SLIJEPA ULICA PROSVETITELJSTVA1

Povodom ezdeset pet godina od objavljivanja Dijalektike prosvetiteljstva i prevoda knjige Protivprosvetiteljstva2
Graeme Garrard-a na srpski jezik.

Progres prijeti da poniti sami cilj za koji se oekuje da

ostvari ideju ovjeka. [Max Horkheimer]

Slijepa ulica prosvetiteljstva

Apstrakt: U ovome tekstu tematiziramo kritiku projekta Prosvetiteljstva kako ju je
provela kritika teorija frankfurtskog kruga. U pokuaju rasvjetljavanja
neoekivanog dogaaja pervertiranja temeljnih ideala Moderne, frankfurtovci su
poseban fokus usmjerili na kategorije racionaliteta i slobode, te praktinih
manifestacija tih ideala kakva je proliferacija kulture u formi masovne kulture. Svi
ti ideali iznevjereni s u u konkretnim istorijskim dogaajima u XX vijeku. Rezultati
istraivanja poduzetih od strane frankfurtskog kruga ukazuju da ta iznevjeravanja
nisu posljedica sluajnih osobina istorijske okoline, ve proizilaze iz same logike
Moderne, iji kljuni ideali, vlastitom unutranjom logikom, tendiraju tome da se
preokrenu u vlastitu suprotnost.
Kljune rijei: Frankfurtski krug, prosvetiteljstvo, racionalitet, sloboda, masovna
kultura

U ovome prigodnom tekstu elimo dati obol jednom od velikih misaonih pokreta XX vijeka, naime
kritikoj teoriji frankfurtske kole. Mislioci Max Horkheimer, Theodor Adorno, Herbert Marcuse, Jrgen
Habermas i njihovi saradnici poeli su neposredno nakon II sv. rata jednu opsenu kritiku uslova i uzroka
koji su omoguili takvo pervertiranje ljudskog djelovanja kakvo je Auschwitz, koje je naroito izazivalo
strepnju svojom banalnou, i kao takvo bilo koliko okantno po svome izrazu, toliko i neoekivano od
zapadnjakog ljudstva koje je ve dva vijeka sebe smatralo prosveenim i civiliziranim. Rezultati
istraivanja frankfurtovaca iznenaujue su detektovali korijene ovog skretanja u prosvetiteljskoj

Tekst je objavljen u: [Nauni asopis Fakulteta politikih nauka u Banjaluci za drutvena pitanja, god I, br.1. jul
2011.god., str.13-44]
2
Garrard Graeme, Protivprosvetiteljstva [Filozofsko drutvo Republike Srpske, Banjaluka 2011.]
Page | 1

