
slabo poznate podatke o njegovim neslavnim aspektima, poput zabrana prikazivanja pojedinih filmova i zabrana rada pojedinih autora u
prolosti. Dvije lijepo ispriane prie: Iblerova o burnom ivotu trajekta Marina te Jakobovieva o povijesti mjeriteljstva, vrlo vanu, a opet
slabo poznatu segmentu usklaivanja Hrvatske sa svijetom. Meu recenzijama su prikazi novih istraivanja ilirizma, skupa o Ivanu Kukuljeviu Sakcinskom i o stanju istraivanja Dioklecijanove palae tema
koje se openito doivljavaju kao znanstvenoistraivaki zaokruene,
iako one to nisu.
Nadamo se da ete uivati u itanju.
Za urednitvo,
Mirjana Poli Bobi
Glavna urednica
HRVATSKA REVIJA 3/2013
Iz prvog izdanja udnovatih

zgoda egrta Hlapia, 1913. s
ilustracijom Naste enoa-Rojc
Kazalo
Tema broja: 100. obljetnica udnovatih zgoda egrta Hlapia
Jasna Aman
IVOT ZAPISAN U PISMIMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Dubravka Zima
STOGODINJICA ROMANA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
Sanja Kneevi
MALEN KAO LAKAT, VESEO KAO PTICA SUPERJUNAK 21. STOLJEA? . . . 26
Diana Zalar
SLIKOVNICA U HRVATSKOJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31
Andrijana Kos-Lajtman
AUTOLICA DJETINJSTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
Vanja Kula
CRNOBIJELI SVIJET DJEJE KINEMATOGRAFIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
Jelena Markovi
ZLATNO DOBA DJETINJSTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44
Evelina Rudan
UZBUDLJIVA KNJIGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
Berislav Majhut
DOVOLJNO LASTA ZA PROLJEE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
NEDOVRENE SLIKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
Intervju
Razgovor sa Zdenkom Kovaem
CJELOVITO SAGLEDAVANJE OVJEKOVIH BOLESTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52
Razgovor sa Zoranom Ladiem i Lovorkom orali
U POTRAZI ZA MIROM I BLAGOSTANJEM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57
Neobjavljena hrvatska knjievnost
Dubravka Orai Toli
MRAV SPAAVA SVIJET . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62
Anka Maksan
SKITNJE JEDNOGA MRAVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65
Dunja Detoni Dujmi
PRESLAGIVANJE PRIVIDA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72
Lana Derka
NAA POSLJEDNJA VEERA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75
Obljetnice
Tomislav Kurelec
DOSTOJNO JUBILEJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79
Descriptio Croatiae
Mladen Ibler
SJEA LI SE MARINE? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84
Hrvatska i svijet
Zvonimir Jakobovi
HRVATSKA I KONVENCIJA O METRU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
Recenzije, osvrti i prikazi skupova
Marko piki
IVAN KUKULJEVI IZMEU GENEALOGIJE I PROROANSTVA . . . . . . . . . . . . . 95
Franko ori
DIOKLECIJANOVA PALAA: VELIKI ISTRAIVAKI IZAZOV . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
Ivo ani
ILIRCI I JEZIK POGLED IZ SOCIOLINGVISTIKE
I KRITIKE TEORIJE DISKURSA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102
Te m a b r o j a: 10 0. o b l j e t n i c a u d n ova ti h zg o d a e g r ta H l a p i a
Jasna Aman
IVOT ZAPISAN
U PISMIMA
Iz rukopisne ostavtine Ivane Brli-Maurani
...moji su listovi nastavak moje autobiografije...
Ivana Brli-Maurani, 2. 8. 1916.
vana Brli-Maurani (Ogulin, 18. 4. 1874 Zagreb, 21.

9. 1938) svojoj je majci u pismu od 2. kolovoza 1916. napisala jednu znakovitu reenicu: ...moji su listovi nastavak moje autobiografije... mislei pritom na prigodno od
Akademije naruenu autobiografiju koju je upravo zgotovila, a koja e zapravo biti i jedina autobiografija to ju je
napisala. Meutim, u njezinoj rukopisnoj ostavtini, ponajprije korespondenciji dojmljiva volumena, u brodskom
arhivu obitelji Brli, sauvana je u cijelosti kronika njezina bogato proivljena ivota. U revnom dopisivanju najprije sa zarunikom a potom suprugom Vatroslavom, zatim s
roditeljima, Vladimirom i Henriettom Maurani, sestrom
Alkom, braom Boidarom i elimirom te svojom djecom,
sinom Ivanom, kerima Nadom, Zorkom, Zdenkom i Nedeljkom, kao i prireivaima i prevoditeljima svojih djela,
spisateljskim je darom a kroniarskom marljivou danomice ispisivala stranice najdetaljnije autobiografije koju je
uope mogue zamisliti. Moda je upravo sada, sto etrdeset godina od njezina roenja, stotinu godina od nastanka
udnovatih zgoda egrta Hlapia (1913) i gotovo stotinu od
Pria iz davnine (1916) nadoao pravi trenutak za pomno
iitavanje i udovite njezine epistolarne autobiografije!?
Mladost i udaja
Portret Ivane Brli-Maurani
ivot Ivane Brli-Maurani, najvee hrvatske pripovjedaice, zapoeo je roenjem u Ogulinu, gdje je njezin
otac Vladimir Maurani, sin pjesnika i hrvatskoga bana
Ivana Maurania, bio tada na dunosti dravnog odvjetnika. Majka Ivanina bila je Henrietta ro. Bernath, podrijetlom Varadinka iz ugledne trgovake obitelji. Odrastanje
u obiteljskoj sredini naglaena patrijarhalnog duha i strogih etikih nazora, pa jo pod prisnim i snanim utjecajem
djeda Ivana i bake Aleksandre Demeter, trajno e obiljeiti Ivaninu linost. U svojim sjeanjima na majku o tome je
svjedoio i Ivanin sin, dr. Ivo Brli: Rijetko su kada lini
peat predaka, tradicija obitelji i upliv iste krvi, stvorili dva
Te m a b ro j a: 10 0. o b lj et n i c a ud n ovati h zg o d a e g r ta H l a p i a
Zarunici
Zaruna karta
tako istovjetna karaktera kao to su to djed Ivan Maurani i unuka mu Ivana Maurani... Kud joj je djed bio slavljen pjesnik, kancelar bekog cesara i vrhovni vladar svoga
naroda svijetli ban dakle u mati djejoj najkrupnija
linost, tud je on i kao tjelesni ovjek nadmaivao okolicu rastom i fizikom snagom. Taj je momenat imao izravni utjecaj na mladenaki ivot i razvoj moje majke. Kako bi
valjda postigla djedovu tjelesnu snagu poela je svim arom mladenakog poleta baviti se tjelovjebom. Od svoje
desete godine, pa za unuku banovu, bila je upravo fenomenalna gimnastiarka: runi stoj na ruama, 70 okretaja na
ispruenim rukama na prei (riesenwele), najsmioniji odskoci s gombalakih sprava, a sa 14 ili 15 godina podizanje
buica od 80 kg! Kraj toga sklizaica na glasu, planinarka
dakako, po tadanjem obiaju: sve to uz pratnju gardedame. Priali su nama, djeci, o tome svi majini prijatelji
i znanci iz djevojakog doba, pa kad smo mi, starija djeca
Pismo zarunice Ivane Maurani zaruniku Vatroslavu Brliu

Hrvatska revija 3/2013
dorasli do toga, pojavie se i u naoj kui u Brodu: prea,

trapez, koluti, a mati nam je sama pokazivala prve vjebe
na njima. Nikada je ni jedan od nas nije dostigao u tim pa
ni u drugim vjetinama! Iako se mati, dakle, ve od najranije mladosti bavila tjelovjebom, mada je i kao mlada gospoa upravljala vatrenim konjima, zelenkima moga oca, te
kao lovac sudjelovala u velikim lovovima... neka nitko i ne
pomisli da je ta izvanredna ena bila ono to se danas zove
sportski tip, a niti ono to si predstavljamo pod pojmom
pobornica za enska prava, ili pod pojmom javne radnice,
sufraetke ili slino. Ona je bila do u sr svoga bia potpuna ena: dobra, blaga, njena; voljela se lijepo i enstveno
odijevati, bila je uzor supruge, primjer majke. Ta enstvenost ne samo da ju je karakterizirala kao linost u krugu
obitelji, u drutvu, pa i na javnim mjestima, nego je ta enstvenost kao dominantna, davala posebnu notu i njezinim
knjievnim djelima....
Kada se na svoj osamnaesti roendan, 18. travnja 1892.
udala za brodskog odvjetnika dr. Vatroslava (Ignacija-Nacu) Brlia pokazat e se da e joj od svih ivotnih odrednica
najvanija biti ljubav koju je u najsretnijem suprunikom
obliku pronala uz svojeg Nacu, kao i ljubav majke roditeljice koju je pruala svojoj djeci i unucima, a primala ju natrag
stostruko uzvraenu. Uz to ju je pratila i neiscrpiva ljubav
njezinih roditelja ija joj je potpora u svim ivotnim situacijama, a ponajprije u odgoju i kolovanju djece, bila dragocjena. Ivana Brli-Maurani u Brodu na Savi proivjela
je 46 godina i napisala sva svoja knjievna djela, ali i tisue
brodskih pisama zapoevi taj niz prvim pismom roditeljima 21. travnja 1892., u kojem im opisuje ovjeka za kojeg
se udala upoznavi ga dogovorom svojih roditelja i Nacine
tetke Agate Mime Amru, poznate ilirske pjesnikinje Jagode Brlieve. Iako su tada bili uobiajeni dogovoreni brakovi,
mlada je Ivana imala puno sree da su je upoznali s ovjekom u kojega e se zaljubiti i s kojim e u ivotu imati puno toga zajednikoga, ponajprije ivotni optimizam, duhovitost i pozitivan stav prema svakodnevnim sloenostima:
Draga mamice! ... Naca je zlato od ovjeka, brian, mil i
obziran nu, kako da Vam vie kaem, nego da je pravi uzor
ljubavi, dobrote i potenja...
Ilustrativno je na ovom mjestu uvrstiti odlomak pisma
koje pie Naca Ivani dok ona s bebom boravi u Zagrebu
zbog zdravstvenih tegoba:
Brod 30/6 1893.
Ljubljena moja Ivice!
Primio sam danas tvoja dva lista od prekjuer i od juer.
Kolika razlika izmedju jednog i drugog! Svakako je za udo
da su mene juer isti osjeaji i skoro iste misli zaokupile kao
i tebe... Tvoje zdravlje to je ono to ja elim, to ja udim i
to molim svaki dan dragoga Boga. Valjda nisam jo nikada
toliko i tako skrueno, sa pouzdanjem u Boju pomo molio
kao za Tebe, za tvoje zdravlje...
Ja sam ti danas poslao kao eilgut vianja koje bi sutra
mogla dobiti, i gledaj da ih na kolodvoru dignuti dade, jer
bi se pokvariti mogle. Poslao sam veliku koaru /vekorpu/
punu. to e biti sa Margaretom? Stevan izaao iz bolnice i
ide kui, te u uzeti drugog slugu.
Ivana i Zora
Bio sam se uplaio za nau malu pucicu, nu hvala Bogu

da nije nita opasna... (...) Od tebe ekam veselu viest, a preporuam ti mir. Samo zdravlje, samo zdravlje, to je to bi
rada za tebe, to ti elim. Poljubi bebuku.
Boe daj, da bude mogla za njekoliko dana sretna Ivica
grliti svoga sretnog Nacu.
I iz ovog pisma izvire plemenitost ljubljenoga supruga
koju Ivana zaljubljeno opisuje 1894. kad pie majci:
Draga mamice!... Naca ne e moi samnom u Zagreb od
velikog posla. Teko e mi biti bez njega, ni sama ne znam
kako u... Vi svi ipak ne znate kakovo je srdce i koliko njenosti i potenja u moga Nace, a najbolji je znak, da tko je god
dulje vremena njim, svaki ga rado ima. Moje sanje, kad
sam rekla da dru. Vatroslavu Brliu, zaista nisu bile tako
krasne i pune sree, kao to je ova zbilja...
Jednakim e ushitom pisati o svojem suprugu sve do
njegova preminua godine 1923., a i poslije, vraajui mu
se u uspomenama. U pismu keri Nadi, 12. listopada 1923.
pie:
Moja dispozicija je kadkad tako jadna... Je li udo, kad
sam ostala bez one velike, vjerne i neiscrpive ljubavi, koja je
slijedila svaki moj korak i svaki moj kret! Ako o ikome, to se
o meni moe rei da sam obudovjela u podpunom smislu rijei i da osjeam da nikome na svietu vie ne vriedim ono to
sam tati vriedila, niti mogu ikome vie toliko radosti i sree
udieliti, niti od ikoga toliko sree primiti...
Obiteljski ivot u domu Brlievih

Prvih desetak godina braka Ivana je raala djecu, uila se gospodarenju velikom kuom i brojnom sluinadi, a
napose, sve je vie preuzimala brigu o obiteljskim imanjima i vinogradima.
Naime, vjerojatno prerano, premlada i jo nespremna,
nala se u ulozi supruge, gospodarice i jedine ene u drevnom, asnom domu Brlievih, gdje su nakon smrti roditelja i strica Ignjata, ostala dvojica brae, Vatroslav i Dobroslav. Ivana, svjesna odgovornosti koju joj je nametnulo
povezivanje tada dviju najuglednijih hrvatskih obitelji: primorske banske Maurani i trostoljetne slavonske Brli, cijelog e ivota ponosno potvrivati i estitou, potenjem,
ljubavlju i knjievnom slavom osvjetljavati obiteljska prezimena koja je nosila. Koliko je znaajan bio ulazak Ivane
Maurani u obitelj Brli pokazat e se odmah i na zateenoj stoljetnoj knjinici Brlievih: ne samo to ju je obogatila vlastitom zbirkom knjiga od vie od tisuu svezaka nego
je godinama, uz pisanje, objavljivanje i sakupljanje knjiga,
ureivala prostor knjinice, radila na inventarizaciji i katalogiziranju, a dala je izraditi i obiteljski peat koji se nalazi
u svakoj knjizi biblioteke. Godinama je pregnantno iitavala stara pisma i konano priredila za izdavanje Uspomene
na stari Brod Ignjata Alojzija Brlia.
Isto tako, izradila je obiteljsko rodoslovno stablo s vlastitim stihovima umetnutim meu razgranjene odvjetke
brojne obitelji, a sliku obiteljske genealogije postavila je na
poetak velikog obiteljskog albuma, odmah uz fotografije
stare kue zidane 1799., koja je izgorjela u poaru, na Tijelovo 1881., ali je spaen veliki dio njezinog sadraja kako je zapisala Ivanina ki Nedeljka: Ne da obitelj svojih uspomena, spaava ih iz plamena. I ne mie se obitelj sa svoga
garita. Jo se neto zemljita dokupljuje i gradi se vea kua, a u njezine temelje ugrauje se spomenica stare kue uz
novu spomenicu. Ta vea kua, koja je u bombardiranju II.
Svjetskoga rata i u potresu 1964. pokazala to vrijedi, posljednji je veliki financijski pothvat strica Ignjata. Umro je
1892., a u novu je kuu dola, tjedan dana iza njegove smrti, osamnaestogodinja mladenka, Ivana Maurani. Ona
e s puno potovanja nastaviti tradiciju postavljanja tijelovskog oltara u vei kue, o emu e pisati u mnogim pismima majci.
Pisma majci
Draga mamice!
Evo smo opet prebrodili preko dvajuh tekih dana. U utorak popodne preporuile su se moje obadvie Dulsine. I sobarica i Hermina. A ja osta sama! U sriedu bila je cieli dan
urba radi pripravka za oltar i dekoracije kue za Tielovo.
Spleli smo osam guirlandah pod prozore, sve oistili i za oltar
Kua Brli
spremili, pod veer pomanjkalo cviea za bouquete a ja brzo u vinograd itd. A sve to uz Nadicu i Ivicu, dva izgubljena
janjeta bez pastira. Moram ih pohvaliti da su bili dobri ovo
dva dana. Na samo Tielovo poela je ramazura ve u pol est
ujutro a u 9 sati bio je ve oltar gotov i kua dekorirana. Sve
jako lijepo. Onda opet sve raskapaj i u 12 sve na svom starom mjestu...
Takoer je Ivana nastavila i vjekovnu tradiciju po kojoj
su gostoljubivi dom Brlievih pohodile najuglednije osobe
iz politikoga, knjievnoga, umjetnikoga te openito intelektualnoga kruga toga doba. Od znaajnijih gostiju za Ivaninim stolom spominjem: biskupe Strossmayera i Stadlera,
roake Mauranie, Amrue, Matasie Blagajske, Pejiie,
Reljkovie, Jelaie, Pejaevie, fra Grgu Martia, Augusta
Harambaia, Ivu Vojnovia, Charlesa i Gjenu Loiseau ro.
Vojnovi, Pilara, Kueru, Buara, Esiha, Kaalova, Solovjeva, Camillu Lucernu... Pismo od 22. kolovoza 1893. donosi
zanimljiva izvjea o izreenom:
Draga mamice!
Kod nas je sada vjeni hec. U subotu bili smo u Brodu
na komersu u slavu kraljevog rodjendana. Stigli smo istom o
polnoi u vinograd. Bilo je prilino liepo. Nacin govor oduevljenjem primljen. Alka je dapae sa Dobroslavom jednu
turu plesala. U nedjelju gledali smo to slavonsko kolo na pijaci popodne. Bili smo svi u Brodu, pae i Nadica. Djevojke
u kolu su krasno obuene. Sve zlato i svila. Naca je dotle bio
na objedu kod upnika. U est sati se vratio a ja sam mislila
da emo kui u vinograd. Al hoe da! Strossmayer dolazi o
pol devet. Moe si misliti da se mora pred njega. Ta trka dok
se kola sbubnjaju, a ja jo k tomu htjela bouquet nainiti. Ja
i Alka tri po Brodu i sprtljali kakav takav, pak svi na kolodvor. Strossmayer dobro izgleda, bio je jako zadovoljan to
smo ga doekali. Predstavila sam mu Alku i brau. Rekao je
da ga ti deki starim ine, jer da je tatu poznavao kad je toliki bio. Ja sam se njim odvezla u upni stan u naih kolih.
Putem mi je pripoviedao o svom boravku, i da e doi k nama u berbu... Drugi dan je bio o 10 sati kod Nace (jer ja sam
bila u vinograd otila poto sam znala da samo do poldan
Ivo Brli s roditeljima
Djeji maskenbal
drugoga dana ostaje) pohodio ga... O poldan je otiao i poruio mi po Naci koj ga je ispratio da sam pravo udo proli
dan uinila, jer da je on doao umoran i skren kao Lazar na
brodski kolodvor, a moj doek i prisutnost da ga je osvjeilo i
uskrisilo! I tako ode.
Juer imala sam ovdje 12 gostih! Gvardijan je odlazio danas pak je bio oprostni objed. Moja se je Betika dobro drala.
Imali smo juhu, peeno janje na ranju, filana jaja, govedinu dinstanu, filane spargelkrbisse, apfelpita, voe etc. Medju inim je bila Fanika sa Andrijom, Glavanka sa svojom
tromjesenom curicom, naa Nadica i mali vincilirov medju
larmajucimi gosti. O sedam sati sretno se svi razidjoe.
Jutros novi hallo. Treba sprovesti gvardijana koj je premjeten kao muenik hrvatske ideje. Fanika mu je dala
bouquet, svi smo bili vani na kolodvoru, a sad nas eto opet
sretno u vinogradu, a sveanosti su valjda na neko vrijeme
izcrpljene. Alka se svuda wacker und muthig dri.
Pestinju mi je neku Marievika priskrbila. Nisam je jo
vidila. Kae da je liepa, 15-16 godina stara, zna prati i pegljati, bila je do sada kod Belovitiah, u dobroj kui, a trai 3
i forinte mjeseno. Pii mi odmah to o tome misli.
Hanu emo ve doekat, samo nek ozdravi. Generalica
Rakasovika mi je pripoviedala da vas je vidila u Grand hotelu.
Ljubim ruke
Ivana
Ivanin je suprug, dr. Brli, uz voenje odvjetnike kancelarije, sudjelovao i u burnom hrvatskom politikom i
drutvenom ivotu kao narodni zastupnik u Hrvatskom i
delegat u Hrvatsko-ugarskom saboru, na ije ga je znamenito zasjedanje u Peti 1907. pratila supruga Ivana i ondje
napisala svoje zabiljeke o tekoj borbi hrvatskih delegata
za slubeni hrvatski jezik: Hrvatska Peta (Lahki zapisci iz
teke borbe). Iako joj se politika rano zamjerila, Ivana je suprugu pruala pouzdanu potporu nikada ne iziavi iz nje-
gove sjene, a jo manje da bi javno nastupila. Uinila je to

samo jedanput, 15. kolovoza 1896., kad je uz biskupa Stros
smayera kumovala barjaku Hrvatskoga pjevakog drutva
Davor. Od tada, Davor je svake godine, u predveerje
Ivanjdana, 24. lipnja, dolazio pod balkon kue Brli kumi
svojega barjaka otpjevati podoknicu. Uz pjevaki zbor pridruili bi im se i mnogobrojni Broani s lampionima i bakljama. Sjeam se da je ovakovom zgodom, jedno mati
sabranom graanstvu odrala s balkona odui domoljubni
govor koji je izazvao veliko oduevljenje i klicanje zapisao je u svojim sjeanjima na majku Ivo Brli.
Uza sva obiteljska zauzea, Ivana je redovito etala, gimnasticirala i plivala u Savi, meu prvima u Brodu vozila
bicikl (od 1898), oboavala je sviranje na glasoviru i plesanje, zabave i pokladno maskiranje, prireivala male kune
djeje priredbice za koje je pisala igrokaze i izraivala kostime i scenografiju.
Sudjelovala je u gradskom humanitarnom i dobrotvornom radu, predsjedala Gospojinskim dobrotvornim drutvom i predano pomagala u ratnoj bolnici za vrijeme Prvoga svjetskog rata, za to je bila i odlikovana. Bila je mecena i
zatitnica talentiranim brodskim uenicima i umjetnicima.
Trajno je osjeala neutaenu glad za kazalitem i koncertima, koje je posjeivala za svojih boravaka u Zagrebu, a u
Brodu su joj kronino nedostajali. Svoje intelektualne potrebe u potpunosti je ispunjavala itanjem na francuskom,
njemakom, engleskom, talijanskom i ruskom jeziku. Bila
je suvremenica ruskih klasika, oboavala je Tolstoja, pitajui se moe li nakon njega itko ita savrenije napisati,
dopisivala se s Kiplingom, Selmom Lagerlf, pisala Tagori,
pratila novitete svjetske i domae literature te svakodnevno
itala vodee europske novine.
Jednako strastveno kao i itanje voljela je prirodu, ali i
promatranje nonog neba, a oduevljeno je poduzimala i
istraivake izlete po brodskoj okolici i o njima slala zanimljive prikaze. Svoju djecu i unuke pouavala je saku-
Knjinica u kui Brli
Ivana i Naco sa Zoricom, Zdenkom i Ivom 1900.
pljanju bilja za herbarij, a sama nainila impresivnu zbirku

spreanih bilina ije boje ni do danas nisu izblijedjele.
Meutim, nikada ju nisu naputale mladenake poetske sanje i spisateljske nakane, za koje je drala da ne pristaju supruzi i majci, eni njezina statusa. Listajui svoj
djevojaki dnevnik, uvijek je ponovo itala svoje prve pjesme napisane na francuskom, ali sada nadahnuta vlastitim
majinskim iskustvima poinje pisati i objavljivati pjesme
i priice za malenu djecu i tako pronalazi izmirbu za svoja
literarna nagnua, zakljuujui u jednom pismu: ... I tako
je zaista po mene vrlo povoljno ako se kadgod iz tog neopisivog rummela elja, tuaba, javkanja i pivkanja spasim u
carstvo pria...
Inspiracije za prie joj ne nedostaju pronalazi ih u
obiteljskom ivotu koji buja u svojoj punini i u gradskoj
kui Brlievih ali jo vie u obiteljskom vinogradskom ljetnikovcu Brlievac, u kojem su nastali brojni literarni zapisi i jo brojnija pisma. Svakako treba spomenuti i spomenare Brlievca, knjige dojmova u koje su se kroz cijelo
stoljee upisivali svi posjetitelji toga slavnoga vedrog vinogradskog doma, a Ivana je u njih zapisivala kronike vinogradskih godina. Obitelj se obino u lipnju preseljavala
u ljetnikovac i ondje provodila cijelo ljeto, a u grad se vraala nakon obavljene berbe groa. ivot u Brlievcu Ivana
opisuje u brojnim pismima pa tako u pismu majci iz 1905.,
meu ostalim, pie:
meni pravi k imendanu jedan tablett, dakako tajno! Da ti vidi to skrivanje, to crvenilo kad ja stupim u sobu pojela bih
ju od milinja! Inae, mi sada ee noimo u vinogradu
Poima ista pripoviest kako je kod nas u vinogradu ove godine liepo! Ali to je istina, istina je! Sbilja, ciela naa villa,
plateau pred njom, arrangement etc. Sve je krasno! Villa je
novo anstreichana, novi krov od crne cigle, Naca je plateau
oko vile znatno proirio i isplanirao, ja sam gartenmeuble,
16 stolica i 4 stola i ograde i rosenstocke sa bielom uljenom
bojom obojila, kinezki suncobran novo preobukla, staklene
kugle namjestila i sad si predstavi ivo da sve izgleda kao
ulaz u vrt sa kuglanom! Al krasno je ipak, ja Ti kaem, samo doi pa vidi Program vinogradski aljem Ti odmah: u
jutro jede se kiselo mlijeko ili kafa (dobra) sa kifli i putrom.
Onda se umiva, pere ili neopere, odmah zatim slijedi psovanje Ive, koje traje cielo prijepodne poto on ili govori da je
gladan ili pita kad e objed biti gotov. U podne se vani jede,
ali poto kod pohanih pilia iznenada dolazi oluja, grmljavina, pucnjava topova i strah od tue, to svaki sa svojim tanjurom bjei pod verandu, Zdenka prevrne vr sa vodom i
polupa ga, Naca bjei gore dole nosei ae i vino, pii se ko
je i vie sad e to proi. Palainke se onda pod verandom,
pojedu bez stoljnjaka na stolu, kia lijeva, pokoje zrnce tue
dri ivce u nunoj napetostiZatim, sunce pomalo probija,
a sa verande kapa jo po koja kap na preostale palainke i na
Ivinu glavu, koji ju podstavlja ba pod kap i ceri se kao majmun kod svake kapi.
Zatim se popodne poiva, samo muhe, buhe i komarci
nisu uvijek sporazumni s tim. Ali Zacherl je tu! Kod juine
mlijeko obino pocmareus (kiselkasto) dii, a kuharica veli
da je to od pae. Poto vie neima kifla to se Zora cmizdra
da ona ne moe kafu sa profuntom piti! Uza sve to sunce sa
najljepim smiekom zapada, od oluje profrikana priroda
ziba svoje cvatue loze i rosnate rue i mjesec izlazi I sada dolazi zadnja, najljepa toka, iva obiteljska slika: Naca
i ja sjedimo iza veere na mjeseini pred kuom, djeca bo-
Draga moja i mila mamukice!

...Nadam se da sam svojom knjigom kola i praznici,
uinila i ja svoje da te zabavim. Beta barem tvrdi da ita tu
knjigu na glas svojoj hausmeisterici i jo jednoj eni, dok one
okapaju njezinu alatu i da im se jako dopada!!! Ja sam
sama sa knjigom zadovoljna, pak osim nekoliko krupnijih tiskarskih pogrjeaka, nisu mi nita pokvarili... Kod nas je velika urba oko tielovskog oltara, serenade k mom imendanu,
estitanja djece tom sveanom danu, a napokon ispiti! Zora
Vila Brlievac
Ivana i Zdenka
sa i u kouljicah dotre van da nam kau lahku no, mi ih

uzimamo na krilo, pri em si Zdenka odrapi nogu na klinac
od slamnatog fotelja. Poto je noga hipermanganom izprana, nastavlja se idilla nad mjeseinom obasjanom ravnicom,
u kojoj se Sava kao zlatna pruga vije Djeca, uzprkos mom
zanosnom tumaenju, nevide kako je to sve krasno, nego si
grebu gole ruke koje komarci grizu i smiju setati u lafroku. Djeca odu spavati a mi sjedimo do polnoi a krasna je,
vjeruj, i no i mir!
Poto jo nisam tako ponorila da piem bez obzira prestaje li papir ili ne, to Ti ljubim ruke, uvjerena da ete i opet
uviditi da sam sirota, jo jako mlada!
Ivana
glavom prelomila pogaa i svako diete dobije po komad. Djeca su traila novce i nala, frajla je dobila dukat /koj sam za
nju zabiljeila/. Ovako zahtijeva narodni obiaj... Djeca
su se zabavljala, hecala i jela /sve sobe bile otvorene/ i tako je
taj vani dan o kojem se jo uvijek govori, proao.
Od Mane dobivam svaki dan vrlo liepih karata, a na dananjoj /iz Mletaka/ napisao je i Bude jedan odlomak narodnog blaga. Dakle mora da je i on tamo.
Naca se je do suza smijao Tvojem opisu Thea i padu sluge sa oljama.
Juer je bila prva predstava putujueg drutva pod ravnanjem Stojkovievim. Davali su Galeotto od Echegaraya pak je usprkos neopisivih primitivnostih pozornice i predstavljaah, ipak prodirala ljepota komada, koj sam uostalom
ve i u Zagrebu vidila.(...)
Sad su tefanovieva djeca, Duan i Nevenka, kod nae djece pak se ne mogu nauditi kako su to dobra, mirna i
uljudna djeca i udim se kako je ona to postigla. Kako je naa Zorka ve fakinska i zloesta o tom neima pojma. Jedva
ekam da ju vidite i da ju dadem fotografirati. Ovakovo udo od djeteta pa jo naslikano!
urim se jadna sorelace djeci juinu spremiti. Ljubim ruke
Ivana
Opisi obiteljskoga kunog ivota ispunjeni su i vjeitim

potragama za kuharicama, dadiljama i dojiljama, koje joj je
uglavnom majka pronalazila u Zagrebu, zatim vremenima
oekivanja i raanja djece, djejih bolesti i odrastanja, krtenja i prohodavanja. O obiajima vezanim uz prve samostalne djeje korake pie Ivana majci u oujku 1899., kad je
prohodala njezina ki Zora:
Draga mamice!
Kao to vidi naa korespondencija mnogo bi manje zapinjala da ja neimam listovnog papira, nego li sada zapinje
kad neimam vremena! Ve je prolo 8 dana od Tvog fulminantnog thea, a isto toliko od nae fulminantne postupaonice a ja ne aljem izvjee o toj djejoj sveanosti... Dakle,
postupaonica sjajna. Bilo je 9 komada djece: nae troje, Dobrina dva, Blaikina dva, mala Delijina i mali Ernst. Menu:
kafa, unka, bisquittorta, zimmtbogeni, gugelhupf, narane i
datulje i zacukrane mandule /domai proizvod/. Kruna svega bila je pako pogaa u kojoj je bilo umijeeno 10 komada
novca po 10 filira i jedan dukat. Zora je morala kroz cielu
spavau sobu sama proi pred publikom, zatim se je njoj nad
10
Posebnu vanost imaju pisma posveena proslavljanju

Ivanina roendana i vjenanog dana, dakle dvostrukog jubileja. Ve od 1893. dan 18. travnja zauzima posebno mjesto u obiteljskom kalendaru:
Draga mamice!
Eto prolazi moj devetnaesti rodjendan, kojeg vie nee biti, a kojega ipak kod vas sprovela nisam! Uostalom, samo neka nam je Nada zdrava, a to hvala Bogu jest, to mi je je-
Zora i Zdenka Brli
Hristo Nestoroff 1911.
dina i najljepa proslava dvostrukog goda. estitam Alkici

naknadno a Darkecu unaprijed, a Tebi dobra mamice naa
zahvaljujemo se obadva na eljah Tvojih. Naca je predloio
da se brzojavi doma kad je on za stolom mami i tati nazdravio, a ja sam rekla da e i pismo biti dovoljno da vas o
tome obaviesti.
Dozvoli da zavrim, grle i ljube vas sve redom.
Ivana
Dakako da je svakodnevno dopisivanje s majkom rezultiralo i iscrpnom dokumentiranou sazrijevanja Brlikina spisateljskog stava. Majka joj je uistinu bila bliska
povjeriteljica, ali i najpouzdanija pratiteljica njezina stvaralakog ina, iako se Ivana pred njom neprestano opravdavala da ne ini nita tetno po svoju ulogu supruge i majke.
To je vrlo oito izreeno u pismu iz 1904.:
Djeca su, hvala Bogu, dobra i vesela, samo i njima stara

pisma kode, poto Ivo sad milijun puta uje o svom djedu
Andriji i o njegovih pismih kad je bio desetogodinji deko
kao i o hvali do nebesa njegovih profesora. Do sad je barem
veinom samo o jednom djedu uo, iji primjer nasljedovat
bila bi dovoljna zadaa za dva ivota a sad pridolazi jo
drugi komu je, drim ja, tek prevelika ivahnost sprijeila jo
veu karijeru!
Ljubim vam ruke i grlim ljubeznu moju i pridragu sestricu koja je sigurno opazila stari Slaveni styl mog pisma!
Ivana
...Uvjeravam Te, mamice, da to god sam ve pokuala

i togod sam jo nakana pokuati i provesti svemu tomu
neima u mojoj dui veeg i monijeg poticala nego je pomisao na Tebe i Tvoje veselje i ponos koji, ako i neopravdan,
pogledom na moj rad, ne moe biti za mene ljepi i draji!
... Ja sam sad tako zaokupljena itanjem starih pisama da
skoro spavati nemogu od nestrpljivosti da se opet zakopam
nad njih. Ja mislim da bi i tata uivao da to ita. Ovi su stari Brlii (osobito Andrija Torqat, Nacin otac) bili najivahniji, najdarovitiji ljudi koje si pomisliti moete. Ja mislim da u
svijetu tadanjem nema vanije stvari u koju se ne bi upleli,
ni u monarhiji poznatijeg ovjeka s kojim se nisu dopisivali.
Opet poglavito Andrija Torqat. Poam od kneza artoriskog
do bana Jelaia pak okevia te najraznijih konsula a uz
to nije bilo bosanskog fratra ili brodskog obrtnika s kojim nije stajao u kontaktu. Da je sa Jelaiem bio dobar vidi se ve
iz toga to su ga svi molili kad je trebalo to kod bana ishoditi
ili u audijenciju doi...
U svibnju 1912. Ivana pie majci da je zapoela pisati knjigu za neaka Hristu, sina svoje sestre Alke: Zove se
udnovate zgode egrta Hlapia. Zdenki se jako dopada...
mogla bi Ti (ako ti se pripoviest dopadne) probati sreu kod
Kuglija. Moda nam ju otkupi. To bi bila jako dobra knjiga
za djecu od 68 godina, a dala bi se i zgodno ilustrirati.
Ali s pisanjem nove knjige pojavljuju se stari problemi
pa Ivana 31. svibnja 1912. pie:
Dragi mami!
Kod svakog mojeg literarnog posla ima jedna za sada posve neukloniva pogreka: ja uviek piem a da mi za vratom
sjedi zla savjest: ovo nije tvoja dunost, Frau Kemeter! I tako
radim skriveke i rastrgano, sad pet minuta sad sata i varam tako reku sama sebe pak zato nemoe nijedna stvar
cjelovita ispasti. Uostalom nedao Bog vee nesree za ovaj
ivot. Jer evo manuskript lei ve na pisaem stolu prave gospoje Kemeter i doi e prvom prilikom u posao. Hvala Bogu da je moja mipoha zadovoljna sa edom moje fantaziHrvatska revija 3/2013
11
put hvala i nemoj vie Tvoju kesu tako prazniti niti tako jako dobra biti. uvaj svoje perje, mami!...Kod nas je Boi in
Hulle und Fulle pak premda sam ove godine odrala rije i
djeci vrlo malo, skoro nita kupila, to su se prijatelji, znanci i
roaci tako pourili s darovima, da je soba opet kao izloba.
Danas imamo muzikalni thee: Stano, Kaufman, Andro,
Merkadika a u svemu 21 osoba! Kad je Brlieve familije
ve 11 komada!... Kakav je kod vas ovaj Boi? Pii mi, mamice!
Grlim Te u urbi i Tvoja sam i tatina zahvalna Ivana
Kad su 1913. objavljene udnovate zgode egrta Hlapia, svijest o knjievnom uspjehu je izraenija, iako jo uvijek popraena u obitelji dobro poznatim Ivaninim duhovitim komentarima:
28. lipnja 1913.
...Kako ste vi zadovoljni s Hlapiem?...Fanikinom Zvonku tako se je dopalo da je sjedio kod nas kao ukopan i itao upravo vanrednim zanimanjem. A jedan je knjiarski
pomonik (stariji ovjek) rekao Zori da je to tako krasno i
plemenito djelo, da se je on i plakao i veselio i da je cijelu
knjigu najedanput proitao to su eto autorski radosni trenutci...
Vano je pismo iz Broda n/S. 18. 4. 1914.:
Badnja veer u domu Brlievih
je: Hlapiem! I eljko se za njega interesira, te me je puno o

njemu pitao.
Ljubim Ti ruke mamice i Tvoja sam.
Ivana
Iste godine, ipak preutno odobravajui Ivanine literarne pothvate, majka joj za Boi daruje pisai stol, a Ivana
pismom od 26. prosinca 1912. zahvaljuje:
Draga moja i mila mamice!
Moje prvo pismo nakon badnjega rumla ide k Tebi,
draga moja dobra mamice! Tvoji su me krasni darovi zapanjili! Ti zna moju stranu bolest da me uvijek strano sram
primati darove, osobito tako skupocjene ali ljepota naina
kojim Ti uvijek izabere, nadvlada me tako da se zaboravim
sramiti i samo se radujem.
Pisai stol stoji u naoj velikoj sobi na oigled svim gledaocima ali e jo vie i podpunije izpuniti svoju zadau
kad ga pomem po svom ukusu i individualitetu izpunjavati. Djeca i Naca me dodue sekiraju da Mato Kli samo zato ima tako dobre smokve i tako dobro trguje to svoj duan
nije nikada proirio niti poelegantio i da u ja sa mojimi
pjesnikimi proizvodi stradati na velikom i finom pisaem
stolu. Ali, ul im budi na jeziku! a Tebi, mamice moja, sto
12
Draga mama!
Danas sam navrila 40 godina i nalazim da je to pravi
as da se tati i Tebi zahvalim na daru ivota. Liepo sam se
ucifrala, pak sam ti tanana i fe, te usljed toga vrlo zadovoljna i ja i moja okolina sa mojimi godinicami. Dobro ste dakle
uinili, mili moji roditelji, a ja u nastojati da i moja djeca
doekaju bar u ovolikoj hrabrosti kao ja svoj prvi jubileum.
To je pismo napisala u danima najveeg zadovoljstva
zbog izvrsnog prijma Hlapia i kod publike i kod kritike,
a na Boi 1915. majka joj daruje i naslonja uz ve darovani pisai stol, da joj bude udobnije dok pie, a Ivana zahvaljuje:
Draga mamice!
Zahvaljujem na Tvojem tako sgodnom i elegantnom daru. Bude li ikada to od mog spisateljstva to e biti samo Tvoja zasluga... samo ono to bi moja slavna familija imala pridonijeti spisateljstvu, ono je nedostiivo naime: pol ure
mira u dvadesetetiri ure!
No, unato takvoj prezauzetosti, jedno je jasno: bez pisanja Ivana Brli-Maurani nije mogla ivjeti! Kako je pisala dnevno i po nekoliko pisama razliitim adresatima,
svoj dnevnik, ispovijedi, zapise o kunom i vinogradskom
gospodarenju, zapise vinogradskih godina s kronikom
pudarenja u spomenare Brlievca, komentare sreivanja
knjinice Brlievih, pa onda jo i svoje literarne ostvaraje
svih vrsta i oblika razvidno je da joj je pisanje bilo najvanije. Vrijeme e to i potvrditi.
U proljee 1916. Ivana je sa suprugom boravila u Topuskom. Hlapi je ve slavan, rukopis Pria iz davnine predan izdavau i eka objelodanjivanje u listopadu, Ivana pie majci:
Brodsko Brdo, 2. kolovoza 1916.

Traje Prvi svjetski rat
Draga mamice!
Neu ni da raunam kako je dugo to Tebi nisam pisala
a uobe neu da razmiljam, kako ovo ratno doba sve prekida, okree tumbe, kako Broani kau. Oprosti moju neuljudnost donekle je zbilja krivo i to to nisam disponirana
za pisanje, barem za ono avrljanje koje volim u pismima. Odve je ozbiljno togod ovjek pogleda i uje! Ivo, hvala Bogu, pie redovito i vrlo zadovoljno; prije nekoliko dana
postao je Feurwerker, na prijedlog svoga predpostavljenog,
kojemu je, ini se, svojim fotografiranjem, skiciranjem i risanjem ugodio...Sad je kod nas glavno Zdenkin prelazak u
sacre-coeur. Sve je udeeno, krstni list i svjedobe... Ja imam
sada veu tremu kako e joj taj silni prelaz initi. Ona ga dodue, jako hrabro i sa mnogo radosti poduzima al mene je
ipak strah, premda joj to ne kaem. Pomisli da ona ovdje tako samostalno obavlja odrasle poslove: vozi se sama na svojoj Laski u sela, kupuje mi zob, ide mi na sajam po pajceke
kupa se, pliva, ode na amcu bog zna kuda, tako te i cijelo
dopodne neznam gdje je i to dan na dan! Ne tvrdim ba da
je meni pravo, ali svakako je tako dobro i ugodno imati u familiji ovakvog stvora, da sam moda i previe u tom popustila! A sad taj skok u klotersku disciplinu neznam kako e
djelovati, a nebi mogla prealiti da nakodim njezinom tjelesnom i duevnom tako dobrom zdravlju!
Reci Nadi da je ovdje sasvim mrtvo te takove pustoi u
obe jo nismo doivili odkako idemo u ova brda. Do sada ni
ivoga stvora nema vani sad su se izselili Merkadii, repeli, Tauchmani, Radosavljevieva djeca. Zora ne ide ama
nikamo ni kupati se jo nije ila nego jedanput... Kao to
vidi moji su listovi nastavak moje autobiografije, naime to
je biografija moje nadobudne i strahobudne otroadi! Nadi
se ipak nadamo za vinogradski boravak. Ja mislim da to ne
smijemo nikad propustiti. Bog zna gdje bi bili da toga neima!
S mojom nagradom (za Prie iz davnine) dakako nisam
ba zadovoljna al ve je imam, poslali su mi ju: 300 kruna.
Honorar slijedi kad djelo bude tiskano... a bi li Ti htjela opet
prigodice pitati hoe li to ove jeseni sigurno biti?
I bijae! Te jeseni 1916. objelodanjene su slavne Prie
iz davnine Ivane Brli-Maurani! Ali ta godina bila je po
mnogo emu znakovita za obitelj Brli. U svojim je Sjeanjima na majku Ivo Brli zapisao:
Godine 1916. u svibnju mjesecu, nakon vojne izobrazbe,
ja sam kao kadettaspirant austrijske vojske morao u rat,
na talijansko bojite. Krenuvi iz Broda, poao sam usput u
Topusko, gdje su otac i mati bili radi oeva lijeenja reumatizma, da se oprostim od roditelja. Ocu su tada bile 54, a
majci 42 godine, no naao sam ih vedre, smirene. Ljubav njihova nije za 24 godine braka izgubila nita od svoje svjeine
i njenosti, a ondje u tiini i miru zabitnog, malog kupalita,
daleko od glavne eljeznike arterije, daleko od vojnih transporta, ranjenikih vlakova i prizora ratne bijede, kao da se
jo pomladila, osvjeila... Dne 17. veljae sljedee 1917. rodila nam se tada sestrica naa Nedeljka koju sam naao u
zipci, doavi u lipnju mjesecu na dopust. Otac i mati, ljubili su to novo svoje i nae edo neiskazanom ljubavlju. Ono
je obasjalo njihov zajedniki ivot novoroenim svjetlom iz
Ivanin portret
djetinjih oiju, svjetlom koje je razbijalo tamne i teke misli

tree godine rata. Mati je, dodue, jo gorko zajauknula nad
ratnim strahotama svojim sastavcima Ni u koga i Nova
Aquille, no u domu svome grijala ju je ljubav oeva, a njeio pogled na milo, jo nejako svoje edo.
I onda, iste godine jo jedan veliki i sretni, dvostruki obiteljski jubilej: Ivanin roendan i 25 godina braka:
20. travnja Brod na Savi
Mila moja mamice!
Sveanosti su prole ostala je samo gola sbilja: da smo
za 25 godina stariji!... A pred menom stoji jedan krasan nakit, od suhog zlata, sitnog bisera i modrog ametista, nanizan u starinskom idilinom slogu. Kuda e bolje utjehe za
mene, koja ionako varam vrijeme i pridolazee godine ovakovim poetikim nizovima i vijencima u najrazliitijim oblicima... Tako je i sa Tvojim darom, draga mamice. Na moj
neto oslabljeni decolte moda i ne pristaje sasvim, ali mene njegova ljepota i starina tako vanredno raduje, da me sigurno i samu poljepava. Moe si misliti kako mi je milo da
sam imala osim toga, i goste koji su znali cijeniti taj nakit.
Dr. Adolf Miller iz Bea, pak njegov sin a jo vie Otto Popovi, to su vjetaci i ljubitelji koji su na duple oale gledali
13
posao. Ljubim Ti ruke, draga mamice, mnogo i mnogo puta.

Dobro u uvati taj obiteljski dar. Imam komu da ga ostavim, ako Bog da!
Naa je curica Nedica ve sasvim veliko dijete. Ovdje dakako, neima vaganja ali onako to majka vidi da joj je dijete dobro i bez Stakieve vage tako i ja to vidim... Razvija se u rastu i obliku lica i tijela vanredno brzo. Tako mudro,
okruglo lice i takav sjaj u oima kad se smije, to nijedno od
djece nije imalo, premda su svi bili sovini mladi. Spava kao
kakav starac cijelu boju no bez prekida, al zato po danu
kanta i samo po pol sata u jednom ubu spava. Tomu je
dosta kriva vanredna ivahnost ovoga doma, koji ne izlazi
iz sveanih prigoda i koji je, osim toga, na obine dane jo
burniji nego na sveane. Jer onda dolazi rad i posao a to se
obavlja po veini lanova uz cvil i lelek, tako da se kuni uaci drmaju, a podovi kripaju od muke!... O ostalim lanovima nae zgodne kuice na Savi priat e ti Nada.
Grlim Te, mila moja mamice i Tvoja sam Ivana
Kada je openito rije o korespondenciji s majkom, treba istaknuti da su uz opise blagdana, posebice Boia, sa
svim detaljima pripremanja darova, ureenja kue i obreda
koji se uobiajeno provode, posebna mjesta zauzimali jelovnici i recepti koje je Ivana stalno traila, pa joj je prelo u
naviku da i poslije, kad je ve stekla bogato domainsko
iskustvo, jo uvijek izvjeuje majku o hranidbenim pitanjima. No, jednako tako iz njezine stalne korespondencije
s majkom oko naruivanja haljina, eira, rukavica i suncobrana kod zagrebakih i bekih modista, upoznajemo Ivanin modni ukus i trajnu zauzetost za visoki damski stil, koji je i u odijevanju i u frizuri zadrala cijelog ivota. Kako
je uz to imala i etiri keri, to e toalete i openito tema
mode i odijevanja biti sveprisutna, pri emu je iz pisama
razvidno kako je oduvijek pratila beke i parike modne
asopise, a poslije i zagrebaki enski svijet.
Pisma ocu
Od godine 1919., kada je preminula majka Ivane Brli-Maurani, najei primatelj njezinih pisama postaje
otac Vladimir Maurani.
Dragi moj tata!
Rado bih ti estitala na tom tako sveanom danu. No,
prije svega htjela bih, u tu svrhu, da nisam ni pjesnik, ni pisac, ni 52 godine stara, nego da sam ona mala Ivanica od 6
godina, kojoj si k estom roendanu pisao takovo milo i krasno pismo, da ga jo i danas uvam uza se. U ono doba
bili ste Ti i mama mladi, tako mladi i tako ste bujali u snagi! Koliko misli, koliko ciljeva i planova bilo je onda u vaoj
glavi i koliko toga ste mislili izvojtiti od budunosti za sebe,
za djecu i za Hrvatsku! (...) Na dananji dan, mili moj tata,
pogledaj natrag u ono doba, povuci crtu od Tvojih tadanjih
misli i nakana, do dananje ove sveanosti, pa e viditi dragi
tata, da si milou bojom sretan ovjek koji je iao nepokolebivo k svojim idealima i kojemu je dano da ih je postigao.
Boje postignutih ideala nisu nikada jarke pa ipak, dragi
moj tata, na dananji dan sve je oko Tebe onako kako si ta-
14
Ivana sa eirom
da udio da bude ista tuga za naim pokojnicima donosi

Ti samo uspomene ljubavi! Ako si tada elio da bezuslovno
potenim putem udari novi neumrli temelj imenu naemu
to Ti je u najveoj mjeri uspjelo! Ako si tada elio da odgoji bezuslovno potenu djecu, koje se s radou spominje, i
to, dragi tata /ako i jest needno da ja to kaem/ uspjelo Ti je
na sva etiri kraja! Ako si elio za svoj narod i zemlju velikih
stvari, to, mili tata, kako god tamno i strano izgleda, ipak je
izpunjenje Tvojih elja i svako bi te drugo rjeenje bilo u srce pogodilo. U ovome je rjeenju samo kako pogriean, a
to ispravan!
Dragi moj tata! Razmiljajui o svemu ovomu na ovaj
sam dan sva i podpuno kod Tebe nosim veliku, veliku radost u srcu i molim Boga da Te i dalje vodi i da Ti udieli
u daljnjem toku ivota jedino to Ti jo treba: da Ti uuva
zdravlje, a pogotovo vid! Moja Nedeljka ljubi Ti mnogo puta
ruke i raduje se da e k devedesetom roendanu biti ve velika pa e moi i ona prisustvovati sveanostima!
Ljubi Ti ruke Tvoja ljubea kerka Ivana
15/X.1925. na osamdeseti roendan
i na dan promocije naeg dragog tate
Potkraj iste godine jo jedno srdano pismo, novogodinja estitka Vladimiru Mauraniu (sinu bana Ivana
Maurania), koju potpisuju njegova ki Ivana, unuke s

muevima i praunuci:
29/XII.1925. Brod n. S.
Dragi moj tata!
Nova godina nastupa, a ja, jo sva puna boine slave,
djejeg amora i djejeg blaenstva dolazim da Tebi, koji si
u tiini sproveo Boi, donesem daak ovog preobilja ivota
koji kod nas struji. elimo Ti dakle svi unisono (iza odpjevanog Narodil nam se) elimo Ti dakle svi, sakupljeni pod
velikom jelicom, elimo Ti ono zadovoljstvo, onu smirenost
i onaj pokoj, kojega Ti, dragi moj tata, mora ubrati kao to
ga ubire u predveerje marljiv radnik kad odpoiva na svojoj obraenoj njivi. A nama, dragi tata, zaista ova boina
slava ne bi bila ono to jest kad ne bi u naim srcima stajala
kao pozadina Tvoja mila slika od koje se odiu tolike sliice
djece a osobito unuadi i praunuadi kao to se odiu bieli
runolisti od pozadine sivog, monog Triglava. Mi osjeamo
svi, dragi tata, da si Ti tu, a nova godina neka nam tu sreu
produi!
Ljubimo ruke!
Ivana, Nedeljka
Alka,Vuko, Ivanica,
Rukoljub Zvonko, Aleksa, Zdenka, Zora
U gotovo tisuu pisama koje je kroz deset godina (od
1919. do 1929) Ivana napisala svojem ocu ispisala je onaj
dio svoje autobiografije u kojem je najvie otkrivala: svoj
svjetonazor, svoje stavove kako o svojim blinjima tako i o
znaajnicima svojega doba, o kretanjima u globalnoj kulturi i politici, o svojim literarnim pozicijama i knjievnim
suvremenicima, a ponajvie ga je redovito izvjeivala o
svojoj svakodnevici, za koju se uvijek trudila da nikada ne
postane posvema trivijalna. Plod takvih nastojanja vjerojatno je i odluka da na temelju oevih povijesnih prinosa
i sakupljenih spisa napie svoj drugi roman, povijesno tivo za mlade, Jaa Dalmatin, potkralj Guderata. U ocu je
imala ravnopravnog sugovornika pa se teme njezinih pisama potpuno promijenie od vremena pisanja majci.
Brodsko brdo, 11. kolovoza 1922.
Dragi tata!
U mojem vjenom djejem sklonitu jedva dospijevam
do toga da to proitam ili da se im umnim bavim. Ipak
me je juer i prekjuer zanimalo da opet motrim tako zvane
Lovrineve suze naime padanje zviezda na 10. kolovoza.
Pomoju onog velikog Himels atlasa koji si nam neko poklonio, a koji uvijek boravi u vinogradu te je ve svu moju djecu
potaknuo na promatranje ljetnog neba nala sam smjer ili
bolje toku iz koje proizlaze te kriesnice ustrajala sam tih
noi nekoliko puta, lijepo se ohladila, nauivala se nonih
krasota, potjerala maku koja je htjela zeca razderati, poplaila nekoliko vookradica ali Lovrinac je proplakao, koliko
sam ja vidjela, samo jednu jedinu suzu! Mora da mu vie
nije do plakanja! Skorom da se je vie plakao Naca, koji je
samo iz galanterije svaki put samnom ustajao, da se nauije obeanog divot prizora svih onih smaragda, rubina i safira, koje prelest lovrineve noi sipa nad uspavanu majicu
zemlju po Otonu Kueri. A kad tamo, najvie su se svjetlile
Zarunica Zora Brli i Aleksandar Mili, Nedeljka, dr. Vatroslav i

Ivana na Duhove 1919.
elektrine lampe sa pilane, koje nam na tri kilometra daljine

u sobu bacaju takovu svjetlost da uz nju netreba svijee da
se odjene!
(...)
Opet sam kao prava boltunja prekoraila granice papira molim Te stoga da mi oprosti to ti ovdje aljem svoj
rukoljub i ostajem Tvoja zahvalna Ivana.
Brodski vinogradi, 24/VII 1924.
Dragi moj tata!
Ja sam zapela u cijeloj svojoj i poslovnoj i obiteljskoj korespondenciji, jer bi silom rado da zavrim pijevod Djeje
njege a kraj naina ivota kako sam si ga ja udesila, da
osobno sve nadzirem i u kuanstvu i u ekonomiji i u cijeloj
obitelji ostaje mi gotovo nita vremena za pisanje ili bolje
reku: za razmiljanjeKod nas je sad ono najkrasnije ljetno razdoblje radi kojega ja, ini mi se, uobe ivim! Za mene
je karakteristian znak da je to vrijeme nadolo, kad, sjedei
pred vinogradskom vilom poslije veere pogledam na zenit i
vidim da Vega kulminira! Jo mi je od djetinjstva ostalo u
pameti, da je to najljepe doba na ovom svijetu! (...)
Grlim Te mili moj tata i sretna sam sa dobrih vijesti koje
mi je Aleksa od Tebe donio.
Ljubi ruke Ivana.
15
To sjeanje na djetinjstvo i na promatranje nonog neba, opetovano vie puta u Ivaninim pismima, dosee zapravo i do oeva pisma iz 1918., pisma koje je njoj bilo jedno od najdraih, a primila ga je od oca nakon to mu je
poslala na itanje svoju pripovijest Nova Aquile:
Vladimir Maurani keri
Ivani Brliki
U Zagrebu, 4. kolovoza 1918.

