3.

STRUKTURALIZAM I SEMIOTIKA
Od amerike knjievne teorije rastali smo se na kraju uvoda, ostavljajui je da u okrilju
nove
kritike brusi svoje sve profinjenije tehnike i vodi pozadinski rat protiv suvremene
znanosti i
industrijalizma. No kako je sjevernoameriko drutvo tijekom pedesetih godina ovoga
stoljea
postajalo sve vie scijentistiko i menedersko po svom nainu miljenja, poela se
javljati
potreba za ambicioznijim oblikom kritike tehnokracije. Nova kritika dobro je obavila
svoj posao,
ali je u stanovitom smislu bila suvie skromna i partikularistika da bi se potvrdila kao
stroga
akademska disciplina. Opsjednuta usredotoivanjem na goli knjievni tekst i njegovanjem
profinjene osjeajnosti esto je zanemarivala ire, konkretnije aspekte knjievnosti. to je
primjerice uinila s povijeu knjievnosti? Kritici je trebala knjievna teorija koja e
ostajui
pri formalistikim sklonostima nove kritike i njezinu tvrdoglavom poimanju knjievnosti
kao
estetskog objekta a ne kao drutvene prakse od svega toga napraviti neto mnogo
sustavnije,
mnogo znanstvenije. Odgovor je stigao 1957. u obliku snane totalizacije
knjievnih anrova
koju je u svojoj knjizi Anatomija kritike (Anatomy of Criticism) ponudio Kanaanin
Northrop
Frye.
Frye je vjerovao da je kritika zapala u alosno stanje neznanstvenog nereda te da je treba
dovesti u red. Ovakva kakva jest, kritika je tek stvar subjektivnih vrijednosnih sudova i
dokona
traanja, pa vapi za disciplinom i objektivnim sustavom. To je mogue postii, dri Frye,
jer je i
sama knjievnost takav sustav. Knjievnost nije nasumce sklepana zbirka tiva razasutih
po
povijesti: ako je poblie promotrite, vidjet ete da funkcionira u skladu s odreenim
objektivnim
zakonima. Kad bi formulirala te zakone, i kritika bi mogla postati sustavnija. Zakoni
knjievnosti
razliiti su modusi, arhetipovi, mitovi i anrovi od kojih je nainjeno svako knjievno
djelo. U
temelju svekolike knjievnosti lee etiri pripovjedne kategorije: komino,
romantino, tragino
i ironino, a svaka kategorija odgovara etirima mitovima mythoi: mitu proljea,
ljeta, jeseni i
zime. Teorija o knjievnim modusima glasi: u mitu je junak po vrsti nadmoan drugim
ljudima i

svojoj okolini; u romansi im je nadmoan po stupnju; u visokomimetskim modusima

epa i
tragedije nadmoan je po stupnju drugim ljudima ali ne i svojoj prirodnoj okolini; u
niskomimetskim modusima komedije i realistike proze jednak je svim ljudima, jedan
je od nas;
dok je u modusu satire i ironije slabiji od drugih ljudi. Tragediju i komediju mogue je
dalje
dijeliti na visokomimetski, niskomimetski i ironijski modus. Tragedija se bavi ljudskom
izdvojenou, a komedija ljudskom ukljuenou, integriranou. Frye utvruje tri
uestala uzorka
simbola: apokaliptino, demonsko, analogijsko. Ovakvim sustavom moemo operirati kao
ciklikom teorijom knjievne povijesti: knjievnost prolazi fazu od mita do ironije i
ponovo se
vraa mitu. Godine 1957. bili smo oigledno negdje u fazi ironije i pokazivali znakove
skorog
povratka mitu.
Da postavi svoj knjievni sustav, koji sam ja tek djelomice opisao, Frye je morao ukloniti
s
puta sve vrijednosne sudove jer su oni po njegovu miljenju tek subjektivno naklapanje o
knjievnosti. Kad analiziramo knjievnost, govorimo o knjievnosti; kad je vrednujemo,
govorimo o sebi. Iz sustava ujedno valja izbaciti svaku povijest osim povijesti
knjievnosti, jer su
knjievna djela nainjena od drugih knjievnih djela, a ne od neega to je izvan samog
sustava
knjievnosti. Prednost je Fryeove teorije dakle u tome to kao i nova kritika uva
knjievnost
65
od dodira povijesti, promatrajui je kao zatvorenu ekoloku reciklau tekstova, ali za
razliku od
nove kritike u knjievnosti nalazi nadomjestak za povijest, s globalnim rasponom i
kolektivnim
strukturama povijesti same. Knjievni su modusi i mitovi transpovijesni, orni povijest
svode na
istovjetnost ili niz opetovanih varijacija na iste teme. Da bi se odrao, sustav mora biti
vrsto
zatvoren: ne smijemo dopustiti da u njega prodre togod izvana i da poremeti njegove
kategorije.
Eto zato Fryeov znanstveni pothvat iziskuje strogo formalistiki pristup, jo
punokrvni j i od
formalizma nove kritike. Nova kritika doputala je ideju da je knjievnost kognitivna, da
nam
nudi nekakvo znanje o svijetu, dok Frye uporno istie da je knjievnost autonomna
verbalna
struktura, odsjeena od svega izvan sebe, da je zatvorena, u sebe zagledana kategorija
koja
sadri ivot i zbilju u sustavu verbalnih odnosa.

44
Takav verbalni sustav bavi se jedino
reorganizacijom odnosa vlastitih simbolikih jedinica, a ne njihovim odnosom prema
izvanjskoj
zbilji. Knjievnost nije nain spoznavanja zbilje; ona je neka vrst utopijskog sna ikoji
traje ve
itavu povijest, izraz dubokih ljudskih elja iz kojih je ponikla civilizacija, ali koje nikad
u njoj ne
mogu biti posve zadovoljene. Knjievnost ne valja gledati kao samoizraavanje pojedinih
pisaca
jer su pisci tek funkcija univerzalnog sustava knjievnosti. Knjievnost izvire iz
kolektivnog
subjekta ljudske rase pa upravo stoga utjelovljuje arhetipove ili figure univerzalnog
znaenja.
Fryeovo djelo naglaava utopijske korijene knjievnosti jer je proeto dubokim strahom
od
konkretnog drutvenog svijeta, gnuanjem od povijesti. Samo i jedino u knjievnosti
moemo se
otarasiti prljavih izvanjskosti referencijalnog jezika, jedino u njoj moemo nai
duhovni
zaviaj. Nije bez znaenja da su Fryeovi mitovi (mythoi) predurbane slike mijene
godinjih doba u
prirodi, sjetna sjeanja na doba prije industrijalizacije. Konkretna povijest za Fryea je
ropstvo i
determinizam, dok je knjievnost jedino mjesto gdje moemo biti slobodni. Vrijedno je
upitati se
kakvu smo to povijest ivjeli i ivimo da bi ovakva teorija bila barem mrvicu uvjerljiva.
Ljepota
njezina pristupa je u tome to spretno zdruuje krajnji esteticizam sa znanstvenou u
smislu
vjete klasifikacije, pa tako podrava ideju o knjievnosti kao o imaginarnoj alternativi za
suvremeno drutvo, a kritiku u oima toga drutva ini hvalevrijednom djelatnou
Fryeova
teorija pokazuje ikonoklastiku odbojnost prema ispraznom naklapanju o knjievnosti;
ona
kompjutorskom vjetinom smjeta svako djelo u odgovarajui mitoloki pretinac, ali je u
isti mah
proeta najromantinijim udnjama. S jedne je strane prezrivo antihumanistika jer
pojedincu
oduzima sredinjost, dok u sredite stavlja sm kolektivni knjievni sustav, a s druge je
strane
djelo odanog kranina humanista (Frye je sveenik) koji vjeruje da e elja, ta
pokretaka snaga
knjievnosti i civilizacije, naposljetku ipak biti zadovoljena u kraljevstvu nebeskom.
Poput nekoliko teoretiara knjievnosti o kojima smo govorili, i Frye nam nudi
knjievnost kao

verziju za izgubljenu vjeru. Knjievnost je po njegovu miljenju najbolji lijek za slom

vjerske
ideologije, a u njoj nalazimo i razne mitove koji su relevantni za drutveni ivot. U svom
djelu
Put kritike (The Critical Path), 1971, Frye suprotstavlja konzervativne mitove skrbi
(myths of
concern) liberalnim mitovima slobode (myths of freedom) i eli ih dovesti u skladnu
ravnoteu.
Konzervativnu sklonost prema autoritetu moramo ispraviti liberalnim mitovima slobode,
a
konzervativnim osjeajem za red obuzdati liberalistike sklonosti prema drutvenoj
neodgovornosti. Ukratko, Fryeov moni mitoloki sustav, od Homera do kraljevstva
nebeskog,
svodi se na ideoloko odreenje negdje izmeu liberalnog republikanca i
konzervativnog
demokrata. Grijei jedino revolucionar, kae nam Frye, jer mitove slobode naivno i
pogreno
tumai kao povijesno ostvarive ciljeve. Revolucionar je samo lo kritiar koji zbilju
zamjenjuje
66
mitom, kao to dijete misli da je glumica stvarna princeza iz bajke. udno je da nam
knjievnost,
odvojena kao to jest od prljavih interesa svakodnevice, ipak moe kako-tako savjetovati
za koju
emo politiku stranku glasati! Frye pripada liberalno-humanistikoj tradiciji Matthewa
Arnolda.
Cilj mu je, kako sam kae, slobodno, besklasno i uglaeno drutvo. Kao i Arnold,
Frye pod
besklasnim zapravo podrazumijeva drutvo to se temelji na graanskoliberalnim
vrijednostima
u koje i sam vjeruje.
Djelo Northropa Fryea moemo u irem smislu nazvati strukturalistikim. Nastalo je
upravo
u doba kad se razvijao (klasini evropski strukturalizam. Kao to mu naziv kae,
strukturalizam
se bavi strukturama ili, tonije, ispitivanjem zakona njihova djelovanja. Strukturalizam,
kao i
Frye, svodi pojedinane pojave na puke primjere spomenutih zakona. No u
ortodoksnom
strukturalizmu postoji specifina doktrina koje u Fryea nema: vjerovanje da pojedini
elementi
svakog sustava imaju znaenje jedino po svojem odnosu prema drugim elementima
sustava. Ovo
ne proizlazi tek iz vjerovanja da stvari valja promatrati kao strukture. Moemo
ispitivati pjesmu

kao strukturu a da svakom njezinu elementu ipak pristupamo kao neemu to samo po
sebi
manje-vie posjeduje znaenje. Recimo da u pjesmi postoji slika Sunca i Mjeseca, a nas
zanima
kako se te dvije slike spajaju u strukturu. U tom sluaju svakoj slici pristupamo kao
pojedinoj
manje-vie samostalnoj znaenjskoj jedinici. Meutim, ako utvrdimo da je znaenje
svake slike
tek pitanje njezina odnosa prema drugoj slici, ponaamo se kao okorjeli strukturalisti. Po
takvu
gledanju slike nemaju tvarno nego su od nos no znaenje. Da rastumaimo slike u
pjesmi ne
moramo izlaziti izvan granica pjesme, ne moramo posezati za onim to znamo o Suncu i
Mjesecu
jer po istom strukturalizmu oni jedno drugo tumae i odreuju.
Pokuat u ovo prikazati na jednostavnom primjena. Pretpostavimo da analiziramo priu
u
kojoj djeak nakon svae s ocem odlazi od kue te usred bijela dana bjei u umu, gdje
upada u
duboku jamu. Otac odlazi u potragu za sinom, naie na jamu, zaviri u nju, ali zbog
mraka u jami
ne vidi sina. Upravo u tom trenutku pojavi se Sunce, osvijetli jamu pa otac izbavi sina iz
nevolje.
Nakon radosna pomirenja, otac i sin se zajedno vraaju kui.
Pria nije osobito uzbudljiva, ali je dobra jer je jednostavna. Dakako da je moemo
tumaiti na
razne naine. Kritiar sklon psihoanalizi zasigurno e u njoj nai snane primjese Edipova
kompleksa i dokazivati da je djeakov pad u jamu kazna kojom se on podsvjesno
kanjava zbog
svae s ocem, a moda i simbolika kastracija ili simboliki povratak u majinu utrobu.
Kritiar-humanist zacijelo e je proitati kao snanu dramatizaciju meuljudskih sukoba.
Trei kritiar
vidjet e je kao stalnu i besmislenu igru rijei na temu Sunce/sin.
*
Strukturalist e vjerojatno
shematizirati priu u dijagramatski oblik. Prvu znaenjsku jedinicu, djeak se posvadio s
ocem,
zacijelo e proitati kao ugnjeteni se pobunio protiv gazde. Djeakovo hodanje
umom postat e
gibanje po vodoravnoj osi, za razliku od okomite osi ugnjeteni/gazda,
nisko/visoko, pa e
hodanje moda dobiti oznaku sredina. Pad u jamu, to jest mjesto pod zemljom ponovo
e
znaiti nizak, ugnjeteni, a Sunce u zenitu visok, gazda. Osvijetlivi jamu, Sunce se
u