interpretaciji Uma. Nacionalsocijalizam doivljen je kao trenutak istine graanske racionalnosti3, nakon
kojeg zadatak miljenja postaje misliti Auschwitz.4 Rezultati ovih istraivanja su znaajni po sebi, a
podsjeanje na njih vano tim prije to na prostorima nekih drugih ratni ariata, pa tako i naem, nije
provedena slina [auto]refleksija, bar ne u dovoljnoj mjeri.
Prosvetiteljstvo je misaoni pokret koji se nalazi na magistralnoj liniji zapadnjake misaone tradicije,
pokret koji je na temeljni nain fiksirao preokret od srenjevjekovlja ka Moderni.5 Nakon pada
geocentrine slike svijeta, oekivano, pala je i teoloka interpretacija univerzuma i ovjeka.6 Meutim,
paradoksalno, to nije znailo umanjenje vanosti ovjeka, ve naprotiv, njegovo uzdizanja na jedan vii
pijedestal, gdje ovjek, i kao generiki pojam i kao pojedinac, postaje subjekt. Prvobitno se to
manifestovalo u Reformaciji i protestanskoj borbi protiv dogmatizovane religije i institucionalizovane
Crkve.7 U svjetovnoj misli potpuni zaokret od tradicionalnog antiko-hrianskog naslijea znaio je da
ovjek vie nema unaprijed dati transcendentni smisao egzistencije, jedan sistem normi i stavova koji
obezbjeuje smisao, ve ga mora sam stvarati. Upravo to znai da je ovjek postao subjekt, naime subjekt
istorije onaj inilac koji stvara istoriju, proizvodei je kako u smislu konkretne prerade prirode tako i u
smislu misaone interpretacije. Ovaj dogaaj oznaio je podizanje rada na metafiziki rang8, s obzirom
da je rad nain na koji ovjek djeluje kao subjekt i na koji obezbjeuje smisao: izbavljenje je sada
miljeno kao sve vee svladavanje prirode u kategoriji progresa, - tj. put istorijske emancipacije ljudstva.
Ili, prema poznatoj Marx-ovoj formuli: Radom ovjek svladava divljinu izvan sebe i u sebi.
Dominantna uloga rada vidi se i u Locke-ovoj teoriji vlasnitva, prema kojoj definicija legitimnog
vlasnitva glasi: mijeanje rada i resursa; u emu se i krije znaaj koji se u novovjekovnoj teoriji drave
i prava pridaje kategoriji vlasnitva: to je nain na koji ovjek ispunjava kardinalni uslov subjekta.
Podizanjem rada na metafiziki rang kreacija je miljena kao stvaranje istorije od strane ovjeka putem
radnog porobljavanja svijeta u formi ideje progresa. Tom procesu konvergira kantovska teorija saznanja
koja objektivnu stvarnost preformulie u fenomene, koji ovjeku ostaju principijelno nesaznatljivi, i koje
on vie nema zadatak saznavati jer je to u ontolokom smislu nemogue, ve radom osvajati
popredmeivati. Ve kod Fichte-a, svrha i smisao ljudskog djelovanja iskljuivo je u slobodnoj
djelatnosti: nasuprot cogito ergo sum postavljeno je: Radim dakle jesam. Sva naa teoretska pitanja su
izvedena - proizilaze iz nae prakse. Akt [in] prethodi faktu [injenici]: Mi ne djelujemo jer
spoznajemo, ve spoznajemo jer smo odredjeni da djelujemo. Praktini um je izvor svakog uma. ovjek
3

Rusconi Gian Enrico, Kritika teorija drutva [Stvarnost, Zagreb 1973], str.28.
Krsti Predrag, Kritika teorija i Auvic [u: Filozofija i drutvo, br.1, god.2006, str.37-73], str.42.
5
Vidjeti: Savi Mile, Prosvetiteljstvo:kriza i preobraaj pojma [u: Filozofija i drutvo, br.2, god 2006, str.str.9-29] str.12-13, i
dalje.
6
Prema: G.V.F.Hegel, Istorija filozofije III [BIGZ, Beograd 1970], str.204-212.
7
Prosvetiteljstvo je Novalis oznaio kao "drugu Reformaciju". [G.Garrard, op.cit., str.112]
8
Heidegger Martin, Prevladavanje metafizike, XIV-XVIII.
4