Draga Ivano,
(...) Sjea li se keri, kad smo ono noju krenuli iz Halia,
da se u cik zore uspnemo na silnu stijenu Kamenika ne bi li
s nje ugledali veliki pomrak Sunca u prozorje dana 17. kolovoza 1888.? Pak kad je ono zora poela rudjeti, a naoblailo
se istono obzorje, koji je nemir bio u Tebe i mlaih, sestrice i
bratca, nee li nam zavidna magla zakloniti ueni prizor!?
Al vjetri puhne, ter se mi zapanjeni nagledasmo Sunca u veliajnom gledalitu prirode! Vjerujem da si i tu nala uzora
piui svoju snitvu o Lukri u Novoj Aquillae iz 1918. Kosnula se srca mojega tlapnja blage Tvoje due Kad te saleti
samilost za tolika stradanja,, znaj da se uz Tvoj uzdah milijuni gorkih uzdaha viju pod triem gluhih nebesa. Sva je povijest krvlju natopljena, stradanjem ispunjena, a tako je bilo
odkad se Zemlja rastala s nebom. Kako da zagasimo provale
ljudskih strasti i u zametku zatomimo oprene poude iz kojih potjeu razdor i svae meu narodima? O tome su matali
nadahnuti proroci, umovali ve drevni mudraci a veliki je
Dante u svojem djelu De monarchia nastojao ne bi li nekako uredio svijet na blagoslov ovjeanstva pa da se utvrdi trajni sklad i mir. Koliko li je jo bilo i poslije njega mislioca i knjievnika koji su se bavili takvim pokuajima. Spomenut u ti
samo slavnoga eha, kralja Jurja koji je jo u 15. st. predlagao osnovu za ligu iliti obljubu europejskih drava, sa mirovnim suditem to je pak do danas postalo od Nobelovih
nagrada, od Kongresa u Hagu, od djelovanja Lava Tolstoja:
nekoliko duhovitih rasprava, pak palaa mira u Hagu. Eto
maljunih posljedaka! Porazan je zavretak mirovnih nastojanja. Tolika nedaa najplemenitijih nastojanja svega ovjeanstva mogla bi nas smesti do oaja, kad ne bi bilo nade I
pravo ini Lukre u Tvojoj pripovjesti to bjei u zatije i upire
oi u vedrinu nebesku Prosnio je on svoj sanak u kolijevci
od tanane pauine koju si ti njemu satkala, zlatna moja Ivano, i prenuv se od teka sna skoio na noge junake, da bez
oaja, svjeom snagom prione na posao koji ga eka, a za koji
se hoe sila Herkulova a djeci koja za njim ostanu na domu,
dat e pak Lukre i nakon svih uasa, nauk jedino spasonosan:
kako su djedi nai, brojni Hrvati, primivi sveti Krst, prisegnuli kano pravi pacifiste sv. Petra, da nee nikad orujem
napasti mirna susjeda, ve da e mir uvati sa svakim, koji
njih na miru puta Ne dao Bog da se kult potena junatva
ikada dotrgne u Hrvata!
Grli Te Tvoj otac Ivano
U jednom pismu Ivana pie ocu: Gledat u da izvedem
neke literarne ideje, koje ve dugo nosim neizvedene u sebi ali ostaje tajnom je li ikada ispunila to, sebi zadano
obeanje. Napokon, pisma govore da je ipak, okupirana
svakodnevicom, odgovornostima podizanja svojega najmlaeg djeteta i nedostatnim fizikim snagama, literarno
ostvarila puno manje nego je eljela i planirala.
16
Na Petrovo, lipanj 1924. u Brodskim vinogradima

Dragi tata!
Sretna sam u tom poljskom radu! Sad po divnoj petrovskoj vruini sabiremo djetelinu, pa kad mi se jo u veer sve
glava pui od ugrijanosti i kad sam jo puna mirisa te krasne djeteline onda ipak volim ovako, u nonoj tiini pomisliti na malo njeto drugoga, negoli su grablje, vile i podviljci! Zato oprosti, dragi tata, ako je ova moja brbljarija malo
preduga izpala. eljna sam razgovora s Tobom, pa ako Ti
nije odvie fad, pisat u Ti, kad god me snae velika elja za tim.
Pisma koja je Ivana pisala ocu o blagdanima prenosila
su uvijek osobite poruke dubljega znaenja, ljubavi i sjeanja na mile pokojnike, svoju majku i supruga Nacu:
9. travnja 1925.
Dragi moj tata!
Evo ve i veliki etvrtak, evo Uskrsa, a njime, hvala Bogu i pravog proljea, sunca i topline. Piem ti rano u zoru, jer
hou da Ti se jo danas javim, a dan e biti pun priprava za
Uskrs i pobonih i materijalistikih treba do podne moliti
molitve koje Nedeljki tumae znaenje velikog etvrtka, treba poslije podne ii u crkvu na ibarinu, gdje djeca u odreeni as sa arenim ibama tako tuku po klupama da se zais
ta ini da se crkva rui, a treba to je glavno, za toliku djecu
arati jaja! U svim ovim poslovima, dragi moj tata mnogo
mislim na Tebe i na sve vas tamo, kojima je u ove dane jo
teja bol na srcu... Osjeam se nedoraslom da ublaim nesreu sirote Alke i Tvoju tugu, dragi Tata i vidim jasno da i moja i svaija srea stoji kao perce na vjetru; mali sluajni dah
vjetra i sve je zauvijek izgubljeno! U ovakvim, doista tekim
mislima... ekam veliki Uskrsni dan i drim da moramo i taj
dan i sve druge dane uiniti to lagljima i to ljepima. elim
ti, mili tata, zdravlja i ustrajnosti u tvom poslu... Sad kad je i
domai i strani svijet spoznao svu vrijednost Tvojega rada...
sad sam dvostruko eljna da Te vidim jo dugo za onim Tvojim pisaim stolom neumorna, zaposlena, udubljena cijelom duom u posao! Grlim Te i ljubim Ti ruke, pa se nadam
da e ovo divno vrijeme i Tvoje krasno dvorite, sa onim pogledom na cvietne, biele kronje i na divni Tukanac, donijeti
kap Uskrsne radosti u Tvoje srce!
Ja neu moi prije 1. svibnja u Zagreb. Zakasnili smo
njeto sa kopanjem vinograda pa emo sada u utorak tek
poeti, a to traje 1014 dana. Zatim na dan 30. travnja, na
Dan Zrinjskih i Frankopana, imade Nedeljka neku kolsku
sveanost, na kojoj ovo Demetrovo unue upravo izvrsno
glumi neku malu ulogicu... Poslui li zdravlje i vrijeme, dola bih odmah iza toga na 5 ili 6 dana u Zagreb njom, to i
sebi i njoj ve tako dugo elim!
Zahvaljujem Ti puno za poslane novine. Ne znam koje
su zanimljivije! Uinila sam si malu itaonicu njima, pa
te molim da mi prigodice opet poalje. Poslala mi je Nada
i Manchester Guardian. ini mi se da je taj najzanimljiviji...
Ljubim Te i grlim dragi tata i Tvoja sam zahvalna
Ivana
Ivana s djecom u domu Brlievih, 1932.
Na sreu, puno je pisama u Ivaninoj pismohrani koja

donose prekrasne motive, poetsko raspoloenje i razgaljuju itatelja poput njezinih bajkovitih pripovijedanja, poput
jednoga iz lipnja 1926.:
da ovjek sam sebi ne vjeru je i mora se sam sebi uditi: kako to da sam jo kadra odgovoriti cijelom svojoj duom ovakovoj ljepoti!
Meutim mi je moja Nada poslala uitak koji me ispunja ponosom i uitkom: poslala mi je, naime, 4 umjetniki
ilustrirana rukovoa kroz arhitektonske, slikarske i kiparske
ljepote Italije. Pred veer, kad nastane poslovni tajac, zadubim se u te slike. Pri tome uzkrsavaju u mojoj uspomeni sve
one divote, koje sam svojim oima u Italiji gledala i upamtila, uzkrsavaju tako neobino otro i duboko, valjda ba radi
moje ondanje nervne preosjetljivosti. Te uspomene uskrsavaju sada u meni tako jasno, tako oivljeno amorom ljudi,
strujanjem zraka i osjeajem zbiljnosti, da se moram pitati:
pa to onda znai rie prolost kad ju dri ovako u svojoj
vlasti i kad ju ovako moe povratiti?... No, sto put vie vriedi ako mi jutros sa mog balkona uspije uhvatiti dva, tri lijepa
sunana traka to titraju tamo na onom bosanskom jagnjidu preko Save, nego ako se sjetim kako me je prije 20 godina pratila mladost, srea i oduevljenje kroz ljepote Venecije!
Ove uspomene, toli pune miline, odvie bole i namiu teku
dunost, da zatvorena drimo vrata panoptikuma, a otvorena vrata k ivom ivotu, dok se iole dade. Inae liepa prolost
liee na duu kao strahovita tenja za nemoguim ciljem, i
ini nas nesposobnima da uinimo jo ono, to nam preostaje
uiniti ako ne pronalazimo u svojim uspomenama samo one
to nas razgaljuju i donose radost...
Opet sam 8 dana u vinogradu, kuda nas je, osim praktine strane, dovela i poetska! Vinograd naime, cvate, pa je to
neopisivo sladki i mili miris, koji donosi takovo raspoloenje,
Sedam je pisama Ivana napisala svojim kerima iz eneve, kamo je pratila svojega sina, dr. Ivu Brlia na zasjedanje Federacije za Ligu naroda, od 7. do 17. lipnja 1930.
Jedno pismo ocu datirano je ovako: 1. svibnja 1927. na

dan otvorenja elektrine rasvjete u Brodu na Savi. Tako esto iz pisama saznajemo i zanimljive podatke iz povijesti grada Broda, ali prelistavanje pisama nastavljamo jednim koje je
pisala na Suaku, boravei u hotelu Jadran u studenom 1927.
Zahvaljujem Ti, dragi Tata, to si se, sve ovako bolestan,
pobrinuo za me i poslao mi Jutarnji list sa objavom mojih
Pria iz Pittsburga. E pur si muove! No, zaista ne naom
krivnjom niti naom spretnosti!
Juer je kod mene bio Nazor. Meu ostalim pripovijedao
mi je i o gimnazijskim itankama koje on redigira... Jo ne
znam kad u natrag, nu svakako se taj as pribliava. Ostat
u nekoliko dana kod Tebe dragi Tata i molim Boga da tvoj
oporavak od posljednje bolesti do onda napreduje i da Te naem bar donekle pri snazi. Sve mi se onda ljepim priinja
na svietu!
Grlim Te i ljubim Ti ruke
Ivana
Pisma kerima
17
Ivana Brli-Maurani i njezina najmlaa ki Nedeljka, te unuad

Ivana, Alka i Vuk Mili (1930)
eljka Balin, Ivana Brli-Maurani, 2003., ulje na platnu
Draga Zdenka!
Danas poslije podne idem s Ivom i Dr Rotterom na jednu vrtnu sveanost, koju grad Geneve daje delegatima Unije.
Sutra imamo neki mali izleti u jedno armensko selo! Ovim
je vicarcima tako dobro i tako im je neopisivo lijepo da ve
neznaju koga bi zatiivali pa su si dopeljali neke Armence
i odmah stvorili Union philarmenique i sad to njihovo selo
maze i peru i kupaju Bog im plati!
U utorak i srijedu pozvani smo kod Krabbea na objed.
Kako u ja kroz sva ova slavlja proi sa Billigoviinim rukotvorinama, to ne znam. No, tjeim se da moj habitus tante
Hester Forsyte spaava situaciju. Sa ovom mojom frizurom
mogu svuda doi nisam ju badava tako ljubomorno uvala
i tetoila punih 30 godina!...
Govornici su govorili, govorili, no sreom pod vedrim nebom, pred najdivnijim pejzaom, tako da duljina govora nije
smetala, a osim toga su govornici briljantni. Samo ih je odvie. Za trajanja govora grupirali su se gosti po skalinama ville,
a grof Zichy, koji je luckasti dekadent, sjeo je na skaline. To su
Japanci jedva doekali i skutrili se odmah auf Japanerart
sva etvorica (stari Japan i tri mlada) isto tako na skaline do
Zichy-a. I tako e na fotografiji biti grupacija, kod koje Europa stoji, a Azija sjedi. Pokazali su nam jo i mjesto gdje se
ve kopaju temelji za jednu novu palau Lige naroda to e
biti takav obujam i takovi trokovi, da je za nas, iz Broda na
Savi, to sve vrtoglavo! No, poloaj upravo kraljevski. Za moj
herbar nosim biline sa tog gradilita Lige naroda!
U pola 9 bila je skuptina u istoj Sali u kojoj zasjeda Liga
Naroda. etiri govornika, meu njima jedna gospoa: Mme
Mallaterre. Ona je svoj govor iznijela velikom pozom, sigurnou i zanosom no meni se inilo posve suvino to feministiko umjeavanje. Bilo je to ipak ne govornitvo nego glumljenje...
Poslije te skuptine bili smo u najmodernijem restoranu
na dancing-party. to je bilo luksuzno, radosno i znaajno
udeeno, koliko lijepih toaletta i mladih ena to je zaista
teko opisati! Uz to, jo i nije ba saisona, samo su Duhovi
ovamo privukli internacionalne besposlice! Mi smo bili sa jugoslavenskom grupom, u kojoj se vrlo ugodno istie Ivo Andri, onaj od Ex ponta. Danas e biti kod nas na veeri,
a poslije veere pozvali smo njega i sekretara Lige Naroda,
Krabbea sa suprugom u Revue Sourire de Paris. Kako e se
taj sourire meni nasmijeiti, ne znam. Mislim da e se gro-
Drugo je pismo poslala keri Nadi Rui:

Geneve, 8. lipnja 1930.
Draga Nado!
Jueranji je dan bio u posve drugom znaku: suta Federacija za Ligu naroda, diplomacija, reprezentacija i ... afektacija! U pet sati poslije podne veliko primanje grada Geneve
u Musee villa Ariana. To je izvan i iznad eneve jedna zgrada u unutarnjoj arhitektoniki nae Akademije, samo manja.
Divne zbirke porculana u nevienom broju, lijevo Orijent,
desno Europe. to tu u porculanu ima, to se ne da ni pogledati, niti nadiviti nego za poludjeti! Zatim zbirka ogromnih gobelina, pa onda slike iz one liepe dobe, kada je slikarstvo bilo slino bojim djelima!
18
za mene u tom pogledu situacija puna nade: imam vas naime jo pola tuceta koji niste vidjeli Veneciju, pa ako me svaki povede sa sobom na svoj venecijanski debut, moi u svu
zahvalu svoje ganutljivosti smjestiti na ovaj dvostruki uitak:
srea mojega djeteta koje promatra prvi put Ponte rialto, a ja
promatram samo moje dijete!...
Poznavatelje Ivanina literarnog opusa ova zavrna misao venecijanskog pisma podsjetit e na likove majke i Sitivrata iz prie Zato se rodila bijedna Lera i njezino siroe.
Kao i motive i likove svojih pripovijedanja, tako je na svim
putovanjima Ivana u srcu imala svoj mali Brod na Savi i
svoj voljeni Brlievac u Brodskom vinogorju! Ona rustikalni hoteli u francuskoj Juri usporeuje sa svojim Brlievcem, kojemu se uvijek s iznimnim veseljem vraala. Vraala se dragoj obiteljskoj vili koja je zapravo bila svetite
njezina obiteljskog ivota. Upravo je iz Brlievca svojoj djeci uputila i posljednja pisma.
Brodski vinogradi, 6. kolovoza 1938.
Dopisnica unuku Vuku Miliu
hotom nasmijati, kad vidi enu od 56 godina koja prvi put u

ivotu prisustvuje takvoj priredbi...
Na povratku iz eneve, putujui kroz Italiju, Ivana pie
keri Zdenki:
...I tako, opet Italija! No, to je komu do toga to je netko prije 22 godine vidio! Kad o tome spomene, odmah se
okrene k vagonskom prozoru, kao da si misli: pa pametnije je
da si sam pogledam nego da sluam slavnu staricu koja pria kako je ona to isto prije dvadeset godina vidjela! No, bilo
kako bilo, Talijani su nas odmah na tom klasinom tlu nahranili sa mrzlim paradajzima i olivama, koji su plivali svi
skupa u ulju, dali nam mortadelle i makarone i i parmezane i to odmah, im smo iz Simplona izali nek se zna! Pa
ipak, ja ti kaem: zamazane, odrpane kue, rublje na prozorima, nepoeljana djeca al ljepota da Te samo ovdje i nigdje drugdje u Europi neto takvo hvata za vrat, kad onako u
neopisivim grozdovima vise bijele i crvene rue sa pergola
napram onim modrim vodama Lago di Garda!
Kroz Veneciju nas je vodio opet na suputnik Dr. Rotter.
No, jedno znam: Veneciju Ti neu pokuati opisat. Imala
sam jedan neoekivan uitak: Ivo jo nikada nije bio u Veneciji! A ba sam ja bila ona koja sam mogla promatrati utisak
koji mu je uinila. Neu o tome mrljati papir svakako je
Draga moja Nevice!

Teko sam doekala Tvoje pismo. Vidim da po dogovoru
eli ostati do konca mjeseca i da ti je dobro i lijepo. Po tvom
pismu ipak mi se ini da ivi posve gradskim ako i ugodnim
ivotom. Pomisli dijete, da su ovi mjeseci tu se sunca, zraka,
zelenila i kupanja nauije jer se inae kroz zimu ne da izdrati.
Moje stanje je jako loe, kao prije 5 godina. Ovdje sam izmjenice sa Zorom ili Zdenkom...Kako e dalje biti ne znam
svakako da je sve drugo problematino, jer se o meni nemoe
nita stalno prorei...
Vinograd, 22. kolovoza 1938.
Draga Nedice!
Kad dolazi javit e nam... Inae ekaju nas vee promjene, jer moje je stanje, kako znade, sad teko. Imala bih
neko lijeenje, pa ne znam hoe li me ovdje zatei, nadam
se da hoe.
Vinograd, 4. rujna 1938.
Draga Nevice!
Trebala si doi na Mimijevu kartu. Tvoje milo pismo i
sav naukovni i drutveni sadraj njegov bili bismo na slobodi
vinograda raspravili. ekala sam te sigurna elila sam Te
jo vidjeti ovdje, u ljepoti naeg brda, pred naom vilom. Kako je moglo biti da nisi dola? Alkica i Ivanica posjetile su me
sad popodne na dva sata. Zlatne su u svom brbljanju te dvije
moje male divno su provele ferije! Al meni fali trei usmeni referat pa da bude vinogradsko mladenako posijelo! Jauznali su kao uvijek kroz godine pod mojim vodstvom i pod
kripanjem kie. Bio je to jo jedanput pravi vinogradski as
kao neko... Moja knjiga kola i praznici sad e izai. Dobila sam na uvid vrlo dobre ilustracije... ali ovo 6 nedjelja u
vinogradu zahtijeva ponovni trening uivljavanja u svijet...
Tu treba zaista saekati kud e okrenuti moja poboljica. A
planova tek onda! No, dakako, potrebe ivota udeuju ovakove stvari ja nisam u ivotu pa jedva ekam da u njega
opet uem i da opet svoje posljednje godine posvetim dunosti uz Tebe, odraslo i punoljetno dijete moje! Doekam li ovo
skoro, bit e proljee nasred zime! n
19
Dubravka Zima
udnovate zgode egrta Hlapia (1913)
STOGODINJICA
ROMANA
G
odine 2013. obiljeava se stogodinjica prvoga pojavljivanja velikog romana udnovate zgode egrta Hlapia Ivane Brli-Maurani u knjinom obliku: stota godinjica prvoga izdanja. Objavljen kao 56. knjiga u nizu
Knjinica za mlade u izdanju Hrvatskoga pedagoko-knjievnog zbora, taj je roman u stotinu svojih javnih godina
imao zanimljivu, poneto i udnovatu sudbinu, ukljuujui velik broj razliitih itanja i tumaenja, razliitih recepcijskih pristupa, razliitih medijskih interpretacija i kontekstualizacija, tekstovnih izmjena i krivotvorina, izdanja
i ilustracija. Slavljeniku obljetnicu doekao je s konano
objavljenim rukopisnim tekstom, odnosno kritikim izdanjem u nizu autoriinih sabranih djela, te dostupan iroj
javnosti u prvom knjinom izdanju, to sve donedavno nije bio sluaj: prvo knjino izdanje romana iz 1913., koliko
je poznato autorici ovoga teksta, fiziki postoji u kulturnoj
institucionalnoj mrei na samo jednom mjestu u Republici Hrvatskoj, u zbirci Rara zagrebake Gradske knjinice.
Kataloki je, ali ne i fiziki, prisutan u katalogu Pedagoke knjinice Davorina Trstenjaka u sastavu Hrvatskoga
kolskog muzeja, kao i donedavno u katalogu zagrebake NSK. Virtualno je, pak, od 2008. prvo Hlapievo izdanje dostupno na web stranicama Knjinica grada Zagreba u okviru Digitalizirane zagrebake batine,1 pa je tako u
obljetnikoj godini mogue provjeriti kako je Gitu i Hlapia zamislila Nasta enoa-Rojc, prva Hlapieva ilustratorica, ija se vizualna interpretacija teksta Ivani Brli-Maurani ba i nije svidjela. Vanijom se od toga, meutim, ini
konana dostupnost teksta prvoga izdanja, koji se, kako emo vidjeti, ve i u prvom izdanju, ali i u svim daljnjim izdanjima ekstenzivno udaljavao od autoriine izvorne zamisli.
Kako je nastao egrt Hlapi

O procesu nastanka i objavljivanja romana detaljno pie Berislav Majhut u studiji uz kritiko izdanje rukopisnoga teksta romana, u spomenutom nizu Sabranih djela Ivane
Brli-Maurani to ga ureuje Vinko Brei pri slavonsko1
http://kgzdzb.arhivpro.hr/index.php?doctype=2&docid=3460000
01&vrstadok=3
20
Naslovnica prvoga izdanja udnovatih zgoda egrta Hlapia,

ilustrirala Nasta enoa-Rojc, Hrvatski pedagoko-knjievni zbor,
1913.
brodskom ogranku Matice hrvatske. Romani Ivane Brli-Maurani, udnovate zgode egrta Hlapia i Jaa Dalmatin, potkralj Guderata objavljeni su 2010. kao drugi svezak
u tom nizu. Berislav Majhut, predani dugogodinji istraiva tekstualnih, izdavakih i knjievnih implikacija romana, u spomenutoj studiji donosi niz novih spoznaja, injeni-
ca, itanja i interpretacija, pa to izdanje s pravom smatramo

potpuno novim poglavljem u stogodinjoj povijesti teksta,
itanja i recepcije udnovatih zgoda egrta Hlapia.
egrta Hlapia Ivana Brli-Maurani pie tijekom
1912. godine, godine u kojoj je objavljena njezina zbirka
pjesama Slike, u njezinoj vlastitoj nakladi, odnosno tiskana o troku njezine obitelji, ali podijeljena i itana i izvan
nje, to potvruju ak tri objavljena osvrta na zbirku.2 U
romansiranoj biografiji Ivane Brli-Maurani U potrazi
za Ivanom autorice Sanje Lovreni spominje se, u razdoblju koje je prethodilo objavljivanju zbirke pjesama i pisanju Hlapia, prva depresivna epizoda Ivane Brli-Maurani. Zbirka Slike, meutim, ne odraava nita od moguih
ivotnih tegoba svoje autorice, dapae: u poznatoj Autobiografiji, koju je za potrebe Hrvatskoga bibliografskog leksikona Ivana Brli-Maurani napisala 1916. godine te potom iste godine i objavila, apostrofira upravo tu pjesniku
zbirku kao svoje najmilije djelo. U razdoblju, dakle, intenzivnoga stvaralakoga zadovoljstva koje je, kao uostalom i
gotovo cijelo autoriino plodno razdoblje, zasjenjeno opsenim obiteljskim i domainskim dunostima, nastaje isprva obris pripovijetke o malom opanarskom egrtu, potom relativno brzo i cijela pria. Desetak godina nakon
objavljivanja, prigodom prijevoda romana na eki jezik,
Ivana Brli-Maurani, koja je esto naglaavala svoju nevoljkost da govori o vlastitom knjievnom djelu, posebice
njegovu postanku, ipak otkriva kako je dola do ideje za
svoju pripovijest: rije je o stvarnom djeaku, stvarnom
postolarskom egrtu, jednako kao i stvarnom majstoru postolaru-opanaru, iji su joj se likovi uinili zanimljivima
za literarno oblikovanje, ponajvie zbog naglaene vizualne suprotstavljenosti bucmast, vedar i nasmijan djeak i
namrten, ak naizgled ruan majstor opora glasa, koje je
vidjela na brodskome sajmu, a potom i sluajno upoznala
kao svoje vinogradske brodskogorike susjede.
Pripovijest o egrtu Hlapiu zapoinje svoj polujavni ivot ve u privatnim obiteljskim pismima Ivane Brli-Maurani, koja iz Broda redovito pie roditeljima u Zagreb i u
usputnim primjedbama izvjetava o napretku pisanja. Prvi je put novi knjievni pothvat spomenut u svibnju 1912.,
kako utvruje Majhut. Iz te se privatne korespondencije
razabire i da je postojao stvarni naslovljenik pripovijedanja, autoriin petogodinji neak Risti odnosno Hristo,
sin njezine mlae sestre Aleksandre, te da je, za vrijeme pisanja, i autoriina trinaestogodinja ki Zdenka uivala u
tom pripovijedanju. Razvoj i nastavak prie o nastanku i
objavljivanju romana moe se dalje pratiti u korespondenciji s moguim nakladnikom, Hrvatskim pedagoko-knjievnim zborom, koji je ve 1905. bio objavio autoriinu
knjiicu kola i praznici, pa im se Ivana Brli-Maurani
obraa i s novim rukopisom. HPKZ prihvaa rukopis, tekst
je dovren u prosincu 1912., a objavljen u svibnju 1913. godine, s ilustracijama Naste enoa-Rojc.
I napokon, roman je dostupan javnosti, ne, dodue, posve u obliku kakvim ga je autorica zamislila (Majhut pronalazi vie od tisuu tekstualnih izmjena u objavljenom prvom
2
Osvrt Ivana Krnica u osjekom asopisu na njemakom jeziku Die

Drau, Matoeva pohvalna kritika u Savremeniku, umjeren hvalospjev Dragutina Domjania u Hrvatskoj njivi 1917.
Iustracija Naste enoa-Rojc iz prvog izdanja 1913.
izdanju u odnosu na rukopis, od kojih su neke i semantike), ali ipak rado itan i oduevljeno primljen: iz pisama koje citira Sanja Lovreni razabire se da je autorica osobno
svjedoila mnogim iskazima oduevljenja, to u javnim to
u privatnim krugovima. Ona je sama, pak, ve pri pisanju
romana bila izrazito samouvjerena, to iitavamo iz njezine korespondencije s nakladnikom koju navodi Berislav
Majhut, a gdje Ivana Brli-Maurani svoj jo nedovreni
tekst ambiciozno suponira u kontekstu djejih knjievnih
klasika, ak i njemakoga Struwelpetera, predviajui svojem djejem liku u nastajanju slinu sudbinu. I doista, iz dananje se obljetnike pozicije moe potvrditi da je autorica dobro predvidjela i da je maleni postolarski egrt uistinu
klasian i omiljen djejeliterarni lik u hrvatskoj djejoj pa i
nedjejoj kulturi, a rekli bismo da je ak na odreen nain
i simbolian lik djeje kulture (uz bok jo nekim, mahom
djeakim likovima poput Koka ili Mirona, koji simboliziraju i obiljeavaju ne samo knjievno nego i stvarno razdoblje svojega nastanka, atmosferu i odrastanje).
O romanu
Nema sumnje da udnovate zgode egrta Hlapia velik dio popularnosti pa djelomice i kanonski status duguju svojem izvornom, preciznom i pogoenom knjievnom
tonu i pripovjedakom erosu. U vrijeme kad je objavljen,
taj je mali roman, kao to je to pokazao Berislav Majhut
u studiji o poetcima hrvatskoga djejeg romana (PustoHRVATSKA REVIJA 3/2013
21
lov, siroe i djeja druba, 2005), zapravo objedinio dva u

djejoj knjievnosti postojea pripovjedna i strukturna
modela, pustolovnog narativa i narativa o siroetu, no to
je uinio na tako uspjean i inventivan nain da je Milan
Crnkovi u jednom od prvih povijesno-kritikih tekstova
o Ivani Brli-Maurani iz 1970. godine taj roman proglasio prvim hrvatskim djejim romanom i taj mu se pridjevak ponegdje zadrao i danas. Bez obzira na to to novija
istraivanja taj podatak osporavaju, te se do pojave egrta Hlapia moe nabrojiti nekoliko stotina djejih romana,
kako to pokazuje Majhut, ipak je pozicija toga maloga romana u povijesti hrvatske djeje knjievnosti iznimna i takva se i zadrala do danas. Malotko tko se na bilo koji nain bavio hrvatskom djejom knjievnou ne apostrofira
bilo sam roman bilo njegov poseban poloaj u djejeknjievnoj povijesti.
egrt Hlapi zapoinje od lika svoju poetiku i strukturnu inventivnost zapravo gradi na iznimnosti sredinje
djeje figure, na njegovoj, rekli bismo, istodobnoj univerzalnosti i posebnosti, ak ikonografinosti. Mali postolarski egrt u arenoj odjei i lijepim izmicama strukturni
je temelj pripovijedanja, koje se doista u odreenoj mjeri
oslanja na postojee romaneskne modele, ali im daje novo, moda ak metatekstualno znaenje. Hlapi je siroe,
dakle jedan u nizu literarnih siroia (rjee sirotica) koji
svoju sreu i dom trae u djejim ali i nedjejim knjievnim djelima na slian nain. U potrazi za vrim emocionalnim osloncem i u bijegu od nepravedne optube stranoga majstora postolara Mrkonje kod kojega egrtuje, mali
Hlapi kree na putovanje koje e uskoro postati pustolovno i na kojem e dobiti teak zadatak da pronae ukradene
izmice, zadatak to ga jedino on moe rijeiti. Putovanje
koje slijedi u knjievnoteorijskom je jeziku nazivano pikarskim, pustolovnim, bajkovnim pa i fantastinim, a u romanesknom je jeziku oblikovano Hlapievom dobrotom,
plemenitou, marljivou i nesebinou. Malen kao lakat, a veseo kao ptica, hrabar kao kraljevi Marko i dobar
kao kruh, Hlapi pomae starcu mljekaru da raznosi mlijeko po predgrau, zajedno sa svojim psom Bundaem trai
izgubljene guske djeaka Marka, pomae cirkuskoj djevojici Giti u njezinoj potrazi za cirkusom, nadnii na polju
22
u selu kroz koje prolazi, sudjeluje u nonom gaenju poara u tom istom selu u kojem je odsjeo zajedno s Gitom,
pronalazi ukradene izmice i drugu ukradenu robu, Ravoga Grgu koji se udruio s lopovom Crnim ovjekom na
molbu njegove majke nastoji preobratiti na pravi put, zajedno s Gitom pomae skromnom koarau na gradskom
sajmu i naposljetku hita u opasnom nonom pohodu u pomo Marku i njegovoj mami koji su sljedea predviena
rtva zloga Crnoga ovjeka. Zavretak je romana ponovno
ujedinio ve spomenute narativne modele, skrasivi siroe
Hlapia u novopronaenom domu i afirmirajui pustolovnog junaka Hlapia u povratku majstoru Mrkonji koji vie
nije zao i majinskom liku majstorice. Ujedno, zavrne scene ponovnoga obiteljskoga ujedinjenja i prepoznavanja
jer mala je cirkusantica Gita zapravo izgubljena Mrkonjina
i majstoriina ki Marica meu najdirljivijim su stranicama hrvatske djeje knjievnosti.
Uz lik Hlapia, drugi je romaneskni oslonac ideja prie odnosno pripovijedanja. U udnovatim zgodama egrta
Hlapia pripovijedanje je strukturirano paljivo i logino, s
jasnom idejom o predvienoj publici, ali s jo jasnijom predodbom prianja kao naina strukturiranja i objanjavanja svijeta, dopiranja do smisla. Mali je Hlapi pobjegao od
loega majstora u svijet: to nije originalan poetak pripovijesti. Mnogi su likovi, i prije i poslije, bjeali od loeg poetka, a povratak domu ili dom kao udnja stalno je mjesto
djeje knjievnosti, ak toliko da Perry Nodelman lakonski utvruje da je cjelokupna djeja knjievnost pripovijedanje o povratku domu. No egrt Hlapi staru priu zaista ini novom i u tome je njegovo puno pravo da bude
nazvan velikim romanom. Nenadmaan pripovjedni stil,

slijed zbivanja koji se slae u minijaturni razvojni narativ,
pripadanje likova prostoru i prostor koji internaliziraju likovi, sloboda i pustolovnost djeje samostalnosti, nezanemariv pripovjedni humor, komunikacijski aspekt prianja:
sve je to povezano s pripovjednim uitkom koji toliko izdvaja Hlapia i daje mu prvenstvo u romanesknoj povijesti hrvatske djeje knjievnosti: prije toga romana u naoj
djejoj knjievnosti, rekli bismo, prianje nije nuno podrazumijevalo takav nain simbolizacije smisla.
Recepcija romana
Prvu je pohvalnu kritiku egrtu Hlapiu javno iskazao
Mato u 10. broju Savremenika u listopadu 1913., i otada je
recepcija romana uglavnom katalog velikih imena i laskavih ocjena knjievnih povjesniarki i povjesniara. Nekoliko se znaajki toga romana opetovano istie: humanost,
etika, stilska preciznost i minucioznost, sentencioznost,
puka mudrost, djeji svijet te tekstualna i znaenjska
primjerenost djetetu. Neki su recepcijski prilozi pak protuslovni ili kontroverzni, a neki promaeni, to se ponajprije odnosi na nastojanja da se roman interpretira na pozadini formalistike bajkovne strukture kao posljedak jednog
od sredinjih recepcijskih prijepora oko Hlapieve vrstovne pripadnosti. Nakon Crnkovieve slavne teze o Hlapievu prvenstvu u razvoju hrvatskoga djejeg romana kljuna
se knjievnopovijesna i knjievnoteorijska rasprava vodila
oko razumijevanja teksta na nain oprenih ili ak suprotstavljenih vrstovnih pretpostavki: je li rije o romanu ili
bajci? Je li rije o, kako sugerira Maja Bokovi-Stulli, tekstu u kojem su nepravedni drutveni/izrabljivaki odnosi zamijenjeni alegorijskim odnosno bajkovnim itanjem,
koje se oslanja na intertekstualnu, unutarstrukturnu vezu s
bajkom s obzirom na to da na sadrajnoj razini ta veza izostaje, ili je pak rije o realistikom djejem romanu u kojem se prostorne odrednice i lokaliteti mogu dovesti u vezu
sa stvarnim slavonskim urbanim centrima, kako sugerira
Joa Skok? Implikacije tih prijepora oko vrstovnog odreenja teksta u jednom su razdoblju zasjenile sva druga mogua itanja, pa se ini da je pitanje vrstovnoga odreenja
toga romana na odreen nain imalo i vanu inicijacijsku
funkciju u konstituiranju, definiranju, omeivanju i razumijevanju djeje knjievnosti kao predmeta znanstvenog
prouavanja. Nakon to je 1970. godine proglaen prvim
djejim romanom u hrvatskoj knjievnosti, egrt Hlapi
pojavljuje se i u vanoj povijesnoj studiji Milana Crnkovia
Hrvatska djeja knjievnost do kraja 19. stoljea kao mjerilo romanesknosti u kontekstu djeje knjievnosti, te nekoliko godina potom u studiji Ive Zalara o djejem romanu
u hrvatskoj knjievnosti, u kojoj se ponavlja teza o prvom
romanu u hrvatskoj djejoj knjievnosti, pozivajui se, dodue, na Crnkovia, ali ustvrujui da to prvenstvo zapravo nije kronoloko, nego vrijednosno. Zalar takoer, ini
se neovisno o Maji Bokovi-Stulli, razvija tezu o romanu koji je ujedno i bajka, argumentirajui to stilskim, a ne
strukturnim elementima, te na taj nain trasira ve spomenuti prijepor oko itanja Hlapia. Joa Skok egrta Hlapia interpretira u nekoliko prigoda, naglaavajui aforistinost, gnominost i sentencioznost autoriina jezika i stila,
potom humor i vedrinu kao odliku pripovijedanja za djecu, zatim analizirajui naratoloke elemente teksta te mjesto i vrijeme romaneskne radnje, zakljuujui pritom da
je nedvojbeno rije o slavonskom prostoru, ak imenujui svoje pretpostavke o gradovima u kojima se zbiva radnja romana, a vremenski odreujui roman iluzijom neposrednoga zbivanja, dakle vremenske aktualnosti ili bliske
sadanjosti. to se tie prostornosti romana, Skok je nesumnjivo u pravu, no to se tie vremenskog odreenja,
Majhut, koji precizno i detaljno iitava rukopis romana,
zakljuuje upravo suprotno: rije je o zbivanju koje je pomaknuto u prolost i kao takvo je i napisano, odnosno, autorica ne pie o svojem vlastitom vremenu, nego o vremenu njoj nedavne prolosti, vremenu vlastitoga djetinjstva.
Majhut svoju tezu argumentira autoriinim odabirom za
23
Ilustracije udnovatih zgoda egrta Hlapia Josefa Lade, 1930.
naziv novane valute koja se u romanu rabi: Hlapi, kao to

zna svatko tko je makar jednom proitao roman, pronalazi izgubljene Markove guske koje u prvom objavljenom izdanju romana vrijede svaka 4 krune, a u drugom svaka tri
stotine kruna, dok u sajamskoj vrevi estoga dana putovanja Hlapi i Gita pomau skromnom koarau iji je dnevni utrak nakon njihove marketinke akcije u prvom izdanju est kruna, odnosno ezdeset kruna u drugom izdanju.
Rukopis, otkriva Majhut, nikakve krune ne spominje, nego
rabi forinte, pa tako guske u rukopisu kotaju svaka dvije forinte, a koara zaradi upravo tri forinte. Majhut to
tumai urednikom nakanom da naziv za valute prilagodi
nazivlju aktualnom u vrijeme objavljivanja romana, zanemarujui autoriin odabir starije monetarne terminologije
koja implicira i pomicanje radnje u nedavnu prolost, odnosno vrijeme autoriina djetinjstva. Jednako tako, car
koji se spominje u romanu i za kojega Hlapi tvrdi da ga je
poslao da razgazi izmice njegovu sinu, a koji je bio jedan od glavnih argumenata zagovaraa bajkovnog itanja
romana, u vrijeme objavljivanja romana, podsjea Majhut,
nije bajkovna funkcija, nego posve realna, stvarna politika funkcija bez ikakve bajkovne konotacije. U tom smislu,
sada dostupan rukopis romana otvara nova pitanja i nudi
nove odgovore, i u recepcijskom smislu na vrlo simbolian nain zatvara stogodinji krug, od prvoga izdanja koje
je rukopis iznevjerilo, do stote obljetnice prvoga izdanja
kada se ponovno moemo vratiti rukopisu.
Uz hrvatsku, egrt Hlapi ima i zanimljivu inozemnu
recepciju: roman je preveden na niz europskih i izvaneu-
24
ropskih jezika, ukljuujui i esperanto te je jo i danas prijevodno aktualan (upravo je preveden na ruski jezik). Za
autoriina je ivota iniciran prijevod na eki jezik, i tom je
prigodom Ivana Brli-Maurani dobila na uvid ilustracije
Josefa Lade koje su bile pripremljene za objavljivanje i koje
su joj se jako dopale; premda unekoliko pogreno interpretiraju izvorni tekst, te ilustracije malome Hlapiu pridaju
poneto vizualnog arma i prepoznatljivosti, to u hrvatskom medijskom prostoru, kako se ini, nedostaje.
Status egrta Hlapia danas:

djeja knjievnost, djeja kultura
i medijsko itanje
udnovate zgode egrta Hlapia su na institucionalnoj
razini knjievne reprezentacije visoko vrednovane: roman
je dijelom popisa osnovnokolske lektire, dijelom i djejeknjievnoga izvanlektirnoga kanona, ak je, usudili bismo
se rei, i dijelom nedjejega hrvatskoga knjievnoga kanona (uzmemo li u obzir ponajprije leksikonsku, a potom i
enciklopedijsku zastupljenost u nedjejem knjievnom sustavu). Na drugim razinama knjievne reprezentacije roman prepoznajemo i kao dio djeje popularne kulture,
premda tu popularnost u velikoj mjeri duguje prijenosu
u animiranofilmski medij koji je tekst romana mjestimice
doslovce krivotvorio, proizvodei posve nove i neoekivane razine znaenja i zapleui se u vlastite proturjenosti.
Animirani film udnovate zgode egrta Hlapia autora Milana Blaekovia kao redatelja i Paje Kaniaja kao scenarista iziao je 1997. i bitno je, naalost, utjecao na percepciju lika Hlapia i njegove knjievne biti u prostoru djeje
kulture. Osim vrstovne transgresije likova (ljudski djeak
scenaristikom intervencijom postao je mi), kljuno je
mjesto iznevjeravanja autoriine izvorne ideje svojevrsno
genoloko nasilje nad tekstom, odnosno ponovno transgresija iz jedne vrste djejega romana u drugi, fantastini narativ u kojem Hlapi ne rjeava probleme i zapreke
sam ili u suradnji s drugima svojom odlunou, hrabrou i dobrotom, nego uz fantastinu nebesku pomo, to
je doslovna krivotvorina autoriine nakane. Ujedno, vizualni pokrov animiranoga filma i popratnih marketinkih
efemerilija djelomice je, ako ne i posve, prekrio druge brojne Hlapieve vizuale. S druge strane, Hlapiev je simboliki doseg protegnut i na druge, izvankulturne segmente, pa
tako godinja nagrada Ministarstva poduzetnitva i obrta
Republike Hrvatske za najbolju naunicu/najboljega naunika nosi ime egrta Hlapia, naglaavajui segment egrtovanja odnosno naukovanja koji se u nekim drugim medijskim kontekstima posve izgubio.
Hlapi 2013.
Uvodno je naznaeno da se ove godine slavi stogodinjica prvoga izdanja romana, te se tim povodom osobito
angairala Hrvatska udruga istraivaa djeje knjievnosti
(HIDK) pokrenuvi i vrlo uspjeno vodei cjelogodinju
manifestaciju pod nazivom Hlapi 2013., koja ukljuuje niz
raznodobnih i raznosimbolikih aktivnosti povezanih pod
istim hlapievskim nazivnikom. Rije je o nizu zbivanja u

osnovnim kolama, knjinicama, drutvenim i kulturnim
centrima, muzejima, kazalitima i fakultetima diljem Hrvatske, to ih u najveoj mjeri provode djeca ili su usmjereni djeci kao primarnim itatelji/ca/ma egrta Hlapia, a
odnose se na razliite aspekte romana. Uz itanje kao najvaniju aktivnost, i na taj nain slavljenje knjievnoga teksta kao ivoga i aktualnoga itateljskoga uitka, Hlapi
2013. ukljuuje i aktivnosti povezane uz povijesne, pa i socijalne aspekte romana, poput izlobe o siroadi na prijelomu stoljea (u suradnji s Hrvatskim kolskim muzejom) ili
osnovnokolskih aktivnosti povezanih sa starim obrtima,
postolarstvom ili institutom egrtovanja, kao i aktivnosti
povezane s Ivanom Brli-Maurani i upoznavanjem njezina stvaralatva. Sredinja je proslava manifestacije odrana
u travnju, mjesecu u kojem je roendan Ivane Brli-Maurani, te u Slavonskom Brodu, gradu koji nije samo mjesto
autoriina branog, obiteljskog i drutvenog ivota nego i
mjesto Hlapieva roenja. Nakon roendanske proslave
17. travnja u Zagrebu u Atriju HAZU, od 18. do 20. travnja u Slavonskom Brodu odravao se znanstveni skup Od
udnovatog do udesnog 100 godina udnovatih zgoda egrta Hlapia s nekoliko desetaka prijavljenih znanstvenih i
strunih tema povezanih s Hlapiem, Ivanom Brli-Maurani i hrvatskom djejom knjievnou uope.
Na tragu shvaanja prie i pripovijedanja Richarda Kearneya, koji priama pridaje sredinje mjesto u konstituiranju i razumijevanju ljudskosti, egrtu Hlapiu, koji je
nebrojenim generacijama itatelj/ic/a bio onaj inicijacijski tekst koji je pruio osjeaj narativnog identiteta, elimo
sretan stoti roendan. n
HLAPI 2013.
Logo proslave 100. obljetnice udnovatih zgoda egrta Hlapia Ivane Brli-Maurani 2013.
25
Sanja Kneevi
ITANJE UDNOVATIH ZGODA EGRTA HLAPIA 2013.
MALEN KAO LAKAT,

VESEO KAO PTICA
SUPERJUNAK 21. STOLJEA?
Mitoloka dimenzija Hlapieva lika utemeljena je u kranskoj

mitologiji i ivoj rijei Evanelja, stoga je Brlikina ideja Dobra
danas bitna opreka i toka razlike prema suvremenim
stripovskim i knjievnim superjunacima iji nagon pobjeivanja
postaje imperativni obrazac ponaanja suvremenoga djeteta.
Hlapi je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar
kao Kraljevi Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce. Malo je Hrvata koji u ovom opisu na prvi pogled ne
prepoznaju maloga postolarskog egrta, junaka jednog od
najpopularnijih romana generacija hrvatskih itatelja. Bez
obzira na to u kolikoj se mjeri mijenjali kulturni i itateljski trendovi i mode, lik egrta Hlapia Ivane Brli-Maurani ostaje na povlatenom mjestu najmlaih itatelja. Nekima su udnovate zgode egrta Hlapia i jedina proitana
knjiga za ivota. Stoga si i danas, nakon tono sto godina
od prvog izdanja romana Ivane Brli-Maurani, moemo
postaviti pitanje u emu je tajna Hlapieve bliskosti s djecom? Koji je, dakle, temeljni element koji to djelo ve cijelo
jedno stoljee ini uvijek i iznova zanimljivim generacijama itatelja? Konano, kako djeak jo malen kao lakat, a
dobar kao sunce moe parirati miiavim superjunacima nove globalne kulture? Mogu li suvremeni mali i mladi itatelji njegovo junatvo uistinu smatrati junatvom i
pobjedom kada mu je jedino oruje ideja Dobra.
Kada bismo se poveli saznanjima iz knjievne kritike o
Ivani Brli-Maurani i njezinu romanu o malom postolarskom egrtu, na ta bi se pitanja moglo lako odgovoriti. Ve
od samog izlaska romana i najstroa hrvatska kritiarska
pera, poput Antuna Gustava Matoa, pohvalila su estetsku
i etiku dimenziju njezina djela, to zasigurno pretpostavlja i ocjenu visoke umjetnike vrijednosti toga romana. Takvo kritiarsko stajalite nije promijenjeno do danas. Dapae, u povijesti hrvatske djeje knjievnosti egrt Hlapi
dri se prvim pravim predstavnikom anra djejega roma-
26
udnovate zgode egrta Hlapia: pripovijest

za djecu, s naslovnom slikom Vladimira Kirina,
Zagreb, 1922.
Ivana Brli-Maurani najomiljenija hrvatska djeja spisateljica
na, pa je cijelo jedno razdoblje hrvatske djeje knjievnosti obiljeeno kao doba Ivane Brli-Maurani, a poinje upravo godinom objavljivanja udnovatih zgoda egrta
Hlapia (1913).
Uz iznimno lijepo razgranatu i skladnu fabulu romana, fini omjer udnovatih i realnih zgoda i nezgoda, nenametljivo upletenu napetost radnje, Ivana Brli-Maurani
posebnost svoga djela ipak postie Hlapievim portretom.
Naime, mnogi elementi anra, bilo u hrvatskoj bilo u svjetskoj djejoj knjievnosti, poznati su od prije. Pritom neki
povjesniari knjievnosti smatraju odreene karakteristike toga romana i trivijalnima, primjerice Hlapiev bijeg od
kue, lik siroeta, izgubljeno i pronaeno dijete, itd. Oito
je dakle da je hrvatska spisateljica bila dobro upuena u sve
osobitosti anra, no da je istodobno imala jasno razraenu
ideju to u iskonskom smislu ona dri djejom knjievnou i zato.
Dubravka Zima u svojoj monografiji posveenoj Ivani
Brli-Maurani iz 2001. godine napominje kako je Ivana
imala vrlo jasne stavove o knjievnosti i enskom knjievnom stvaranju. U mladosti i prvim godinama majinstva
ta genijalna umjetnica rijei nije pisala, mjesto svoga spisateljskog talenta i djelovanja ustupila je aroliji majinstva i
obitelji. No, kako je njezina etica djeice rasla, spisateljski talent zadobio je povlateno mjesto obveze i potrebe.
Gotovo da nema roditelja koji nije iskusio imperativ prianja i djeje neutaive gladi u rijei jo ili i to je bilo onda. U sudbini Ivane Brli-Maurani taj sretni spoj
dosegnuo je izniman rezultat u romanu iji sjaj ne mijenja svoj intenzitet ve puno stoljee. Dakle, kako pie Dubravka Zima, I. Brli-Maurani shvatila je da svojoj djeci
na polju djeje knjievnosti eli biti provodiem, odnosno kako sama pie u Autobiografiji, da im otvorim vrata
k onom bajnom arolikom svijetu u koji svako dijete stu-
pa prvim itanjem, da njihove bistre i ljubopitne oice svrnem na one strane ivota koje elim da najprije uoe i da
ih nikada s vida ne izgube. A da je Ivana Brli-Maurani
pisanje smatrala i dunou i obvezom, a ne tek dokoliarskom zanimacijom, jasno je iz njezina odgoja i stava koji je
prihvatila u kui svoga djeda Ivana Maurania. Biti knjievnik tada je uistinu znailo biti i drutveni radnik, angairani prosvjetitelj u pravom smislu rijei, to isto tako nikada nije znailo estetiku podrediti etici i obrnuto. U tom
je kontekstu pogleda na umjetnost neprocjenjivo Ivanino
poznanstvo s Franjom Markoviem. Dakle, posve je jasan
kranski podtekst (D. Zima) njezina djela, odnosno da
jezakon srca i slike (M. icel) prisutan unutar cjelokupne
njezine poetike. To je opet jedna od injenica u kojoj su hrvatska knjievna povijest i kritika nepobitno slone.
Ideja Dobra temeljni ideal

Ivane Brli-Maurani
U kolikoj je mjeri kranska misao uvjetovala lik egrta
Hlapia, strukturu i temeljnu misao samoga romana, pokuat emo odgonetnuti kratkim osvrtom na bitne oznanice djela. Jer oito je Hlapievo superjunatvo dubokih kranskih korijena, utemeljeno u ideji Dobra koja je
temeljni pokreta radnje. Ideja Dobra Hlapia i oblikuje
odreenom mitskom aurom, to je i primijetila knjievna
kritika, pa se po toj karakteristici i moe komparativno postaviti u odnos prema suvremenim superjunacima. Mitoloka dimenzija njegova lika utemeljena je u kranskoj
mitologiji i ivoj rijei Evanelja, stoga je Brlikina ideja
Dobra danas bitna opreka i toka razlike prema suvremenim stripovskim i knjievnim superjunacima iji nagon
27
pobjeivanja postaje imperativni obrazac ponaanja suvremenoga djeteta. Dakle, moe li suvremeni itatelj povjerovati da Hlapi na svom putu pobjeuje iskljuivo orujem
dobrote? Kako malim itateljima mi odrasli moemo pomoi u iitavanju temeljne poruke romana, pokuat emo
proniknuti itanjem romana u kljuu kranskoga diskursa
traei slike ideala istine, dobrote i ljepote.
Da je Ivana Brli-Maurani i kao umjetnica i kao majka drala ideale iznimnim darom u djejem i mladenakom odrastanju, svjedoi i njezin esej Omladini o idealima iz 1923. godine, u kojem upravo govori o idealima
istine, dobrote i ljepote kao temeljnim ljudskim vrijednostima. Deset godina nakon prvoga izdanja egrta Hlapia i
samo pet godina nakon zavretka Prvoga svjetskoga rata,
ta se spisateljica pita ne ini li se teza o idealima zastarjela i zabaena jer, kako dalje postulira, to smo bogatiji
u zbilji, siromaniji smo u idealima. Pokuavajui mladima pribliiti svoje stavove kao i brigu da ne izgube ideale
o stvaranju boljeg i humanijeg svijeta, i sama se vlastitim
svjedoanstvom pokuala vratiti u mladenatvo:
Nismo imali ni blaga ni novca, ni znanja ni iskustva,
da izravnamo nejednakost izmeu bijednih i bogatih ali
smo se zanosili vjerujui, da svojim saueem, svojim bratimljenjem, svojim istinskim osjeajem jednakosti, okajavamo grijehe drutva i da polagano pripravljamo put, na
kojemu e se zaista u pravoj ljubavi svi sastati.
Iz autoriina svjedoanstva zakljuujemo da je upravo
po tom modelu lik Hlapia i zamiljen, djeak zaogrnut aurom dobrote i milosra koji je sa svojim ljudskim, djejim
mogunostima pozvan svijet uiniti boljim. Umjesto njega
to nee uiniti ni mitoloki ni fantastini junaci, nee ni ekati svoju preobrazbu u superjunaka koji pobjeuje snagom miice i natprirodnih snaga, Hlapi je, naime, pozvan
da pobjeuje samo idejom suosjeanja i brige za drugoga.
No, u svemu tome Hlapi ni u jednom trenutku nije fantastian lik, ili pak okarakteriziran papirnato ili didaktiki
suho, on ni na jednome mjestu u djelu ne poprima karakterne crte nositelja neije ideologije, dapae, on je upravo
stvaran djeak domiljat, hrabar, veseo, ali po potrebi i
uvredljiv, tuan i straljiv. Dakle, model istinskoga djeaka.
No, kako je Ivana Brli-Maurani u svoj razigrani, napeti i
veseli roman sakrila kransku mitologiju i simboliku, koja se cijelo vrijeme provlai nenametljivo poput kakva lajt
motiva, pokazat e nam novo odraslo itanje djela.
Kranska mitologija i lik egrta

Hlapia
Roman udnovate zgode egrta Hlapia strukturiran je
od devet poglavlja, s time da sedam poglavlja opisuje sedam dana putovanja maloga Hlapia nakon to je pobjegao od goropadnoga majstora Mrkonje u strahu pred novim batinama. Zbog injenice da je veina romana, dakle
sedam od devet poglavlja, komponirana kao putovanje, Ivo
Frange ga je anrovski okarakterizirao kao pikarski roman. Hlapi i jest svojevrsni pikaro, lutalica i tragatelj,
njegovo se putovanje moe doivjeti kao djeaka inicijacija, pa je i tom injenicom potkrijepljena njegova mitska di-
28
menzija. Dakako da je ta mitska dimenzija proizila iz kranske mitologije sedam dana putovanja istovjetno je sa
sedam dana stvaranja svijeta. Broj sedam ujedno je i broj
ljubavi, milosti i Duha Svetoga. Sedam dana Hlapieva putovanja u ciklinom skladu i ravnotei dre jo dva poglavlja, prvo i posljednje prvo, koje oznauje uzrok puta, i
posljednje, koje opisuje povratak, sreu i potpuno pomirenje meu svim sudionicima radnje. U kranskoj simbolici
broj devet, koliko roman ukupno ima poglavlja, aneoski
je broj, dakle broj koji simbolino oznaava duhovnu dimenziju svijeta. Dakle, Hlapi je svoj put kao i svaki ovjek
na zemlji iznio da bi u konanoj srei na simbolinoj razini
postigao potpuno duhovno sazrijevanje.
Svaki dan putovanja tematizira barem jedno Hlapievo dobro djelo. On se konano pod tom izlikom i otputio
u svijet. Kada ve prvoga jutra svoga putovanja susree staroga mljekara, na njegovo pitanje tko je, on razigrano odgovara: Ja sam egrt Hlapi. alje me car da njegovu sinu
razgazim izme, i ako treba kome pomoi u njegovu carstvu, da mu pomognem. Takoer, njegova volja za dobrim
djelima uvjetovana je i dobrotom gazdarice, u odnosu na
majstorovu goropadnost, stoga joj u oprotajnom pismu
mali egrt obeava: Mislit u na Vas i pomagat u svakom,
kao to ste i Vi meni pomagali. Dakle, iz citirane reenice
prepoznatljiva je jedna od temeljnih misli Evanelja initi dobro blinjima. Dakle, ve prvoga dana Hlapi pomae
starom mljekaru te u aljivoj sceni sa slukinjom, kojoj donosi mlijeko, pouava ju na panju prema drugima i obeava da e joj kada se vrati sa svoga putovanja donijeti cvijee. Ti poetni elementi iznimno su bitni kao toke kojima
se postie ciklina ravnotea na samom kraju romana. Nakon to se vratio kui, Hlapi odrava obeanje i slukinji
donosi cvijee, dok ona za njega uva pismo u kojem mu
stari mljekar ostavlja nasljedstvo, svoga magarca, Hlapiu
dovoljno da pone nov i radostan ivot. U susretu sa slukinjom vrlo je zanimljiva slika kada ga ona prepoznaje po
oima, naime, u ovoj situaciji autorica umee sentencu
ljudi se ne poznaju po odijelu nego po oima. Ta je situacija zanimljiva u perspektivi promatranja Hlapia kao
mitskoga junaka u odnosu na suvremene superjunake,
kojima su upravo oi nevidljive i zatamnjene, kojima je
odijelo nadljudskih i natprirodnih sposobnosti (npr. pauk
ili imi) jedinstvena toka prepoznavanja.
Uz prvi dan Hlapieva putovanja vezuje se jo jedna simbolina slika. Nakon to mu se pridruio vjerni pas
Bunda, on na svom putu upoznaje djeaka Marka, koji je
izgubio guske. Marko vrlo skromno ivi sam s majkom, a
njihova je kua prepoznatljiva jer na svojoj fasadi ima naslikanu plavu zvijezdu. Autorica e Markovu kuu opisati njenim humorom Ta se zvijezda ve izdaleka vidjela, pa je radi nje cijela kua izgledala kao starica kada se
smije. Kua s plavom zvijezdom u svojoj simbolici ima i
znaajno kompozicijsko mjesto ona je povod Hlapievoj
odvanosti, ali i cilj na kojem su se razrijeila sva vana pitanja romana. Kua s plavom zvijezdom dri Hlapievo putovanje u snanoj i skladnoj ciklinoj vezi, s obzirom na to
da se ona pojavljuje u prvom i posljednjem danu putovanja. Takoer, simbol zvijezde u kranskoj tradiciji ima vrlo snano mjesto, odnosno kako kae Leksikon ikonografije,
liturgike i simbolike zapadnoga kranstva Rasvjetljujui
udnovate zgode egrta Hlapia u izdanju legendarne biblioteke

Vjeverica
tamu nonoga neba, zvijezda je simbol boanskog vodstva

ili boanske naklonosti. Dakle, upravo onoga najpotrebnijega to Hlapia prati cijelim putovanjem. Zato je na kui naslikana ba plava zvijezda, moemo takoer pokuati
odgonetnuti u kranskoj simbolici, gdje plava boja simbolizira Blaenu Djevicu Mariju, time da bi plava zvijezda
mogla biti slika stelle maris, zvijezde mora, odnosno lik
Blaene Djevice Marije, kojoj se utjeu pomorci i putnici.
A to li je Hlapievo putovanje nego istinska ivotna plovidba, na kojoj ga kao siroe bez oca i majke prati plava
nebeska Zvijezda. Konano, na razini teksta u kui s plavom zvijezdom ivi sama majka s djetetom.
Kao to je prvoga dana putovanja naiao na ljudsku dobrotu i ljubaznost, ve se drugoga dana susree s drugom
stranom ljudskoga lika zlom. Drugoga dana putovanja
Hlapi susree crnog ovjeka, utjelovljenje zla u cijelom romanu, koji okorio u svom zlu nije pronaao izlaz pretvorbe,
i kao takav tragino je skonao. Crni ovjek vezan je uz tamu i no, njega autorica ne oznauje imenom, nego iskljuivo atributom crnine. Zanimljiva je pritom slika kada pri
kraju romana mali junaci Hlapi i Gita gledaju kako dva
negativca razmjenjuju novac, te autorica upravo tu scenu
virtuozno simboliki stilizira Ali njihove su ruke bile tako crne da su i zlatni dukati na njima potamnjeli.
Gita zalog inicijacijskog sklada

Trei dan putovanja za Hlapievo inicijacijsko sazrijevanje bitan je na dvjema razinama. Rije je o razinama dobra i zla suprotstavljenima u dvama likovima Giti i crnom ovjeku. Na poetku treega dana Hlapi spoznaje
da mu je crni ovjek ukrao najdragocjenije blago izmice! Rije je dakle o njegovoj spoznaji da zli ljudi ine zlo,
bili mi prema njima ljubazni ili ne. Drugi vaan dogaaj

treega dana Hlapiev je susret s djevojicom Gitom, malom cirkusanticom s kojom nastavlja putovanje. Odluivi dvoje junaka sada zajedno nastaviti put, oboje u potrazi
za ukradenim stvarima, Hlapi za izmicama a Gita za kutijom nakita, odluuju da e se sami boriti za preivljavanje. U tom trenutku dolazi na vidjelo suprotnost njihovih
temeljnih osobina: Hlapi je praktian i radian, simboliki utjelovitelj mukog principa djelovanja; Gita je s druge
strane sklona samo igri, ona ne poznaje rad, nego cirkuske akrobacije, i od svakog je dogaaja spremna napraviti pravu malu umjetniku manifestaciju. U njihovim naizgled suprotnim karakterima zapravo se krije inicijacijska
ravnotea koja u tom obliku cijelu priu odrava u simbolinom skladu. Uz lik Gite vezan je i snaan kranski simbol na koji upozorava i S. Hranjec u svojoj knjizi Kranska
izvorita djeje knjievnosti. Gita, koja e se na kraju romana prepoznati kao izgubljena ki majstora Mrkonje i dobre gazdarice, na palcu ima oiljak u obliku kria. Taj pomalo trivijalan element, dakle oiljak po kojem e roditelji
prepoznati svoje izgubljeno dijete, ovdje nosi i svoju dublju
kransku simboliku. Naime, ucrtan kri na Gitinu, odnosno Mariinu prstu simbol je patnje koja na kraju zavrava u spasenju. Hlapi se ovdje pojavljuje kao posrednik
na Gitinu putu do spasenja slijedei Hlapia u njegovoj
ideji Dobra i odbivi se vratiti u cirkus, Gita pronalazi svoju izgubljenu obitelj i tako ueni zagrljaj izgubljene majke.
etvrtoga dana putovanja Hlapieva aura mitskoga junaka iskazana je dvjema anegdotama. U selu u kojem su
odsjeli buknuo je poar i to u tali Grge, koji je poslovao s
crnim ovjekom. U tom je poglavlju autorica virtuozno izgradila efekt napetosti i Hlapia postavila na razinu istinskoga junaka koji je spreman rtvovati vlastiti ivot u ime
dobra. Gotovo izgubivi ivot u poaru, Hlapi zapravo pada na tavan na kojem su pronaene sve ukradene stvari
pa ak i njegove izmice. Saznavi da joj je sin lopov, starica u ijem je dvoritu buknuo poar saalila se Hlapiu i on
joj obea da e potraiti Grgu i prisiliti ga da postane bolji
ovjek. Mudar i milosrdan Hlapi spoznaje da od batina
ne bi Grga postao bolji te daje obeanje njegovoj majci:
Nemojte plakati! Ja poznam Grgu (...). Ako ga ja sastanem
na svom putu, rei u mu da ne ide u selo. Rei u mu neka ostavi crnog ovjeka, neka ode u svijet i bude poten.
Ve sljedeega dana Hlapi se susree s Grgom i crnim ovjekom, i u tom susretu Ivana Brli-Maurani
ocrtava bitnu evaneosku misao pomaganja i uvaavanja neprijatelja. Trenutak kada se odluio pomoi neprijateljima crnom ovjeku koji mu je ukrao izmice i Grgi.
Ujedno je to bio i trenutak koji je iskoristio da Grgi prenese
majinu poruku i dar u obliku srebrnjaka. Dobivi majin
srebrnjak, Grga se rastui, a Hlapi mudro zakljui: ...tko
moe da bude alostan, taj e biti i dobar.
Ivana Brli-Maurani u roman o egrtu Hlapiu uplee i motiv suprotnosti sela i grada, upozoravajui tako na
beutnu socijalnu sliku grada u odnosu na idilino opisano selo. Naime, putujui od sela do sela Hlapi i Gita nikada se nisu zatekli bez krova nad glavom, no doputovavi upravo esti dan u grad, ostaju na ulici pod zvjezdanim
nebom. Uvodei temu grada, autorica unosi i socijalnu tematiku siromatva i nepravde. Osobito je to dojmljivo u
29
epizodi kada Hlapi i Gita pomau siromanom koarau

prodati robu na sajmu ili pak vlasniku vrtuljka privui muterije, s obzirom na to da se upravo tu autorica slui svojim finim, kako bi kazao Mato, milosrdnim humorom.
No u kojoj su Hlapi i Gita ostali sami na ulici presudna je u Hlapievoj inicijacijskoj misiji. Naime, u toj noi
dvoje malih junaka doznaje da crni ovjek namjerava orobiti Markovu kuu s plavom zvijezdom. U elji da pomognu Marku i njegovoj majci, Hlapi i Gita unato mranoj
noi pobjeuju svoj djetinji strah i upuuju se na neizvjestan put u elji da dobro pobijedi. Dirljivo je kakvom panjom Ivana Brli-Maurani stilski doarava no u kojoj
se dvoje djece odvailo na put, pa se u ovoj slici i prepoznaje njezina andersenovska, ali i majinska utilnost: Mnogi
ljudi pripovijedaju da trava i cvijee nou razgovaraju. Ako
li je to istina, onda su sigurno te noi sve livade aptale: O,
mala djeice! Kuda ete nou na tako dalek put?.
U Brlikinoj ideji da dobro uvijek prati dobro, maloj
djejoj drubi na putu do Markove kue pomae koara,
kojemu su oni dan prije pomogli na sajmu. Autorica nenametljivo u prii o koarau donosi i djetinju, naivnu logiku
pravde i nepravde, postavljajui ju na univerzalnu razinu
vjenog pitanja Zato je ba on morao da bude najsiromaniji u cijelome gradu, premda je iao najdalje po dobre
ibe i pleo najbolje koare o tom nije Hlapi sada imao
vremena da misli. O tom su ve mudraci u onom gradu pisali velike knjige, ali ni oni ne znadu zato je tako.
Siromani i dobri koara doveo je Hlapia i Gitu gotovo do same Markove kue s plavom zvijezdom, a oni su
kroz ikaru i no sami pohitali naprijed, jer kako autorica mudro kae ...tko god ide nekom u pomo, taj se ne
boji niega, ve samo da e zakasniti. No, u toj noi kada
su oblaci potpuno zasjenili mjeseinu, dogodio se najvei i
najuzvieniji obrat romana Hlapi i Gita susreu majstora Mrkonju! I ono to je najbitnije, majstor Mrkonja, kojega su prethodno orobili crni ovjek i Grga, i sam se preobratio, jer ga je Grga zahvaljujui Hlapievoj nakani da ga
promijeni doao spasiti te mu darovao majin srebrnjak:
Otkad sam dobio taj novac, okrenulo se moje srce od zla
na dobro. Moda i tebi donese sreu. A ja idem u svijet da
okajem svoje grijehe.
Doim je shvatio da pred njim stoji Hlapi, majstor Mrkonja podignuo ga je u najtopliji i najsrdaniji zagrljaj. U
sedmoj noi putovanja Hlapieva je misija obavljena. Kao
djeak prebrodio je sve svoje strahove, spoznao da samo
dobro srce ini hrabrim i odvanim, a svojom bezuvjetnom dobrotom i milosrem svoga je neprijatelja uinio
istinskim oinskim prijateljem. U tom smislu mogli bismo
primijetiti kako je slika preobrazbe majstora Mrkonje zapravo slika evaneoske istine.
Drugoga jutra, nakon to su spasili Marka i njegovu
majku od crnoga ovjeka, na veliku gazdariinu radost
majstor Mrkonja vraa se kui s dvoje djece Hlapiem
i Gitom. Njihovoj radosti nije bilo kraja, a posebice kada
se Gitin oiljak u obliku kria pretvorio u njezino konano spasenje i sreu po oiljku u obliku kria gazdarica je
u Giti prepoznala svoju izgubljenu ker Maricu. U ozraju
sree i blagoslova zavrava i cio roman. Sedmoga dana mala obitelj odlazi u crkvu i zahvaljuje Bogu na velikoj milosti
i srei Kad su stupili u crkvu, sinulo je upravo na sve cr-
30
kvene prozore veselo sunce i tako su oni vidjeli da su sada

pogodili i da se sam Bog raduje srei koju im je udijelio.
Sretan kraj pobjeda ideje Dobra

