LITURGIJA - SVETI SUSRET

Domagoj Volarevi
LITURGIJSKO-PASTORALNI OSVRT NA PUKU POBONOST
NAKON II. VATIKANSKOG KONCILA 1970.-1980.
Liturgical and pastoral reference to poular piety after the Second
Vatican Council from 1970. to 1980.
UDK: (264+25):398.33 1970/1980
Pregledni znanstveni rad
Primljeno: 4/2014.

208
2 14.

Saetak
Prvi dokument Drugoga vatikanskog koncila, Konstitucija
o svetoj liturgiji, Sacrosanctum concilium, postavlja temeljne
principe obnove liturgije. Iako temi puke pobonosti posveuje
izriito samo jedan broj (SC 13), cijeli e tijek Koncila biti poticaj da
vrlo brzo nakon samoga Koncila zapone premiljanje o aktualnim
temama u Crkvi koje je potrebno razjasniti te o njima i dati jasne
smjernice. Jedna je od tih tema i puka pobonost, ili samo
pobonost koja ima razliite izriaje koji su kroz povijest nerijetko
bili ak i praznovjerni. Osvrnut emo se stoga na razdoblje 1970.
80.; kronoloko desetljee praktino nakon Koncila, u kojemu
se pojavljuju prva razmiljanja o tematici puke pobonosti
u svjetlu perspektiva to ju je propisao cjelokupni Koncil, a ne
samo Konstitucija o liturgiji. Kao jedan od manje ili vie izravnih
plodova razvoja misli o pukoj pobonosti, a time i plod Koncila,
jest Direktorij o pukoj pobonosti i liturgiji (2002.) ije su temeljne
postavke uzete u obzir u osvrtu na razmiljanja o tematici puke
pobonosti iz 70-ih godina prologa stoljea.
Kljune rijei: pobonost, puka pobonost, pobona vjeba,
kult, liturgija, direktorij, Drugi vatikanski koncil.

Uvod
Puka je pobonost nakon Drugoga vatikanskog koncila
bila, a nije pretjerano rei da je jo tema debata i rasprava izmeu
Uiteljstva Crkve, znanstvenika, pastoralaca, ak i mnogih laika
naroda Bojega. S poprilinog irokog polja tematike puke

Sluba Boja 54 (2014), br. 2, str. 208 - 226

pobonosti, osvrnut emo se na kronoloki zanimljiv period, od

1970. do 1980. Period nije odreen strogo linearno, nego kao
prijelomnu toku uzeli smo godinu u kojoj je vidljiv prvi veliki plod
Koncila prvo izdanje Missale romanum. U praktinom smislu
radi se o desetljeu odmah nakon Koncila. Iz toga vremenskog
perioda pregledali smo mnoge radove koji se bave reenom
tematikom, a u naem radu u obzir smo uzeli one koje smatramo
najkompletnijima, s obzirom na upute Koncila. Naravno da
istraivanje nije strogo ogranieno reenim periodom. Budui
da rad nije povijesni, ve teoloki, osim izabranih radova iz toga
perioda i neki kasniji izvori slue kao odreene polazine toke,
ili zajedniki nazivnici. Time emo pokuati stvoriti izvjesni opi
tematski okvir unutar kojega emo promotriti nau temu u
izabranom periodu.
Drugi dio rada kree od relacije Direktorija o pukoj
pobonosti i liturgiji (prvoga njegova dijela), tj. njegovih uvodnih
brojeva te retroaktivno vidjeti njihovu primjenu u temama koje
donose pojedini radovi. Pokuat emo vidjeti i jesu li prijedlozi
i teme iz 1970-ih imali eventualno kakav utjecaj na Uiteljstvo
Crkve koje je i izdalo Direktorij. Na koncu emo pokuati sagledati
koliko je sve primjenjivo na pastoralnom polju.
1. Desetljee: 1970.-1980.
Nakon proglaenja Konstitucije o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, otvoreni su novi metodoloki putovi u
pristupu i istraivanju liturgije. U odnosu s liturgijom nekada
usporedno, nekada neovisno, a katkad isprepleui se bile su i
jesu prisutne forme puke pobonosti.
U svakome sluaju, to duno prvenstvo (liturgije) ne moe
se shvatiti u pojmovima iskljuivosti, suprotstavljenosti ili
marginalizacije.1 Iz ovoga citata moemo naglasiti ili izvui neke
odnose koje su liturgija i puka pobonost imale kroz povijest.
Kako emo vidjeti kroz neke primjedbe S. Marsilija, moemo
ve postaviti kao premisu i jedan od razloga zbog koje su se
liturgija i puka pobonost odnosile neovisno jedna prema
drugoj odnosno ak se udaljavale jedna od druge: pobonost je
1

Kongregacija za bogotovlje i disciplinu sakramenata, Direktorij o pukoj

pobonosti i liturgiji. Naela i smjernice, Kranska sadanjost, Zagreb, 2003.,
11. (dalje Direktorij)

209

Domagoj Volarevi, Liturgijsko-pastoralni osvrt na puku pobonost nakon II. vatikanskog ...

210

uinila ogroman zamah jer je proistekla iz puka i njegove elje za

izraavanjem religioznosti te je stoga kada se liturgija zatvorila
unutar zidina samostana i kanonikih kaptola, poboni narod
osjetio prazninu. Morala se ispuniti neim, tako su se raale
forme paraliturgijskog kulta koji je svoj izraajni oblik dobio u
onome to mi danas nazivamo puka pobonost. Dugo vremena
neovisnost i usporedno supostojanje bez kontakta obiljeavalo
je te dvije stvarnosti. Postojalo je dodue i dodirnih toaka
(isprepletanje), ali esto su se znali karakterizirati kao kolizija ili
konflikt. Moemo ih jednostavnije nazvati i razdvajanje i odmak.
Recimo da su ti pojmovi vie na bazi poslijekoncilskoga pogleda
na problematiku.
Svakako govoriti o pukoj pobonosti ili religioznosti, nije i
nee nikada biti mogue bez istovremenoga govora o slubenom
kultu Crkve o liturgiji.2 Moemo ustvrditi da svi autori koji
govore i piu o temi puke pobonosti redovito uoavaju
iskljuivo probleme i manjak pravoga dijaloga u odnosu dviju
stvarnosti, tj. puke pobonosti i liturgije. Obje su dodue nastale
u istom tijelu Crkvi, narodu Bojem. Stoga je desetljee nakon
Koncila promijenilo neke perspektive u pristupu problemu
odnosa puke pobonosti i liturgije: kree se od vrijednosti
i plodova koje pobonost donosi. Eventualni se problemi ne
zanemaruju, nego se pokuavaju pravo vrednovati.3 Makar se
mnogo radova bavi ovom problematikom, ovdje se drimo nekih
po naem sudu znaajnijih u revijama i zbornicima (talijanskog
i poneto hrvatskoga govornog podruja).4 Znaajnijih to se,
iako ne poznajui Direktorij, ipak dre reenog naela duno
2
3

Usp. Direktorij, 22.