Page | 2

se tako na izvjestan nain odvaja od prirode, izdie se iznad nje, tretirajui ju kao objekt, predmet
neogranienog radnog izrabljivanja.9 Tendencija je u svojoj idealistikoj liniji nastavljena u racionalnom
teizmu Fenomenologije duha, koja kao kljunu kategoriju dijalektikog hoda uvodi negaciju, a rad
postaje nain na koji ovjek negira postojei svijet jer ga radom mijenja. Dijalektika gospodarenja i
robovanja ocrtava matricu izdizanja iz ropstva radom. Model progresa tu je interpretiran u formuli istine
kao cjeline, spoznaje koja tek na kraju procesa ostvaruje refleksiju o sebi. Ipak, tu ovjek jo uvijek
ostaje sredstvo jedne transcendentne sile, tj. odreen je posredstvom Duha [Geist]. Kako su pokazale
novogeleovske recepcije, naroito Feuerbach, pravi subjekt povijesti nije Duh, ve ovjek: subjekt i
predikat u svakoj reenici mogu zamijeniti mjesta ovjek je stvorio boga a ne bog ovjeka.10 Marx-ova
recepcija ove tematike ide odluujui korak dalje i, u kritici Feuerbach-a, dokazuje da subjekt znai: ne
samo kreator svih ideja, ve djelatni ovjek praksisa, - nain na koji on to radi je rad. Kako e Heidegger
kasnije rei ovjek postaje radna ivotinja preputena zanosu svojih proizvoda, koja egzistira na nain
da proizvodi ono proizvodivo. Ovaj je tok na jedan temeljni nain oznaio novovjekovno uzdizanje
racionalizma: kljuna podloga praksisa je Ratio, um ovjeka kojim ovjek tek razaznaje ta jeste a ta nije
proizvodivo. U antropolokom smislu time se postavlja okvir za darvinistiku teoriju evolucije
progresivnog odabira netranscendentnom selekcijom. U politikom smislu time se postavlja temelj za
razliite teorije drutvenog ugovora, kojim slobodni ljudi snagom razuma poimaju sebe i svijet, i na
osnovu toga stvaraju zakone. ovjek, u kooperaciji sa sebi istima, mijenja drutvenu strukturu i stvara
institucije. Na taj nain on prestaje biti puki podanik i objekt vlasti, ve postaje graanin - subjekt vlasti
onaj koji sam stvara zakone kojima se samoograniava, suzakonodavac u kantovskom smislu.
Deklaracija o pravima, i koncepti prirodnog prava su okvir u kojem se on moe kretati. Doktrine podjele
vlasti, poput Montesquieu-a ili Locke-a, proizilaze iz injenice da je ovjek miljen kao neustanovljena
ivotinja [Nietzsche], nesavreno [razvojno] bie koje se progresivno usavrava, - s obzirom da ovjek
nema apsolutni uvid, niti saznajni niti moralni, potrebno je ograniiti sfere vlasti.
Istorija sada postaje ne vie uenje o Padu, ve sukcesivno podizanje ka sve veem stepenu
slobode, koje e na kraju osloboditi ovjeka neznanja, a samim time i straha s obzirom da strah nestaje
sa iseznuem nepoznatog. Ve je Bacon formalizovao ovaj zahtjev u dva bitna aspekta: prvo, zahtjevom
da se ovjekov racio oslobodi svih idola,-naslijeenih zabluda koje zamagljuju spoznaju; i, drugo, da se
odbace metafizike interpretacije bitka kao puke metanaracije i Velike bajke koje odvode na krivi put, i
zamjene metodologijom indukcije. Kako je koncept Pada naputen odbaena je i moralna uloga drave,
kojoj je sada pripisana funkcija obezbjeenja uslova za nesmetano odvijanje ljudske radinosti putem
sistema pozitivno-pravnih normi. ovjek i ljudska priroda nisu vie tretirani kao vrijedni u zavisnosti od
9

Horkheimer Max, Adorno Teodor, Dijalektika prosvetiteljstva, [Svjetlost, Sarajevo, 1989], str.23, str.32, i dr.
U tom smislu antropomorfizacije stvarnosti i Feuerbach je ostatak tribalistikog svjetonazora. [Ibid.,str.20-21.]