Za sva dobra djela koja je na svom putu uinio Hlapi je
nagraen, pa autorica svoj roman i zavrava u ozraju bajkovite sree, naime, Hlapi i Gita su se vjenali, i oko sebe su imali svojih simbolinih sedmero djeice svoje etvero djece i tri egrta. A Hlapievo inicijacijsko putovanje
u njihovim je ivotima imalo posebno mjesto nedjeljom
popodne u Hlapievoj su se kui pripovijedale udnovate
zgode egrta Hlapia.
Moda se takav kraj romana dananjim itateljima ini naivnim, a Hlapieva dobrota mitska. No, injenica jest
da upravo bajkoviti kraj romana zadovoljava i terapeutski
smisao djela namijenjena djejoj populaciji. Ideja Dobra
sama je po sebi nagrada, i onomu tko ju slijedi i preko trnja osigurana je spoznaja duhovne ravnotee. Kolikogod se
danas djeci nametala kultura borbe i pobjeivanja utjelovljena u tzv. superjunacima, vjerujemo da njihova njena
srca ipak znaju i mogu prepoznati temeljne vrline humanosti dobrotu, istinu i ljepotu. To nam je svima jamstvo
nadi da e malen kao lakat, veseo kao ptica lik egrta
Hlapia zauzeti mnogo bitnije mjesto u djejem odrastanju i za budue generacije nego to mu predvia suvremena kultura agresivnosti. U svemu tome velika je odgovornost i na nama odraslim itateljima, stoga bi egrt Hlapi
oito mogao postati i omiljena roditeljska lektira. n
Diana Zalar
SLIKOVNICA
U HRVATSKOJ
Kratki presjek razvoja i suvremeno stanje
likovnica je umjetniko djelo koje se u mnogo emu

razlikuje od ilustrirane knjige, posebice svojom karakteristikom da govori dvostrukim jezikom: tekstom i slikom. Ilustracija u ilustriranoj knjizi pojanjava ili oslikava priu ili pjesmu, pomae itateljevoj mati, ali je uvijek
subordinirana tekstu. U pravoj slikovnici ilustracija u krajnjem sluaju ima barem ravnopravnu ulogu tekstu, vrlo
esto glavnu ulogu, a katkad nije popraena ba nikakvim
tekstom. Slika je esto informacijski obilnija od teksta. Zato slikovnicu suvremeni teoretiari nazivaju i dvojnim diskurzivnim anrom, djelom na susretitu verbalnih i vizualnih umjetnosti. Takvo posredovanje sadraja na osobit
nain ukljuuje itatelja u pronalaenje znaenja. Jesu li toga svjesni autori recentnih hrvatskih slikovnica? Kakav je
bio razvoj slikovnice u nas? O emu i kako govori suvremena hrvatska slikovnika produkcija? Kakvi su njezini dosezi u ovome trenutku? Ovaj rad pokuat e dati saete odgovore na navedena pitanja.
Slikovnica kao hrvatska

povijesna injenica
Od druge polovice devetnaestog stoljea, kad se u Hrvatskoj pojavljuju slikovnice za djecu, pa sve do danas, ta
je umjetnika vrsta nadahnjivala mnotvo umjetnika i doivjela svakojake mijene. Kako su ve napisali B. Majhut i
. Batini u nezaobilaznom djelu Od slikovnjaka do Vragobe, hrvatske slikovnice do 1945. (Hrvatski kolski muzej,
Zagreb, 2001), u Hrvatskoj se slikovnica pojavljuje u drugoj polovici 19. st., kada je djeja knjievnost namijenjena
kolskoj populaciji postala ve vrlo isplativ posao. Distribucija i prodaja ilustriranih djejih knjiga ve je bila uhodana otkupom za nagraivanje djece u kolama. Autori
tekstova uglavnom su bili hrvatski, a ilustratori inozemni.
Zapravo se u prvom redu tekstualizirala slika, a ne onako
kako dananji itatelj oekuje da se ilustrira tekst. esto
se nisu biljeila imena ilustratora, sve dok nakladnici nisu
poeli plaati ilustratorima za izradu ilustracija. Nepostojanje svijesti o umjetnikom znaenju autorske ilustracije
djeje knjige u drugoj polovici devetnaestog i prvoj polovici dvadesetog stoljea rezultiralo je time da je poznato
trostruko vie autora tekstova negoli autora ilustracija. A i
odnos pisaca prema vlastitim djelima bio je drukiji nego

danas (nau prvu posve hrvatsku slikovnicu Djeja itanka
o zdravlju iz 1927., koju je ilustrirao Vladimir Kirin a stihove sroila Ivana Brli-Maurani, potonja nije ni potpisala
vjerojatno zato to je tekst pisala prema ilustracijama, pa
tom okolnou nije bila zadovoljna). U to se doba esto ne
navode godine izdanja, imena nakladnika i slino. Kad je
rije poglavito o slikovnicama, zbog velikih naklada inozemne slikovnice esto su jeftinije negoli tuzemne. Meutim,
neto treba osobito istaknuti: bri i svestraniji razvoj likovHRVATSKA REVIJA 3/2013
31
ne komponente slikovnice negoli tekstualne. Ta injenica

stoji do dana dananjega.
Slika je, bez obzira na primarnu funkciju koju joj daje
nakladnik, doivjela razliite tretmane: davala joj se pedagoka funkcija, bila je ak neka vrsta oglasnika za marketinke proizvode, stavljalo ju se u poziciju potrone robe
koja treba samo vizualizirati ono o emu je rije u tekstu...
meutim, u nekim je izdanjima bila na prvome mjestu, i
luksuz i umjetnost. Tekst je pri tome u najstarijim slikovnicama bivao uglavnom u pedagokoj funkciji, rjee umjetnikoj, ali paralelnog razvoja u meuigri teko da se moglo nai.
Od tridesetih godina dvadesetog stoljea hrvatsku ilustraciju oblikuju gotovo svi slikari, kipari i posebice grafiari, strip-crtai, autori crtanog filma. U pedesetim i ezdesetim godinama, zbog djelovanja razliitih utjecaja a
meu njima jo je nedovoljno istraen utjecaj kljune osobe u hrvatskom izdavatvu za djecu, koja je tada pokrenula
ili preuzela urednitvo za ak desetak nakladnikih nizova
razliitih profila (pa i slikovnikih) i vrsto stajala na poziciji da se djeci ne smije pruati na itanje i gledanje makar to rije je o Grigoru Vitezu dolazi do raslojavanja
meu ilustratorima, koji se grupiraju kao ilustratori djejih knjiga i udbenika, novinski ilustratori i animatori, te
do autorske koncepcije slikovnice kao samostalnoga stvaralakog projekta likovnog umjetnika. Kad je rije o Grigoru Vitezu kao umjetniku i uredniku, treba napomenuti da
je on u nepunih desetak godina u Zagrebu u sklopu spomenutih nakladnikih nizova pokrenuo i dva slikovnika.
Biblioteka Palieva knjinica najvjerojatnije je imala ivotni vijek od 1955. do 1960. godine. Taj je slikovniki niz G.
Vitez preuzeo iz Slovenije, i prevodio je slovenske i druge
pisce sa slovenskog jezika. U dvadeset i pet knjiica koliko ih je naeno na hrvatskom jeziku razvidan je kvalitetan
odabir pria i ilustracija, uz posve podnoljiv omjer crnobijele ratne literature, koja je vjerojatno bila propusnica
da se za ediciju dobiju sredstva. U hrvatskom izdanju tiskalo ju je Izdavako knjiarsko poduzee Mladost. Potom je
tu neimenovan niz slikovnica tvrdog uveza i tvrdih kartonskih stranica za najmlae. To je poseban niz u kojem su tiskane slikovnice za djecu rane i predkolske dobi. U njima je postignut izniman sklad izmeu bogatih ilustracija
Cvijete Job, Nives Kavuri Kurtovi i Vitezova pjesnitva,
te izmeu inozemnih ilustratora i pisaca (slovenski autori
Lojze Zupanc i Joe Ciuh, te Samuil Marak i Slavko Barlovi) koje je uredio i preveo Grigor Vitez, a nakladniki je
niz trajao do 1967. godine. Istodobno s Malom knjinicom,
Mojom knjiicom, Palievom knjinicom, nakladnikim nizom slikovnica tvrdog uveza i Malom plavom knjigom, kao i
bibliotekama Vjeverica i Jelen, koje je sve pokrenuo i ureivao, Vitez se ingeniozno dosjetio na koji nain moe djeci
pruiti poseban knjievni uitak. Rije je o biblioteci Iz prie u priu (19581964?), koja je ostvarena tako to se uporabljao viak papira koji je nastajao dok su se u tadanjem
tamparskom zavodu Ognjen Prica tiskale druge knjige.
Djeca su te male knjiice formata 6,6 x 9,3 cm sakupljala
kao to danas sakupljaju sliice i figurice junaka iz crtanih
filmova. U knjiari Mladost dijelile su se prilikom kupnje
knjiga i drugih artikala. Iako su bile malene, vrlo su pomno
dizajnirane, ilustrirane u kombinaciji boje i crno-bijele ilu-
32
Mini biblioteka
stracije. Ilustrirao ih je Slavko Barlovi. Iako je rije o biblioteci minijaturnih knjiica za malene depove, navedeni
su svi relevantni podatci o autorima, izdavau i sl. kao i
u bilo kojoj drugoj knjizi uobiajenog formata i luksuznijeg izdanja. Ne treba naglaavati da je izbor pria bio najveim dijelom reprezentativan, Vitez je s veseljem birao prie
za taj niz, slijedei svoje literarne sklonosti i ukus. Davao
je prednost usmenom stvaralatvu razliitih zemalja, kombinirao autore s prostora tadanje Jugoslavije i inozemne
autore. Te minijaturne knjiice imale su i svoje redne brojeve, kako bi djeca i odrasli znali koliko ih je tiskano. Pria s najveim rednim brojem koju sam imala u rukama je
osamdeset i prva: Dva djeaka Anelke Marti. Knjiice su
se tiskale i na latinici i na irilici kako bi doprle do to veeg
broja itatelja i stekle veu popularnost.
Istodobno s tim zbivanjima na sjevernijim podrujima zemlje, na jugu Hrvatske trajao je od tridesetih do
osamdesetih jedan drukiji recepcijski kod kad je rije o
slikovnicama. Iz projekta nazvanog Slikovnica mojeg djetinjstva, koji je tijekom 2011. ostvaren u Gradskoj knjinici Marka Marulia u Splitu, gdje su pozvani graani da
donesu slikovnicu koju su najvie voljeli kad su bili djeca,
ili da napiu koja je to bila pa e ju potraiti knjiniari,
trebao bi s vremenom biti utemeljen i prvi hrvatski muzej
slikovnica. Koje knjige izviru iz riznice sjeanja ljudi najrazliitijih profila, danas mahom kulturnih radnika Splitsko-dalmatinske upanije? Kad je rije o anrovskoj slici
odabranih izdanja, tu su roman, bajke u prozi i stihovima,
umjetnike pripovijesti i one iz narodnog stvaralatva, stri-
povi, pjesme, prepriani filmovi. Ilustratori su slikovnica

Vladimir Kirin, Mladen Vea, Andrija Maurovi, Joko
Marui, Cvijeta Job, Ivo Gattin, Zdenko Balabani, Marija
Saka-Houska, Branislav Jovanovi, Vojth Kubata, Marcel Marlier, Edwin Schmidt, Mel Crawford, Laszlo Reber,
Arne Ungerman, Ida Bohatta Morpurgo, Adi Mulabegovi,
Mirko Stojni, Miljenko Stani, Anka Gonik Godec, Janusz Grabianski, Miklav Omersa / ilustracije djejih crtea / ilustracije prema filmovima iz Disneyeve produkcije
/ neimenovane ilustracije koje nemaju umjetnikih pretenzija i dr. Kad je rije o piscima, najee su navoeni
Ivana Brli-Maurani, Enes Kievi, Sunana krinjari,
Andrija Maurovi, Vladimir erkez, Vladimir Filipovi,
Jakob i Wilhelm Grimm, Hans Christian Andersen, France Bevk, Jens Sigsgaard, Eva Janikovszky, Aleksandar Sergejevi Pukin, Gilbert Delahaye, Irena Jurgielewiczowa,
Wilhelm Hauff, Branko opi, Charles Perrault / esto je
u slikovnicama pria iz narodnog stvaralatva, ili prepriana ili prepjevana inozemna slikovnica nenavedenih autora
(prepriali Nada Ivelji, Gustav Krklec, prepjevao Stanislav
Femeni).
Iz ovoga popisa iitavamo, s jedne strane, veliku raznolikost afiniteta za ilustraciju i knjievno djelo, vidimo
velike ilustratore i knjievnike koji se danas smatraju klasicima, kao i suvremenije umjetnike. Izbor se u tom smislu zaista moe smatrati reprezentativnim. S druge strane,
vidljiv je i diskontinuitet razvoja knjievne ilustracije na
irim hrvatskim prostorima, a u dalmatinskoj itateljskoj
percepciji pojedinano isticanje samo nekoliko imena
mnotva ilustratora koji se od pedesetih godina do kraja
sedamdesetih afirmiraju u sjevernijim predjelima Hrvatske
(uz asne iznimke: Vladimir Kirin kao ilustrator dio je kolektivne itateljske svijesti, kao i Mladen Vea i Cvijeta Job).
Zanimljivo je ovdje iz recepcijske perspektive zamijetiti jo
neto, vano za teorijski pogled na slikovnicu: meu omiljenima djeci nai emo nekoliko ki slikovnica bez umjetnikih pretenzija. Mirna Flogel, sveuilina profesorica i
spisateljica, napisala je (parafraziram) da je udnovato s time to je pravo, a to lano. Bezvrijedna stvar u dobroj ruci
vrijedi kudikamo vie nego skupocjena stvar u looj ruci. I
tu je klju razmatranja (ne)prihvaenosti ilustracija kad je
rije o djeci. Slikovnica umjetnike ilustracije sama po sebi
ne mora biti ni uspjena ni prihvaena. Oigledno neke ki
i und slikovnice imaju svoju vrijednost, ili u imaginativnom, ili u komunikativnom smislu, bez obzira na sladunjavost ilustracija koje, prema kritikom vrednovanju, nemaju
umjetnike pretenzije. Postaje jasno da su opozicije umjetnikoki ili umjetnikound nedostatni za vrednovanje
slikovnice kao fenomena. Analiza slikovnice kao anra koji
se izraava dvostrukim jezikom, rijeju i slikom, treba se
kretati mnogo slojevitije i u smjeru spoznaja o ljudskoj
recepciji slike i rijei.
Prijeloman dogaaj u razvoju hrvatske slikovnice bilo
je ulanjenje samostalne Hrvatske u meunarodnu udrugu
International Board on Books for Young People (IBBY)
nakon zavretka Domovinskog rata. Intenzivirala se promocija hrvatske djeje knjige u inozemstvu, pa i na velikim meunarodnim izlobama i sajmovima djeje knjige
(Bratislava, Bologna). Naravno, likovnim umjetnicima ta
promocija poneto je laka negoli piscima koji su kroni-
no nedovoljno prevedeni, pa se shodno tomu i hrvatska slikovnica lake promovira u drugim zemljama negoli drugi
anrovi. Sve to potaknulo je ozbiljnije prouavanje slikovnice, pa je odran i struni skup pod naslovom Kakva je
knjiga slikovnica u organizaciji Knjinica grada Zagreba,
1999. godine. U Zagrebu je odran ve trei meunarodni bijenale djeje, knjine, novinske i reklamne ilustracije. U katalogu ilustratora od 50-ih godina do danas moemo nai vie od sedamdeset ilustratora djeje knjige koji
su ilustrirali vie od tri ilustrirane knjige i slikovnice. Neki su od njih danas vrlo afirmirani u zemlji i inozemstvu.
Primjerice, Svjetlan Junakovi, Vjekoslav Vojo Radoii,
Ivan Antoli, Dubravka Kolanovi, Joko Marui, Ivan
Lackovi-Croata, Andrea Petrlik-Huseinovi, Otto Reisinger, Danica Rusjan, Ivan Vitez, Mladen Vea dio su povijesti hrvatske slikovnice, i openito ilustracije. Marcela
Hajdinjak-Kre, Sanja Reek, Pika Vonina, Frano Petrua, Ninoslav Kunc, Darko Macan, Edvin Dragievi,
Tomislav Torjanac, Zdenko Bai istaknuti su umjetnici
mlae generacije. Ima i drugih. Neki od njih stvaraju na
razliitim poljima, od stripa, slikovnica, do kolskih udbenika. Mnotvo je pisaca ija su djela u Hrvatskoj pretoena u slikovnice: Sunana krinjari, Stanislav Femeni, Ljudevit Bauer, Luko Paljetak, Zvonimir Balog, Grigor
Vitez, Nevenka Videk, Gustav Krklec, Danijel Nainovi,
eljka Horvat-Vukelja, Vesna Parun, Ratko Zvrko, Sanja
Lovreni, Hrvoje Kovaevi i drugi. Nagradu za najbolju hrvatsku slikovnicu utemeljila je umjetnika organizacija Autorska kua 2005. godine u Zagrebu. Dobila je ime
prema motivu iz fantastine prie Mali princ Antoinea De
Saint Exuperyja. Svrha pokretanja Nagrade Ovca u kutiji jest vrednovanje slikovnice kao knjievno-likovnog visoko vrijednoga umjetnikog djela. Odrava se svake jeseni u sklopu Festivala Pazi knjiga!, iji je organizator prve
tri godine bila Autorska kua, a sada je Knjiga u centru.
Struni iri, kao i neovisan djeji iri, biraju najbolju slikovnicu, pri emu se podjednako pazi na kvalitetu teksta
i na kvalitetu ilustracije, a osobito na povezanost tih dvaju elemenata.
O posebnostima suvremene slikovnice

Prema suvremenim teoretiarima slikovnice, meu kojima je u nas najistaknutija Smiljana Narani-Kova, slikovnica kao umjetniko djelo objedinjuje dostignua verbalnih i vizualnih umjetnosti. Slikovnica ne posreduje
umjetnost na isti nain kako ju posreduju ilustrirane knjige, romani ili zbirke poezije jer je njezin cjelokupni dizajn
u igri posredovanja znaenja. Pri tome se misli na detalje
kao to su korice, slog, tipografija, veliina, raspored rijei na stranici, nulti arak, biografije autora, paginacija i jo
mnogo toga to ini slikovnicu zapravo trodimenzionalnom knjigom, predmetom-umjetninom. Stoga je i itanje i gledanje slikovnice zapravo posve drukiji proces od
itanja romana ili zbirke poezije. itatelj postaje sudionik
u stvaranju znaenjskih slojeva slikovnice jer itanje postaje interaktivan proces, a ne strogo linearan kakav je u
drugim anrovima. U nelinearnim mogunostima itanja
slikovnica se najvie pribliila suvremenim interaktivnim
priama i hibridnim knjigama sa zaslona raunala, budui
33
da itatelj moe i treba slikovnicu vie puta proitati kako

bi osvijestio na posve individualan nain njezino znaenje.
Ponovljena itanja ne moraju ii istim slijedom okretanja
stranica kao u prvom itanju, izbor je ostavljen itatelju na
volju. Isto tako, proces konstrukcije znaenja ovisi i o sklonostima itatelja, o tome emu e dati prednost u vlastitim
iitavanjima, kako e pojmiti najvanija vorita gdje se
susreu i meusobno komentiraju slika i tekst. Svaki dio
slikovnice moe konfigurirati neko znaenje. itatelj prebacuje pozornost s jednoga segmenta slikovnice na drugi,
vraa se na proitano, ita drugim redoslijedom. Pri tome
katkad sklapa u svojoj imaginaciji posve nova znaenja i
ideje. itateljska pozornost ima puno kompleksniju zadau pri itanju slikovnice negoli kad je rije o strogo linearnom itanju drugih knjievnih djela. Rije je o svojevrsnoj kontekstualizaciji na licu mjesta, i to jednako tako
na osnovi ponuenog isprepletanja vizualnoga i verbalnoga, kao i onog koje nastaje u itateljevoj glavi. K tome su
itanja slikovnica ne samo vizualna nego esto i taktilna,
olfaktivna i auditivna iskustva. Slika i tekst u najboljim slikovnicama uvijek su u svojevrsnom dijalogu. U digitalnom
dobu sve se vie razvijaju i itatelji s viedimenzionalnom
itateljskom sposobnou, itatelji izmijenjenih spoznajnih
i predodbenih misaonih aktivnosti. Osjeaji koji nastaju
prilikom tih aktivnosti i mijenjanje odnosa prema itanju
jo nisu proueni i pojanjeni. ini se da je slikovnica kao
trodimenzionalni anr najtjenje povezana s tim procesima. Sve u svemu, rije je o anru koji se neprestano i ubrzano razvija, to je moda najvidljivije u slikovnicama koje
nastaju u visoko razvijenim zemljama, primjerice onih engleskih autora. Neto od tih spoznaja i utjecaja razvidno je
i u jednom dijelu hrvatske produkcije.
Promotrimo li izdanja hrvatskih slikovnica tiskanih u
nekoliko posljednjih godina, zamijetit emo nekoliko zanimljivih pojava.
Osvijetenost nekoliko autora o

specifinostima slikovnice kao anra
Kao primjer iz najnovije povijesti hrvatske slikovnice
mogu se navesti slikovnice koje je oslikao Tomislav Torjanac, a prema pjesmama Grigora Viteza Kako ivi Antuntun
34
i Ratka Zvrke Grga varak. Posao je tim zahtjevniji jer je

rije o antologijskim pjesmama odavno uvrtenima u obvezatnu lektiru. To nije sprijeilo Tomislava Torjanca da ih
sagleda na svoj nain i prikae s mnogo duhovitih detalja,
u posve novom izrazu, ispisujui pri tome stihove rukom,
tj. ne koristei se raunalnim slovima.
Sve ee pojavljivanje vrijednih

slikovnikih izdanja u razliitim hrvatskim
gradovima te vea pozornost slikovnici
kao anru koji moe predstaviti batinu
Te injenice, s jedne strane, rezultiraju time da autori
slikovnica ee nego prije dobivaju nagrade u konkurenciji s drugim anrovima. S druge strane, moe se rei da su
se pojavila vrijedna izdanja koja govore o batini razliitih hrvatskih krajeva. U ibeniku Faust letei ovjek Zdenke Bilui, u Dubrovniku Ruer Bokovi Snjeane Pauek-Badar i Pike Vonine te Cvijeta Zuzori Slavice Stojan i
Ivana Viteza, u Splitu Prie iz muzeja Jasena Boke i Edvina
Dragievia. Svaka od navedenih slikovnica iznimno je likovno ostvarenje, u njima je zanimljiv suodnos tekstilustracija. Vrlo je zanimljiva i slikovnica koju je tiskao Muzej
triljskog kraja Pria o Gaju Laberiju Ibrahima Agaevia
i Zorana Perdia Lukaevia, u kojoj je rije o zagonetki
rimskoga nadgrobnog spomenika za djeaka kojemu se ivotna pria moe samo nagaati, a autori su je uobliili u
matovito ruho s originalnom patinom davnih vremena.
Porast broja turistiki usmjerenih

slikovnica koje osvjeuju bogatstvo i
raznolikost nekog dijela nae zemlje, bilo
u kulturnom, bilo u geografskom, bilo u
nekom drugom smislu
Ta skupina ne moe se otro izdvojiti od prethodne.
Franjo uak i zbirka kukaca, Franjo uak u varadinskom
starom gradu Dubravke Rovianac i Dubravka Kastrapelija dvije su slikovnice sa svrhom reklamiranja varadinskog
muzeja, zanimljivih ilustracija i teksta koji s ljubavlju govore o gradu Varadinu. Tekst katkad izlazi iz ozbiljnih okvira
kad se itatelj tomu najmanje nada. Nikola Tesla izumitelj
budunosti slikovnica je Sani Sardeli i djece iz sela Smiljana. Rije je o suradnji Muzeja Like Gospi s Gradskim
muzejom Korula i djecom podrune kole Smiljan, te njihovom starijom braom i sestrama. Djeca su nacrtala sjajne ilustracije, bogate koloritom, unutranjim nabojem, prigodno moe se rei vrlo naelektrizirane. Tekst nije tako
kvalitetan.
Porast broja autorskih slikovnica onih

u kojima su ilustrator i pisac jedna te ista
osoba
Izdvajaju se slikovnice s visokim umjetnikim dosezima Manuele Vladi-Matruko (San o moru, Srea do neba), Pike Vonine (Emilija u Zemlji kotaa), Vjekoslava Voje Radoiia, Stanislava Marijanovia (udovita u muzeju,
Izgubljene papue, Knjiga arobnih formula), Svjetlana Junakovia (Ljubav spaava ivote, Dome slatki dome), Zdenka Baia (Sjeverozapadni vjetar O vilenjacima i elementarnim biima sjeverozapadnog dijela Medvednice pa do
Samoborskog kraja). Autori sve vie paze na izbor slova primjeren djetetu koje tek poinje itati, jezinu dotjeranost,
mogunosti slikovnice kao anra. Naslovnice (vanjska i
unutranja), impresumi, posvete, tj. svi prostori slikovnice
koje je mogue ispuniti slikom ili tekstom sve su sadrajniji, a osobito kod S. Marijanovia prepuni zanimljivih detalja, skica, mapa, duhovitih komentara. Takve slikovnice ne
moete proitati i odgledati u dahu, one zahtijevaju vae
vrijeme i mirno mjesto za prouavanje.
Porast broja problemskih slikovnica

s obzirom na nacionalnost ili rasu (Pria o Vilmi pigl
Melite Rundek i Draena Jerabeka)
s obzirom na tekoe odrastanja (Mali Mo Ane oki
i Ivane Guljaevi)
s obzirom na neku posebnost u razvoju koja je sastavni dio ivota ljudi s posebnim potrebama (Downov
sindrom, autizam, gluhonijemost, sljepoa) (kolice za
Tratinicu Ane oki i Tomislava Zlatia, Naa Zola Natae Vojnovi i Aleksandre Goreta, Dobar dan, crtam!
Hello, I am drawing! Ivana iia).
Porast zanimanja za hrvatsku puku

priu
Zec, medvjed, ovjek i lisica Sanje Lovreni i Tomislava Zlatia jedna je od slikovnica iz Biblioteke Etno prie,
koja je namijenjena djeci od tri do osam godina. Objavljeno je prvo kolo od pet svezaka, a ilustratori su u drugima
Pika Vonina, Ana Kadoi, Ivana Guljaevi, Sven Nemet.
Knjige su pomnjivo oblikovane. Briljivo su odabrane prie, vidljiv je odgovoran odnos prema jeziku i skladna knjievna obrada.
Drvosjea Tvrtko i fazan iz nebeskoga vrta Igora Knieka i Tomislava Tomia majstorski je oslikana slikovnica u
tuu, flomasteru i temperi, doarava srednji vijek na ovim
prostorima. Pria je napisana u specifinoj atmosferi pukog pripovijedanja, iako u standardnoj knjievnoj rijei. To
se moe rei i za priu Kako je pa spasio Zagreb.
Slikovnice nastale prema animiranom

filmu (Kako je snijeg pao Bruna Kumana i
Ivane Guljaevi)
Ovim kratkim prikazom, mahom pozitivnih, fenomena koji obiljeuju posljednje godine razvoja nacionalne slikovnice za djecu, posebice raznolikosti tematike, ni
sluajno nisu iscrpljene sve teme. Djeca i njihovi odrasli u
dananje doba oekuju od umjetnike slikovnice puno vizualnih detalja koji nadopunjuju, komentiraju ili ak mijenjaju smisao prie ili pjesme, duhovitu i intrigantnu komunikaciju slika/tekst, neto to nisu vidjeli na ekranima ni
na zaslonima raunala, mogunost za matanje na osnovi
ponuenoga. Slikovnica kao anr prua silne mogunosti
za matovita iznenaenja i umjetnike dosege. Hrvatska je
zemlja mnotva talentiranih ilustratora i pokojeg iznimno
talentiranog pisca, od kojih su se mnogi ve afirmirali i
izvan granica domovine. Na njima je da i dalje istrauju i
upoznaju mogunosti anra koji stvaraju. n
35
AUTOLICA
DJETINJSTVA
Autobiografski pristup u djejoj knjievnosti
Rani identiteti
Autobiografsko pisanje sigurno nije ono na to prvo
pomiljamo kad se govori o djejoj knjievnosti. Dapae,
moda nam se ak ini da autobiografska vizura i knjige
za djecu nemaju nita zajedniko no pogleda li se malo detaljnije, razmaknu li se prividni dojmovi, uviamo da
autobiografizam ni najmanje ne zaobilazi djeju knjievnost. tovie, djeja proza esto u sebi skriva tragove stvarnih autobiografija, vidljive ili manje vidljive, jasne ili zamuene, isprepletene strategijama fikcionalizacije. Katkad
je cijela radnja autobiografski utemeljena, katkad su to tek
pojedini fragmenti, katkad se (prola) stvarnost smjestila u
glavni lik, a katkad samo u neki sporedni motiv, ili u prostor, ambijent, ugoaj. Bez obzira na to o kakvom je pristupu rije, u autobiografskoj djejoj prozi uvijek se predstavlja djetinjstvo, osebujan kronotop djetinjstva. Jer totalitet
djetinjstva podjednako je vezan za dimenziju vremena koliko i za prostorno odreenje sva djetinjstva zahvaena
su jedinstvenom mreom istkanom od vremenskih i prostornih niti koje pletu koordinate nekog odrastanja. Unutar takve mree, unutar vrstog fluida djetinjstva, nalazi se
specifina toka toka ja. Od te toke kree svaki autobiografski diskurs i njoj se vraa, pa tako i onaj namijenjen
specifinom itatelju djetetu. Iako autobiografizam ulazi i u krae prozne forme putopisnu, novelistiku i dnevniku najei narativni model koji se javlja jest roman,
osobito avanturistiko-pustolovni i obiteljsko-svakodnevni, pri emu su karakteristike navedenih romana esto neraspletivo povezane sjedinjene u priu o odrastanju.
Odakle tematska privlanost vlastitog djetinjstva, odakle potreba da se pie o doivljenom, odakle namjera da se,
temeljem stvarnih, konstruiraju neki novi, knjievni identiteti? Razloga ima puno, ovisno o kutu gledanja i razini s
koje se sagledava. Neprijeporno, djetinjstvo je kljuno ivotno razdoblje koje nas trajno odreuje. Sve ono u to se
razvijamo poslije osobine koje posjedujemo, interesi koje oitujemo, uope, cijeli na mentalni, emotivni i tjelesni
razvoj inducirani su ve razdobljem djetinjstva. Zbog svojih specifinosti, zbog neoptereenosti ivotnih pogleda
36
i/ili okolnosti, djetinjstvo je razdoblje kojem se u razmiljanjima vraamo i poslije, u odrasloj dobi, najee oivljujui vedra, nesputana iskustva. U tom smislu mentalno-emotivna slika djetinjstva u odrasloj dobi funkcionira
kao intimna krinjica ivotnih uspomena, no, nerijetko, i
kao generator stvaralakog djelovanja. S druge strane, iskustvo djetinjstva, prirodom ivota samoga, katkad svjedoi i
o drugaijem, manje poeljnom obliku kakav, primjerice,
poprimaju djetinjstva u ratu, neimatini, nevolji bilo koje
vrste. Prizivanje takvih sjeanja jest rjee, te u funkciji svojevrsne ivotne kole koju je pojedinac proao a koja ga
Prvi sudar zbirka autobiografskih crtica Zlatka Krilia
znaajno determinira. Bez obzira na lice djetinjstva lijepo ili manje lijepo, veselo ili tuno, mirnodopsko ili ratno
pamenje kao organon osobnog identiteta (Beni 2006)
nerijetko zahvaa upravo takva ishodita osobnosti, utjeui na ono to se katkad naziva sinkronijski i dijakronijski aspekt identiteta (isto). Upravo potonji osigurava osjeaj
kontinuiteta vlastitoga Ja u vremenu.
Zbog svih specifinosti koje u sebi sabire djetinjstvo
kao ishodite osobnog razvoja, kao razdoblje aktivnog otkrivanja i spoznavanja svijeta oko sebe, ne udi injenica
da je upravo to ivotno razdoblje neiscrpno polazite za
knjievno oblikovanje. Za autore koji poseu za knjievnim tematiziranjem vlastitog djetinjstva ili nekoga njegova segmenta djetinjstvo najee poprima kolekcionarsku
funkciju specifine riznice pria podatne za naknadne narativne obrade. To je eksplicitno izrazio i suvremeni hrvatski pisac Zlatko Krili: Moda i nisam doivio ba sve situacije koje opisujem, ali sam vrlo intenzivno proivio ba
sve emocije koje opisujem (u: Pila 1995). Jo je zanimljivija Krilieva tvrdnja u kojoj sam sebe naziva prepiscem, jer
prepisuje ono to se doista dogodilo, a ako se nije dogodilo, moglo se dogoditi (isto).
S obzirom na to da je djetinjstvo i inae tematska okosnica djeje knjievnosti, evidentno je da posezanjem za
autobiografskim pristupima djeji pisci rade svojevrsnu vrstovnu razdjelnicu u prikazu djetinjstva, odvajajui ope,
fiktivne slike djetinjstva od onih utemeljenih, kodiranih ili
zametnutih u zbilji vlastita ivota. injenica koju valja dodatno istaknuti kod potonjih jest ta da je autobiografsko
pamenje, ak i kada je rije o tekstovima namijenjenima
djeci, neizbjeivo povezano s onim kulturnopovijesnim,
jer se osobno trajanje gotovo nikada ne moe odvojiti od
mree drutveno-povijesnih i kulturnih silnica u koje je
uronjeno. Figura djeteta otkriva se stoga kao subjekt, ali i
kao objekt razliitih utjecaja u socijalnom okruju. Iako u
tekstovima djeje knjievnosti motivi drutvenih mehanizama najee ostaju po strani, evidentnost najsnanijih od
njih rata, neimatine, obiteljske razdvojenosti, roditeljskog razvoda i sl. nije mogue zaobii. Ima, stoga, primjera gdje se i takvi motivi znaajnije uvlae u pripovjedni svijet djejeknjievne autobiografske prakse, povezujui
tako autobiografsku s opedrutvenom, kulturnopovijesnom razinom pamenja.
Najvei prepisci vlastitog djetinjstva

U hrvatskoj djejoj knjievnosti pojavom Jagode
Truhelke i Ivane Brli-Maurani tema djeje svakodnevice
ulazi na velika vrata u pisanje za djecu, a s njom, kod nekih
autora, i autobiografska utemeljenost. Od dviju suvremenica nai emo je kod prve, Jagode Truhelke, koja je model djejeg romana, bitnije formiran upravo stvaralatvom
Ivane Brli-Maurani, razvila u obliku obiteljskog romana.
Meu autorima za djecu Truhelka je tako prva koja se svojim Zlatnim dancima (1918), romansiranom autobiografijom o osjekom djetinjstvu, ovjerila u autobiografskom
pristupu. U desetljeima nakon toga nezaobilazan je autobiografski diskurs Vladimira Nazora, prije svega u njego-
Moja Zlatna dolina Zlate Kolari-Kiur
vim ranim proznim zbirkama Prie iz djetinjstva (1924) i

S ostrva, iz grada i sa planine (1927) u kojima oslikava svoje otono djetinjstvo. Godine 1939. izlazi i Sedmi be, prvi
roman Joe Horvata, autobiografski inspirirana pria o tekim danima jednoga zavrnoga gimnazijskog razreda. Prema sredini stoljea broj autobiografskih tekstova sve vie raste, pri emu njihova autobiografska dimenzija postaje sve
eksplicitnija, to se, prije svega, vidi u knjizi Zdenke Markovi Prozori moga djetinjstva (1941). Rije je o vjerojatno
najljepem primjeru autobiografije u uem smislu u hrvatskoj djejoj knjievnosti u kojem autorica ispisuje svoje poeko djetinjstvo, [...]onaj mali bljetavi isjeak [moga] ivota obiljeen brojevima od etiri do est, to ga je provela
u toj tihoj djedovoj kui. Knjigu je autorica eksplicitno
posvetila svojim bakama i djedovima, osjeajui ih svojim
duhovnim prethodnicima i naglaavajui genezu vlastitog
razvoja. Sredinom stoljea nastale su i Paviieve knjige
Zapisi o djetinjstvu (1950) i Knjiga o davnini (1953), gotovo romaneskno oblikovani, detaljni zapisi o vremenima i
ljudima (Pavii 1971) i to o izrazito tekim vremenima
i ljudima zateenima u njima. ezdesete su godine u prvi
plan istaknule rjee, osebujne tipove autobiografskog diskursa u djejoj knjievnosti, u prvom redu putopisni i epistolarno-reportani, kakvi se potvruju u knjigama Dragutina Horkia Vieno i nevieno (1965) te Nikole Pulia
Krkom uzvodno (1967). Potkraj toga desetljea te, osobito,
u tijeku sedamdesetih poinje iznimno plodno razdoblje u
produkciji autobiografske djeje knjievnosti iji intenzitet,
zapravo, traje do danas. Anelka Marti objavljuje zbirku
37
Sanja Polak: Pobuna Pauline P.
kratkih proza Proljee, mama i ja (1968), efektne pseudoautobiografske crtice o djetinjstvu obiljeenom neimatinom,
da bi ve 1972. Zlata Kolari-Kiur knjigom Moja zlatna dolina ispisala pravu autobiografiju, tj. autobiografiju u uem
smislu, o djetinjstvu u poekoj Zlatnoj dolini koju prezentira na razini simbola jednoga sunanog djetinjstva.
U desetljeima nakon toga objavljeno je mnotvo autobiografski utemeljenih tekstova razliitih tematskih i anrovskih obiljeja. Joa Horvat 1973. objavljuje Besu, svoj
putopisni dnevnik s plovidbe oko svijeta, Branko Hribar
1976. Adama Vujaka, pseudoautobiografski roman, ludiki intoniran. Tom su romanu, osobito po intrigantnom,
sasvim nekonvencionalnom tonu i pripovjednom pristupu vrlo srodni humoristiki Zapisi odraslog limaa (1978)
Paje Kaniaja, pisani osebujnom, amalgamnom inaicom
proze i stihova. Sedamdesetih godina nastaju i Maturanti (1976) Ivice Ivanca, roman o ljubavnim i kolskim (ne)
zgodama zagrebakih petnaestogodinjaka, Pauna (1978)
Tita Bilopavlovia, zbirka lirski intoniranih crtica o djetinjstvu u Novoj Gradiki (ujedno jedna od najitanijih djejih
proznih zbirki do danas) te Prvi sudar (1979), prva pripovjedna zbirka Zlatka Krilia o aljivim doivljajima djeaka
Zlatka. Osamdesetih nastaje Ulica predaka (1980) Sunane krinjari, slika djetinjstva kakvu rjee zatjeemo osamljenog, neshvaenog, sumornog. Sasvim suprotno, u pot-
38
puno drugaijem tonu svojih kratkih proza, djetinjstvo

oslikavaju Miroslav Slavko Maer u Djedovu slovu (1981)
kao i Zlatko Krili u Velikom zavodniku (1984). Znaajan
udio zaviajnoga kompleksa na formiranje mladog pojedinca izraavaju Ivan Ian Ramljak u pripovjednoj zbirci
San bez uzglavlja (1986), Blanka Dovjak-Matkovi u pseudoautobiografskom romanu Zagrebaka pria (1987) te
Matko Marui u zbirci kratkih pria Snijeg u Splitu (1987).
Iako su kronotopi u navedenim knjigama razliiti ruralni
hercegovaki kasnih tridesetih i ranih etrdesetih godina
20. stoljea kod Ramljaka, urbani zagrebaki u razdoblju
izmeu dvaju ratova kod Dovjak-Matkovi, te poluurbani splitski neposredno nakon Drugoga svjetskog rata kod
Maruia odnos prema djetinjstvu i zaviaju vrlo je srodan: predoen kroz splet nezaboravnih dogaaja i ljudi koji su ih obiljeili. Sitnim, svakodnevnim dogaajima u tim
se prozama, znalaki napisanima, pristupa kao ishoditima daljnjega psiholokog i socijalnog razvoja pojedinca.
Potkraj osamdesetih (1988) objavljen je i Bosonogi general Zvonimira Baloga, romaneskna pseudoautobiografija o
odrastanju, kolovanju i ratu, a srodan su primjer pseudo
autobiografskog pristupa i Trenjevake trenje (1990) Maria aria, prikaz avanturistikoga trenjevakog djetinjstva. Uvid u jedno nesputano odrastanje daje i Razbijeno
zrcalo (1995) Josipa Balaka, roman koji zbivanja locira u
zagrebaku Brezovicu 50-ih godina 20. stoljea. Kraj tisuljea i poetak novoga obiljeen je nizom razliitih zanimljivih tekstova koji svjedoe iroku potentnost autobiografskog diskursa. Anina druga mama (1999) Ruke
Stojanovi-Nikolaevi jest pseudoautobiografski prikaz
ratnog djetinjstva uz vie mama, dok izraajne mogunosti dnevnikog diskursa najvie potvruje Sanja Polak, serijom romana-dnevnika o Paulini P. (Dnevnik Pauline P.,
2000; Drugi dnevnik Pauline P., 2003; Pobuna Pauline P.,
2007; te najnoviji, Gorski dnevnik Pauline P., 2013). Navedeni romani izvrsne recepcije (auto)biografski kodiraju
glavni lik, Paulinu P. transmisijom ivota autoriine keri
Pauline, ali, posredno, i same autorice. U posljednjih desetak godina svjedoci smo niza djejih proza autobiografske
podloge Krili, primjerice, nastavlja s crtiarskim skicama zgoda i nezgoda iz vlastitog djetinjstva (aljive prie i
prie bez ale, 2001), dok Zoran Pongrai u knjizi Nije on
teak, on je moj brat (2004) sintetizira autobiografiju i biografiju u priu o ljubavi prema bratu, gdje se, promatranjem sebe kroz brata, trae odgovori i o vlastitom postojanju. Autobiografske i pseudoautobiografske proze pie i
Ratko Bjeli (Ratkodovtine, 2004; Kako da jednoj pelici
(Mali dnevnik o velikoj ljubavi), 2004; Gdje je Vlasta?, 2004)
u prvoj zbirci kroz prizmu uspomena na prebrzo preminulu majku, dok u drugim dvjema knjigama bira dinamian i pitak pseudodnevniki diskurs o amplitudama djejih ljubavi.
Ve i iz ovoga, nepotpunoga, korpusa vidljivo je da autobiografizam na hrvatskoj djejoj knjievnoj sceni postoji ve stotinjak godina, i to u irokom opsegu i u razliitim
inaicama. S obzirom na temeljna strukturalno-oblikovna
obiljeja diskursa, dva dominantna modela autobiografske
djeje proze svakako su pripovjedna autobiografska proza i
dnevnik, a u okviru svakog modela javljaju se razliiti autobiografski prozni tipovi.
Djeja knjievnost na
tritu simbolikih dobara,
preuzeto iz: Kos-Lajtman,
Andrijana (2011)
Autobiografski diskurs
djetinjstva
Autobiografija kao iluzija Smisla

Uestalost autobiografskih tekstova nesumnjivo pokazuje da je iluzija da se tiemo univerzuma (Karahasan
2002) trajna i neodoljivo provokativna za pojedinca, bez
obzira na to u kojem se obliku manifestirala. injenica jest,
meutim, da djeja knjievnost rjee posee za autobiografskim pristupom u uem smislu. Pseudoautobiografski
tipovi pria mnogo su ei. Razlog tomu nesumnjivo lei i
u samim djejim recipijentima i njihovim itateljskim interesima i sposobnostima koje su, prije svega, otvorene prii i
fabuli, a mnogo manje intimistikom tipu diskursa, kakav,
primjerice, nalazimo u pismima, dnevnicima, prozama toka svijesti ili pak u intelektualizmu memoara, eseja, reportaa. Djeji itatelj tako, iako na tritu simbolikih dobara
prisutan tek posredno kroz spektar razliitih medijatorskih pozicija ipak utjee na profil knjievne produkcije.
U autobiografskom djejeknjievnom diskursu odrasli iskazuju uobiajene motive djetinjstva obiteljski ivot,
prijateljstvo, razliite oblike i funkcije igre, kolske teme i
probleme, hobije, odnos prema starijim osobama, predcima i tradiciji. Osim navedenoga, nesumnjivo, autobiografski diskurs mjesto je projekcije podsvjesnih komponenti
koje nitko od nas ne moe izbjei, onoga to Freud naziva
iluzijom, a koju svatko gradi na temelju vlastitog iskustva
iz djetinjstva. Prisjeajui se davnih uspomena u svrhu prie namijenjene djeci (bez obzira na to postoji li u trenutku pisanja jasna svijest o recipijentu ili ne), pisac se nuno
i sam vraa na iskustvo koje je imao kao dijete. Iz potrebe da bespomonost, koja je sveprisutna, uine podnoljivom, ljudi stvaraju predodbe sastavljene iz grae sjeanja
na bespomonost vlastitog djetinjstva i djetinjstva ljudskog
roda (Freud 1986: 327), pri emu ih navedeno titi u dva

smjera: protiv opasnosti prirode i sudbine, i protiv teta
koje trpe u samom ljudskom drutvu (isto). Pozicija autora, razumljivo, nije jednaka njegovoj poziciji iz prolosti jer
sadanja pozicija u odreenoj mjeri nuno mijenja dojam
o prolosti. Pria o vlastitom ivotu kao specifian oblik
odnosa prema samome sebi, razgovora sa samim sobom,
pojedincu osigurava iluziju o smislu. Samo pod uvjetom
da takav Smisao postoji, ovjek moe imati osjeaj da se
tie univerzuma, kao to se izrazio Karahasan, govorei o
iskustvu svojega prvoga djetinjeg straha (Karahasan 2002).
Oivljujui sjeanja iz djetinjstva, pojedinac-autor kao da
uvijek iznova gradi iluziju da Smisao postoji, te ga nastoji predoiti ne samo sebi nego i itatelju. Drugim rijeima,
nestanak povjerenja u smislenost pojedinanog ivota, vlastite prie, oznaavala bi smrt autobiografskog iskaza. Takvo vrijeme, meutim, sudei prema broju i raznovrsnosti
autobiografskog pisma, za sada ni priblino nije dolo. n
Literatura:
Beni, iva (1996). Uloga autobiografskog pamenja u Buci vremena Osipa Mandeljtama. U: Autotematizacija, zbornik radova
(ur. Magdalena Medari). Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 159170.
Freud, Sigmund (1986). Budunost jedne iluzije. Zagreb: Naprijed.
Karahasan, Devad (2002). Knjiga vrtova. O jeziku i strahu. Zagreb:
Antibarbarus.
Pila, Branko (1995). Knjigom u djetinjstvo/portret Zlatka Krilia.
Umjetnost i dijete, 46, 1995., 185202.
39
Vanja Kula
CRNOBIJELI SVIJET
DJEJE KINEMATOGRAFIJE
D
ok u iekivanju ekranizacije prvoga hrvatskoga djejeg romana udnovate zgode egrta Hlapia u reiji
Silvija Petranovia, a najavljenog za jesen 2013., gledamo
Zagonetnog djeaka (2013., reija Draen arkovi), nakon
Koka i duhova drugu u nizu filmsku preradbu kultnih romana Ivana Kuana, ostaje vidjeti je li rastui interes za taj
anr tek prolazni trend kod domaih redatelja ili ipak poetak ozbiljne proizvodnje kvalitetnih filmova za najmlae
gledateljstvo.
Film za djecu i mlade do osamdesetih je godina, brojem
ostvarenja i kvalitativnim dosezima prepoznatim i u svijetu, solidno zastupljen anr u domaoj kinematografiji. Prvi
se filmovi namijenjeni djeci u Hrvatskoj javljaju od samih
zaetaka sustavne igranofilmske produkcije, poevi s dva
djeja filma Branka Bauera u prvoj polovici pedesetih godina, a slijede filmovi srednjeg metra u produkciji Zora filma na prijelazu iz pedesetih u ezdesete.
Nakon zatija od dvadesetak godina, u nultima se filmom Duh u movari (2006) dokumentarista Branka Itvania, ponovno zahuktava proizvodnja djejeg filma,
koja vrhunac od ak tri produkcije godinje postie u 2011.
godini. Novoj generaciji autora koji reiraju za djecu pripadaju i televizijski redatelj Daniel Kuan (Koko i duhovi,
2011) te Tomislav aja (Duh babe Ilonke, 2011), dotad producent i redatelj uglavnom dokumentarnih filmova, a pridruuje im se Branko Ivanda filmom Lea i Darija (2011).
Raspolaemo s trima recentnim naslovima na temu hrvatske djeje knjievnosti (A. Kos-Lajtman: Autobiografski
diskurs djetinjstva, D. Zima: Krai ljudi: povijest djejeg lika
u hrvatskom djejem romanu te Prialice: o povijesti djetinjstva i bajke Marijane Hamerak), no o domaem filmskom
stvaralatvu za djecu zasad ne postoji ni jedna sveobuhvatna filmskoteorijska ili filmskopovijesna studija.
Hrvatski film za djecu: interpretacija

jednoga neodoljivog anra
Pod pojmom hrvatskog filma podrazumijevamo radove hrvatskih autora, a film za djecu moemo definirati kao
onaj namijenjen djeci te s djecom u naslovnim ulogama.
anr je to koji odlikuje shematinost pripovjedne
strukture, didaktino-edukativan registar te naposljetku
jednostavnost sa svrhom prilagodbe djejem nainu raz-
40
miljanja. Stilistika proienost, razumljivost i zabavan

karakter ovdje su imperativ, a nezamislivo bi bilo da utopistike filmske pripovijesti za najmlae ostanu bez sretna
svretka.
Djeji se likovi u filmovima i televizijskim serijalima namijenjenima njihovim vrnjacima hrabro otiskuju
u uzbudljive avanture u nepoznato, spretno nadmudruju
daleko nadmonije negativce, s lakoom rjeavaju kriminalistike sluajeve, to odraslima bez njihove pomoi zasigurno ne bi uspjelo, ravnopravno sudjeluju u ratovima
pomaui hajducima i partizanima, spaavaju drutvenu
imovinu, brodove i mlinove, koje su njihovi roditelji zbog
nemara ili nesloge prepustili propadanju, golim rukama
oslobaaju vlak iz snjene meave Ukratko, beziznimno
pobjeuju sve anomalije disfunkcionalnog svijeta odraslih,
ali i (nat)prirodne sile i to iskljuivo zajednitvom, djetinjim optimizmom i uvjerenjem da je sve mogue, dok njihove roditelje upravo racionalnost ini inertnim i oajanju
sklonim nesposobnjakoviima.
Kadrove djejeg filma u pravilu nastanjuju ploni stereotipni likovi koji su, lieni plastinije profilacije, tek predstavnici odreene drutvene skupine ili karakternog tipa.
Djeji se lik nerijetko ostvaruje u snano hijerarhiziranom
kolektivu koji je organiziran oko iznimnog pojedinca kao
voe. Likovi se ocrtavaju s obzirom na funkciju u grupi, tj.
u kontrastnom odnosu s ostatkom druine temeljem funkcionaliziranih karakternih ili fizikih osobitosti (netko je
najmlai/ najjai/ najvii/ kukavica/ lijenina itd.) Sve je
podreeno kolektivnom, a rijetka individualnost tj. odmetanje od zajednice ne nosi nita dobra: sjetimo se samo djeaka Pere iz Reljina Vlaka u snijegu, koji odbivi sudjelovati
u zadrugarskoj akciji otkopavanja vlaka iz snjenih nanosa
zlobno pjevui: Neka radi ko je lud.
Naglaena osobitost djejeg filma rodna je stereotipizacija: djevojicama se dodjeljuju uloge neafirmiranih, marginaliziranih i pasivnih likova boleljive su, povrne i brbljave, sklone upropastiti plan ili zakomplicirati situaciju.
Proaktivni i jasna stava, djeji likovi samostalno donose
odluke, buntovni su i emancipirani od odraslih autoriteta
kojima se bez imalo straha suprotstavljaju, te esto upravo
oni starije herojski izbavljuju iz nerjeivih problema. U crnobijeloj podjeli uloga djeca su pozitivci, a odrasli, ogranieni na sam rub narativnog univerzuma, ako ve ne opasni,
onda tek nedobronamjerni i nezanimljivi reprezenti sustava, optereeni pravilima i formama, a kojih se valja uvati
Vlak u snijegu, reija Mate Relja
Druba Pere Kvrice, reija Vladimir Tadej
jer ionako nita ne razumiju. U tim jednostavnim studijama ljudske prirode uloge su zamijenjene: roditelji i openito odrasli nerazumni su i ogranienih kognitivnih sposobnosti, dok su djeca inteligentna, zrela i inovativna. Ona
se, metaforizirajui bolju budunost, bore protiv nepravde i djeluju prevratniki s obzirom na postojee drutvene
odnose i stanja. Mali junaci u svojim smionim pothvatima
uspijevaju uz svesrdnu potporu druge djece, intuitivnih ivotinja, ali i pokojega dobrohotnog autoriteta ili kakvoga
udnovatog savjetnika odrasle dobi, ija se pomaknutost u
ovoj paralelnoj, infantiliziranoj stvarnosti tumai kao dobrodoao spoj vizionarstva i mudrosti.
Ba kako se u redovima odraslih s vremena na vrijeme
pojavi ponetko pun razumijevanja i entuzijazma za djeje
naume, tako se i meu djejim svijetom katkad nae netko krt, sebian ili zavidan tko naposljetku ipak uvidi svoju pogreku i obea se popraviti. Naime, postupci djejih
likova slue ovdje kao korektiv i uzor najmlaem gledateljstvu primarna je uloga djejeg filma promicanje univerzalnih moralnih vrijednosti poput nesebinosti, marljivosti i istinoljubivosti.
Povremeno okretanje pojedinih redatelja marginalnom
djejem anru tumai se kao izbjegavanje potencijalnih neugodnosti slijedom ozbiljne razrade inae za film uobiajenih politikih tema (v. Gili, 2010). Djeji filmovi, u kojima, razumljivo, glavne uloge nose djeca, dok su glumaki
velikani u sporednim rolama, daju karikaturalan, no ipak
djetinje benevolentan prikaz svijeta odraslih. Iako su filmu
za djecu kao anru imanentni zaigranost i optimizam, ni

u tako bezazlenom kontekstu nisu rijetki subverzivni elementi (primjer Vlaka u snijegu), ba kao to filmovi namijenjeni djeci nisu imuni na ideologiju ak i u sluajevima
kad to, za razliku od primjerice hiperideologiziranih djejih inaica partizanskog filma, nije posve transparentno
sjetimo se Vuka samotnjaka, koji se itekako moe itati u
politikom kljuu (v. Gili, ibid.).
Zlatno doba djejeg filma

