Professional Documents
Culture Documents
Prof. DR Jelena Đorđević Postkolonijalna Teorija Diskursa
Prof. DR Jelena Đorđević Postkolonijalna Teorija Diskursa
Univerzitet u Beogradu
Fakultet politikih nauka
UDC 316.75
325.8
30
Kao i kad je re o feminizmu, studijama rase ili medijskim studijama, i postkolonijalne studije se u velikoj meri ukljuuju u teorijske modele koje najee koriste studije
kulture, ali i u svojevrstan politiki angaman koji one podrazumevaju. U najkraim crtama, njih povezuje analiza ideolokog diskursa i diskursa moi, kritika modernizma i
evropocentrizma, a pre svega tematska usredsreenost na podreene i marginalizovane
kulture ili delove sveta. I jedne i druge studije zapoele su svoju egzistenciju kao radikalna
kritika klasinih disciplina i modela znanja, kao i kritika inherentnog evropocentrizma
u pogledu kulture Zapada i njegove interpretacije Drugog ili drugosti. Obe su tesno
vezane za analizu knjievnosti, to je u velikoj meri povezano sa tekstualnim pristupom
kulturi, ali i sa ruenjem zapadnog knjievnog kanona. I jedne i druge se protive svakom
vidu esencijalizacije u tumaenju kulturnih pojava, zasnovanom na binarnoj logici, kao
i na prosvetiteljskom i modernizacijskom progresivizmu. Usredsreenost na probleme
vezane za razliite oblike stvarne, materijalne i diskurzivne hegemonije u kulturi shvaenoj u najirem smislu, uspostavlja vrstu vezu meu njima, s tim to postkolonijalizam
kolonijalizam uzima kao arhetipski i najbrutalniji izraz hegemonije (Kvajson 2005:
498). Povezuje ih i interesovanje za marginalne, obespravljene grupe ili kulture, za nain ispoljavanja otpora i uspostavljanja odnosa pregovaranja sa hegemonijskim silama i
diskursima. Zbog toga postkolonijalne i kulturoloke studije ulaze u oblasti feminizma,
multikulturalnih studija, studija manjina, rase, rodnih (gej i lezbejskih) studija, ime i
jedne i druge tee da ospore sredinje mesto i autoritet distinktivnih sistema dominacije
u kom god obliku se oni izraavali. Studije kulture i postkolonijalizam odbijaju da prihvate koncept definisanih nacionalnih i kulturnih identiteta, razmatrajui sloene procese koji u odnosima podreenih i hegemonijskih instanci uestvuju u razbijanju svake
identitetske homogenosti. I najzad, obe discipline zapoinju kao radikalna kritika zvaninog poretka znanja i kulture Zapada da bi vremenom postale zvanine akademske
discipline koje u nekim aspektima poinju da se uklapaju u interese globalistikih neoliberalnih ideologija. Neki autori, opet, smatraju da postkolonijalna teorija predstavlja
najplodotvornije polje savremenih studija kulture, i to upravo zbog toga to je pruila
metodoloka sredstva ne samo za razumevanje odnosa Zapada i bivih kolonija, ve i
neokolonijalizma kao jednog aspekta globalizacijskih procesa (Sardar, van Loon 1998).
Tome je mogue dodati da je postkolonijalistika teorija izuzetno podsticajna u istraivanjima odnosa izmeu starih i novih lanica EU, izmeu zemalja koje su izale iz
socijalizma i ule u ekonomsku, politiku i kulturnu tranziciju.
Prefiks post ne odnosi se toliko na vremensku dimenziju, na drutveni, ekonomski ili politiki poredak koji sledi posle kolonijalizma, koliko na odreeni teorijski pristup
ili diskurs u ijoj osnovi lei pretpostavka da evropski kolonijalizam i posle politikog
osloboenja utie na odnose Zapada i bivih kolonizovanih zemalja, i da je taj odnos
uzajaman. Akcenat je na istraivanju kulturnih praksi u kojima se, s jedne strane, uoava
ilavost hegemonije koja iznutra utie na kulture zemalja koje su se politiki oslobodile
kolonijalizma. I obrnuto, koliko je i kako vekovima dugo kolonijalno iskustvo definisalo i
odreivalo samoidentifikaciju Zapada. Postkolonijalne studije tee da odnos nadreenih
i podreenih ne posmatraju kao neproblematinu opoziciju izmeu opresora i rtve, ve
kao sloen odnos koji ni jednu stranu ne ostavlja netaknutom. S druge strane, prefiks
31
post direktno se odnosi na teorijsku orijentaciju koja odnose izmeu Zapada i drugih
ukljuuje u druge postove pre svega, postmodernost i poststrukturalizam. U zapadnoj
akademskoj zajednici, postkolonijalna teorija diskursa i studije postkolonijalizma su nuno
vezane za poststrukturalizam, dok se postkolonijalno stanje smatra konstitutivnim za opte
stanje postmodernosti. Meutim, ovaj prefiks odnosi se i na one procese koji, zbog irenja
globalnog kapitalizma, mnoge zemlje uvlae u kolonijalni odnos prema dominantnim
silama koje su situirane na Zapadu ili u multinacionalnim kompanijama. Mnogi bi se
danas sloili da globalizacija predstavlja vrhunac kolonijalizma.