10

Page | 3

odnosa sa nekim spoljnjim autoritetom, ve kao vrijednosti po sebi, ime je uspostavljen temelj za
filozofije individualizma i naputanje kolektivistikih matrica. Takoe, delegitimiranje heteronomnih
autoriteta otvorilo je prostor ideji tolerancije, s obzirom da bez dogmatskog slijeenja propisanih normi
nema osnova za iskljuivost. S druge strane, sloboda sada postaje miljena kao sloboda od, sloboda od
vanjskih ogranienja bilo prirodnih [materijalni progres], bilo drutvenih [politiki liberalizam], a ne
vie sloboda za, npr. hrianska sloboda za moralni izbor. Sloboda kao politika kategorija postaje u
terminima moderne politike teorije tretirana kao pitanje meusobne interakcije ljudi: kako sloboda
jednog ovjeka moe postojati neugroavajui slobodu drugog sa kojim se interakcijski nuno susree.
Velianje Francuske Revolucije, te njena utemeljenost na Prosvetiteljstvu, par excellence je primjer
povezanosti teorije i prakse, filozofije i politike - racia i praksisa. Simbol te sinteze je uvena parola
kojom je Robespierre definisao Revoluciju, "de fonder sur la terre l' empire de la sagesse, de la justice et
de la vertu," [na zemlji uspostaviti carstvo mudrosti, pravde i vrline]. Revolucionarne armije trebale su da
silom nametnu raaravanje svijeta protiv reakcionarnog starog poretka trona i oltara, a mariranje
Napolenovih armija vodila je misija da to proire na narode Evrope.11
U ovoj kratkoj rekapitulaciji novovjekovne metafizike kao temeljne ideje/ideale Moderne, one
koje je Prosvetiteljstvo na odluujui nain pounutrilo i iskazalo, oznaene su12: ideja racionaliteta
ovjeka, kategorija rada, koncept slobode - i to kako slobode kao filozofske ideje, tako i slobode u
politikom smislu, zatim ideje tolerancije, progresa i jednakosti.13 One su sve objedinjene u vjeri da
racionalnom upotrebom radnih potencijala ovjeka moe biti ostvareno postepeno progresivno
oslobaanje od svih stega, kako prirodnih tako i drutvenih. Kritika ovih temeljnih pojmova koju su
poduzeli frankfurtovci motivisana je okantnim samoiznevjeravanjem ideala Prosveenosti. Filozofi
kritike kole pretendovali su da pokau na koji je nain (i) novovjekovna ideja racia zavrila u svojoj
negaciji, a raciom voen rad postao sredstvo, ne oslobaanja, ve jednog novog porobljavanja; (ii) zato
se ideja slobode pokazala neizdrivom, proizvodei (iii) ovjeka konformizma masovnog drutva; tj., u
sintetikom smislu, postavili su zadatak da se spozna zato ovjeanstvo, umjesto da pree u istinsko
ljudsko stanje, tone u barbarstvo nove vrsti.14

11

Moe se rei da je veza Revolucije i Prosvetiteljstva, tzv. "teza kontinuiteta", u razliitim verzijama njene interpretacije,
zapravo glavna tema Garrard-ove knjige, naroito 3 [str.71-100].
12
Jedan od doprinosa koji spis Garrard-a sadri je sistematizacija definicija pojma prosvetiteljstva kojima su pribjegli njegovi
kritiari i protivnici, s obzirom da protivProsvetiteljstvo kao nuan prethodni korak trai odredbu predmeta koji se kritikuje.
[G.Garrard, op.cit., str.10-11, i dalje]. U tom smislu vaan je doprinos klasifikacija samih varijacija na koji se pojam
prosvetiteljstvo koristi sa velikim ili malim poetnim slovom, sa ili bez lana, u mnoini ili jednini [s obzirom da je mogue
govoriti i o drugim pokretima prosvetiteljstva, koji nisu vezani za francuske filozofe, npr. o antikom prosvetiteljstvu], koji
imaju razliita znaenja. [str.22-31]
13
M.Horkheimer, T.Adorno, op.cit., str.9-11.
14
Ibid., str.7. Knjiga Graeme Garrard-a, nadopunjuje ovo izlaganje naroito time to smjeta, kako pojedine konkretne teze, tako
i itav projekt kritike kole frankfurtovaca, u istorijski tok protivprosvetiteljstva.
Page | 4

1. Pomraenje uma15
Nipoto ne sumnjamo da se sloboda u drutvu ne moe odvojiti od prosveenog miljenja. Ali
ujedno mislimo sa smo podjednako razgovjetno spoznali kako je ve u samom pojmu ovog miljenja,
a ne samo u konkretnim historijskim formama drutvenih institucija u koje je zapleteno, sadrana
klica onog nazadovanja do kojeg danas svuda dolazi. [M.Horkheimer, T.Adorno, Dijalektika
prosvetiteljstva, str.9.]