stanovitom smislu spustilo nisko, pa je tako obrnuta prva znaenjska jedinica prie, u
kojoj je
nisko opreka visokom. Pomirenje oca i sina dovest e u ravnoteu nisko i
visoko, a
zajedniki povratak kui, u znaenju sredina, bit e znak da je postignuto eljeno
srednje stanje.
*
Engleske rijei sun (sunce) i son (sin) jednako se izgovaraju. (Prev.)
67
Zajapuren od sree strukturalist e pobjedonosno zavitlati svojim ravnalima i baciti se na
analizu
nove pripovijesti.
Upada u oi da ovakva analiza, kao i analiza u formalizmu, stavlja u zagrade stvarni
sadraj
prie i usredotouje se iskljuivo na formu. Pria bi ostala ista ak i onda kad bismo
oca i sina,
jamu i Sunce, zamijenili drugim pojmovima, na primjer majkom i keri, pticom i
krticom. Nije
dakle vano koje emo pojmove odabrati, uz uvjet da zadrimo iste odnose meu
jedinicama. To
meutim nije sluaj u psihoanalitikom ili humanistikom nainu itanja, gdje svaka
jedinica
posjeduje imanentno znaenje, za razumijevanje kojega moramo posegnuti za
poznavanjem
svijeta izvan teksta. Znamo da Sunce i jama openito predstavljaju kategorije visokog
i
niskog, pa e u tom smislu sadraj pripovijesti biti itekako vaan. No u narativnoj
strukturi gdje
je vana prvenstveno uloga posrednika izmeu dviju jedinica, posrednik moe biti
bilo to, od
skakavca do vodopada.
Elementi u prii mogu stajati u odnosu paralelizma, opozicije, inverzije, ekvivalencije i
slino,
pa jedne elemente moemo mijenjati drugima, uz uvjet da ne diramo u strukturu njihovih
unutranjih odnosa. Spomenut emo jo tri stvari u vezi sa strukturalistikom metodom.
Prvo, za
strukturalizam nije vano to pria ne spada u veliku knjievnost. Metoda strukturalizma
posve je
ravnoduna prema kulturnoj vrijednosti predmeta ispitivanja: zadovoljava se svime, od
Rata i
mira do pretparakog romana. Ona analizira, a ne vrednuje. Drugo, strukturalizam je
proraunati
napad na zdravi razum. On odbacuje bjelodano znaenje prie i upinje se da iz njega
izdvoji
pojedine duboke strukture, koje na povrini nisu uoljive. Strukturalizam ne uzima
tekst zdravo

za gotovo, ve ga dislocira i pretvara U posve drugu vrst predmeta. Tree, ako je

tono da su
pojedini sadraji teksta zamjenjivi, mogli bismo rei da je sadraj pripovijesti ujedno i
njezina
struktura. A to je isto kao da kaemo da je pripovijest pria o samoj sebi, da su njezini
unutranji
odnosi, njezini znaenjskotvorbeni modusi njezin subjekt.
Strukturalizam je u knjievnoj kritici cvjetao ezdesetih godina, kao pokuaj da se na
knjievnost primijene spoznaje i metode utemeljitelja moderne strukturalne lingvistike,
Ferdinandea de Saussurea. Budui da danas postoji mnogo popularnih prikaza De
Saussureova
epohalnog djela Teaj ope lingvistike (1916), samo u ukratko opisati neke njegove
glavne
postavke. Jezik je po De Saussureu sustav znakova, a valja ga prouavati sinkronijski,
to e
rei kao cjeloviti sustav u odreenom vremenskom trenutku, a ne dijakronijski, to jest
u njegovu
povijesnom razvitku. Svaki znak sastavljen je od oznaitelja (to jest zvune slike ili
njezina
grafikog ekvivalenta) i od oznaenog (pojma ili znaenja). Tri crne oznake na papiru
c-a-t
predstavljaju oznaitelj koji u engleskoj svijesti izaziva pomisao na oznaeno cat
(maka). Veza
izmeu oznaitelja i oznaenog proizvoljna je, to jest utvrena jedino drutvenim
dogovorom jer
ne postoji nita imanentno oznaitelju od tri crne oznake zbog ega bi on znaio cat
(maka), a
ne neto drugo. Usporedite englesku rije cat s francuskim ekvivalentom chat
(maka). Veza
izmeu znaka kao cjeline i onoga na to se on odnosi (to De Saussure naziva
referencijom, a to
je ivotinja s krznom i etiri noge) stoga je i sama proizvoljna. Svaki znak sustava
posjeduje
znaenje jedino po tome to se razlikuje od svih ostalih znakova. Rije bor nema
znaenje po
sebi, nego po tome to nije bok, bol ili rok. Nije vano kako se mijenja
oznaitelj, uz uvjet
da se uvijek razlikuje od svih ostalih oznaitelja. Moemo ga izgovarati na razne naine,
uz uvjet
da zadrimo temeljnu razliku. Jezik je sustav istih razlika, kae De Saussure.
Znaenje nije
imanentno znaku, nego je funkcionalno; ono je rezultat razliitosti znaka od drugih
znakova. I
68
najzad, De Saussure je vjerovao da bi lingvistika mogla zapasti u veliku zbrku ako se
bude bavila

konkretnim govorom, koji on naziva parole. Nije ga zanimalo istraivanje stvarnog

ljudskog
govora, nego ispitivanje objektivne strukture znakova koja nam omoguuje da
govorimo a nju je
nazvao jezikom, langue. De Saussure se nije bavio ni stvarnim predmetima o kojima ljudi
govore,
to jest stvarima i pojmovima koje znakovi doista oznauju, takozvanim referencijama. I
njih je
stavljao u zagrade kako bi to bolje mogao prouavati jezik.
Openito uzevi, strukturalizam je pokuaj primjene ove lingvistike teorije na predmete i
djelatnosti izvan neposrednog podruja jezika. Strukturalizam sve promatra kao sustav
znakova:
mit, natjecanje u rvanju, plemenske odnose, jelovnik i slikarsko djelo, a strukturalistika
analiza
nastoji izdvojiti odgovarajui niz zakona pomou kojih se znakovi zdruuju u znaenje.
Strukturalistika analiza uvelike ignorira ono to znakovi doista kazuju, a
usredotouje se na
njihove unutranje meuodnose. Kao to je rekao Fredric Jameson
*
, strukturalizam je pokuaj da
o svemu jo jednom razmislimo s pozicija lingvistike.
45
Strukturalizam je simptom injenice da
je jezik sa svojim nejasnoama, tajnama i skrivenim smislovima postao koliko
paradigma
toliko i opsesija intelektualnih krugova dvadesetog stoljea.
De Saussureovo miljenje o jeziku utjecalo je na ruske formaliste, premda formalizam
nije isto
to i strukturalizam. Formalizam promatra knjievne tekstove kao strukture. Da ispita
znak,
formalizam upravlja panju na referenciju, ali se ne bavi znaenjem u diferencijalnom
smislu, niti
u veini svojih radova mari za duboke zakone i strukture na kojima se knjievni
tekstovi
temelje. Roman Jakobson, lingvist iz kruga ruskih formalista, uspostavio je meutim
snanu vezu
izmeu formalizma i suvremenog strukturalizma. Jakobson je bio na elu moskovskog
lingvistikog kruga, skupine formalista utemeljene 1919. U Prag je emigrirao 1920. i
postao
jednim od vodeih teoretiara ekog strukturalizma. Praki lingvistiki krug nastao je
1926. i
djelovao do Drugog svjetskog rata. Jakobson je kasnije odselio u Sjedinjene Amerike
Drave,
gdje je u doba drugog svjetskog rata upoznao francuskog antropologa Claudea LviStraussa, pa
je iz toga intelektualnog druenja nastala glavnina modernog strukturalizma.

Jakobson je svuda ostavio traga: i u formalizmu, i u ekom strukturalizmu i u modernoj

lingvistici. Njegov osobiti doprinos poetici, koju je smatrao dijelom lingvistike, misao je
da se
pjesniko poglavito sastoji u nekoj vrsti samosvjesnog odnosa jezika prema sebi
samom.
Pjesniko funkcioniranje jezika istie opipljivost znakova, svraa panju na njihove
materijalne
osobine, a ne slui se znakovima kao pukim noviima u komunikaciji. Znak je u
poetskom
odmaknut od svoga predmeta: poremeena je uobiajena veza izmeu znaka i
referencije, to
znaku daje stanovitu samostalnost kao po sebi vrijednom predmetu. Po Jakobsonu svaka
komunikacija ukljuuje est elemenata: poiljatelja poruke, primatelja poruke, poruku,
zajedniki
kd pomou kojega razumijemo poruku, kontakt ili fiziki medij komunikacije te
kontekst na
koji se poruka odnosi. U pojedinom komunikacijskom inu moe prevladavati bilo koji
od
spomenutih est elemenata. Za poiljatelja poruke jezik je emotivan, to jest izraava
stanje
svijesti (miljenje); za primatelja poruke jezik je konotivan, to jest postie uinak; ako
se
komunikacija bavi kontekstom, jezik je referencijalan; ako je upravljen na kd, jezik
je
metalingvistian (sluaj kad dvije osobe razgovaraju o tome da li se meusobno
razumiju), a
*
Ameriki marksistiki kritiar. Jamesonova djela Marksizam i forma, U tamnici jezika i
Politiko nesvjesno
prevedena su i objavljena u Jugoslaviji. (Prev.)
69
ako je komunikacija upravljena na kontakt, jezik je fatian (npr: Eto, napokon
priamo!).
Poetska funkcija prevladava onda kada se komunikacija bavi iskljuivo porukom, kad
su u prvi
plan izbaene same rijei, a ne ono to govori onaj koji govori, s ciljem i u situaciji u
kojoj
govori.
46
Jakobson ujedno podrobno razrauje De Saussureovu implicitnu distinkciju izmeu
metafore i
metonimije. U metafori je jedan znak zamijenjen drugim jer mu je na neki nain slian pa
strast
postaje plamen. U metonimiji jedan znak asocira na drugi: krilo asocira na
avion jer je dio

njega, a nebo asocira na avion zbog njihova tjelesnog doticaja, njihova

kontigviteta. Metafore
moemo stvarati zato to imamo niz ekvivalentnih znakova: strast, plamen,
ljubav i
slino. Kad govorimo ili piemo, odabiremo znakove iz mogueg podruja ekvivalencija
pa ih
zatim kombiniramo u reenicu. U pjesnitvu pak osobitu panju poklanjamo
ekvivalencijama i
prilikom kombiniranja i prilikom odabiranja rijei: povezujemo rijei koje su
ekvivalentne po
znaenju, po ritmu, fonetski ili drugaije. Upravo zato Jakobson u svojoj glasovitoj
definiciji kae
da poetska funkcija projicira naelo ekvivalencije s osi selekcije na os kombinacije.
47
Drugaije
reeno, u poeziji slinost je dometnuta kontigvitetu, to e rei da rijei ne niemo
jedne do
drugih samo zbog misli to ih one prenose, kao u obinom govoru, nego uvijek vodimo
rauna o
slinostima, oprekama, paralelizmima i tako dalje, koji nastaju na temelju zvuanja, ritma
i
konotacija rijei. Neki knjievni oblici kao na primjer realistika proza skloni su
metonimiji,
to jest povezuju znakove po asocijaciji; drugi su kao romantiarska i simbolistika
poezija
visoko metaforiki.
48
Praka lingvistika kola Jakobson, Jan Mukarovsk, Felix Vodika i drugi
predstavlja
svojevrsni prijelaz s formalizma na moderni strukturalizam. Njezini predstavnici razradili
su ideje
formalista, ali su ih ujedno vre uklopili u okvire De Saussureove lingvistike. Pjesme
valja
promatrati kao funkcionalne strukture ijim oznaiteljima i oznaenima vlada samo
jedan
sloeni niz odnos. Takve znakove valja prouavati kao autonomne cjeline, a ne kao
odraze
izvanjske zbilje. De Saussureovo isticanje arbitrarne veze izmeu znaka i referencije,
rijei i
predmeta, pridonijelo je odvajanju teksta od njegova okolia i pretvorilo ga u autonomni
predmet.
No knjievno djelo je i dalje ostalo povezano sa svijetom, zahvaljujui teoriji ruskih
formalista po
kojoj djelo oneobiuje zbilju. Umjetnost oneobiuje i naruava konvencionalne
znakovne