Zakljuak induktivan, temeljen na biljekama koje su iznijeli autori lanaka.
Radi se o pokuaju naglaavanja novoga pristupa problematici. Braga, C., La
liturgia fonte e modello delle forme di piet, u: Liturgia e forme di piet, per
un rinnovamneto della piet popolare, ur. R. Falsini, Nuova collana liturgica,
Milano 1979., str. 31-56. Della Torre, L., Liturgia e piet popolare, Rivista
di pastorale liturgica, 2 (1976.), str. 3-10. Marsili, S., Liturgia e devozioni: tra
storia e teologia, Rivista liturgica 63 (1976.), str. 174-198. Mignone, M., Per
un rinnovamento delle forme di piet popolare Suggerimenti di un parroco,
u: Liturgia e forme di piet, per un rinnovamento della piet popolare, ur.
R. Falsini, Nuova collana liturgica, Milano 1979., str. 98-119. Sartori, D., Il
rinnovamento delle forme devozionali, Rivista liturgica 63 (1976.), str. 199-210.
Schmidt, H., Il liguaggio e la sua funzione nel culto cristiano, Rivista liturgica
58 (1971.), str. 7-36.
Usp. J. imi, Puka pobonost o posaborskom razdoblju, u: Sluba Boja 1
(1987.), str. 2-14.; Isti, Otajstvo Marije u pukoj pobonosti, : Sluba Boja 4
(1988.), str. 290-303.

Sluba Boja 54 (2014), br. 2, str. 208 - 226

prvenstvo (liturgije) ne moe se shvatiti u pojmovima iskljuivosti,

suprotstavljenosti ili marginalizacije. To je impuls kojim se
uspjelo najprije detaljnije uoiti pravu problematiku, odnosno
temelj na kojem se moe krenuti u istraivanje fenomena puke
pobonosti u pravom smjeru.
1.1. Povijesno fenomenoloki osvrt
Od poetka je kranstva oito da kranski ivot nije samo
prepoznavan po slavljenju liturgije. Pobonost vjernika bila je
vidljiva i u razliitim formama kranskog caritasa i uope naina
pobonog ivljenja bilo u obitelji, ili u redovnikim zajednicama
ili na neke druge naine. Dokazi za to postoje ve u spisima
Novoga zavjeta, a kasnije esto to napominju i oci.5 Nezamisliva
je zapravo vjera bez pobonosti, te iako se pobonost u ovom
kontekstu razlikuje od kasnije puke pobonosti, bile su povezane
i na ivote vjernih utjecale su.6 Opravdati ovakvu tvrdnju nije
teko: izraziti svagdanji ivot kao kranin na jedan nain gdje
je molitveni ivot u izravnom doticaju sa ivotnim situacijama.7
Pomalo se omasovljenjem kranstva8 stvari mijenjaju. Radi se,
naravno, o dugom povijesnom periodu. Liturgija (slubeno javno
bogotovlje) odmie se od ivota vjernika laika.9 Onim procesom
koji neki povjesniari nazivaju klerikalizacija liturgije, najvanija stvar postaje osobna molitva, koja se najbolje izrie kroz
meditaciju. Malo-pomalo zajednika slavlja kranskih otajstava
postaju tek formalna. Liturgija postaje potpuno odijeljena od
laika. Jedna od posljedica te klerikalizacije jest da se mnogi
obredi i formule samo ritmiki ponavljaju bez ikakva znaenje ili
simbolike.10 Simbolizam vie nema onu opisnu i tumaeu snagu
ivota koju je imao u prvim stoljeima. Meditacija u liturgiji
5

6
7

8
9
10

Usp. Frankenmlle, H., Frommigkeit biblisch und Judentum, W. Kasper

(ur.), Lexikon fr Theologie un Kriche, vol. 4, Herder, Basel Freiburg Rim
Be 1995., str. 166 168.
Vie o ovome pod razliitim vidicima u: L. Della Torre, Liturgia e piet popolare,
Rivista di pastorale liturgica, n. 2 (1976.), str. 3-10.
Kasnije pa praktino sve do danas, to nee biti sluaj. Razdvojit e se u
kolokvijalnom govoru stvarni od religioznoga ivota, kao da jedan s drugim
nemaju veze.
L. Della Torre, Liturgia e piet popolare, 4 6.
S. Marsili, Liturgia e devozioni: tra storia e teologia, Rivista liturgica 63 (1976.),
str. 180.
Isto.

211

Domagoj Volarevi, Liturgijsko-pastoralni osvrt na puku pobonost nakon II. vatikanskog ...

212

iznjedruje osobni dojam, osobnu emociju u molitvenom ivotu,

koji potpuno zasjenjuju simbolizam, tj. ekspresivnu dimenziju
liturgije obrede. Oni postaju samo zakonska forma, razumljiva
kleru i monasima. Laici se tako osjeaju lieni vanoga vida
duhovnog ivota. A budui da narod laici, radi omasovljenja,
preesto nije bio katehiziran niti i na kakav detaljan nain
pouen u vjeri, prisiljen je svoju religioznost izraziti na nain
prihvatljiv i razumljiv svima. Mogua motivacija jest i ta da se
ne osjeti potpuno zaputen, na marginama kranskog ivota.
Iz tih stremljenja izvire ono to emo kasnije nazvati puka
religioznost ili puka pobonost.11
Iako se tako nazivaju puke, esto uope nisu nastale od
puka, nego su ih oblikovali sami klerici, i obino su ureivane
od samih klerika. Primjeujemo dakle tendenciju pravovjernosti.
Kler je prisutan da osigura barem kakvu takvu vjersku ispravnost
u izricanju pobonih formi prilagoenih laicima. Kasniji e razvoj
na trenutke dovesti i do toga da liturgija kao slubeni kult s jedne
i puka pobonost s druge strane nee imati nikakvih dodirnih
toaka: bit e prisutan tzv. kulturni dualizam. ak se i pravniki
to lako pravdalo pa se liturgiju gledalo kao reeni slubeni kult
Crkve, a pobonosti su pripadale sferi privatnosti.
1.2. Izmeu slavlja i meditacije
Uzroci toga dualizma su ili povijesno-pastoralni, ili dogmatski
i moralni. Svakako, noviji pristupi problemu naslanjaju se i
polaze od povijesnih razloga u prvom redu. Uglavnom, autori
se slau da sve vjerojatno i poinje od povijesno-sociolokih
uvjetovanosti.
Ne nijeui oit rascjep izmeu dviju reenih stvarnosti,
moemo rei kako se on dogodio jer se promijenio i ambijent
(povijesni, socioloki-religijski) slavlja. Prvotne kranske
zajednice slavile su zajedno. Pomalo se radi omasovljenja raaju
razliite grupe od kojih se neki poinju smatrati povlatenima
(monasi, sveenici...), te na svoj specifian nain uvaju i slave
poklad vjere. Simbolizam kojim su se koristili postao je narodu
podosta nerazumljiv (pa pojedinima i u samim grupama).
Mijenjaju se i jezik i jezini izriaji linguaggio, to jo dodatno
zapetljava situaciju. Stoga, kako e L. della Torre kasnije
11