Prisjetimo se detaljnije najplodnijeg razdoblja domae
filmske produkcije za djecu i tvoraca tog oduvijek zanemarivanog anra.
Branko Bauer (19212002) redateljski je debitirao dokumentarcima, dok su mu prvi cjeloveernji radovi pustolovni filmovi za djecu i mlade Sinji galeb (1953), ekranizacija omiljenoga djejeg romana slovenskoga pisca Tone
Selikara te Milioni na otoku (1955), kojima je osvjeen ondanji siromaan repertoar domaega djejeg filma. U Sinjem galebu Bauer ba kao u ratnoj drami Ne okrei se sine (1956), jednom od najznaajnijih filmova s tematikom
Drugoga svjetskog rata, tematizira ljubav roditelja i djece,
da bi se ratnoj tematici vratio pri kraju stvaralatva filmovima Nikoletina Bursa (1964), Zimovanje u Jakobsfeldu
(1976) i Sala u Malom Ritu (1976), od kojih nijedan nije
klasian djeje-omladinski film, iako su u njihovu srediHrvatska revija 3/2013
41
Vuk samotnjak, reija Obrad Gluevi
tu djeji likovi u ratnom kontekstu koji svi redom prkose

njemakom neprijatelju. Svoj je opus Bauer zakljuio loije
reiranim i manje uspjenim partizanskim djejim filmom
Boko Buha (1978).
Od osam filmova koje je reirao Vladimir Tadej (1925)
ak su etiri bila djeja. Prvi njegov redateljski projekt bila
je ekranizacija popularnoga djejeg romana Mate Lovraka Druba Pere Kvrice (1970). Slijede Hajduka vremena
(1977), nadahnuta zbirkom pripovjedaka Branka opia
Bata sljezove boje (1970), zatim eko-hrvatska koprodukcija Tajna starog tavana (1984) te scenaristiki neuspio saetak tv-serije Kanjon opasnih igara (1998). Svestrani Tadej
bio je filmski scenograf i kostimograf, scenarist i autor crtanih filmova (Sve elje svijeta, 1966) kao i knjige za djecu
U krilu babe masline.
Obrad Gluevi (19131980) smatra se jednim od najznaajnijih hrvatskih autora u tzv. anru za djecu i mlade.
Oduvijek se dralo da je umjetniko stvaralatvo namijenjeno djeci rubna umjetnika djelatnost, a Gluevi je vei dio opusa posvetio upravo djejim filmovima, kojima
je dosegnuo svoj kreativni vrhunac. Bio je cijenjeni dokumentarist nagraivan i meunarodnim priznanjima, dok
su mu igrani filmovi manje poznati. Ciklus djejih filmova zapoinje filmom Vuk samotnjak (1972), a niz nastavlja napet film s akcijskim elementima Kapetan Mikula Mali
(1974), koji kao i mnogi filmovi toga vremena spaja anr
djeje-omladinskog i partizanskog filma. Dvije godine poslije snimljena je i istoimena tv-serija, a sve prema, navodno, doivljajima stvarnog djeaka.
Glueviev posljednji rad, televizijska serija Jelenko
(1980), varijacija na temu Vuka samotnjaka, dirljiva je kronika prijateljstva seoske djece i laneta kojemu su lovokradice ubile majku.
Mate Relja (19222006), redatelj dokumentarnih i igranih filmova, za djecu snima dva filma: djeji mjuzikl Vlak
u snijegu (1976) prema romanu Mate Lovraka te prije Opa-
42
sni put (1963), ratnu dramu sa sretnim svretkom o dvojici djeaka koja bjee iz logora za internirane Slovence u
leskoj kako bi bolesnoj prijateljici Milici donijeli jabuke iz
zaviaja. Taj je film, snimljen prema predloku slovenskog
pisca Antona Ingolia, uz Izgubljenu olovku (1960) Fedora
kubonje nagraen Zlatnim lavom u Veneciji.
Fedor kubonja (19242008) poinje kao redatelj dokumentarnih te namjenskih edukativnih filmova za zagrebaki Zora film, a sve ih snima prema scenariju svoje supruge Stanislave Borisavljevi kubonja. Nakon crnobijele
minimalistike drame s katarzinim zavretkom, malog remek-djela o djeaku u bosanskoj zabiti, nepravedno optuenom za krau olovke, slijedi kubonjin dugometrani
djeji film Veliko suenje (1961), zaudna komedija o djeci
iz jednoga gradskog dvorita koja sude maku koji je pojeo
kanarinca, neto slabije recepcije od prethodnika. Za trei djeji film u svojoj filmografiji Dobar vjetar Plava ptico
(1967) kubonja u suradnji sa suprugom potpisuje tek scenarij za redatelja Mihaila Ivanovia Jerova.
Spomenimo i Duana Vukotia (19271998), karikaturista, crtaa, animatora, scenarista i redatelja iji je bajkoviti i metaforini film Sedmi kontinent (1966) bio previe eksperimentalan da bi postigao popularnost kod djece. Iako
tema ovog teksta nije animirani film, ne smijemo izostaviti
dugometrane crtane filmove za djecu Milana Blaekovia
udesna uma (1986), njegov nastavak arobnjakov eir
(1990) te adaptaciju romana za djecu Ivane Brli-Maurani udnovate zgode egrta Hlapia (1997) prema scenariju Paje Kaniaja, koji su se s velikim uspjehom prikazivali
upravo u dvadesetogodinjoj stanci snimanja dugometranih igranih filmova za djecu u nas.
Ne zaboravimo ni oduvijek podcijenjenu formu televizijskog serijala. U proteklih tridesetak godina prema djejim romanima Ivana Kuana snimljene su ak tri televizijske serije Lae, Melita (1983) u pet nastavaka i reiji
Milivoja Puhlovskog, a uslijedio je tv-serijal Ljubav ili smrt
(1999) u sedam nastavaka redatelja Branka Shmidta prema istoimenim romanima te Operacija Barbarossa (1990)
po romanu Zagonetni djeak. Omiljeni su bili i Smogovci
(1982), serija za djecu i mlade u 38 epizoda po scenariju i
pet knjiga Hrvoja Hitreca u reiji Milivoja Puhlovskog te
Ne daj se Floki televizijska serija (1985), a poslije i film
(2000) u reiji Zorana Tadia, gdje smo iz perspektive Flokija, perceptivnog i neodoljivog psa lutalice, pratili svako
dnevicu jednoga novozagrebakog naselja i njegovih ivopisnih stanovnika.
Tematska razigranost
Hrvatski bi se filmovi kao i televizijski serijali namijenjeni djeci ili s djecom u glavnim ulogama mogli okvirno
svrstati u nekoliko tematskih skupina. Tako razlikujemo
ratne, tonije neko partizanske filmove za djecu i mlade
u kojima su upravo djeca u aritu ratnih zbivanja te esto
ravnopravni sudionici Narodnooslobodilake borbe (Opasni put, Mikula Mali, Zimovanje u Jakobsfeldu, Sala u Malom ritu, Boko Buha), kao i njima bliske filmove u kojima je dijete izmjeteno iz sigurnosti obiteljskog okruja i
prisiljeno se zbog nesretnih okolnosti samo brinuti o svojoj egzistenciji (velik broj filmova iji je narativni otponac
rat). esti su filmovi koji pripovijedaju nesvakidanje djeje dogodovtine u svakidanjoj kulisi vlastite ulice i naselja uz vizure urbanih sredina i prizore iz obiteljskog ivota
(Smogovci, Ne daj se Floki, Koko i duhovi, Zagonetni djeak), ili pak situiranih u seosku sredinu (Druba Pere Kvrice, Vlak u snijegu), potom avanture daleko od doma na
ljetovanju (Druina Sinjega galeba, Milioni na otoku, Tajne
starog tavana, Kanjon opasnih igara) ili izletu u veliki grad
(Vlak u snijegu). Velik broj filmova za najmlae naglaava
vanost kolovanja koje simbolizira idealizirani lik estita
uitelja ili pravedne uiteljice kao neprijepornoga moralno-intelektualnog autoriteta nerijetko nadreenog onomu roditeljskom (Izgubljena olovka, Druba Pere Kvrice,
Hajduka vremena), prijateljstva, odanosti i portvovnosti
(Opasni put), kolektivnog duha u vie ili manje vrsto organiziranim skupinama tj. djeakim druinama (Druba
Pere Kvrice, Vlak u snijegu, Jelenko, Druina Sinjega galeba). Kroz veinu se filmova i televizijskih serijala protee
prijateljstvo djece i ivotinja koji si meusobno pomau u
nevoljama (Vuk samotnjak, Jelenko, Ne daj se, Floki, Koko
i duhovi), a nisu rijetki ni bajkoviti i fantastini elementi
te vjerovanje u nemogue i okultno (Tajna starog tavana,
Duh u movari, Koko i duhovi, Duh babe Ilonke).
Zakljuno kaimo da najrecentniji izdanci filma za djecu, iako dopadljivi, kvalitetom jo poprilino zaostaju za
klasicima anra. No, bez obzira na manjkavosti i unato tomu to su primarno namijenjeni najmlaima, podjednako
su privlani i odraslima koji su spremni omekati kriterije
za malo atmosferinosti djetinjstva. Kako je u pravilu rije
o ekranizacijama naslova domaih autora za djecu, odraslima su one dobrodola nostalgiarska vizualizacija lektire uz koju su rasli, dok je novim generacijama film bliskiji
medij od knjige te stoga prihvatljiviji nain za upoznavanje
s literarnim svjetovima klasika djeje knjievnosti. n
Lae, Melita, reija Milivoj Puhlovski
Smogovci, reija Milivoj Puhlovski
Zagonetni djeak, reija Draen arkovi
Literatura:
Gili, N. (2010). Uvod u povijest hrvatskog igranog filma. Zagreb :
Lykam.
krabalo, I. (1998). 101 godina filma u Hrvatskoj: 1896.1997. Zagreb : Nakladni zavod Globus.
krabalo, I. Hrvatski djeji film: Kino Tukanac: filmski programi.
http://www.filmski-programi.hr/tekst.php?id=90 3.
43
Jelena Markovi
ZLATNO DOBA
DJETINJSTVA
Andrijana Kos-Lajtman: Autobiografski diskurs djetinjstva.
Zagreb: Naklada Ljevak, 2011., 351 str.
njiga Autobiografski diskurs djetinjstva prije svega je

knjievnoteorijska i knjievnopovijesna studija odabranih djela hrvatske djeje knjievnosti. Odabranim je
djelima, osim vremenskog raspona njihova nastanka, zajednika subjektivnost koja je proizvod autorova pripovjednog modusa, naknadna (re)konstrukcija prie o djetinjstvu, svojevrsna prisjeajna i pripovjedaka intervencija
u prve godine pripovjedaeva ivota, njegove poetke (bez
obzira na udio historiografskoga i fikcionalnoga). Te su
osobitosti tekstova i okosnica ove studije. Vrijeme nastanka tekstova kojima se Andrijana Kos-Lajtman bavi u svojoj
knjizi podudara se, ne sluajno, sa zlatnim dobom individuuma i prodora tekstova motiviranih aktualnom zbiljom koje i dalje traje.
Knjiga se formalno sastoji od dvaju dijelova, ali od vie
problemsko-tematskih cjelina. U prvom dijelu, koji se sastoji od pet poglavlja, autorica teorijski pozicionira vlastiti
istraivaki pristup koji se postvaruje u drugom dijelu studije naslovljenom Autobiografikon djetinjstva, gdje pojedinano predstavlja, analizira i interpretira odabrane autorske diskurse iz korpusa hrvatske djeje knjievnosti.
Prvi dio knjige donosi nov i svje pogled na autobiografski diskurs, povijest njegove proizvodnje i recepcije,
kompleksna pitanja hibridnosti anra, literarnost samoga
ivota i ivotnog razdoblja djetinjstva te suvremenu djeju knjievnost. U prvom dijelu knjige autorica razmatra i
brojna pitanja koja se tiu samoprikazivanja, pripovijedanja vlastitoga ivota i ispisivanja vlastitoga identiteta, hrvajui se s pitanjima poroznosti, fragmentarnosti, nestalnosti, kontekstualnosti i heterogenosti sjeanja, posebice onih
iz djetinjstva kao ivotnog razdoblja koje je bioloki najpodlonije neizbjeivostima zaborava. Samonaracija je u
studiji prepoznata i tretirana kao odreujui in ljudske subjektivnosti koji nije samo u ulozi opisivanja sepstva nego
osnova nastanku i realnosti subjekta koji pripovijeda. Sjeanja na djetinjstvo u djelima djeje knjievnosti u tome su
smislu tretirana kao reinterpretacija prolosti u sadanjosti
sa svijeu da taj proces nikada nije pasivan, nego da je subjekt koji se prisjea aktivni stvaratelj znaenja prolosti u
inu prisjeanja i pripovijedanja.
Koncepcija djeje knjievnosti esto je u literaturi problematizirana, a koristi se za knjievnu produkciju kojoj su
recipijenti djeca (bilo da je prvotno njima namijenjena bilo
da je spletom okolnosti takvom postala). Vrijednost je i novina studije Andrijane Kos-Lajtman u posezanju za nedovoljno istraenim pitanjima djeje knjievnosti kroz vizuru
autobiografskog diskursa u njoj bilo da je itavo zbivanje
autobiografski utemeljeno ili da je rije o parcijalnom ekvivalentu zbilje ili nekom drugom srodnom modusu. Djetinjstvo jest jedna od najeih tema u djejoj knjievnosti
44
uope. Uz to, djetinjstvo je pripovjedaa, logino, bogata

riznica motivsko-tematskih okosnica knjievnosti kojoj su
djeca recipijenti. I u svakodnevnoj komunikaciji esto pripovijedamo djetetu o vlastitom djetinjstvu, i to kada elimo dijete zabaviti, pouiti, upozoriti, zastraiti ili mu reducirati strah.
Narativna potentnost autobiografske zbilje jedna je od
sredinjih tema i povoda ove zanimljive studije. U Krilievoj tvrdnji o piscu za djecu kao prepiscu, odnosno pripovjedau onoga to se dogodilo (a i ako se nije dogodilo, moglo se dogoditi) zbog tematske zaokupljenosti djeje
knjievnosti predoavanjem djetinjstva, autorica prepoznaje uzroke rairenosti autobiografskog diskursa djetinjstva u djejoj knjievnosti (posebno onoj novijega datuma). Takoer, s pravom ih pronalazi i u vanosti prianja
o proivljenom iskustvu u svakodnevnoj komunikaciji kao
osnovnom sredstvu samooblikovanja, razumijevanja vlastitih i tuih iskustava i uope ivljenja te stoga analogijom pisca za djecu kao prepisca vlastitog iskustva djetinjstva, moemo govoriti o ivotu kao o neemu to nije bilo
kako je bilo, nego je ivot prije onakvim kako ga interpretiramo i reinterpretiramo, priamo i prepriavamo. Otuda
narativna potentnost autobiografske zbilje u knjievnosti
namijenjenoj djeci.
Andrijanu Kos-Lajtman u studiji zaokuplja i ekonomska logika u djejoj knjievnosti i njezin poloaj na tritu simbolikih dobara. Djeca kao recipijenti knjievnosti propituju se i kao potroai, a pisci kao trgovci poeljne
knjievnosti, i to iz vizure pedagokih institucija, razliitih
obiteljskih koncepcija odgoja, nakladnikih politika, medijske reprezentacije, ali i nezaobilaznoga djejeg senzibiliteta, potreba, kriterija, elja i konane individualne recepcije (pri emu bi etnografija itanja, iako metodoloki teko
idealtipski ostvariva, bila iznimno vana). Spomenute razi-
ne ne moraju biti i esto nisu kompatibilne, ali one ine sloenu mreu silnica koje utjeu na drutvenu ovjeru teksta
i njegovu trinu vrijednost, pri emu je autor teksta uronjen u paradoks istodobnoga, katkada kontradiktornoga,
zadovoljenja djejih potreba i predodbi odraslih (odgojno-obrazovnih institucija, obitelji, medija, trita) o djejim potrebama. Rijeima autorice, pisac pritom gaa u
dvije mete.
Kao svoj analitiki predmet autorica je izdvojila autobiografske prozne tekstove hrvatske djeje knjievnosti zapoevi niz s romanom Jagode Truhelke Zlatni danci iz 1918.
godine pa sve do recentnih tekstova. Odabrana djela autorica promatra s obzirom na broj izdanja, zanimanja autorica i autora te ivotno-stvaralako razdoblje u kojem su
nastala djela. Analizu tekstova autorica temelji na detaljno
razraenim kriterijima koji predstavljaju konstitutivne elemente esto teko jednoznano odredivih modela i tipova
autobiografske proze. Za temeljne kriterije detekcije autobiografizma u pojedinom djelu autorica uzima kriterij sudjelovanja pripovjedaa u radnji, odnosa autobiografskog
subjekta prema kategoriji vremena i modusa diskurzivnog
oblikovanja. Ti su kriteriji polazite za tkanje sloene mree kriterija razlikovanja moguih modela i tipova autobiografizma u korpusu hrvatske djeje knjievnosti. Autorica
u analizi esto posee za statistikom, koja, iako esto gotovo udesna u humanistici, sjajno dopunjava studiju.
Studija Andrijane Kos-Lajtman inovativan je i svje doprinos ne samo znanosti o knjievnosti i podruju istraivanja djeje knjievnosti nego i interdisciplinarnom podruju koje se bavi pitanjima samoiskustva, pripovijedanja
o njemu i njegove recepcije jednako u pisanoj i usmenoj
komunikaciji. Takoer, studija pridonosi i suvremenim
studijama djetinjstva (danas ve etabliranom interdisciplinarnom podruju). n
45
Evelina Rudan
UZBUDLJIVA
KNJIGA
Marijana Hamerak: Prialice: o povijesti djetinjstva i bajke. Zagreb: Algoritam, 2011., 212 str.
njiga Marijane Hamerak citatno je sretno onaslovljena Prialice s podnaslovom strunoga odreenja podruja povijesti djetinjstva i bajke te s oprezom upisanim
u o kao implicitnom, a u zavrnim redcima i eksplicitnom
upozorenju o jednom izloenom pogledu jer nita jo nije
zavreno. No, izmeu toga poetnog opreznog o i zavrnog opreza poduprtog Steedmanovim citatom dogaa se
cijela jedna uzbudljiva i pobudljiva knjiga kojoj nee moi izmaknuti strunjaci razliitih disciplina, a s obzirom na
privlanost naslova, naslovnice i same teme, ne sumnjam
u to da e za njom rado posegnuti i mnogokoja ruka izvan
irokog niza disciplina koje zahvaa, dakle oni tzv. obini
itatelji koji dosege istraivaa imaju pravo itati i na svojem jeziku.
O knjigama se moe i govoriti i pisati na razliite naine, ovdje e se okuati ona pitanja kojima se autorica Ma-
46
rijana Hamerak koristila kao svojevrsnim analitikim

aparatom za asopise, posebno Bosiljak, koji su bili dio njezinih istraivanja. Pokuat u odgovoriti na etiri pitanja:
1. kako je knjiga nastala, 2. komu se knjiga obraa, 3. to joj
je tema i 4. kako je tema predstavljena.
1. U temelju je knjige doktorski rad, obranjen 2008. Dio
razloga za istraivaku odiseju vjerojatno se najpreciznije
otkriva u citatu Ph. Arisa, citatu koji kao moto zainje prvo poglavlje i zadau povjesniara u prvom redu vidi kao
pobuivanje senzitivnosti na boje i okus nepoznatoga. Ta
elja da se vlastito istraivako putovanje podijeli s itateljima i da im se ponude one boje, oni okusi i ona slast koja je
suputniki pratila listanje asopisa i itanki tijekom traganja, da ih se uvue u mjeru vlastita zadovoljstva u otkrivanju elja i namjera onih koji su tivo nudili te u otkrivanju
uvjeta, razloga i posljedica onih koji su tivo primali, u povezanosti i isprepletenosti tih dviju instanci i njihovoj vezi
s drutvenim i kulturnim procesima, drugi je dio odgovora
na pitanje kako je to knjige dolo, iako bez pretenzija da je
sad odgovor potpun.
2. Knjiga nema izrijekom spomenutih naslovljenika, ali
s obzirom na discipline i znanstvena polja koja su zahvaena, s obzirom na teme i ideje koje joj funkcioniraju kao
okvir i metodoloko uporite, ona ukljuuje interdisciplinaran pristup pa su na moguem dobitku znanost o knjievnosti (posebno povijest hrvatske djeje knjievnosti),
folkloristika, kulturalni studiji, sociologija knjievnosti, etnologija, povijest itanja i povijest pedagogije.
3. Temu uglavljuje poetno pitanje: kada su i pod kojim uvjetima bajke ule u hrvatsku djeju knjievnost, knjiga se, dakle, bavi uvjetima, nainima i postupcima koji su
bajku smjestili u podruje hrvatske djeje knjievnosti. Ti
su uvjeti, naini, postupci bili odreeni shvaanjima o tome to djeja knjievnost jest, koja bi joj uloga trebala biti te komu je i koliko diferencirano bila namijenjena. Da bi
na ta pitanja mogla odgovoriti, autorica kree od analize
moguih predodbi o djetinjstvu toga vremena. Predodbi
koje su upravo bajke dijelom nasljedovale, dijelom ih preoblikovale, preraivale i proizvodile. Iz toga je razvidno da
autoriino polazite ne rauna s otrom granicom izmeu konteksta (djetinjstvo, predodbe djetinjstva) i teksta
(bajka), nego da je ta granica prilino olabavljena, neotra,
mekih rubova, porozna, odnosno da uzima u obzir uvide
prema kojima tekst ne odzrcaljuje kontekst, niti kontekst
nuno tek proizvodi tekst, nego je njihova meusobna po-
vezanost isprepletena na mrei moguih odnosa u kojima

i tekstovi istodobno i proizvode kontekst koliko i iz njega
proizlaze. U drugom poglavlju Povijest djetinjstva kritiki
izvjeuje o formiranju povijesti djetinjstva kao disciplinarnog podruja kroz raspravu o prihvaanju, odbacivanju i/ili implementacijama razliitih razina ideja izloenih
u knjizi francuskog povjesniara Philippea Arisa, kojoj je
iru recepciju donio upravo prijevod na engleski jezik pa
ju osim u prvim navoenjima autorica i navodi pod prijevodnim naslovom Stoljee djetinjstva kako je prihvaena u
meunarodnoj znanstvenoj javnosti. Nakon opisa i popisa njezine recepcije u inozemnoj i tuzemnoj znanstvenoj
misli, autorica odreuje koja je Arisova postavka njoj bila
vana u istraivakoj koncepciji: djetinjstvo je proizvedena
povijesno promjenjiva kategorija.
U treem poglavlju izlae gore najavljeno metodoloko
polazite o tekstovima kao onima koji i proizvode kontekst,
a za to joj slui upuivanje na mogua sporna mjesta Shavitina (Zohar Shavit) itanja povijesnih mijena poznate bajke Crvenkapice, ije se itanje odvija iz vizure koncepcijske
povijesti knjievnosti.
Kad je dakle odredila svoja uporita i polazita, jednako
nadahnjujuima i interpretacijski poticajnima procjenjujui i ona uz koja je kritiki pristala kao i ona s kojim je polemiki pregovarala, njezin se interes fokusirao na: djecu i
sluateljsku praksu u 19. stoljeu (4. poglavlje) te na djecu i
itateljsku praksu u 19. stoljeu (5. poglavlje).
Tako bajka u kontekstu sluateljskih praksi 19. stoljea i pretpostavljenih realiziranih recipijenata izranja kao
usmeni anr koji nije bio namijenjen iskljuivo djeci, to
se naslanja i na prijanje folkloristike uvide. S druge strane, za odgovor na poetno autoriino pitanje: kad se bajka
udomaila u hrvatskoj djejoj knjievnosti, bilo je vano
uoiti procese izdvajanja pojedinih anrova kroz savjetnike i programatske tekstove koji su na poetku upozoravali na tetne sluateljske prakse i iz kojih je vidljivo da se
uglavnom odnose na predaje i prie upozorenja. Prvo pedagoko upozorenje koje se prema autorici odnosi na bajke
bilo bi upozorenje Davora Trstenjaka iz 1881. godine, koji
na njih upozorava zbog moguih zabluda slatkog fantaziranja, a samo je upozorenje moda potaknuto prvom zbirkom pria za djecu (Mijat Stojanovi, Narodne pripoviedke,
1879). No, prije ulaska u knjige za djecu, bajke su, barem
jednim dijelom ve bile ule (i) u djeju knjievnost upravo na stranicama asopisa Bosiljak. Bosiljak, prema autoriinim uvidima, i nije bio namijenjen iskljuivo djeci, nego i odraslima, odnosno specifinom sloju odraslih. Onom
sloju ije su se vjetina i znanje tretirali kao istorazinski s
onim djejima. Bajke su tu, zbog podrazumijevane fikcionalnosti na svim trima razinama (urednikoj, djejoj i pukoj), mogle izbjei kritiku o kolektivnim predodbama i
potenciranju straha koje predaje nisu, a osim toga istodobno su mogle funkcionirati kao svojevrsni rezervoar preitaka slavenske mitske starine, zatim kao ogledni primjerak
narodnog blaga i time kao mobilizacijski tekstovi nacionalnih identitetskih i integracijskih procesa koji e istodobno
dolaziti i do djece i do roditelja ili do roditelja kroz djecu
(jer, kako je autorica ve bila pokazala u 5. poglavlju, itanje je funkcioniralo i kao kolektivna praksa za koju se pretpostavljalo ne samo glasno itanje jednog iz drutva nego
i to da svjee opismenjeni (djeca) itaju onima nepismenima (roditeljima).

asopis Smilje odbacuje (veim dijelom) nacionalnointegracijski razlog uvrtavanja bajki, a usredotouje se na
pedagoke razloge. Bajka se kao anr poinje promatrati, preporuivati i na nju se rauna kao na sredstvo u svrhu razvoja pojedinca, u svrhu njegova privoenju k onim
vrijednostima koje su u drutvu cijenjene. Bajke na stranicama Smilja tako promiu vrijednosti poput poslunosti, poniznosti, skromnosti, kude gramzivost, krtost, oholost, prkos, a prevladavajua predodba djeteta jest: dijete
nepotpuni odrasli, dijete uenik kojega valja tesati i
oblikovati. Od bajke se u takvoj koncepciji oekuje i, uglavnom, dobiva: primjer, pouka i zabava (kako i glasi naslov
prvog potpoglavlja u 7. poglavlju).
Prva prikazana predodba djeteta, ona iz asopisa Bosiljak, ukljuivala je dijete kao dio puka odnosno dijete jednako neobrazovanom odraslom, druga predodba, najadekvatnije zastupljena i oblikovana na stranicama asopisa
Smilje, dijete je vidjela kao nepotpunog odraslog, trea je
raunala s djetetom kao autonomnim biem specifinih itateljskih potreba, a anr koji najbolje moe zadovoljiti potrebe takvog djeteta (odnosno djeteta u takvoj predodbi)
bila je upravo bajka. Za tu treu predodbu bio je bitan nain na koji se poimala djeja mata, kakvo joj se znaenje
i uloga pridavala. Hamerak temeljito pokazuje kako je tekao taj razvoj u onodobnoj hrvatskoj asopisnoj kulturi od
prvog emancipirajueg teksta o djejoj mati Djure Estera
iz 1962: Duevni ivot djece objavljenog u asopisu Napredak, u kojem se djeja mata istie kao stvaralaka, bliska umjetnikoj, preko Riegerova i Basariekova uzmaka
u poimanju djeje mate kao negativne koju ne treba odvie hraniti fantazijama, do Klaiberova prispodobljavanja
upravo djeteta i bajke jer oba svijeta, i onaj djeteta i onaj
bajke (prie), ravnaju se po istim naelima i zakonima.
Ipak, kako Hamerak dalje dokazuje, teorijska razmatranja
i produkcija bajki (njihovo objavljivanje na stranicama asopisa i dug put do monografskih izdanja anra bajke) bili su u izvjesnom raskoraku, a shvaanje bajke kao anra
predodreena za djecu, a djeteta kao autonomnog bia
obdarenog specifinom matom, u hrvatskom je kontekstu najavila i popularizirala knjievna, a ne teorijska pedagoka produkcija (str. 157) kroz niz bogato ilustriranih i
opremljenih knjiga i slikovnica s kojim se dijete uspostavlja kao autonoman itatelj, ali i kao malo manje autonoman
kupac.
4. Odgovor na pitanje kako je tema predstavljena mogao bi imati niz od nekoliko pridjeva: npr. upueno, obuhvatno (s vie od 500 bibliografskih jedinica), razlono, i
na kraju tako da je onaj poetni zadatak iz Arisova mota
o bojama, okusu i slasti zadovoljen. Osim toga autorica je
nudila i stalno pratila tri razvojne linije: izdvajanje anra,
predodbe o djetetu te knjievnu produkciju (i njihov meusobni /ne/utjecaj) od kraja 18. stoljea (zadnjeg desetljea) do devedesetih godina 19. stoljea postupno suzujui
reflektor i paratekstualnim jedinicama (naslovima poglavlja i potpoglavlja) sugerirajui potragu, pa se knjiga ita i
kao svojevrsna pustolovna potraga za blagom (ovdje upravo anrom kojem je pustolovno putovanje jedna od vanijih anrovskih odrednica). n
47
Berislav Majhut
DOVOLJNO LASTA
ZA PROLJEE
Dubravka Zima: Krai ljudi: povijest djejeg lika u hrvatskom djejem romanu.
Zagreb: kolska knjiga, 2012., 380 str.
uvodu knjige Krai ljudi Dubravka Zima pie kako je

jedno od najistraenijih podruja hrvatske djeje knjievnosti djeji roman. itatelj njezine knjige mogao bi
stei dojam kako je to podruje stoga temeljito i iscrpno
istraeno. Kamo sree da je tomu tako, no, na alost, to je
daleko od injeninog stanja. Istina, napisano je dosta o toj
temi, ali koliko je zapravo ona istraena, to je posve drugi
par rukava. Jo relativno nedavno prevladavalo je miljenje kako povijest hrvatskoga djejeg romana poinje 1913.
48
udnovatim zgodama egrta Hlapia. Ta, zapravo, procjena bezbrojnim ponavljanjima u znanstvenim i strunim
radovima, prigodnim lancima, seminarskim radnjama i
diplomskim radovima postala je injenica koliko god ne
odgovarala stanju ustanovljenom recentnim znanstvenim
istraivanjima.
Ali, kad ve govorimo o hrvatskom djejem romanu,
nije potekoa samo u nalaenju njegovih poetaka. Mnogo je vei problem, u razliitim udbenicima, antologijama
pa i povijestima koje su se bavile tim podrujem, bio u tome to su mu pristupale kao gomili naplavljenih knjievnih djela koje je, prije svega, trebalo razvrstati. I onda se
pristupalo stvaranju knjievnih hrpica paljivo odijeljenih
differentiama specificama s redovitom ambicioznom tenjom, koju mora imati svaka dobra klasifikacija, da ostane
to manje nerazvrstanih slobodnih elemenata. Ali, kada se
malo razmisli, vidi se da rani teoretiari hrvatskoga djejeg romana nisu imali izbora: ako su tvrdili da postoji tako
neto kao to je djeji roman, on je mogao postojati jedino
kao podvrsta romana uope. Tek okrilje koje prua roman
uope daje dignitet i pravo na postojanje djejem romanu:
ako uope postoji djeji roman, on postoji samo kao podvrsta romana uope. Ali ako su to tvrdili, to jest da je djeji roman podvrsta romana uope, onda nisu mogli objasniti kako to da djeji roman ne prati knjievnopovijesne
mijene romana za odrasle. A djeji roman uistinu ne prati razvoj romana za odrasle. Zato su teoretiari hrvatskoga djejeg romana radije djejem romanu ukinuli povijest
i projicirali ga na jednu bezvremenu ravninu na kojoj su
se onda pravile knjievne hrpice nego da mu oduzmu mogunost postojanja koja je proizlazila, bili su uvjereni, jedino iz zatitnikog okrilja romana za odrasle.
No, o nunosti te klasifikacijske stube znanosti o
djejoj knjievnosti ne smijemo imati dvojbe. Ona je bila prijeko potrebna i zato naa zahvalnost onima koji su
sudjelovali u toj fazi izgradnje hrvatske znanosti o djejoj knjievnosti. Meutim, trebale su se pojaviti nove misli, novi pristupi, novi entuzijazam da se krene dalje. Knjiga
Dubravke Zime jest to dalje.
Trebalo je smoi snage i rei: u redu, ako pretpostavka da je djeji roman samo podvrsta romana uope, proturjei injenicama, jer mi naprosto nemamo ekspresionistiki ili naturalistiki djeji roman, onda mi od takve
pretpostavke moramo odustati. Ako emo pak odustati
od naslonjenosti na veliku knjievnost, onda je pred nama
dvjesto godina djejeg romana na hrvatskom jeziku. Sam
pogled na tu gomilu knjiga oduzima dah. No, koliko god
to na poetku izgledalo veliko, zastraujue opseno, nema
druge nego uzeti hrvatski djeji roman kao neovisan entitet i promotriti njegov hod kroz knjievnu povijest. Trebalo je promotriti i shvatiti kako jedan oblik romana priprema sljedei oblik, kako stvara pretpostavke, kako stvara
temelje, kako gradi romansijerske odgovore to ih nameu
neprestano nove povijesne i drutvene okolnosti. I ne samo
to! Romani ne samo to artikuliraju atmosfere i misli, oni
ih i proizvode i aktivno sudjeluju u drutvenim dogaanjima. Da, trebalo je snage da se krene od novih pretpostavki,
od pretpostavki da je djeja knjievnost autonomno podruje unutar knjievnosti uope i da se kao posljedica poduzme velik posao izgradnje povijesti hrvatskoga djejeg
romana. Taj napor poduzela je Dubravka Zima naavi se
pred bogatom romanesknom produkcijom hrvatskih djejih romana i odluivi shvatiti njezinu logiku, njezin razvoj,
njezin smisleni hod.
Da bi razliite pojave mogli usporeivati, mora postojati neki zajedniki element. Dubravka Zima ga je nala u slici djejeg lika. Ta drutveno uvjetovana slika, taj predodbeni konstrukt koji svako drutvo i svako povijesno doba
neprestano stvara da bi odgovorilo na iskrsnule zahtjeve u
najrazliitijim kontekstima, osobito je vidljiv upravo u pripovjednoj knjievnosti, a prije svega u sloenoj pripovjednoj formi romana. Preuzevi opoziciju slike apolonskog
djeteta, recimo to tako, djeteta koje je bie kvalitativno razliito od odraslog i slike dionizijskog djeteta, recimo to tako, djeteta koje je samo stupnjem razliito od odraslih, Dubravka Zima je, spretno i duhovito primjenjujui tu razliku
na pojedina razdoblja hrvatskoga djejeg romana, uspjela
konstruirati povijesni niz: Povijest djejeg lika u hrvatskom
djejem romanu. Dapae, Dubravka Zima nije uzela tu suprotnost kao neku apsolutnu kategoriju koju je onda samo
mehaniki aplicirala na djela pojedinih razdoblja hrvatskoga djejeg romana, nego je traila i povijesne promjene
kroz koje je prolazila i sama ta suprotnost.
Sustavno i uporno, dok nam se pred oima ne razvije povijesna panorama, pratimo promjene drutvenih konstrukata slike djeteta od, posluimo se rijeima Dubravke
Zime, slike djeteta iz 19. st. ija temeljna funkcija je odravanje postojeeg stanja i perpetuiranja miljenja odraslih preko, primjerice, slike kompetentnog djeteta sedamdesetih do problemskog djeteta devedesetih. Istaknimo tu i
ne najmanje vanu injenicu spretno izabranih termina za
oznaavanje dominantne osobitosti knjievne dekade koji
se lako pamte i koji e vjerojatno zaivjeti i u praksi. Knjiga
Dubravke Zime zavrava poglavljem Adolescentski roman,
navjeujui na neki nain, ako se ne varam, budue autoriine interese.
I Marijana Hamerak i Andrijana Kos-Lajtman i Dubravka Zima lanice su Hrvatske udruge istraivaa djeje
knjievnosti, udruge koja okuplja one koji se bave istraivanjem djeje knjievnosti i srodnih podruja, i koja je osnovana 2010. Nije da Udruga ima osobitih zasluga, dapae
nema nikakvih u pisanju ovih triju knjiga pred nama, ali je
zato Udruga ba kao i knjige moda simptom novih vjetrova na podruju hrvatskog istraivanja djeje knjievnosti.
Ova cijela godina 2013. posveena je stogodinjici prvog objavljivanja egrta Hlapia, u kojoj nam je vaan kotai onaj u akovcu i Varadinu a za koji se brine Andrijana Kos-Lajtman. U jesen 2012. dobili smo i znanstveni
asopis Libri&Liberi koji se bavi istraivanjem djeje knjievnosti, kojem su u urednitvu Marijana Hamerak i Dubravka Zima.
Dakle, pregrt je novosti u hrvatskoj djejoj knjievnosti. Predan rad na polju zajednikih poslova vezanih uz
djeju knjievnost, s jedne strane, i naporan ali i nadahnut
rad na individualnom planu, a emu smo svjedoci-itatelji
u knjigama triju autorica, mora donijeti pomake u drutvenoj percepciji nae djelatnosti. n
49
NEDOVRENE SLIKE
Autor priloga: Boidar (Darko) Maurani
oidar (Darko) Maurani (18791952), unuk hrvatskoga bana i pjesnika Ivana Maurania, sin Vladimira Maurania, pravnika i predsjednika Akademije znanosti i umjetnosti i brat spisateljice Ivane Brli-Maurani,
bio je po zvanju pomorski asnik i jedan od prvih pilota
mornarikog zrakoplovstva Austro-Ugarske. Povremeno
je izvravao vojne i diplomatske zadatke za saveznike sile Antante. Od najmlaih dana slikarstvo je bilo jedna od
njegovih omiljenih razbibriga pa je u zreloj dobi, kao rano
umirovljen ratni ozljeenik, zavrio umjetniku akademiju
u Parizu. Bio je oenjen Irenom pl. Trk, s kojom je imao
tri sina, od kojih su dvojica, slijedei oevim stopama, postala pomorski asnici. Sva su se trojica sinova poslije ista-
Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica
50
knula u gotovo svim segmentima ivota, a posebno u rodoljubnom radu.

Nakon 1945. ivio je kao emigrant u Engleskoj i u Argentini. Boravei u potonjoj zemlji, dao se na izradu ilustracija za Ivanine Prie iz davnine. Od naumljenih osam
slika (po jednu za svaku od pria) uspio je izraditi est;
smrt, koja ga je stigla dana 17. rujna 1952. u Buenos Airesu, nije dopustila da dovri svoj naum.
Ilustracije je Hrvatskoj reviji ustupio Boidarov unuk
Teodoro Darko Maurani, povratnik iz Argentine, i sam
slikar, povodom 100. obljetnice izlaska prvog izdanja djejeg romana udnovate zgode egrta Hlapia.
Teodoro Darko Maurani
Rego
uma Striborova
Sunce Djever i Neva Neviica
Ribar Palunko i njegova ena
Kako je Potjeh traio istinu

51
I n te r v j u
Razgovarala: Mirjana Poli Bobi

DOPRINOS ZAGREBAKE PATOFIZIOLOGIJE
CJELOVITO SAGLEDAVANJE
OVJEKOVIH BOLESTI
Razgovor sa Zdenkom Kovaem, redovitim profesorom Medicinskog
fakulteta Sveuilita u Zagrebu u povodu izlaska tree knjige
(u 4 sveska) kapitalnog izdanja patofiziologije
isokokolska naobrazba i sveuilini sustav nalaze se

pred izazovima vremena. Preobrazba drutva, drave
i gospodarstva trai odgovore i postavlja pred akademske
ustanove nove zahtjeve. Globalizacija politikih i gospodarskih odnosa u sueljavanju s nacionalnim europskim
identitetima i strukturama izazov je intelektualnim i praktinim svjetonazorima. Dravnim sveuilitima nameu
se neki novi okviri. Poveana je potreba pragmatikih rjeenja i primjenjivih istraivanja. U nekim je zemljama zabiljeena proliferacija akademskih ustanova i pokuaji preskakanja zahtjeva kakvoe sustava. Uz temeljne spoznajne,
istraivake i edukacijske procese pred sveuilita se postavljaju novi regulatorni mehanizmi (primjerice, smanjivanje glavnice, unoenje stanovitih trinih sila u sustav
itd.). U biomedicinskim znanostima i lijenikim fakultetima namee se potreba poveane izravne primjene znanja. Translacijska je medicina sustavan pokret sinkronizi-
ranja mnogobrojnih imbenika u postizanju nove kvalitete

zdravlja i lijenike usluge. Pritom je medicina suoena sa
spoznajnim problemima u integrativnome sagledavanju i
tumaenju procesa u zdravlju i bolesti. Molekularna i informatika metodologija i otkria, razvoj potentnih dijagnostikih postupaka te spoznaje o nelinearnosti reagiranja, o prometu i sazrijevanju matinih stanica, o odnosu
morfogeneze i funkcije (itd.), veliki su izazovi s obzirom
na sadraj i metodologiju edukacije u medicini.
O vanosti nastavne metodologije, pisanja sveuilinih
udbenika i ulozi sveuiline tradicije razgovaramo s profesorom dr. Zdenkom Kovaem, proelnikom Katedre za
patofiziologiju Medicinskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Profesor Kova urednik je i suautor (uz 117 suautora iz
razliitih grana u medicini) triju voluminoznih udbenika
(oko 4500 stranica velikog formata) koji na jedinstven i cje-
Klinika patofiziologija Etiopatogenetski

vorovi djelo je 51-og autora s pet
hrvatskih sveuilita koja imaju studij
medicine. Djelo obrauje 1165 stvarnih
stanja u bolesnika povezanih u 91
etiopatogenetsko vorite, a obuhvaa
2577 stranica teksta uvezanih u 4
sveska.
52
I nte r v j u
lovit nain sagledavaju procese ovjekovih bolesti. Razgovor je voen u prigodi izlaska tree knjige patofiziologije.
Svojom novom knjigom u etiri sveska obogatili ste

hrvatsku medicinsku literaturu vrijednim prinosom.
Kako biste definirali svrhu i posebnost ovoga novoga
sveuilinog udbenika?
Na javnom predstavljanju knjige (22. veljae 2013. na
Medicinskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu, na alati)
vie je govornika naglasilo metodiku novinu, sistematizaciju kroz etiopatogenetske vorove i praktinu uporabivost knjige. Sva su tri obiljeja sustavno provedena u
ustroju knjige. Knjiga je pisana u obliku vjebi (engl. case
study) koje obrauju pojedinana stanja bolesti u bolesniku. Pri tome svaka vjeba ima prikazni i razradni dio. Za
cjelovito sagledavanje od itaa se trai da u onome to je
dano u prikaznome dijelu (dakle, opis stanja, tijek bolesti, dijagnostika, lijeenje i ishod) pronae etiopatogenetske odnose u razradnome dijelu. Iz zadanih elemenata ita slae algoritamski tijek i razvrstava pripadne pojmove.
Metodiku novinu ini struktura te zahtjev aktivnoga preoblikovanja studijske materije. itau su ponuena i rjeenja postavljenih zadataka. Sve se vjebe veu na pripadna
etiopatogenetska vorita, njih ukupno 91. vorovi predstavljaju patobioloka odstupanja u koja se slijevaju brojni putovi te iz njih izlaze novi procesi. Oblikovanje grae
oko tih vorita recenzenti knjige su prepoznali kao novu sistematizaciju u patofiziologiji i medicini. Moe se rei da je etiopatogenetsko vorino razvrstavanje izvoran
pogled na kljune toke procesa odgovornih za bolest. U
ovoj knjizi student i lijenik mogu nai korisnu zbirku sustavno obraenih stanja pogodnu za dnevnu uporabu.
Svrha i posebnost ovoga udbenika jest kroz ta tri obiljeja potaknuti motiviranost itaa, poveati privlanost
studijske grae i samoedukaciju. Istodobno, kontekst tih
vjebi izravno povezuje pojedinana stanja u bolesnika
(primarni lijenikov interes) s opim zakonitostima patofiziolokoga reagiranja (primarni znanstveni interes spoznaje). Zbog tih su svojstava sveuilita u Zagrebu, Rijeci i
Osijeku ovoj knjizi dodijelila naslov Manualia unversitatis
studiorum, to upuuje da je knjiga u stanovitome smislu
prepoznata kao vrijedno akademsko tivo.
Patofiziologija se bavi uzrocima i mehanizmima bo

lesti. Kako se patofiziologija odnosi prema drugim
granama medicine?
Zagrebaka patofiziologija formalno je ustanovljena
1919. godine uvodnim predavanjem Miroslava Mikuliia
za prvi narataj tree godine novoosnovanoga medicinskoga fakulteta. Koncepcijski, programski te klinikom orijentacijom patofiziologija je stasala zahvaljujui cijeloj plejadi patofiziologa (uz vodee, Ivo Ivanevi, Pavao Sokoli,
akademik Stjepan Gamulin i drugi). Godine 2011. objavljeno je sedmo izdanje osnovnoga udbenika Patofiziologija i tree izdanje Patofiziologija Zadatci za problemske
seminare, temeljem kojih se danas odrava nastava. Vie
od 12 000 studenata medicine unazad 25 godina na sveuilitima u Hrvatskoj educirano je s pomou tih nastavnih tekstova. Knjiga Etiopatogenetski vorovi trei je nasta-
Od prvog izdanja 1988. godine, koje je koncipirao akademik

Stjepan Gamulin, udbenik Patofiziologija postao je
najprodavanija knjiga u medicini. Kroz sedam izdanja graa je
pravodobno osuvremenjivana i obogaivana novim spoznajama.
Metodologija problemskih seminara s matrinom algoritamskom

razradbom i resintezom etiopatogenetskih tumaenja zaivjela je
kao standardni oblik nastave. Pomoni udbenik je objavljen u 3
izdanja, a sadri sva rjeenja postavljenih zadataka i algoritama.
vak te serije, a obradom pojedinanih stanja u bolesnika

uspjeno upotpunjava tumaenje procesa bolesti. Knjiga je
koncipirana za potrebe klinike prakse, uvijek polazei od
stvarnoga stanja u bolesnika (engl. bottom up approach).
Upravo zbog toga sve se grane medicine (primjerice, pedijatrija, kirurgija, nefrologija, ginekologija i druge) pozivaju na patofiziologiju, njezine ope i specifine zakonitosti.
Specijalizanti, doktorandi i autori udbenika u veini grana
medicine znaajan dio svojih nastojanja posveuju prouavanju pripadnoga dijela patofiziologije. Moglo bi se rei da
u prepoznavanju etiopatogenetskih putova oni nalaze pouzdanu osnovu za racionalnu dijagnostiku i lijeenje. Nai
su im udbenici u tome vano pomagalo. Mi nudimo matricu temeljnih putova i mreenja procesa, to pomae razumijevanju sadraja granske medicine.
53
I nte r v j u
Dekodiranjem ovjekova genoma molekularna je bi

ologija trijumfirala kao povijesno akademsko posti
gnue ovjeanstva. Koliko su spoznaje iz toga pod
ruja zastupljene u Vaoj knjizi?
Otkrivanje kemijske osnove bioloke informacije, dakle, slijeda baza u cijelom ovjekovu genomu, pripada meu najvee znanstvene pothvate uope, tim vie to je to
ostvareno u kratkom razdoblju od samo petnaestak godina. Za patofiziologiju je pruen vrst i provjerljiv oslonac
za tumaenje klasinih obrazaca etiopatogeneze pozivom
na doprinos genomskih i genskih imbenika. Nasljedni
mehanizmi, varijabilnost, epigenetska regulacija, genomska reaktivnost (i drugo) osnivaju se na sada provjerljivoj
biolokoj informaciji. U dijagnostikome smislu molekularna genska informacija sve je vie zastupljena u klinikome radu. U ovoj se knjizi ekstenzivno rabe relevantni
podatci u pojedinim primjerima. To je osobito izraeno u
interpretativnome i dijelom dijagnostikom dijelu svakoga teksta.
Otkrivanje ovjekova genoma pokrenulo je postgenomsku eru (okvirno od objavljivanja strukture genoma 2003. godine) koja oznaava novi zamah molekularnih
istraivanja u medicini. Istraivanje potencijalno svih bjelanevina (proteomika), izraaj i regulacije genoma (transkriptomika) te njihovo funkcionalno ponaanje u kontekstu stanice/organa/organizma (reaktomika) otvaraju novi
pogled u patobiologiju. Ti i drugi omics-pristupi (ukljuno
metabolomiku, farmakogenomiku, onkogenomiku, itd.)
ine novu osnovu za patofizioloko interpretiranje. Bioinformatika i informatike tehnologije otvaraju put sagledavanju inae nepregledive koliine podataka. U ovoj je
knjizi ostvarena uravnoteena zastupljenost molekularnih
informacija s kliniki vanim fenomenima u jedinstven
obrazac arhitekture reagiranja u ovjekovu tijelu. Time i lijenici i znanstvenici mogu u knjizi nai vaan oslonac za
integrativno tumaenje naravi procesa.
Kako patofiziologija uspostavlja i provjerava poveza

nost molekularnih dogaanja s oitovanjima bolesti
u bolesnika? Postoji li pouzdani obrazac za cjelovito
sagledavanje?
Vae se pitanje dotie kliniki vanoga gnoseolokoga
problema u integrativnim znanostima. Naime, znanstvena
istraivanja redovito su redukcionistiki postupci koji sloene sustave pokuavaju protumaiti pojednostavnjenjem,
razlaganjem na manje i sitnije segmente. Tim reduciranjem
na jednostavnije razine naelno se poveava snaga dokaza.
Istodobno se ti dokazi s elementarnih razina pokuavaju
reintegrirati u sloeni sustav. Tu nastaje problem. Naime,
funkcioniranje sloenoga sustava nije samo zbroj mnotva
malih jedinica i njihovih pripadnih mehanizama. Sloeni
sustav pokazuje svojstva koja se u procesima znanstvenoga redukcionizma gube, a ta su svojstva esto kljuna za
funkcioniranje cjelovitoga sustava. Primjerice, hijerarhijska se regulacija sustava pojednostavnjenjem sloenoga sustava esto gubi u mnogim metodologijskim pristupima.
U patofiziologiji se integracija temelji na spoznajama koje proistjeu iz izravnoga klinikoga rada i znanstvenih biomedicinskih istraivanja. Uspostavlja se most klinikih i
54
bazinih znanosti i struka. U ovoj je knjizi to oito jer svaka vjeba reiterativno polazi od pojedinih povijesti bolesti
a zavrava na sistematizaciji i algoritamskoj razradbi. Pritom patofiziologija kao integrativna grana za cjelovito sagledavanje nastoji ugraditi i sagledati sve mogue podatke
koji mogu biti vezani uz opisivano stanje (engl. maximal
insight). Drugi je korak stalna provjera u slinih etiopatogenetskih procesa u kontekstu drugih bolesti u kojima se
pojavljuju istovjetni procesi. Dakle provjera i usporedba
koja vodi izvjesnijoj interpretaciji (engl. consensual validation process). To je svojevrsna triangulacija tumaenja u
klinikom radu. U svakom etiopatogenetskom voru obraeno je u prosjeku 12,8 razliitih stanja. italac e te obrasce u ovoj knjizi lako prepoznati i redovito provjeravati u
razliitim stanjima bolesti to vode zajednikome etiopatogenetskome voru.
Dodatni je problem narav medicinske informacije. Tek
manji dio informacije izravni su znanstveni podatci, dakle
kvantificirani i izravno mjerljivi podatci koji zadovoljavaju stroge kriterije pozitivistikoga gledanja. Vei je dio informacija u svojoj naravi kvalitativne prirode. Od poglavito
subjektivnoga bolesnikova proivljavanja promjena u vlastitome tijelu u nastanku bolesti do lijenikove obrade bolesnika, koja je dijelom takoer subjektivna procjena. Takve
kvalitativne informacije sadre i aksioloki naboj stanoviti
sustav vrijednosti (povezano s etikom, moralom, estetikom,
eshatologijom, ekonomijom itd.) i teko ih je pretoiti u
pozitivistiki provjerljivu informaciju. Istodobno dio dijagnostike informacije po svim kriterijima ima veinu svojstava znanstvene tvrdnje (mjerljivost, reproducibilnost), a u
dinamikim se testovima izravno mjeri i usporeuje s oekivanom kontrolom ponaanja fiziolokoga parametra pod
optereenjem. Budui da je lijenikovo poslanje odreeno
paradigmom lijeenja, u ovim su tekstovima autori usmjeravali tumaenja etiopatogeneze (koliinom podataka i
strukturom teksta) potrebama lijenika praktiara.
Ima li razlike izmeu klinikoga i znanstvenoga pro

suivanja?
Da. Ima. Postoji razlika koja proistjee iz predmeta bavljenja, postupka i poslanja dviju struka. I jedna i druga tee
razumjeti predmet kojim se bave te se koriste istovjetnim
nainom ralambe, razvrstavanja i zakljuivanja. I jedna
i druga postupaju pozitivistiki. Razlike proizlaze iz naravi poslanja struka. Moglo bi se rei da postoje dvije paradigme postupanja, lijenika i znanstvenika. Lijenici radei
na svojem objektu (bolesniku) a priori izbjegavaju pogrjeke, ogranieni su vremenom progresije bolesti, imaju ogranienu slobodu provjere (eksperimentiranja), cilj je dobrobit bolesnika (produenje ivota, sprjeavanje nastanka
bolesti), u osnovi nije kontroliran postupak, oni temeljem
ogranienoga broja podataka donose odluku o ljeidbenoj
intervenciji. Znanstvenika paradigma sklona je pogrjekama u testiranju temeljne zamisli (znanstvena hipoteza),
ima neogranieno vrijeme za preispitivanje (istraivanje),
vrlo veliku slobodu eksperimentiranja, ima ugraenu kontrolu, svrha joj je razumijevanje odnosa u predmetu, a na
temelju velike koliine informacija (maksimalni uvid) donosi minimalni zakljuak.
I nte r v j u
U izgradnji lijenikoga razumijevanja procesa, praktika primjena znanja i odreenje samog poziva, tih est
razlika ine studentima i lijenicima vaan paradigmatski
pomak, neku vrstu novog okvira za razumijevanje. To
nije uvijek jasno istaknuto ni tumaeno. Stoga se studenti esto bore s koncepcijskim pomakom, u dodiplomskim i
poslijediplomskim studijima. Isto tako, lijenici u tumaenju naravi procesa pacijentima, medicinski laikim osobama (ukljuujui i visoko educirane intelektualce u drugim
podrujima), susreu istovjetan problem.
Kakav je odnos patofiziologije kao integrativne gra

ne medicine i temeljnih grana znanosti (biokemije,
biofizike, biologije stanice, morfolokih struka)
Spoznaja u humanoj patofiziologiji temelji se dvama velikim stoerima znanja, na klinikoj medicini i temeljnom
prirodoslovlju. Obje strane imaju svoje posebnosti, metodologiju, kontekst i kut gledanja. Obje su strane prisutne u
znanjima i tumaenjima naravi bolesti. Patofiziologija kao
integrativna grana medicine ima zadatak i poslanje otkrivanja i oblikovanja smislenoga tumaenja procesa bolesti,
opih zakonitosti patobiolokoga reagiranja i stvaranja pozivnoga okvira tumaenja u klinikome radu (engl. frame
of reference). Ona svoje koncepte, okvirna i posebna tumaenja te vizije biolokih trendova stvara uvaavanjem svih
znanstvenih i klinikih podataka. To je vrlo zahtjevan i dinamian proces, a neprestano je reevaluiran. Naime, novi i
novi podatci dolaze kao dodatni elementi koje se ne moe
zanemariti u cjelovitom sagledavanju.
Spomenuli ste ekspanzivnu narav znanosti u postge

nomskoj eri. Kako odravate primjerenu suvreme
nost Vaih tumaenja u udbenicima?
Ve 20-ak godina redovito odravamo tjedne seminare
u nizu Colloquia pathophysiologica, primarno namijenjene doktorandima, specijalizantima, asistentima (i drugima), na kojima se raspravljaju tek objavljena otkria, nain
i logika eksperimenata te zakljuci radova. Kroz raspravu se kristalizira vjetina spoznaje o kakvoi, dometima i
moguim zabludama znanstvenoga rada. Dana 19. srpnja
2013. odran je 831. kolokvij Dvostruki kognitivni procesi i kliniko prosuivanje. Drugo, osobno svake godine idem na dva velika kongresa u podruju patofiziologije,
eksperimentalne biologije i humane genomike. U prosjeku godinje odsluam oko 95 predavanja koja pokrivaju
udarnu razinu istraivanja (engl. cutting edge) u biomedicinskim znanostima. Tree, u pripremama predavanja za
dodiplomski i doktorski studij potrebno je uvijek nanovo konzultirati izvore, provjeriti podudarnost podataka i
koncepata. etvrto, pisanje ovakvih knjiga zahtijeva krine provjere u izvornim radovima, sistematskim pregledima, ekspertnim miljenjima, itd. Peto, sam radni kontekst
u Klinikome bolnikome centru Rebro namee dnevnu
problematiku i potrebu rjeavanja stvarnih problema bolesnika. esto, studenti medicine, kao novaci u patofiziologiji iz svojega kuta gledanja poetnika kadto svojim
pitanjima kvalitetno preispituju i provjeravaju vrlo vane
Zdenko Kova
aspekte predoenoga procesa. Time se uspostavlja kontinuirana dinamika usuglaavanja koja pridonosi suvremenosti tumaenja.
Koji je smisao pisanja sveuilinih udbenik danas, u

vrijeme informatike lakoe dostupnosti podataka?
Informatika je tehnologija u zadnjih tridesetak godina na zadivljujui nain olakala pristup, prijenos i iroku
dostupnost informacija. Tekstualno, slikovno, slikopisno
elektronika informatizacija je ula u sve oblike ovjekova
djelovanja, ukljuujui znanost, medicinu i visokokolsku
naobrazbu. S druge strane, brza dostupnost i obilje informacije ne znai rjeenje problema. tovie, obilje informacija moe izazvati konfuziju.
Sveuilini su udbenici cjeloviti presjeci trenutanih
znanja relevantnih za struku. Dobar je udbenik vizijom,
koncepcijski, strukturom i podatcima suvremen, integrativan i odmjeren. On mora sadravati kljune elemente struke s pomou kojih novaci mogu usvojiti stoerne odrednice
profesionalne grane. Usvajanjem temeljnoga kostura znaHrvatska revija 3/2013
55
I nte r v j u
nja pojedine grane studiranja oni postaju referentno tivo.

Mnotvo tokastih podataka o predmetu koji se dnevno generiraju postaje tek dodatno ruho i smisleni posljedak.
Kako gledate na vrijednost nacionalnog akademskog

i sveuilinog razvoja u procesima globalizacije?
Primarni je cilj globalizacije Europe osiguranje mira meu narodima. Moe se rei da e ta globalizacija biti uspjena ako uspije odrati mir u Europi due, recimo,
od 60 godina. Tada bi arhitekti i politiki imbenici Europe
mogli rei da su postigli plemeniti cilj.
Globalizacija kao drutveni proces moda je pozitivistiki prenaglaena, a pritom je zanemarena druga strana medalje. Znanstvenoistraivakim i visokokolskim
procesima opa politika globalizacija Europe koristi se u
svrhu harmoniziranja stanovitih odnosa. Preko njih se dijelom eli ostvariti ravnotea upravljakih, ideologijskih i
normativnih posebnosti.
Meutim, ini se da je zadiranje u nacionalne suverenitete, gospodarstva i nacionalne naine ivota (itd.) pogrjean korak, protivan uvrijeenome nainu ivota drutva. Naime, nacionalni identiteti i identifikacija puanstva
formirani su prije konstitutivnosti u suvremenome smislu
rijei. To je razlika prema zemljama Novoga svijeta (SAD,
Kanada itd.). U vrijeme kriza europski narodi i drave utjeu se nacionalnome, a ne transnacionalnom principu. To je
ve oito u Europskoj uniji u zadnjih desetak godina. Prvo je propao koncept Ustava, a uvedena zamjenska pravna nivelacija. Pri prvim simptomima svjetske gospodarske
krize, njemaka odnosno francuska vlada titile su njemake odnosno francuske tvrtke u svojim zemljama, a nisu se
skrbile o tvrtkama u drugim zemljama. Samo uvoenje zajednikoga novca u osnovi je pogrjean korak koji zahtijeva velike palijacije sustava. Ve se uje govoriti da je u
takvim uvjetima ostvarena neokolonizacija zemalja s pomou multinacionalnih tvrtki. Europski fondovi djeluju
poput COMECON fondova u bivem Sovjetskome Savezu. Njihov se smisao ve utopio u zaguenim labirintima
administracije. Itd. EU moe izgubiti primarni deklarirani smisao globalizacije ako se ne usmjeri na primarni cilj.
Kohezijske sile mogu oslabjeti do pitanja odranja sustava.
Procesi globalizacije u sveuilinom su sustavu u prirodi djelatnosti. Akademska je globalizacija ve u srednjem
vijeku bila svakodnevica. Udbenici, sveuilini profesori,
studenti u potrazi za znanjem i pravom kolom putovali
su Europom. Sveuilita su imala zajedniki jezik, u njima
su intelektualno stasali narataji mnogih nacija. To je bila i
ostala prirodna globalizacija sveuilinoga poslanja. Meutim, oktroirani pokuaji globalizacije i uniformizacije u
sveuilinome se tkivu tee prihvaaju. Primjerice, nakon
relativno kratkoga vremena reforma prema naelima bolonjskoga procesa ve je na udaru kritika i potrebe reevaluacije. U svojoj naravi visokokolski sustav osim svojega
primarnog poslanja (visoka akademska naobrazba, znanstvena istraivanja), unapreenje struke ima iri znaaj.
Sveuilite je pronositelj uljuene norme, identiteta, odgajatelj drutva te djeluje kao putokaz civilizacijskoga razvoja. Nacionalni sustav vrijednosti se kroz sveuilino posla-
56
nje uobliava i razvija prema dostignutim spoznajnim te

estetikim (i drugim) mogunostima vremena. U tom je
smislu sveuilino iskustvo kljuan civilizacijski regulator,
manjim dijelom izravno a veim posredno.
Kako se to ogleda u zagrebakoj sveuilinoj tradiciji?