sustave, svraa nam panju na materijalni proces jezika i tako vazda unosi svjeinu u
naine naeg
opaanja. Neprihvaanjem jezika kao gotove injenice mi ujedno mijenjamo vlastitu
svijest. eki
strukturalisti su, vie nego ruski formalisti, naglaavali strukturno jedinstvo djela. Tvrdili
su da
elemente djela valja poimati kao funkcije dinamine cjeline u kojoj jedna odreena
razina teksta,
takozvana dominanta, djeluje kao odrednica to deformira ili privlai sve ostale
odrednice u
vlastito magnetsko polje.
Iz ovoga bi se moglo initi da je praki strukturalizam malko znanstvenija verzija nove
kritike,
u emu postoji zrnce istine. No premda su i praki strukturalisti promatrali artefakt kao
zatvoreni
sustav, isticali su da je ono to smatramo artefaktom pitanje drutvenih i povijesnih
okolnosti. Jan
Mukarovsk kae da umjetniko djelo opaamo kao umjetniko tek ako ga promatramo na
pozadini irih drutvenih znaenja, kao sustavno odstupanje od jezine norme. Kako
se mijenja
pozadina, mijenja se tumaenje i vrednovanje djela pa se ponekad moe dogoditi da ga i
prestanemo opaati kao umjetniko djelo. U svom radu Estetska funkcija, norma i
vrijednost kao
drutvene injenice (1936) Mukarovsk tvrdi da nema djela koje bi moglo imati estetsku
funkciju
70
bez obzira na mjesto, vrijeme ili osobu koja ga vrednuje, i obrnuto: da svako djelo u
odgovarajuim okolnostima moe imati estetsku funkciju. Mukarovsk razlikuje
materijalni
artefakt, to jest tvarnu knjigu, sliku ili skulpturu, od estetskog objekta, koji je ono
to postoji
jedino u naoj interpretaciji tvarne injenice.
U djelu prake kole naziv strukturalizam se manje-vie stopio s rijei semiotika.
Semiotika ili semiologija sustavno je prouavanje znakova, a to je zapravo ono
ime se bave
strukturalisti. Sama rije strukturalizam oznauje metodu ispitivanja koju moemo
primijeniti
na kojeta, od nogometne utakmice do naina proizvodnje. Semiotika je posebno
podruje
prouavanja, podruje sustava koje obino ne smatramo znakovima: pjesama, ptijeg
glasanja,
semafora, simptom bolesti, i tako dalje. Ta se dva naziva zapravo preklapaju jer
strukturalizam
smatra da u sustav znakova spada i ono to inae ne bismo nazvali znakovnim sustavom
(na
primjer rodovski odnosi u plemenskoj zajednici), dok se semiotika uglavnom slui

strukturalistikim metodama.
Tvorac semiotike, ameriki filozof C. S. Peirce, razlikovao je tri temeljne vrste znaka. To
su:
ikoniki znak, to jest znak koji nalikuje na ono to predstavlja (fotografija osobe, na
primjer);
indeks, u kojemu znak povezujemo s onim ega je on znak (dim s vatrom, osip s
ospicama), te
simbol, gdje je znak kao i u De Saussurea tek arbitrarno ili dogovorom povezan
sa svojom
referencijom. Semiotika prihvaa ovakvu klasifikaciju pa razlikuje denotaciju (ono
to znak
predstavlja) od konotacije (drugi znakovi asocijativno povezani sa znakom); kodove
(strukture
to proizvode znaenje) od poruka to ih ovi prenose; paradigmu (skup znakova koji
mogu
stajati jedan umjesto drugoga) od sintagme (gdje se znakovi zdruuju u lanac).
Semiotika
govori o metajezicima, to jest znakovnim sustavima kojima oznaujemo druge
znakovne
sustave (primjerice knjievna kritika i knjievnost); o polisemnim znakovima koji
imaju vie
znaenja, a slui se i nizom drugih tehnikih pojmova. Praktinu primjenu semiotike
analize
ukratko emo razmotriti na djelu Jurija Lotmana, vodeeg sovjetskog semiotiara iz
takozvane
Tartu kole. U svojim djelima Struktura umjetnikog teksta (1970) i Analiza pjesnikog
teksta
(1972), Lotman promatra pjesniki tekst kao slojeviti sustav ije znaenje postoji jedino u
kontekstu, a znaenjem upravlja niz slinosti i oprenosti. Razlike i slinosti u tekstu i
same su
relativne, to jest opaamo ih tek na temelju njihovih meuodnosa. Oznaeno u pjesnitvu
znaenjski je odreeno prirodom samog oznaitelja, zvunim i ritmikim shemama koje
oblikuju
slova na papiru. Pjesniki tekst je prezasien znaenjem, on u sebi kondenzira vie
informacija nego bilo koja vrst diskursa. No dok po miljenju suvremene teorije
komunikacije u
drugim vrstama diskursa porast informacija dovodi do slabljenja komunikacije
(jer ne
moemo primiti u sebe sve ime nas sugovornik obasipa), u poeziji je to drugaije,
zbog
jedinstvenog naina njezine unutranje organizacije. Poezija ima minimalnu zalihost ili
redundanciju (reduntantni su oni znakovi to postoje u diskursu kako bi olakali
komunikaciju, a
ne da bi prenosili informaciju), ali je ipak kadra dati bogatije poruke nego bilo koja druga
vrst

jezika. Pjesma je loa kad ne nosi dovoljno informacija jer kae Lotman
informacija je
ljepota. Svaki knjievni tekst sastavljen je od niza sustava (leksikog, metrikog,
grafikog,
fonolokog i si.), a dojmljivost i ljepota djela nastaje iz neprestanih sudara i napetosti
spomenutih
sustava. Svaki sustav predstavlja normu od koje drugi sustavi odstupaju, svaki
izgrauje kd
oekivanja to ga drugi kre. Metar, na primjer, oblikuje shemu koju moe poremetiti i
naruiti
sintaksa pjesme. Tako svaki sustav unutar teksta oneobiuje ostale sustave, naruava
im
71
pravilnost i snanije istie njihove osobitosti. Uoavanje gramatike strukture pjesme
moe
primjerice uiniti itatelja svjesnijim njezinih znaenja. U trenutku kad jedan sustav
pjesme
zaprijeti da e postati suvie predvidiv, umijea se drugi, narui ga i izbaci u novi plan.
Ako dvije
rijei u pjesmi asociramo zbog slinosti po zvuku ili zbog poloaja u metrikoj shemi,
postat
emo svjesniji slinosti ili razlike u njihovu znaenju. Knjievno djelo neprestano
obogauje i
mijenja rjeniko znaenje rijei jer sudarima i kondenzacijom raznih slojeva
proizvodi nove
smislove. A budui da svaku rije moemo suprotstaviti drugoj na temelju pojedine
njihove
jednakovrijedne osobine, mogunosti su manje-vie neograniene. Svaka rije u tekstu
vezana je s
drugim rijeima cijelim nizom formalnih struktura pa je stoga njezino znaenje uvijek
previe
odreeno, uvijek rezultat nekoliko razliitih determinanti zdruenih u zajednikom
djelovanju.
Jedna rije moe ukazivati na drugu asonancijom, na treu sintaktikom ekvivalencijom,
a na
etvrtu morfolokom slinou. Tako svaki znak istovremeno sudjeluje u nekoliko
razliitih
paradigmatskih uzoraka ili sustava, a sloenosti sustava uvelike doprinose
sintagmatski lanci
asocijacija, lateralne vie nego vertikalne strukture u koje su znakovi postavljeni.
Pjesniki tekst za Lotmana je stoga sustav sustava, odnos odnosa. On je najsloeniji
mogui
oblik diskursa jer kondenzira nekoliko sustava, svaki sa vlastitim napetostima,
paralelizmima,
opetovanjima i opozicijama, a svaki sustav neprestano modificira sve ostale. Pjesmu
zapravo

moemo samo ponovo itati, a ne itati, zato to pojedine njezine strukture uoavamo
tek u
retrospektivi. Poezija aktivira sve raspoloive snage oznaitelja; ona primorava rije da
pod
golemim pritiskom okolnih rijei dade sve od sebe i tako oslobodi svekoliko bogatstvo
vlastitog
potencijala. Sve to zapaamo u tekstu zapaamo tek zbog njegovih opreka i razliitosti;
sastavnica djela koja se niim ne bi razlikovala od drugih ostala bi neuoljiva. ak i
odsustvo
pojedinih postupaka moe proizvesti znaenje. Naime, ako nas kodovi to ih je djelo
proizvelo
navode na oekivanje rime ili sretnog svretka, a oekivanje se ne ispuni, tada taj minus
postupak, kako ga Lotman naziva, moe biti jednako dojmljiva jedinica znaenja kao i
svaka
druga. Knjievno djelo je neprestano stvaranje i naruavanje oekivanj; ono je sloena
igra
pravilnog i sluajnog, norme i odstupanja, ablona i dramatinog oneobiavanja.
Premda djelo posjeduje jedinstveno verbalno bogatstvo, pjesnitvo ili knjievnost ne
moemo
definirati samo njihovim inherentnim jezinim svojstvima, smatra Lotman. Znaenje
teksta nije
tek pitanje njegova unutranjeg ustroja; ono je sadrano i u odnosu teksta prema irim
sustavima
znaenja, prema drugim tekstovima, kodovima i normama u knjievnosti i drutvu.
Znaenje
teksta ovisi i o itateljevu obzoru oekivanja Lotman je oito dobro svladao lekciju
iz teorije
recepcije! itatelj je onaj koji pomou raspoloivih receptivnih kodova razaznaje
pojedinu
sastavnicu djela kao postupak, a postupak nije tek unutranje obiljeje teksta, nego
ono to
uoavamo posredstvom osobitog koda i u odnosu prema odreenoj pozadini teksta. Ono
to je za
jednog ovjeka pjesniki postupak, za drugoga je moda tek najobiniji nain govora.
Iz ovoga se lijepo vidi da je knjievna kritika prevalila dugaki put od onih dana kada joj
je
glavni zadatak bio da se zanosi ljepotom pjesnikih slika pa do danas. Semiotika je
zapravo vrst
knjievne kritike koju je do temelja izmijenila strukturalna lingvistika, pretvorivi je u
strou,
sustavniju analizu od dotadanje kritike, prijemljiviju i otvoreniju prema bogatstvu forme
i jezika.
O tome svjedoi Lotmanovo djelo. Osim to je izmijenio pristup prouavanju poezije,
strukturalizam je izazvao pravu revoluciju u prouavanju pripovjedne proze. Stvorio je
novu

knjievnu znanost naratologiju najutjecajniji predstavnici koje su Litvanac A. J.

Greimas,
72
Bugarin Tzvetan Todorov, te francuski kritiari Grard Genette, Claude Bremond i
Roland
Barthes. Suvremena strukturalistika analiza pripovjedne proze zapoinje pionirskim
djelom o
mitu francuskog antropologa Claudea Lvi-Straussa, koji je naoko razliite mitove gledao
kao
varijacije na niz nekoliko osnovnih tema. Lvi-Strauss dri da se pod velikom
raznovrsnou
mitova kriju postojane i ope strukture na koje moemo svesti svaki pojedini mit. Mit je
vrst
jezika: moemo ga rastaviti na jedinice (miteme), koje kao i osnovne zvune jedinice
u jeziku
(fonemi), dobivaju znaenje tek kada ih kombiniramo na odreeni nain. Pravila na
kojima se
temelje takve kombinacije moemo smatrati nekom vrstom gramatike: ona su skup
odnosa pod
povrinom prie, stoga upravo ta pravila tvore pravo znaenje mita. Lvi-Strauss dri
da su
spomenuti odnosi imanentni ljudskoj svijesti, te da prilikom prouavanja pojedinog mita
ne
poklanjamo toliko panje njegovu pripovjednom sadraju koliko univerzalnim mentalnim
operacijama pomou kojih se mit strukturira. Te mentalne radnje, kao primjerice
stvaranje
binarnih suprotnosti, u stanovitom su smislu bitne za odreenje mita: to su gotovo
instrumenti
pomou kojih mislimo, naini klasifikacije i organizacije stvarnosti, pa je njihova bit
upravo u
tome, a ne u pojedinoj isprianoj pripovijesti. Isto moemo rei za totemske i rodovske
sustave,
dri Lvi-Strauss, koji nisu toliko drutvene i vjerske kategorije koliko mree
komuniciranja,
kodovi to omoguuju prijenos poruka. Svijest koja se bavi svim ovim razmiljanjem
nije
svijest, pojedinanog subjekta: mitovi misle sebe kroz ljude, a ne obrnuto. Oni ne izviru
iz
pojedinane svijesti i nemaju osobita cilja. Dakle, jedna od posljedica strukturalizma je
decentriranje pojedinanog subjekta, koji vie ne smijemo smatrati poetkom i
svretkom
znaenja. Mitovi ive kvaziobjektivnim kolektivnim ivotom; oni razrauju vlastitu
konkretnu
logiku, savreno ravnoduni prema hirovima pojedinanog miljenja, pa svaku
pojedinanu
svijest svode na puku funkciju sebe samih.