Pojmovi nisu istoznanice. Detaljnije emo ih razraditi u nastavku.

Sluba Boja 54 (2014), br. 2, str. 208 - 226

jednostavno zakljuiti, nije udno to laici trae sebi svojstven

nain da izraze svoju vjeru.12 Ovo ne treba uditi jer je liturgija usko
povezana sa simbolizmom, odnosno o njemu na odreen nain
i ovisi. Ako se simbolizam ne moe razumjeti ili protumaiti,
reakcija ljudskog duha logina je: trai drugaiji nain
izraavanja. Otvoren je dakle za nove izriaje. Simbolizam koji
e donijeti forme puke pobonosti snana je stvarnost, budui
da narod laici izrie vjeru na svoj nain, svojim kategorijama.
Bolje se razumije vjera ako su vjerske istine izraene jezikom i
nainom svakidanjeg ivota (npr. muka, muenje). Takav nain
izraavanja posebno e se pojaati injenicom da liturgijski
simboli obino nisu imali dodirnih toaka sa ivotom odnosno
preciznije da ih se nije znalo objasniti i protumaiti na pravi
nain pa su zato za shvaanje puka ulazili u sferu maginog.
Posljedice su i dandanas itekako jo prisutne.13 Kranske istine
vjere uostalom morale su na simbolian nain biti predstavljene
pa potom i slavljene, jer je kranska vjera objavljena od Boga.
Predstaviti tu objavu ljudskim jezikom mogue je samo ako se
koriste izrazi razumljivi puku. A mora i biti ispravan, ono to
se predstavlja mora biti ispravno. Ispravnost je u liturgijskoj
simbolici jo i ostala, ali nerazumljivost za veinu naroda Bojeg
ostala je pa je stoga i to jedan od razloga izraza vjere kroz razliite
pobonosti.14 Jo jedan od moguih razloga pojave pobonosti
jest to su se moralna naela kranske vjere lake mogla izraziti
na praktian nain i tako se ukorijeniti u narod.

12

13

14

Usp. L. Della Torre, Liturgia e piet popolare, str. 6. Slino kao i liturgijske
forme koje su se u poetcima nalazile u konfrontacijama s tzv. sekularnim
formama.
Liturgija je na jedan nain usmjerena vertikalno, tj. iskljuivo davanje hvale
Bogu, dok je puka pobonost usmjerena horizontalno, dakle prema narodu.
Usp. I. Gargano, Liturgia e religiosit popolare, Rivista di pastorale liturgica, 2
(1976.), str. 15.
H. Schmidt, Il linguaggio e la sua funzione nel culto cristiano, Rivista liturgica
58 (1971.), str. 15. Kranski govor veim je dijelom zapravo biblijski, jer izrie
istine vjere temeljene na znakovima koji su opisani i(li) koriste se u biblijskim
opisima. Koriste se za izraavanje istine vjere u dosta jasnom obliku usporedbe
ili alegorije. Osim tih izraza ljudski duh ima i svoje izraze za izricanje vjere.
Svaka grupa ima opet svoje posebnosti koje katkad mogu i stvarati probleme
ako i kada se razliite grupe susreu. Problemi s psiholoko- fenomenolokog
stajalita nastaju kada nema jasne veze subjekt materija: dakle ono to se
predstavlja i nain na koji se predstavlja. Ako je krivo predstavljeno, ili se krivo
shvaa, moe dovesti i dovodilo je do praznovjerja. Isto,7 36.

213

Domagoj Volarevi, Liturgijsko-pastoralni osvrt na puku pobonost nakon II. vatikanskog ...

214

Procesom omasovljenja kranstva, kako smo vidjeli,

poinje i udaljavanje od liturgije.15 Razliite kulture i narodi koji
primaju kranstvo nisu na istoj matrici kao judeokrani ili
rimski ili afriki krani iz prvih stoljea. Naravno da imaju i
trae svoje izriaje. Ne ulazei dalje u problematiku, promotrit
emo dodirne toke ovoga povijesnog procesa s Direktorijem o
pukoj pobonosti.
Odmah recimo da je nuno brinuti o religijskim izriajima
i simbolizmu poganskih naroda koji su kristijanizirani.16 Mnogi
poganski izriaji i simbolike forme prilagodile su se (nita
neobino) izricanju kranskih istina pogotovo kroz formu
puke pobonosti.17
1. 2.1. Udaljavanje liturgije od pobonosti
S povijesnoga i fenomenolokog gledita svakako je vano
i zanimljivo ustanoviti da se liturgija udaljava od pobonosti.
Razlozi mogu biti razliiti, ali zajedniki nazivnik valja potraiti
na poetcima: vidjeli smo kako se pojavljuju razliite skupine
vjernika, pojavljuju se i razliiti izriaji kulta. To moemo uzeti
kao opi okvir u kojemu se dogaa ovaj proces.
Iako neki pokuavaju govoriti o odreenim povijesnim
trenutcima u kojima zapoinje ovaj proces, kao npr. omasovljenje
kranstva (predlae L. della Torre), ipak se ne moe govoriti o
jednom preciznom trenutku povijesti, ili ak o jednoj epohi. To
je proces koji je u razliitim podrujima zapoinjao u razliito
vrijeme, a u nekim je svojim oblicima prisutan i danas.
S teoloko-pastoralnog gledita, problem se moe nametnuti
kako dvije stvarnosti kojima kranski narod izrie svoju vjeru
(liturgija i puka pobonost) mogu opstojati jedna nasuprot
drugoj. Naime, neke su forme bilo liturgijske, bilo pobone
doslovno okotale kroz povijest, pa bilo kakva intervencija u
njima i s njima izazvala bi posljedice.18 Pravi je izazov, kako ga
15