Postkolonijalne studije tee da pokau razliite aspekte kolonijalizma kao jednog
od osnovnih uslova postojanja i definicije modernosti i modernog sveta uopte, to znai
da su njegovi uticaji i znaenje mnogo ireg i sveobuhvatnijeg opsega nego to je bukvalno
i faktiko podjarmljivanje ili vladanje tuim teritorijama. Pojmovi Evropa, nerazvijenost,
razvoj, Trei svet, Prvi svet, predistorijska drutva, domoroci, domorodake kulture i mnogi
drugi, ne bi postojali da nije bilo istorije kolonijalizma. Oni predstavljaju vrednosne kategorije koje je u njih utisnuo modernistiki racionalizam, progresivizam i univerzalizam,
i kao takve duboko su obeleile ne samo Evropu i SAD, ve i kolonizovani svet. Problemi
nacionalnosti, etniciteta, posledice globalnih migracija, sistematske i drastine razlike u
rasporedu bogatstva izmeu severa i juga koje danas potresaju svet, samo su deo
postkolonijalnog stanja. Sukobi, lokalni ratovi, ruenje moi nacionalnih drava predstavljaju
naslee kolonijalizma koje je vrsto povezano i upleteno u kontradiktorne procese vezane
za ekonomski, politiki i, naroito, kulturni aspekt globalizacije.
Postkolonijalne studije se razvijaju od osamdesetih godina prolog veka i vezane su
za univerzitetske centre na Zapadu i mnoge istraivake ustanove u nekadanjim kolonijama, naroito u Indiji. One su najsnaniji impuls imale u oblasti teorije i kritike knjievnosti, ali kao metod diskurzivne analize, postale su sastavni deo antropologije, istorije i,
posebno, studija kulture. One se znaajno razlikuju u odnosu na izuavanje postkolonijalizma koji se razvijao esdesetih i sedamdesetih godina, pre nego to je poststrukturalistiko-postmodernistika teorijska paradigma postala zvanini teorijski diskurs u oblastima
kojima se ovde bavimo. U tom smislu, mogue je napraviti razliku izmeu postkolonijalnih studija koje zahvataju irok spektar drutvenih, politikih, ekonomskih, kulturnih
ili istorijskih aspekata kolonijalizma i postkolonijalne teorije diskursa, koja je usredsreena
na kulturu kao diskurzivnu kategoriju. Prve obuhvataju iroko polje razliitih drutvenih
disciplina ukljuenih u istraivanje kolonijalizma, njegovih uzroka i posledica, dok su druge vie vezane za nove, uglavnom poststrukturalistike pristupe humanistikih disciplina.
U ranijem periodu, istraivanja postkolonijalnog sveta su se bavila pitanjima
stvaranja novih drava u Africi, Aziji, Karibima, i naroito sociolokim i ekonomskim
analizama nerazvijenosti, materijalnim i drutvenim posledicama kolonijalizma, kao i
istorijom nacionalnih pokreta za osloboenje i razumevanjem autentine kulture domorodaca ili novoosnovanih nacija. Postkolonijalno je znailo posle kolonijalizma i imalo
je iskljuivo znaenje vremenske odrednice, bilo je vezano za istorijski period i politiku
dimenziju dekolonijalizacije. U takvim pristupima podrazumevala se jasna distinkcija izmeu suprotstavljenih blokova: imperijalizma/antiimperijalizma, kapitalizma/socijalizma, prvog/ treeg sveta, samoopredeljenja/kolonijalizma, centra/periferije, razvijenosti/
32
33
34
ogranak studija knjievnosti ili kulture, postkolonijalizam rizikuje da izgubi svoju prvobitnu vezanost za istorijske uslove i realne politike, ekonomske i kulturne uticaje
kolonijalne vladavine, a naroito za njene globalne posledice Sa malo drugaije take
gledita, Benita Peri ukazuje na unutarnji konflikt izmeu antikolonijalne ideologije,
koja je bila jedan od temeljnih podstreka za izuavanje kolonijalizma, i ideologije prisutne u postkoloniijalnim studijama. Peri istie da istraiva zainteresovan da se bavi
istorijom kolonijalizma, njegovim drutveno-ekonomskim formama i institucijama, kao
i problemima kolonijalnog otpora i klasnog poretka, meunarodnih saveza i ideolokih
utemeljenja postkolonijalnih reima, ubrzo shvata da se takva istraivanja uglavnom ne
vode u oblasti postkolonijalnih studija, ve na drugim mestima, u specijalistikim domenima unutar drutvenih nauka. Osim toga, on e ubrzo otkriti da preovlaujui modeli
postkolonijalne teorije nisu vezani za naslee antikolonijalne misli inspirisane marksizmom, s obzirom da postkolonijalna kritika ispoljava neprijateljstvo i prema marksizmu i
prema pokretima nacionalnog osloboenja. Ova taka gledita potie od averzije prema
svakom nacionalizmu, u svim vremenima (...) i poiva na pogrenom itanju antikolonijalizma kao nativistikog, esencijalistikog, atavistikog i vezanog za pre-modernistike
ideologije (B. Parry 2004, 66-68). Pomak od analize institucija ka analizi diskursa Gajatri Spivak je okarakterisala kao odlinu priliku da se iskoristi ono to je nudila Deridina
dekonstrukcija diskurzivnog aparata za demistifikaciju zapadnjakog naina miljenja,
jer ona ima mnogo veu analitiku i intervencionistiku prednost nego prizivanja autentinosti drugog (Spivak 1988: 294). Za Homi Babu, jeziki model je takoe ponudio
sredstva za objanjenje prolosti kolonijalizma i postkolonijalnu sadanjost otvaranjem
uvida u psihoanalitiku teoriju. Pomak od analize relanih istorijskih procesa je znaio
da je diskurzivno ili epistemiko nasilje teilo da dobije prednost u analizi u odnosu na
institucionalne prakse nasilnog drutvenog sistema kolonijalizma (Parry, 73). Spivakova
citira Saida, koji je rekao da je insistiranje na analizama teksta, praksama oznaavanja i sistemima znakova postavljena scena za vladavinu teorijskih tendencija koje nude
zadivljujui besteinski oseaj u odnosu na gravitaciju istorije (74).