Naratologija poopuje ovaj model, proiruje ga izvan okvira nepisanih tekstova

plemenske
mitologije i primjenjuje ga na druge vrste pripovijedanja. Ruski formalist Vladimir Propp
zapoeo
je svoj rad knjigom Morfologija bajke (1928) u kojoj je sve bajke hrabro sveo na sedam
podruja
djelovanja i trideset i jedan stalni element ili funkciju. Svaka bajka tek je osobiti
nain
kombinacije spomenutih podruja djelovanja (a to su: junak, pomaga, nitkov, osoba
za kojom
se traga i tako dalje). Premda je Proppov model krajnje ekonomian, neki su ga kritiari
sveli na
jo manji broj elemenata. A. J. Greimas u svom djelu Strukturalna semantika (1966)
nalazi da je
Proppova shema jo uvijek suvie empirijska, pa je apstrahira uvoenjem pojma aktant.
Aktant
nije ni konkretna pripovijest niti lik, nego strukturna jedinica. Pod est Greimasovih
aktanata:
Subjekt, Objekt, Poiljalac, Primalac, Pomaga i Protivnik mogue je podvesti Proppovih
sedam
podruja djelovanja, to analizu ini jednostavnijom i elegantnijom. Tzvetan Todorov
provodi
slinu gramatiku analizu Boccacciova Dekamerona, pa likove promatra kao
imenice, njihove
atribute kao pridjeve, a radnje to ih obavljaju kao glagole. Raznim nainima
kombiniranja takvih
gramatikih jedinica svaku priu Dekamerona moemo itati kao neku vrst proirene
reenice.
Djelo dakle postaje pria o vlastitoj kvazilingvistikoj strukturi. Isto je,i u strukturalizmu:
svako
knjievno djelo, dok naoko opisuje vanjsku zbilju, ujedno kriom i sa strane promatra
vlastite
procese konstrukcije, naine na koje se izgrauje. Osim to o svemu ponovo
razmilja putem
jezika, strukturalizam o svemu ponovo razmilja tako kao da je sm njihov sadraj
upravo jezik.
Da bismo dobili jasniju sliku o naratologiji, razmotrit emo najzad djelo Grarda
Genettea. U
svojoj knjizi Diskurs pripovjednog teksta (Narrative Discourse), 1972, Genette u
pripovijedanju
73
razlikuje obradu (rcit), to jest stvarni redoslijed dogaaja u tekstu; priu (histoire), to
jest slijed
kojim su se dogaaji doista zbivali, to zakljuujemo iz teksta; i najzad
pripovijedanje
(narration) koje se odnosi na sami in prianja. Prve dvije kategorije poklapaju se s ve

klasinom distinkcijom ruskih formalista izmeu siea i fabule. Detektivska pria

obino
poinje otkrivanjem lesa pa se odvija unatrag da prikae kako je dolo do ubojstva, ali
takav
sie dogaanja izokree fabulu, to jest stvarnu kronologiju zbivanja. Genette
razlikuje pet
sredinjih kategorija pripovjedne analize. Red se odnosi na vremenski slijed
pripovijesti, na
naine njezina funkcioniranja pomou prolepsisa (anticipacije), analepsisa (vraanje
unatrag) ili
anakronije, koja uzrokuje nesklad izmeu fabule i siea. Trajanje oznauje
naine na koje
pripovijest moe izostavljati (elidirati) pojedine epizode, proirivati ih, saimati,
usporavati i tako
dalje. Uestalost podrazumijeva pitanje da li se pojedini dogaaj u fabuli zbio
jednom i bio
jednom isprian; da li se zbio jednom, a isprian nekoliko puta; da li se zbio nekoliko
puta, pa
nekoliko puta i isprian; ili se pak zbio nekoliko puta, a bio isprian samo jednom.
Kategoriju
naina moemo dalje dijeliti na distancu i perspektivu. Distanca se tie odnosa
pripovijesti
(pripovijedanja) prema materijalu o kojemu pripovijeda: da li pripovijedanjem
prepriavamo
(dijegeza) ili predoujemo dogaaje (mimesis), je li pria ispriana u upravnom,
neupravnom
ili slobodnom neupravnom govoru. Perspektiva je ono to bismo tradicionalno
mogli nazvati
gleditem, a i nju moemo dalje dijeliti, to jest pripovjeda moe znati vie nego to
znaju
likovi, manje od njih, ili isto koliko i oni; pripovijest moe biti nefokusirana, to jest
moe je
priati sveznajui pripovjeda koji ne sudjeluje u radnji; a moe biti interno
fokusirana, to jest
pria je jedan lik s odreenog gledita, s nekoliko gledita ili s gledita nekoliko likova.
Mogu je
i oblik vanjske fokusiranosti: tu pripovjeda zna manje nego likovi. Postoji najzad i
kategorija
glasa, a ona se tie samog ina pripovijedanja, onoga koji pripovijeda i onoga kome je
pripovijedanje upueno. Tu su opet mogue razne kombinacije izmeu vremena
pripovijesti i
ispripovijedanog vremena, izmeu vremena prianja pria i vremena u kojemu se
zbivaju
dogaaji o kojima pripovijedamo, jer o dogaajima moemo priati prije, poslije ili (kao
u

epistolarnom romanu) u trenutku zbivanja. Pripovjeda moe biti heterodijegetski

(npr. odsutan
iz vlastita pripovijedanja), homodijegetski (ukljuen u pripovijedanje u prvom licu),
ili
autodijegetski (ne samo ukljuen u pripovijedanje, nego kao glavni lik pripovijesti).
Ovo su
samo neke Genetteove podjele, ali su bitne jer ukazuju na vani aspekt diskursa, na
razliku
izmeu pripovijedanja, to jest ina i procesa prianja prie, i pripovijesti, to jest onoga
o emu
pripovijedamo. Kad priam o sebi, kao u autobiografiji, tada se ini da je onaj ja koji
pripovijeda s jedne strane isti, a s druge strane razliit od onoga ja kojega opisujem.
Kasnije
emo se pozabaviti zanimljivim implikacijama koje taj paradoks ima za svijet izvan
knjievnosti.
Sto nam je donio strukturalizam? Prvo, nemilosrdnu demistifikaciju knjievnosti. Teko
je
zamisliti da e kritika nakon Greimasa i Genettea oslukivati zveckanje i ubode maeva u
treem
stihu i opisivati kako se osjea strailo za ptice u Eliotovoj pjesmi uplji ljudi.
Strukturalizam je
nehajnom subjektivizmu velikog dijela tradicionalne kritike oitao dobru lekciju,
ukazujui na
injenicu da je knjievno djelo konstrukt, kao i svaki drugi proizvod jezika, te da
mehanizme djela
moemo klasificirati i analizirati kao i predmete ispitivanja bilo koje znanosti. Grubo je
raskrinkao romantiarsku predrasudu da pjesma, kao i ovjek, ima duu u koju nije
uljudno
zavirivati. Pokazao je da se pod krinkom skrivala tek neka vrst zakrabuljene teologije,
praznovjerni strah od argumentiranog naina ispitivanja, strah koji je knjievnost
pretvorio u feti
74
i uvrstio autoritet prirodno tankoutne kritiarske elite. tovie, strukturalistika
metoda
implicitno je dovela u sumnju tvrdnju da je knjievnost jedinstveni oblik diskursa. Ako
dubinske
strukture moemo iskopati iz romana Mickeya Spillanea
*
kao i iz djela Sir Philipa Sidneya

, ako
su one k tome posve jednake, kakve nedvojbeno jesu, tada knjievnosti vie ne moemo
pripisivati ontoloki povlateni status. inilo se da je pojavom strukturalizma prolo
vrijeme
velikih estetiara i humanistiko knjievnih umova Evrope dvadesetog stoljea, vrijeme
Crocea,

Curtiusa, Auerbacha, Spitzera i Welleka.

49
Ti ljudi goleme erudicije, silne pronicljivosti i
kozmopolitskog raspona aluzije najednom su se poeli javljati u povijesnoj perspektivi,
kao
luonoe evropskog humanizma koji je prethodio prevratima i vihorima dvadesetog
stoljea. Bilo
je jasno da tako bogatu kulturu ne moemo ponovo izmisliti, da je izbor dvojak: uiti od
nje i
prenositi je mladima ili se nostalgino hvatati za ono to je od nje ostalo, osuivati
moderni
svijet u kojemu je broirana knjiga izrekla smrtnu presudu visokoj kulturi, gdje vie
nema
posluge koja e uvati kuna vrata dok gospoda itaju u miru i osami radne sobe.
Isticanje da je znaenje konstrukt jedna je od najveih novina strukturalistikog
poimanja.
Znaenje sada vie nije ni osobni doivljaj ni bogomdana sluajnost, ono je proizvod
opeljudskih
znaenjskih sustava. Teki udarac doivjelo je samosvjesno graansko vjerovanje da je
osamljeni
pojedinac poetak i izvor svakog znaenja. Udarac mu je zadala spoznaja da jezik
prethodi
pojedincu, da jezik nije toliko proizvod pojedinca koliko je pojedinac proizvod jezika.
Znaenje
nije prirodno, ono nije tek pitanje gledanja i vienja ili neto zauvijek dato. Nain na
koji
ovjek tumai svijet zapravo je funkcija jezik kojima raspolae, a oni oito nisu
nepromjenjivi.
Znaenje nije intuitivno zajedniko vlasnitvo svih ljudi ovoga svijeta, neto to oni
zatim pretau
svaki u svoj jezik i pismo, nego upravo o jeziku i pismu zajednice kojoj pripadate zavisi
kakvo
ete znaenje moi pretoiti u rijei. U ovakvom razmiljanju naziru se klice drutvene i
povijesne
teorije znaenja koja e snano utjecati na suvremenu misao. Zbilju vie ne moemo
promatrati
kao neto izvan nas, kao postojani i nepromjenjivi red stvari to se ogleda u jeziku.
Po takvoj
pretpostavci postoji prirodna veza, predutvrena podudarnost izmeu rijei i stvari. Po
takvoj
pretpostavci nema sumnje da jezik razotkriva pravu sliku svijeta. Strukturalizam se
estoko
okomio na ovakvo racionalistiko i empirijsko poimanje jezika. Kako je mogua teorija o
podudaranju spoznaje i zbilje, pitao se on, ako je veza izmeu znaka i referencije
proizvoljna,

kao to tvrdi de Saussure? Zbilja se ne odraava u jeziku, nego jezik proizvodi zbilju:
jezik je
poseban nain krojenja svijeta, duboko ovisan o znakovnim sustavima kojima vladamo ili

tonije sustavima koji vladaju nama. Poela se dakle javljati sumnja da strukturalizam
nije
empirizam samo zato to je jo jedan oblik filozofskog idealizma, ve da je njegovo
poimanje
zbilje kao proizvoda jezika tek najnovija verzija klasine idealistike doktrine da ljudska
svijest
konstituira svijet.
Zanemarivanjem pojedinca, klinikim pristupom otajstvima knjievnosti i oitom
nespojivou
sa zdravim razumom strukturalizam je skandalizirao knjievni Establishment. injenica
da
strukturalizam vrijea zdravi razum uvijek mu je ila u prilog. Stvari po zdravom razumu
openito
imaju samo jedno znaenje, a ono je obino bjelodano, upisano u lice predmet oko nas.
Svijet je
onakav kakvim ga vidimo, a na je nain vienja svijeta prirodan, po sebi razumljiv.
Znamo da se
*
Suvremeni ameriki pisac krimia. (Prev.)