16
17

18

Usp. P. F. Bradshaw, The search for the origins of the Christian worship, Oxford
University press, New York 2002., str. 211-231. Bradshaw tvrdi da je to poetak
deklinacije pada liturgije.
Direktorij, str. 29 30.
Usp. A. N. Terrin, Religiosit popolare e lituriga, u Liturgia, ed. D. Sartore
A. M. Triacca C. Cibien, San Paolo, Cinisello Balsamo 2001., str. 1602.
Dandanas taj je proces prisutan u tzv. misijskim podrujima.
D. Sartore, Il rinnovamento delle forme devozionali, Rivista liturgica 63 (1976.),
str. 199 -210. Sartore kao razlog udaljenosti liturgije i puke pobonosti vidi

Sluba Boja 54 (2014), br. 2, str. 208 - 226

vidimo barem danas, na koji nain puku pobonost integrirati

sa to manje konfrontacija s liturgijom. U tome nam pomau
odluke Koncila i Direktorij.
1.3. Drugi vatikanski Sabor
S polazita koja smo naveli i Koncil kree u promiljanje
o fenomenu puke pobonosti: osnova nastanka izriaja puke
pobonosti jest nemogunost da narod u potpunosti izrazi
svoju vjeru i osjeaje s tim povezane kroz kult, kroz liturgiju.
Drugi vatikanski koncil otvara svojim dokumentima pastoralne
perspektive za pristup ovome problemu.19 Realno stanje je
takvo da je i danas, pedesetak godina nakon koncila veliki jaz
izmeu ovih dviju stvarnosti. Moglo bi se rei da su na nekakvoj
povijesnoj crti do dvije paralelne stvarnosti koje nemaju previe
dodira jedna s drugom.20 Pio XII., u Mediator Dei svjestan je
problema i pokuava odrediti jasno mjesto puke pobonosti i u
pastoralu. Osim dogmatskog vida ulazimo dakle i u pastoralnopraktini.21 Mediator Dei dakle donio je jasne zakonske i
doktrinarne norme o ovoj temi. S naeg vremenskog odmaka
ini se da je vie uspjeha imao kod definiranja uloge liturgijske
glazbe. Dodue, govoriti o uspjehu enciklike na pastoralnom
i inim poljima neto je tee, jer je razmjerno kratko vrijeme
prolo (dvadesetak godina) od Mediator Dei do Sacrosanctum
concilium.

19

20

21

u dugo vremena prisutnu naelu do ut des, tj. dam da da, trgovaki odnos
prema Bogu u duhovnom ivotu. Vjerojatno je kroz dobar dio povijesti ovo bilo
puno lake razumljivo i prihvatljivo narodu i njegovu poimanju vjere i pronji
upuenih Bogu.
O odnosu liturgije i pobonosti, Sabor govori ve u prvom dokumentu,
Konstituciji o svetoj liturgiji, Sacrosanctum concilium. Usp. Concilium Vaticanum
II, Constitutio de Sacra Liturgia Sacrosanctum Concilium (dalje SC) 13, AAS 56
(1964.), str. 100. Izriito se govori o usklaivanju pobonih vjebi sa svetom
liturgijom.
E. Henau, Volksfrmmigkeit, praktisch theologisch, u Lexikon fr Theologie
und Kirche 10, ed. W. Kasper et alii, Herder, Freiburg Basel Rom Wien
2001., str. 860.
Pio XII., Litterae encyclicae Mediator Dei, Acta Apostolicae Sedis 39 (1947.), str.
521 595.

215

Domagoj Volarevi, Liturgijsko-pastoralni osvrt na puku pobonost nakon II. vatikanskog ...

2. Teme koje su postale polazine Direktorij

216

Duhovni ivot obino se izraava na tri naina: Molitva (u

svim oblicima, dakle i privatna i zajednika), asketske vjebe i
pobonosti. Sva su tri povezana i na neki nain izviru jedan iz
drugoga. Pobone vjebe kranskoga puka, koje su odobrene od
Crkve i pokazale se i aktivne i korisne u pastoralu trebale bi biti
model koji e postavljati kriterije puke pobonosti. Doktrinarni
karakter i njihova dogmatska ispravnost dugo su vremena
bili u prvom planu.22 Na jedan nain to je bio i ograniavajui
element jer se nije sagledala cjelokupna stvarnost vezana
uz puke pobonosti. To je polje koje po naem miljenju tek
treba detaljnije istraiti: doktrinarni temelji dobro su polazite.
Moemo se pokuavati u budunosti usredotoiti jo i vie
na plodove pobonosti, ne odmiui se odnosno ne zadirui u
doktrinarni aspekt i njegovu ispravnost. Uostalom, plodovi svih
triju navedenih izriajnih formi kranskog ivota bili su na neki
nain zanemareni jer je nedostajalo jasno i pastoralno polazite
i metoda.23 D. Sartore svojim pristupom stoga predlae obnovu
postojeih formi pobonosti s ciljem da se jasno ukae njihova
svrhovitost. Nedostaju mu dodue (ili se moda ne usuuje
iznijeti) konkretni pastoralni prijedlozi. Plodovi pobonosti u
svagdanjem kranskom ivotu ostaju stvari koje se tek trebaju
otkriti. Tu rupu u otkrivanju u svojoj analizi pokuava svojim
prijedlozima i zakljucima popuniti Mario Mignone.24 Njegov
pristup ve daje prave pastoralne poglede.
Jo je prisutna rasprava izmeu liturgije i pobonosti,
neovisno o tome to je ve Mediator Dei definirajui neke
norme uspio smiriti stanje. Drugi vatikanski nadalje upuuje
na otkrivanje pravog meuodnosa liturgije i puke pobonosti.
Ipak mnoge mjesne crkve - dijeceze osjeaju probleme te
napetosti koje moemo pokuati opisati polazei od rjeenja
koja se mogu izbistriti ako preciziramo sljedee etiri teme:
ponovno vrednovanje simbolikog-religioznih oblika, (ne)
dostatnost liturgijske obnove, ponovno otkrivanje vrijednosti
22
23
24

D. Sartore, Il rinnovamento delle forme devozionali, str. 204.

D Sartore, Il rinnovamento delle forme devozionali, str. 204 205.
Mignonevo polazite potpunije je, jer uzima u obzir ne samo miljenje sveenika
nego i vjernika laika. M. Mignone, Per un rinnovamento delle forme di piet.
Suggerimenti di un parocco, u: R. Falsini (ur.), Liturgia e forme di piet, per un
rinnovamento delle piet popolare, Nuova collana liturgica, Milano, str. 102.