Navedeni kritiki stavovi u odnosu na postkolonijalne studije i teoriju diskursa
prate istu liniju argumentacije koju klasine discipline upuuju poslednjoj fazi interpretacija kojima su sklone studije kulture. U pogledu osporavanja poststrukturalistikih teorijskih preferencija vanu ulogu igra i problem stepena otrine kritike kolonijalizma
i njegovih posledica, koja je u promiljanju tekstualnosti i analizi knjievnosti izgubila
snagu. Meutim, u ovoj raspravi postoji i suprotan argument na osnovu koga se dokazuje
prirodna veza postkolonijalizma sa poststrukturalizmom, koji je bio jedan od filozofskih i teorijskih pravaca koji su direktno i indirektno podravali antikolonijalne pokrete.
Robert Jang polazi od stava da se istorijski koreni poststrukturalizma ne nalaze u krizi
evropske kulture povezane sa studentskim protestima 1968. godine, ve u alirskoj borbi
protiv kolonijalizma deset godina ranije. Jang ide toliko daleko da predstavlja postkolonijalnu teoriju kao produetak antikolonijalnih pokreta u Treem Svetu, tvrdei da se
poststrukturalizam razvio kao anti-zapadnjaka strategija uperena protiv hijerarhijskih
kulturnih i rasnih pretpostavki evropske misli (R. Young 1990). ini se da bi studije
postkolonijalizma dobile na snazi ukoliko bi akcenat na kulturi i analizi diskursa vre
35
36
ukazuje do koje mere je razliitost svedena na opte privaene ideje i stavove u cilju opravdavanja imperijalnih namera. Ta homogena slika, kao konzistentan diskurzivni sistem,
Orijent je definisala kao pasivan, sklon despotizmu, povodljiv, senzualan, feminizovan,
slab, lukav, nepredvidiv, rasno inferioran, kulturno zaostao, a kao takav, on je apsolutno
drugo u odnosu na Zapad. Na takvom saznanju Zapad gradi vlastitu superiornost i
autoritet, legitimiui pravo na osvajanje i vladanje: Evropska kultura ojaava sopstvenu
snagu i identitet, profiliui se spram Orijenta kao svog surogata ili ak svog skrivenog Ja
(4). U stvaranju slike drugog i u stvaranju naina na koji Zapad sebe vidi i identifikuje,
uestvuju znanje i mo. Ovakav pristup ukazuje na ono to je distinktivna crta postkolonijalnog pristupa, a to je da se Saidova analiza znanja/moi u odnosu izmeu Zapada
i Istoka ne svodi na dokazivanje kako funkcionie prosta logika sile, niti da postoji neto
to bi se moglo shvatiti kao zavera Zapada prema drugima, ve se radi o obuhvatnijem
i sloenijem, vieznanom pristupu, koji pretpostavlja orijentalizam ili evropocentrizam
kao dominantnu epistemu Zapada. Drugim reima, jedan odreeni pogled na svet, nain
percepcije i reprezentacije sebe i drugog, stvaraju kulturne diskurse koji su upleteni u
oblike politike moi, i obrnuto. Tu nije re o odreenoj ideologiji, ve o mnogo fundamentalnijoj karakteristici, neverovatno konzistentnom sistemu pomou koga je evropska
kultura bila u mogunosti da politiki, socioloki, vojno, ideoloki, nauno i imaginativno
upravlja Orijentom tokom post-prosvetiteljskog perioda (3).
Orijentalizam pristupa heterogenoj, sloenoj, promenljivoj istorijskoj stvarnosti
sa esencijalistikog stanovita, pokuavajui da otkrije postojanje jedne vanvremenske,
trajne, nepromenljive stvarnosti. Zapad vidi Istok kao veito isti, to Said pokazuje na
primerima zapadne kulture od renesanse do dananjih dana, na osnovu ega se Orijent
fundamentalizuje i naturalizuje, predstavljajui dinamine istorijske procese kao prirodne i nepromenljive. S jedne strane, postoji istorijski promenljivi, dinamini, aktivni Zapad, a nasuprot njemu je pasivan, nepromenljivi Istok: Ta lana pozicija skriva istorijsku
promenu. to je, sa mog stanovita, jo vanije, ona skriva interese kojima se orijentalista
rukovodi (442). Posledica takve esencijalizacije dovodi do opravdavanja misionarskog
odnosa Zapada, a danas SAD, da se jednom oslikani Orijent, kao suprotnost Zapadu,
oplemeni, aktivizuje, demokratizuje. Antiteroristike akcije koje su preduzele SAD posle
septembra 2000, opravdavane su na osnovu orijentalistike slike koja radikalne i teroristike pokrete identifikuje sa celokupnom kulturom Bliskog istoka ili Istoka, postavljajui
ih u poredak vrednosti anticivilizacije/civilizacije.