Sir Philip Sidney (15541586), veliki engleski pjesnik 16. stoljea. (Prev.)
75
Sunce okree oko Zemlje, jer vidimo da se okree. Taj je isti zdravi razum s vremena na
vrijeme
nalagao spaljivanje vjetica, vjeanje kradljivaca stoke, izbjegavanje idova zbog straha
od
smrtonosnih bolesti. No valja priznati da ni ovakvo razmiljanje nije zdravorazumsko jer
zdravi
razum vjeruje da je povijesno neizmjenjiv. Mislioci koji su tvrdili da oigledno znaenje
ne mora
nuno biti istinito, obino su doivljavali prezir: poslije Kopernika doao je Marx, koji je
tvrdio
da se pravo znaenje drutvenih procesa odvija iza lea pojedincu; Freud je nakon
Marxa
dokazivao da je pravo znaenje naih rijei i postupaka nevidljivo ljudskoj svijesti.
Strukturalizam
je moderni nasljednik vjerovanja da su zbilja i nain na koji je doivljujemo nespojivi.
Kao takav,
strukturalizam ugroava ideoloku sigurnost onih koji bi htjeli potiniti svijet svojoj
vlasti, upisati
mu u lice jedno i jedino znaenje, koje e im svijet vraati u neokaljanom zrcalu jezika.

Strukturalizam potresa temelje empirizma knjievnih humanista vjerovanja da je

najstvarnije
ono to moemo iskusiti te da je knjievnost kolijevka i domaja toga bogatog,
profinjenog,
sloenog iskustva. Kao i Freud, strukturalizam razgoliuje sablanjivu istinu da su i naa
najosobnija iskustva posljedica odreene strukture.
Rekao sam da je strukturalizam nosio u sebi klice drutvene i povijesne teorije znaenja,
klice
koje uglavnom nisu mogle proklijati. Jer premda je mogue da su znakovni sustavi s
kojima
pojedinci ive kulturno nepromjenjivi, nisu nepromjenjivi duboki zakoni to upravljaju
radom tih
sustava. Za najokorjelije oblike strukturalizma oni su bili univerzalni, ugraeni u
kolektivnu
svijest koja transcendira svaku pojedinanu kulturu, a Lvi-Strauss je drao da su im
korijeni u
samoj strukturi ljudskoga mozga. Rijeju, strukturalizam je bio jezivo nepovijestan:
zakoni
miljenja koje je otkrio paralelizmi, opozicije, inverzije i ostalo spadaju u
podruje
openitog, koje nema mnogo veze s konkretnim razliitostima ljudske povijesti. S takvih
olimpskih visina strukturalizmu se svaka svijest inila jednakom. Nakon to bi uzdu i
poprijeko
okarakterizirao sustave zakoni unutar knjievnog teksta, strukturalistu nije preostajalo
nita drugo
nego da se zavali u stolicu i zapita ime e se dalje pozabaviti. Povezati djelo sa zbiljom
o kojoj
govori, s uvjetima u kojima je nastalo ili s konkretnim itateljima to nije dolazilo u
obzir jer se
strukturalizam upravo temeljio na misli da zbilju treba staviti u zagrade. Da razotkrije
prirodu
jezika, De Saussure je, vidjeli smo, prvo morao odbaciti ili zaboraviti ono o emu jezik
govori:
iskljuio je referenciju, to jest konkretni predmet na koji znak upuuje, kako bi bolje
ispitao
strukturu samoga znaka. Taj je potez upadljivo slian Husserlovu: staviti zbiljski predmet
u
zagrade da bismo to bolje ispitali kako ga doivljujemo u svijesti. Premda se u kljunim
pitanjima razlikuju, strukturalizam i fenomenologija potjeu iz istog ironinog ina
iskljuivanja
materijalnog svijeta kako bi to bolje osvijetlili nau svijest o njemu. Za svakoga tko
vjeruje da je
svijest u vanom smislu praktina, da je nerazdvojno povezana s nainima naeg
djelovanja u
zbilji i na zbilju, takav je potez nuno porazan. To je kao da ubijemo ovjeka kako bismo
mu na

miru ispitali krvotok.

Pitanje meutim nije bilo tek u iskljuivanju neega tako openitog kao to je svijet:
valjalo
je pronai barem nekakvo sigurno uporite u jednom konkretnom svijetu gdje je sigurnost
bilo
teko nai. De Saussure je svoja predavanja od kojih je sastavljen Teaj ope lingvistike
odravao
u srcu Evrope izmeu 1907. i 1911, uoi povijesnog sloma koji sm nije doivio.
Edmund Husserl
je upravo tih godina formulirao glavne doktrine fenomenologije, u drugom evropskom
sreditu ne
ba suvie udaljenom od De Saussureove eneve. Otprilike u isto vrijeme ili malo kasnije
najvei
pisci engleske knjievnosti dvadesetog stoljea Yeats, Eliot, Pound, Lawrence, Joyce
razvijali
76
su vlastite zatvorene simbolike sustave u kojima se tradicija, teozofija, naelo mukog i
enskog,
medijavelizam i mitologija trebali biti potporom za zaokruene sinkrone strukture,
sveobuhvatni modeli za nadziranje i tumaenje povijesne zbilje. Sam De Saussure
postavio je tezu
o postojanju kolektivne svijesti na kojoj se temelji sustav jezika langue. U tom
bijegu u mit
najveih pisaca engleske knjievnosti nije teko nazrijeti bijeg od suvremene povijesti.
Tee ga je
ipak nazrijeti u udbeniku strukturalne lingvistike ili u kakvu ezoterinom filozofskom
spisu.
Moda se taj bijeg jasnije oituje u nelagodnosti strukturalistikog odnosa prema
problemu
povijesne mijene. De Saussure je na razvitak jezika gledao kao na prirodnu smjenu
sinkronih
sustava. Slino kao onaj vatikanski dostojanstvenik koji je izjavio da se nita bitno nee
promijeniti ako Papin najavljeni proglas o kontroli raanja izmijeni dotadanja
nauavanja: Crkva
e s jednog vrstog vjerovanja prijei na drugo, i to je sve. Povijesna mijena po De
Saussureovu
miljenju utjee samo na pojedine elemente jezika, stoga tek neizravno moe utjecati na
cjelinu.
Jezik kao cjelina prilagodit e se takvu naruavanju, kao to se bolesnik navikne na
drvenu nogu,
ili kao Eliotova Tradicija koja svakom novom remek-djelu uljudno zaeli dobrodolicu.
Iza takva
modela jezika krije se jasno odreeno poimanje drutva: mijena je naruavanje
i.izbacivanje iz
ravnotee jednog u biti neproturjenog sustava, koji e se na trenutak zaljuljati, a zatim
(brzo

povratiti ravnoteu i saivjeti se s mijenom. Promjena u jeziku kao da je sluajna za de

Saussurea:
dogaa se slijepo, nepredvieno. Tek e nam ruski formalisti iz kasnijeg razdoblja
protumaiti
da i mijenu moemo gledati kao sustav. Jakobson i njegov kolega Jurij Tinjanov drali su
da je i
sama povijest knjievnosti sustav u kojemu su neki oblici i anrovi ponekad
dominantni, a drugi
podreeni. Knjievnost se u takvu hijerarhijskom sustavu razvija skokovito, pa pojedini
dotad
dominantni oblik postaje podreen i obrnuto. Pokreta je ovoga procesa
oneobiavanje: ako se
jedan dominantni knjievni oblik istroi i postane neuoljiv, ako neke njegove
postupke
preuzme kakav podanr kao recimo novinarstvo, pa time izbrie razlike izmeu
sebe i prvog
anra, javit e se neki dotad podreeni oblik da oneobii takvo stanje. Povijesna
mijena
postupno je prestrojavanje postojanih elemenata unutar sustava: nijedan element nikad se
ne gubi,
ve samo mijenja oblik promjenom odnosa prema ostalim elementima. Jakobson i
Tinjanov kau
da je povijest sustava i sama sustav: dijakroniju moemo prouavati pomou sinkronije. I
drutvo
je sainjeno od cijelog niza sustava (ili serija, po formalistima), a svaki sustav
pokreu njemu
svojstveni unutranji zakoni, pa se svaki razvija relativno nezavisno od ostalih. Postoje
ipak
suodnosi meu nizovima: knjievni niz se u svakom trenutku zatjee pred nekoliko
moguih
putova razvitka, ali e put koji odabere biti posljedica suodnosa samog knjievnog
sustava i
ostalih povijesnih nizova. Ovakvo miljenje nisu preuzeli svi kasniji strukturalisti, stoga
je
povijesna mijena u njihovu odluno sinkronijskom pristupu predmetu prouavanja
ponekad bila
jednako tajanstvena i neobjanjiva kao romantiarski simbol.
Strukturalizam je u mnogoemu raskinuo s tradicionalnom knjievnom kritikom, premda
joj je
u mnogoemu i dalje ostao duan. Vidjeli smo da je njegova zaokupljenost jezikom imala
radikalne implikacije, ali istovremeno bila prava opsesija akademskih umova. Zar nije
postojalo
nita osim jezika? A to je s radom, spolnou, politikom vlau? I ta podruja stvarnosti
mogu
biti nerazdvojni dio jezika, ali po miljenju strukturalista nikako nisu svodljiva na jezik.
Koji su to

politiki uvjeti doveli do tako ekstremnog izbacivanja jezika u prvi plan? Ima li
zapravo mnogo
razlike izmeu strukturalistikog poimanja knjievnog teksta kao zatvorenog sustava i
novokritikog pristupa tekstu kao izdvojenom predmetu? Sto se dogodilo sa shvaanjem
77
knjievnosti kao drutvene prakse, kao oblika proizvodnje koja se nuno ne iscrpljuje u
proizvodu? Strukturalizam je znao secirati taj proizvod, ali se nije htio baviti pitanjem
materijalnih uvjeta njegova nastanka, jer je to moglo znaiti predati se mitu o
porijeklu. Nije
niti previe brinuo o tome kako se taj proizvod konzumira u stvarnosti, o tome to se
zbiva kad
ljudi itaju knjievna djela, ni o ulozi to je ta djela igraju u drutvenim odnosima
openito. Nije
li, uostalom, strukturalistiko naglaavanje integriranosti znakovnog sustava tek druga
verzija
teze o knjievnom djelu kao organskoj cjelini? Lvi-Strauss je govorio o mitovima
kao o
imaginarnim rjeenjima za stvarne drutvene suprotnosti; Jurij Lotman se posluio
slikovnim
inventarom kibernetike kako bi pokazao da je pjesma sloena organska cjelina; praka
kola
razvila je funkcionalistiko poimanje po kojemu svi elementi djela rade neumorno i
slono, za
dobrobit cjeline. Dok je tradicionalna kritika ponekad svodila djelo na prozor u pievu
duu,
strukturalizam ga je, ini se, pretvorio u prozor prema univerzalnoj svijesti. Prijetila je
opasnost
da e materijalnost teksta i svi njegovi pojedinani jezini procesi biti dokinuti:
povrina
teksta postala je tek posluni odraz njegovih skrivenih dubina. Lenjinova misao o
zbiljnosti
privida dola je u opasnost da bude previena jer su sve povrinske karakteristike
djela bile
svodljive na bit, na jedno jedino sredinje znaenje kojim se pothranjuju svi aspekti
djela, a ta
bit nije vie bila pieva dua ni Duh Sveti, nego glavom dubinska struktura. Tekst je
bio samo
kopija dubinske strukture, a strukturalistika kritika kopija te kopije. I najzad, ako su
tradicionalni kritiari bili duhovna elita, strukturalisti su bili znanstvena elita, potkovana
tajanstvenim znanjem nedostinim obinom itatelju.
Dokinuem stvarnoga predmeta strukturalizam je dokinuo i ljudski subjekt. Taj dvostruki
potez
lijepo definira polazite strukturalizma. Djelo se ne odnosi na predmet niti je izraz
individualnog
subjekta. Objekt i subjekt odsjeeni su od svijeta, a u zrakopraznom prostoru meu njima
visi

sustav pravila. Taj sustav ivi vlastitim, samostalnim ivotom i nee pokleknuti pred
molbama i
preklinjanjima pojedinca. Strukturalizam, blago reeno, nije znao to e s pojedinanim
subjektom: on je taj subjekt naprosto likvidirao, sveo ga na funkciju impersonalne
strukture.
Drugim rijeima, novi subjekt postao je sm sustav, uljepan svim atributima pojedinca
u
tradicionalnom smislu: samostalnou, eljom za izgraivanjem sebe, cjelovitou i tako
dalje.
Strukturalizam je antihuman, to ne znai da njegovi poklonici otimaju sirotoj djeci
kolae iz
usta, ve da odbacuju mit o iskustvu pojedinca kao o poetku i svretku svakog
znaenja. Za
humanistiku tradiciju znaenje je neto to ja sm stvaram ili to stvaramo zajedniki;
ali kako
moemo stvarati znaenje ako ve ne postoje pravila koja njime upravljaju? Ma kako se
daleko
vraali u prolost, ma koliko tragali za porijeklom znaenja, na kraju emo uvijek naii
na ve
postojeu strukturu. A ta struktura nije mogla naprosto biti rezultat govora, jer kako
bismo bez nje
uope mogli suvislo govoriti? Nikad neemo moi otkriti prvi znak iz kojega je sve
poteklo jer
jasno nam kae De Saussure jedan znak pretpostavlja drugi od kojega se razlikuje, a
ovaj opet
naredni. Ako je jezik ikada bio roen razmilja Lvi-Strauss mora da se rodio
u hipu.
itatelj e se sjetiti da komunikacijski model Romana Jakobsona polazi od poiljatelja
koji je
izvor poruke, no odakle je doao taj poiljatelj? Da bi uope mogao prenijeti poruku,
ovjek je ve
morao biti uhvaen u jezik i od njega sainjen. U poetku bijae Rije.
Ovakvo gledanje na jezik vrijedan je korak naprijed u usporedbi s gledanjem po kojemu
je
jezik izraz individualne svijesti. Premda moda nije najsretnije rei da je jezik
individualni
izraz, sigurno je da on na neki nain ukljuuje pojedince i njihove namjere, a upravo to
je ono to
78
strukturalizam ne uzima u obzir. Vratimo se asak na mjesto u knjizi kada sam vas
zamolio da
zatvorite vrata, jer da je u sobi propuh. Rekao sam da znaenje mojih rijei ne zavisi o
nekoj
mojoj osobnoj namjeri, da je znaenje, tako rekavi, funkcija jezika, a ne nekakav moj
mentalni
proces.