Sveuilina europska (a time i svjetska) povijest traje
925 godina (od prve akademske godine Sveuilita u Bologni 1088), a zagrebaka 344 godine (od osnivake 1669.
godine). Kroz vrijeme su se iskristalizirale jasne norme autonomnosti ustanove i akademske slobode sveuilitaraca.
Te su norme nezaobilazni preduvjeti zreloga akademskoga ivota. Dravna, crkvena i privatna sveuilita u svojim
poslanjima prepoznaju njihovu vanost za zdrav i neometan razvoj sadraja i naina prouavanja i poduavanja te
prijenos i oblikovanje znanja. Povijest je pokazala da tek u
okvirima autonomnosti i slobode sveuilita postiu najvie domete. Meutim, postojali su primjeri grubih naruavanja temeljnih naela (primjerice, progoni u vrijeme faizma, ugradnja partijskih jedinica u sveuilite u vrijeme
komunistikoga jednopartijskoga sustava itd.). U medicini uz akademska istraivanja znatan utjecaj imaju profitno voena istraivanja (primjerice, farmaceutske tvrtke u
razvoju lijekova, razvoj dijagnostikih postupaka i ureaja
itd.). Stoga postoji naglaen oprez u tumaenju i bojazan
od zastranjenja. Moe se rei da su zrela akademska sredina i sveuilina tradicija provjeren recept za otklanjanje
moguih devijacija sustava.
Zagrebaka sveuilina tradicija imala je i iru drutvenu ulogu. Primjerice, uz Katoliku crkvu Sveuilite u Zagrebu jest najjai imbenik ostvarenja dravne ideje, koja je
kroz vjekove bila oznaena vazalnim nacionalnim poloajem. Uljudbeni razvoj nacije, etnopsihologija, te u stanovitoj
mjeri samoidentifikacija puanstva vezani su uz sveuilini
sustav. Zagrebaka sveuilina tradicija osigurala je razvoj
drugih sveuilita u Hrvatskoj i u nekim drugim zemljama.
U suvremenome drutvu ta je tradicija i dalje vaan korektiv. Primjerice, prije oko pet godina mjerodavno ministarstvo i 6 (od tada ukupno 7) sveuilita u Hrvatskoj glasovali
su protiv ukljuivanja Hrvatske u Erasmus program europske razmjene studenata i nastavnika. Pritom je snaga zagrebake tradicije bila dovoljno jaka da uvjeri dravni, politiki i iri akademski sustav da unato svojem protivljenju
prihvati ulanjenje u Erasmus. Meunarodna je akademska razmjena bila iz perspektiva Sveuilita u Zagrebu potpuno neupitna i imperativ vremena. Samo je snaga zdrave
akademske tradicije omoguila i nametnula internacionalizaciju kao odluan korak. S druge strane, manjak akademske tradicije otvara vrata parazitskim pojavama u sveuilitu. Primjerice, Medicinski fakultet u Mostaru je 25. veljae
2012. raspisao natjeaj za pristupnika za docenta patofiziologije unato izravnomu protivljenju proelnika katedra
da reeni pristupnik ne poznaje elemente struke i metodologije. Dakle, dekan i vijee su se potpuno svjesno, protivno akademskim argumentima, odluili za protuakademski
in. U takvim je negativnim primjerima mogue prepoznati vanost akademskih normi i tradicije. Njihova odsutnost
nanosi dugotrajniju tetu i jalovost sustava, mnogo vie nego to se to moda ini na prvi pogled. n
I n te r v j u
Razgovarala: Mirjana Poli Bobi

EDICIJA POVIJEST HRVATA MATICE HRVATSKE
U POTRAZI ZA MIROM
I BLAGOSTANJEM
Razgovor sa Zoranom Ladiem, glavnim urednikom edicije,
i Lovorkom orali, glavnom urednicom knjige
Foto: Miroslav Cvjetko
redinom svibnja ove godine iz tiska je izila knjiga U

potrazi za mirom i blagostanjem: hrvatske zemlje u 18.
stoljeu. Knjiga je dio (ujedno i prva objavljena) sedmosveane edicije Povijest Hrvata u izdanju Matice hrvatske.
Opsee impresivne 553 stranice, ilustrirana je s oko 200 fotografija, grafikona, tabelarnih prikaza i zemljovida te uz
svaku cjelinu (poglavlje) sadri podroban pregled izvora
i literature. Na knjizi je radilo dvadeset suradnika (autora
tekstova), a ovom prigodom, elei to iznimno vrijedno izdanje Matice hrvatske pribliiti itateljstvu Hrvatske revije,
zamolili smo Zorana Ladia, glavnog urednika biblioteke,
i Lovorku orali, glavnu urednicu ove knjige, da nam pojasne ciljeve Matiina projekta Povijest Hrvata i doprinos
knjige koja govori o XVIII. stoljeu.
smisla uiniti samo na jedan nain izradom jedinstvene

znanstvene edicije i to uz potporu veeg broja povjesniara, povjesniara umjetnosti, arheologa, pravnih povjesniara i drugih strunjaka s drutveno-humanistikih podruja.
Kako je elnitvo Matice hrvatske reagiralo na Va

prijedlog da se krene u rad na tom zahtjevnom pro
jektu?
Zoran Ladi: Prije svega valja istaknuti da sam u Matici hrvatskoj uvijek nailazio na razumijevanje lanova Predsjed-
Moete li nam rei kada i kako je osmiljen znanstve

ni projekt Povijest Hrvata?
Zoran Ladi: Zaetci znanstvenog projekta Povijest Hrvata
osmiljeni su unutar Odjela za povijest Matice hrvatske u
Zagrebu u prvoj polovici 2007. godine, u vrijeme kada je taj
odjel vrlo aktivno sudjelovao u raznim zbivanjima, bilo na
inicijativu Matice hrvatske bilo samoga Odjela, prije svega
njegova proelnika ure Vidmarovia i mene kao tajnika.
Okupljajui kroz razne znanstvene aktivnosti (meunarodne i domae znanstvene skupove, promocije znaajnih
knjiga i druge dogaaje) niz uglednih hrvatskih povjesniara, ali i znanstvenika iz drugih drutveno-humanistikih
struka, Odjel je pokazao da u Hrvatskoj postoji jaka skupina povjesniara srednje i mlae generacije koji dijele vizije o mogunostima razvoja historiografije u Hrvatskoj.
Takoer, potaknut duhovnim nasljeem Matice hrvatske,
Odjel za povijest je zajedno sa spomenutim suradnicima
izrazio elju da rezultati suvremene hrvatske historiografije na primljiv i razumljiv nain i u sintetskom obliku budu
prezentirani iroj italakoj publici, svima onima koji vole
hrvatsku prolost, koji su intelektualno znatieljni i ele saznati vie o povijesti Hrvatske, Hrvata i drugih naroda koji u njoj ive, a time i bolje razumjeti svoju osobnu povijesnu identifikaciju. I odmah je uoeno da se to moe i ima
Zoran Ladi
57
I nte r v j u
nitva, predsjednika Igora Zidia, glavnog tajnika Zorislava

Lukia i drugih odgovornih osoba koji su rado podupirali
ideje ili manje projekte to sam ih, zajedno s proelnikom
. Vidmaroviem, kao tajnik Odjela osmiljavao i realizirao u razdoblju od 2003. do 2007. godine. Tijekom 2007.
godine due sam vrijeme, u suradnji s nekoliko kolega,
osmiljavao prijedlog i strukturu projekta te ga konano i
prezentirao, prvo kroz razgovore s glavnim tajnikom i gospodarskim tajnikom Matice hrvatske Damirom Zoriem, a
zatim i na nekoliko sjednica Predsjednitva Matice te, nakon to se ono sloilo s pokretanjem projekta, i na sjednici
Glavnog odbora Matice hrvatske, a koji je takoer pozitivno ocijenio tada ve u detalje razraen projekt. Dakle, mogu samo rei da se Matica hrvatska, nakon ozbiljnog razmatranja, postavila vrlo pozitivno i odobrila pokretanje
projekta. Naravno, Matica hrvatska odobrila je za projekt
i znatna financijska sredstva, koja su namjenski troena za
razne potrebe (istraivanja suradnika u arhivima i bibliotekama, narudba arhivske grae, fotografija, sudjelovanja
na sastancima vezanima uz projekt i drugo) unutar tako
opsenog projekta.
Kako je strukturiran taj znanstveni projekt, a koji

danas nosi slubeni naziv Biblioteka Povijest Hrvata?
Zoran Ladi: Prije svega, treba rei da Matica hrvatska ima
dugu tradiciju izdavanja sinteza hrvatske povijesti, to potvruje injenica da su u njezinu izdanju jo u drugoj polovici 19., a zatim i tijekom 20. stoljea tiskane prve povijesne
sinteze, koje su i danas popularne kod hrvatskih itatelja,
npr. one Tadije Smiiklasa (Poviest hrvatska), Vjekoslava
Klaia (Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svretka
XIX. stoljea) i Trpimira Macana (Povijest hrvatskoga naroda). Objelodanjivanje tih sinteza bilo je u skladu s temeljnim zadatkom Matice hrvatske da itateljima iz svih
drutvenih slojeva na razumljiv nain prui uvid u bogatu prolost hrvatskog naroda od razdoblja ranoga srednjeg
vijeka do suvremenih zbivanja. I u posljednjih dvadesetak
godina izdano je nekoliko jednosveanih sinteza hrvatske
povijesti ili hrvatske povijesti u pojedinim razdobljima, a
tiskano je i nekoliko sinteza u vie svezaka (treba istaknuti trosveanu Povijest Hrvata u izdanju kolske knjige te
Akademijinu sintezu Hrvatska i Europa u pet svezaka, koja
ima specifinu strukturu, pri emu je teite postavljeno na
integraciju Hrvatske u ire europsko civilizacijsko i kulturno nasljee i njezin doprinos opem europskom civilizacijskom nasljeu). Imajui na umu spomenuta kretanja u
historiografiji, odmah je bilo razvidno da nova sinteza povijesti hrvatskog naroda mora udovoljavati nekim novim
znanstvenim kriterijima, metodolokim naelima, ali i sadrajnim inovacijama koje bi opravdavale njezino pojavljivanje na tritu. Naime, bilo kakva izrada sinteze koja bi
bila na razini postojeih ili bi pratila strukturu dviju spomenutih i nedavno izilih sinteza hrvatske povijesti ne bi
imala ni znanstveno ni trino opravdanje.
U skladu s gore reenim, kao temeljna nunost postavila
se potreba izrade sinteze povijesti hrvatskog naroda u vie svezaka, i to na razini znanstvenih dostignua, kriterija
i metodolokih naela koji se pri slinim projektima pri-
58
mjenjuju u historiografijama nekih drugih europskih naroda. Kao svojevrsni predloci pri osmiljavanju sadrajne
strukture te nove sinteze povijesti Hrvata, a koja obuhvaa razdoblje od doseljenja Hrvata na ove prostore do kraja Domovinskog rata, posluila su izdanja razliitih sinteza svjetske, europske ili nacionalnih povijesti uglednih
sveuilinih naklada poput Cambridge University Press,
Oxford University Press ili Presses Universitaires de France. Ipak, kao neposredan uzor za projekt svojom se znanstvenom kvalitetom nametnula novoobjavljena sinteza
srednjovjekovne europske povijesti New Cambridge Medieval History. to to znai? Jednostavno, umjesto da se apsolutno teite povijesnog pregleda postavi na razmatranje
politike, crkvene, gospodarske i vojne povijesti te povijesti
kojom dominiraju tzv. velike osobe, koje su, prema miljenju dijela starije historiografije, jedino i iskljuivo kreirale i
odluno utjecale na razne povijesne procese, u ovoj se ediciji razmatraju i tzv. anonimne osobe odnosno osobe ija
vanost nije prelazila okvire mikroprostora neke urbane ili
ruralne zajednice, ali se kroz prozopografsku rekonstrukciju njihovih ivota zapravo zrcali stvaran, svakodnevni ivot
ljudi u pojedinim povijesnim razdobljima. To ne znai da
se u ovoj ediciji ne razmatra politika, gospodarska i drutvena problematika. Naprotiv, te su teme i nadalje u sreditu historiografskih istraivanja i sadraja pojedinih knjiga, ali se velika pozornost pridaje i do sada neistraenim ili
slabo istraenim problemima kao to su demografska problematika, migracije hrvatskog stanovnitva kroz povijest,
razina materijalne kulture i svakodnevni ivot plemstva,
gradskog i seoskog stanovnitva.
Cijela biblioteka podijeljena je u sedam knjiga i to prema
uobiajenoj vremenskoj razdiobi: knj. 1. Kasna antika i rani srednji vijek; knj. 2. Razvijeni srednji vijek; knj. 3. Kasni
srednji vijek; knj. 4. Razdoblje ranog novog vijeka (1617.
st.); knj. 5. Razdoblje prosvjetiteljstva (18. st.); knj. 6. Razdoblje od narodnog preporoda do Prvoga svjetskog rata;
knj. 7. Suvremeno doba (20. st.). Za svaku knjigu odreeni su urednici, a rije je o znanstvenicima recimo srednje generacije, koji su se u posljednjih dvadesetak godina
profilirali kao vrlo uspjeni povjesniari, promotori novih
metodolokih naela, istraivai koji su inicirali nunost
istraivanja niza novih povijesnih podruja i to na temelju poznate, slabo poznate ili nepoznate arhivske i druge
grae od pisanih, materijalnih i slikovnih vrela do fotografija, audiozapisa i videozapisa do intervjua s jo ivuim sudionicima nekih povijesnih dogaaja ovisno o povijesnom razdoblju. Mislim da je vano spomenuti ih ovdje
poimence: dr. sc. Zrinka Nikoli; dr. sc. Damir Karbi; dr.
sc. Marija Karbi; dr. sc. Ivan Jurkovi; dr. sc. Lovorka orali; dr. sc. Vlasta voger i dr. sc. Jasna Turkalj; dr. sc. Suzana Leek. Svakom poznavatelju suvremene hrvatske historiografije jasno je da je rije o vrlo uspjenim i vrijednim
povjesniarima koji su se znanstveno dokazali ne samo u
domaoj ve i meunarodnoj, europskoj i svjetskoj, historiografskoj areni i to sudjelovanjem u radu mnogobrojnih
skupova, kongresa i konferencija, objavljivanjem radova u
uglednim domaim i stranim serijskim i drugim publikacijama, ali i pedagokim radom sa studentima kroz predavanja na domaim i stranim sveuilitima. Osobito mi je
zadovoljstvo istaknuti da se, nakon to je utemeljeno ured-
I nte r v j u
Lovorka orali i Zoran Ladi
nitvo, pokazalo da je time oformljen prilino sloan tim

koji je pokazao tenju prema samo jednom cilju na zamiljenoj znanstvenoj razini pripremiti i objaviti Biblioteku
Povijest Hrvata. Imajui na umu injenicu da u radu na cijelom projektu sudjeluje oko 140 znanstvenika, uglavnom
mlaih ili srednje dobi, iz svih hrvatskih krajeva i svih vanih znanstvenih centara (kao primjer navodimo vanije
Osijeka, Slavonskog Broda, Zagreba, Pule, Rijeke, Zadra,
Splita, Dubrovnika), jasno je da su urednici pojedinih knjiga na sebe preuzeli teak i odgovoran teret. Prije svega, oni
su morali koordinirati suradnike na svakoj knjizi, s njima
kontinuirano korespondirati, odrediti pojedinane zadatke
svakog autora kako ne bi dolazilo do nepotrebnih ponavljanja sadraja, stalno kontrolirati da autori piu svoje rukopise prema dogovorenom naelu znanstveno, ali pitko, zanimljivo i razumljivo, odreivati koliinu teksta koji
se imao posvetiti pojedinim povijesnim temama, raditi na
izradi zemljovida i prikupljati drugi ilustrativni materijal.
I, uza sve spomenuto, svi su urednici ujedno i autori po nekoliko tekstova u knjizi kojoj su urednici ili u nekoj drugoj knjizi. Doista zahtjevan posao koji se za sada odrauje
uzorno i vrlo profesionalno.
Razlikuje li se ovo izdanje, odnosno Biblioteka, po

jo emu od dosadanjih sinteza hrvatske povijesti?
Zoran Ladi: Svaka od prije spomenutih sinteza nastala je

u specifinom povijesnom okruenju, bila je utemeljena na
odreenom stupnju razvoja historiografije, imala je svoju
svrhu i odgovarala je na potrebe trenutka u kojem je nastala. I svaka od njih imala je svoje posebnosti, a ini mi se da
su se esto i sadrajno nadopunjavale. Istraivai ni danas
ne mogu bez svake od njih jer svaka, teei k pojanjenju
povijesnih procesa koji su bili u sreditu njihova interesa,
u sebi sadri podatke koje je teko pronai negdje drugdje.
Mislim da je tako i s ovom Matiinom sintezom u procesu
nastajanja.
Ipak, rekao bih da je ovo, prije svega sa zemljopisnog i sadrajnog aspekta, prvi pokuaj da se u Hrvatskoj, u obliku
sinteze, naini pregledna povijest Hrvata kroz njihovu cjelokupnu poznatu povijest, a da se pri tome teite istraivanja i predstavljanja ne postavlja na neki dominantni aspekt,
primjerice vojnu, politiku ili ekonomsku povijest. Ili, bolje
reeno, ini mi se da je ova sinteza prva koja teite istraivanja postavlja na gotovo sve to je kreiralo neki povijesni
trenutak ili razdoblje. U tom je smislu ova edicija vieslojna. Jer, u njoj se razmatra povijest Hrvatske u nekom razdoblju u okvirima njezine dananje geografske cjeline, no
59
I nte r v j u
istodobno se, a to mi se ini i najznaajnijom posebnou,

u svih sedam knjiga detaljno razrauju svi aspekti povijesti
pojedinih hrvatskih regija (od Slavonije do Boke kotorske),
ije su povijesne slike u odreenom povijesnom razdoblju
bile sve samo ne jedinstvene. Potom se pie i o europskim
regijama u kojima su hrvatske manjine ostavile dublji trag,
a to je dosada bilo gotovo zanemareno u historiografiji.
Kroz cijelu je svoju povijest Hrvatska, ili pojedine njezine
regije, bila pod utjecajem nekoliko vojno, politiki ili religijski monih centara kao to su Rim, Venecija, Be, Budimpeta, Istanbul, ak i udaljeni Moskva ili Pariz, pa je u
svakoj knjizi razmotren i povijesni utjecaj tih sredita moi
na pojedine hrvatske regije. Uz to vrlo je vano da se itateljima prvi put predouje svakodnevni ivot na svim razinama drutva od Crkve i laikih drutvenih elita preko
urbanoga do ruralnog drutva. Zato svaka knjiga obuhvaa
odreeno razdoblje koje povezuju zajednike civilizacijske,
kulturne, intelektualne, politike, gospodarske i drutvene
osobine. No, uz te aspekte u gotovo se istoj ravnini postavljaju i dosada zapostavljeni aspekti kao to su poloaj ena,
kultovi svetaca, studentski ivot, hodoaa ili svakodnevica u razdoblju od ranoga srednjeg vijeka pa sve do kraja 20. stoljea. Osim toga, sva je knjiga obogaena velikim
brojem dosada slabo i/ili potpuno nepoznatih ilustracija te
velikim brojem povijesnih karata, koje, konzultirajui se s
autorima, izrauje ugledni hrvatski kartograf Tomislav Kaniki. Uz to, ilustrativni materijal kao i nain pisanja, prilagoen iroj italakoj publici, ne gubei pritom znanstveni
karakter, ovu ediciju pribliava svim stanovnicima Hrvatske bez obzira na razinu njihova obrazovanja. Zahtjevnijoj
publici ova e edicija biti od velike vanosti zbog injenice
da su tekstovi raeni u skladu sa suvremenim europskim
metodolokim naelima, ralambi poznatih i nepoznatih
odnosno neobjelodanjenih pisanih i vizualnih vrela te koritenju bogate domae i strane strune literature.
Na poetku pitanje koje se, sa znanstvenog, ali i ire

ga javnog motrita namee kao nuno: u emu je va
nost ovoga sveska sinteze hrvatske povijesti?
Lovorka orali: Peti po redu svezak u ediciji Povijest Hrvata, naslovljen U potrazi za mirom i blagostanjem: hrvatske zemlje u 18. stoljeu, prvo je zaokrueno, monografsko
djelo u kojem je na cjelovit, sintetski nain, na vie od 550
stranica, trudom, znanjem i znanstvenim iskustvom dvadeset suradnika, predstavljeno osamnaestostoljetno razdoblje hrvatske povijesti. Naime, dosadanje sinteze hrvatske povijesti, uz neprijepornu injenicu o njihovoj vanosti
u kontekstu nacionalne historiografije, zbirno su ili u irim vremenskim odsjecima (primjerice, pregledi hrvatske povijesti od 16. stoljea do Prvoga svjetskog rata; regionalni pregledi povijesti) predstavljale povijest hrvatskoga
ranoga novovjekovlja. U tom je kontekstu hrvatska povijest 18. stoljea bila tek dio, jedno od poglavlja (opsenije ili saetije obraenih) vremenski mnogo ire zasnovane
monografske koncepcije. Ova je knjiga prva koja je u cijelosti fokusirana iskljuivo na 18. stoljee, razdoblje koje
je u historiografskim obradama ipak bilo prilino zanemareno. Hrvatski srednji vijek ili suvremena hrvatska povijest razdoblja su s najvie aktivnih povjesniara i suklad-
60
Lovorka orali
no tomu najvie monografskih djela. Na studijima povijesti

diljem Hrvatske razdoblje 18. stoljea tek je djelomino i
nepotpuno zastupljeno, ponajvie zahvaljujui pojedinanim naporima nekih znanstvenika. A rije je o razdoblju u
kojem se stvara osnova, kreiraju razvojni imbenici koji e
biti pretea moderne, graanske Hrvatske. U tome kontekstu, u nerazmjeru izmeu vanosti toga razdoblja i stupnja
obraenosti u hrvatskoj historiografiji, drim da treba promatrati vanost objavljivanja ovoga sveska sinteze.
to, prema tome, za hrvatsku povijest znai 18. sto

ljee? U emu je njegova vanost i vrijednost obrade
u zasebnome, upravo i samo tome stoljeu posvee
nom svesku sinteze?
Lovorka orali: Kako sam navela u predgovoru knjige, a
vrijedi to i na ovome mjestu ponoviti, 18. stoljee na europskome je Zapadu doba prosvjetiteljstva, galantnosti raskonoga baroka i prponog rokokoa, vrijeme intelektualizma
i traenja puta k srei ne samo za pojedinca nego za drutvenu zajednicu u cjelini. U Habsburkoj Monarhiji, mnogoljudnoj i vienacionalnoj dravi, u sklopu koje se nalazio
nemali dio hrvatskoga prostora, kljune su figure u provoenju naela prosvjetiteljstva bili vladari Marija Terezija i Josip II., snani monarsi ija su reformska nastojanja
zahvatila hrvatske krajeva od Rijeke i Hrvatskoga primorja, preko sredinje i sjeverne Hrvatske, do istone Slavonije. Drukija je situacija bila na hrvatskome jugu, odnosno
u krajevima pod mletakom upravom (Istra, Dalmacija,
Boka kotorska). Ondje je duh novoga doba prodirao neto sporije, kontinuitet u odnosu na prola stoljea izrazitiji
I nte r v j u
je, ali se i ovdje biljee pomaci u tenji da se promjenama

(reformama) svekoliko puanstvo uini naprednijim, time
i sretnijim (Grimanijev zakon, prodor fiziokratskih naela
i drugo). Posebna su pria hrvatski krajevi u Bosni i Hercegovini (osmanska vlast) koji su ostali potpuno izvan tih
europskih trendova. Tekstovi u knjizi pokazuju da onodobna, osamnaestostoljetna Hrvatska, iako na rubu Zapada, jo uvijek s epitetom predzia kranstva, u kojoj je
vojna komponenta inila dio svakodnevlja (od hrvatskih
krajinika na sjeveru do hrvatskoga lakoga konjanitva na
jugu), ipak nije bila imuna na novitete. Ponajprije one intelektualne, kulturne i umjetnike, koji su svekolikim putovima pristizali u nae krajeve. U 18. stoljeu hrvatski plemii podiu raskone dvorce i ladanjske kurije po uzoru na
one od Francuske do tajerske, njihove privatne knjinice
broje i vie tisua naslova najraznovrsnijega tiva, modni
trendovi ne zaostaju za onima iz Mletaka, Bea ili Pete, a
navike okupljanja u kavanama i knjievnim drutvima postaju dio drutvenog svakodnevlja gradskih sredina. Sve su
to injenice o kojima se znalo malo i razasuto, a ovdje je to
sakupljeno, objedinjeno na jednome mjestu i stoga prua
jedinstvenu, potpunu spoznaju o Hrvatima i hrvatskim zemljama u posljednjem stoljeu ranoga novog vijeka.
Kako je knjiga koncipirana s obzirom na temeljnu

strukturu, tj. cjeline i poglavlja?
Lovorka orali: U skladu s koncepcijom koja vrijedi i
primjenjivat e se u svim svescima sinteze hrvatske povijesti, knjiga sadri tri temeljne cjeline. Prva, naslovljena
Opi pregled temeljne razvojne sastavnice donosi na
skupnoj razini svih hrvatskih zemalja pregled najvanijih tema-odrednica iz onodobne hrvatske povijesti. To su
politika zbivanja i politike ustanove, demografska gibanja, gospodarstvo, razvoj gradova i sela, pojedine drutvene skupine (plemstvo, seljatvo), vojna komponenta, crkva i vjerske prilike, pravni sustav, intelektualni ivot te
naposljetku svakodnevlje i svakodnevni ivot od hrvatskoga sjevera do juga. Druga cjelina nosi naslov Regionalna povijest i ovdje se, na razini pojedinih hrvatskih
regija, promatranih na razini prirodne i geografske podjele (a ne na temelju razjedinjenosti hrvatskih zemalja izmeu vie dravnih cjelina), ralanjuju sve prethodno navedene razvojne sastavnice. Kao zasebna poglavlja ovdje
se obrauju sjeverna i sredinja Hrvatska, istona Hrvatska, zapadna Hrvatska (Gorski kotar, Lika, Krbava i Primorje kao jedna cjelina te Istra, Rijeka i Kvarner kao druga cjelina), zatim hrvatski jug (Dalmacija te kao zasebno
poglavlje Dubrovaka Republika i Boka) te naposljetku
Bosna i Hercegovina. Trea, i po meni posebno vrijedna
cjelina obrauje Hrvatsku u meunarodnome kontekstu,
dakle u suodnosu, proimanjima, utjecajima i uzdarivanjima s dravama u okviru kojih su se dijelovi nae zemlje
nalazili (Hrvatska s obzirom na Habsburku Monarhiju,
Mletaku Republiku i Osmansko Carstvo), kao i s dravama i dijelovima Europe s kojima su takoer prisutne ive
gospodarske i intelektualne veze (Sveta Stolica, zemlje Zapadne Europe, slavenski svijet). Uvidom u tu, zavrnu cjelinu, postaje razvidno koliko su Hrvati pridonosili znanstvenim, kulturnim i umjetnikim gibanjima na Zapadu,
a zasigurno je najvanije ime te epohe dubrovaki erudit

svjetskoga glasa Ruer Bokovi.
Tko su suradnici na knjizi i kakav metodoloki isko

rak prua tako osmiljena i realizirana monografija
o Hrvatskoj u 18. stoljeu?
Lovorka orali: U pisanju tekstova ove knjige sudjelovalo je dvadeset autora, uglavnom predstavnika mlae i srednje generacije hrvatske historiografije. Njihova nastojanja
da poglavlja knjige promisle i prezentiraju iz vizure suvremenih spoznaja povijesne znanosti i vlastitih istraivakih
pregnua, bez optereenja prethodno nastalih sinteza povijesti hrvatskoga naroda, najznaajnija su odlika ovoga djela te, drim, ujedno i njegova najvea vrijednost. U svoje
tekstove unijeli su nove spoznaje svojih vlastitih istraivanja, duh i koncepcije stranih historiografskih djela slinih
obiljeja te na kraju, drim, imamo djelo koje je velik korak naprijed u prouavanju i prezentiranju hrvatske povijesti 18. stoljea. Takoer, zahvaljujui koncepciji edicije te
tako i ove knjige, hrvatska povijest nije prikazana na klasino rascjepkan nain (po kriteriju u kojoj su se dravnoj zajednici nalazile pojedine zemlje), ve smo nastojali,
a vjerujem i u najveoj mjeri uspjeli hrvatski prostor i
u ovome, historiografskome smislu, integrirati u jedinstvenu cjelinu. Stoga bi bilo nepravedno da imena autora, dragih kolega koji su najzasluniji za objavljivanje ove knjige, ovom prilikom ne navedemo. Donosim ih abecednim
slijedom i doista vjerujem da e brojni meu njima, neki
od njih moda jo uvijek nepoznati iroj hrvatskoj znanstvenoj javnosti (a neki priznati i poznati), s vremenom biti predvodnici novih historiografskih pravaca i pisci sjajnih novih knjiga i tekstova, kreatori nekih novih i vjerujem
modernije zasnovanih sinteza hrvatske povijesti. Autori su
sinteza: Irena Benyovsky Latin, Miroslav Bertoa, Slaven
Bertoa, Alexander Buczynski, Lovorka orali, eljko
Holjevac, Ivana Horbec, Ivana Juki, Maja Katui, Vjeran
Kursar, Nella Lonza, Vesna Miovi, Zrinka Novak, Teodora
Shek Brnardi, Robert Skenderovi, Slavko Slikovi, Nataa tefanec, Darko Vitek, Milan Vrbanus i Zdravka Zlodi.
Naposljetku, kakva je mogua primjena, recepcija i

odjek ove knjige u znanstvenoj, ali i iroj javnosti?
Lovorka orali: Bila bi lana skromnost ne nadati se da
e monografija U potrazi za mirom i blagostanjem: hrvatske
zemlje u 18. stoljeu biti vano izvorite i u mnogo toga prijeko potrebna literatura svakom znanstveniku koji se bavi
tim razdobljem hrvatske povijesti. Takoer, ono to veseli i ohrabruje, to daje smisao objavljivanju ovakvog djela, jest i injenica da e knjiga prema prvim najavama
ubrzo postati obvezatna literatura i pomagalo studentima
povijesti diljem hrvatskih sveuilita na kojima se predaje povijest. Kada je rije o iroj javnosti pamtim nekoliko desetljea unazad kada je gotovo svaka hrvatska kua
putem pretplata i akvizitera, a bez internetske prodaje u
svojem domu imala viesveanu Klaievu Povijest Hrvata, takoer izdanje Matice hrvatske. Ova edicija, u kojoj je
18. stoljee samo jedna od sedam knjiga zavrjeuje takav
tretman. Sve ostalo je na itateljstvu, znanstvenom i onom
irem, koje e s protokom vremena dati svoj sud. n
61
N e o b j av l j e n a h r va t s k a k n j i ev n o s t
Dubravka Orai Toli
MRAV SPAAVA
SVIJET
U povodu bajke Skitnje jednoga mrava Anke Maksan
Skriveni biseri hrvatske knjievnosti
Jo dalekih 1960-ih ameriki teoretiar knjievnosti Leslie Fiedler zatrpavao je rov izmeu elitne i popularne
knjievnosti. Taj je rov danas zatrpan, katkada toliko da
se vie ne vidi granica izmeu trino isplativa i knjievno
vrijedna tiva. Ipak, ostala su i mnoga nerijeena pitanja.
Gdje je granica izmeu priznatih pisaca i onih koji piu u
samoi, iz neke neobine i nepopularne ljubavi za pisanje,
daleko od uglednih nakladnika, kritike i medija? Vrijedi li
obraati pozornost na takve nevidljive autorice i autore?
Hrvatska revija u novome sastavu urednitva ve je dva puta donijela nekanonske tekstove hrvatske knjievnosti, oba
puta iz poezije, i oba puta s punom odgovornou uglednoga znanstvenika i lana naega urednitva, Josipa Uarevia. Jednom je to bilo pjesnitvo duboko skrivena pisca pod neodgonetljivim pseudonimom Sven Adam Ewin, a
drugi put dijalektna lirika Vlaste Markasovi na slavonskome starotokavskom govoru okakoga tipa.
Tu nau sklonost da uz novosti iz radionica priznatih
knjievnica i knjievnika traimo skrivene bisere hrvatske knjievnosti nastavljamo i objavljivanjem bajke Anke
Maksan Skitnje jednoga mrava. Do autoriina imena i teksta dola sam na preporuku ravnatelja Gradske knjinice u
Zadru, gospodina Ivana Pehara, koji je preuzeo brigu o toj
neobinoj autorici i omoguio joj izlazak iz anonimnosti.
Anka Maksan roena je 17. oujka 1961. u ravnokotarskome mjestu Polaa kao etvrto dijete u obitelji Kula. Nakon zavrene osmogodinje kole zapoljava se u Tvornici
mrea u Biogradu. Udaje se u Pakotane, gdje danas radi
kao spremaica u osnovnoj koli. Majka je troje djece. Sama o sebi kae: Otkad znam za sebe, pjesma me je vodila
kroz ivot, postala je dio mene. Uz pomo mnogobrojnih
sponzora i zaviajnih ljubitelja knjievnosti objavila je pet
zbiraka pjesama intimna glasa i univerzalnih tema ljubavi,
prirode, obitelji i domovine.
62
Skitnje jednoga mrava u kontekstu

umjetnike bajke
Bajku Anke Maksan Skitnje jednoga mrava odluili
smo objaviti kao prilog temi ovoga broja o hrvatskoj djejoj knjievnosti, ali i kao umjetniki vrijedan prilog neotkrivenoj djejoj knjievnosti. Autorska (umjetnika) bajka edo je moderne knjievnosti roeno u romantizmu.
Njezino su inspirativno vrelo narodne bajke, pa su i prvi
moderni bajkopisci bili skupljai i oplemenitelji narodnih
umjetnina, poput Ch. Perraulta i brae Grimm. Najpoznatiji je predstavnik autorske bajke kao osobnoga umjetnikog izraza H. Ch. Andersen. Bajke pripadaju u jednostavne
knjievne oblike u kojima udesno i nadnaravno prevladava nad zbiljskim i iskustvenim. Graene su na univerzalnoj binarnoj opreci izmeu dobra i zla, koja moe poprimati razliite narativne strukture, likovi su fantastini
ili bajkovno stilizirani, s manje ili vie individualizacije i
psiholoke karakterizacije. Klasini su bajkovni likovi vile i vilenjaci, vjetice, vukodlaci, patuljci, duhovi, zaarane
ljepotice, prinevi, princeze i sl., a u novije doba, osobito
u modernim bajkama i fantastinim priama, nadnaravna
bia nove generacije poput popularnih hobita J. R. R. Tolkiena, malih bia napola ljudske visine koji ive u rupama
na zemlji. Svojim fantastinim svjetovima i likovima, svojom oprekom dobra i zla i svojom edukativnom funkcijom
bajke pripadaju u djeju knjievnost, ali svojim sloenim
strukturama, igrom bajkovnim stereotipima i umjetnikim funkcijama mogu biti adresirane i odraslim itateljima. Bajkovni se elementi i stereotipi esto koriste i u drugim anrovima, primjerice u fantastinim priama poput
Alise u zemlji udesa L. Carrolla. anr bajke snano je utjecao na modernu umjetniku knjievnost (fantastini motivi u E. T. A. Hoffmanna, bajkovni elementi u apsurdnoj
poetici D. Harmsa, fantastina zbivanja u romanu M. Bul-
N e o b j av lj e n a h r vats k a k n ji ev n o st
gakova Majstor i Margarita). Najslavnija bajka namijenjena odraslima satirini je roman G. Orwella ivotinjska farma. Osobito je snaan utjecaj bajke i fantastinih svjetova
na postmodernistiku knjievnost posljednje treine 20. i
poetka 21. stoljea. U bajkama se uda neprestano dogaaju, ali im se nitko ne udi. U suvremenoj knjievnosti s
elementima fantastike udesa su udna, a bajkovni motivi
slue za preispitivanje granica moguega i stvarnoga, virtualnoga i realnoga (udesni svjetovi L. Borgesa, fantastini
krimii P. Pavliia, paralelni svjetovi V. Pelevina i sl.).
Najpoznatija je hrvatska autorica djejih bajka i ujedno
zaetnica autorske umjetnike bajke u hrvatskoj knjievnosti Ivana Brli-Maurani, kojoj je i posveena tema ovoga
broja u povodu 100. obljetnice njezina glasovitoga romana udnovate zgode egrta Hlapia. Bajkovni svjetovi Ivane
Brli-Maurani udesni su spojevi slavenske mitologije,
secesijskoga dekora i kransko-moralnoga svjetonazora.
Bajke Vladimira Nazora lirske su alegorije o odnosu ovjeka i prirode, graene na akavskoj usmenoj knjievnosti i
motivima iz slavenske mitologije. Suvremene bajke za djecu esto su proete humorom, svjesne su vlastitoga anra i
odmaknute od klasine bajke bilo uvoenjem realnih likova bilo igrom tradicionalnim obrascima (Sunana krinjari, Luko Paljetak, Pajo Kaniaj i dr.).
Promatrana u kontekstu suvremene umjetnike djeje
bajke, pria za djecu Skitnje jednoga mrava Anke Maksan
individualna je autorska bajka koja potuje osnovne narativne obrasce tradicionalne bajke: nadnaravna zbivanja,
otru opreku dobra i zla i vezu s ovozemaljskim moralnim
vrijednostima i ljudskim emocijama. Meutim na toj klasinoj podlozi autorica gradi osebujan fantastini svijet s
bogatom obradbom klasine bajke. Autorskoj obradbi pripadaju anr, tema, narativni tijek, likovi i jezik.
Alegorijska bajka o borbi

izmeu dobra i zla
Pria Anke Maksan alegorijska je bajka o borbi izmeu dobra i zla u kojoj su glavni junaci i junakinje bia iz
ivotinjskoga i biljnoga svijeta. Tema su bajke pustolovine mrava Kreimira, koji eli upoznati svijet, pa odlazi iz
roditeljskoga mravinjaka i postaje izbavitelj od svjetskoga
Zla. Narativni zaplet nastaje ve prvi dan izvan doma kada
se mrav nakon cjelodnevnoga pjeaenja prehladi na nonom odmoritu u zaklonu bundeve. Izlijei ga toplinom
svojega tijela krijesnica Sunica, ali kako je pri tome izgubila na grijanje previe svjetla, zaprijeti joj smrt hlaenjem,
pa ju mrav spaava dovodei joj svjetlo iz niti mjeseine.
Tako su roeni duhovna ljubav i veliko prijateljstvo. Kao
kontrastna narativna struktura Kreimirovu domu, u kojem se mukotrpno i naporno radi, slijedi idilina slika prirode u kojoj se igraju djeca, zuje pele i bumbari, lete areni leptiri. U takvoj prirodnoj idili Kreimir susree ljubav
svojega ivota bubamaru Moniku. Oni nastavljaju zajed-
Anka Maksan
no put i dolaze u obiteljski dom pauka, gdje od majke pauice saznaju da idilini svijet prijateljstva, ljubavi, igre i
dobrote nije jedini, da postoji svijet Zla koncentriran u Crnim planinama. Narativni zaplet dobiva novi zamah: pauica i bubamara prepoznaju u Kreimiru izbavitelja od Zla
i on, ponesen povjerenjem i ljubavlju, preuzima odgovornu misiju spaavanja svijeta. Napetost poinje rasti u blizini dvorca Zla u Crnim planinama, gdje Kreimir uz pomo
lista i vjetra spaava spaljeni hrast rtvu koja se neuspjeno suprotstavila zlu. Kreimira uzalud mami svojim zavodnikim arima lana tratinica, pa kada to ne uspije, mrav
dospije u tamnicu, gdje se ve nalaze mnogi koji su bili zavedeni. Vrhunac napetosti u borbi izmeu dobra i zla nastaje u asu kada se sile tame poinju kovitlati prema crvenom pucetu ne bi li pritiskom na nj zauvijek unitile svijet,
ali ih Sunica zaustavi svojim svjetlom. Kreimir se napuni
udesnom snagom, zidine se otvore, pojavi se njegova ljubljena Monika i svi koji su eljeli sauvati svijet Dobrote te
uz pomo Sunice i svjetla njezina prijateljstva unite sile
tame i Zla. Na kraju bajke hrabri se mrav sretno vraa kui sa svojom Monikom, a bajka zavrava zimskom idilom u
kojoj majka mravica pletui arape kriomice brie suze radosnice to joj se sin vratio kao hrabri mladi koji je spasio
svijet od Zla.
63
Likovi antropomorfni simboli

Apstraktnu opreku izmeu dobra i zla autorica je u narativnome svijetu svoje bajke izvela s pomou antropomorfizacije i simbolizacije. Likovi potjeu iz ivotinjskoga
i biljnoga svijeta (mrav, krijesnica, bubamara, pauica, list,
tratinica), imaju ljudske osobine i simboliziraju univerzalne vrijednosti humanoga svijeta, odnosno tamne sile zla
koje ele unititi te vrijednosti. Svojim postupkom personifikacije pria podsjea na bajku o ljubavi i portvovnosti
Sretni kraljevi Oscara Wildea u kojoj kip mrtvoga kraljevia, koji za ivota nije poznavao bijedu svijeta, izloen na
visokom stupu suosjea s ljudskim patnjama i uz pomo
prijatelja-lastavia pomae ljudima inei dobra djela. Na
slinome ideolokom kodu dobrote i ljubavi te postupku
simboline personifikacije graena je i bajka Anke Maksan. Mrav Kreimir simbol je vrijednosti djejega i mladenakoga etosa: znatielje (on naputa roditeljski dom kako
bi upoznao svijet), ljubavi (premda odlazi iz mravinjaka,
on voli svoje roditelje i na kraju se zajedno s odabranicom
svojega srca vraa kui), prijateljstva (pomae Sunici u
nevolji), suuti (borba za ivot spaljenoga hrasta), idealizma (prihvaa ulogu spasitelja od zla), hrabrosti i portvovnosti (sam se upuuje u nepoznati svijet, neustraivo se bori protiv sila zla i pobjeuje ih). Krijesnica Sunica simbol
je duhovne ljubavi i prijateljstva. Ona se zaljubljuje u mrava, ali kako zna da joj on ne moe uzvratiti erotsku ljubav,
jer ima drugo poslanje u ivotu, ugrauje svoju ljubav u
prijateljstvo i tako osnaenim svjetlom duhovne ljubavi i
prijateljstva sudjeluje u konanoj pobjedi Dobra nad Zlom.
Bubamara Monika simbol je idealne ljubavi na prvi pogled. Autorica je ljubavni par oblikovala na spoju fizikoga kontrasta (crni neugledni mrav i raskono arena bubamara) i duhovnih srodnosti (nevinost, vjernost, odanost).
Bubamara dijeli sa svojim ljubljenim dobro i zlo: oni zajedno uivaju u igri na livadi, a kada mrav krene u spaavanje
svijeta, njegova se draga zajedno s prijateljima, pomagaima i rtvama ukljuuje u borbu proziv tamnih sila. Pauica
je simbol racionalnosti, drutvene odgovornosti i politike
volje da se rijei problem svjetskoga zla, pa izabire mrava za
vou pobune i spasitelja. List i vjetar njeni su, uinkoviti i
odluni pomagai, dok je tratinica preruena zmija simbol zla koje se voli zaodijevati u primamljive lane odore
ne bi li tako lake primamilo rtve.
Jednostavnost, svjeina i
dinaminost jezika
Bajka Anke Maksan pisana je jednostavnim, svjeim i
dinaminim jezikom. Reenice su istodobno bajkovno jednostavne i zaudno realistine. Umjesto stereotipnoga poetka Bio jednom jedan car i imao tri sina pria poinje
jednostavnom reenicom iz mravljega svijeta Oko velikoga stola sjedila je cijela mravlja obitelj. Personifikacija i
64
antropomorfizacija zahvaaju sve segmente naracije (Kreimir slua hrkanje brae, majka mravica podvikuje drei ruke na bokovima, sprema sinu zaveljaj pun zrnja
za put i grli ga na odlasku u svijet, pauii se igraju Paue, ne ljuti se). Svjeini pripovijedanja pridonosi bogata
onomastika likova. To su svakodnevna imena koja se mogu
susresti u ljudskome svijetu (majka Mara, Kreimir, Monika), simbolina imena (ime krijesnice Sunice dvostruka je
ontologizacija njezina svijetleega tijela i simbolinoga svjetla Ljubavi-Prijateljstva, pauica Planinka zove se po planini u kojoj ivi, jablan Malolist po krljavosti i ogoljelosti)
ili ope imenice dotinih bia i pojava (list, vjetar, tratinica). Cijela je pria ispriana u ivim dijalozima (Pourite se! Zima e brzo doi, treba spremiti hranu u spremite, to je, jesi li bolestan?). Posebnu ar dijalozima daju
uzvici (Ja, ah, majko, ne mogu ti rei), stanke i prekinuti
govor (a ja ja jo nisam upoznao svijet), nedoreenosti
(Kreimir ili ili Kreo kako hoe ja) i onomatopeje (Klap, klap! Cvr cvr cvr tap tap mmm
mmm Cok! Zum zzzzz zum zumzum). Dinamici izraza pridonose eliptine reenice (Svuda oko njega samo tiina, teka, sablasna) i vokativi (Vjetreee, hej,
vjetre, doiiii!). Autorica se slui originalnim metaforama
(zujanje pela i bumbara prikazano je kao koncert u kojem
veliki bumbar dirigira zlatnom vlati suhe trave, ptice su
publika koja pljee krilima), ali i stalnim slikama u novim zaudnim kontekstima (pri prvome susretu s bubamarom crni je mrav bio sav crven u licu).
Zoomorfni Hlapi: utopijski svijet

dobrote u estetskome ruhu bajke
Iz ideoloke vizure bajka Anke Maksan o mravu koji
spaava svijet iskreno je naivna, ali u toj naivnosti dirljivo
simpatina i privlana. Pria je graena na opim mjestima
i bajkovnim kliejima. Dok su novele posve razliite, bajke su posve sline, kae Milivoj Solar. Tako je i u bajkovnome svijetu udesnoga mrava. Kreimir je najmlai sin u
mravljoj obitelji koji kree na pikarsko putovanje, u sreditu je zapleta dvorac Zla, a bajka ima sretan kraj: Zlo je pobijeeno, hrabri se sin vraa kui s najljepom djevojkom
i sve zavrava zimskom idilom pletenja arapa i prianja
pria. Meutim ti su bajkovni stereotipi oueni antropomorfnom simbolikom ivotinjskoga i biljnoga svijeta i tako nanovo, svjee ispripovijedani. U hrabrome mravu Anke Maksan dobili smo zoomorfnoga Hlapia, koji odlazi
od kue kako bi se sretno vratio sa svojom ljubljenom nakon pobjede Dobra nad Zlom. Bajka je edukativna, jer gradi utopijski svijet onkraj zla i pouava djecu univerzalnim
humanim vrijednostima istoe, ljubavi, marljivosti, odanosti, prijateljstva, hrabrosti. Ali ta pounost nije nametljiva ni eksplicitna. Umotana je u alegorijsku priu i estetsko
ruho sonoga pripovijedanja u kojem e uivati i djeca i
odrasli. Priznajem, i ja sam uivala! n
Anka Maksan
SKITNJE JEDNOGA MRAVA

Ilustracije: Pika Vonina
ko velikoga stola sjedila je cijela mravlja obitelj. Kako

je lijepo bilo vidjeti oca, majku i mnogobrojnu djecu
okupljene oko veere.
Hajde, Kreimire, razlomi zrno, ne moramo vie tedjeti. Sutra idemo svi u polje, etva je poela.
Nakon obilne veere svi su poli na spavanje. Kreimir
je sluao hrkanje svoje brae dok se on samo prevrtao po
postelji. Noas mu san nije dolazio na oi.
Osvanulo vrue, sparno jutro poetkom toga ljeta. Na
malome mravinjaku otvorie se naglo vrata pa se u meteu
i ciki kroz njih poe provlaiti gomila mrava.
Pourite se! Zima e brzo doi, treba spremiti hranu
u spremite.
Tako je podvikivala majka Mara drei ruke na bokovima, dok joj se bijela pregaa vukla po podu. Zatim se okrenula i pola pospremiti sobu. Ila je tako od posteljice do
posteljice, poravnavala plahte, zraila jastuke, brisala ormarie kad ono, gle! U kutu sobe na najmanjem krevetiu sjedio je najmlai mrav Kreimir i plakao. Majka hitro
napusti posao, doe do njega i stavi mu ruku na elo.
to je, jesi li bolestan?
Ja, ah, majko, ne mogu ti rei.
Jecao je Kreimir. Ramena su mu se tresla dok je majci
upuivao pogled pun tuge.
Hajde, zlato moje, slobodno mi reci, znade da te majka voli i da e ti pomoi.
Ja ne mogu vie ovako. Ljeto prolazi, ubrzo e led okovati putove, a ja ja jo nisam upoznao svijet. Tako arko
elim vidjeti nova polja, novu umu Moda je ondje ljepe, drukije
Mara je zagrlila sina i pokuala ga odgovoriti.
Sine moj, nigdje nema ljepih polja od ovih polja ni
toplijega doma od naega.
Ali vidjevi da on ne odustaje, kriom obrie suze i poe u kuhinju. Donese mu zaveljaj pun zrnja. Nakon vrsta
zagrljaja Kreimir poe u nepoznat svijet. Nije se okretao
jer nije mogao podnijeti majine suze.
Prvi dan daleko od doma

Cijeli je dan Kreimir neumorno hodao. Kad su se poele raati prve zvijezde, pronaao je zaklon ispod debele
bundeve. Stavio je ruke pod glavu i zagledao se u zvjezda-
no nebo. I dok je uivao u svjeini ljetne noi, zauli su se

razliiti umovi. Neto je ukalo, provlailo se kroz polje,
javljao se huk sove, ljuljalo se, zvuk se poput lae gibao u
tom uzburkanom moru livada, polja. Mjesec je plazio po
drveu poput srebrna, mistina ogrtaa. Kreimir se sjeti
majke, doma, pa zaplaka enjivo, neutjeno
Pihaa! Pihaa! Ah, kud sam se prehladio mrc
ba mi je i to trebalo. mrc
Ha, ha, tko to plae?
Tko tko ide i kakvo je to jako svjetlo?
Ha, ha, ha, ha, ne ide nitko, to vjetar pripovijeda meu travkama. A svjetlo, to se svjetlo zove Ljubav, a ja ja
sam krijesnica, zovem se Sunica! Zar jo nisi uo za Ljubav?
Pa mislim da je Ljubav moja majka, otac, obitelj je
Ljubav...
A kamo si se uputio tako sam?
Uputio sam se u svijet, ali nikako da iziem iz ovoga
polja. Kao da je cijeli svijet samo jedno veliko polje. Zna,
pomalo me hvata strah. Pitam se jesam li dobro postupio.
Evo, prve kapi rose padaju, hvata me neka hladnoa.
65
ekaj, pa ti sav gori, ima temperaturu.

Ma, nije to nita.
Hajde, dobro, daj mi ruku, prenijet u svoju toplinu
na tebe jer si mi od prvoga trenutka nekako poseban. Evo,
stavit u ti hladne obloge i sutra kad se probudi, bit e sve
dobro.
Hoe li ostati uz mene?
Ne mogu, moj i tvoj svijet nisu isti, ali vee nas neto
zajedniko ta Ljubav za Dom, za Dobrotu. Sreli smo se
sluajno na ovoj livadi, ali ne moemo putovati zajedno jer
ti sam mora pronai svoj put. Sad spavaj, ja u te uvati. I
kad me ne bude vidio, nemoj misliti da sam te napustila.
To znai da sam samo pola predahnuti. Ali moje svjetlo za
tebe uvijek gori. Uvijek u biti tu, iza tebe. Pratit u tvoje
korake. Spavaj, prijatelju. Laku ti no elim.
Krijesnica jo jae zaiskri i usmjeri svoje iskrice u drugome smjeru. Kreimir smiren zaspi.
Odjednom, usred noi, probudi ga tiho jeanje. Naglo
poskoi i ugleda krijesnicu kako se previja u bolovima.
Sunice! Sunice, to ti je?
Ah, potroila sam previe svjetla! Ako se posve ugasi,
mogla bih umrijeti ah, ah
to to emo uiniti? No je, nema sunca da ti daruje svjetlo, a svako je ekanje kobno.
Kreimir se okretao oko sebe grozniavo razmiljajui
kako spasiti krijesnicu. Vrijeme je istjecalo, a on nije jo nita smislio. Odlui otii do potoka ne bi li razbistrio misli. Sjeo je na obalu i promatrao vodu, a voda se ljeskala od
mjeseeve svjetlosti dok se i sam mjesec spustio i kupao u
njoj.
Svjetlost!!! usklikne Kreimir, brzo ustade i potri
do krijesnice.
Sunice, pronaao sam svjetlo! Svjetlo!
Ona ga samo nijemo pogleda. Bila je na izmaku snage.
inilo joj se da tone u dubok ponor iz kojega se nee moi izvui. Ispruila je ruke ne bi li osjetila da ju tko pridrava, ne bi li pronala oslonac. U tim je trenutcima bila tako
sama. eljela je jo samo jedan topli dodir, da osjeti barem
jo jednom toplinu koja je svakim trenutkom sve vie iezavala iz njezina tijela.
Kreimir je uze u naruje i ponese do potoka. Uao je u
vodu i poeo izvlaiti sjajne niti, kojima je obavio krijesnicu. Stavio joj je ruku ispod glave dok ju je drugom rukom
njeno milovao po kosi. aptao joj je rijei topline i ohrabrenja i uinio sve da ona osjeti elju za ivotom.
Krijesnica je osjetila tu ljubav. Nije vie bila sama. Polagano se punila svjetlom. Na trenutke bi zaspala, ali kad
bi otvorila oi, ugledala bi njegov brini pogled. Tako je to
trajalo sve do jutra. A onda prve zrake sunca prekrie mjeseeve niti i ubrzo krijesnica ustade opet puna snage i elje
za ivotom. Ostali su zajedno jo cijeli dan i no jer Kreimir nije htio poi dalje sve dok se ne uvjeri da je ona zaista
dobro.
S prvim zrakama sunca mali mrav otvori oi. Ustade
rasteui se jer je tjelovjeba bila jako vana. Gledao je svuda oko sebe ne bi li gdje ugledao krijesnicu, ali od njezina
svjetla nigdje ni traga.
66
Sunicee, hej, krijesnice, gdje si? Dobro, moda si ti

sada zaspala. Samo elim da zna da te neu zaboraviti.
Tvoje e me svjetlo uvijek grijati. Zbogom, prijateljice! Odlazim!
Krijesnica je gledala skrivena iza debeloga lista kukuruza koji je ostao od etve. Nije imala snage prii i pozdraviti se jer se bojala da bi on mogao otkriti ljubav u njezinim
oima. Da, morala je priznati sebi da se zaljubila u Ljubav
i Dobrotu koje su ispunjavale njegovu nutrinu. Ne, to nije bila tjelesna zaljubljenost. To je bila ista, nevina, ali duboka prijateljska Ljubav. Tako je pokuavala uvjeriti samu
sebe. Aaa, opet bude li mu preblizu tko zna? Njegova
njenost dok je bila bolesna kao da je u njoj poela buditi
nekakav drukiji osjeaj, koji nije dosad upoznala. Ne, bolje da ga vie ne vidi, moglo bi to prerasti i u neto drugo.
Bio je prevelika kunja za nju. Srea to on nije nita primijetio. Oh, oh kako je samo bila zbrkana. Ni sama nije razumjela to joj se dogaa. Duboko je uzdahnula, morala je
biti jaka. Prevladat e ona to, samo joj treba malo vremena.
Ma, to joj sada to treba? A, ona ve ima svoje poslanje
biti pomaga u neprestanoj borbi za Dobrotu, biti misionar
jedne druge, jo uzvienije vertikale Ljubavi. Ljubavi koja
trai odustajanje i od samoga sebe u borbi za pravedan cilj.
Znala je dobro da i on ima svoj put kojim nastavlja dalje.
Nadala se da e na tom putu naii na dobru duu s kojom
e moi stvoriti dom, obitelj doivjeti potpuno ispunjenje. Ipak, on i dalje ostaje njezin najbolji prijatelj. Ali zbog
svojega i njegova dobra pratit e ga iz daljine da mu moe, zatreba li, pritei u pomo, i to e ju sigurno ispunjavati
sreom. Jer prava se srea moe pronai najvie onda kada
daruje sebe.
Kod novih prijatelja

Opet je mjesec zaarao polja, opet je Kreimir umoran
usnuo. Probudivi se, skoio je u oblinje jezero te se poteno okupao. Misli su mu bile uza Sunicu. Ganula ga je ta
ta kod kue. Kako samo naporno i stresno rade iz dana u

dan. Od siline posla ne opaaju ljepotu oko sebe. A moglo
bi se i to tako lijepo sve uskladiti. Treba biti gospodar vremenu, zauzdati ga nekako. Vrijeme tako brzo prolazi, a ivot hm on se vie ne vraa.
Okrenuo se oko sebe jer je tek sad opazio da je livada
utihnula. Zvonii su sklopili vjee, bumbar je ve odavno
nekamo odletio, a djeca su pola svojim kuama. Kreimir
se ispruio ispod golema, zelena lista i zaspao.
Na krilima ljubavi
topla djevojka. Na tren je pomislio kako bi bilo lijepo ostati uz nju, a onda se trgnuo. Ne, ne moe, on ima svoj ucrtani put. Samo, u srcu se rodila neka njenost koja e se s
vremenom razviti u prekrasno prijateljstvo bude li im ivot
dao priliku.
Krenuo je dalje. Iao je, iao, dok na nekome proplanku nije ugledao djecu kako se igraju kleei na travi. Tiho
se prikrao, polagano se uspinjao uz lea oblinjeg djeaka.
Ljuljao se po crnoj, kovravoj kosi, grickao ga za vrat, kakljao iza uha. Djeak je poskoio i uz ciku ostale djece pokuao stresti Kreimira s tijela. U sveopem veselju livada je
naprosto oivjela. Gotovo neujno, lepravo doaptavali su
se njeno ruiasti zvonii. Na jednome se ljuljalo malo,
okruglo tijelo s velikim oima. Velika su ticala stajala uronjena u medenu slast peludi. A tek odora O, kakva je to
samo odora bila! ute pruge kao da su izronile iz zagrljaja
sunca pa se nadmeu s drugim prugama mrkima kao no.
Hm, zato sam ja potpuno crn? Evo, svatko ima neku proljetnu haljinu, samo ja, hmm, da, samo sam ja uvijek
crn. I tko bi se mogao zaljubiti u mene kad sam toliko razliit? Eh, ba sam ljut!
Opet je sebi u bradu mrmljao nezadovoljni Kreimir.
Zatim je poao dalje. Ve izdaleka zauje pjesmu. Kad je
priao blie, ugleda zbor arenih leptira. Sjedili su na rascvjetanim cvjetovima maka, zvonia, maslaka, vodopije.
O, kako ih je samo bilo vidjeti! Onako dok su mahali plamteim krilima inilo se da e zapaliti livadu. Dirigirao im je
veliki bumbar zlatnom vlati suhe trave. Na granama su sjedile ptice i svaku bi pjesmu popratile pljeui snano krilima. A po bijelome kamenu plesala su etiri zelena gutera.
Nekoliko pelica sviralo je violinu, ali veliki maestro za klavirom bio je glavom i bradom cvrak.
Klap, klap! Cvr cvr cvr tap tap mmm
mmm Cok! Zum zzzzz zum zumzum. Sve se njihalo, lepralo i sunce je silo meu njih pa se igralo, igralo.
Tako je to trajalo satima. Kreimir je utonuo u misli. Prvi
je put vidio tako oputen, neoptereen svijet. Sjetio se ivo-
Kap rose jo je uvijek svjetlucala na pauini. Bijelim,

pranim putem odjekivala je Kreimirova pjesma. Iz zaveljaja je izvadio omanje zrno i poeo pomalo jesti. Misli su
mu odlutale Sunici. Osjetio je neku dragost oko srca jer
je ta mala krijesnica nosila u sebi ono neto to ni sam sebi nije mogao objasniti. Znao je samo da je na svojem putu susreo prijateljicu koju e s posebnom njenou uvijek
nositi u srcu. S takvim razmiljanjem ponovno zapjeva:
Ja sam Kreo, mali mrav, hodam svijetom iv i zdrav,
ljubav svoju traim ja, njam, njam, gric, ah!
Kao zaaran buljio je u stvorenje ispred sebe. Gledao je
ta dva bistra oka i punana rumena usta. Ljuljala se na podebljoj vlati trave, a crvena joj je haljina leprala oko nogu.
Gore, dolje, gore, dolje hop! Doskoi do njega.
Dobar dan, kako se zove?
Ja ja sam mrav Kreimir ili... ili Kreo kako hoe ja
Nespretno je zamuckivao sav crven u licu.
A to radi tako sam?
Ja poao sam upoznati svijet.
I jesi li ga upoznao?
Jesam sada, evo ovaj trenutak.
Hi, hi, hi.
Nasmije se bubamara i zavrti poput zvrka.
A hoe li ti meni rei kako se zove?
Ja sam Monika. Hajde, hoe li se igrati sa mnom?
Kreimir isprui ruku i ona ga povede u polje puno
vrijeska, stolisnika i zvonia. Penjali su se po peteljkama
cvjetova, provlaili kroz ikaru, trali strmim obroncima.
Heej, Monikaa!
Heeeej, Monikaaaaa!
Nadvikivali su se oslukujui jeku meu brdima.
Kreooo!
Kreooooooo
utite!!! Ne mogu spavati od vas. Ba sam bio zadrijemao.
Oh, oprostite, molim Vas, nismo mislili da nekomu
smetamo svojom vikom. Ne ljutite se.
Ma nee, ne ljutim se, samo sam star i bolestan pa mi
katkad zasmeta galama.
Aaa kako se Vi zovete?
67
Zovem se jablan Malolist. Vidite kako sam zakrljao

i malen. U djetinjstvu nikad nisam htio jesti povre. To mi
je ba bilo bljak i zbog toga sam ovako malen i gotovo bez
listova. Evo, ni ptice nee u moju blizinu. mrc mrc
nikad nisam na prsima osjetio toplinu gnijezda. mrc
mrc
Nemoj plakati. Molim te, Malolistu. Sada emo te
bubamara i ja zagrliti. Ha, to kae, je li ti lijepo? Cmok,
cmok. Evo ti i poljubac.
Ah, tako sam sretan. Vjerujte, ne bi mi bilo ao ni
umrijeti jer sam prvi put osjetio to znai biti poljubljen.
I mogu vam rei, to je tako, tako lijepo. Mogu li dobiti jo
jedan?
Ha, ha, poljubit emo te jo jednom. Cmok, cmok! A
sada zbogom, moramo dalje u nove pustolovine.
Nebo nije uvijek vedro

Kreimir i Monika nastavie put. Drali su se hlada pa
su jako brzo preli dobar dio puta.
Pred sam suton dooe do malene kuice u kojoj je ve
gorjelo svjetlo. Za malenim stolom sjedili su pauii i igrali
se Paue, ne ljuti se. Majka pauica prela je tanke, sjajne
niti da bi zatim od njih plela veliku, veliku mreu.
Kuc, kuc! Dobra veer, mi smo Kreimir i Monika,
moemo li prenoiti kod vas?
Dobra veer i dobro nam doli, mi se tako radujemo
gostima. Ja sam Planinka. Lijepo je upoznati nove prijatelje.
Majka pauica ustade, strese preostale niti s tamne pregae i uljudno ih pozva za stol. Oni se pridruie djeci pa
su ih neko vrijeme promatrali kako se igraju, a onda se svi
skupa poee igrati. Dugo su se tako igrali uz veseo smijeh
malih pauia. A oni su bili tako slatki, prepuni ivotne radosti. Kad su djeca pola na spavanje, Kreimir upita majku pauicu:
Gospoo Planinka, kakva je ono mrea to ste ju
ispleli od tih sjajnih niti?
Ah, to nam slui za obranu. Kad nas tko eli napasti,
ja samo razvuem mreu i oni upadnu u nju. Kad bi barem
i Zlo koje se krije duboko u utrobi Crnih planina moglo
upasti u nju, svijet bi bio spaen.
Spaen? Svijet?
Da, dragi moji, zar vam to nije poznato? Pa dobro me
posluajte Jednom davno vodila se velika borba izmeu
Dobra i Zla. Dobro je pobijedilo i zauvijek protjeralo Zlo iz
svojega kraljevstva. Svijetom je vladao mir. Tekle su bistre
rijeke prepune riba. ume su disale punim pluima, drvee
je hodalo i kad bi se tko zaelio hlada, bilo je dovoljno da
pozove neko drvo i ono bi odmah dolo. Morske su dubine
vrvjele ivotom i nisi znao koje je kraljevstvo ljepe, ono u
moru ili ono na zemlji. A tek planine! Svojom su postojanou i vrstinom, svojim mirisnim biljem budile iskonsku
elju za istoom due. A onda opet, uz neprestano rovanje, Zlo izie na povrinu. Naalost, svojim otrovnim dahom okui mnoge. I ovdje na zemlji pronae pomagae jer
68
ono samo ne bi moglo opstati. Vatra svojim prodrljivim

jezikom sve vie guta naa polja. Grade kule pune lanih
snova u koje useljavaju svoje pristae. Malo tko vie razmilja o Dobru. Svatko se eli to prije useliti u kulu, dobiti
krov nad glavom, biti moan, vaan. Nema vie bijelih, pahuljastih oblaka. Svijetom vlada Nered.
Ali, zato se nitko ne suprotstavi tomu Neredu, tomu
Zlu?
Zato to nitko nema hrabrosti, a moda i zato to veina Zlo ne uzima za ozbiljno ili ga podcjenjuje. Zlo je pametno, ali pamet liena ljubavi raa oholost. Zlo je najvei zavodnik, tako lukav, prepreden, mnogi ga ne mogu na
vrijeme prepoznati. A kad ga prepoznaju, naalost, mnogo
puta ve bude kasno. I jo neto. Zlo je nesretno vidi li da je
netko drugi uspjean, potovan, voljen. Ono to ne podnosi
i uinit e sve da napakosti takvima jer su mu oni najvea
smetnja. Zbog njih se osjea ugroeno pa napada, napada
neprestano.
Majka pauica pogleda u Kreimira, oi joj na as zablistaju kao da je iskra nade proletjela kroz njih.
Sluaj, Kreimire, pa ti bi mogao biti na voa.
too? Ah, molim Vas, ne alite se sa mnom. Gdje bih
ja ovako neznatan, malen ha, ha... ja gotovo nevidljiv,
kako bih ja mogao biti voa? Pa mene moe odnijeti malo jai vjetar.
Svako je stvorenje dar Dobra. U njegovim si oima
velik onoliko koliko si ispunjen dobrotom, a moan onoliko koliko ljubi, zato ti kaem da si dosta jak.
Ali ja, otkud, kako ja? Evo, ni ja sam ne vjerujem u
sebe.
Ali ja vjerujem u tebe. Ti to moe!
S velikom je strau uskliknula bubamara.
Snaga nije u miiima, nego u srcu, a tvoje je srce prava riznica Ljubavi.
Mravac je pogledao u njezine oi sjajne poput sunca i
osjetio doista neku udnu snagu u svojoj nutrini. Kao da
se njezino veliko povjerenje pretoilo u njegovu duu i zaigralo neku udnu igru. Pokuavao je shvatiti koliko je Zlo
jako kad se tako olako moe poigravati sa sudbinom svijeta. Morao je biti hrabar, morao je to nauiti jer radi se o
opstanku. Kao da su mu narasle ruke, noge, ma osjeao se
tako jak
Dobro, poi u u Crne planine zaustaviti Zlo, pokuati spasiti svijet.
U daljini se osjeao slatkast miris trave. Na istoku se
pojavilo jutarnje rumenilo. Kreimir rairi ruke da ih jo
jednom zagrli i uputi se u smjeru planine.
U raljama Crnih planina

Prilazio je polaganim korakom. Stope su mu duboko
uranjale u sivilo pepela. Svuda oko njega samo tiina, teka,
sablasna Koraao je, neprestano se osvrui, dalje, dublje
meu stijene. Pusto, sama pusto...
Ah, joooj, jaoo!
Kreimir je sav protrnuo, zaustavio se i ugledao ispred
sebe stablo. Stajalo je snudeno, jadno, crno, napola spaljeno. Nekoliko listia koji su ostali poteeni samo su beivotno visjeli.
Hej! Zato jei?
Nnne, ja ne jeeeim jjja umirem. Polako prolaze
bolni i osamljeni sati. Izgubio sam nadu. Nema umorenja
meu mojim granama.
Tko ti je to uinio?
Zlo, zlo koje unitava sve oko sebe. Ja sam se suprotstavio i vidi kako plaam. Neko sam bio ponosan hrast,
kronja je odjekivala pjevom ptica, a sada ah, joj, ah Prepustit u se, nemam vie snage, gotovo je ah joj
Priekaj, ti ne smije umrijeti, jer ako umre, umrijet
e i nada, a kako e svijet opstati bez nade? Evo, sad u potrati pronai izvor.
Kreimir je potrao svom snagom. Niz lice su mu se kotrljale kapljice znoja, ulazile u oi, ali on nije za to puno
mario. Morao je pronai izvor to prije. Iz daljine se zaulo krijetanje vrana. Kruile su ve dugo na jednome mjestu. Ondje mora da je izvor. Potrao je jo ee, silovitije.
Napokon ga je ugledao. Jadan, siv, mutan izvor. Po vodi su
plutali debeli slojevi pepela. Ali u emu e nositi vodu kad
je sve crno, spaljeno. Pogledao je oko sebe i duboko ispod
jedne stijene ugledao listi koji jo nije dotaknula vatra.
Listiu, molim te, doi. Hajde, ponesi na leima vodu. Moramo spasiti ivot jednomu stablu. Hajde, hajde, listiu, moolim tee!
Rado bih pomogao, ali ne mogu se pomaknuti. Noge
mi je priklijetio kameni. Pozovi vjetar, on e ga sigurno
odgurnuti.
Vjetreee, hej, vjetre, doiiii!
Zau se snaan fijuk, zakovitla se pepeo pa se raspri
po oblinjim stijenama. Isprui vjetar ruku, podignu listi
i napuni ga vodom. A Kreimir uze vodu u usta i pouri za
vjetrom. Tako su napajali ve polumrtav hrast. No morali
su predahnuti jer ih je ve obavio mrak.
Dva su se duga dana borili vjetar, listi i mrav. Ve iscrpljeni, sjeli su malo poinuti. Kreimir je outio glavobolju.
Otvori na trenutak oi i pogleda prema udaljenim stijenama. Tamo je iz povee pukotine isijavalo svjetlo. Sunica.
Prati ga. Bi mu toplo oko due. Pogled mu poe prema stablu, kad ono Stablo stoji uspravno, mlado lie zauti,
rane su poele zarastati. Kreimir poskoi, dade ruku vjetru, a vjetar podignu listi. Plesali su oko stabla prepuni
sree jer su uspjeli spasiti jedan ivot. Pogleda prema stijeni, svjetlo se vie nije vidjelo.
Lake je kad nisi sam