Orijentalizam kao metod istraivanja nije nuno vezan za Orijent, ve za analizu
diskurzivnog oblikovanja drugog, nezavisno od toga da li se to oblikovanje koristi u imperijalne svrhe, ekonomsko politiku dominaciju ili za prosto oblikovanje stereotipa
i predrasuda. Orijentalizam, u tom smislu, moe da se razume kao govor o optem ili
svakom drugom. Jedan od estih takvih govora je onaj koji se zasniva na slici i priama o domorocima, posebnim, apsolutno razliitim grupama, sa divljaki nesavrenim nainom miljenja kojima je potrebna reedukacija. Tako, na primer, Skot Nezbit
ukazuje na stvaranje mitova o domorocima na osnovu kojih je imperijalizam za sebe
uzimao pravo da oduzima zemlju nerazvijenih, primitivnih divljaka, da ih kontrolie,
obrazuje, pokrtava. Ono to je odatle proizalo kao uzgredna posledica ili kolateral-
37
na teta, bilo je stvaranje negativnih slika domorodaca o samima sebi, koji u odnosu
na kolonizatora oliavaju apsolutnu suprotnost: Stoga kolonizator mora da predstavi
model realnosti, koji je toboe, apsolutan i besprekoran, u zamenu za onaj koji poinje
da se smatra starim, divljaki nesavrenim nainom miljenja koji se pripisuje starosedeocima. Tokom reedukacije, starosedeoci su preplavljeni negativnim slikama o sebi
i svojoj kulturi i idilinim, gotovo savrenim slikama o kolonizatoru. Nepromenljivi
divljak, nezavisno od toga da li je plemeniti ili bestijalni, ne samo da je potpuno
suprotan u odnosu na kolonizatora, ve je za njega jedino reenje u takvom stanju stvari, ili da bude uniten ili asimilovan: Ovo nipodatavanje egzistencije domorodaca kao
ljudskog bia, kolonizatoru prua skoro boansko prisustvo i mo (Nezbit 2005: 521).
Postkolonijalni diskurs u ogromnom broju radova istrauje razliite varijacije konstrukcije geografskih oblasti, politikih, etnikih ili nacionalnih celina koje se percipiraju
kao apsolutno razliite, pa time i problematine u odnosu na zapadnjaki sistem vrednosti,
ali i u odnosu na njegove politike i ekonomske interese. Saidova analiza orijentalistikog
diskursa korespondirala je sa novim strujanjima u okviru mnogih drutvenih disciplina, naroito antropologije, ali i sa osnovnim smernicama rada u okviru britanskih studija kulture.
I antropolozi su poeli da dovode u pitanje klasine metode istraivanja uroenika, i uopte
nezapadnih drutava, postavljajui jedno jednostavno pitanje: Ko smo mi koji ih prikazujemo (Rabinow 1986), da bi se kasnije pitanja uslonjavala prema poznatom modelu ideoloke i fukoovske kritike : Ko govori? Kada i gde govori? S kim i kome govori? Pod kojim institucionalnim i istorijskim prinudama se govori? Kako Morli navodi, itava antropologija je
govor koji su Evropljani izmislili da bi opisali svoju tamniju brau i sestre(Morli, Roberts
2004: 175-199). U samom procesu opisivanja, reprezentacije, uvek postoji odnos izmeu
Nas i Njih, s tim to je Zapad razvio metodoloka sredstva i osvojio politiku poziciju sa
koje je druge mogao da izuava. Sa pojavom filma i televizije, ovaj etnoloko-antropoloki
rad se proirio i omoguio mnogo iri, stalniji i brojniji korpus pria i prikazivanja drugog,
to ne samo da je omoguilo da se razvija svest o drugome, ve je istanalo mogunosti
njihovog prikazivanja, od empatinog, romantinog, pa sve do banalno propagandnog i politikog. Zahvaljujui novim tehnologijama, ceo svet se nalazi pod budnim okom Zapada.
Jedan od drastinih primera je svakako medijska priprema rata u Zalivu devedesetih i dvehiljaditih godina, sprovedena prema jednostavnom (propagandnom) modelu zasnovanom
na apsolutnoj podeli izmeu nas i njih, kao na podeli dobra i zla, neba i pakla, Boga i avola:
Poput Frankentajna, Sadama je trebalo prognati iz civilizacije (...) Tako su pametne tehnologije zapadnog razuma bile pokrenute da bi se unitio drugi (191).
Poznati su radovi Marije Todorove i Vrsne Goldsvorti koji istrauju konstruisanje
zapadnjakih diskursa na osnovu kojih se konstruie Balkan. iroj javnosti je jo poznatija politika konstrukcija Srbije i Srba kao bestijalnog, primitivnog naroda, koja se
ostvarivala i jo uvek se ostvaruje u razliitim medijskim, teorijskim, naunim, politikim
i pravnim diskursima, koji nisu stvarani samo na Zapadu, ve i u samom srpskom drutvu. U ovom drugom sluaju, na delu je slina paradigma o kojoj govori Nezbit, odnosno
re je o interiorizaciji vrednosnih sudova drugih u okviru domorodakih drutava, to
podupire oseanje inferiornosti, ali i mnoge defanzivne strategije tog istog drutva, koje
u sebi nose opasni otrov agresivnosti.