ini se da rijei u pojedinim konkretnim situacijama doista znae ono to znae, pa ma

kakvo im
drugo znaenje ja u tom trenutku htio pripisati. No to bi bilo kad bih vas zamolio da
zatvorite
vrata nakon to sam prethodno proveo dvadeset minuta vezujui vas za stolicu? Sto bi
bilo da su
vrata ve zatvorena ili da ih uope nema? Vi biste me s punim pravom mogli upitati: to
time
hoete rei? To ne bi znailo da niste razumjeli znaenje mojih rijei, ve da niste
razumjeli
znaenje mojih rijei. Ne bi vam pomoglo ni kad bih vam gurnuo rjenik u ruke. Kad u
ovakvoj
situaciji pitate Sto time hoete rei?, vi zapravo pitate za moje namjere, a ako njih ne
razumijete, onda moja molba da zatvorite vrata doista nema nikakva znaenja.
Pitati me za namjere ne znai nuno da mi elite zaviriti u mozak i prouiti mentalne
procese
koji se u njemu odvijaju. To ne znai nuno poimati namjere onako kako ih poima E. D.
Hirsch:
kao u biti osobne mentalne inove. Pitanjem to time hoete rei? vi me zapravo
pitate to
svojim rijeima elim postii; vama je do toga da razumijete situaciju, a ne da zavirujete u
kojekakve mrane misli to mi se motaju po glavi. Razumjeti moju namjeru znai shvatiti
moj
govor i ponaanje u odnosu prema situaciji. Kada shvatimo intenciju djelia jezika,
tumaimo je
kao ono to je neemu upravljeno, to je konstruirano tako da postigne odreeni uinak.
A sve to
nikako ne moemo razumjeti odvojeno od konkretnih uvjeta u kojima jezik funkcionira.
Ovako
shvatiti jezik znai gledati ga kao praksu, a ne kao objekt. A praksa bez ljudskog subjekta
naravno
ne postoji.
Ovakvo gledanje na jezik uglavnom je posve strano strukturalizmu ili barem njegovim
klasinim verzijama. Spomenuo sam da De Saussurea nije zanimalo ono to ljudi doista
govore,
nego struktura koja im omoguuje da govore. De Saussure je prouavao jezik, langue, a
ne govor,
parole, pa je jezik promatrao kao drutvenu injenicu, a govor kao sluajni izraz
pojedinca, neto
o emu ne moemo teoretizirati. U takvu poimanju jezika ve je prisutno prilino
problematino
gledanje na odnos pojedinca i drutva. Sustav je po takvu poimanju determiniran, a
pojedinac
slobodan; drutveni pritisci i determinante nisu toliko snage to djeluju u konkretnom
govoru
koliko jedna monolitna struktura koja nam je na neki nain nadreena. Takvo gledanje

pretpostavlja da individualni izraz, parole, doista jest individualan, a ne neka nuno

drutvena ili
dijaloka pojava koja nas zajedno s ostalim govornicima i sluateljima uvlai u iroko
polje
drutvenih vrijednosti i ciljeva. De Saussure oduzima jeziku drutvenost upravo ondje
gdje je ona
najvanija: u produkciji jezika, u nainu na koji konkretni pojedinac u drutvu govori, ita
i pie.
Stoga su pravila i ogranienja jezinog sustava fiksirana i zadana, ona su aspekti jezika,
a ne ono
to mi proizvodimo, modificiramo i mijenjamo u svakodnevnom priopavanju. Opaamo
i da u
De Saussureovu modelu pojedinca i drutva, kao i u mnogim klasinim graanskim
modelima,
nema posrednike veze izmeu osamljenog pojedinca i jezinog sustava kao cjeline.
Ovaj model
prelazi preko injenice da pojedinac nije samo lan drutva, nego da moe biti ena,
predradnik
u tvornici, katolik, majka, doseljenik ili pristalica pokreta za nuklearno razoruanje.
Model
zanemaruje i ono to proizlazi iz spomenute injenice: da ljudi istovremeno obitavaju
u
nekoliko razliitih, ponekad moda i meusobno proturjenih jezika.
79
Zaokret od strukturalizma bio je dijelom i pomak od jezika prema diskursu,
50
da se
posluimo terminom francuskog lingvista Emila Benvenistea. Jezik je govor ili pismo
shvaen
objektivno, kao lanac znakova bez subjekta. Diskurs je jezik u smislu izriaja
(utterance),
on ukljuuje one koji govore i one koji piu, a time potencijalno i itatelje i sluatelje.
Ovakvo
gledanje nije naprosto povratak na predstrukturalistiko doba, kad smo mislili da jezik
pripada
pojedincu, kao obrve; ono nije povratak na klasini ugovorni model jezika, po kojemu
je jezik
tek svojevrsni instrument kojim se uglavnom izdvojeni pojedinci slue za razmjenu
svojih
predjezinih iskustava. Takvo je poimanje jezika zapravo trino, usko povezano s
povijesnim
razvitkom graanskog individualizma. Po njemu, znaenje mi pripada kao potrona roba,
a jezik
je niz etona pomou kojih, kao i novcem, mogu razmjenjivati vlastitu znaenjsku robu s
drugim

pojedincem, s drugim vlasnikom znaenja. Po tako empiriskoj teoriji jezika teko je bilo
znati da
li je ono to smo dobili u zamjenu doista pravo, neiskrivljeno znaenje. Recimo na
primjer da sam
zamislio neki pojam, nalijepio mu jezini znak, pa takav paket dobacio drugom ovjeku.
Ovaj ga
je pogledao i u kartoteci vlastitog sustava znakova pokuao pronai odgovarajui pojam.
Pitanje je
kako ja mogu znati je li onaj drugi pripojio znak pojmu jednako kao i ja. Moe biti da je
sporazumijevanje samo neprestani nesporazum. Laurence Sterne je u svom romanu
Tristram
Shandy iskoristio komini potencijal ovog empirijskog modela jezika nedugo nakon to
je u
Engleskoj empirizam postao standardni filozofski pogled na jezik. Kritiari
strukturalizma nipoto
se nisu htjeli vratiti na to jadno stanje kad smo znakove shvaali kao pojmove, kad
pojmovima
nismo prilazili kao osobitim nainima uporabe znakova. Teorija znaenja koja je istisnula
ljudski
subjekt inila im se udnom. Ogranienost dotadanjih teorija znaenja ogledala se u
dogmatskoj
tvrdnji da je namjera govornika ili pisca presudna za interpretaciju. Suprotstaviti se
takvom
dogmatskom miljenju nije nuno znailo pretvarati se da namjere ne postoje. Valjalo je
naprosto
ukazati na proizvoljnost tvrdnje da je namjera uvijek dominantna struktura diskursa.
Roman Jakobson i Claude Lvi-Strauss su 1962. objavili analizu Baudelaireove pjesme
Les
Chats, analizu koja je postala gotovo klasini primjer tipino strukturalistikog pristupa
tekstu.
51
Autori su iz semantikih, sintaktikih i fonolokih slojeva pjesme izvukli niz
ekvivalencija i
opozicija te cjepidlakom upornou prodrli do razine pojedinanih fonema. U svom
glasovitom
odgovoru na ovu analizu Michael Riffatterre je istakao da neke strukture koje su
Jakobson i Lvi-Strauss pronali u pjesmi ne bi mogao zamijetiti ni najpaljiviji itatelj.
52
Analiza uope nije uzela
u obzir proces itanja: zahvatila je tekst u sinkroniji, promatrala ga kao predmet u
prostoru, a ne
kao gibanje u vremenu. Znamo meutim da pojedina znaenja dobivaju drugaije nijanse
prilikom
ponovnog itanja, da ponovljena rije ili slika ne znai isto to je znaila prvi put, ve i
zbog same

injenice to je ponovljena. Nita se ne dogaa dvaput, upravo zato to se jednom ve

dogodilo.
Analiza Baudelaireove pjesme, kae Riffatterre, ujedno previa neke itekako vane
konotacije
rijei, konotacije koje postaju uoljive tek kada s teksta prijeemo na kodove kulture i
drutva iz
kojih tekst crpi. Strogo strukturalistika odreenja autora analize ne doputaju im takav
prijelaz.
Kao pravi strukturalisti, oni pjesmu tretiraju kao jezik. Pozivajui se na proces itanja
i
kulturoloke uvjete u kojima poimamo djelo, Riffatterre je uinio korak naprijed prema
shvaanju
djela kao diskursa.
Jedan od najznaajnijih kritiara De Saussureove lingvistike ruski je filozof i teoretiar
knjievnosti Mihail Bahtin, koji je 1929. pod imenom svojega kolege V. N. Voloinova
objavio
pionirsko djelo Marksizam i filozofija jezika. Bahtin je ujedno uvelike zasluan za
dosad
80
najuvjerljiviju kritiku ruskog formalizma u djelu Formalna metoda u znanosti o
knjievnosti,
objavljenom 1928. pod imenom Bahtina i P. N. Medvedeva. Otrim suprotstavljanjem De
Saussureovoj objektivistikoj lingvistici, ali i kritikom subjektivistikih
alternativa, Bahtin je
skrenuo panju s apstraktnog sustava jezika (langue) na konkretno izraavanje pojedinca
u
odreenom drutvenom kontekstu. Jezik po Bahtinu moramo promatrati kao inherentno
dijaloki proces: pojmiti ga moemo jedino kao neto to je nuno upravljeno prema
drugima.
Znak moramo gledati ne toliko kao postojanu cjelinu (ne kao signal), koliko kao aktivnu
komponentu govora, ije se znaenje modificira i mijenja pod utjecajem promjenjivih,
drutveno
uvjetovanih tonova, vrijednosti i konotacija koje znak u sebi kondenzira, u specifinim
drutvenim uvjetima. Budui da se te vrijednosti i konotacije neprestano mijenjaju,
budui da je
jezina zajednica heterogeno drutvo punio proturjenih interesa, znak za Bahtina
nije toliko
neutralni element u datoj strukturi koliko arite borbe i proturjeja. Nije dovoljno pitati
se to
(?) kojoj su ga sueljene drutvene skupine, klase, pojedinci i diskursi nastojali
prisvojiti i
pridati mu vlastita znaenja. Ukratko, jezik je polje ideoloke borbe, a ne monolitni
sustav.
Znakovi su dapae materijalni medij ideologije jer bez njih ne bi mogle postojati ni
vrijednosti ni