Sluba Boja 54 (2014), br. 2, str. 208 - 226

puke pobonosti, nastojanje religijskih ustanova (redovnika)

da ponovno premiljaju blago svoje duhovne tradicije.25 Te etiri
polazine teme naslanjaju se na SC 13, gdje se predlau razliiti
oblici pobonosti i vjebi kao i njihovo obnavljanje ureenje
kako izriito kae SC 13. Naravno SC ne nudi gotova rjeenja,
ali smatramo da je odgovornost na pronalaenju rjeenja na
odgovornima na terenu doim se spominju partikularne crkve.
Rjeenja se po naem miljenju nalaze u praksi gdje svatko tko
pastoralno djeluje (a poznaje problematiku i liturgije i pobonosti)
mora dati svoj doprinos kako iznai najbolji zajedniki nazivnik
liturgije i puke pobonosti. Traiti takva rjeenje uostalom u
duhu je Tradicije i jedino ispravno. To je iv proces, koji jo
traje.
2.1. U suglasju s postavkama Direktorija?
Za razliku od nekih prijanjih pristupa, noviji kreu
uglavnom od povijesnih i pastoralnih naela.26 To je doista
bitna metodoloka postavka pa i promjena. Posebno se to
moe iitati kako iz povijesnih opisa, tako i iz opisa uinaka
pobonosti. Zanimljivo je da i u razmatranom periodu (1970.
80.) poinje razluivanje tema koje e kasnije ui u Direktorij
o pukoj pobonosti i liturgiji. To su dakle i, nazovimo ih tako,
prvi koraci prema zdravom kritikom promiljanju o pukoj
pobonosti i liturgiji na metodama kojima je Drugi vatikanski
dao zamah. Propisi i naela koje postavlja Direktorij izviru iz toga
razdoblja.
Ve reena postavka o svojevrsnom rascjepu izmeu puke
pobonosti i liturgije, koja je takorei opepoznata, sada se
detaljnije istrauje. Tako se, kreui unatrag od aktualnog stanja
moe doi do uzroka i povoda toga rascjepa. Razliite polemike
izmeu ovih dviju stvarnosti sada takoer dobivaju vie prostora.
Posebno neke postavke koje su graniile s praznovjerjem ili su
se ak otvoreno protivile kranskoj vjeri. Nerijetko su bivale
mnoge tenzije, koje se sada pokuavaju detaljnije istraiti i
protumaiti: same su tenzije zapravo u znanstvenom smislu
dobro dole razluile su postavke za potpunije i objektivnije
vrednovanje puke pobonosti. Ako se ubudue ikako i govori
25
26

D. Sartore, nav. dj., str. 201 202.

Usp. L. Della Torre, nav. dj., str. 3 8.

217

Domagoj Volarevi, Liturgijsko-pastoralni osvrt na puku pobonost nakon II. vatikanskog ...

218

o tematici puke pobonosti, radi objektivnosti ne moe se ne

govoriti o tenzijama.
Polazei u svojim osvrtima od liturgije i promatrajui odnose
s pobonou, autori se uglavnom slau da nisu u suprotnosti
jedna s drugom, ve razliiti oblici jednog jedinog kranskog kulta.
Liturgija uvijek ima prvenstvo (trebala bi imati!) jer je izvrenje
Kristova velikosveenikog djela na zemlji. Ove su postavke
postale temeljne u Direktoriju.27 Nadalje, oita je tenja puku
pobonost i openito sve izraze puke religioznosti postaviti na
zdrave, pravovjerne, kristoloke temelje,28 od kojih pobonost
jedino i moe dobiti puni smisao i vrijednost.29 Nije pretjerano
zakljuiti da su tenzije koje su bile i koje jo egzistiraju, izvrsne
polazine toke za detaljnija istraivanja o temi, samim time
objektivnija i potpunija.
Nadalje, ne ini se pretjeranim zakljuiti kako se tijekom
povijesti nije uvijek radilo o polemikama, nego esto i o izvjesnom
duhovnom natjecanju, koje iz dananje toke gledita moe
izgledati dosta polemiki.30 U desetljeu 70.-80. ini se da rasprave
i polemike dolaze od pogleda na tematiku iz tradicionalistikog
i modernog kuta gledanja. Ne zanemarujui niti jedan vid
iskazivanja hvale Bogu, dolo se do zakljuka kako je potrebno
prilagoditi i liturgiju (ve krenula reforma) i puku pobonost,
ali ono to je puno vanije a do danas nije ostvareno uputiti,
upuivati narod da prihvati prilagodbe.31 Odnosno, rjenikom
uiteljstva, pouavati narod Boji. Tu se slau svi, pogotovo u
zakljuku kako je potrebno pripremati narod. Narod je stvarni
subjekt u ovome sluaju, a ne samo izvritelj naredbi koje bi
imale dolaziti odozgo od Uiteljstva Crkve.32
27
28
29
30

31
32

Direktorij, 11. Ako su sakramenti nuni, obvezni za kranski ivot, pobonosti

spadaju u sferu izbornoga.
C. Braga, La liturgia fonte e modello delle forme dio piet, Milano 1979., str.
3156
Direktorij, 12 13.
C. Braga, nav. dj., str. 32. Braga konkretno govori o iroj polemici koja je
nastala zbog liturgijske reforme Drugoga vatikanskoga, ali je kod njega prisutan
i pastoralni element u toj polemici u koji svakako ulazi i puka pobonost. Usp.
S. Marsili, Liturgia e devozioni: tra storia e teologia, 183. Marsilijev povijesni
prikaz pokazuje polemike iz 17. stoljea, ne samo izmeu puke pobonosti i
slubene liturgije, nego i meu samim razliitim oblicima pobonosti.
S. Marsili, nav. dj., str. 193
Direktorij, 13. Moemo obratiti i pozornost na br. 65 68 koji govori o moguim
opasnostima praznovjerja koje se mogu uvui u izriaje pobonosti. Vidljiv je
nadalje i utjecaj Dogmatske konstitucije o Crkvi. Usp. Concilium Vaticanum II,