38
39
to su Dozef Konrad, Dejn Ostin, Gistav Flober, Alber Kami, Jejts, Vilijam Blajk, ali i
drugi umetnici kao Verdi ili Delakroa, uz politike mislioce i filozofe na razliite naine
u svojim delima iskazuju podrazumevajue stavove prema kolonizovanim, necivilizovanim ljudima, divljacima, odnosno drutvima i kulturama kojima nedostaje suverenitet i identitet na osnovu impicitnog evropocentrizma kao idejnog temelja imperijalizma. Meutim, taj isti pokoreni svet sastavni je deo romanesknih narativa, on je prisutan
kao iva meterija imaginacije. Sad, u ovoj knjizi, eli metodiki da prikae uzajamno
delovanje dve sile, kao to su imperijalizam i otpor koji su pruali oteeni narodi. On
se pridruuje onim interpretacijama koje pokazuju da ne postoji apsolutna razlika meu
njima, naroito tamo gde nativizam, separatizam kao zle kobi nacionalizma, karakteristine za novonastale drave Treeg sveta, u stvari ponavljaju etnocentristike diskurse:
Imperijalizam Zapada i nacionalizam Treeg sveta hrane jedan drugoga (29). Imajui
to u vidu, Saidove analize nekih novih literarnih dostignua, kao i pomaka na planu
teorije i uopte u intelektualnom ivotu treba da pokau da se dogaa demistifikacija
svih kulturnih konstrukata, to ide u prilog propoznavanju vane injenice - da kultura
nije monolitna i da nije iskljuivo vlasnitvo Istoka, Zapada ili nekih manjih grupacija
(29). Monopol nad istinom, hegemonija jedne kulture i pria koje ona pripoveda o sebi i
drugima je svojevrsna imperijalizacija kulturnih istina koje su mnogo sloenije, nekonsekventnije i problematinije od svega to takve prie mogu da pokau (Said eli, izmeu
ostalog, da pokae da, i kada dolazi do dekolonizacije, imperijalna pria nije okonana,
ve na svojevrstan nain nastavlja da se obnavlja u naem vremenu. S jedne strane, ona
se ukljuuje u globalizaciju, ali ne vie u vidu direktnog fizikog dodira, ve na osnovu
dominacije kulturne sfere u kojoj SAD igraju glavnu ulogu. U tom smislu, pored vojnih
intervencija, ekonomskog i politikog uticaja na veliki deo sveta, SAD nastavljaju u naem veku imperijalizam prethodnog. Said posebno okree svoju analizu ka mentalnim,
vrednosnim obrascima i principima reprezentacije na osnovu kojih ova supersila gradi
odnos prema drugima i samosvest velike sile. Pored znatnih promena koje su se dogodile
u drutvima Velike Britanije, Francuske i Amerike zbog blieg susreta i interakcije meu
razliitim kulturama imigranata i kultura ovih velikih sila, tragovi kolonizacije i dalje
ostaju deo kulturnog imaginarijuma i jedne i druge strane.
Kultura i imperijalizam predstavljaju jedan od sjajnih primera onog najboljeg u
studijama kulture. Said je svoju erudiciju stavio u funkciju upornog i svobuhvatnog ispitivanja odnosa izmeu imperijalnih poduhvata u prolosti i sadanjosti i kulture, ime je
osnaio i dao novi analitiki impuls postkolonijalnim studijama knjievnosti. Uporedo sa
feminizmom koji se poduhvatio ogromnog posla ponovnog itanja istorije umetnosti i
knjievnosti sa pozicija ena, i studijama kulture koje su otkrivale ideoloke i hegemonijske
glasove u popularnoj i medijskoj kulturi sa optim trendom dekonstrukcije, analiza knjievnosti se odmakla od pravila imanentne kritike i formalne i strukturalne analize, koje su
u dugo predstavljale temelj nauke o knjievnosti. Said uestvuje u jednoj vrsti kampanje
protiv ideje nacionalne knjievnosti i kulture, kulture centra i periferije koju postkolonijalne studije knjievnosti, a posebno Said, preduzimaju upravo zbog ilavosti kulturnih
predrasuda koje i danas odravaju u ivotu imperijalne tendencije i pratee hegemonijske
diskurse: Onog asa kada prihvatimo postojeu konfiguraciju knjievnih iskustava koja
40
se meusobno preklapaju i jedna od drugih zavise, uprkos nacionalnim granicama i prisilno ozakonjenim nacionalnim autonomijama, tada e istorija i geografija stvoriti nove
mape, nove i mnogo nestabilnije entitete, nove obrasce povezivanja (555). Za razliku od
nekih drugih poskolonijalnih teoretiara i analitiara knjievnosti i kulture, Said nikada
nije iz vida gubio realnost i materijalnost drutvenog i politikog ivota; nije se preputao
stilu istraivaa sa mnogih amerikih univerziteta koji, pratei postmodernistiki odbojni
argon, dekonstrukciju ili neopragmatizam, oblikuju postkolonijalni diskurs u nekom
besteinskom prostoru, oslobaajui se tako odgovornosti da delaju reagujui na tragove
imperijalizma na svim poljima, naroito kad se skrivaju u povlaenom domenu kulture.
NACIONALNA HIBRIDNA KULTURA
Do trenutka kada su se pojavile postkolonijalne studije (kasnih osamdesetih godina
dvadesetog veka), zavrena je era antikolonijalne borbe i stvaranja nacionalnih drava Treeg sveta, nestala je blokovska podela, zapoelo je cepanje postojeih nacionalnih drava
pod udarom etnikih partikularizama, to je stvorilo jednu optu klimu nepoverenja i preispitivanja samog koncepta nacije. Ona je poela da se posmatra kao sutinski destruktivna, u
osnovi autoritarni oblik politikog ureenja i kulturnog usmeravanja. Tome posebno doprinosi globalna ekspanzija kapitalizma, to je vodilo ka popularnom akademskom stanovitu
da se era nacionalnih drava blii kraju i da su nacija i nacionalna kultura anahrone modernistike kategorije neprilagoene novom svetskom poretku (Hobsbawm, 1993). Kulturalistiki preokret i skretanje ka poststrukturalistikoj i postmodernistikoj kritici racionalizma
i prosvetiteljstva omoguilo je postkolonijalnim studijama i studijama kulture da nacionalizam posmatraju prevashodno kao kulturoloku i epistemoloku, a ne kao politiku formaciju. Tako je Gajatri Spivak tvrdila da je nacionalizam obrnuta ili preokrenuta legitimnost
kolonijalizma, s obzirom da nacionalizam ponavlja epistemoloko nasilje kolonijalizma
koji odbacuje (Spivak 1999: 62). Nacionalne drave, stvorene u postkolonijalnom periodu
irom zemljine kugle, postkolonijalna teorija posmatra kao produenu ruku zapadne hegemonije, ne samo kao politiki proizvod bivih imperijalnih sila, ve kao proizvod impregniran konceptima, podelama i vrednostima preuzetim iz zapadne modernosti.