Ve idue jutro, oporavljeni od umora i okrijepljeni
snom, krenue dalje. Put je bio naporan; velike, crne ploe klizile su pod njihovim nogama. Ali oni su, sve troje, bili
opijeni snom o slobodi pa im nita nije smetalo.
Ha, kako ste vi dobri prijatelji, ba vam hvala to ste
obojica sa mnom.
A kako bismo te pustili sama?, zaumi listi, idemo s
tobom i zbog sebe. Nikad me nita u ivotu nije tako razveselilo kao kad sam doivio ponovni rast stabla. Sama spoznaja da sam pomogao nekomu da oivi ispunjava me neizrecivom sreom. Hvala ti, Kreimire, to si me pozvao da
ti pomognem.
Pst, stiajte se, ini mi se da smo se primaknuli dvorcu
Zla. Eno, vidite ulaz. Hajde, tiho tiho
apatom e vjetar dok je upirao prst u smjeru velikoga,
mranog otvora. Tamo malo podalje kroz tamu su se nazirali tmurni zidovi dvorca. S krovova visokih kula polijetale
su sure vrane neprestano grakui.
Hu, hu-hu, hu!
Odnekud se zaula sova.
Evo to emo uiniti. Listi i ja emo nekako pokuati ui, a ti, vjetre, ostani vani. Ako se ne vratimo do izlaska
sunca, poi po pomo. I jo neto, ako se ne vratim, molim
te reci jednoj bubamari da sam ju jako volio. Zna, vjetre,
ne zaboravi, to mi je jako, jako vano. I pozdravi krijesnicu,
moju dragu prijateljicu, pozdravi ju i neka nikad ne prestane sanjati
Hou, Kreimire, prenijet u im. Ali vjerujem da e
ih opet susresti.
Zagrlie se i krenue. Kreimiru je pred oima lebdjela
Monikina slika, a onda opet negdje u kutku srca zagrije ga
toplina njene, male krijesnice i grijala ga je, grijala, dok su
listi i on ulazili u uzak, mraan otvor. Iznenada ih neto
poput najveega usisivaa snano povue naprijed. Nali
su se na prostranoj livadi. Oko njih su zujale pele, letjele
bubamare, zavodljivo plesale tratinice. Jedna se izdvoji pa
sladunjavim osmijehom, nevino trepui, prie Kreimiru.
Nije li divan ovaj na svijet? Doi, pridrui nam se.
Pogledaj, pogledaj kako mi bezbrino ivimo, ha, ha. Hajde, igrajmo se skrivaa, moolim teee. Evo, darovat u ti
zlatni tapi koji e ti dati veliku mo.
Kreimir je jedan trenutak nijemo gledao zateen. A
onda se rasrdi.
69
Majko Planinko, majko Planinko! Ja, ja moram za

njim. Ne mogu ga pustiti sama. Ja ja ga volim
Polako, dijete, ne brini se. Ovo je borba svih nas. Evo,
otkucavaju zadnji sati. Moramo spasiti svijet.
Ubrzo su umom zabrujali zvukovi. Sve to je puzalo,
plivalo, letjelo, hodalo, sve, ba sve polo je u nakani da zaustavi Zlo. Majka pauica stajala je pokraj izvora Ljubavi i
svakoga posebno napajala tom najmonijom snagom.
Posljednja borba izmeu Dobra i Zla
Tko si ti kad sebi prisvaja mo? Uostalom, hm, kako

mi moe dati neto to nema?
Ha, ha, zato se boji moi? Vidi, sve dok imam mo
mogu drati u aci sve oko sebe. Najdrae mi je dok ih gledam kako mi se dodvoravaju, uvijaju poput crvia. Oooo,
to mi tako imponira. Zna, ja mrzim iskrenost, ona je tako
dosadna, ona se uvijek za neto bori, ha, ha, a i ti iskreni
malo gdje uspijevaju. Hajde, pridrui nam se, bit e ti tako lijepo. Vladat emo skupa, bit e moan i imati mnogo, mnogo podanika. Svijet e ti biti pod nogama. Ha, ha,
haaa
Ne, ne mogu. Poznajem samo jednu mo, a to sigurno nije ta mo koju ti ima. Ni tvoji prijatelji ne mogu biti
moji. Pusti me na miru. Ne razumijem to se ovdje dogaa,
ali znam da mi tu nije mjesto. Gdje je listi? Listiuuu, gdje
si?! Idemo kui!
Tratinici se lice izoblii od ljutnje. Jo je nitko nije tako odbio, a ona je apsolutni gospodar svega. Zbaci cvjetni
ogrta sa sebe. E, sada e im ona pokazati svoje pravo lice.
Nema anse! Ne moete se vie vratiti u svoj svijet!
Heej, straari, bacite ih u tamnicu! Oni ne zavreuju uivati u ovoj ljepoti. A, vi! Samo da znate, va svijet koji toliko
volite bit e uniten ve sljedeega dana. Hajde, vodite ih!
Nemirna ljubav
A u malenoj kuici usred zelene ume jedna bubamara
nije mogla usnuti. Nemir joj je obuzimao duu. eznutljivo je gledala u no obasjanu mjeseinom. Sve je drijemalo
tiho, tiho, samo je njezino srce bilo tako nemirno. Ona je
s toliko vjere poslala Kreimira u ralje Crne planine, poduprla ga u borbi za plemenite ciljeve, ali hoe li se vratiti?
70
Odjednom se nebo smrailo. Svijet podzemlja naglo je

doivio preobrazbu. Zanosna se tratinica pretvori u muljava, vlana ljigavca. Slatkorjeiva su usta izbacivala smrad
trule nutrine. A zlatni se tap poe uvijati i naposljetku postade zmija otrovnica. Livadu je progutala movara.
Ah, to je ovo? zaprepateno je pitao listi.
To je ono o emu je govorila majka Planinka. Sad mi
je tek jasno zato je rekla da je Zlo lukavo. Katkad ga nije
lako prepoznati. Pogotovo naivnoj, istoj dui koja vjeruje
da je Dobro u svima.
Ovo je njihova utopija utopija, ukao je listi.
Odjednom se iz susjedne tamnice zau slabaan glasi.
Tko ste vi? Jesu li i vas prevarili?
Mi smo Kreimir i listi, doli smo spasiti svijet, a tko
si ti?
Ja sam krijesnica, evo ima nas ovdje mnogo. Nas su
uspjeli zavesti, zatvorili nas i pokrali nae iskrice svjetla, samo da bi sebi napravili umjetno sunce.
Krijesnica! Moja je prijateljica takoer krijesnica.
Dosta! utite, utite! Ve prije izlaska sunca i vi ete
umrijeti. Ba kao i va svijet, ha, ha, ha, ha, ha...
Meu hladnim zidinama sablasno je odjekivao smijeh.
Kreimir je sklopio oi, mislio je na Moniku, ali s vremena na vrijeme u misli mu je dolazila i Sunica. Nije mogao razumjeti sama sebe. Ali sad nije bilo vrijeme da se bavi
time, ekali su Smrt. Kreimiru je lice bilo napeto od silna
razmiljanja. Ne, ne smije se slomiti pod pritiskom zlostavljaa. Ne smije ni pomisliti na poraz. Uzao straha stezao
mu je eludac. vrsto je stisnuo zube. Nije naviknuo na taj
uasni osjeaj nemoi. A onda se sjeti svih onih koji zbog
svoje dobrote zasluuju bolji svijet. Kleknuo je i molio se
s velikim nadahnuem. Osjeao je kako ga ispunjava mir.
Kreo, hoemo hoemo li zaista umrijeti?
Listi se stisnuo u kut i sav ukoen oslukivao korake
straara.
Ne boj se! Mi nismo sami, neemo se predati. Zar mi
vie ne vjeruje?
Ali, ali, Kreo, gdje je sada taj Dobri? Zato smo sami
meu ovom ruljom? Da nas nije moda ostavio?
Dobro, smiri se, evo pokuat u pronai izlaz.
Prolazili su sati, oko njih je vladala grobna tiina. Kreimir se okretao po tamnici, lupkao po zidovima ne bi li pronaao kakvu pukotinu. Doe do kraja jedne izboine, poskliznu se i poe padati...
Oooo, joj! Aaah

Kreoo, Kreo, gdje si?!, panino uzviknu listi okreui glavu u svim smjerovima. Dopuzao je do kraja izboine, oprezno se nagnuo i sav se najeio. Ispod njega je
zjapila strana dubina ponora. Na dnu se ulo zlokobno
klokotanje vode koja se munjevitom brzinom gubila negdje u dubini.
Ah, mrc jadni Kreimir mrc zauvijek je izgubljen, mrc mrc...
Listi je neutjeno jecao osjeajui bol zbog gubitka prijatelja.
Kreimir je propadao sve dublje i dublje. Ponor je bio
zastraujue dubok.
Zar je ovo kraj, pomozi mi, Dobri!!!
Odjednom utonu u neto mekano i poe se pomalo uzdizati prema izlazu iz ponora.
Hej, listiu, listiuuu! Primakni se blie rubu i pomogni mi da se uspnem.
to, ali kako kako si se uspio spasiti?
Dok sam padao, odjednom se ukazalo svjetlo, a ispod mene se naao bijeli, pahuljasti oblak. Evo, vidi, i sad
stojim na njemu, hajde, daj mi ruku i pomogni da preskoim rub.
Ali ja ja nita ne vidim, samo tebe kako lebdi. Dobro, evo ti moja ruka.
Listi jako povue Kreimira te se obojica, dobrano iscrpljena, sruie na tvrdo tlo elije.
to se vie primicala zora, to su stvorovi tame bili sve
nemirniji. Meu kamenim zidinama sve su jae i bre odjekivali zvuci bubnjeva. Stvorovi su se okupljali da bi na kraju postali jedna velika masa koja se sve vie kotrljala prema velikome, crvenom pucetu. Uzvikivali su ratne poklike
odailjui poruke mrnje. Jo malo, jo samo malo do pritiskanja puceta i svijet e zauvijek nestati. Kreimir je, trpei strahovite bolove, upotrijebio nadljudsku snagu da slomi reetke.
O, Dobri, daj mi snage da zaustavim Zlo!, jo jednom
zavapi Kreimir. Odjednom su se ipke ispred njega razmaknule. S tijela se slijevao znoj. Svaka kap koja bi dotaknula
podzemlje pretvarala se u prekrasan cvijet. Masa se jo bre zakotrlja elei Kreimiru presjei put. Ali ju neka udna
snaga svjetlosti zaustavi. Sunica je izgarala do posljednje
zrake da pomogne zaustaviti Zlo. Izgarajui, gubila je svjetlo, davala je ivot za prijatelja. Ali snaga Dobrote nije joj
dopustila da klone. Jo malo, jo samo malo.
Odjednom se rastvorie vrata na zidinama. Kreimir
krajikom oka ugleda crvenu bubamarinu haljinu. Tu su
se nali svi oni koji su htjeli sauvati svijet. Ulazili su i borili se ne marei za sebe, morali su pobijediti, Dobro je bilo u njima.
Kreimir jo jae potri, brzo, brzo Poe se raati prva zraka zore, Kreimir se baci zadnjom snagom i uniti crveno puce. Zadrhti svod! Zemlja se rastvori, proguta Masu.
Zauvijek nestade Zlo.
Zrake sunca obasjae livadu. Crna planina odjene cvjetnu haljinu, a prostrane obronke nadlijetale su ptice. Svijet
je spaen Ljubavlju.
Prijatelji su se grlili ganuti meusobnom ljubavlju.

Svatko se elio vratiti u svoj dom i ponijeti sa sobom onu
toplu duu zajednitva. Pratio ih je jak vjetar dok su koraali skrovitim putem. Ili su veselo agorei. Kreimir je zastao, jo jednom pogledao u planinu, dok mu je srce grijala
neizmjerna nada da e tamo meu stijenama opet zasjati
svjetlo drage mu prijateljice. I ugleda ga kako slabano drhturi i nastavlja svoj put. Sunica, taj snani misionar Ljubavi, nastavila je slijediti svoje poslanje. Sunica, koja je smogla snage nadvladati kunju. Krijesnica koja je, bez obzira
na proivljene trenutke slabosti, na kraju krajeva bila pobjednica vjeno zaljubljena u samu Ljubav.
I od snova se moe ivjeti

Na latici ruiasta zvonia, drei se za ruke, sjedili su
mali mrav Kreimir i bubamara Monika. Dok su iznad njih
plovili pahuljasti oblaci, sanjali su svoj san. eljeli su sauvati svoj dio svijeta, komadi koji je pripadao samo njima.
Svijet ovijen Dobrotom.
Povratak
Opet je dolo ljeto. Majka Mara rastvorila je prozore i
vrata da se zrai cijela kua. Pogled joj je odlutao u daljinu
a iz grudi joj se oteo dubok uzdah. Boe, gdje je sada njezin
sin? Je li iv i hoe li se ikad vratiti?
Odjednom je zaula radosno dozivanje. Proli su je trnci, bio je to tako poznat glas.
Majko! Draga majko, evo nas.
Majka pogleda u smjeru glasa i ugleda svojega sina kako za ruku dri najljepu djevojku koju je ikad vidjela. Rairi ruke i potri im ususret.
Braa i sestre klicali su od veselja, a Kreimiru je srce
kucalo sve jae. Nije mogao progovoriti ni rijei, samo je
vrsto zagrlio majku.
U dugim zimskim veerima kad je snijeg zatrpao putove, uz toplo pucketanje vatre, njih su dvoje prepriavali
svoje doivljaje. Majka je sjedila na svojoj stoliici i plela
arape za djecu. Samo bi gdjekad, kriomice, obrisala suzu s
lica. To je bila suza golema ponosa to je njezino dijete izraslo u tako hrabra mladia.
I dok se u bijeloj dolini izvijao tanak mlaz dima, u malome je mravinjaku cvjetala ljubav i raala nove plodove
Dobrote, koja je u svakome vremenu toliko potrebna ovomu svijetu. n
71
Dunja Detoni Dujmi
PRESLAGIVANJE
PRIVIDA
N
ema dvojbe da se pjesnitvo nalazi na poetku ali i u

sreditu viesveanoga opusa Lane Derka (1969);
takoer, ono je zasluno za svjetonazorsku konzistentnost
u djelima ove knjievnice za koju s vremenom postaje sve
znakovitija vrstovna raznolikost, odnosno anrovsko proimanje, katkad i stapanje, poetskoga, kratkoproznoga,
romanesknoga, esejistikoga i dramskoga sloga. U povelikom broju njezinih pjesnikih knjiga (Usputna raspela,
1995; Utoite luonoa, 1996; Eva iz potanskog sanduia, 1997; krabica za sjene, 1999; Osjeam melakoliju, 2002;
uma nam alje stablo e-mailom, 2004; Striptiz utnje, 2006;
Tko je postrojio nebodere, 2007; ah sa snijegom, 2011) sustavno se pojavljuje emocionalno krhki iskazni subjekt koji
iz mikrosvijeta svoje intime katkad zaudno, katkad resko
pa i na rubu groteske progovara o graninim situacijama
na kojima se oituje napetost izmeu implicitnog autora i
izvanjskoga svijeta. Tipina opinjenost samoom u urbanoga lirskoga govornika nerijetko se sudara sa znakovima
pristiglima iz sfere prozaine, najee grube svakodnevice, od tehnikih dostignua do aktualne politike scene; iz
zbirke u zbirku postaje razvidno da se tjeskobni pojedinac
ne moe nositi sa zbiljom jer mu nikada ne e pripasti, da
je komunikacija s Drugim takoer nemogua te da je jedini nain bijega od fatalne dezintegracije identiteta igra
skrivanja u prostorima jezika. Ta se igra najee pokazuje
u postupku jezinoga pretraivanja najblie stvarnosne pozornice, u traganju za sporednim pa i naoko bezvrijednim
pojedinostima koje se u dodiru s unutarnjim nespokojem,
najee enskoga govornika, preokreu u vane pokretae
razmiljanja utemeljena na drukijem rasporedu vrijednosti, na paradoksnom poslagivanju unutarnjih i izvanjskih
sadraja. Pri takvom, nerijetko ludistikom, preslojavanju
zbilje dolazi do poetskog izjednaivanja velikoga i malenoga, vanoga i sporednoga, ljudskoga i predmetnoga, do
skrivanja osobnoga iza javnoga, ukratko, oblikuju se (katkad i na rubu hermetinosti) zaudne slike zbilje uz pomo
jezine gnominosti i nadrealistinih pojmovnih akrobacija.
U ovom e se prikazu razmotriti kako se promatraka
tehnika iz drugoga kuta, tipina za pjesnitvo Lane Derka,
72
realizirala u njezinim proznim djelima. U zbirci kratkih

proza Oslukivanje anela (2003) narativnim se jezikom
oblikuju poetske minijature usredotoene na istraivanje
detalja koji pak upozoravaju na prazninu u otunim ljudskim egzistencijama; rije je o pojedincima na rubu postojanja, o onima koji nalikuju potronoj robi bez svijesti
o svojem trajanju; no kvaka je u tome da oni reagiraju
upravo na neke izrazito prozaine izvanjske poticaje i tako osvjeuju zbilju prepunu nerijeenih zagonetki. Te
se zagonetke poinju oditavati ponajvie u mikrosvemiru boravita punih tajne alkemije, najee u samakim
sobama novogradskih naselja, u prolazu kroz neke suburbane prostore, ekajui neki telefonski poziv ili oslukujui
pojavu anela u prirodi. Na taj se nain detektiraju raznovrsni paradoksi, zagonetne pojave, prividi, zaudan smisao
mehaniziranih postupaka ili rituala, iluzionizam mate,
a pritom povremeno sudjeluju i personificirani predmeti stvarajui predodbu da su ljudi i predmeti pomijeali
osobine i uloge, iako su podjednako nemoni u susretu s
konformizmom i stereotipima. Ti su prostori kontaminirani surogatima bitka, a meuljudska komunikacija
prijetvornou. Kako su likovi esto nalik sjenama (Suhe.
Zgrudane. Dosadne. Zgruane.) u kojih je na rizinom
minskom polju unutranjosti izraena mizantropija, autorica povremeno postavlja i pitanje o rodnim odnosima;
ovdje su oni jo na razini sueljavanja enskog instinkta i
muke racionalnosti, podjednako nemonih u obogaljenom i krvlju okaljanom stoljeu (Oni gledaju dijete kako
pue po tepihu, vriti i smije se. Helenina perspektiva je ablja, ona sjedi na ari i onemoguuje Ivanu da sagleda tepih
kao cjelinu. Ivanova je perspektiva ptija, on sjedi na stolcu
i upija djetetov tlocrt. ak i gledajui dijete iz istoga kuta,
jednake perspektive, oni ne vide isto.).
U nefabularnim prilozima ove prve prozne knjige Lane Derka konstantni su tzv. metafiziki kljuevi (zajedniki naslov etiriju priloga), to e rei da naracija uglavnom tei zavrnom klimaksu sadranom u paradoksnoj,
apsurdnoj ili grotesknoj poenti (npr. lik koji je godinama
pomno uvao, umalo njegovao kune predmete, iz granatom razorena stana odluio je spasiti samo fikus); iz tih se
poenti povremeno iitava i pripovjedaici svojstvena konstatacija da se istina mijenja u vremenu i prostoru te ovisi o
diktatu dojmljivosti.
Druga autoriina knjiga kratkih proza Zastava od praine (2009) pokazuje strukturnu ulananost (mnoge se prozne cjeline motivski i svjetonazorno pa i u postupku profiliranja likova nadovezuju na prethodne); takoer, temeljni
bi stilski kliej bila hiperbolinost kao nain oditavanja
stanja zbilje u kojoj je sve pojaano i preuveliano i gdje je
sve sadrano u svemu. Ni tu nema fabularnosti, nego je cijeli narativni napor upravljen prema odgonetanju semantikih tajna koje emitira zbilja kao najvei ekran na svijetu.
S njega pripovjedaica prepisuje zaudne prizore i kontradiktorne dogaaje, odnosno posljedice kune, brane i
inovnike monotonije, animizam stvari, rasapnost emocionalnih prostora, kratke spojeve u vezama. Tipian je i
automatizam u postupcima pojedinaca ili parova te se oni
povremeno promatraju kao mehanizirane figure u raunalnim igricama; usporedo s time na djelu je i tehnika skrivanja osjeaja na putu prema lomovima u komunikaciji.
No i stanja samoe, melankolije, dosade, straha gube standardnu vizuru, povremeno se hiperboliziraju, a kadto ak
i konkretiziraju ili poprimaju antropomorfno oblije. Istodobno, likovi iitavaju metafiziku auru predmeta u svakodnevici te ju dovode u vezu s vlastitim duhovnim statusom (npr. jedan lik iskazuje tjeskobu tako to akom grabi
snijeg s televizijskog ekrana, drugomu se dokazuje nevjera
na taj nain to jedini uje otkucaje srca u mrtvome tijelu grenika). Pritom vanu ulogu ima sjeanje, koje mijea naizgled nespojive dijelove razliitih dojmova i spaja ih
u itku cjelinu koja glumi, dakle laira prolost pa tako i
sadanjicu. Korak je dalje metafizika praine, odnosno pijeska, kao svojevrsnih pokrivala zbilje; njihova nas nepostojanost ui nitavnosti, uzaludnosti, raspadljivosti kae
pripovjedaica.
I u ovim je prozama pozornica protagonistovih misaonih djelatnosti pomalo prizemna: solilokviji ili monoloki razgovori, tj. oni koji se odvijaju jedni mimo drugih,
dogaaju se u kafiima, dnevnim sobama, vikendicama, autobusima, vlakovima; takvi prostori vrve iracionalnim sekvencama (praina koja se ne moe obrisati, klijanje plakata, demonizirani snijeg, troglava bia), a upuuju
na fantastinost, katkad i grotesknost kao nezaobilazne sastavnice svakodnevice. No ti su prostori katkad idealna pozornica za osjeajni udar: pritom enski subjekt raspravlja
o fatalnim nesporazumima koji proistjeu iz injenice da
je ena banka emocija, dok njezinu partneru nedostaje
osjeajna dimenzija, to vodi do dubokih frustracija (On
nikad nee moi udovoljiti njenim zahtjevima. Osim toga,
definitivno ga nije razumjela). Zato se u veini proza likovi nalaze usred brane krize, pred rastavom ili nakon nje,
iako ni kraj ne donosi smirenje, nego se neprekidno iznova
rasplamsavaju misaoni nokauti na temu poetka i kraja
ljubavi.
U svojem dosad jedinom romanu, naslovljenom Doruak za moljce (2012), Lana Derka naizmjence esejistiki,
dokumentaristiki, poetski, autobiografski ispovjedno te
kroz umetnuti dramski diskurs raspravlja o dvama tematskim uporitima: prati tijek socijalnih devijacija u suvremenoj tranzicijskoj Hrvatskoj, a usporedo razvija obitelj-
Lana Derka
sku priu o starenju. U dramskom intertekstu tematizira

sluaj iz tzv. crne kronike, tj. govori o posljedicama tzv. divljega liberalnoga kapitalizma u ivotima obinih graana
(rije je o graevinskoj mafiji, beskunitvu, socijalnoj diskriminaciji, komunalnim pa i ekolokim propustima te posljedinoj depresiji onih koji snose recesijske posljedice);
ta je pria dramski individualizirana, odvija se u dnevnom
boravku ugroene obitelji koja ivi u dramski impostiranoj
mati autobiografskog ja. Istodobno pripovjedaica s lakoom prelazi anrovske granice te sastavlja paralelnu priu
u prozi koju povezuje s vlastitom obitelji te ju i metafiziki
produbljuje. U tom je tekstovnom segmentu u prvom planu starenje, protumaeno kao bioloka devijacija u drutvu kojemu su imperativi zdravlje, mladost i ljepota (rije
je o baki i njezinu otporu prema odlasku u staraki dom).
Starenje se promatra kao nasilno prelaenje granice, kao
nazadovanje u prostoru: intimni se prostor postupno pretvara u javni, zapravo niiji. Gubitak tjelesnih moi ravan
je gubitku zaviaja, a posljedica je nemono suoavanje s
nitavilom na krivudavoj crti izmeu ivota i smrti. Promatraica takva balansiranja na rubovima stalno se koleba
izmeu etike i pragmatinosti, izmeu empatije te odbojnosti i obrambena egoizma.
Tekst je proet citatima iz dnevnog tiska: novine su neiscrpan izvor drutvenih informacija svim likovima pa i
autoriino vrelo grae za spomenutu metatekstualnu nadgradnju (tj. umetnutu dramu). Kako se zastraujue druHrvatska revija 3/2013
73
tvene devijacije odvijaju neovisno o volji pojedinaca, tako

se neprimjetno ali razorno odvija i proces biolokog troenja; lijeka nema, zakljuuje autorica, moda je jedini nain
privremena spasa eskiviranje od zastraujue zbilje te pokuaj samopomoi kroz umjetniki tekst.
Lana Derka je i dramska autorica (tri su joj drame tiskane pod zajednikim naslovom Rezignacija, 2000). U
njezinu se dramskom slogu s neoegzistencijalistikim ambicijama (ne)verbalnim znakovima zgunjavaju prizori o kratkim spojevima u meuljudskim odnosima, napose braku, o ivotnim surogatima iz kojih proviruje apsurd.
Slike iz branoga ivota proete su intimnim klonuima
kao posljedicama emocionalnih praznina. Bez obzira na to
odvijala se radnja u dnevnim sobama, bolnicama, ekaonicama ili ludnicama, posvuda vlada scenski minimalizam
i dojam klaustrofobinosti zbog labirintske posloenosti
prostora bez izlaza, prostora koji simbolizira svakodnevicu, a katkada slui kao metafora represivnih institucija i reima. Takav je dramski svijet protkan rezignacijom, likovi
su izgubljeni u vremenu i okruenju, svjesni apsurdnosti
situacija, uzaludnoga protjecanja vremena, samoe, propadanja, beckettovski svedeni na golo postojanje, katkada i
na automatizam nepovezana govora.
Ovdje priloena i prvi put objavljena proza, Naa posljednja veera (postoji i istoimena monodrama iz 2004),
strukturirana je kao izvadak iz bujice samopromatrakih
asocijacija te britkih esejistikih promiljanja o destrukciji i
apsurdima u suvremenu svijetu. Valja napomenuti da se taj
revoltirani monolog odvija u klaustrofobinom bolnikom
ozraju, da ga izgovara mlada pacijentica prikljuena na
respirator i pod infuzijom; tovie, moe se naslutiti da je
rije o njezinu posljednjem unutarnjem govoru, neposredno prije nego li je utonula u san ili jo vjerojatnije smrt. Iz
uvodnih reenica saznaje se da bolesnica nosi (vrkljanovsko) ime Dora i da je odjevena u (vrkljanovsku) svilu, to
otkriva visok stupanj njezine ranjivosti. Kljuna se premisa njezinih razmiljanja iitava iz sljedeih uvodnih redaka: na naem nedvojbeno siunom ali bolesnom planetu
svatko mora postati bolesnik. Potom njezina svijest po-
74
inje slobodno kliziti u vremenu i prostoru, od bolesnike apatije do nekih obiteljskih trauma prouzrokovanih nedavnim ratom u Hrvatskoj (njezin je brat ratni stradalnik,
moda i samoubojica). Ipak, njezin je iskaz prepun kontradikcija: tijekom bolnog unutarnjeg striptiza sustavno se
smjenjuju tvrdnje o uzrocima osobne emocionalne erozije
(Ma vrag ih odnio, koliko sam samo stvari morala podnijeti, kakve emocionalne crasheve) s povremenim pokazateljima mladenake izdrljivosti, odnosno s jakim enskim
nagonom za preivljavanjem. U njezinoj nesigurnoj svijesti uporno se naslaguju tvrdnje o privatnim (obiteljskim)
i javnim (drutvenim) frustracijama, komentira se odnos
borbe i predaje; njihov je postav nestalan i kolebljiv: sve je
pod upitnikom pa tako i tvrdnja o samoubojstvu kao inu konane predaje, jer se u samodopadnosti suicida moe pronai i trag tatine bliske donhuanizmu, kae pripovjedaica.
U opoj smjeni proturjenih konstatacija govorni subjekt iznosi i stajalita o pogubnoj utrci za profitom,
ekolokoj ugroenosti, nedohvatnosti drutvene pravde, izvanzemaljcima i teleportiranju; potom se prebacuje na potragu za korijenima svoje nedefinirane bolesti te
ih pronalazi ne samo u apsurdnim drutvenim okolnostima nego i u vlastitom emotivnom elitizmu, dakle razornoj
zahtjevnosti ljudskoga duha. U kontekstu neoegzistencijalistiki zaotrenih pretpostavka o proturjenosti ljudske
samoe, udnje za sreom, bespomonosti pred sudbinom
provlai se i krajnje pojednostavnjena, gotovo infantilna inaica pristupa problemu: iskazivanje nade u dolazak
nadnaravnih spasitelja (izvanzemaljaca!) popraeno je recitiranjem djeje brojalice kao vrste igre na ispadanje koja se postupno pretvara u presudu (Strano mi je i pomisliti da bi te infantilne djeje rijei mogle biti smrtna
kazna...); napokon, bujanje asocijacija, motiva i ideja u
ovom kraem narativu zavrava postupnom obustavom
govora, prestankom rada svijesti te definitivnim raspadom svakoga smisla: zato se zaumne rijei djeje brojalice
naglo fragmentariziraju, zatim rastvaraju i stapaju s tiinom. Sna ili smrti? n
Lana Derka
NAA POSLJEDNJA
VEERA
S
anjala sam prazan i neuredan krevet, uz njega stalak

s bocom infuzije. Noni ormari. Rad monitora respiratora prema kojem je upitno hoe li ona kojoj njegova
slika pripada preivjeti. Sjeam se glasnog zvuka aparata
te iekivanja koje nije imalo zvuk.
Zovem se Dora, odjevena sam u ukusnu svilenu pidamu, iako inae ne nosim svilu, i upravo sam se, onako iz dosade, udaljila i promatrala svoj ubogi krevet kao
da iz fizike udaljenosti mogu sagledati stvari s emocionalnim odmakom. Pa nije to isto! Ponovno sam dvojila.
Vratila sam se do leaja i puhnula prema njemu kao da je
svijea, da ga mogu ugasiti, usmrtiti umjesto sebe.
Jo sam iva. Ma vrag ih odnio, koliko sam samo stvari morala progutati, kakve emocionalne crasheve preivjeti tijekom ove jebene trideset i etiri godine svoje erozije! A onda mediji nau samo jednu havariju i od nje
naprave neto ime nas tri dana obasipaju vijesti. Za jednu zrakoplovnu nesreu, jedan aircrash, ne bi bilo teko bilo gdje proglasiti nacionalni dan alosti. A to je s
onim individualnim nesreama to se svakodnevno dogaaju u nebrojivim primjercima? Nisu li one masovke?
I kako odvagnuti grozote koje je nemogue mjeriti istom
jedinicom za veliinu rtve? Je li za neku jebenu civilizaciju traumatinija pogibija sto sedamdeset graana koji
su stradalnici terorizma ili virus konformizma koji je zahvatio, ma vjerujem, barem devedeset posto stanovnitva? to je racionalnije i ekonominije izabrati ako treba
na jednu stranu staviti zgnjeenu obitelj, a na drugu stranu zgnjeenu savjest? Kakav god bio izbor, svatko mora
postati bolesnik.
Puna mi je ruka uboda. Poplavjela mi je vena! Ve
mi je dosadilo da mi medicinska sestra vadi krv i uzima
urin. Ve mi je sve dosadilo. I jutros su mi iz ruke izvukli iglu. Primila sam dvije boce infuzije, a sestri se ak i
smijeim.
Nekad mi je nevjerojatno smetala igla. Radei u obrazovanju prije bolovanja, sjeam se, gotovo sam se izbljuvala kad sam za kolu pripremala izlobu S.O.S. za Zemlju i kad sam s djecom na globus prikopavala vreice
s infuzijom i transfuzijom jer me sok uvjerljivo asocirao
na pravu krv. No pretrpjela sam neugodne asocijacije, bilo je vanije pokazati da je na planet definitivno bolestan i da treba pomo.
Sada sam se naviknula. Mislim da jesam. Lijenik
mi svako jutro mjeri puls i dok god ga osjeti, dok god je
mjerljiv, moj organizam nije kliniki mrtav. Pa ni duh.
Premda imam osjeaj da je svaki pacijent ovdje u bolnici po jedan ukleti eksperiment prvenstveno bolesnike,
a onda i lijenike apatije. Katkada mislim da je svatko
od nas ironiar bez glasa, pokreta, kamere. Bez smisla za
senzacije. Ima li ikoga ovdje tko se barem jednom nije
zauvijek oprostio s bezgraninom ljubavlju koju je elio
dobiti ili ju je za nekoga imao?
Volim Armstronga kad ovako, kao sad, napola bez
sluha pjevuim What a Wonderful World. Dok zamiljam
plava nebesa i ruke prijatelja o kojima govori, ukazuje mi
se civilizacijska posljednja veera i dvanaest monika koji nisu besprijekorni, tovie, daleko su od toga, uope
ne podsjeaju na da Vincijevu sliku i nisu apostoli. Svaki od njih, na svoj nain, destrukcijom nagriza na siuni komad svemira. Svaki od njih na mjestu predvienom
za srce, za organ pokreta, ima neki drugi motor koji ga
oivljava.
Tako prvi u prsnom kou ima ladicu s lijekovima,
preteno analgeticima. Drugi ima kocku. Trei kamen.
etvrti kovanice. Peti snop eura jer se on nee prodati za
sitni. esti kondome. Sedmi metke i nekoliko praznih
ahura. Osmi je jebena meta. A deveti? Ima sklopku, gotovo je potpuno automatiziran. Deseti? Vire mu nekakve
iice, kao da je pakleni stroj. Jedanaesti ima bodljikavu
icu umjesto srca. Dvanaesti naprosto prazninu.
Jedanaesti mi je miljenik. Onaj s bodljikavom icom.
Raznjeim se kad mislim na njega. No svi su odreda bolesni. Kao da se zauvijek izgubila sva ljepota bljeskova
zvijezda padalica. Kao da je nikada nije ni bilo i da je sve
ugaslo osim ubojitih motora onih to danas veeraju. Bi
li se mogle zvijezde klonirati?
Brat mi je mrtav. Ubijen je, premda mi se katkada ini
da je poinio samoubojstvo i da je rat bio samo posrednik preko kojeg e se ubiti, a ostati pri tome pasivan. ini
75
mi se da se namjerno izlagao pogibeljnim opasnostima.

Ali, kako kau da je ubijen, sva srea da od ina samo
ubojstva na nebu moe oprati ruke. Moda si nije ni priznavao da je prieljkivao smrt. Moda ju na kraju nije ni
elio. Tko bi znao. Mogao se je i panino bojati. Svata se
dogodi kad se ovjek s njom uistinu suoi. Nedostaje mi
brat. Katkada mi strano nedostaje, ali neprestano se pitam bi li i dalje bio isti, nakon to bi se vratio s bojinice.
Brat nikada nije bio borac. Ma ne! Gdje si ga stavio,
tamo je bio. Bio je posluno i osjetljivo dijete. Sjeam se,
jednom je doao kui kad je imao nekih sedam ili osam
godina, sav izgreben i uvaljan u blato. Upravo se otapao
snijeg pa je vani bila bljuzgavica. Onda je priznao majci da ga je napao i naposljetku sruio Toni, koji je ivio
na poetku nae ulice. Za glavu i pol manji od njega. Na
oevo pitanje zato ga nije raspalio, odgovorio je kako
mu je, kad je kretao u kolu, ba on rekao da se ne tue.
Da to nije lijepo. I sama sam imala slinih nedoumica
dok mi nije bilo razjanjeno to je samoobrana.
Pa ipak, jo uvijek se ne mogu oteti dojmu da je brat
imao slabiji ivotni nagon. Da se prije mirio sa situacijama kojima nas je izlagalo odrastanje. Da nikada nije imao dovoljno jaku volju za izvlaenjem. Ne valja biti ni prepristojan, drugi se snau, a ti nadrapa! Jebi ga.
Tko zna koliko je uope jo vremena ostalo do apokalipse! Razmiljam, kad bi brat bio neki od neapostolskih
likova ovdanje posljednje veere, kad bih, dakle, morala izabrati neku od figura s izlobe koju sam pripremala, koju bih izabrala. Koja bi dovoljno vjerno predstavila
mog brata i govorila o njegovu duhovnom izgledu? Ma
sigurna sam, zadnja dvanaesta. Ona to ima prazninu
umjesto srca. Prazan prostor raspoloiv mislima o samoubojstvu koje su se mogle u njega nastaniti. Nai u njemu svoje sigurno sklonite. Iako se sve izmijeni kad sam
mora potraiti sklonite. Uh, i sada mi se ini da ujem
sirenu za zranu opasnost! Tada ono sklonite u tebi vie
i nije tako sigurno. Pa bi to mogao biti razlog zbog kojeg
su brata suicidne misli mogle napustiti jer su i one, vjerojatno, htjele imati sigurniju kuu. U stvarnoj se opasnosti iznova poeli ivjeti jer posjedovanje vlastitog ivota,
kao i toliko toga drugog, vie nije izvjesno. A uvijek je zanimljivije ono do ega ne moe.
Ima jo jedan razlog zato mislim da brat nije svojevoljno izazvao smrt. Analize pokazuju da postoje dani
kad su sklonosti i motivi samoubojstva izraeniji nego u
druge dane, pa tako statistike govore da se samo na neke
dane u godini dogaaju suicidi. Oni su u vezi s vremenskim prilikama te se rtve pojavljuju pri naglim promjenama, esto pri naglim zatopljenjima. A brat nije stradao
u takvim okolnostima.
Pokoj vjeni daruj im, Gospodine i svjetlost vjena svjetlila im. Poivali u miru. Amen, izrekla sam isponova.
U ljudima u kojima se povremeno javlja misao o prekidu ivota, zbog njegova besmisla ili bezizlaznosti, sa-
76
moubojstvo je uredilo svoju vikendicu. Svoju privremenu kuu. Kuu u koju se kratko useljava i iz koje se ubrzo
potom iseljava. Ako se, naprotiv, samoubojstvo realizira,
ovjek vie takvim suicidnim mislima ne moe postojati tek kao vikend kua. Ali jo manje kao trajno utoite.
Jer ga vie nema. Pa misao o samoubojstvu nastavlja igru
zavoenja kako bi se opet mogla negdje nastaniti. Ni ona
se ne osjea ugodno kao izbjeglica. I u toj zavodljivoj igri
cilj joj je nai to ei smjetaj.
Ono to mi nikada nije bilo do kraja jasno pitanje je
oholosti u elji za pobjedom. ini mi se da je samoubojstvena vlast tata ba kao i svaka druga vlast. Ako je misao o samoubojstvu u bilo kojem ovjeku ve zadobila
svoju kuu, vjerujem da ona samo zbog iste tatine tu
osobu navodi na konani i nepovratni in suoavanja sa
samom smru jer eli likovati kao definitivni pobjednik.
Juhuuu! Podie ruke. Viktorija je njena. Nitko me ne moe razuvjeriti da kuu, koju ima, ne gubi samo zbog usrane tatine. U toj kui od ljudskog tkiva se stanovalo i jo
uvijek se moglo sasvim pristojno ivjeti. Pa to ako se
katkad malo i poljuljala!
Samoubojstvu je bitan broj. Jeim se kada pomislim
na nezasitnost njegove statistike. U samodopadnosti samoubojstva, u njegovu samopotvrivanju, ima neto od
donhuanizma. Ma znam jednog tipa koji je ak, kako bi
uvijek imao precizno i aurirano stanje, urezivao po recku za svaku enu s kojom je spavao. Znai li to da Don
Juan i samoubojstvo vode istu politiku?
Uvijek kad pomislim na brata zapravo mislim o dvojnosti ruevina onih u njemu i onih oko njega. Ali ruevine su uvijek pune pukotina u kojima se ivot ima gdje
skriti. I duh opstanka se moe kroz njih provui. Ako zna
razabrati one prave pukotine od njihovih imitacija koje
vuku, zavedu i navode na udes, poput sirena koje su vabile Odiseja. Ali ni ljudski duh nije uvijek spreman na
pustolovine pa ak ni na onu kljunu pustolovinu ouvanja vlastitog ivota. Duh je nestalan i kolebljiv. Sklonost prema traenju i nalaenju pukotina i tajnih prolaza
moe jenjavati. Vjerojatno treba prevaliti odreeno razdoblje u kojem vlada privid ope besmislenosti, izdrati
i ne povjerovati kako je ama ba sve to guramo Sizifov
kamen. Kljuno je zapravo ne povjerovati u konanost i
nepovratnost misli. Ne predati se i ne prihvatiti kako nikad vie neemo percipirati drukiji obzor. in konane
predaje, in je samoubojstva. Sasvim lako mogu zamisliti kako nad Sizifom, dok kotrlja kamen, neki od grkih
bogova pompozno onglira. I svaki put kad mu ispadne
jedna od loptica, nastane jedan mit.
Evo, nekada me umiri prebiranje po vlastitim stvarima: knjigama, papirnatim maramicama, pismu, licama Ovaj sat vie ne ide, ali dar je za osamnaesti roendan. Moj nagon se jo uvijek brine za odranje. Ne znam
bih li bila u stanju koga izdati ako bih se time spasila! Samoubojica izdaje samoga sebe. On boluje ba od deficita
nagona za odranjem.
Jesam li sigurna da se samoubojstvom odustalo od

odranja? E pa, k vragu, nisam. Moda ba suicid jedini moe ouvati osobu kakva ona jest. Produljenje ivota kota, njegov nastavak oduzeo bi samoubojici, koji u
tom sluaju ne bi bio samoubojica, neke kljune stavove.
Ono po emu je prepoznatljiv u svojim privatnim i javnim bitkama.
I nabava ovakvoga nonog ormaria, u kakav ponovo
slaem stvari, govori o nagonu za odranjem. Ladice, ormarii i veliki ormari najobinije su kutije. Kutijetine! A
sve one slue za uvanje stvari. I dok god smatram da e
mi neto jo svakodnevno trebati ili tek tu i tamo zatrebati, nadam se da u ivjeti. Nabavom kutija pokazujem
elju za posjedovanjem, jo jedan znak volje.
Oduvijek me fascinira lik Pandore koja je otvorila kutiju, a iz nje su izila sva zla ovog svijeta. Dok ju je uspjela
zatvoriti, u njoj je ostala samo nada.
Osnovna je pogreka odgoja to trening suoavanja
s Pandorinom kutijom ne prou sva djeca. U svakoj kui, na svakoj ulici, na svakom igralitu trebala bi stajati
jedna pouna kopija Pandorine kutije u kojoj bi, ponosna sam to sam to smislila, nadu predstavljalo ba zrcalo. Ono bi pokrivalo itavo njeno dno. I to bi svaki malian ugledao vidjevi nadu? Pa svoje vlastito lice. I vrlo
brzo bi shvatio tko je taj to mu moe pruiti harmoniju
i o kojem heroju ovisi njegova siuna i pritajena nada. A
dalje bi svoje trebala odraditi psihologija samopouzdanja i njeni najvrsniji strunjaci.
No katkada sustav zakae i ne razvija ivotno vane
vjetine. Pretrpava nas golim injenicama, ali ne i njihovim stvarnim razumijevanjem, te nas njihovim obiljem,
koje ni div ne bi upio, tjera na brze improvizacije u neskladu i prividu odravanja ravnotee. Ui nas kako simulirati stabilnost. Izvan ove sobe sam pod stresom. Ja
sam i malo usporena. Mislim da ba nemam najbolju
motoriku. Ali zato znam kako se koristiti lijekovima. Samodisciplinirano i do kraja uzeti cijelu propisanu terapiju.
Prijateljica mi veli, kad jedem rajicu s trnice, gotovo je isto kao da jedem muhu. U povre je ubaen njen
gen kako bi izvana, nakon to je ubrano, to due ostalo
lijepo, i sjajno, i vrsto i kako se ne bi raspalo kao to se
dugo ne raspada ni crknuta muha. Da mi se ivot smui! No ipak, mona je ta genetika. Pa se nadam kako e
uskoro moi klonirati i osobinu ustrajnosti u ljudi da vie nikomu ne klone volja. Treba biti borac i u miru.
Nedavno sam zbog bratove keri izmislila priu s patuljkom koji svaki dan rano ustaje i ide njegovati tri drvca posaena u vrtu ljubav, mir i nadu. No danas bih dodala i etvrto drvo, pravdu. Patuljak, onako malen, nosi
otealu kantu i vjeba upornost. Bratova djevojica mi
je priopila: Ali trud se ne isplati. Drvee svakodnevno ugiba. Ili barem vene. Nakon to je to rekla, uoila
sam ozbiljan propust u prii. A gdje mi je, k vragu, drvce
pravde? Da je odnjegovano, moda bi sve moglo zavriti
happy endom, u tom sluaju briga i strpljenje ne bi smjeli

ostati beskorisni i nenagraeni.
Da uzmem dnevni tisak, da sam danas sposobna dugo hodati i biti vani, na to ne smijem ni pomisliti, bez
obzira na koji bih prizor naletjela ili s koje bih strane poela listati novine, vidjela bih da je djevojica u pravu.
Narana koju upravo jedem ba i nema neki osobit
okus. Kao da je bila smrznuta. Ne znam od ega je takva. Ne znam ni zato neke narane imaju deblju koru
od drugih. Ali, istina, namue pri guljenju. Uvijek zamiljam kako imaju takvu koru jer su vie odolijevale.
emu? Pa razliitim tetnim utjecajima. Pogibeljnim
opasnostima. Sada se svom silom odupiru da ne budu
pojedene. Doe mi ih ao. Je li njihova borba i kad ih zaree te ti prsnu u oko?
U svakom sluaju, doktor mi je rekao neka samo jedem narane. I ako su pricane?, upitala sam ga. I ako
su pricane, uvjereno mi je odgovorio i uinilo mi se
da se malo nasmijeio. Prije sam smatrala da tropsko voe nije pricano. Na primjer, banane. Mislila sam, ma ne
pricaju domorodci svoje banane. Ali opet se tu nala
moja pametna prijateljica da me upozori: Pa ti zbilja nisi normalna! to misli, kako se voe odrava na preko
oceanskim brodovima? Tko zna koliko bi ga istrunulo
dok je uskladiteno. No tu nije imala pravo. Na brodovima, da ne bi istrunulo, stoji u komorama i protiv truljenja se tretira samo bezopasnim plinom, ugljinim dioksidom, rekao mi je moj prodava voa. Iako u posljednje
vrijeme sve manje znam komu bih vjerovala. Ne vrijedi
danas biti ni ekspert jer te uvijek iznenade koritenjem
nedoputenoga. Nema u trci za zaradom fair playa. I opet
ne znam je li ova narana koju sam pojela puna pesticida
ili nije. Ali jo je traginije to voe ili povre napricaju i da prije sazori. Kao da moe nekamo pobjei! Salatu
pricaju antifrizom da se ne smrzne. Na tritu se pojavi vegetarijanski proizvod u kojem utvrde mesne sastojke. Izgleda da deklaracije na proizvodima ne odgovaraju
stvarnom stanju pa je u tim razmjerima dobro ako pojedem naranu koja je eventualno izgubila okus zbog smrzavanja. Samo da je tako. Onda barem pri njenu transportu nije koriten antifriz.
No unato svemu jo sam iva. S ponosom mogu rei da sam sve prebrodila, sve izdrala. Oduvijek sam bila jaa od brata. Pregurala sam i onaj bullshit od napetih
meuljudskih odnosa na poslu. A svi su govorili: Pa svi
su nervozni danas, to se udi! Ili: Jesi li luda, to bi ti
htjela! Barem radi. A kad mi je mu bio tehnoloki viak, rekli su: Pa takva su vremena. Jedino nisu nita rekli kad su shvatili da ima mukog ljubavnika. Nisam jo
uvijek naisto jesu li tu injenicu saznali prije mene. Jedino tada nije bilo nikakvih komentara. Poslije sam smatrala da bi mi prijateljice, da su znale, rekle. Danas vie u
to nisam sigurna.
No oduvijek govorim da na dogaaje treba gledati vedrije. Da treba vidjeti i onu drugu njihovu stranu. MajHrvatska revija 3/2013
77
ka mi je, kad sam bila malena, uvijek ponavljala izreku:

poslije kie dolazi sunce. I znam da u prirodi ne postoji jedno bez drugoga. Zato stvari nakon nekoliko dana
depresije ponovo ponem gledati optimistino. I zahvaljujui tim bljeskovima u sebi, pa makar bili sporadini,
jo uvijek sam iva. Iako i oni zakau, daju da ih zavede
melankolija. I vjerujem da u, ako sve proe kako treba,
uskoro i kui.
Od mene je u obitelji bila jaa i stabilnija samo majka.
Ona nije zapadala u depresije i nije bila sklona velikim
promjenama raspoloenja pa se uvijek doimala pribrano.
Ali nije mogla dosegnuti dubinu sagledavanja odnosa
mojih najlucidnijih trenutaka. Iako otac posljednje dvije
godine govori da se moja objektivnost gubi.
Prije nisam mislila da sam jaka. Bila sam osjetljivo dijete, tek trun vra i dovitljivija od brata. Kada pokuavam razumjeti zato je majka stabilnija od svih nas, dolazim do zakljuka da je uzrok tomu zadovoljstvo malim
i svakodnevnim stvarima. Jesam li ja gramziva? Nisam,
ako je rije o materijalnoj prohtjevnosti. Ali ini mi se
da pomalo jesam pohlepna po pitanjima duha, emocija. Prije deset godina bila sam jo jeziviji perfekcionist
koji odustaje i odbacuje sve to mu ne bi nalikovalo na
emocionalni elitizam. Mislim da ba iz tog perfekcionizma, zahtjevnosti ljudskog duha, izrastaju korijeni bolesti.
Negdje sam proitala podatak da je samo dvadeset posto
bolesti organskog podrijetla. I u to vjerujem. Poprilino
sam energije uloila u vjebanje popustljivosti, no nije ilo. Bio je to svojevrstan mentalni fitness. Svakodnevno.
Vanjska se tolerancija, shvatila sam, ne rauna. Ako sam
svojom mimikom, gestama, govorom, radnjama izvanjski prilagodljiva, a iznutra se izjedam zbog tuih postupaka, to za ouvanje zdravlja apsolutno ne pomae. Svijest je ona koja mora olabaviti kriterije dopustivoga. Ba
ona mora odluiti da neto i nije tako strano kako se ini pa oko svake sitnice ne treba praviti problem.
No ako ljude s kojima sam u nekoj vrsti odnosa naviknem da sve toleriram, dogodit e mi se da e i oni pomaknuti svoje kriterije dopustivoga jo malo prema naprijed. Pa u i ja ponovo morati pomicati svoje kriterije
ili se dobrano naivcirati, to opet pozitivno ne pridonosi opem zdravstvenom stanju. I to sad?
Moda bi rjeenje bilo u tome da malo popuste moji unutarnji kriteriji, jednostavno da ne osjeam kroninu muninu, ali da kriteriji, kad o njima priam blinjima, budu izgovoreni potpuno nepromijenjeni. Sad ve
brbljam kao da je psihiki ivot jebeni robot! Ali katkada
bi trebalo moi pritisnuti mentalnu sklopku. Ako naa
planetarna kultura tei za automatizacijom i svakodnevno uvjebava bezbroj njenih procesa, kao da je to dizanje
prokletih utega, onda bi valjda i mentalna sklopka koja bi
78
pridonijela bezbolnosti donosila uspjeh. E, jesam izgovorila gomilu gluposti!

Spasit e nas izvanzemaljci. Kad doe do totalnog
unitenja. Malo je neobino za pojmiti, ali kau da e nas
teleportirati. Prijei emo u nekakav svjetlosni oblik.
Jedem ostatak narane s nonog ormaria, mrtim se,
lijeem, pokrivam se i opet mi je loe. ak tiho stenjem.
Postala sam svjesna da u mraku udno buncam neku
brojalicu iz djetinjstva:
E-ci, pe-ci, pec,

ti si ma-li zec,
a ja ma-la vje-ve-ri-ca,
e-ci, pe-ci, pec.
Leti, leti ptiica
oko naeg vrtia.
iri biri, iri biri,
tko ne lovi neka miri.
En, ten, ti-ni,
sa-va ra-ka, ti-ni,
sa-va ra-ka, ti-ka ta-ka
bi-ja, ba-ja, buf!
Koliko ima sati? Malo sam spavala i opet poremetila
ritam. Najgore mi je kad nou ne zaspem, ali mislim da
e lijekovi ovaj put ipak djelovati.
Usnula sam da bratovo dijete uim brojalice. En, ten,
ti-ni, sa-va, ra-ka, ti-ni Brojalice su vane kako bi se
djeca razvrstala. Igra se na ispadanje. A moja neakinja
ih nije znala pa je uvijek, kad bi se igrala s djecom, kasnila s reakcijom.
Tko zna, ako ne bude dovoljno prostora za preseljenje
cjelokupnoga zemaljskog stanovnitva, ako se, kad doe
do krize i panike, svi ne budu mogli teleportirati, tko kae da se nee igrati na ispadanje? Ne znam, zapravo, za
uzima li ovjek u svjetlosnom obliku kakav prostor ili ne,
ali tko mi moe zasigurno rei da se ba tada nee izgovarati brojalice kao presude? Strano mi je i pomisliti da
bi te infantilne djeje rijei mogle biti smrtna kazna, ali
ne vodi li se brojalicama i bolest? I ona mora nai nain
kako nekog razvrstati na ovu ili onu stranu.
E-lem, be-lem, bum-ba-ri-sa,

bum-ba-ri-sa, ta-la-ri-sa,
an, ban, tu-li-pan,
sa-da i-de je-dan van!
Iako mi se spava i ni u to nisam sigurna, vjerujem da
uporno izgovaram jednu te istu brojalicu, sve tie. n
Obljetnice
Tomislav Kurelec
DOSTOJNO JUBILEJA
60. festival igranog filma u Puli, 1327. srpnja 2013.
rizor pred slubenim ulazom u Arenu uoi sveanog

otvorenja ezdesetoga filmskog festivala znatno se razlikovao od onih u poetcima neovisne Hrvatske prije vie od dva desetljea. Velik broj znatieljnika skupio se da
bi izbliza, odvojen tek niskom ogradom i nekolicinom policajaca koji su odravali red, vidio poznate linosti koje su
pristizale. A da nisu oekivali samo predsjednika republike,
dr. Ivu Josipovia, postalo je jasno kada se nakon njegova
ulaska nitko nije udaljio. Zanimali su ih filmai, kojima je
trebalo dosta vremena da se ak i u vrijeme festivala ponovno nau u sreditu pozornosti veine itelja Pule, a tomu je
ovaj put nedvojbeno pridonijelo i to to su mnoge nekadanje velike zvijezde ne samo hrvatske nego i ostalih eksjugoslavenskih kinematografija bile pozvane na proslavu jubileja festivala koji je i zahvaljujui njima stekao iznimnu
popularnost, ali je zauzvrat i pridonio slavi tih zvijezda.
Podsjetila je ta atmosfera donekle i na posebno raspoloenje u vrijeme najvee popularnosti te smotre, tim vie to
se i sada barem na nekoliko mjesta u sreditu grada osjeala prisutnost festivalskih dogaanja, iako jo uvijek ne tako intenzivno kao nekada. Meutim, za razliku od mnogih
koji idealiziraju sliku festivala iz vremena bive drave, pa
se ak i zauzimaju za pretvaranje Pule u svojevrstan regionalni festival, ne vjerujem da ta ideja kao ni bilo koja druga
moe festivalu vratiti nekadanju poziciju sredinjega nacionalnoga kulturnog, a i zabavnoga ljetnog dogaaja, jer su
se vremena promijenila, a s njima (neovisno ak i o svim
drutvenim i politikim promjenama) i znaaj filma. On je
u vrijeme nastanka festivala bio najpopularnija puka zabava, a i imao je i najveu potporu vlasti koje su i u tadanjoj
Jugoslaviji kao i u drugim socijalistikim zemljama vrlo ozbiljno shvaale Lenjinovo stajalite o filmu kao najvanijoj
umjetnosti zbog najvee mogunosti propagande. Danas se
filmovi dodue ne gledaju manje nego u to vrijeme, jer ih
je mogue vidjeti i na drugim mjestima, a ne samo na velikom ekranu, koji je postao znatno manje privlaan. O tome govori i injenica da je u vrijeme najvee popularnosti
pulskog festivala i kino bilo mnogo popularnije nego danas
pa se tako na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine prolog stoljea u SR Hrvatskoj prodavalo vie od dvadeset milijuna kinoulaznica, dok u Republici Hrvatskoj posljednjih godina ta brojka ne dosee ni tri milijuna.
U tom okvirima ini se ipak da i dananji gledatelji, a i
vodstvo Pula film festivala (posebice u ovom jubilarnom izdanju) na dostojan nain uvaju tradiciju iznimno znaaj-
nu ne samo za nau kinematografiju nego i za cijelu kulturu. Jer rije je o jednom od prvih ljetnih festivala u nas, od
kojeg su starije tek Dubrovake ljetne igre, a vrnjak mu je
Splitsko ljeto. Uz to Pula je najstariji nacionalni festival u
svijetu, a i festival s najveim prosjenim brojem gledatelja po pojedinom filmu, to je zasluga golemoga gledalita
u Areni, kako se popularno naziva dobro sauvan Vespazijanov amfiteatar iz prvog stoljea nakon Krista. U njemu
je dodue prva filmska revija odrana 1938., u vrijeme dok
je Pula bila pod talijanskom faistikom vlau, pa se o tome nakon Drugoga svjetskog rata dugo nije govorilo, a vjerojatno se malo tko toga i sjeao, jer kada je direktor pulskoga Kinematografskog poduzea Slovenac Marijan Rotar
(19272003), kojeg su nove vlasti poslale nakon rata u Pulu
da pokrene razvoj kulture, doao s prijedlogom da se u Areni odri filmska revija, naiao je na snaan otpor kojem je
glavni argument bio da u Areni tehniki nije mogue odrati filmske projekcije zadovoljavajue tehnike kvalitete.
Rotar je ipak uspio 1953. organizirati reviju stranih uspjenica koja je bila iznimno dobro posjeena, pa je sljedee godine kao direktor, a u suradnji s Udruenjem kinematografa
Hrvatske i Jadran-filmom iz Zagreba organizirao i prvu reviju domaeg filma na kojoj je prikazano est cjeloveernjih
igranih te dvadeset kratkih dokumentarnih i igranih filmova. Kako nije bila rije o festivalu, nije bilo ni slubenog irija, ali je ipak dodijeljena nagrada publike iznimno popularnoj slovenskoj komediji Vesna ekog redatelja Frantieka
apa, dok je kritika nagradila bosanskohercegovakog Stojana Mutikau i hrvatskog redatelja Fedora Hanekovia, a
prvi hrvatski film prikazan u Areni bio je iznimno vrijedan
Koncert Branka Belana, koji meutim nije bio po volji tadanjih vlasti, to je praktino onemoguilo karijeru redatelja od kojeg se moglo mnogo oekivati.
Trideset sedam tisua gledatelja te prve smotre suvremenoga jugoslavenskog filma upozorilo je na potencijalni
znaaj takvog festivala, a i dalo nazrijeti koje e njegove sastavnice biti najvanije za kinematografiju, ali i za usmjerenja ne samo u umjetnosti nego i u drutvu tog vremena. Na
razini kinematografije festival e poticati i podupirati prevladavajue trendove u stvaranju filmova, a i pokuaje razliitih republikih centara da preuzmu vodee mjesto u njegovoj organizaciji.
Populistiki e element biti snano naglaen zbog brojne publike koju e se idealizirati kao planetarno najsavreniju i najdojmljiviju. Puli, koja e se ubrzo poeti diiti
79
O b lj et n i c e
Koncert Branka Belana
H-8 Nikole Tanhofera
pridjevom najfilmskijega grada na svijetu mnogobrojni e

gosti festivala pomoi u uspostavljanju turistike privrede,
koja e meutim u svojem razvijenijem stadiju potkraj sedamdesetih, a posebice tijekom osamdesetih godina prolog stoljea poeti osjeati festival smetnjom svojem irenju
bez obzira na to to su stotine gostiju festivala u izvanpansionskoj potronji donosili neusporedivo veu dobit od ostalih turista, jer se raunalo da e broj tih gostiju biti jednak i
izvan pice sezone. Konano, vrlo je vaan i utjecaj politike
na ideoloku i idejnu kontrolu produkcije, a i naine organizacije.
U tom se kontekstu mogu promatrati i estoke rasprave
nakon prve revije o putevima kojima bi festival trebao krenuti i o njegovu moguem premjetanju u neki drugi grad.
Najprije se spominjao Dubrovnik, ali vrlo brzo ozbiljna alternativa postaje Zagreb kao izrazito sredite hrvatske kinematografije, ali i medija koji nainom praenja bitno utjeu
na pridavanje vanosti festivalu, pa i njegovu svojevrsnom
glamuru prilagoenom tadanjim drutvenim uvjetima. To
je bilo posebno vidljivo u tadanjem najpopularnijem tjedniku Vjesnik u srijedu i angamanu njegova urednika Fadila
Hadia, koji je bitno utjecao na profiliranje festivala. Otuda i sve snanije napetosti izmeu Pule i metropole, tako
da su na kraju tadanje vlasti morale donijeti kompromisnu
odluku da festival ostane u Puli uz bitnu ulogu Zagreba u
njegovoj organizaciji. Odluujui razlog tomu vjerojatno je
80
bio politiki odjek popularnosti prve revije kao pokazatelja