Sluba Boja 54 (2014), br. 2, str. 208 - 226

2.2. Od temeljnih postavki prema obnavljanju pobonosti

Sami principi, temelji na kojima lei puka pobonost,
teoloko-pastoralni, pravni pa i psiholoki oituju potrebu
stalnog posadanjenja. Usporedbu moemo vidjeti s vjerojatno
nedovoljno shvaenim pojmom liturgijska obnova, jer ga se
uzima kao istoznanicu s obnovom liturgije! Razlikovanje tih
dviju tema, jo po naem miljenju nije do kraja precizirano.
Liturgijska obnova osim obnove samih obreda ukljuivala
bi i pouavanje onih koji slave da razumiju ono to slave.33 S
promjenama i obnovom liturgije ostali smo samo na vizualnom i
sjetilnom polju, koje registriraju nai osjeti i u fenomenolokom
i u psiholokom smislu. Naravno da su i te promjene potrebne
s vremena na vrijeme, ali u isto vrijeme valja pripravljati narod
Boji da razumije sve ono to dolazi kao posljedica obnove i
prilagodbe, odnosno da razumije ono to slavi.
Slino se dogaa i kod puke pobonosti, pogotovo ako se ona
nadahnjuje liturgijom!34 A trebala bi se nadahnjivati liturgijom!
Govorimo li o obnavljanju, ulazimo takoer na jedan sklizak
teren, jer ni jednu obnovu na ovom polju nije mogue provesti bez
temeljitog premiljanja odnosa pobonosti i liturgije, koji su se
kroz povijest esto i iskrivili. S druge strane ulazimo ponovno u
povijesni i fenomenoloki ambijent, iz kojega nam se namee kao
jedan od prvotnih zadataka shvatiti i identificirati razloge oitog
udaljavanja dviju stvarnosti, ali i njihovih dodirnih toaka koje ih
na pravi nain povezuju i stavljaju u suodnos. Ostajui na liniji
uputa SC-a, trebalo bi nadii (moda jo prisutnu) zatvorenost
liturgije u smislu okamenjenosti, otvarajui je prema narodu
tj. da narod razumije slavlje, kao to smo ve rekli. Sve to onda
mora imati i dobre posljedice za to bolje shvaanje pobonosti.35
Ovo dakle, moemo okarakterizirati kao polazine toke, od
kojih se i krenulo u istraivanje odnosa liturgije i pobonosti
70-ih godina 20. stoljea. Rezultati su dobrim dijelom sadrani
u Direktoriju, koji nije konaan sud, nego vie upute.36 Jedan
od dometa jest da biblijski i liturgijski duh nadasve, a onda i

33
34
35
36

Constitutio dogmatica de Ecclesia Lumen Gentium 30 38, (AAS) 57 (1965.), str.

37 43.
SC 19.
SC 12.
S. Marsili, nav. dj., str. 192-193.
Direktorij, 12.

219

Domagoj Volarevi, Liturgijsko-pastoralni osvrt na puku pobonost nakon II. vatikanskog ...

eklezijalni, u obnovi i potom u vrednovanju bilo liturgije, bilo

pobonosti jesu ne preporuka nego obveza, conditio sine qua
non.37
2.3. Pojmovlje u novom svjetlu
2.3.1. Posebni temeljni pojmovi

220

Iako se tijekom 70-ih godina dvadesetog stoljea jako

dobro razluilo probleme u shvaanju odnosa liturgije i puke
pobonosti, stvar koja se jo trebala izotriti jest terminologija
pojmovlje o tematici, te im jasno odrediti znaenje. Zadrat emo
se na pojmovima pobonost (kontemplativna pietas, djelatna
devotio), puka religioznost, pobone vjebe. Ve sama uporaba
vie razliitih pojmova govori jasno da se radi o razliitim
stvarnostima. Dodue u mnogoemu su sline, i znaenja im
se katkad i preklapaju.38 Pravo se znaenje tijekom vremena
pomalo kristaliziralo, i moemo rei da je vrhunac i pravo
znaenje sadrano ba u Direktoriju.39 Ne ulazei u etimoloku
ralambu, objasnit emo pojmove ukratko.
Izraz pobona vjeba oznauje one javne ili privatne
izriaje kranske pobonosti koji, iako nisu dio liturgije, stoje s
njom u izvjesnom suglasju, brinui o njezinu duhu i naravi. Iz
same liturgije vuku na neki nain nadahnue i k njoj upravljaju
kranski narod.40 Iz ove definicije proizlazi da se pobone vjebe
naslanjaju na liturgiju i s njom su neraskidivo povezane iako su
u velikom dijelu prilagoene narodu i jednostavnom poimanju
duhovnosti.
Pobonosti, kao djelatni izriaj vjerskog osjeaja Devotio
razliite su izvanjske vjebe (npr. tekstovi molitava i pjesama,
opsluivanje raznih vremena za jaanje duha, hodoaa,
noenje medalja...) koje nadahnute unutarnjim stavom vjere,
priopuju jedan poseban vidik u odnosu vjernika s boanskim,
odnosno u kranstvu s boanskim osobama, BDM, sa svecima.41
Analizirajui ovu definiciju, moe se vidjeti da postoje mnogi
zajedniki elementi s prethodnom. Stvar postaje moda jasnija
37
38
39
40
41

C. Braga, nav.dj., str. 53.

Ne moemo ulaziti u etimoloko i semantiko znaenje.
Direktorij, 6, 10.
Direktorij, 36.
Direktorij, 8.

Sluba Boja 54 (2014), br. 2, str. 208 - 226

ako uzmemo jedan klasian i vrlo poznat primjer krunica,

ruarij. Prema toj definiciji, krunicu - ruarij katkad moemo
smatrati pobonom vjebom, a katkad kao devotio.
Trei pojam u naoj terminologiji jest puka pobonost.
Izraz puka pobonost oznauje razliita bogotovna oitovanja
privatnoga ili zajednikoga obiljeja, koja se u ozraju kranske
vjere ne izraavaju poglavito uzorcima svete liturgije, ve posebnim
oblicima koji proizlaze iz duha nekoga naroda ili etnike skupine
i njezine kulture.42
Pojam puke pobonosti uvodi nas u jedno posebno okruje:
na izvjestan nain vanjski su izrazi vjere ogranieni. Naime, dok
su pobone vjebe uglavnom povezane s izrazima ljudskog duha,
a manje s kulturom i geografsko-etnikim postavkama, ovdje
su forme izraavanja hvale Bogu upravo tim istim postavkama
posebnim za odreena podruja podosta uvjetovane.
Napokon, govorei o pukoj religioznosti, Direktorij je ovako
definira: Zbilja koja je oznaena izrazom puka religioznost tie
se sveopega iskustva: u srcu svake osobe, kao i u kulturi svakoga
naroda i u njezinim kolektivnim oitovanjima, uvijek je prisutna
religijska dimenzija.43 Ova definicija na neki nain vraa nas
na otvoreno polje i definira dosta iri prostor hvalbenih izraza
tovanja upuenih Bogu te nije nuno u odnosu s kranskom
Objavom.
2.3.2. Neki zakljuci i djelatni prijedlozi
Polazei od nekih naela postavljenih jo na koncilu i onda
pokuaja njihove dorade, nije teko vidjeti da se radi o preirokoj
stvarnosti i fenomenu, koji je nemogue tematski iscrpiti u
kratkom prikazu. Svaki od autora po naem je sudu pokuao
predloiti neto kako izriajima puke pobonosti dati to bolji
prostor da naiu na plodno tlo. Oito, terminologija, kao to su
definicije pojmova i stvari, nije bila njihova prva briga. Zato je na
prvi pogled jo neujednaena u prvim godinama nakon Koncila,
ali postavljeni su temelji koji dovode na koncu do preciznije
terminologije objanjene u Direktoriju. Svakako u naem
desetljeu na koje smo se kratko osvrnuli, najzastupljeniji su
pojmovi pobonost i puka pobonost.