Delo Benedikta Andersona, Nacija, zamiljena zajednica, prvi put objavljeno 1984.
godine, podstaklo je analizu nacionalizma kao naracije, kao pojma koji se izgrauje na
zamiljanju zajednitva u uslovima u kojima pripadnici ak i najmanje zajednice nikada
nee upoznati veinu pripadnika svoje nacije, pa ak ni uti o njima, no ipak u mislima
svakog od njih ivi slika njihovog zajednitva (Anderson 1998: 17). Anderson eli da
istakne da pojam zamiljanja nije isto to i izmiljanje, lanost ili izmiljotina, ve
da je nacija najsavremeniji i najrasprostranjeniji nain predstavljanja u svesti drutvene
zajednice kojoj pripadaju sasvim razliite grupe, a to je oduvek bila karakteristika svih
zajednica. Svaka nacija gradi svoj identitet na konstrukcijama sazdanim od simbola i rituala, vezanim za teritorijalne i administrativne kategorije. Ona je suverena, jer se pojam
nacije pojavio u doba prosvetiteljstva i revolucije, koji su razbili legitimitet hijerarhija dinastikog kraljevstva. Anderson eli da pokae kako su se poslednja dva veka zamiljanja
nacije oslanjala na kulturno naslee, lojalnost i jednu univerzalnu potrebu ljudi da preko
41
neke vie instance obezbede kontinuitet i iru strukturu za vlastitu kratkovenost i prolaznost na ovom svetu. Pod uticajem prosvetiteljstva i modernistikog sekularizma, potrebe
religijske svesti poela je da zadovoljava nacija. Ona je, po Andersonu, svoj identitet u
svestima ljudi dobijala prevashodno zahvaljujui romanu kao tipino modernistikoj, buroaskoj umetnikoj formi, kao i tampi, koja je odluujue uticala na oseaj pripadnosti
zajednikom svetu i poretku stvari koje je obezbeivala nacionalna drava. Njegov cilj je
da pokae kako se u razliitim delovima sveta razliite etnike grupe i klase ukljuuju u
zajedniko zamiljanje nacije - to ne nosi nikakvu unutarnju nunost, niti je dokaz realnog
istorijskog kontinuiteta, ve posledica simbolike obrade vremena i prostora, kao i izbora
onih elemenata kulturne prolosti koji u datom trenutku mogu da obezbede i potvrde
ideju kontinuiteta i pripadnosti nacionalnoj zajednici. Uprkos injenici da u svakoj naciji
postoje nejednakosti, ona se zamilja kao zajednica i horizontalno bratstvo koje ima
takvu mo da je ve dva veka u stanju da tera ljude da prinose (...) kolosalne rtve (19).
Andersonova analiza imala je znaajnu ulogu u okviru postkolonijalne teorije i studija nacija/nacionalizma, ali je njen fini i uravnoteen odnos prema materijalnoj realnosti
u strujama okrenutim poststrukturalistikoj dekonstrukciji i analizi diskursa radikalizovan do mere da se same narativne forme (romani, putopisi) stavljaju u centar istraivanja,
sa tenjom da se dokae da svaka naracija ima tendenciju da unifikuje, zatvori, protera
razliitost u ime promovisanja identiteta i teleologije. U tom smislu, svaka naracija ili
pria o jedinstvu ili identitetu jeste umreena u imperijalizam. Postkolonijalna teorija
diskursa dekonstruie razliite narativne strukture, pokazujui da samo tekstualno predstavljanje slui dominaciji, iskljuivanju ili instrumentalizaciji drugih. Jednom reju, svako
predstavljanje moe da se tumai kao deo nacionalistikog projekta ili logike dominacije
i ideologije omeenih identiteta, to predstavlja koncept koji nove teorijske tendencije
odbacuju kao hegemonistiko naslee modernistike tenje za vladanjem. Stjuart Hol, jedan od aktivnih uesnika u obrazovanju postkolonijalne teorije, kae: Umesto da razmiljamo o nacionalnim kulturama kao o neemu homogenom, trebalo bi da ih promiljamo
kao diskurzivna sredstva pomou kojih se razlike predstavljaju kao jedinstvo ili identitet.
One su ispresecane dubokim unutarnjim podelama i razlikama, ali ujedinjene jedino kroz
ispoljavanje razliitih oblika kulturne moi. U drutvima postoje razliite klase, politiki
interesi, etnike grupe, lokalne voe, bogati i moni, siromani i neujni, zemljoposednici,
kapitalisti, seljaci, ene, mukarci, mladi, stari. Ne postoji nain da se razliita iskustva
na bilo koji nain prepoznaju kao jedinstvena i na isti nain pozicionirana u odnosu na
kolonijalnu hegemoniju i ono to je iz nje proisteklo (Hall, 1996: 54).