pripadnosti Pule i cijele Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji nasuprot tadanjim talijanskim nastojanjima oko revizije granica. Politiku vanost podcrtao je i Tito, koji je ve sljedee
godine postao pokrovitelj festivala i za koga se (uz podosta
pretjeravanja) tvrdilo da je odluivao o sudbini festivala i
jugoslavenskih kinematografija, no koji te godine u prvom
od svojih desetak dolazaka na festival nije nazoio nekom
domaem filmu, nego je pogledao prvu projekciju u kinemaskopu u tadanjoj dravi amerikog filma Tri novia
u fontani.
Takvo zanimanje vlasti nedvojbeno donosi kinematografiji vie sredstava, ali i vei ideoloki pritisak no na ostale umjetnosti, koje se od polovice pedesetih godina sve vie oslobaaju normi socijalistikog realizma. No, na filmu
su se ipak 1955. na udaru nali budui velikani Vatroslav
Mimica zbog modernizma komedije Jubilej gospodina Ikla i
Kreo Golik zbog vizualne simbolike u melodrami Djevojka i hrast, tako da desetak i vie godina ne dobivaju sredstva
za igrane filmove, pa im tek afirmacija u animaciji (Mimica) i dokumentarcu (Golik) omoguuje povratak igranom
filmu. No ostali hrvatski filmovi bolje se prilagoavaju takvoj situaciji i unutar doputenih granica stvaraju inovativna i originalna djela osvajajui sljedeih godina veinu glavnih nagrada, ak i nakon to je 1959. organizaciju preuzela
ustanova Festival jugoslovenskog filma iz Beograda. Tako
se od uobiajenih crno-bijelih suprotnosti u prikazu Drugoga svjetskog rata odvajaju pobjednici Pule 1956. Branko Bauer s Ne okrei se, sine i 1960. France tiglic s Devetim
krugom. Godine 1957. drugu nagradu osvaja Fedor Hanekovi sa Svoga tela gospodar, ekranizacijom provjerene literature Slavka Kolara, a Nikola Tanhofer 1958. osvaja Zlatnu
arenu za H-8 o traginoj autobusnoj nesrei. Veljko Bulaji,
dobitnik iste nagrade, 1959. u Vlak bez voznog reda, epsku
fresku poslijeratnog naseljavanja Baranje, unosi elemente
talijanskog neorealizma, tada dominantne tendencije u europskom filmu.
Nakon to to je Beograd 1960. dobio festival dokumentarnog i kratkometranog filma Pula postaje festival jugoslavenskoga igranog filma i sve snanije djeluje na usmjerenja kinematografije. Nakon nagrada Bulajiu 1961. za
Uzavreli grad o izgradnji novoga industrijskog centra i
1962. za ratni spektakl Kozara, moglo se initi da e njegova teza da velike teme raaju velike filmove prevladati,
no istodobno se, dobrim dijelom pod utjecajem francuskoga novog vala, javljaju modernistiki autorski filmovi poput
slovenskoga Plesa na kii (Ples v deju, 1961) Botjana Hladnika i hrvatskoga Careva novog ruha (1961) Ante Babaje.
Ipak do nagrada prije dolaze drutvenokritiki filmovi Licem u lice (1963) Branka Bauera i Slubeni poloaj (1964)
Fadila Hadia, a potom i modernisti 1965. Veliku zlatnu
arenu dijele Tri Aleksandra Petrovia i Prometej s otoka Vievice Vatroslava Mimice, koji i sljedee godine pobjeuje
filmom Ponedjeljak ili utorak, kada antologijski Rondo Zvonimira Berkovia tek dijeli drugu nagradu za reiju. No, publika odbacuje usmjerenje prema art-filmu, pa je Mimica
1967. nakon Kaja, ubit u te! ak i kamenovan, to je definitivno pokazalo i nalije fantastine publike u Areni koja ak i vie od komedija voli partizanske akcijske filmove
i poput publike na utakmicama ovacijama pozdravlja smrt
O b lj et n i c e
svakoga ubijenog neprijatelja. Najvie je ipak zbog nagrade

u Cannesu slavljen Aleksandar Petrovi, koji se od art-filma
okrenuo spektaklu o ivotu Roma Skupljai perja (1967).
Tada se Babaja Brezom (1967) po Slavku Kolaru, a potom i
Mimica Dogaajem (1969) po ehovu okreu vrlo uspjeno tradicionalnijim ekranizacijama knjievnosti, Antun Vrdoljak stjee priznanja ekranizacijama Ratnog dnevnika Ivana ibla Kad uje zvona (1969) i U gori raste zelen bor
(1971), dok jedan od najboljih hrvatskih filmova svih vremena, sjajna komedija Tko pjeva zlo ne misli (1970) Kree
Golika, nije adekvatno nagraen u Puli, ali privlai rekordan broj gledatelja u kinima.
Veina kritike ipak ponajvie cijeni autorski ili novi jugoslavenski (preteno srpski) film s naglaenom drutvenom kritinou, zbog ega ga se naziva crnim valom.
Dio politiara i veina reimskih novinara napadaju tu tendenciju, ali u vremenu od studentskih nemira 1968. do guenja Hrvatskog proljea, a i nekih drugih liberalnih pokreta u tadanjoj Jugoslaviji 1971. vlast pomalo taktizira, pa se
to osjea i u odlukama pulskih ocjenjivakih sudova, koji
Veliku zlatnu arenu 1968. dodjeljuju ivojinu Pavloviu za
najradikalnije crn film Kad budem mrtav i beo, a 1969.
kao kontru beznaajnom Nizvodno od sunca Fedora kubonje. Meutim 1970., kada je (vjerojatno zbog nemjerljivo veeg budeta) izvan konkurencije prikazana Bulajieva
Neretva, moda i zbog ravnotee glavna je nagrada dodijeljena rijetkom, ali iznimno vrijednom hrvatskom doprinosu crnom valu, Lisicama Krste Papia.
Prva polovica sedamdesetih u znaku je obrauna vlasti
s crnim valom, to posebno utjee na karijere najistaknutijih srpskih autora ivojina Pavlovia, koji vie ne smije
snimati u Srbiji, ali slovenskim Rdeim klasjem (Crveno klasje) pobjeuje u Puli 1971., to 1972. uspijeva i Aleksandru
Petroviu ekranizacijom Majstora i Margarite, koju tek nakon toga vlasti obiljeavaju kao antikomunistiku, pa ni on
kao ni Duan Makavejev nakon zabranjenoga W. R. Misterije organizma (1971) vie ne reira u Jugoslaviji. U Hrvatskoj se vlast tada vie bavila nacionalizmom, pa su unato
tekoama (poput zabrane nekih dokumentaraca) posljedice bile bile manje drastine, dok je u Puli najvidljivija bila
tragikomina sudbina ive istine (1972) Tomislava Radia
koja nije uvrtena u slubenu konkurenciju, ali je pod pritiskom javnosti (a mimo pravilnika) Boidarka Frajt nagraena Zlatnom arenom za glavnu ulogu u tom filmu. Tih su
godina u medijima, a i kod pulske publike u prvom planu
brojni partizanski akcijski filmovi, od kojih dva tematski
najvanija i produkcijski najbogatija osvajaju glavne nagrade 1973. Sutjeska Stipe Delia, a 1974. Uika republika
ike Mitrovia. Meutim, kako je veini partizanskih filmova podobnost bila jedina odlika, a dometi nikakvi, to ak
ni vlast (za razliku od dananjih revalorizatora tog podanra) vie u njima nije nalazila nikakve vrijednosti. Godine 1975. vjerojatno i zbog ustava SFRJ iz prethodne godine
koji jaa decentralizaciju i prava republika koje tvore federaciju sjedite uprave festivala seli se u Pulu, a novi direktor
postaje Martin Bizjak, koji e tu dunost obnaati sljedeih
deset godina. Meutim organizator festivala ipak ostaje Festival jugoslovenskog igranog filma iz Beograda. Uz to nastoji se pokazati demokratinost sustava, pa se opet financiraju i nagrauju (sada ipak poneto blai) drutvenokritini
Tko pjeva zlo ne misli Kree Golika
Ritam zloina Zorana Tadia
filmovi poput Kue (1975) i Ne naginji se van (1977), kojima Bogdan ii osvaja Velike zlatne arene. No, postupno
u sredite pozornosti dolazi praka kola, tj. filmai koji
su diplomirali na prestinoj FAMU u Pragu, a kada 1978.
osvajaju sve tri prve nagrade za film Lordan Zafranovi za
Okupaciju u 26 slika, Rajko Grli za Bravo maestro i Goran
Paskaljevi za Pas koji je voleo vozove, dok Sran Karanovi
dobiva prvu nagradu za reiju Mirisa poljskog cvea, ini se
da dolazi vrijeme njihove pune dominacije.
Iako se meusobno razlikuju, oni i sami podupiru famu o nekom novom pravcu upozoravajui kako je dolo
vrijeme da mladi, obrazovani autori preuzmu jugoslavenski film. Meutim, iako su u osamdesetima esto nagraivani u Puli, ipak ne ostvaruju potpunu premo jer i stariji
autori zaslueno osvajaju Arene, a i najbolji redatelji osamdesetih ipak ne dolaze iz njihovih redova Zoran Tadi u
hrvatskoj, Slobodan ijan u srpskoj, a Emir Kusturica u bosanskohercegovakoj kinematografiji. Ipak to je vrijeme kada film vie nije jedina i najpopularnija puka zabava, pa
se ini da promjene u kinematografiji sve manje zanimaju
iru javnost, a i pulsku publiku, koja rijetko ispunjava Arenu. Ve tada je, a ne kako se obino misli, nakon raspada
Jugoslavije, poeo problem s polupraznom Arenom, to je
dobro dolo jedino pulskom turizmu kao razlog da festival
makne iz pice sezone, pa su se termini u koje je bivao maknut (druga polovica kolovoza ili prijelaz iz lipnja u srpanj)
81
O b lj et n i c e
Kako je poeo rat na mom otoku Vinka Breana
pokazali kao potpuni promaaji. A ni sve vee napetosti u

dravi koja e uskoro nestati nisu pridonosili zanimanju za
njezin festival, koji je zavrio 26. srpnja 1991., kada je Vijee
festivala pod vodstvom Antuna Vrdoljaka definitivno otkazalo festival na sam dan njegova otvorenja u znak prosvjeda
protiv nasilja u ratu koji je poinjao.
Sljedee se godine festival nastavlja u neovisnoj Hrvatskoj kao nacionalna smotra na kojoj je prikazano osam filmova, ali bila je to zapravo dvogodinja produkcija koja je
uz to prije prikazana na prvim Danima hrvatskog filma u
Zagrebu. Zato direktor programa Ivo krabalo predlae
transformaciju u meunarodni ABC (Adria Baltik Croatia) festival, ali ga se napada zbog antinacionalnih ideja pa
on podnosi ostavku. Ipak program 1993. tvore samo tri cjeloveernja igrana filma i jedan dugometrani dokumentarac, a sljedee se godine festival otkazuje jer je snimljen tek
jedan film. To pojaava trend izostajanja publike zapoet
jo u prethodnom desetljeu, a i utjee na lou medijsku sliku hrvatske kinematografije, koja se napada ak i onda kada to ne zasluuje. No, u drugoj polovici devedesetih produkcija se ustaljuje na est cjeloveernjih igranih filmova (u
vrijeme Jugoslavije kretala se u SR Hrvatskoj izmeu jedan
i etiri), a 1996. Vinko Brean prvijencem Kako je poeo rat
na mom otoku privlai do danas nedosegnutih vie od tristo
tisua ulaznica. To esto izaziva nesuvisle komentare kako
treba slijediti taj recept da bi i ostali hrvatski filmovi bili tako gledani, pa kada se to ne dogaa, slijede nova razoaranja i zlobni komentari.
Zato se ozraje bitnije mijenja tek nakon 2000., kada hrvatski filmovi poinju dobivati nagrade i na znaajnim festivalima kao to su Berlin ili Karlovy Vary, a i pulski festival
se nakon traenja u razliitim smjerovima postupno stabilizira prikljuujui jo uvijek najvanijoj nacionalnoj konkurenciji i stalni meunarodni program, uglavnom s vrlo
dobrim izborom filmova koji je ipak manje vaan za meunarodne filmske krugove (jer je uglavnom rije o djelima
ve nagraenim na drugim festivalima) nego za nae gledatelje (posebice otkada se ustaljuje njegovo barem djelomino ponavljanje u jo nekoliko gradova) jer oni te filmove u
redovitoj distribuciji nemaju prilike vidjeti. Uz to umjetniki ravnatelj festivala Zlatko Vidakovi (od 2005) i Zdenka Vikovi-Vuki, koja je 2007. postala ravnateljicom Jav-
82
ne ustanove Pula Film Festival, nalaze naina da ponovno

napune impresivno gledalite Arene. Godine 2008. otvara
se i moderno kino Valli, koje je kao jedino u gradu iznimno bitno za festival. Iako se zamjeralo da su neke projekcije besplatne, takav populistiki pristup ini mi se potpuno
opravdanim jer ne vjerujem da bi u suprotnom filmski festival bez obzira na promjene u njegovu osmiljavanju mogao prodati zadovoljavajui broj ulaznica, a ovako je atmosfera u prilino popunjenoj Areni kudikamo stimulativnija,
a i gledatelji koji ne plaaju ulaznicu mogu se uvjeriti u
prednosti gledanja filma na velikom ekranu. Ali kakve god
poteze uprava vukla, oni ne bi mogli imati rezultata bez hrvatske produkcije kao okosnice festivala. A ona ne samo dometima nego i brojem raste, pa posljednjih godina u nekoliko navrata dosee deset filmova godinje.
Jubilarni je ezdeseti festival u tom pogledu bio jo jedan korak naprijed jer je 2013. u nacionalnom programu
prikazano ak trinaest cjeloveernjih filmova, a za nekoliko
dodatnih Arena borilo se ak deset manjinskih koprodukcija (onih u kojima je Hrvatska sudjelovala s manjim dijelom
sredstava). Dvostruko vie filmova od prosjeka prve polovice prolog desetljea omoguilo je i vie uspjelih, meu kojima je Obrana i zatita Bobe Jelia dobila najvie ocjene
ne samo ocjenjivakog suda (nagrada za najbolji film, reiju, scenarij, glavnu muku i ensku uloga, kameru i scenografiju) nego i kritike. Autor je za priu o ljudima kojima
je rat nanio toliko psihikih trauma da ni danas ne mogu
normalno ivjeti filmu prilagodio postupak kojim je u kazalitu postigao niz velikih uspjeha. U suradnji s glumcima
i ostalim suradnicima on uspijeva stvoriti gotovo hiperrealistike prizore u kojima nema velikih dogaanja te djeluju
kao obina svakodnevica kojoj dublji smisao daje temeljna
situacija vremeni Hrvat trebao bi poi na pogreb svojega
nekadanjega najboljeg prijatelja Bonjaka u drugi dio Mostara, ali ga zabrinjava to e rei njegovi sunarodnjaci koji
ve govore kako je on vie njihov nego na i kako e se to
odraziti na neku uslugu koju mu je obeao znanac do koga
vie ne moe doprijeti (i kojeg i on i gledatelji poinju doivljavati kao svojevrsnoga Godota). Traginost protagonista, njegove bojazni i strahove minimalistikim, ali izvanredno promiljenim i dojmljivim glumakim sredstvima i
snanom osobnou sugestivno je oblikovao Bogdan Dikli, kojega je suprugu bez razumijevanja za njegove slabosti i sa snanim osjeajem obveze prema prijatelju jednako
snano interpretirala Nada urevska, a i cijeli je ansambl
bio dostojan partner u oivljavanju situacije koja kree prema nehumanosti bez obzira na to je li se i koliko netko od
pojedinaca tomu opirao.
U samom vrhu festivala bila su po mom miljenju jo tri
filma. Najgledaniji hrvatski film u ovom stoljeu Sveenikova djeca Vinka Breana (prema komadu Mate Matiia) zapoinje s mnogo humora priu o katolikom sveeniku koji
odluuje buenjem prezervativa poveati natalitet u mjestu
koje gubi stanovnike, da bi postupno preao u grotesku s
ponekim traginim tonom, koja postaje efektna i kompleksna slika ne samo otone zajednice nego i cijele zemlje, a
posebice uloge koju u usmjeravanju drutva nastoji preuzeti
Crkva. No, kao da je veliki uspjeh i kod publike i kod kritike
tijekom premijernog prikazivanja poneto natetio njegovu
prijmu u Puli, a iz drugih se razloga neto slino dogodilo i
O b lj et n i c e
Kaubojima Tomislava Mria, koji meu preostalim filmovima ima daleko najvee anse za uspjeh na blagajnama, to
potvruje i osvajanje nagrade publike. Cijenjeni dokumentarist svoj je cjeloveernji prvijenac radio prema istoimenoj
predstavi Sae Anoia (koji je i na filmu tuma glavne uloge), a ta je mnogostruko nagraivana predstava jedna od
najboljih na hrvatskim pozornicama posljednjih pet godina, pa su Mriev film gotovo svi mjerili s teko dohvativim dometima tog izvanrednog spoja komedije i mjuzikla.
Film nije toliko fascinantan, iako ima zajednike temeljne
elemente fabule o predstavi koju profesionalni redatelj mora stvoriti s jedinih petero amatera koji su se javili na audiciju. Mri je komediji i mjuziklu dodao i elemente drame i
groteske ulazei dublje u psiholoko profiliranje protagonista i motive njihovih postupaka, te je tako uz glavnu temu
predstave odnos ivota i umjetnosti i toga to ona moe
dati onima koji za nju nisu obueni, ali joj se potpuno predaju dodao i vrlo dojmljivu sliku nae provincije te tako
ostvario izrazito vrijedno djelo. Stanovite predrasude nisu
mimoile ni vrlo vrijedan film koji se od prethodno navedena dva bitno razlikuje po tome to rauna na ui krug filmofila Projekcije Zrinka Ogreste po scenariju Lade Katelan o dramatinoj seansi na kraju specijalistike edukacije
iz grupne psihoterapije. Cijeli se film naime odvija u jednoj
velikoj podrumskoj prostoriji, a za radnju je bitnije ono to
se zbiva u protagonistima nego ono to oni rade, pa je zato dijalog iznimno vaan. Mnogima je to bilo dovoljno da
Projekcije proglase snimljenim kazalitem, iako Ogrestina
reija briljira ba u tome da za svaku izgovorenu reenicu
i interpretativni detalj brojnoga, impresivnoga glumakog
ansambla pronae adekvatan filmski izraz, promiljeno mijenjajui rakurse i karakteristine detalje kojima je ostvario
sloenu, znaenjima bogatu filmsku dramu.
Vrlo uspio bio je i Vis--Vis, drugi film mladog Nevija
Marasovia, koji se takoer bavi intimnim dramama protagonista redatelja koji priprema film i glumca koji bi trebao
tumaiti glavnu ulogu. Oni odlaze na Vis da bi ondje zajedniki doradili scenarij, to ih postupno dovodi do sukoba,
a potom ispovijesti o uspomenama koje ih mue, to scenarij na kojem rade obogauje snanim emocijama. Splitski autor Dan Oki napravio je vrlo zanimljiv Oprotaj redateljskim postupkom koji je blizak dokumentarcu i zato daje
posebnu teinu traginoj sudbini protagonistice koja je kao
dijete odrasla kraj tvornice u Vranjicu, zbog ega je smrtno bolesna od azbestoze, a i odnosu drutva prema problemu zagaenosti ivotnog okolia i pojedinanim ljudskim
sudbinama. Uspjeli prvijenac Roberta Orhela kriminalistika je drama Hitac, koja istragu o sluajnom umorstvu zalutalim metkom zahvaljujui neobinim karakterima inspektorice i mlade djevojke koja je sluajno ispalila fatalni hitac,
te neobinog odnosa koji se meu njima stvara, posebice
kada otkriju da su i jedna i druga trudne, dojmljivo pomie
iz akcijske prie u produbljenu analizu osobnosti. Uspjelim
ostvarenjima svakako treba dodati i film za djecu Zagonetni
djeak, drugi film o Koku, iznimno popularnom junaku romana Ivana Kuana, u kojem je Draen arkovi potvrdio
svoje znatno redateljsko umijee.
Ve i to pokazuje kako je bitno vie od polovice dosad
brojano najvee hrvatske godinje proizvodnje natprosjenih dometa, a nije mali broj onih koji bi ovoj listi dodali
i uti Lukasa Nole, koji je s pet Zlatnih arena po miljenju

ocjenjivakog suda uvjerljivo drugi najbolji film festivala.
Ipak moram priznati da prema tom vizualno atraktivnom
i namjerno okantnom djelu osjeam stanovit zazor. uti
poinje sekvencom u kojoj majka kupajui malu kerkicu
otkriva da ju je otac pedofilski iskoristio. Zbog senzibilne
i precizne reije i impresivne glume ta je sekvenca svojom
decentnou u kojoj su vanije naznake od izravnosti iznimno dojmljiva, no potom slijedi glavnina filma u kojoj se
kroz flashbackove prikazuje sudbina te mlade ene s kojom
su spavali i brat i otac, koji ju je uz to i podvodio prijateljima i snimao za pornie, a uz to je i ubio brata ekiem, to
je sve zapravo redanje patolokih senzacija za ljubitelje crne kronike mnogo vie no pokuaj objanjenja osobnosti
protagonistice i njezinih postupaka. Zato kada se film konano vrati na nastavak poetne sekvence gledatelju treba i
vremena i napora da se tog poetka prisjeti, jer mu je pod
dojmom patolokih okantnih prizora koji su mu slijedili
potpuno izblijedio.
Meutim, bez obzira na mogue prijepore oko tog filma, treba rei da je ukupna vrijednost hrvatske produkcije
viene u Puli bila visoka, a uspjenosti jubilarnog festivala pridonijeli su nedvojbeno i ostali segmenti njegova bogatog programa. Tu je itekako znaajna bila konkurencija
manjinskih koprodukcija (kojih nikada nije bilo ni blizu
ovogodinjih deset). Takvom sufinanciranju veinskih stranih koprodukcija hrvatski su se filmai godinama opirali iz
straha da e se ionako skromna sredstva za domai film jo
vie smanjiti, pa je ak i razlog da se koprodukcijama vie zemalja moe konkurirati na europskim fondovima bio
nedostatan da tu nepovjerljivost razbije. Ipak, kada su ti filmovi ee stizali do meunarodnih fondova, a i kada su i
druge zemlje poele pomagati kao manjinski koproducenti
preteno hrvatske projekte, poeli su se sve vie uviati i pozitivni rezultati takvih suradnji, meu kojima je moda ak
i najvaniji stjecanje novih iskustava i kreativnih poticaja, o
emu ponajbolje svjedoi i dojmljiva drama o ratu u Bosni i
Hercegovini i njegovim posljedicama Krugovi (kojima su uz
Srbiju koproducenti Njemaka, Francuska, Slovenija i Hrvatska), koji su u programu manjinskih koprodukcija dobili
Zlatne arene za najbolji film, reiju (Srdan Golubovi) i najbolju ulogu (na Leon Luev).
Za nae gledatelje festival je nedvojbeno obogatilo i dvanaest vrijednih filmova programa Europolis, u kojem je
film ceste Jackie Nizozemke Antoinette Beumer neoekivano, ali zaslueno pobijedio nadmaivi i francuskog dobitnika Zlatne palme u Cannesu Adele: Poglavlja 1& 2 (La
vie dAdele: Chapitres 1 & 2) Abdellatifa Kechichea. Zanimljiva je bila ideja i da se povodom ulaska Hrvatske u Europsku uniju filmski predstave i sve njezine lanice, pa je
iz tog razloga dodan i Program najboljih kratkih filmova
Europske unije, gdje je meu osamnaest ostvarenja priznanje dobio poljski redatelj ukasz za Majku (Matka). Uz jo
nekoliko prateih programa ovogodinji ezdeseti festival
igranog filma u Puli uspjeno je obiljeio svoj znaajni jubilej, ponudivi mnogo zanimljivih filmova i vie no nekoliko
prethodnih godina privukavi brojne gledatelje, te ponovno stvarajui posebnu festivalsku atmosferu u gradu koji je
ovaj put vie no mnogih prijanjih godina ivio sa svojim
festivalom. n
83
D e s c r i p t i o C r o a t i ae
Mladen Ibler
SJEA LI SE MARINE?
Brod s duom i osebujnom povijeu
Opremanje broda Marina, Rijeka, foto: http://ancona-grupa.hr/portfolio/brod-hotel-marina
a godinjem sam odmoru vie od trideset godina s

obitelji boravio na otoku Silbi, na koju smo dolazili putujui iz Zagreba, najee preko Zadra. Od Zadra do
Silbe plovili smo brodom Marina, sve do 2006. godine,
kada je povuen iz plovidbe. Plovidba Marinom ostala
nam je, ba kao i drugim brojnim putnicima, u lijepoj i nezaboravnoj uspomeni. Taj nam je put zapravo bio uvijek
poseban doivljaj, poput najljepeg izleta!
Znao sam da je brod izgraen u Danskoj i da je plovio
u vedskoj, no elio sam saznati neto vie o njegovoj po-
Kronprinsessan Ingrid, Gteborg
84
vijesti. Tragajui za informacijama, koristio sam se domaim novinama posebice rijekim Novim listom, asopisom Pomorstvo Cresa i Loinja, br. 4, 2005. (opis plovidbe
od Stockholma do Malog Loinja Josipa Grubiia) te danskim i vedskim novinama Aalborg Stifttidende, Frederikshavns Avis, Gteborg-Posten iz tridesetih godina prologa
stoljea, kao i Svensk Sjfarts Tidning. Takoer sam stupio
u vezu s knjinicom u Frederikshavenu i Pomorskim muzejom Bangsbo na sjeveru Jytlanda. Neke ope podatke
pronaao sam i na internetu.
Danski tisak iz sjevernog Jytlanda (Aalborg, Frederikshavn) od 11. i 12. lipnja 1936. iscrpno izvjetava svoje itatelje o probnoj plovidbi broda Kronprinsessan Ingrid,
njegovim znaajkama i slavlju pri njegovoj predaji vedskom naruiocu, pomorskoj agenciji A-B Gteborg-Frederikshavn Linien. Brod je dobio ime po vedskoj princezi
Ingrid, udanoj za danskoga princa, buduega kralja Fridrika IX., oca dananje danske kraljice Margarete.
Brod Kronprinsessan Ingrid bio je izgraen u poznatom brodogradilitu u Frederikshavnu (Frederikshavn
Vrft) prema najsuvremenijoj tehnologiji toga vremena, visoke kvalitete i unutranje opreme kojoj je uzor
razumljivo u znatno manjim dimenzijama bio Queen
Mary. Dimenzije broda iznosile su 63,97x10,93x4,40m,
teine 1417 BRT, 539 NRT, a pokretala su ga dva 6-cilindrina dizelska motora vedske proizvodnje Atlas-Polar
D e s c r ipti o C ro ati a e
Razglednice s motivom broda
M46M (Stockholm) s ukupno 2400 KS. Uz 32 lana posade, mogao je primiti 400 putnika te 2030 vozila.
Pri probnoj plovidbi 11. lipnja ispitana su svojstva manevriranja, brzina broda, mjeren je intenzitet vibracije,
kontroliran navigacijski sustav itd.
Nazivajui brod ploveom palaom, novinari poimence
navode uglednike, nazone tomu sveanom dogaaju: direktora brodogradilita Frederika Thomsena, vlasnika A-B
Gteborg-Frederikshavn agencije konzula Harryja Trapa,
inicijatora za gradnju novog broda, potanskog nadzornika Jakoba Andersena i druge.
Dvanaestoga lipnja 1936., tono u osam sati ujutro
brod Kronprinsessan Ingrid pristao je u gteborkoj luci,
sveano doekan od mnotva oduevljenih graana. Na-
kon manjeg broda Najaden, koji je godinama prije toga povezivao vedsku s Jytlandom u Danskoj, novi je brod
mogao primiti ne samo znatno vei broj putnika nego ih je
osvajao i dotad nevienim luksuzom.
Na prigodnoj je sveanosti direktor brodogradilita
Frederik Thomsen u svojem govoru izrazio nadu da e
brod biti prihvaen u vedskoj s istom ljubavlju kao to je
i Danska prihvatila vedsku princezu. Veliki upan Jacobsson zahvalio je uime pomorske agencije uz elju da novi
brod bude jo jedna spona za razvoj dobrih odnosa izmeu
vedske i Danske.
Nakon toga je kapetan broda Gunnar Jnsson naredio da se s jarbola spusti danska zastava te je uz izvoenje
vedske himne Du gamla, du fria podignuta vedska zastaHrvatska revija 3/2013
85
Zadnja plovidba prije 2. svjetskog rata, zbog ugroze od podmornica oznaka neutralne zemlje, foto Bangsbo Museum
Gteborg Frederikshavn, vozni red plovidbe i cjenik
86
va. Veliki je upan podignuo au za zdravicu i budunost

broda, a sveanost je zavrila danskom himnom.
Brod Kronprinsessan Ingrid plovio je izmeu Gteborga i Frederikshavna. U ljetnom razdoblju polazio je iz
Gteborga u 7.20 a dolazio u Frederikshavn u 11 sati. Polazak iz Frederikshavna bio je u 18 sati.
Ve 8. rujna 1939. sedam dana nakon poetka II.
svjetskoga rata Kronprinsessan Ingrid naputa Frederikshavn i ostaje u doku u vedskoj sve do lipnja 1945., kada iznajmljen vedskom Crvenom kriu transportira 6.566
ratnih zarobljenika iz njemakih koncentracijskih logora
na oporavak u vedsku.
Predratna pruga plovidbe GteborgFrederikshavn obnovljena je 1946. etiri godine poslije, 30. rujna 1950., brod
je predan danskom brodogradilitu Burmeister&Wain u
Kopenhagenu radi produenja trupa. Radovi su zavreni
12. prosinca, nakon ega je duina broda, uz nepromijenjenu irinu, iznosila 71,81m.
Kronprinsessan Ingrid je nakon toga mogao primiti 600 putnika i 40 automobila. Istodobno je poveana dimenzija brodskoga salona, u kojem je obnovljen namjetaj
i dodan pijanino.
U razdoblju od 1936. do 1955. brod je prevezao
1,250.000 putnika, 59.400 vozila i preplovio 307.622 morskih milja. Pritom valja uzeti u obzir da je za vrijeme II.
svjetskoga rata leao privezan u doku.
Godine 1955. brod je prodan ngfartygs Ab Gotlandu i ime mu je promijenjeno u Christoffer Polhem
prema vedskom fiziaru i izumitelju, roenom u mjestu
Visby (16671751). Brod je tada plovio izmeu Visbyja i
Nynshamma a poslije i do Vstervika. Godine 1961. dobio je novu portu na krmi. Ubrzo je promijenio brodovlasnika i doao u ruke Expresslinjen Ab Stockholm te dobio
novo ime Marina. Nova plovidbena pruga bila je GrddoMariehamn, a nakon svibnja 1966. StockholmMariehamn. Na brod bi se ukrcali putnici koji su se koristili plovidbom meunarodnim vodama izmeu vedske i Finske
za kupnju duty free cigareta i alkoholnih pia te za uivanje
jeftinih pia na brodu.
Foto: D.S. 2003.
Na sreu bez ljudskih rtava, 18. kolovoza 1969. Marina se je sudarila s njemakim brodom Lucy Essberger,
pri emu je bila oteena lijeva strana pramanoga dijela.
Nakon te havarije brodovlasnik je Marinu odluio prodati. Brod je privremeno osposobljen tek toliko da udovolji
zahtjevima Lloyds registra, iju je klasu imao, te na taj nain dobije potrebne svjedodbe za plovidbu.
Sedmoga studenog 1969. Marina je prodana Loinjskoj plovidbi OOUR-u Brodarstvo Rijeka za 200.000 $.
Tehniki inspektor Loinjske plovidbe Josip Grubii, koji je kao 1. upravitelj stroja pod zapovjednitvom kapetana
duge plovidbe Maksa Turine bio lan posade, opisao je plovidbu Marine od Stockholma do Malog Loinja u asopisu Pomorstvo Cresa i Loinja, br. 4, 2005. Donosim skraeni izvod njegova opisa:
Odmah nakon iskrcaja pilota na izlasku iz luke
Stockholm preputeni smo sami sebi i hladnim i valovitim
vodama Baltikog mora. Ve prve noi plovidbe more je
postajalo sve nemirnije, da bi drugi dan bilo olujno. Tako
smo se nali odmah na poetku putovanja u iskuenju, pa
je do izraaja dolo nae pomorsko i tehniko iskustvo, a
bila je to i prigoda da osjetimo maritimske sposobnosti starog, ali vrsto graenog trajekta. U nevremenu koje nas je
snalo, na vrlo sposoban i struan elektriar, iako pomorac od ranije, obolio je od morske bolesti. Nakon toga, prvi
asnik palube umislio je da ga netko truje hranom.
Vrijeme se poboljalo, pribliavali smo se ulazu u Kielski kanal. Toga dana smo primijetili da se s karterskim
uljem mijea rashladna voda. Nakon nekoliko sati zajednikoga rada cijelog osoblja stroja, izmijenjena je kouljica
cilindra br. 2 kroz koju je prodirala voda.
Dolaskom pred Kielski kanal ukrcali smo pilota za prolaz kanalom. Ali opet problemi, sada s kormilarskim ureajem zbog kojih smo morali remorkerima biti odvueni
u luku. Pokazalo se da je elektrini 22-ilni kabel od komandnog mosta do kormilarskog ureaja pregorio. Nabavili smo novi i ugradili ga, radei bez prestanka.
Nakon to je ureaj kormila isproban uz nazonost eksperta Lloyds registra, dobijen je certifikat uz koji smo mogli nastaviti plovidbu. Ali, tu nije bio kraj nevoljama. Prvi
asnik se vie nije htio vratiti na brod, pa su zapovjednik i

drugi asnik palube preuzeli njegove obveze. Oni su sada
morali biti na strai 6 i 6 sati umjesto normalnih prije 4 u
slubi i 8 slobodnih.
Izlaskom iz Kielskog kanala doli smo na ue rijeke
Elbe i preko Helgolandskog zaljeva uli u Sjeverno more.
More je bilo prilino uzburkano, ali mnogo manje no to
je bilo u Baltikome moru. Sreom, u Doverskim vratima
nije bilo magle, koja pomorcima predstavlja najveu opasnost, pogotovo u ovakvim uskim prolazima gdje je promet brodova gust.
Uz lijepo vrijeme doplovili smo do luke Portsmouth, u
kojoj smo na sidritu primili gorivo i hranu.
Ucrtana je nova ruta kanalom La Manche do otoka
Ouessant, svjetionika blizu francuske obale koji doekuje
brodove na njihovim plovidbama na ulazu u Biskajski zaljev. Bilo je dosta mrtvoga mora, tako da je naa Marina
podrhtavala na tim velikim valovima inei se poput ljuske oraha, prema onim velikim oceanskim brodovima koje
smo usput susretali. Nakon nekoliko dana plovidbe doepali smo se rta Fisterra, svjetionika koji brodovima oznaava da su se izvukli iz tog famoznog zaljeva, kojeg mi pomorci nazivamo grobljem brodova.
Sada poinje plovidba uz obala Portugala do jo jednog
poznatog rta, St. Vincente, gdje se prolazi uz strmoglave visoke hridine. U glavi se kovitlaju svakakve misli, pa i one
najgore, to bi se dogodilo da otkau poslunost glavni motori i valovi bace brod na obalu. Tu se sigurno nitko ne bi
spasio. No to se brzo zaboravlja, jer ve skreemo u zavjetrinu ispod obale Portugala, na putu prema Gibraltarskim
vratima. Prolazimo uz zdanje samostana Sagres, gdje nam
franjevci mau plahtama i pozdravljaju, kako je to stoljeima uobiajeno na tim morskim putevima. S Marine se
zduno otpozdravlja brodskom sirenom.
Sljedeih dana pribliavamo se prolazu kroz Gibraltar
i u zoru lijepog i sunanog dana uplovljavamo u luku Gibraltar da se opskrbimo gorivom i hranom.
Istoga dana ponovno smo isplovili na otvoreno more,
ali sada u mirne vode Sredozemlja. Dani su sunani, temperatura zraka vrlo ugodna, tako se neki lanovi posade
87
sunaju na palubi broda, u zavjetrini. Poslije nekoliko dana

mirne plovidbe prolazimo pokraj grupe vulkanskih otoka
Lipari i kod rta Faro skreemo k Mesinskom prolazu izmeu luke Messina na Siciliji i Reggio di Calabria na Calabriji.
Neki od nas stavljaju pisma napisana obiteljima, s umetnutim cigaretama, te ih bacamo u more, znajui da e ih poteni ribari obavezno poslati na odreene adrese.
Naa Marina bori se s jakim strujama te uplovljavajui
u Jonsko more slijedeeg dana hvatamo rt Sta Maria di
Leuca i ulazimo u Otrantska vrata.
Konano smo i u naem lijepom plavom Jadranskom
moru i prolazei pokraj Visa svi postajemo veseliji i razgovorljiviji, jer do dolaska u Mali Loinj sada je tek nekoliko sati.
Konano, nakon prijeenih 3.760 morskih milja i ukupno 20 dana, to plovidbe, to stajanja po lukama, uplovljavamo u Mali Loinj, gdje nam je prireen srdaan doek
mjetana Malog Loinja i predstavnika nae kompanije.
Marina je zapoela svoju redovitu plovidbu u Jadranu 15. svibnja 1970. izmeu Rijeke, Cresa i Rapca a poslije
na liniji ZadarMali LoinjPulaKoper te dva puta tjedno preko Unije. Vikendom je plovila i do Riminija u Italiji, a poslije do Ancone. Godinama je povezivala otok Silbu s kopnom, plovei izmeu Zadra i Pule preko Malog
Loinja. Vikendom je poslije plovila i do Venecije, to je,
uz ostale putnike, u ljetne mjesece koristila mlade na Silbi, kojoj je susretljivi i ljubazni zapovjednik broda kapetan
Mario Salata katkad doputao da prenoe na palubi Marine. Sigurno se mnogi jo i danas, nakon mnogo godina, sjeaju tih toplih i zvjezdanih noi! Marine se jo i
danas rado sjeaju stari Silbljani kao i redoviti posjetitelji
toga naega prelijepog otoka, za ije je stanovnitvo veza sa
Zadrom i Malim Loinjem od ivotnog znaenja. Na brodu su se esto sretali stari prijatelji osobno sam poetkom
88
70-ih susreo svojega prijatelja skijakog instruktora iz planinarskog drutva Velebit, koji ivi u Parizu, a kojeg nisam vidio dvadesetak godina. uo sam i prie svojih kolega, koji su se na Marini sreli sa starim ljubavnim vezama
iz mladih dana. Takve bi se uspomene, ve prema situaciji, znale obnoviti uz aicu proeka ili travarice. Na palubi
su se mogle unajmiti lealjke za sunanje a na brodu je bio
bar i restoran s prvoklasnom kuhinjom i poslugom. Stolovi su bili pokriveni istim bijelim stolnjacima, posrebreni
jedai pribor bio je kao u prvoklasnim hotelima, a hrana je
privlaila mnogobrojne sladokusce meu inima i pokojnoga skladatelja i umjetnika Igora Kuljeria, kao i takoer
pokojnoga sveuilinog profesora Velimira Filipovia, koji su na dvosatnom putovanju od Zadra do Silbe imali dovoljno vremena za prvoklasni ruak. Osobno, nisam nigdje
jeo bolje frigane svjee jadranske lignje nego na Marini.
Obiteljski dez-bend Hawlina znao bi doekati brod na Silbi popularnom pjesmom Marina, na kojoj bi zapovjednik broda zahvaljivao, sputajui s kapetanskog mosta na
konopcu privezanu bocu pjenuca! Obitelj Hawlina, koja
je meu najstarijim posjetiteljima Silbe, s mnogobrojnom
djecom i unucima, imala je ondje ak i svoju nogometnu
momad!
Naalost, situacija postaje znatno manje idilinom
poetkom agresije na Hrvatsku. Marina je 1991. prevozila humanitarnu pomo u Dubrovnik i sudjelovala u evakuaciji izbjeglica iz Dubrovnika i Konavala, uglavnom djece, ena i bolesnika. Te je godine brod bio dva puta izloen
vatri Jugoslavenske ratne mornarice, pri emu je komandni most oteen krhotinama granata. Konano je u pratnji
ratnih brodova bio odveden u mornariku bazu Zelenika u
Boki kotorskoj.
Tih se dana sjea Mario Zorovi, kapo makine, koji je
niz godina plovio na Marini: Dre nas na nianu, pre-
traili svaki kutak broda, nita nisu nali. Na kraju nisam

izdrao, pitam to traite a oni odgovaraju: traimo ustae.
A mi smo imali pun brod djece s tekoama u razvoju!.
Brod je bio interniran u Zeleniki do ljeta 1994., nakon
ega je redovita linija ZadarSilbaMali LoinjPulaKoper obnovljena.
Za spasilake akcije na moru brod Marina je dva puta puta odlikovan Vjesnikovom Plavom vrpcom. Prvi put
kolektivno s brodovima Jadrolinije za plovidbe u vrijeme
Domovinskog rata, a drugi put samostalno za spaavanje
brodolomaca jedriliara. Zbog svoje strune i susretljive
posade postao je jedan od najpopularnijih brodova tzv.
jadranske Bijele flote.
Nakon 70-godinje plovidbe Marini su istekli plovidbeni dokumenti, produenje klase za sljedee tri godine i
odravanje u plovidbenoj funkciji bilo bi preskupo, pa je u
Loinjskoj plovidbi odlueno da se u to nee uputati. Tvrtka Arhipelag d.o.o. iz Malog Loinja dobila je koncesiju
Marina moe stajati na vezu u Malom Loinju te ju kupuje od Loinjske plovidbe.
Branko ulji, koji je godinama plovio na linijskim
putovanjima Marine, a za vrijeme Novogodinjih natjecanja podvodnih ribolovaca redovito bio na brodu, opisuje preuzimanje broda 30. prosinca 2005. u rijekom Novom
listu ovako:
Koliko simbolike toga dana. Vladalo je veliko nevrijeme, uinila je nevera, smjenjivali se jako jugo i olujna bura.
Grom je udario u Marinu, ostala je bez struje. Otputovali
smo u Mali Loinj s namjerom da piemo o Marini u povodu njezina 70. roendana. U dobro mi poznatom ambijentu brodskog salona razgovarao sam s malobrojnim lanovima posade, onima koji su posluivali brod na mrtvom
vezu. Dobro se poznajemo, razgovor je vie akula nego in-
formiranje novinara. Bio je etvrtak, 13. srpnja 2006. godine, u 12.35 sati kada inspektor Loinjske plovidbe u salonu
Marine slubeno priopava: U 12.30 Marina je promijenila
vlasnika. Prodana je!
Na trenutak je zavladao u brodskom salonu muk, nevjerica... Ali, ubrzo potom uslijedila je akula, kao da je ta
vijest neto sasvim uobiajeno, dugo oekivano. Posljednji
zapovjednik, kapetan Ivo Zoreti, ostat e zauvijek zapisan
u njenoj dugoj povijesti. Odmah je napustio brod, pokupio
je dokumente, svoje i brodske, i obznanio da s Marinom
i on odlazi u mirovinu. U meuvremenu su pristigli novi
vlasnici, aste piem.
Marina odlazi, ali ostaje u Malom Loinju zauvijek, rekli su tada. Nisu mogli predvidjeti to donose ivot i poslovne okolnosti.
U razgovoru s novinarkom Novog lista Irom Cupa
Markovi, direktor tvrtke Arhipelag d.o.o. Dubravko Kueta izjavio je 23. rujna 2011: Mali Loinj je za Marinu bio
premalen, ili je Marina bila prevelika za Loinj.
Nakon pet godina to je legendarna Marina bila usidrena u loinjskoj luci, tvrtka Arhipelag d.d. iz Malog Loinja dobila je u rujnu 2011. od Luke uprave Rijeka koncesiju na 10 godina i Marina je tada odtegljena u Rijeku
luku. Plan je da se pretvori u hotel sa ezdesetak leajeva
u kategoriji koju krase tri zvjezdice.
Danas na liniji ZadarPremudaSilbaOlib plovi katamaran Princ Zadra, koji svojom uinkovitom i susretljivom posadom nastavlja tradiciju hrvatskog pomorstva.
No, Marina, brod sagraen u dalekoj Danskoj 1936.
godine brod s duom kako ga je s pravom nazvao Branko ulji, ostat e jo dugo godina u srcu i sjeanju stanovnitva srednje i sjeverne Dalmacije kao i svih drugih prijatelja Silbe i Maloga Loinja. n
89
H r va t s k a i sv i j e t
Zvonimir Jakobovi
HRVATSKA I KONVENCIJA
O METRU
M
jeriteljstvo je rijetko podruje ljudskoga djelovanja u

kojem je gotovo potpuno postignuto meunarodno
jedinstvo. Osnova je toga suvremenoga svjetskoga mjernog jedinstva meunarodni dogovor nastao 1875. godine
pod nazivom Konvencija o metru. Njime se po svijetu proirio Metarski sustav jedinica, koji je 1960. godine prerastao
u Meunarodni sustav jedinica (skraeno SI, prema franc.
Systeme International dUnits) koji se danas primjenjuje
u gotovo cijelom svijetu, a kojim je ujednaeno navoenje
mjernih podataka u gotovo cijelom svijetu.
U Hrvatskoj se Konvencija o metru primjenjuje od doba njezina donoenja, tj. od 1876. godine. Ipak, Hrvatska je
imala dug i poseban put dok je potkraj 2008. godine postala
punopravnom potpisnicom toga vanoga meunarodnoga
mjeriteljskog dokumenta. Time se Republika Hrvatska jo
jednim korakom prikljuila skupu ureenih drava. Taj je
iznimni dogaaju ovih godina u naoj javnosti ostao gotovo nezapaen, moda i stoga to je Metarski sustav jedinica
u nas prihvaen prije vie od 130 godina, a prastare mjerne
jedinice zaboravljene u tih etiri-pet narataja.
nim dravama Mezopotamije, a iz njih su se trgovinom, seobama, ratovima i drugim dodirima meu ljudima irile
svijetom.
Polazne se jedinice definiralo oslanjanjem na neke prirodne uzorke ili ih se povezivalo s autoritetima. Tako je,
na primjer, mjerna jedinica duljine prst prvotno bio irina ljudskoga prsta, a potom je pouzdanije definirana kao
ukupna duljina etiriju zrna nasumce uzetih iz jemenoga
klasa. Jedinice su ojaavane i nazivima oslonjenima na autoritete: kraljevske jedinice, hramske jedinice i sl. Podrijetlo
se nekih mjernih jedinica pripisivalo bogovima, polubogovima, junacima, vanim predcima, legendarnim pojedincima i dr. Takve nazive i podrijetla ne treba shvaati doslovno, oni su ponajprije trebali osnaiti autoritarnost tih
jedinica.
O postojanju, nazivima, vrijednostima i uporabi tih
prastarih mjernih jedinica saznajemo izravno iz usme-
Prastare mjerne jedinice

Mjerenje, naini mjerenja i mjerne jedinice zbog osobite vanosti za drutveni poredak (razmjenu dobara i
usluga, raspodjelu uroda, ulova ili plijena, plaanje poreza i drugih dabina, izmjeru zemljita i dr.) u ljudskim su
drutvima od davnina dogovarani i ureivani, a u ureenim drutvima i propisivani prvim zakonima. Zakonitost
mjernih jedinica u korijenima je drutvene primjene mjeriteljstva od tih prvih ljudskih zajednica sve do dananjih
drava i suvremenoga globaliziranoga svijeta.
Ustaljivanje se mjernih jedinica (duljine, plotine, obujma, mase, vremena i dr.), od pamtivijeka provodilo na
nekoliko naina. Ponajprije je to ustaljivano obiajima,
potom dogovorima neke drutvene skupine, a u organiziranim drutvima propisima nekog autoriteta, obino vladara,
vjerskog poglavara i sl. Tako ustaljene polazne mjerne jedinice i njihove mjere, tzv. pramjere, objavljivale su se proglasima, propisima, zakonima, te svima na znanje izlagale na
javnim mjestima: trgovima, javnim spomenicima, u hramovima, javnim zgradama i sl.
Ustaljene su mjerne jedinice i njihove mjere, koliko
nam je poznato, ponajprije nastajale u prvim organizira-
90
Rukom pisani izvorni dokument Konvencije o metru prva

stranica
H r vats k a i sv ij et
Konvencija zavrava nadnevkom te potpisima punomonika.

Zbog abecednoga poretka drava na prvom je mjestu za Austro-Ugarsku potpisao grof Apponyi
nih predaja, starih zapisa i natpisa, iz njihovih sauvanih

ostvarenja mjernim tapovima, urezima na spomenicima,
posudama, utezima i dr., a posredno iz izmjera graevina,
uporabnih ili ukrasnih predmeta i sl., koje se pronalaze pri
arheolokim istraivanjima.
U prolosti su mjerne jedinice, slino kao i novac, bile znak samosvojnosti, pa je gotovo svaki grad kao ureena ljudska zajednica imao svoje mjerne jedinice, kako se to
nekada nazivalo svoje mjere i utege. Ujednaenost mjerenja ovisila je o veliini zajednice i njezina podruja. Tako je
Rimsko Carstvo uspostavilo mjerno jedinstvo na velikom
podruju tada poznatoga svijeta. Njegovim raspadom raspalo se i mjerno jedinstvo, koje se samo u tragovima zadralo u ljekarnitvu europskih zemalja tijekom srednjega i
prvih stoljea novoga vijeka. Do prije samo dva stoljea u
Europi je vladala danas nezamisliva raznolikost mjernih jedinica. Upotrebljavale su se stotine razliitih lakata, rifova
i arina, desetci funti i raznih mjerica obujma, sve razliiti
od mjesta do mjesta, od vremena do vremena, te razliiti za
razna dobra i primjene.
Porastom prometa, ponajprije eljeznicom i brodovima, u poetcima industrijske proizvodnje ta je raznolikost
mjernih jedinica i slijedno mjernih podataka postajala sve
veom potekoom pa se, ponajprije u svijetu znanosti i
primjene znanstvenih spoznaja, potom industrije, prometa i trgovine, pojavila zamisao i potreba za meunarodnim
mjernim jedinstvom.
Prapovijest metra
Poetkom novovjekovlja meu znanstvenicima, osobito geodetima i astronomima, tinjala je zamisao o openitim mjernim jedinicama, ponajprije duljine, plotine,
obujma i mase, osnovanim na prirodnim pramjerama.
Jedna od zamisli bila je oslanjanje na mjernu jedinicu
vremena sekundu, koja je ve bila jasno definirana na astronomskoj osnovi, kao 86400-ti dio dana (24 sata po 60 minuta od po 60 sekunda). Engleski filozof, biskup i dravnik
John Wilkins (16141672) u jednom eseju iz 1668. godine
predloio je da opa jedinica duljine (engl. universal measure) bude duljina sekundnoga njihala, tj. njihala kojemu je
poluperioda titranja jedna sekunda. Jo je nizozemski matematiar, fiziar i astronom Christiaan Huygens (1629
1695) izveo ovisnost periode titranja matematikoga nji-
Prastare mjerne jedinice duljine bile su veinom nazvane

prema dijelovima ljudskoga tijela: prst, palac, stopa, lakat itd.
Leonardov crte ovjeka prema razmjerima antikoga rimskog
arhitekta Vitruvija
hala o duljini niti i gravitacijskom ubrzanju, te na osnovi

toga konstruirao sat s njihalom. On je i odredio duljinu sekundnoga njihala na srednjoj geografskoj irini, u dananjoj jedinici 0,997m. Talijanski je znanstvenik, arhitekt i
izumitelj Tito Livio Burattini (16171781) godine 1675. u
djelu Misura universale predloio naziv takve jedinice opa mjera (tal. metro cattolico, prema gr ,
mtron katholikn).
Druga je zamisao bila da se jedinica duljine osloni na
neku izmjeru na Zemlji, pa se predlagalo da to bude stanoviti dio duljine podnevnika (meridijana), odnosno njegova
luka izmeu ekvatora i pola. Mnogi su znanstvenici davali
prednost ovome drugom prijedlogu, jer duljina sekundnoga njihala ovisi i gravitacijskom ubrzanju, a to znai da se
neto razlikuje od mjesta do mjesta.
Poetci meunarodnoga
mjernog jedinstva
Zamisao o stvaranju jedinstvenoga sustava mjernih jedinica, s naelom tous les temps, tous les peuples (franc.,
Za sva vremena, za sve narode), neovisnoga o strukama,
zemljama, kraljevima i vremenima, bila je jedna od steevina Francuske revolucije na kraju 18. st. Prijedlog je
91
Meunarodni prametar bio je oslonac metra od 1899. do 1960.

godine. Pohranjen je i danas u Meunarodnom uredu za mjere
i utege kao muzejski primjerak. Pokraj njega je meunarodni
prakilogram, koji je i danas oslonac svih kilograma, iako se radi
na novoj definiciji, koja ne bi bila oslonjena na tvarnu pramjeru
Poetak opsenoga napisa Bogoslava uleka u Danici

Koledaru i ljetopisu za 1876., koji je primjer kako je Metarski
sustav uz zakone, propise i kolske knjige u prvim godinama
njegove primjene u Hrvatskoj promican i u popularnim
publikacijama
uvoenja takvog sustava 8. svibnja 1790. Ustavotvornoj

skuptini obrazloio francuski znanstvenik, dravnik i diplomat, biskup Charles Maurice de Talleyrand-Prigord
(17541838). Skuptina je razradbu povjerila Francuskoj
akademiji, koja je imenovala odbor od tada najuglednijih
znanstvenika. Poetni su zahtjevi bili da polazne mjerne jedinice budu osnovane na prirodnim pramjerama, da se iz
njih na jednostavan nain izvode druge jedinice, da za svaku mjernu veliinu postoji samo jedna mjerna jedinica, a
da se od nje tvore vee i manje jedinice decimalnim putem.
Odlueno je da se nova mjerna jedinica duljine nazove metar (prema gr. , mtron: mjera). Narodna skuptina
je 30. oujka 1791. na osnovi prijedloga Francuske akademije odluila da se kao osnova za metar uzme 10-milijuntni dio podnevnikoga kvadranta koji prolazi kroz Pariz.
Kako je iz politikih razloga valjalo to prije uvesti novi
sustav mjernih jedinica, ne ekajui konane rezultate mjerenja duljine luka podnevnika, donesen je 7. travnja 1795.
zakon koji je uveo decimalni Metarski sustav osnovan na
jedinici duljine metar na osnovi dotadanjih geodetskih
podataka, te iz njega izvedenih jedinica plotine ar, obujma litra i mase gram. Platinski prametar izraen je 23. lipnja 1799. i pohranjen u Nacionalnom arhivu, a Narodna
skuptina odobrila ga je 10. prosinca 1799. Taj je prametar
stoga nazivan arhivskim metrom.
Uvoenje novoga mjernog sustava i u Francuskoj je ilo
vrlo sporo. Stoga je 1837. god. donesen zakon koji je propisao da je od 1. sijenja 1840. to jedini zakonit mjerni sustav.
Njegovih su pet glavnih jedinica bili metar, etvorni metar,
kubni metar, gram i novana jedinica franak, a preporuene su izvedene jedinice ar i kubni decimetar.
92
Taj se prvi metarski sustav unato praktinosti teko prihvaao u drugim zemljama, jer je bio oslonjen na francuske
pramjere i francusko zakonodavstvo. Francuske mjere, kako
su tada jo nazivali Metarski sustav, postupno su se irile Europom, pa su ih Belgija, Luksemburg i Nizozemska prihvatile
jo 1816. godine, a do 1875. godine 25 zemalja, uglavnom europskih, svojim je zakonima uvelo Metarski sustav. Sredinom
19. st. dola su dva vana poticaja za uvoenje jedinstvenoga svjetskoga mjernog sustava, kao osnove industrijalizacije,
meunarodne trgovine, prometa te primjene tehnikih izuma i razmjene znanstvenih informacija.
Odrane su dvije meunarodne izlobe, jedna 1851.
godine u Londonu i druga 1867. godine u Parizu, na kojima je bila oita potreba uvoenja jedinstvenoga mjernoga
sustava. Takoer je 1867. godine odrana u Berlinu Meunarodna geodetska konferencija, koja je meu ostalim preporuila:
U svrhu definiranja mjerne jedinice zajednike svim
europskim zemljama za sva vremena, Konferencija preporuuje izradbu novoga europskoga prametra. Duljina tog
europskoga prametra neka se to manje razlikuje od parikog arhivskoga metra.
Izradbu novog prametra i usporedbu s njegovim kopijama, namijenjenim raznim zemljama, neka vodi jedna
meunarodna komisija u kojoj e sve zainteresirane drave
imati svoje predstavnike.
Konferencija se zalae za osnivanje europskoga meunarodnog ureda za utege i mjere.
Na osnovi tih prijedloga francuska je vlada za 8. kolovoza 1870. sazvala Meunarodnu komisiju za metar, na
kojoj su zbog rata izmeu Francuske i Njemake bili nazoni predstavnici samo 15 zemalja od pozvane 24 zemlje.
Sljedee je zasjedanje bilo 24. rujna 1872., na kojem su bili
predstavnici 30 zemalja, meu njima i 11 zemalja iz obiju
Amerika, na kojem je donesen niz rezolucija o Metarskom
sustavu te preporueno osnivanje Meunarodnoga ureda za utege i mjere. Konferencija nije mogla donijeti neke
odluke, jer su izaslanici bili strunjaci i znanstvenici, a ne
opunomoeni diplomati.
Potpisivanje Konvencije o metru

Diplomatska konferencija o metru okupila je 20. svibnja
1875. opunomoenih 17 predstavnika 20 zemalja,1 koji su
potpisali meunarodni dogovor pod nazivom Konvencija
o metru (franc. Convention du Mtre), prevoena i kao Dogovor o metru, radi osiguranja meunarodnoga jedinstva
mjera i usavravanja Metarskoga sustava. Uime Austro-Ugarske konvenciju je potpisao opunomoeni i izvanredni veleposlanik, ugarski grof Apponyi.
Konvencijom o metru ustanovljeno je nekoliko meunarodnih tijela, njihova ustrojstva, nadlenosti i financiranje. Glavno je tijelo Opa konferencija za utege i mjere, koju ine predstavnici vlada drava ugovornica, a sastaje se
svake etiri godine do est godina. Izvrno je tijelo Meunarodni odbor za utege i mjere, a ini ga jedanaest lanova
koje bira Opa konferencija te brojni savjetodavni odbori.
Vrhunsko je meunarodno mjeriteljsko sredite Meunarodni ured za utege i mjere s uredima i laboratorijima te sedamdesetak namjetenika.
Nadnevak potpisivanja Konvencije o metru 20. svibnja,
od 2000. godine obiljeava se kao Meunarodni dan mjeriteljstva.
Sjedite Meunarodnog ureda

Prema 3. lanku Konvencije o metru francuska se vlada
obvezala osigurati uvjete rada meunarodnih tijela. Stoga
je za sjedite Meunarodnog ureda stavila na raspolaganje
zgradu sa zemljitem dvorca Pavillon de Breteuil, gdje je
smjeten i danas. Od 1969. godine dvorac ima eksteritorijalni status, slino kao zgrade veleposlanstava.
Posjed se nalazi u mjestancu Svresu, desetak kilometara zapadno od sredita Pariza, na putu za Versailles,
na neto vie od etiri hektara u umovitom Parc de Saint-Cloud. Zgrada je sagraena 1672. godine, a dvorac je
dananji naziv dobio 1743. godine po Abb de Breteuillu,
lanu vrlo ugledne francuske plemike obitelji, te njegovu
puno slavnijem neaku, francuskom diplomatu Louisu-Augusteu le Tonnelieru baronu de Bretouilu (17301807),
kojima je dvorac bio slubeno sjedite.
Mjestance Svres (koje valja razlikovati od departmana
Deux-Svres na zapadu Francuske) ima neto vie od dvadeset tisua stanovnika, a poznato je po proizvodnji porculana nazivanog sevres, pa je tu i nacionalni muzej porculana. [6]
Definicije metra
Metar je u doba nastanka Konvencije o metru bio definiran francuskom pramjerom. Ubrzo se pristupilo izradbi
meunarodnog prametra. Izraen je 1889. godine kao tap
od platine i iridija, presjeka u obliku slova X da se smanje
Razlika u broju izaslanika i drava je stoga to su sloene drave
Austro-Ugarska, pa vedska i Norveka, te Portugal i Alir u meunarodnim poslovima djelovale zajedniki.
Pavillon de Breteuil u Svresu pokraj Pariza, sjedite

Meunarodnoga ureda za utege i mjere
izoblienja pri postavljanju na dvama osloncima, a bio je u

uporabi do uvoenja Meunarodnog sustava 1960. godine.
U nastojanju definiranja osnovnih jedinica s pomou
prirodnih pramjera 1960. godine metar je bio definiran
valnom duljinom zraenja pobuenog plina kriptona. Od
1983. godine metar je definiran brzinom svjetlosti, jednom
od najpouzdanijih prirodnih stalnica:
Metar je duljina puta koji svjetlost prijee u vakuumu
za vrijeme jednog 299792458-og dijela sekunde.
Tako metar nije vezan na tvarnu pramjeru, nego na prirodnu pojavu, pa se moe ostvariti bilo kada i bilo gdje, te
tako na Zemlji i izvan nje izraivati i upotrebljavati pouzdane mjere duljine.
Hrvatska posredno pristupila

Konvenciji o metru
U doba potpisivanja Konvencije o metru Hrvatska je bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije kao jedna od zemalja krune ugarske, dakle u posebnu dravnopravnom
odnosu s Ugarskom. Stoga je Metarski sustav uveden zakonom zajednikoga ugarsko-hrvatskoga sabora od 17.
travnja 1874. (dakle vie od godinu dana prije potpisivanja
Konvencije o metru), kojega 1. lanak glasi:
U zemljah krune ugarske uvadja se mjesto mjerah dosad upotrebljavanih nov sustav mjerah, kojemu je osnov
metar, imajui djelitbu i mnoitbu decimalnu.
Novi se Metarski sustav u ugarskom dijelu Monarhije,
dakle i u Hrvatskoj, poeo upotrebljavati 1. sijenja 1876.
god. Isti je sabor 13. lipnja 1876. donio:
Zakonski lanak XXX. zajednikoga ugarsko-hrvatskoga sabora tiui se naknadnoga kredita za godinu 1876.
potrebita za podignue i uzdravanja internacijonalnoga
metrikoga ureda.
Ministarstvu za poljodjelstvo, obrt i trgovinu daje se
poseban kredit za trokove uspostavljanja internacionalHrvatska revija 3/2013
93
Iako se sve zakonsko mjeriteljstvo u Republici Hrvatskoj preko meunarodnih normi i preporuka osnivalo na
Konvenciji o metru, diplomatsko je pristupanje tome dogovoru potrajalo nekoliko godina.
Republika Hrvatska pristupila