42
43

Direktorij, 9.
Direktorij, 10.

221

Domagoj Volarevi, Liturgijsko-pastoralni osvrt na puku pobonost nakon II. vatikanskog ...

222

Nakana razluivanja i objanjavanja pojmova tjera nas dalje

otvoriti problem naina izraavanja (govora) kojim se koristi
pobonost. Iz njega (linguaggia) moemo doprijeti do znaenja
oznaitelja stvarnosti koja se opisuje,44 u naem sluaju pojmovi
gore reeni. Za shvaanje pobonosti i pobone vjebe, potrebno
je ui u njihov smisao, u duh koji posjeduju, koji je jedna
identifikacijski element. Put kojim je najlake doi po naem je
miljenju upravo govor kojim se koriste. Pobonost u tom smislu
ne gleda se s pozicija zakonskih normi koje su odreene za to
podruje. Prvotno treba krenuti od nutarnjeg osjeaja vjere, ali
bona fide, dobre vjere, rekli bismo katolike vjere. Polazei od
tih postavki i gledajui ih u razliitim kontekstima (geografskim,
drutvenim, povijesnim), pazei na njihove izraze i izriaje,
moe se razumjeti stvarno znaenje razliitih oblika pobonosti.
Ostane li se samo na zakonskim normama, lako je mogue da
pogled na jednu tako dinaminu stvarnost bude umrtvljen.
Stoga kod pukih pobonosti prilagodba zakonima trebala
bi biti posljednja faza sveukupne prilagodbe izriaja pukih
pobonosti.45 Prije svega potrebno je razumjeti, potom vidjeti
koliko se slau s izvornom kranskom (katolikom) doktrinom
te naposljetku (ako je uope potrebno) odrediti zakonske norme
kojima se odreuje doputenost odreenih pobonosti. To vrijedi
pogotovo ako smo svjesni da su pobonosti razliiti oblici jednoga
kulta.46
U dugom razvoju pobonosti, potrebno je biti svjestan da
su izrazi koji se koriste u pobonosti (govorni ili simbolike
radnje), a koji dopiru do naih osjetila, one su izravni nositelj
znaenja onome tko slavi. Onako kako je narod puk koji slavi
shvatio znaenje odreenog izraza, na taj e ga nain izraziti:
stoga posljednji nain izriaja ovisi o narodu. Radi se o ivoj

44

45

46

G. Bonaccorso, Il rito e laltro: la liturgia come tempo linguaggio e azione, Libreria

editrice Vaticana, 2001. Naime izrazi u kontekstima razliitih pobonosti
izvrsno su polazite za pravo shvaanje poruka koje pobonosti nose. Kontekst
u kojemu se nalaze bitan je faktor razumijevanja njihova znaenja.
Cfr. Direktorij, 21; cfr. Codex iuris canonici auctoritate Ioannis Pauli PP. II
promulgatus fontium annotatione auctus , AAS 75 (1983/2), can . 826 3, 150:
Libri precum pro publico vel privato fidelium usu ne edantur nisi de licentia
loci Ordinarii [Knjige za javnu ili privatnu molitvu vjernika neka se ne
objavljuju bez dozvole mjesnog Ordinarija]. Zakon je dakle posljednji stadij
legitimiranja pobonosti.
S. Marsili, Liturgia e devozioni: tra storia e teologia, str. 193.

Sluba Boja 54 (2014), br. 2, str. 208 - 226

stvarnosti. Tu se eventualno otvara prostor za zakonodavne

zahvate ako su potrebni.
3. Prema

pastoralnoj prilagodbi

Poglavito se ocrtava iskustvo dozrelo tijekom povijesti i

naglaavanje problematike naega vremena.47 Krenemo li dalje
od perioda 1970. 1980. te pogledamo cjelokupnu povijest Crkve,
Direktorij postavlja neke osnovne polazine toke. O tome i govori
u 4. broju, pa je metoda i pristup tematici puke pobonosti
na neki nain poslijekoncilska novost. Ne smijemo dodue
zaboraviti prije svega krenuti od biblijskih osnova. Ako elimo
potpuniji pogleda na stvarnost puke pobonosti, potrebno je
uvijek imati pred oima i povijesno- pastoralne razloge i motive.
Direktorij cilja na to kada govori o zrelom iskustvu, koje ukljuuje
nuno i neke nove metode prilagoene aktualnom trenutku
povijesti. Mnoga iskustva koja su se pokazala dobrima Crkva
se njima koristila tijekom povijesti, makar ih moda nije znala
objasniti ili prihvatiti na pravi nain. Iz iskustva, ako krenemo
indukcijom, dolaze i norme i principi, povijesni i pastoralni,
koji postaju polazine toke za potpunije promatranje i bolje
shvaanje ove ivotne stvarnosti Crkve puke pobonosti.
Pastoralni principi kao polazite mnogi su. Moe se rei da
je to odjek tisuljetnog naslijea Crkve, odjek ak i Tradicije.48
Polazei od povijesti,49 Direktorij nam donosi principe koje se ne
smiju zanemariti ako elimo pravo govoriti o pukoj pobonosti
bilo s kojeg gledita. Iako smo ve govorili o znaenju izriaja koji
se koriste, recimo i to da razvijajui pojmove Direktorij, svakoga
onoga tko se njime koristi na pravi nain, upuuje na istinsko
i pravo znaenje pobonosti. Refleksije koje dolaze od naroda
Bojega postaju takoer pastoralne postavke. Narod je potrebno
pouiti da razumije ne neki svoj izriaj, nego samu vjeru
temeljenu na Kristu. Ovdje uvodimo jo jednu vanu polazinu
toku, princip: kristoloki princip. Na Kristu kristocentrizam
trebaju se temeljiti svi izriaji vjere, bilo slubeni (liturgija), bilo
manje slubeni (pobonosti). Narod Boji kree od, nazovimo ga
47
48
49

Direktorij, 43.
Usp. Direktorij, 4.
Usp. Direktorij, 22.