Osnovni stav prema naciji kao konstruktu diskurzivnih sila dominacije stavlja u prvi
plan heterogenu prirodu svake kulture, kao i prisustvo razliitosti u okvirima normativne
i totalitarne koncepcije nacije kao jedinstvenog kulturnog prostora. Odatle je proizala jo
jedna znaajna osobenost postkolonijalnih studija tenja da se otkriju glasovi neujne, ali
heterogene veine, niih marginalnih slojeva i grupa, one istorijske praine koja se rasipa ne
ostavljajui za sobom trag u zvaninim dokumentima i zvaninim istorijama. Tako je Gajatri Spivak, indijska feministkinja i prevodilac Deride, borei se protiv hegemonijske istoriografije osnovala grupu za subalteralne studije, koja indijsku istoriju, prema klasinom
hegelijanskom ili marksistikom obrascu razvoja, predstavlja kao kontinualnu. Subalterno je
42
pojam koji ona uzima od Gramija, a oznaava sve one koji se nalaze na marginama istorije,
eksploatisane, podreene, neme drutvene grupe kojima nedostaje klasna svest, klasno i
kulturno suprotstavljene drutvenim elitama. Rasturanje koncepta nacije odvija se na osnovu stava da je antikolonijalizam imao razliite forme i motive u okviru elita i grupa na vrhu
i ovih nemih subjekata istorije, to se, izmeu ostalog, uklapalo u osnovne trendove studija
kulture i njihovog interesovanja za razliite vidove otpora. Stvaranje nacionalnih drava u
velikom delu kolonizovanog sveta bilo je akt politikih projekata samih kolonizatora; oni
su stvarali politike entitete sloene od nesamerljivih i razliitih etnikih kultura, koje su razliito doivljavale i odgovarale na kolonijalnu hegemoniju. Preokret od analize elitistikih
formi predstavljanja ka popularnim jeste deo ireg projekta kritike diskurzivne hegemonije,
koja je mogla da se ita u razliitim sektorima drutvenog ivota i na razliitim prostornim
koordinatama. Tako su se subalteralne studije odnosile podjednako kako na podreene
grupe nekada kolonizovanog sveta, tako i na svaku diskurzivno potinjenu grupu, bilo kojoj
kategoriji da pripada (manjine, ene, homoseksualci).
Homi Baba nacionalizam tumai kao dominantnu silu koja se diskurzivno ostvaruje kao pedagogija, zahvaljujui performativnoj snazi samih diskursa koji svaki narod
pretvaraju u preformativni subjekat, a koji, opet, stvara kontra-naracije nacije prizivajui i briui njihove totalizirajue granice (299). Odatle proizlazi da diskurzivna
priroda nacije nuno tei auto-destrukciji i ukidanju.
Postkolonijalni diskurs pokuava da razloi naciju na mnotvo razliitih diskursa
koje, u meusobnom ukrtanju, stvaraju klase, rodovi, etniciteti, marginalne grupe sa ciljem da se pokae da istoricizam, marksizam ili liberalna demokratija nisu pronale nain
da izau na kraj sa razliitostima kulture i da je nuno napraviti radikalan odmak od
svih koncepata, merila i naslea praksi proizalih iz tog naina miljenja. Baba predlae
koncept treeg prostora koji bi otvorio mogunost da se protumai transnacionalna i
translaciona kultura ona bi trebalo da zahvati istorije kulturne izmetenosti, pojave
koje su izazvali civilizirajui pohodi Zapadnjaka kao to su ropstvo, eksploatacija, ali i
nezaustavljivi procesi migracija. Politike izbeglice, s jedne, i teritorijalne ambicije globalnih medijskih tehnologija s druge strane, ine da kultura postaje transnacionalna, pri
emu ujedinjujui diskurs nacije, naroda i autentine narodne tradicije, nisu u stanju da
objasne uznemirenost globalnog kretanja:
Ako bismo iskoristili Habermasa u nae svrhe, moglo bi se rei da postkolonijalni projekat, na
najirem teoretskom nivou, tei da istrai te drutvene patologije gubitak znaaja, stanja rasula - koje se vie nisu jednostavno nagomilavale oko klasnih antagonizama, ve se rasprivale po iroko rasprostranjenim, istorijski moguim situacijama. Postkolonijalna perspektiva (...)
polazi od tradicija sociologije nerazvijenosti i teorije zavisnosti. Kao nain analize, ona pokuava da revidira ove nacionalistike ili nativistikepedagogije koje postavljaju odnos izmeu
Treeg Sveta i Prvog Sveta u binarnu strukturu suprotnosti. Postkolonijalna perspektiva odoleva svim holistikim formama socijalnog objanjenja. Ona namee prizivanje kompleksnijih
kulturnih i politikih granica koje postoje na vrhu ovih esto suprotstavljenih politikih sfera
(Baba 2004: 317).
43
Trei prostor o kome govori Baba uspostavlja nove strukture autoriteta i politike
inicijative, i to je hibridan prostor. Hibridnost je mesto gde se izraava otpor, strateki
preokret procesa dominacije koji preokree pogled diskriminisanih u oko same moi.
Njegov cilj je da je postkolonijalnu kritiku suoi sa neravnopravnom i nejednakom snagom kulturnih reprezentacija ukljuenih u borbu za politiki i drutveni autoritet i da rasturi modernistike narative koji podrazumevaju geopolitike podele na Istok,
Zapad, Sever i Jug:
Postkolonijalna kritika svedoi o nejednakim silama kulturnog predstavljanja koje su uvuene u takmienje oko politikog i drutvenog autoriteta unutar modernog svetskog poretka. Postkolonijalni pogledi nastaju iz kolonijalnih svedoanstava zemalja Treeg Sveta i
diskursa manjina unutar geopolitikih podela Istoka i Zapada, Severa i Juga. Oni uestvuju
u onim ideolokim diskursima modernizma koji tee da daju hegemonijsku normalnost
nejednakom razvoju i razliitim, esto nepovoljnim istorijama nacija, rasa, zajednica, ljudi.