ideje. Bahtin potuje ono to bismo mogli nazvati relativnom autonomijom jezika, to
jest
injenicu da jezik ne moemo svesti na odraz drutvenih interesa, ali istie da nema jezika
to nije
uhvaen u konkretne drutvene odnose, koji su pak sastavni dio irih politikih,
ideolokih i
ekonomskih sustava. Rijei su vienaglaene (multiaccentual), a ne okamenjene u
znaenju: one
su uvijek rijei jednog pojedinca upuene drugome pa taj konkretni kontekst oblikuje i
mijenja
njihovo znaenje. tovie, budui da su po ovakvu gledanju svi znakovi materijalni
ba kao i
automobili budui da bez njih ne bi mogla postojati ljudska svijest, Babtinova teorija
jezika
polae temelje materijalistikoj teoriji same svijesti. Ljudska svijest po Bahtinu jest
aktivno,
materijalno, znakovno saobraanje subjekta s drugima, a ne unutranje zatvoreno carstvo
odsjeeno od vanjskog svijeta. Svijest je, kao i jezik, istovremeno unutar i izvan
subjekta.
Jezik ne smijemo gledati ni kao izraz ni kao odraz ni kao apstraktni sustav, ve
kao
materijalno sredstvo za proizvodnju u kojemu se materijalno tijelo znaka pretvara u
znaenje,
procesom drutvenih sukoba i dijaloga.
Nekoliko vrijednih radova nastalih u nae doba poteklo je iz ove radikalno
antistrukturalistike
teorije.
53
Na njezine daleke odjeke nailazimo i u jednoj struji anglosaksonske filozofije jezika,
koja inae ne mari za tako strane joj pojmove kao to je ideologija. Ta struja, poznata
kao
teorija govornog ina, potjee iz djela engleskog filozofa J. L. Austina, osobito iz njegove
aljivo
naslovljene knjige Kako djelovati rijeima (How to Do Things with Words), 1962.
Austin smatra
da jezik ne slui uvijek tek opisivanju zbilje, da je on ponekad performati van,.to jest
upravljen
izvrenju radnje. Postoje ilokucijski inovi gdje se radnja obavlja u samom izricanju,
na
primjer: Obeavam da u bisti dobar ili: Proglaavam vas muem i enom.
Perlokucijski
inovi postiu uinak izricanjem: rijeima vas mogu uvjeriti, navesti na kakvu radnju,
zaplaiti.
Zanimljivo je da Austin na kraju priznaje da je sav jezik zapravo performativan. ak je i
konstatacija injenica ili konstativni jezik in obavjetavanja ili potvrivanja, a
prenoenje

obavijesti isto je toliko izvoenje (performance) koliko i nadijevanje imena

brodu. Da bi
ilokucijski inovi bili valjani, moraju biti zadovoljene stanovite konvencije: ja moram
biti
ovlaten za izricanje takvih izjava, moram ih izricati ozbiljno, uvjeti moraju biti
prikladni,
postupci ispravno provedeni, i tako dalje. Ne mogu, recimo, krstiti jazavca, a jo gore e
biti ako
81
krstim a nisam sveenik. (Uzeo sam sliku krtenja zato to Austinova rasprava o
prikladnim
uvjetima, ispravnim postupcima i ostalom, udno ali bitno podsjea na teoloke raspre o
valjanosti
sakramenta.) Vanost svega ovoga u odnosu na knjievnost postaje nam jasna kad
shvatimo da i
knjievna djela moemo promatrati kao govorne inove ili kao oponaanja takvih inova.
Moe se
initi da knjievnost opisuje svijet, to ponekad doista i ini, ali je njezina prava funkcija
performativna: knjievnost se slui jezikom u okviru stanovitih konvencija, s ciljem da
izazove
reakcije u itatelja. Knjievnost postie neto samim inom kazivanja; ona je jezik kao
neka vrst
materijalne prakse, diskurs kao drutveno djelovanje. Kad gledamo konstativne
reenice, to jest
izjave o istinitosti ili neistinitosti, skloni smo odrei im stvarnost i djelotvornost koju one
same po
sebi imaju. Knjievnost nam u najdramatinijem obliku vraa taj osjeaj o
performativnosti jezika
jer je posve nevano da li ono to ona tvrdi da postoji doista postoji ili ne. Teorija gov
ornog ina
problematina je i po sebi i kao model knjievnosti. Nije jasno moe li takva teorija, da bi
se
uvrstila, na kraju izbjei preutno uvoenje starog fenomenolokog subjekta s
namjerom
(intending subject). Njezina zaokupljenost jezikom je, rekli bismo, nezdravo pravnika:
zaokupljenost pitanjem tko smije rei to kome i u kakvim uvjetima.
54
Predmet Austinove analize
je, kako on kae, totalni govorni in u totalnoj govornoj situaciji, ali nam Bahtin
pokazuje da je
u takve inove i situacije ukljueno mnogo vie nego to teorija govornog ina moe i
pretpostaviti. Ujedno je opasno uzimati situacije ivog govora kao modele za
knjievnost.
Knjievni tekstovi naprosto nisu govorni inovi u doslovnom smislu: Flaubert se zapravo
ne

obraa meni. Knjievni su tekstovi pseudo ili pravi govorni inovi imitacije
govornih
inova pa ih je i sam Austin kao takve manje-vie odbacio, tvrdei da su neozbiljni
i krnji.
Richard Ohman uzima upravo tu osobitost knjievnih tekstova injenicu da oponaaju
ili
predouju govorne inove koji se nikad nisu zbili kao nain za definiranje
knjievnosti,
premda time zapravo nije obuhvaeno sve ono to knjievnost po uobiajenom
miljenju
oznauje.
55
Razmiljati o knjievnom diskursu kao o jeziku ivog ljudskog subjekta ne znai
prvenstveno razmiljati o njemu kao o jeziku konkretnih ljudi: stvarnog povijesnog
autora,
pojedinog povijesnog itatelja i tako dalje. Moda je i o tome vano neto znati, ali
knjievno
djelo nije ivi dijalog ili monolog. Knjievno djelo je djeli jezika izvan bilo kakvog
konkretnog ivog odnosa, pa je stoga podlono ponovnom pisanju i reinterpretaciji
niza
raznih itatelja. Samo djelo ne moe predvidjeti povijest svojih buduih interpretacija,
ono ne
moe odreivati i ograniavati takva itanja, kao to to mi moemo, ili pokuavamo,
razgovorom
licem u lice. Anonimnost djela dio je same njegove strukture, a ne sluajna nevolja
koja ga je
zadesila. U tom je smislu ideja o autoru kao izvoru i gospodaru znaenja
puka fikcija.
Knjievno djelo ipak izgrauje uporita za itatelja (subject positions). Hamer nije
pretpostavljao da u ja osobno itati njegove spjevove, ali njegov jezik, oblikom svoje
konstrukcije, neizbjeno nudi itatelju odreena uporita, kljune toke s kojih ga
moemo
tumaiti. Razumjeti pjesmu znai shvatiti da je njezin jezik s odreenih pozicija
upravljen
prema itatelju: itajui je izgraujemo osjeaj o vrsti dojma koji jezik djela pokuava
postii
(namjere), o uporabno primjerenim vrstama retorike, o pretpostavkama na kojima se
temelje
njegove poetske taktike, o stavovima prema stvarnosti to ih takve taktike
podrazumijevaju. A sve
ovo ne mora odgovarati namjerama, stavovima,i pretpostavkama konkretnog povijesnog
autora u
82
trenutku dok pie, to postaje oigledno ako Blakeove
*
Pjesme nevinosti i iskustva pokuamo

itati kao izraz samoga Williama Blakea. Moe se dogoditi da ne znamo nita o autoru
ili da
djelo ima nekoliko autora (znamo li autora knjige proroka Izaije ili Casablance?), ili
da
prihvatljiv pisac u odreenom drutvu bude onaj koji pie s odreene pozicije.
Dryden

u svoje
doba ne bi bio pjesnik da je pisao slobodnim stihom. Razumjeti te aspekte teksta,
takvo njegovo
djelovanje, pretpostavke, taktike i orijentiranost, znai razumjeti namjere djela. A
pretpostavke i
taktike djela ne moraju biti meusobno sukladne: tekst moe nuditi nekoliko oprenih ili
proturjenih uporita (subject positions) s kojih ga moramo itati. Kad itamo
Blakeova
Tigra, uviamo da je proces izgraivanja spoznaje o.ishoditu i usmjerenosti jezika
nerazdvojan
od procesa izgradnje naeg subjektnog stava. Kakvu vrst itatelja podrazumijeva ton
pjesme,
njezine retorike taktike, inventar njezinih pjesnikih slika, arsenal njezinih pretpostavki?
Kako
pjesma oekuje da je shvatimo? eli li da njezine postavke uzmemo zdravo za gotovo i
time se
potvrdimo kao itatelji kadri da je priznamo i sloimo se s njome, ili nas poziva da
zauzmemo
kritiki stav, oprean onome to nam ga sama nudi? Drugim rijeima, je li pjesma
ironina ili
satirina? Ili nas tekst to jo vie zbunjuje dvosmisleno hoe nasukati izmeu
dviju
mogunosti, pa mami nau suglasnost dok je u isti mah nastoji potkopati?
Ovako pojmiti odnos izmeu jezika i ljudske subjektivnosti znai sloiti se sa
strukturalistikim izbjegavanjem onoga to bismo mogli nazvati humanistikom
pogrekom, to
jest sloiti se s naivnim vjerovanjem da je knjievni tekst tek kopija ivog glasa stvarnoga
mukarca ili ene koji nam se obraaju. Takvo shvaanje knjievnosti sklono je vjerovanju
da
distinktivno obiljeje knjievnosti injenica da je ona pisana pomalo i smeta
itatelju. Hladan
i impersonalan kakav jest, tisak se svojom nezgrapnom masom uplie izmeu nas i
autora. Kako
bi divno bilo kad bismo doista mogli porazgovarati sa Cervantesom! Takav stav
dematerijalizira
knjievnost, trudi se da materijalnu gustou knjievnosti kao jezika svede na prisni
duhovni dodir
ivih osoba. On prihvaa liberalno humanistiku sumnju u sve to nije neposredno
svodljivo na

interpersonalno, od feminizma do proizvodnje. Takav stav zapravo uope ne mari za

pristup
tekstu kao tekstu. Izbjegavanjem humanistike pogreke strukturalizam je upao u
drugu zamku:
gotovo je posve dokinuo ljudski subjekt. Idealni itatelj za strukturaliste je bio onaj
koji
raspolae svim kodovima potrebnim za potpuno razumijevanje djela. itatelj je bio tek
odraz
djela, onaj koji ga razumije onakva kakvo ono jest. Idealni itatelj morao je biti
naoruan svim
tehnikim znanjem nunim za odgonetanje djela, nepogreiv u primjeni toga znanja,
slobodan od
svega to bi ga moglo sputavati. Dovedemo li takav model do krajnosti, proizlazi da
itatelj nije
smio imati ni dravljanstvo, ni drutveno-klasnu pripadnost, ni spol, ni etnika obiljeja,
ni
stavove koje mu namee kultura. U stvarnosti meutim rijetko kada sreemo itatelja
koji bi
potpuno udovoljio takvim zahtjevima. No idealni se itatelj po miljenju strukturalista
nije
morao ni muiti neim tako obinim kao to je postojanje. Ideja o idealnom itatelju
nije bila
nita drugo nego zgodna heuristika (ili pronalazaka) iluzija, koja je imala odrediti to
znai
ispravno itati pojedini tekst. Drugim rijeima, itatelj je bio tek funkcija teksta:
iscrpno opisati
tekst znailo je isto to i potanko opisati itatelja nunog za razumijevanje teksta.
*
William Blake (17571827), engleski pjesnik ranoromantiarskog razdoblja, poznat,po
vizionarskom i
mistinom poimanju svijeta. (Prev.)