Konvenciji o metru
Nakon svih potrebnih diplomatskih priprema Republika Hrvatska je 2008. god. pristupila Konvenciji o metru. O
tome je 21. studenoga 2008. Hrvatski sabor donio Zakon o
potvrivanju Konvencije o metru,2 kojega prvi lanak glasi:
Potvruje se Konvencija o metru, sklopljena u Parizu
20. svibnja 1875., dopunjena na etvrtoj Opoj konferenciji
za utege i mjere 1907. godine i 6. listopada 1921. u Sevresu,
u izvorniku na francuskom jeziku.
Sastavni je dio toga zakona tekst Konvencije o metru u
prijevodu na hrvatski jezik, a prilog izvornik na francuskom jeziku.
Prvi lanak konvencije u prijevodu glasi:
Prva stranica zakonskoga lanka o uvoenju Metarskoga sustava
u Ugarskoj i Hrvatskoj
noga metrikoga ureda u Parizu do vrijednosti od 9364

forinte i 80 novia (vrijednosti tadanjih 23 412 franaka) i za uzdravanje toga ureda u 1876. godini 1756 forinta
(4390 franaka).
Tako je Hrvatska, budui je bila sastavnicom Austro-Ugarske Monarhije, supotpisnica Konvencije o metru u
prvoj skupini drava, te je novano pridonijela podizanju
i uzdravanju Meunarodnoga ureda, a svojim zakonima
propisala uporabu Metarskoga sustava. Nove su mjerne jedinice ve u prvim godinama prihvaene u svim podrujima primjene, izuzevi zemljine knjige, gdje su stare
mjerne jedinice plotine zemljita (etvorni hvat, jutro, ral,
dunum i dr.) zamijenjene nakon vie od stoljea, tek u posljednjem desetljeu 20. stoljea. Nazivi nekih starih mjernih jedinica, kao to su col, hvat, lakat, arin, pinta, poli,
holba, frakl, okanj, oka i sl., ostali su samo u tragovima u
razgovornom jeziku te kao stilsko obiljeje u nekim knjievnim tekstovima.
Tijekom 20. st. hrvatsko je mjeriteljstvo dijelilo sudbinu
mjeriteljstva dravnih tvorevina koje su nastajale i nestajale
na ovim prostorima.
Zakonsko mjeriteljstvo nakon

osamostaljenja Republike Hrvatske
U asu osamostaljenja Republike Hrvatske 8. listopada 1991. god. nastavljen je kontinuitet zakonskog mjeriteljstva Zakonom o preuzimanju zakona o mjernim jedinicama
i mjerilima. Ubrzo je osnovan Dravni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo, te je 1993. godine donesen prvi hrvatski
Zakon o mjernim jedinicama. Temeljem Zakona o mjeriteljstvu iz 2003. god. donesen je Pravilnik o mjernim jedinicama usklaen sa smjernicama Europske unije [3]. Upravo je
u pripremi novi Zakon o mjeriteljstvu.
94
lanak 1. (1875.)
Visoke ugovorne strane obvezuju se na osnivanje i
odravanje, o zajednikome troku, znanstvenog i stalnog Meunarodnog ureda za utege i mjere (Bureau international des poids et mesures) sa sjeditem u Parizu.
Slijedom Konvencije o metru meuvladina organizacija
Opa konferencija za utege i mjere (CGPM) danas okuplja
56 zemalja lanica (meu njima je od 2008. i Hrvatska) i 37
pridruenih drava i ekonomskih unija (stanje 10. kolovoza 2012.)3.
Tako je Republika Hrvatska, iako je slijedom povijesnih
okolnosti primjenjivala Konvenciju o metru od doba njezina meunarodnoga donoenja 1875. godine, te u samim
poetcima sudjelovala u plaanju uspostave i odravanja
Meunarodnoga ureda za utege i mjere, sada i formalno kao
samostalna i suverena drava pristupila tome meunarodnom dogovoru kao ravnopravna lanica. n
Literatura
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
Bogoslav ulek, Nove mjere. Danica Koledar i ljetopis za

1876., str. 159170.
Marijan Brezinak, Mjerenje i raunanje u tehnici i znanosti.
kolska knjiga, Zagreb, 1971.
Zvonimir Jakobovi, Leksikon mjernih jedinica. kolska knjiga,
Zagreb, 1981., 1988., 1991., 2008.
Z. J., Leksikon mjernih veliina. kolska knjiga, Zagreb, 2009.
Stanislav Viker, Korijeni hrvatskog zakonskog mjeriteljstva. Mjeriteljski vjesnik, br. 2, 3, 4, 6 i 8/1992., 2 i 3/1993.
Z. J., Dogovor o metru. DZNM Glasilo br. 56/1998., str. 7884.
S. V., Zakonsko mjeriteljstvo hrvatskih zemalja od 1853. do 1875.
Dravni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo, Zagreb, 1998.
Z. J., Od lakta do metra. Svijet po mjeri, 1/2012., str. 129131.
Narodne novine Meunarodni ugovori, br. 10 od 12. prosinca

2008.
3
Aktualni podatci o CGPM-u mogu se nai na web-stranici: http://
en.wikipedia.org/wiki/General_Conference_on_Weights_and_
Measures
2
R e c e n z i j e, o sv r t i i p r i k a z i s k u p ova
Marko piki
IVAN KUKULJEVI
IZMEU GENEALOGIJE
I PROROANSTVA
Ivana Mance: Zrcalo naroda. Ivan Kukuljevi Sakcinski: povijest umjetnosti i politika.
Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2012.
roblem poznavanja djela Ivana Kukuljevia kao jedne od kljunih politikih i intelektualnih figura naega
XIX. stoljea izravno je vezan uz pitanje ivosti kulturnoga
pamenja Hrvata nakon njegove smrti 1889. godine. itatelju knjige Ivane Mance to bi se pitanje moglo dodatno aktualizirati. Pozornost nam se prvo zaustavlja na koricama,
gdje nas doekuje zanimljiv prizor: u pet redova, poput odlunog vojnika i odsutnog mislioca, postavljen je Kukuljeviev lik, potekao s fotografskog portreta Franje Pommera
iz 1856. godine. etrdesetogodinjak tu, poput orla s grbova propalih carevina a pomalo nalik i Amerlingovu prikazu cara Franje I., motri nekamo iznad naih oiju, ne elei
na prvi pogled postii gledateljevu naklonost.
Odabir Pommerova portreta i njegovo umnaanje, to
potpisuju Mario Anii i Jele Dominis, uza zanimljivu igru
s citatom u naslovu, mnogo govore o temama ove knjige.
Osim predoavanja male postrojbe junaka u kojoj svi kao
jedan! spremno slue troglavom nacionalnom boanstvu
vremena, autorica je u prikazu stapanja historije i politike
uzela dio naslova Kollrova spisa Malo zercalo naroda slavjanskoga koji je Kukuljevi preveo i objavio 1845. godine.
Ve na temelju toga moe se shvatiti da je autoriin istraivaki projekt bio zamaan, vraajui se velikim pitanjima
druge i tree etvrtine XIX. stoljea, kada su Europom koraali ljudi iji rezultati govore u prilog dojmu da su, poput
lika na koricama knjige, bili umnoeni.
Povjesniare i povjesniare umjetnosti ova knjiga zainteresirat e zbog vjerovanja u mogunost stapanja historijskog i estetskog poimanja s politikim pragmatizmom i emancipacijskim procesima, osnaenima u Gajevo,
Kollrovo i Palackjevo doba. Autorica je u tom smislu
pruila inovacijski pristup istraivanju Kukuljevieva opusa. Za to naizgled nije bila potrebna posebna smjelost; poesto se, naime, znamo uhvatiti u uvjerenju da o ljudima
koje poznaje i ire graanstvo nemamo rei nita nova,
pa se novo itanje definira kao uzaludan posao. Nasuprot
tomu, Ivana Mance je svoj rad zacrtala kao interdisciplinarni iskorak u podruje historiografije, zasnivajui ga na
spoju arhivskog rada i teorijskog promiljanja Kukuljevievih povijesnoumjetnikih i politikih projekata, vidjevi u
njima ivu povezanost.
Naslovnica knjige Zrcalo naroda. Ivan Kukuljevi Sakcinski:

povijest umjetnosti i politika
95
R e c e n z ij e, o sv r ti i p r i k a z i s k u p ova
Knjigu treba preporuiti ve zbog tako postavljena

istraivakog zadatka, jer historijske znanosti (ukljuujui
i u nas jo uvijek slabo afirmiranu povijest povijesti umjetnosti) imaju stanovite dugove prema piscima tih podvrsta
historija, a mnogo duguju i graanstvu, donedavno opsjedanom mitovima a odnedavno i sumnjiavou prema
velikim povijesnim osobama. Vjerojatno bismo se prije
trebali rijeiti uvjerenja da ve dovoljno poznajemo glasovite historijske figure te iz vlastitih perspektiva i svjesni privlanosti anakronizma zapoeti preispitivati naela devetnaestostoljetnog pozitivizma, koja je slijedio i Kukuljevi.
Proizila iz davno sroene antikvarne radoznalosti, ta naela utjelovljena su u pitanjima: kako su mi izgledali predci? Kako im protumaiti intelekt, emocije i planove s pomou izravnih ili neizravnih tragova njihova postojanja?
Tim putom ve je u Kukuljevievoj eri krenuo prvi panegiriar Gjuro Deeli (potpisan 1861. kao Stjepan Mirkovi),
a 1892. i biograf Tadija Smiiklas. Ivana Mance te je tukididovske ocjene glasovitog suvremenika i tek preminulog
seniora sjedinila sa studijama Kukuljevievih sljedbenika
(Antoljak, idak, Macan, Kurelac, Gross, Szabo, Markus,
Stani, Strecha, Filipan), ne zaboravljajui radove o njegovim zasebnim interesima, od arhivistike i zatite kulturne
batine do knjievnosti (Wissert, Jurman Karaman, Rogulja, Bregovac Pisk, Zgaga, Frankovi, Jaki, Holjevac, icel).
Jasno zacrtavi temu, autorica je implicitno otvorila pitanje anrovske pripadnosti svoje knjige. Kada bismo rekli
da je rije o monografiji (usporedivoj, primjerice, s knjigom Josipa Horvata o Gaju), ne bismo bili na pravom putu.
Kada bismo tvrdili da je rije o kulturnoj historiji Hrvatske
dijela XIX. stoljea, bili bismo neto blii. Moda bi se ova
knjiga mogla najpreciznije definirati kao podvrsta historije
povijesti umjetnosti, ili kao duhovna povijest, u kojoj Kukuljeviev ivotopis nema tako vanu ulogu kakvu su dobile njegove istraivake i politike preokupacije. Ovo je knjiga o povijesti slube velikim zadaama: narodu, historiji i
politici. Zato je ve u naslovu istaknuto spomenuto tematsko dvojstvo u njegovu opusu.
U prva dva od devet poglavlja autorica je raspravljala o
dvama kultovima koji su sredinom XIX. stoljea zavladali Europom, pa tako i Kukuljevievom svakodnevicom, da
ne kaemo etosom: ta poglavlja posveena su kultu prolosti i nacionalne politike. U prvom poglavlju s pravom se
poistovjeuje imenovanje bivega austrijskog doasnika
za zemaljskog historiografa s procesom institucionalizacije historiografije u Hrvatskoj. Desetljeima prije uspostave
sveuiline naobrazbe, Kukuljevi je dobio ulogu otkrivaa
vrijednosti nacionalne povijesti, kako su to inili Franois Guizot pod Louisom Philippeom i Joseph Chmel pod
Metternichom. Snaga dokazivanja Kukuljevieve utemeljiteljske uloge nije oslabljena usredotoenjem na opis lokalnih zbivanja, jer autorica svojega junaka nalazi u veini
predrevolucionarnih i postrevolucionarnih kulturnih inicijativa i aktivnosti, od pojave prvih muzejskih ustanova,
itaonica i novina do osnutka Drutva za povjesnicu jugoslavensku.
Kao sljedbenik ideje kulturnog nacionalizma, Kukuljevi je dijelio dvojbu svojih suvremenika, utemeljenu na pitanju: kako pomiriti pozitivistiku vjeru u znanstvenu nepristranost sa zanosom nacionalnih zajednica kojima su
96
uenjaci poput njega trebali pokazati put osamostaljenja?

Dakako da je pitanje o odnosu zanosa i razuma, zbog razliitih statusa nacija, imalo jedne konotacije u Berlinu,
Parizu i Cambridgeu, a druge u Varavi, Pragu i Zagrebu.
Autorica knjige za Kukuljevia se stoga koristi sretnom kategorijom prosvijeeni nacionalizam, koji se zasnivao
na homogenizaciji u jeziku i naciji, na odanosti i ljubavi
prema imaginarnoj domovini (zbog podjednako nejasne
ali uzvisivane slike kulturne prolosti i politike budunosti) te na ideji nepoznate i zaboravljene domovinske batine ije je tragove izgubljenog bogatstva trebalo zapoeti
akumulirati. Kukuljevievo politiko i istodobno arhivarsko-historijsko djelovanje zbivalo se u iznimno zanimljivo
doba: na umoru Metternichove cenzure i zaetcima oivljenog nadzora Bachova apsolutizma. Mladi hrvatski politiar i znanstvenik stoga je, poput Carla Cattanea u Milanu,
Pietra Selvatica u Mlecima, Jeana-Baptistea Lassusa u Parizu ili Augustusa Welbyja Pugina u Londonu, pokazivao karakteristinu podvojenost intelektualca izmeu pamenja
i budunosti, izmeu estetike zasnovane na rekonstrukciji
nacionalne prolosti i utopijske politike. Tako je u oujku
1848. u Saboru govorio o padu Metternicha kao krepkom
prevratu svega dosadanjeg stanja, a u Novinama dalmatinsko-horvatsko-slavonskim pozvao itatelje da mu alju
pismene spomenike vane za domovinsku povijest. U
tom je sabiranju, kao i europski antikvari i arheolozi toga
doba, vidio dva cilja: prosvjetiteljsko pojanjenje (razsvtljenje) historije (dogodovtine) i dokazivanje da na narod
ima historiu.
Preostalih sedam poglavlja u knjizi posveeno je prikazu postupaka koji su trebali pomoi ostvarenju tako postavljenih ciljeva. Autorica je sabiranje (koje biskup Vrhovac 1813. naziva congestio, colligo, comportatio) opravdano
stavila na vrh Kukuljevievih kulturnih projekata. Ta se
sloena zadaa moe shvatiti kao temelj razraivanju antikvarno-historijskog sustava, zaetog u humanizmu XV.
stoljea i posvojenog u krugovima istraivaa nacionalnih
spomenika u XVIII. i XIX. stoljeu. U Kukuljevievu sluaju sabiranje je postalo metodom koja je bila temeljni program Drutva za povjesnicu. Genij i smjerovi interesa zemaljskog arhivara oitovali su se u proglasima i djelovanju,
od osnutka udruge do objave Arkiva za povjesnicu jugoslavensku.
Kukuljevi je bio dobro upoznat sa zadaama istraivaa svojega doba. Kljune rijei kojima se sluio (primjerice izvoenje na vidjelo) nasljedovale su ambicije kopaa na rimskim arheolokim lokalitetima s poetka XIX.
stoljea, a pojmovi iztraivanje, sakupljanje i uvanje starinah uporabljeni 1851. govore o predanosti projektu u Beu tek osnovanog Sredinjeg povjerenstva za prouavanje
i odravanje graditeljskih spomenika. Epicentri preporoda
tako su postali sredita sustava sabiranja nacionalnih spomenika. Razvijen pod Metternichom, taj sustav je nakon
1848. pretvoren u instrument samoodranja popustljivog
apsolutizma. U knjizi se pokazuje da je Kukuljeviu sabiranje znailo jednu od kljunih zadaa, moda i vaniju od
znanstvene kritinosti (na to su ga 1874. upozorili Theodor Sickel i Franjo Raki), s time da se zahtjev, prema kojem je analizu trebala slijediti sinteza, u Kukuljevievu sluaju, barem kada je rije o stvaranju historijskih velikih
slika, najee nije ostvarivao. Iz tog razloga autorica pie

o sabiranju kao odgoenoj povijesti.
Potom je otvoreno pitanje Kukuljevieve percepcije
kulturne i umjetnike batine. Ivana Mance je izvrsno primijetila da su biografija i deskripcija za njega bile osnovne
forme povijesnoumjetnikog znanja, kojima odgovaraju i
idealni anrovski uzori ivotopisa (vita) i vodia (guida),
nudei mu portrete predaka i starih povijesnoumjetnikih
ambijenata. U tom se odabiru instrumentarija vidi nakana da se prolost personificira i da se u percepciji batine
vide njezini tvorci, pa se deskripcija vienoga (od putnih
dojmova do studioznog ralanjivanja djela) upotpunjuje
spoznajama koje i danas znaju nedostajati povijesnoumjetnikim interpretacijama. U knjizi se o ivotopisu, jednom
od najvanijih preporodnih anrova, pie kao nositelju egzemplarnosti u pojedinanome.
Od etvrtog do osmog poglavlja pruena je detaljna
ralamba Kukuljevievih istraivakih tema i postupaka
unutar nacionalne povijesti umjetnosti koju je poeo osnivati. Za povjesniare umjetnosti ta poglavlja trebaju doi
u sredite zanimanja, jer se u njima ocrtava struktura Kukuljevieve epistemologije i historiografije. Proces sabiranja za njega je znaio praenje humanistikog uzora, iako autorica na nj ne upuuje. Taj se uzor vidi u injenici
da je disciplinu isprva zasnivao na literarnim vrelima, koja
je sabirao poput arheolokih ulomaka. Za Kukuljevia je
jo uvijek vrijedila upozoravajua tvrdnja Vrhovca i Gaja
o zamraenosti ili rastresenosti batine, od jezine do tvarne. Zato se u poetku rekonstrukcije nacionalne prolosti
usmjerio istraivanju bibliografija, traei pomo neznanih itatelja preko tiska ili uenih stranaca poput Valentinellija iz mletake Marciane. ivotopisi, vodii, katalozi
i leksikoni postali su nalik rjeicama u koje je Kukuljevi
postavio svoja sita kako bi uhvatio koji grumen ili zrno
zlata, pa makar spomen umjetnika, koji bi po zvunosti mogao posluiti kao katalizator nacionalnoj povijesnoumjetnikoj naraciji, ostvarenoj u Slovniku umjetnika jugoslavenskih od 1858. do 1860. godine.
Autorica u tom smislu pie o bioleksikografiji, koju
je Kukuljevi zasnovao po uzoru na djela Zanija, Naglera,
Fsslija i Ticozzija, pratei i djela dalmatinskih pisaca Dumania, Crijevia, Sladea, Appendinija, Ciccarellija, Carrare i Ljubia. U rekonstruiranju kulturnih ambijenata, potom, bilo je potrebno konzultirati i crkveno-historijska i
topografska djela, od renesansnih do njemu vremenski
bliih pisaca. Vana je primjedba o Kukuljevievu nainu
spoznavanja, u kojem je autopsija bila zasjenjena itateljskim iskustvom. Na primjeru bioleksikografske obrade ivota i djela Julija Klovia vidi se upravo ta tenja: itanjima
Vasarija, Baglionea, Lomazza, Dibdina ili Richardsona da-
na je prednost u odnosu na osobno vienje umjetnine, to

bi moglo nagnati na pretpostavku da je glasovitost trebala
prevladavati nad zornim iskustvom.
U estom, sedmom i osmom poglavlju opisuju se i dimenzije historiareva gubitka nepristranosti. Autorica
u tim poglavljima raspravlja o pievu vienju vanosti
umjetnikova podrijetla, konstruiranju slavenskog stila,
nacionalnom pragmatizmu koji teti strunoj argumentaciji, potom vrlo zanimljivo o autorskoj pripadnosti kao
jamstvu nacionalnog identiteta spomenika i budue atribucije djela. Kukuljevi je u tim poglavljima prikazan kao
mislilac koji prati duh vremena, glasno zastupajui plemenitost otkrivanja, ouvanja i sabiranja ulomaka batine u
pismu i slici, a potom ih rabei u pristranom konstruiranju
nacionalne naracije. U poglavlju o ekstenziji nacionalnog
leksikona autorica donosi nova itanja opsega Kukuljevievih interesa, od praenja utopijsko-politike geografije Iliraca do tretiranja stranaca te od bavljenja starijim povijesnoumjetnikim razdobljima prije pojave Hrvata do
pisanja o umjetnicama kao stvaranju enskog rodnog
ideala. Osmo poglavlje donosi i raspravu o pojavi primijenjenih umjetnosti kao predmetu povijesnoumjetnikih
istraivanja.
Knjiga Ivane Mance vaan je doprinos poznavanju Kukuljevievih vienja historije i politike kao dviju strana
medalje, a povjesniari umjetnosti dobili su poticajno djelo o nacionalnom utemeljitelju discipline. Knjiga je pisana
impresivnim stilom, skladno spajajui historijske injenice i teorijske interpretacije. Kako je ve reeno: oni koji u
knjizi trae Kukuljeviev ivotopis, otkrit e ga na posredan nain, u povijesti pievih istraivakih napora, u kojem se nalazi itav svijet bogatoga znanstveno-domoljubnog intelekta. Kukuljevi nam je a to je jedno od vanijih
postignua ove knjige nakon kritikog preispitivanja ciljeva i rezultata njegova rada, postao onoliko znanstveno
blizak koliko je to bio u vremenu i na ljudskoj razini Deeliu i Smiiklasu. Nekom e moda zasmetati mjestimina amplifikacija fusnota. Uistinu, njihova veliina ponegdje odvodi pozornost prema usporednoj erudiciji koja se
mogla i bolje stopiti s glavnim tekstom. No Ivana Mance
je taj Graftonov svijet digresija naselila impresivnim brojem stanovnika, koji e svakom strpljivom itatelju pomoi
razumjeti onaj Kukuljeviev. Na kraju treba rei da je autoriino odricanje od veih izleta u istraivanje konteksta
(dalmatinskog, istarskog ili ireg europskog) samo pomoglo shvaanju irine Kukuljevievih individualnih dosega.
Njezino suvereno teorijsko ralanjivanje projekta isprepletenosti nacije s njezinom idealiziranom prolosti i oekivanom budunosti pomoglo je ovog pisca uvesti u XXI.
stoljee. n
97
Franko ori
DIOKLECIJANOVA
PALAA: VELIKI
ISTRAIVAKI
IZAZOV
Prikaz simpozija Diocletians Palace in the Monographs
of George Niemann and Ernest Hbrard
Splitu je od 16. do 18. studenoga 2012. godine u organizaciji docenta Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sveuilita u Zagrebu Marka pikia i znanstvenog savjetnika Joka Belamaria iz splitskog
Centra Cvito Fiskovi Instituta za povijest umjetnosti
odran meunarodni znanstveni simpozij pod naslovom
Diocletians Palace in the Monographs of George Niemann
and Ernest Hbrard. Skup je organiziran u povodu stogodinjice objavljivanja monografije Ernesta Hbrarda i
Jacquesa Zeillera o Dioklecijanovoj palai te stogodinjice
smrti Georgea Niemanna, koji je dvije godine prije takoer bio objavio monografiju o Dioklecijanovoj palai. Monografije su svojedobno potaknule mnogobrojne prikaze i
nove lanke te time znatno pridonijele internacionaliziranju toga naega kulturnoga dobra koje je ve 1979. godine
upisano na UNESCO-ov popis svjetske kulturne batine.
Ta su dvojica uenjaka poniknula u razliitim sredinama. George Niemann je od 1873. godine poduavao perspektivu i povijest arhitektonskih stilova na bekoj Akademiji likovnih umjetnosti. Ostatke Dioklecijanove palae u
Splitu upoznao je jo na povratku s ekspedicije na Samotraku 1873. godine. Sudjelovao je u mnogim arheolokim
iskapanjima u Olimpiji, Maloj Aziji i Rumunjskoj. Ravnateljem Akademije likovnih umjetnosti bio je od 1902. do
1905. godine. Austrijsko Ministarstvo bogotovlja i nastave
mu je ve pri samom osnutku Povjerenstva za Dioklecijanovu palau 1903. povjerilo zadau snimanja vidljivih ostataka palae, a njegova monografija s 23 table i 162 crtea
objavljena 1910. godine (Alfred Holder, Be) bila je rezultat
estogodinjega rada. Hbrardova monografija iz 1912. godine (Massin, Pariz) komplementarna je s Niemannovom.
Njegova esto reproducirana idealna rekonstrukcija izvornoga sklopa do danas je esto prva asocijacija na Palau.
Arhitekt, arheolog, a poslije i urbanist Ernest Hbrard za-
98
jedno je s profesorom starije povijesti Jacquesom Zeillerom

takoer prouio Dioklecijanovu palau, a u interpretaciji
su sudjelovali i bizantolog Charles Diehl te egiptolog Gustave Jquier. Svrha simpozija nije bila raspraviti samo Niemannove i Hbrardove doprinose nego i konzervatorske i
restauratorske intervencije te onodobne teorije primijenjene na Dioklecijanovoj palai. Teme meunarodnih izlagaa
stoga su obuhvatile iri znanstveni, kulturoloki i vremenski kontekst prvih desetljea 20. stoljea pred Prvi svjetski
rat i raspad Austro-Ugarske Monarhije.
George Niemann i promjena

paradigme u zatiti spomenika
kulture u Austro-Ugarskoj Monarhiji
Potpisniku ovih redaka pripala je ast otvoriti prvu jutarnju sesiju izlaganjem o dalmatinskim primjerima potrage za konzervatorskom metodologijom u prvom desetljeu
20. stoljea. Sredinje povjerenstvo za prouavanje i odravanje umjetnikih i povijesnih spomenika, pretea dananjeg austrijskoga Saveznog zavoda za zatitu spomenika (Bundesdenkmalamt), s Maxom Dvokom i Juliusom
Deinigerom na elu se u to vrijeme sustavno zauzimalo za
odustajanje od arheoloke koncepcije: prezentiranja antikih ostataka ruenjem kasnijih slojeva i(li) rekonstruiranjem nedostajuih dijelova cjeline. Bilo je to vrijeme
raslojavanja povijesnih disciplina, poglavito povijesti umjetnosti i arheologije, a u novoj disciplini zatite spomenika
vrijeme odustajanja od restauriranja u korist avangardne
konzervatorske koncepcije nepromjenjivosti forme i ouvanja tragova starenja materijala. George Niemann pripadao je starijoj generaciji uenjaka usredotoenoj na klasi-
Francusko otkrivanje Dalmacije

poetkom 20. stoljea
Naslovnica knjige saetaka skupa s fragmentom Niemannove

rekonstrukcije Dioklecijanove palae
nu antiku, koja je imala sklonost arheolokom zamiljanju

i rekonstruiranju pretpostavljenog izvornog stanja ne samo na papiru nego i na kulturnom dobru. Christine Ertel
(Be) u svojem je izlaganju navela kako Institut za stariju
povijest Sveuilita u Beu priprema projekt katalogiziranja radova Georgea Niemanna koji se uvaju u bekoj Akademiji likovnih umjetnosti i u Muzeju Albertina. Oznaivi i Niemannovu i Hbrardovu monografiju oaravajuim
knjigama s mnotvom ilustracija i malo teksta, naglasila je
kako one ne sadre rasprave o oblicima i problemima te da
crtei u njima katkada popunjavaju praznine slubene arheoloke dokumentacije. Naglasila je nadalje kako suvremeni arheolozi trae realne i sustavne informacije te u obliku nekoliko znanstvenoj javnosti do sada nepoznatih tj.
neobjavljenih Niemannovih crtea iz Dioklecijanove palae ponudila nove izvore za istraivanje. Iznijela je i tezu da
su dijelovi supstruktura Dioklecijanove palae starijeg postanka. Claudia Lang-Auinger (Institut za kulturnu historiju i antiku Austrijske akademije znanosti, Be) naglasila je
kako je monografija Georgea Niemanna publikacija koja je
odgovarala onodobnim najviim znanstvenim i umjetnikim standardima te predstavila do sada neobjavljenu korespondenciju izmeu Niemanna, Heinricha Schliemanna
i Wilhelma Drpfelda o rezultatima i interpretaciji iskapanja u Troji, iz kojih je vidljivo da je Niemannova argumentacija poivala na iskustvu steenom u arheolokim istraivanjima.
Drugu jutarnju sesiju zapoeo je profesor Pierre Pinon

(cole Nationale Suprieure dArchitecture de Paris-Belleville, cole de Chaillot, Pariz) izlaganjem o Hbrardovu i
Zeillerovu prouavanju Dioklecijanove palae. Istraivai su se upoznali u Rimu te 1905. ili 1906. godine odluili na taj zajedniki pothvat. Zeiller je do tada 1902. godine
ve bio objavio lanak o iskapanjima u Saloni, a Hbrard
1905. godine ve boravio na Orijentu, u Istanbulu. S doputenjem lokalnoga konzervatora don Frane Bulia proveo je vie iskapanja, poglavito podruma. Hbrard je bio i
izvrstan fotograf. Poslije se proslavio projektom Svjetskoga
komunikacijskog centra, utopijskoga grada, a rad je u suradnji s norveko-amerikim kiparom i filantropom Hendrikom Christianom Andersenom objavio u est izdanja
izmeu 1913. i 1917. godine. Nakon Splita bavio se sedukim spomenicima u anatolijskoj Konyi (1913) te rimskim i
bizantskim spomenicima u Solunu (192021).
Nakon poara 1917. godine za Solun je izradio urbanistiki projekt obnove grada te nadzirao njegovu izvedbu. J.
Zeiller se znanstveno ponajprije bavio epigrafikom i rimskim starinama. Njegovo glavno djelo tematizira latinske
natpise u Aliru. Pokazivao je zanimanje i za rimsku provinciju Dalmaciju: 1906. godine izdao je knjigu o ranokranskom razdoblju u Dalmaciji. Ivan Basi (Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Splitu) upozorio
je na jo nekoliko Hbrardovih i Zeillerovih djela koja su
tematizirala kasnoantiku carsku grobnu arhitekturu, Split
i Dioklecijanovu palau. Na osnovi komparativne analize i analogije s ukopima ostalih tetrarha ili lanova njihove obitelji iznio je i vlastitu interpretaciju izvorne funkcije
unutarnjih prostora mauzoleja.
Mjesto carskoga ukopa prema toj novoj interpretaciji
bilo je u kripti. Daniel Bari (Sveuilite Franois-Rabelais, Tours) izloio je o pojaanom zanimanju francuske javnosti za Dalmaciju u godinama prije poetka Prvoga svjetskog rata koje je utrlo put i ambicioznijim znanstvenim
pothvatima kakav je bio Hbrardov. Hbrard se za rada na
monografiji o Dioklecijanovoj palai oslanjao na francusku akademsku infrastrukturu u kojoj su postojali strunjaci koji su mogli proizvesti tu vanu sintezu. Monografija je meu ostalim bila vana etapa u kasnijim karijerama
autora.
iri znanstveni, kulturoloki i socijalni

kontekst
Jonathan Blower (London) otvorio je prvu popodnevnu sesiju temom o suprotstavljanju dviju koncepcija zatite spomenika. Starijoj koncepciji zatite kulturne batine
svrha je bila uklanjanje neantikih dodataka (isolamento), dok je poetkom 20. stoljea institucionalizirana nova koncepcija nastojala na ouvanju slikovitoga gradskog
tkiva (Stadtbildpflege). Kada je George Niemann dobio zadau arhitektonskog snimanja ostataka palae, dogaala se
99
Reprodukcija
Hbrardove idealne
rekonstrukcije
Dioklecijanove
palae u Splitu, u
Ferdo ii, Pregled
povijesti hrvatskog
naroda, Nakladni
zavod MH, Zagreb,
1975., 52
promjena paradigme u zatiti kulturne batine. Isolamento su u drugoj polovici 19. st. zastupali Rudolph Eitelberger i Alois Hauser, a poetkom 20. stoljea lokalna sredina. Glavni zastupnici druge koncepcije bili su Alois Riegl
i Max Dvok te su Split uinili vrlo vanom temom u fazi
kristaliziranja suvremene konzervatorske teorije. J. Blower
je u inzistiranju lokalne sredine na ruenju zgrade stare biskupske palae iitao politiko instrumentaliziranje jednoga strunog pitanja, tj. antihabsburku klimu lokalne
sredine u suprotstavljanju novim idejama iz Bea. Sandro
Scarrochia (Accademia di Brera, Milano) bio je sprijeen
doi u Split, no proitan je njegov prilog u kojem je naglasio strateku vanost Splita, arhitektonske i ambijentalne batine ovjeanstva, u razvoju nove discipline zatite
kulturne batine poetkom 20. stoljea. Istaknuo je ve u
Blowerovu izlaganju ocrtani sukob kao sukob vrijednosti
antike (il valore dell anitichit) i starosne vrijednosti (il valore dell antico). Vrijednosti antike s njezinom kultnom i
simbolikom teinom te starosne vrijednosti s njezinom
slojevitom ambijentalnou te antropolokim i socijalnim
aspektima. Istaknuo je i dalekosenost uoavanja vanih
pitanja budunosti poetkom 20. stoljea naglasivi vanost Rieglova i Dvokova inzistiranja na slojevitosti i ambijentu ravno ezdeset godina prije povelje iz Gubbija.
Marko piki (Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu) u svojem se izlaganju
koncentrirao na znaaj Corneliusa Gurlitta za prihvaanje
nove koncepcije odnosa prema Dioklecijanovoj palai. C.
Gurlitt bio je profesor na dresdenskom Tehnikom sve
uilitu i jedan od najvanijih promotora nove koncepcije
zatite kulturne batine na prekretnici stoljea u Njemakoj. On je od prve konferencije Tage der Denkmalpflege u
Dresdenu 1900. godine sudjelovao u toj manifestaciji i pokretu. Kolega piki naglasio je njegovo predavanje u Zagrebu 1908. o nastanku gradova te sudjelovanje u komisiji
100
za reguliranje Kaptola, a poglavito veliki lanak objavljen

u Frankfurter Allgemeine Zeitung 19. lipnja 1909. o vanosti slojevitosti Splita i ostataka monumentalne palae
u njemu. Josip Belamari (Institut za povijest umjetnosti,
Centar Cvito Fiskovi, Split) izloio je o otkrivanju i pojaanom interesu za Dalmaciju od 1910. godine izraenom
u dvama fotografskim monografijama dalmatinskih spomenika iz 1910. godine velikog formata: onoj Corneliusa
Gurlitta i Georga Kowalczyka (Franz Malota, Be i Verlag
fr Kunstwissenschaft, Berlin) te onu irila Metoda Ivekovia (Anton Schroll, Be).
Istaknuo je da je rije o kruni niza albuma koje su objavili izvanredno vani fotografi kraja 19. i poetka 20. stoljea: barun Raimund Stillfried von Rathenitz, Alois Beer,
Emil Stengel, Nikola Andrijevi & Giuseppe Goldstein, Tomaso Burato, Franz Laforest, Hubert Vaffier i Josef
Wlha. Veernju je sesiju otpoeo Stanko Kokole (Odsjek
za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Ljubljani)
izlaganjem u kojem je prikazao lik i djelo Vojeslava Mola,
slovenskog uenika Maxa Dvoka i Josefa Stzygowskog.
Prikaz se zasnivao na memoarima objavljenima 1970. godine. U svojim je formativnim godinama boravio u Krakovu, Rimu i Beu, dok je nakon Prvoga svjetskog rata
kao sveuilini profesor djelovao na ljubljanskom i krakovskom sveuilitu. Max Dvok mu je 1911. godine povjerio zadau arhivskoga istraivanja ibenske katedrale,
a 1913. postao je vjebenikom u splitskom Konzervatorskom uredu za Dalmaciju, gdje je brzo zadobio potporu i
povjerenje don Frane Bulia, koji ga je i nakon ratnih zbivanja htio vratiti u splitsku slubu. Georg Vasold (Kunsthistorisches Institut, Freie Universitt, Berlin) izloio je o
izlobi Adria-Ausstellung u bekom Prateru otvorenoj 3.
svibnja 1913., koja je u naoj strunoj javnosti bila gotovo nepoznata. Rije je o jednoj od najveih bekih izlobi
prije Prvoga svjetskoga rata, ija je svrha bila promicanje
Dio sudionika skupa u obilasku Salone (fotografija: Goran Niki)
Dio sudionika skupa u obilasku krstionice Kristove crkve u

Saloni (fotografija: Goran Niki)
dalmatinskoga turizma i austrougarske pomorske vojne

sile. Tom je prigodom u Prateru iskopan 300 metara dugaak kanal oko kojega su bili podignute replike kulturnih
dobara iz Dalmacije i Austrijskog primorja, primjerice zadarska Kopnena vrata ili dubrovaki Kneev dvor. G. Vasold je zakljuio kako je Niemannova rekonstrukcija idealizirani prikaz palae u akademskoj tradiciji 19. stoljea,
koncentriran na arhitekturu, na sredozemno podneblje i
svjetlo, no da u njemu nisu prikazani ljudi. U Hbrardovoj monografiji su meutim uz idealiziranu rekonstrukciju prikazani i onodobni gradski ambijenti koji su ukljuivali ive ljude te odisali estetikom onodobne umjetnike
avangarde.
Dugogodinji kozervator za splitsku gradsku jezgru Goran Niki (Sluba za staru gradsku jezgru, Split) istaknuo
je kako se sa stajalita preciznosti arhitektonskih snimki
Niemannov rad pokazao daleko pouzdanijim. U svojem je
izlaganju naglasio tetnost idealizirane slike utvrene carske vile u bukolikom krajoliku na kasnije generacije istraivaa koji su u ostatcima palae iitavali kasnoantiko
ostvarenje koje je utjecalo na bizantsku i srednjovjekovnu
arhitekturu, te su, usredotoeni na antiku batinu, purificiranjem, destruktivnim istraivanjem i rekonstruiranjem
otvarali niz novih, nepovijesnih vizura unitavajui velike
dijelove staroga grada.
Najnovija opaanja i istraivanja palae prema Nikiu pokazuju da je za vrijeme gradnje dolazilo do promjena nacrta te da je Dioklecijanova palaa u mnogim svojim detaljima ostala nedovrena (primjerice nedovrenost
friza u mauzoleju, injenica da mali hram nikada nije dobio krov, promjene koncepta i visine grea na jugoistonoj strani zabata protirona). Doktorat kolege Belamaria
u sjeverni trakt palae smjeta i industriju luksuzne odjee Gynacaeum Iovense Aspalato. Radovi na ureenju splitske rive iznijeli su na vidjelo i ostatke antikoga pristanita
pred palaom. Suvremena arheoloka otkria i novije spoznaje svjedoe, dakle, o tome da Dioklecijanova palaa ni
izdaleka jo nije zatvoreno poglavlje arheologije i povijesti
umjetnosti.
Zavretak skupa i najava sljedeega

U subotu, 17. studenoga, sudionici skupa su pod vodstvom kolege Belamaria obili Salonu i splitski Arheoloki muzej te u popodnevnim satima restauratorske radove u
unutranjosti splitske katedrale i podrume Dioklecijanove
palae u pratnji iskusnoga splitskoga konzervatora Gorana
Nikia. Poglavito je bilo zanimljivo biti svjedokom diskusije koja se razvila u bazilikalnom prostoru zapadnih podruma Dioklecijanove palae. Goran Niki je smatrao da
su podrumske prostorije bile pregrubo izvedene za carsko
koritenje, dok je Christine Ertel drala da se na njima dadu iitati dvije razliite faze gradnje. U nedjelju, 18. studenoga dio sudionika razgledao je i Galeriju Metrovi.
Centar Cvito Fiskovi Instituta za povijest u Splitu je od
svojega osnutka 2010. godine razvio intenzivnu djelatnost,
a ideju organiziranja meunarodnoga simpozija o naoj
svjetski prepoznatoj batini treba pozdraviti i poduprijeti. S jedne je strane pojedinim inozemnim kolegama ovaj
skup bio prvi susret sa Splitom i Dalmacijom (iako su se
moda ve bavili temama i osobama povezanima uz nae
podneblje), a s druge prilika domaim strunjacima proiriti suradnju s inozemnim kolegama ili ih upoznati. Zajedniki objedi u jednome malom splitskom hotelu pridonijeli
su stvaranju intimnijeg obiteljskog ugoaja te poticali i neformalnu komunikaciju. U iekivanju zbornika ovoga zanimljivog i vrijednog skupa veseliti se valja i novom skupu
najavljenom za jesen 2013. godine, skupu o danskom arheologu Ejnaru Dyggveu, istraivau Salone. n
101
Ivo ani
ILIRCI I JEZIK POGLED IZ

SOCIOLINGVISTIKE I KRITIKE
TEORIJE DISKURSA
Kristian Novak: Viejezinost i kolektivni identiteti iliraca. Jezine biografije Dragojle Jarnevi,
Ljudevita Gaja i Ivana Kukuljevia Sakcinskoga. Zagreb: Srednja Europa, 2012., 482 str.
eko se domisliti koja bi tema iz hrvatske povijesti, barem novovjekovne, bila tako temeljito i svestrano obraena, ukljuujui i katkad eksplicitnija, katkad prikrivenija
ideoloko-politika itanja iz konteksta autorove suvremenosti, kao to je sluaj s tridesetim godinama 19. st., dakle
preporodnim razdobljem, odnosno osobom Ljudevita Gaja i njegovim krugom. Usporedo sa znanstvenim uvidima,
postoji o tim vremenima, tadanjim odlukama i njihovim
dugoronim uincima i bogata esejistika, u pravilu vrlo
102
emotivna, a nerijetko u neveliku razmaku kod istog autora,

primjerice Matoa, i izrazito protuslovna u sudovima i zakljucima. Kad je pak u pitanju sam Gaj kao metafora odabira (novo)tokavske dijalektne osnovice za nadregionalni
knjievni jezik nacije koja se upravo ima spoznati i odrediti
u stvarnom vremenu i prostoru, moe se tom fundusu pridodati i poezija koja desetljeima tematizira to rtvovanje, izdaju ili prodaju kajkavtine, u rasponu od dramatine Krleine vizije o ilircima koji v meglenom blatu
(...) kak pilki/ pokapaju paradno starinsku re Kaj, do duhovita kajikua Paje Kaniaja o tome kako su doli gospon
Ludva Gaj/ i v rit je otiel na slatki kaj.
Sve je to, naravno, na svoj nain nuno za cjelinu spoznaje o korijenima i protuslovljima modernoga hrvatskog
drutva, samo kad ne bismo povremeno nailazili na nesposobnost ili nevoljkost da se kategorijalno jasno razgranie
pjesnike slike i osobni dojmovi na jednoj, a znanstveni uvidi i analize na drugoj strani, odnosno poetska i znanstvena
istina, kad ne bismo preesto u kontekst otprije gotovo dva
stoljea upisivali naknadnu pamet i dnevnu politiku.
I kad se nakon svega moglo s razlogom uiniti da su o toj
temi mogue jo samo usko specijalistike rasprave, nipoto
pak monografija na gotovo 500 stranica, mladi germanist
i kroatist Kristian Novak (r. 1979), vii asistent na Filozofskom fakultetu u Rijeci, napisao je ba to, odnosno naao u
naizgled iscrpljenoj temi rakurs koji omoguuje svje uvid i
novu, bitno modernu sistematizaciju inae dobrim dijelom
odavna znanih i stabilno verificiranih podataka.
U panoramskom pogledu, ili makrorazinski, naoj je
jezinoj i knjievnoj povijesti barem od ezdesetih godina
20. st. jasno da su ilirci zatekli prepoznatljiv i poodmakao
trend irenja upotrebe tokavtine na kajkavski sjeverozapad (takoer i na akavsku obalu i otoke iako su ti krajevi
u doba njihova nastupa bili politiki i sociokulturni statisti, te ve dva stoljea nisu bili stvorili relevantno literarno
djelo na svom idiomu). Pri takvu razvoju, ishod kojega je s
obzirom na dijalektalnu demografiju hrvatskih krajeva bio
srednjorono lako predvidiv, proiziao je logian zakljuak
D. Brozovia i drugih da su ilirci samo pragmatiki ubrzali
proces koji je ionako iao u prilog tokavtini, odnosno da
su ga u pravi as sankcionirali i za kajkavske upanije. Jednostavno, ispravno su proitali znakove vremena.

U tim analizama razliito su se vrednovale dileme i nelagode iliraca, njihovi odabiri modelskih tekstova kojima
je jednom uglavnom neprestinom idiomu trebalo namaknuti nadregionalni presti i iz kojih je trebalo izluiti normativna gramatika i leksika rjeenja, odmjeravali su se
njihovi politiki motivi, kulturne preferencije i obziri kako
prema raznim regionalnim tradicijama tako i prema njihovu neposrednom kajkavofonom graanskom okruenju. U
tim se uvidima, meutim, zapravo malokad, ako ikad, dopiralo do mikrorazine, dakle ba do onoga to je Kristianu
Novaku polazite.
U sreditu je njegove panje jezina praksa istaknutih
pojedinaca ovdje njih troje, Dragojle Jarnevi, Ljudevita
Gaja i Ivana Kukuljevia, no nasluuje se pa i najavljuje da
e biti i daljih studija. Njega zanimaju autorefleksijski iskazi o osobnoj i javnoj jezinoj upotrebi, odnosno o sustavu
vrijednosti koji je utjecao na jezinu praksu viejezinog
pojedinca, dakle praktiki svih pripadnika graanstva, trgovako-obrtnikog sloja i sitnog plemstva u trima upanijama kajkavskog sjeverozapada. Drugim rijeima, u sreditu su istraivanja naini na koje su osobe kojima su strani
jezici bili dominantni u svakodnevici usvajale tokavski
knjievni jezik i nova grafijska rjeenja, kako su sumnjali u
vrijednost i funkcionalnost materinskog jezika i strahovali
da e ga zaboraviti, pa ga onda iz razliitih mikrokontekst
ponovo uili, samo to to vie nije bila kajkavtina, nego
tokavtina.
Analitiki aparat i interpretativni model koji je K. Novak za navedena tri sluaja razvio na metodolokim postulatima sociolingvistike, kontaktne lingvistike i kritike
analize diskursa zaokruen je, terminoloki stabilan i semantiki precizan. Njime se odsad, bude li relevantne grae, ponajprije privatnih pisama, biljeki i dnevnika, moe
pouzdano zahvatiti u jezine biografije, odnosno naine
kako su u svojim autobiografskim narativima usvajanje i
uporabu materinskoga i stranih jezika konstruirali i drugi ilirci, ali i kasniji protagonisti jezinih politika u Hrvata.
Zato Novak s razlogom napominje kako esta misao
da su kajkavci preuzeli tokavski znai samo da je to uinila jedna drutvena skupina povezana zajednikim interesom i obiljejima jezinog djelovanja, nikako da se
promijenila cjelina drutvenojezine slike sjeverozapadne Hrvatske, kao to ni injenica da je jedan elitni sloj
politiki i jezino osvijetenih osoba prihvatio tokavski
umjesto autohtonoga kajkavskoga nipoto ne znai da je
cijeli Zagreb poeo govoriti tokavskim (pogotovo stoga
to je meu ilircima u prvo vrijeme bilo jako malo roenih
Zagrepana). Posve prirodno i savreno lako provjerljivo
etnjom po ulicama bilo kojega mjesta od Krapine do Krievaca i od akovca do Jastrebarskoga, pa i samog Zagreba, ali eto, trebalo se naekati da netko to jasno formulira
i stvari stavi na njihovo mjesto. Nije ovdje nevano napomenuti ni da je to uinio ba izvorni kajkavac, pisac jedva
neto kasnije tiskana romana rna mati zemla, u kojem su
itekako kreativno i poetiki moderno iskoriteni potencijali meimurskih idioma.
Njegova rekonstrukcija triju paradigmatskih jezinih
biografija, to je termin koji s ovom knjigom na velika vra-
ta ulazi u nau znanost, donosi uvid u osobne stavove o jezicima koji su inili komunikacijski krajolik Banske Hrvatske: kajkavskom i tokavskom, pri emu oba funkcioniraju
u organskim verzijama i u projiciranu statusu nadregionalnih idioma, te njemakom, latinskom i maarskom, koji se
rabe u javnoj i privatnoj sferi. Slika je, dakle, bila itekako
kompleksna i vieznana, s raznolikim presijecanjima pojedinane i drutvene viejezinosti.
Bio je zaista divovski posao iz mnotva razasutih fragmenata rekonstruirati pojedinane jezine navike i mijene u njima, kao i mijene u hijerarhiji jezinih prestia i
funkcionalnom rasporedu raznih idioma u tako dinaminu i to potencijalno, to aktivno konfliktnu kontekstu,
proniknuti u model neije jezine integracije u drutveno
okruenje, razumjeti njegovu refleksiju o vlastitoj jezinoj
praksi i jezinoj praksi okoline, te analizirati razliite primjere diglosije i bilingvizma, odnosno prebacivanja kodova. O tim odnosima, konkretno o hrvatsko-njemakoj
dvojezinosti svjedoe, meu ostalim, literarna djela koja
su mnogi ilirci izvorno pisali na njemakom, pa ih prevodili bilo na kajkavski bilo na tokavski, u potonjem sluaju
najee uz pomo jedinog novotokavca meu njima, Poeanina Vjekoslava Babukia.
Dragojli Jarnevi obiteljski je vernakular njemaki i tek
u zreloj dobi usvaja hrvatski, tj. tokavski, to se sve zbiva
na uglavnom kajkavskom karlovakom podruju. Dva susjeda uporno je pozdravljaju na hrvatskom, ali ona im jo
upornije uzvraa njemaki; Schiller i Goethe miliji su joj,
pie, nego sve ilirstvo i nema volje uiti gramatiku da bi
postala Hrvatica. No, ni dvije godine poslije zapisuje kako
se stidi to ne zna istim materinskim, dakle hrvatskim
jezikom govoriti, te se rado susree s istom dvojicom susjeda kako bi vjebala konverzaciju na ilirskom.
I Gajev je obiteljski vernakular bio njemaki, no autohtoni je lokalni idiom u kui imao veu ulogu nego kod
Jarnevi, jer je majka, iako joj je materinski bio njemaki,
njegovala kajkavski, ak pisala na njemu; otac je s prijateljima o vanim temama razgovarao latinski, inae je bio poliglot. U karlovakoj gimnaziji, itajui Kaia i u doticaju s
krajikim tokavcima, Gaj iri predodbu o opsegu vlastite
skupine, a u Grazu upoznaje srednjoeuropski model nacionalne ideologije za koji je jezik bitno obiljeje nacionalne
individualnosti, kao to ondje upoznaje i pitomce iz Krajine, te od njih slua i ui tokavski. Poslije e kao uitelje za
svoju djecu uzimati samo Krajinike.
Kukuljevi, takoer kajkavac, u pet i pol godina triput
mijenja idiom kojim vodi dnevnik: kajkavski, pa njemaki, pa tokavski. I on je, kao Gaj, drao da se narodni jezik u ruralnim podrujima, posebno Vojnoj krajini, odrao
u izvornom obliku, s tim to izrazitije od Gaja tu situaciju postavlja u sustav otrih opreka: ruralno urbano, nii drutveni slojevi vii drutveni slojevi, sjeverozapad
jugoistok ... U potonjoj opoziciji kajkavski je sjeverozapad ponijemen, posebno gradovi, dok su se tokavski jug i
istok oduprli stranom utjecaju. Dokaz mu je to su ga u Senju koji, uzgred, nije tokavski, nego akavski grad pozdravljali i s njim razgovarali na hrvatskom.
Na djelu su bile sve zamislive kombinacije i opcije, percepcije i motivacije, a posebno u posljednjem, Kukuljevievu sluaju moemo samo spekulirati u kojim to kategoHrvatska revija 3/2013
103
rijama, pod krovnim pojmom hrvatskoga, jedan izvorni

varadinski kajkavac koji je u zreloj dobi nauio krajiku
novotokavtinu u sjevernoakavskom gradiu, sluajui
valjda reenice kao Gremo napravit koji ir po rivi, percipira ukupnost hrvatskog jezika, razluuje njegove varijetete i izvodi vrijednosne zakljuke o njima. Neemo, naalost, nikad doznati jesu li ga oblici tipa beseda, delal, imal,
dobil, mesto, leto u znaenju godina, koje je morao uti u
Senju, makar naas asocirali na kajkavtinu i pokolebali u
razmiljanju ili je vrsti programski stav o tokavtini i romantini ideal istog jezika nadjaao i prekrio sve druge
odnose.
Zanimljivo je, nadalje, primijetiti koliko je Gajeva i Kukuljevieva izrazita, iako posve prirodna, zaokupljenost
njihovim neposrednim drutvenim kontekstom i jezinim odnosima u njemu, tj. prisutnou njemakoga, maarskog i latinskog, kao i njihova opsesivna, iako takoer
razumljiva, usmjerenost na dvojstvo kajkavtina-(novo)
tokavtina, proizvela potpuno sljepilo u odnosu na akavtinu neovisno o tome to njezini govornici nisu tada imali
nikakvu ekonomsku, kulturnu i politiku mo, i kako ih je
oduevljenje za istu ruralnu tokavtinu uinilo nesposobnima prepoznati u njoj itekoliku prisutnost osmanizama (a u Krajini i mrskih germanizama).
ini se da je ve time, mimo namjere i svijesti samih
iliraca, postavljena sociopsiholoka podloga za kasniji
maretievski tokavski purizam i njegove rezultate: s jedne strane viedesetljetni bojovni antikajkavizam, a s druge
potpuno leksiko i sintaktiko-frazeoloko iskljuenje mediteranske sociokulturne komponente iz nadregionalnoga
jezinog idioma.
Palo mi je to na um, jer se steklo da sam istodobno kad
i Novakovu knjigu itao jedan od najljepih i najboljih hrvatskih putopisa, Istarske pute Franje Horvata Kia. Prehodavi uoi Prvoga svjetskog rata Istru doslovce od kue do
kue, autor je svakom reenicom dokazivao svoj vrhunski
jezini senzibilitet, zapisao usput i niz autohtonih akavizama, recimo ulika za maslinu, jer je oito pomno sluao
ljude oko sebe, a opet, nije osjetio nita neobino u tome
to vanjske stepenice koje povezuju razizemlje i kat, dakle
balaturu, zove basamacima, vlasnika velike livade spahijom, denotativno, ne figurativno, a na pazinskoj etnici vidi mladie i djevojke kako sevde sevdisanje, kao da
mu duh, dok je tijelo i dalje u Istri, naas odluta usred Sarajeva ili u tokavsku junaku epiku. Odgovor, jasno, nije
u tome to je bio izvorni kajkavac, nego u tome to je zanimanjem bio uitelj i u slubi taman nekako od izlaska Maretieve gramatike. Njezin status i modelska jezina graa
koju je po naravi posla morao i poznavati i danomice prenositi drugima oito su uli duboko pod kou i tako senzibilnu piscu, ak i kod njega nadjaali stvarnost i iv jezik
koji ga je okruivao.
Monografija Kristiana Novaka nije toliko, ako je uope, povijest ideja, koliko povijest ljudi i njihova intimnoga,
ljudskog i socijalnog sazrijevanja u kojem su se oblikovale
s puno muke i protuslovlja ideje koje djeluju sve do danas. Posebno je svjetlo usmjerio na one dijelove privatnih
104
zapisa i javnih tekstova koji su u dosadanjim istraivanjima ostajali nekako po strani, jer se nisu prepoznavali kao
eksplicite politiki i ideoloki operativni.
Takvi su, primjerice, rani Gajevi stavovi da tadanji knjievni kajkavski ne moe biti osnovica zajednikoga jezika Hrvata jer je pretvrd i nedovoljno elegantan za
konverzaciju na vioj razini, to god kategorija elegancije podrazumijevala. U suvremenoj percepciji kajkavski je,
upravo suprotno, zbog estote i raznovrsnosti deminutivnih tvorbi njean, sladak i mekan, doim je tokavtina tvrda, kamenjarska ili, kako je u jednom eseju zapisao i sam
njezin izvorni govornik Tin Ujevi, puna eljeza i elika.
U isto pak doba Gajev suradnik i istomiljenik Ljudevit
Vukotinovi posve ozbiljno broji u Oenau glas r, pa kako se u njemakoj verziji javlja 18 puta, a u ilirskoj, tokavskoj nijednom, znak je to da je potonji jezik meki, dakle i nadmoniji, i to ne bilo komu, nego upravo velikom i
kulturnom njemakom, u kategoriji do koje se tada itekako
dralo i koja se drala apsolutno egzaktnom.
Novak se, istina, ne koristi metodologijom percepcijske lingvistike Dennisa Prestona, ali do njezinih kategorija
jednako precizno dolazi preko stava njemake jezikoslovke
Brbel Treichel da situacije, ako ih ljudi poimaju kao realne, jesu realne u svojim posljedicama.
On se ne ustruava postaviti ni naoko heretina pitanja
kao ono da bi valjalo prouiti je li glasoviti Kukuljeviev
saborski govor na hrvatskom, za koji esto itamo da je u
javnosti primljen s oduevljenjem, stvarno imao ba neposredan uinak ili je na epohalnom znaenju dobio kasnijom reevaluacijom. Nije nerazlona ni teza da se Kukuljevi lake odluio govoriti na tokavskom hrvatskom to
neosporno jest bilo hrabro zato to je relativno slabo govorio latinski, za koji je bila rezervirana politika domena
iako ve prilino nagrizena na razini upanijskih skuptina. Ovako ili onako, jezine su prilike, odnosi upotrebnih
domena i prestia bili sve samo ne jednostavni, samim tim
ni jezine prakse jednoznane i predvidive.
Takve nisu bile ni druge kategorije: mnogi su ilirci, ukljuujui Gaja i Kukuljevia, izraze nacija, narod i jezik rabili u razliitim znaenjima, jednom dominantnije hrvatski, drugi put junoslavenski, trei put sveslavenski. Zato
je Novak u analizi tih jezinih i nacionalnih koncepcija
posegnuo za pojednostavnjenom terminologijom vlastita zajednica odnosno jezina zajednica, te domovina.
Time je vjeto, ne iznevjerujui znanstvenu metodologiju,
sprijeio da ga rasprava o tim politiko-ideolokim finesama i mukotrpno probijanje kroz svojevrsni terminoloki kaos u iliraca, zapravo nepotrebni u sociolingvistikom
rakursu, skrenu s onoga to je matica njegova interesa i novum njegova pristupa.
U cjelini, s njegovom knjigom dobili smo zaista modernu i inspirativnu interpretaciju jednoga vanog razdoblja
i dokaz da se nijedna tema nikad ne moe drati dovoljno obraenom i zaokruenom. Uvijek postoje neki nov rakurs i metodologija i, naravno, neki mlad, marljiv i darovit
znanstvenik koji ih umije prepoznati, prenijeti u nov kontekst i primjereno upotrijebiti. n
na inovativan nain prouava starogrke korijene europskog odgoja. Zanimljivom i preglednom deskripcijom predznanstvenoga misaonog doba stare Grke, autor uvodi itatelja
u odgojni sistem Homerove Odiseje u kojoj se
pedagogiki pojmovi isprepliu s pojmovima i
shvaanjima aretike etike.
Starogrko shvaanje odgoja nije pretpostavljalo samo ukljuenost ueg odgojnog kruga
MARKO
PRANJI
(roditelji, djedovi i bake), nego i ireg (sluge,

slukinje i prijatelji), u skladu s boanskom
mudrou i molitveno-rtvenim obiajima.
NA ISKONIMA EUROPSKOGA ODGOJA
Marko Pranji
goja teolog i pedagog Marko Pranji (1950)
MARKO PRANJI
o egzistira
jednom,
ostojanje tog
oanstvu, pa
ome vodila,
ljavana kao
tvo uinila
aca, skupina,
duhovnoj
grtvo
adahnua
e, barem to
i slinu.
U opsenom i sustavnom djelu o povijesti od-
Pedagogikim iitavanjem Homerova predloka, Pranji dogaaje i pojmove objanjava

na znanstvenim temeljima, povezujui ih sa
suvremenim pristupima odgoja ime pokazu-
NA ISKONIMA
EUROPSKOGA ODGOJA
je kako je homerovski ideal aktualan i danas.
Telemah kao odgajanik
M A T I C A H R VA T S K A
Marko Pranji
NA ISKONIMA
EUROPSKOGA ODGOJA
Telemah kao odgajanik
biblioteka: POSEBNA IZDANJA

Matica hrvatska, Zagreb 2013.
format: 1825 cm
opseg: 438 str.
uvez: broiran i proiven
ISBN: 978-953-150-944-2
cijena: 180,00 kn
ISBN: 9771330249001
9 771330 249001
10013

HR 2013 3

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

HR 2013 3

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Cijena 30,00 kn

Godite XIII / 2013.

60 GODINA PULSKOGA FILMSKOG FESTIVALA

HRVATSKA POVIJEST 18. STOLJEA

HRVATSKA I KONVENCIJA O METRU.

Priredila i transkribirala Vesna Badurina Stipevi

Priredila i transkribirala Marija-Ana Drrigl

Srednjovjekovne legende, romani i fragmentirani tekstovi

Nastanak i razvoj hrvatske srednjovjekovne knjievnosti

Nastanak i razvoj hrvatske srednjovjekovne knjievnosti

Apokrifi, vizije, prenja, Marijini mirakuli

biblioteka: STOLJEA HRVATSKE KNJIEVNOSTI

izdava: Matica hrvatska

Iz prvog izdanja udnovatih

HRVATSKA REVIJA 3/2013

vana Brli-Maurani (Ogulin, 18. 4. 1874 Zagreb, 21.

Portret Ivane Brli-Maurani

HRVATSKA REVIJA 3/2013

Pismo zarunice Ivane Maurani zaruniku Vatroslavu Brliu

dorasli do toga, pojavie se i u naoj kui u Brodu: prea,

Hrvatska revija 3/2013

Bio sam se uplaio za nau malu pucicu, nu hvala Bogu

Obiteljski ivot u domu Brlievih

Ivo Brli s roditeljima

Hrvatska revija 3/2013

gove sjene, a jo manje da bi javno nastupila. Uinila je to

Knjinica u kui Brli

Ivana i Naco sa Zoricom, Zdenkom i Ivom 1900.

pljanju bilja za herbarij, a sama nainila impresivnu zbirku

Draga moja i mila mamukice!

Hrvatska revija 3/2013

sa i u kouljicah dotre van da nam kau lahku no, mi ih

Opisi obiteljskoga kunog ivota ispunjeni su i vjeitim

Hrvatska revija 3/2013

Posebnu vanost imaju pisma posveena proslavljanju

Zora i Zdenka Brli

Hristo Nestoroff 1911.

dina i najljepa proslava dvostrukog goda. estitam Alkici

Djeca su, hvala Bogu, dobra i vesela, samo i njima stara

...Uvjeravam Te, mamice, da to god sam ve pokuala

Badnja veer u domu Brlievih

je: Hlapiem! I eljko se za njega interesira, te me je puno o

Hrvatska revija 3/2013

Brodsko Brdo, 2. kolovoza 1916.

djetinjih oiju, svjetlom koje je razbijalo tamne i teke misli

posao. Ljubim Ti ruke, draga mamice, mnogo i mnogo puta.

Hrvatska revija 3/2013

da udio da bude ista tuga za naim pokojnicima donosi

Maurania), koju potpisuju njegova ki Ivana, unuke s

Zarunica Zora Brli i Aleksandar Mili, Nedeljka, dr. Vatroslav i

elektrine lampe sa pilane, koje nam na tri kilometra daljine

U Zagrebu, 4. kolovoza 1918.

Hrvatska revija 3/2013

Na Petrovo, lipanj 1924. u Brodskim vinogradima

Ivana s djecom u domu Brlievih, 1932.

Na sreu, puno je pisama u Ivaninoj pismohrani koja

Jedno pismo ocu datirano je ovako: 1. svibnja 1927. na

Hrvatska revija 3/2013

Ivana Brli-Maurani i njezina najmlaa ki Nedeljka, te unuad

eljka Balin, Ivana Brli-Maurani, 2003., ulje na platnu

Drugo je pismo poslala keri Nadi Rui:

Hrvatska revija 3/2013

Dopisnica unuku Vuku Miliu