Oni formuliu svoje kritike revizije oko pitanja kulturnih razlika, drutvenog autoriteta i
politike diskriminacije u cilju otkrivanja antagonistikih i ambivalentnih momenata unutar
modernistikih racionalizacija (317).
Sve ono to je modernistiki um mogao tumaiti kao nerazvijeno, anomijsko, aistorijsko, postkolonijalni diskurs sagledava kao razliito, hibridno, liminalno.
Pojmovi hibridnosti, migracije, putovanja, premetanja, slike kretanja i nejasni obrisi
identifikacije, osnovni su pojmovi kojima studije kulture objanjavaju odnose u postmodernom globalnom svetu. Hibridnost je metafora koja ukazuje na rasno i etniko
meanje, odnosno ono to predstavlja kulturnu meavinu. U okvirima modernistikog
diskursa, hibridnost je imala pejorativno znaenje, jer je ukazivala na neautentinost,
neeljeni upliv drugih rasa u istotu bele rase (kreoli), meavinu nesrazmernih kultura
i remeenje zamiljenog poretka stvari koji je pretpostavljao istotu kulturnih formi i oblika. Meutim, u okvirima postkolonijalne teorije i studija kulture, ovo postaje
kljuni pojam, jer uzima u obzir realnost migracija po celom svetu, susretanja i preklapanja rasa, etnija i kultura u globalnom multikulturalnom svetu. Ovaj pojam tei da
ospori ideju o zemljama Treeg sveta i domorodakim kulturama kao egzotinim
prostorima, nedodirnutim modernizacijskim i globalizacijskim procesima, da dovede u
pitanje svaki holistiki pojam kulture i verovanje u istotu, autentinost etnikih ili
nacionalnih kultura. Mnogi postkolonijalni kritiari su naroito teili da pokau kako
se hibridnost ostvaruje u okviru jednog, nominalno jedinstvenog drutva, koje moe
pripadati i Zapadu i kolonijalizovanim prostorima sveta. Drugim reima, hibridnost
nije ekskluzivna osobenost kultura nekadanjih kolonija, zemalja Treeg sveta ili kultura koje prolaze razliite oblike tranzicija iz socijalistikih ili nekih drugih autoritarnih
poredaka u demokratski. Hibridnost poinje da se javlja i u zemljama Prvog sveta,
a naroito u nekadanjim kolonijalnim silama, kao posledica migracija i uspostavljanja principa multikulturalizma. Nezavisno od toga kako se problem multikulturalizma razreava na dravno-pravnom nivou i kakve politike i ideoloke otpore moe
44
da izazove, uticaj pisaca, intelektualaca, religijskih verovanja, hrane, mode, muzike ili
umetnosti migranata iz celog sveta uplie se u dominantnu kulturu Zapada stvarajui hibridne oblike kulture. Ta unutarnja hibridnost veine savremenih drutava uspostavlja se u meudejstvu interesnih ekonomskih sfera, klasne nejednakosti i delovanja
razliitih sila hegemonije, potvrujui pretpostavku da je itava kultura, u principu,
arena borbe; u njoj su pokuaji dominantne kulture da zatvori i uredi poredak prema
odreenim hegemonijskim nastojanjima, uzdrmani povratkom pria podreenih, manjina, parcijalnih istorija i iskustava koje bacaju potpuno novo svetlo i novu procenu na
nekada uspostavljene odnose izmeu Zapada i drugih.
LITERATURA
Anderson, Benedikt: Nacija: zamiljena zajednica, Plato, Beograd, 1998.
Ashcroft, Griffiths, Tiffin: The Empire Writes Back: Theory and Practice in postcolonial literatures, London and
New York, Routledge, 1989.
Baba, Homi: DisemiNacija: Vreme, narativ i margine moderne nacije, Smetanje kulture Beogradski krug,
Beograd, 2004.
Baba, Homi: Smetanje kulture, Beogradski krug, Beograd, 2004.
Driks, Nicholas: Orientalism, New Keywords , eds. T. Bennett, L. Grossberg and Meaghan Morris,
Blackwell, London, 2005.
Gikandi, Simon: Poststructuralism and postcolonial discourse, Postcolonial Literary Studies, ed. Neil
Lazarus, Cambridge university press, 2004.
Kanklini, Nestor Garsija: Hibridne kulture prikrivena mo, Studije kulture zbornik, ur. Jelena orevi,
Slubeni glasnik, Beograd, 2008.
Kvajson, Ato: Postkolonijalizam, Teme, 2005/4, Ni
Lazarus, Neil: Introducing postkolonial studies, Postcolonial Literary Studies,
Cambridge university Press, 2004.
Parry, Benita: The institualization of postcolonial studies, Postcolonial Literary Studies ed. Neil Lazarus,
Cambridge university press, 2004
Said, Edvard: Kultura i imperijalizam, Beogradski krug, Beograd, 2002.
Said, Edvard: Orijentalizam, XX vek, Beograd, 2000.
Smith, Andrew: Migrancy, hybridity and postcolonial studies, Postcolonial Literary Studies, ed. Neil Lazarus,
Cambridge university press, 2004.
Spivak, Gajatri akravorti: Kritika postkolonijalnog uma, Beogradski krug, Beograd, 2003.
Spivak, Gayatri Chakravorty: A Critique of poscolonial reason: Toward a history of the vanishing present,
Harvard university press, 1999.
Spivak, Gayatri Chakravorty: Can the subaltern speak? Marksism and the Interpretation of Culture,
University of Ilinois press, 1988.
Young, Robert: White Mitologies: Writting hisory and the West, Routledge, New York and London, 1990.
45
Jelena orevi