223

Domagoj Volarevi, Liturgijsko-pastoralni osvrt na puku pobonost nakon II. vatikanskog ...

224

svoga pastoralnog iskustva, ne od zakona, koji dolaze kasnije

od uiteljstva. Uiteljstvo treba oblikovati taj pastoral da bude
to plodonosniji, i paziti da susret pastorala i zakona bude
sa to manje nesuglasica, kojih je bilo i jo ih ima. Narod se
treba takoer pustiti pouavati onima kojima je povjerena briga
za njih po samoj Gospodnjoj zapovijedi.
Nadalje ne moemo zanemariti jo jedan vid govora o pukoj
pobonosti kojega su mnogi sveenici koji rade u pastoralu
primijetili: gotovo svi prijedlozi i rjeenja dolaze iz profesorskih
pera.50 Jedna od objekcija M. Mignonea jest da se u pastoralu
izgubio onaj pravi kranski simbolizam, koji je potrebno
objanjavati narodu koji slavi. Izgubljeni simbolizam jedan je
od moguih uzroka manjka naroda na liturgijskim slavljima,
ali isto tako i izriaja pobonosti. Pobonost je kako je Mignone
dobro primijetio uzela dobrim dijelom onu ulogu koju je imao
simbolizam u liturgiji. Koji je simbolizam pobonosti? Ako je
simbolizam uspostavljen samo na vizualnim odnosima, nije
potpun.51 Potrebno je nai potom i pravi odnos reenih znaenja
i oznaitelja unutar puke pobonosti. Puni smisao slavlja
(liturgije i puke pobonosti) mogue je dosegnuti samo ako
oni koji slave imaju otvoren pristup znaenju i produbljivanju
znaenja simbola koji se koriste. Simbolika se naravno mijenja
tijekom povijesti, jer se mijenjaju ivotni uvjeti i prostori i naini
slavlja. Stoga je jedan od prijedloga da se preko puke pobonosti
i njezina simbolizma narod Boji pokua uvesti i u liturgijski
simbolizam.52

Zakljuak
Desetljee 1970. 1980., obiljeeno je pokuajima autora da
pravo utvrde odnose puke pobonosti, religioznosti i liturgije,
koliko su te stvarnosti meusobno, manje ili vie povezane.
Poticaj za pravilno uoavanje tih veza svakako je dao i Drugi
vatikanski sabor. Taj je poticaj otvorio nove metode za dublja
istraivanja reene tematike nije vie ogranieno samo na tzv
alegorijsko tumaenje, ili eventualno uoavanje veza izmeu
50
51
52

M. Mignone, Per un rinnovamento delle forme di piet popolare. Suggerimenti

di un parroco, str. 102.
Neizravna posljedica prikazana je i u Direktoriju; usp. Direktorij 65.
S. Marsili, Liturgia e devozioni: tra storia e teologia, str. 179.

Sluba Boja 54 (2014), br. 2, str. 208 - 226

pobonosti i teolokih tema. Iako je polje istraivanja i onda,

a i danas pogotovo, jo vrlo iroko, letimini pregled prvih
pokuaja istraivanja novim metodama i pristupima, doputa
nam zakljuiti da se iri i upotpunjuje vidik na tu stvarnost.
Prva su istraivanja u ovoj dekadi moemo kazati jedan okvir
(ali ne ograniavajui) i temelj za daljnja istraivanja i ak i nove
metode u tom istraivanju pukih pobonosti diljem svijeta.53
Svakako, dobro je uoiti pravi kritiki, znanstveni pristup.
Jedan od plodova novih metodologija, manje ili vie izravnih jest
ili jesu neke postavke Direktorija.
Prilagodbe i poboljanja u odnosu puke pobonosti i
slubenog kulta Crkve, tj. liturgije na pastoralnom polju nisu
gotovi; nikad nee ni biti. Radi se o ivoj stvarnosti, o dinamizmu
koji uvijek trai nove naine izriaja temeljei se na vjerskim
postavkama i istinama, ali i na osjeajima pobonog puka koji
slavi kranska otajstva. Stoga je potrebno uvijek paziti da
se u tim izriajima vjere ne bi uvuklo neto to je krivovjerno
ili praznovjerno. Potrebno je nadii usko gledanje na liturgiju
Crkve kao i na njezine pravne propise kao ograniavajui
imbenik u izriajima puke pobonosti. Oni su tu vie da
uprave na ispravni put pobonosti, da ih oblikuju. Svakako, ova
iva stvarnost Crkve i njezina prilagodba treba biti u suglasju
sa eljama naroda koji eli izraziti svoju vjeru s jedne strane i
druge, zajednikog kulta Crkve liturgije. To nam donosi uvijek
nove izazove i potrebno je biti pozoran te znati prilagoditi izriaje
puke pobonosti evaneoskoj poruci na nain da bude vodi
k punom i plodonosnom zajednikom slavlju otajstava Crkve liturgiji.

53

Primijetimo da su autori koje smo uglavnom promatrali Europljani.

225

Domagoj Volarevi, Liturgijsko-pastoralni osvrt na puku pobonost nakon II. vatikanskog ...

LITURGICAL AND PASTORAL REFERENCE TO POPULAR

PIETY AFTER THE SECOND VATICAN COUNCIL
FROM 1970. TO 1980.
Summary

226

The first document of the Second Vatican Council,

Constitution on the Sacred Liturgy Sacrosanctum Concilium,
sets out the basic principles of renewal of the liturgy. Although
only one number (SC 13) is dedicated to the subject of popular
piety, the entire course of the Council will be an incentive to
start thinking, very soon after the Council, about the current
issues in the Church that need to be explained and given a clear
set of guidelines. One of these issues is popular devotions or just
devotions that have different expressions and throughout history
were often even superstitious. We will look at the period between
1970 and 1780; chronologically the decade after the Council, in
which the first thoughts on the subject of popular piety appear
in the light of the perspectives prescribed by the entire Council,
not only by the Constitution on the Sacred Liturgy. One of the
more or less immediate fruits of the developing thoughts on
popular piety, and by this of the Council, is Directory on Popular
Piety and the Liturgy (2002) the basic tenets of which were taken
into account in the reference to the issue of popular piety of the
70 of the last century.
Key words: popular piety, cult, liturgy, directory, Second
Vatican Council.