John Dryden (16311700), engleski pjesnik klasicistikog doba, pisac brojnih komedija,
satira, tragedija i eseja.
(Prev.)
83
Strukturalistiki idealni ili superitatelj bio je zapravo transcendentalni subjekt lien
svih
drutvenih determinanti. U pojmovnom smislu mnogo je dugovao tezi amerikog
lingvista Noama
Chomskog, tezi o jezinoj kompetenciji, to jest nekoj vrsti uroene sposobnosti
pomou koje
ovladavamo unutranjim pravilima jezika. No ni sam Lvi-Strauss nije mogao itati
tekstove

onako kako bi ih itao Svemogui! Postoji dapae prilino uvjerljivo miljenje da je

Lvi-Straussovo zanimanje za strukturalizam u poetku bilo uvelike povezano s njegovim
politikim
pogledima na reorganizaciju poslijeratne Francuske, a u tim pogledima nije bilo nimalo
boanske
sigurnosti.
56
Strukturalizam je, meu ostalim, jo jedan u nizu na propast osuenih pokuaja
knjievne teorije da religiju nadomjesti neim jednako djelotvornim, u ovom sluaju
modemom
religijom znanosti. Ustrajanje na posve objektivnom itanju knjievnog djela stavlja nas
meutim
pred ozbiljne probleme jer i u najobjektivnijoj analizi uvijek postoje primjese
interpretacije, pa
stoga i subjektivnosti. Kako je na primjer strukturalist identificirao razne znaenjske
jedinice
teksta? Kako je dolazio do zakljuka da pojedini znak ili niz znakova tvori znaenjsku
jedinicu
kada se nije oslanjao na okvire drutveno-kulturnih pretpostavki, nego ih je u svojim
najkraim
oblicima htio ignorirati? Za Bahtina je sav jezik vrijednosno obojen upravo zato to je
jezik
stvar drutveno-praktine uporabe. Osim to oznauju predmete, rijei ukazuju i na nae
stavove
prema predmetima. Ton kojim kaete: Dodaj mi sir moe ukazivati na va odnos
prema meni,
sebi, siru i situaciji u kojoj smo se zatekli. Strukturalizam je priznavao da se jezik kree
u takvoj
konotativnoj dimenziji, ali je uzmicao pred njezinim punim implikacijama. Bio je
nesklon
vrednovanju u irem smislu, to jest izricanju miljenja o kvaliteti pojedinog djela. To mu
se inilo
neznanstvenim, a bio je i umoran od beletristikih prenemaganja. Zato u naelu nije bilo
razloga
da do kraja ivota ne ostanete strukturalist i da se bavite obradom autobusnih karata.
Strukturalistika znanstvenost nije vam davala klju za razgraniavan je vanog od
nevanog.
Lana ednost strukturalistikog izbjegavanja vrijednosnog suda, ba kao i lani stid
bihejvioristike psihologije s onim njezinim prijetvorno ednim, eufemistikim
okolianjem i
izbjegavanjem svakog jezika koji mirie na ljudski, rjeito govori o njegovoj metodi.
Pokazuje do
koje je mjere strukturalizam bio luda u rukama jedne otuene teorije znanstvene prakse,
snano
dominantne u drutvu kasnokapitalistikog razdoblja.
Prijem na koji je naiao u Engleskoj jasno govori da je strukturalizam u neku ruku bio

suuesnik u ciljevima i metodama kapitalistikog drutva. Konvencionalna engleska

knjievna
kritika podijelila se uglavnom na dva tabora. S jedne strane su oni koji u strukturalizmu
vide
propast postojee civilizacije, a s druge strane oni negdanji ili u biti konvencionalni
kritiari, koji
su se s manje ili vie dostojanstva uzverali na vlak to barem u Parizu ve neko
vrijeme stoji
ina sporednom kolosijeku. ini se da takve ne obeshrabruje ni injenica da je
strukturalizam kao
intelektualni pokret u Evropi ve nekoliko godina praktiki mrtav. (Idejama obino treba
desetak
ili vie godina da prijeu La Manche.) Mogli bismo rei da se spomenuti kritiari
ponaaju kao
intelektualni carinici: posao im je da budu u Doveru prilikom iskrcavanja novopeenih
ideja iz
Pariza, da ih pomno pregledavaju, da blagonaklono odobravaju prolaz robi manje-vie
prihvatljivoj na tritu tradicionalnih kritikih metoda te da plijene usput prokrijumarene
lako
zapaljive tvari (marksizam, feminizam, frojdizam). Dozvolu rada daju svemu to im se ne
ini
suvie neukusnim za edne graanske due, a manje milozvune ideje iduim brodom
otpremanju
natrag u domovinu. Valja ipak priznati da su pojedini kritiki radovi iz ovog tabora
zapravo vrlo
pronicljivi, otri i korisni, a to je veliki napredak u odnosu na ono to je donedavno
postojalo u
84
engleskoj kritici. Takvi se radovi u najboljem svom obliku odlikuju intelektualnim
avanturizmom
kakvog nije bilo od vremena asopisa Scrutiny. Nain na koji ta kritika ita pojedine
tekstove
iznimno je uvjerljiv i strog, a odlikuje se.i sretnim spojem francuskog strukturalizma i
engleskog
osjeaja za jezik. Mislim tek da u kritikom smislu valja ukazati na suvie veliku i
ne uvijek
opravdanu selektivnost njezina pristupa strukturalizmu.
Razlog ovako opreznom uvozu strukturalistikog naina razmiljanja bojazan je
engleske
kritike da sama ne ostane bez posla. Ve je due vremena oigledno da joj pomalo
ponestaje ideja,
da joj nedostaje dugoroni plan, da je poela patiti od neugodnog sljepila za nove
teorije i
implikacije vlastitih. Kao to evropska ekonomska zajednica moe izvui Britaniju iz
ekonomskih

nedaa, tako joj strukturalizam moe pomoi u pitanju intelektualnih problema.

Strukturalizam je,
rekli bismo, neka vrst pomoi intelektualno nerazvijenim zemljama: isporuuje im
opremu za
podizanje zaostale domae industrije. Strukturalizam obeava da e itav
knjievnoakademski
pothvat postaviti na vre noge i tako mu dati priliku da prevlada takozvanu krizu
drutvenih
znanosti. On nudi novi odgovor na pitanje: to mi zapravo poduavamo/prouavamo?
Vidjeli
smo da stari odgovor Knjievnost nije posve zadovoljavao jer je, grubo reeno,
imao u sebi
preveliku dozu subjektivizma. No ako ono to poduavamo i prouavamo nije toliko
knjievno
djelo koliko knjievni sustav, to jest sustav kodova, anrova i konvencija pomou
kojih
identificiramo i interpretiramo knjievno djelo, tada smo ini se pronali opipljiviji
predmet
ispitivanja. Knjievna kritika moi e postati nekom vrstom metakritike: zadatak joj nee
biti da
donosi interpretativne i vrijednosne sudove, nego da se zamisli i ispita logiku tih sudova,
da utvrdi
to hoemo, za im teimo, kakve emo kodove i modele primjenjivati jednom kad ih
stvorimo.
Baviti se prouavanjem knjievnosti, kae Jonathan Culler, ne znai pisati nove
interpretacije
Kralja Learea, nego razvijati razumijevanje za konvencije i naine djelovanja jedne
ustanove,
jednog oblika diskursa.
57
Strukturalizam je put za obnovu ustanove knjievnosti jer joj daje
dostojniji i uvjerljiviji razlog postojanja nego to je zanoenje ljepotom Suneva zalaska.
Moda i nije toliko vano da tu ustanovu shvatimo, koliko da je mijenjamo. Culler, ini se,
misli da je ispitivanje naina na koje funkcionira knjievni diskurs samo sebi cilj koji ne
treba
dalje potvrivati i opravdavati. No zato bi konvencije i naini djelovanja knjievne
ustanove
bili manje podloni kritici nego to su ushiti Sunevim zalascima? Nekritiki pristup
konvencijama i nainima djelovanja mogao bi za posljedicu imati jo snanije
uvrivanje
moi same ustanove. Sve takve konvencije i operacije nisu nita drugo nego ideoloki
proizvodi
odreenog povijesnog trenutka, to jest iskristalizirani naini vienja (i ne samo
knjievnog
vienja), koji su esto itekako proturjeni. Naoko neutralna kritika metoda moe u sebi
skrivati

itavu drutvenu ideologiju, pa ako prouavanje kritikih metoda ne bude svjesno te

injenice,
moglo bi se dogoditi da postane slugom same knjievne ustanove. Strukturalizam je
pokazao da
kodovi nisu nimalo bezazleni, ali valja rei da ni prouavanje kodova nije bezazlen
posao. Kakav
je uope smisao takva prouavanja? ijim bi interesima ono moglo sluiti? Bi li moda
moglo
navesti studente knjievnosti na misao da je postojei korpus konvencija i operacija
knjievne
ustanove sporan ili im naprotiv dati do znanja da su takve konvencije i operacije samo
neka vrst
neutralne tehnike mudrosti kojom mora ovladati svaki student knjievnosti? to znai
pojam
kompetentni itatelj? Zar postoji samo jedna vrst kompetencije? ijim emo i kakvim
mjerilima
uope mjeriti kompetenciju? Posve je mogue da,i netko tko ne posjeduje knjievnu
kompetenciju u konvencionalnom smislu rijei napie briljantno snanu interpretaciju
pjesme,
85
interpretaciju do koje nije doao primjenom nego upravo odbacivanjem prihvaenih
hermeneutikih postupaka. Odreeni nain itanja teksta nije nuno nekompetentan
zato to
ignorira konvencionalne kritike postupke. Dapae, mnoga su itanja nekompetentna
upravo zato
to se suvie slijepo pridravaju konvencija. Jo je tee ocjenjivati kompetenciju kad
pomislimo
koliko se knjievna interpretacija oslanja na vrijednosti, vjerovanja i stavove koji se ne
ograniuju
samo na podruje knjievnosti. to e nam knjievni kritiar koji tvrdi da je spreman biti
tolerantan prema uvjerenjima, ali ne i prema tehnikim postupcima? Uvjerenje i tehniki
postupci
itekako su povezani.
Neki strukturalisti polaze od pretpostavke da kritiar prvo mora utvrditi primjerene
kodove
za odgonetanje teksta, a zatim ih primijeniti na tekst, tako da se kodovi teksta i kodovi
itatelja
postupno stope u jedinstveno poimanje. To je, nema sumnje, suvie pojednostavljeno
gledanje na
proces itanja i ono to on sobom obuhvaa. Primijenimo li pojedini kd na pojedini
tekst, moe
se dogoditi da se kd u procesu itanja pone mijenjati. Nastavimo li itati s istim kodom,
uvidjet
emo da je kd proizveo drukiji tekst, a tekst povratno djelovao na kd, i tako dalje.
Ovaj

dijalektiki proces u naelu je beskonaan, a ako je tono da postoji, rui se svaka

pretpostavka da
je posao kritiara zavren onog asa kad utvrdi odgovarajue kodove za itanje pojedinih
tekstova. Knjievni tekstovi mogu proizvoditi kod, kriti kod i potvrivati kd,
to jest mogu
nas uiti novim nainima itanja, a ne samo utvrivati postojee. Pojam idealnog ili
kompetentnog itatelja je statian: najee odbacuje istinu da je svaki sud o
kompetenciji
relativan u kulturolokom i ideolokom smislu, da svako itanje podrazumijeva
mobilizaciju
izvanknjievnih stavova i pretpostavki, te da je kompetencija smijeno neadekvatno
mjerilo za
njihovu procjenu.
Pojam kompetencije suvie je ogranien i na tehnikoj razini. Kompetentni itatelj je onaj
koji
na tekst znade primijeniti stanovita pravila, ali koja su pravila za primjenu pravila?
Pravilo
naznauje put kojim emo ii, kao prst koji pokazuje smjer. Ali va isprueni prst
ukazuje tek
na odreeni nain kojim ja interpretiram ono to vi radite, usmjeruje mi pogled na
pokazani
predmet, a ne na itavu vau ruku. Ukazivanje cilja nije samo po sebi oigledno, a ni
pravilima
ne pie na elu gdje i kada ih moramo primijeniti. Pravila ne bi bila pravila kad bi
strogo
propisivala naine upotrebe. Praksa pridravanja pravila podrazumijeva kreativnu
interpretaciju, a
esto je vrlo teko rei da li ja primjenjujem pravila na isti nain kao i vi, pa ak da li vi i
ja
primjenjujemo ista pravila. Va nain primjene pravila nije tek pitanje tehnikog
postupka; on je
povezan s vaom interpretacijom stvarnosti u irem smislu, s vaim opredjeljenjima i
sklonostima,
koje ni same nisu svodljive na pravilo. Ako se vi recimo ne slaete s mojom definicijom
paralelizma, ne znai da krite pravilo. U elji da izgladim na spor Oko paralelizma, ja se
mogu
pozvati jedino na autoritet knjievne ustanove i rei: Ovo je za nas paralelizam. Ako
me vi na to
upitate zato moramo potovati ba takvo pravilo, meni nee preostati drugo nego da se
ponovo
pozovem na autoritet knjievne ustanove i kaem: Mi to tako radimo. Vi na to uvijek
moete
odgovoriti: Onda radite neto drugo. Za protu odgovor na takvu vau primjedbu nee
mi
pomoi pozivanje na pravila kojima odreujemo kompetenciju, a ni pozivanje na tekst,
jer tekst

moemo koristiti na tisue razliitih naina. Vae ponaanje pri tom nije anarhino.
Anarhist u
irem, popularnom znaenju rijei nije onaj koji kri pravila, nego onaj koji ih unaprijed
kri, za
kojega je krenje pravila pravilo. Vi naprosto osporavate ono ime se bavi knjievna
ustanova, a
ja se mogu braniti s raznih pozicija, ali nikako s pozicija kompetencije, jer je u ovom
sluaju
86
upravo kompetencija ono oko ega sporimo. Strukturalizam moe ispitivati postojeu
praksu i
pozivati se na njezin autoritet, no kakav e odgovor dati onima koji mu kau: Radite
neto
drugo?