Utemeljujui ovjeka-subjekta na kategoriji umnosti mislioci Moderne smjerali su ka oslobaanju

ovjeka od bilo kakvih viih Umova, boanskih ili drugih, teei da egzistenciju ovjeka zasnuju na
njegovoj individualnoj umnosti, koja je tretirana kao dovoljna za definisanje vrijednog [sretnog] ivota
svakog pojedinog ovjeka za sebe. Intencija na oslobaanju od heteronomnih autoriteta podigla je
individualnu ljudsku umnost, podranu znanjem, na kategoriju jedinog rigora ispravnosti djelovanja. Ideja
Enciclopdie je ova vjera in concreto: proliferacija pozitivnog znanja, preko laikog, vanmanastirskog
obrazovanja, u sve pore drutva. U spisu Pomraenje uma Max Horkheimer je samo Prosvetiteljstvo
oznaio kao povijesni moment zaokreta od tzv. objektivnog Uma ka subjektivnom racionalitetu, u
smislu da subjektivni um poima ispravnost kao odabir adekvatnih sredstava za ciljeve koji su sami posebi-i-za-sebe indiferentni:
Subjektivni um kao razumne stvari tretira one koje su oito korisne, a za razumnog ovjeka
pretpostavlja da je u stanju odluiti ta mu je korisno. Subjektivni um je u biti zaokupljen sredstvima i
ciljevima, prikladnou procedura u svrhe koje su vie ili manje uzete za gotovo, i vjerojatno
razumljive same po sebi. Pridaje se malo vanosti pitanju da li su svrhe kao takve umne ... Ideja da
jedan cilj moe biti uman radi sebe sama, bez odnosa prema nekoj vrsti subjektivnog dobitka ili
prednosti, posve je strana subjektivnom umu. [M.Horkheimer, Pomraenje uma, str.13-14]

Zajedniki osnov ovih procesa navijestio je ve Machiavelli, razdvajajui ciljeve i sredstva, pri tome
ograniavajui podruje vrednovanja iskljuivo na domen efikasnosti sredstava. Kako je pokazao Weber,
pojedine protestantske sekte, poput recimo metodista, de facto su primjenili subjektivni racionalitet kao
model odgovora na pitanje spasenja.16 Odnos izmeu ciljeva i sredstava ovdje je poprimio oblik
perverzije: svaka djelatnost dobija svoj smisao samo kroz funkciju prema nekom drugom cilju. Ona nije
niti pozitivna niti negativna po-sebi. Brak vie nije miljen kao sveta injenica, ve se posmatra kao
svrsishodno sredstvo za reprodukciju i odreeni drutveni status. Kada gledamo neku skulpturu ili
sluamo muziku, smatramo da se ponaamo racionalno ako su te djelatnosti obavljene u neku drugu
svrhu, recimo obrazovanosti ili odmora.17 Ideja da ova djela mogu pruati isti estetski ugoaj zato to su

15

Horkheimer Max, Pomraenje uma, [Svjetlost, Sarajevo, 1989].

Za uticaj Webera na Dijalektiku prosvetiteljstva i Pomraenje uma, vidjeti: G.Garrard, op.cit., str.142-147.
17
M.Horkheimer, op.cit., str.114.
16

Page | 5

iskazivanja poretka neogranienog -a u ogranienom prostoru umjetnikog djela, posve je

naputena u svijetu instrumentalnog uma.
U ovoj transformaciji Um je presto biti konani rigor ispravnog djelovanja sa pozicije optosti i
postao je puki instrumentum za praktiko djelovanje, tj. Um se poeo baviti iskljuivo kalkulatornim
operacijama, onim kako, a ne onim ta, i u biti je sveden na put ka korisnosti, tj. utilitarnu funkciju.
Jedino mjerilo njegove ispravnosti je efikasnost u svladavanju prepreka, naelo performativnosti18, kako
je dato u jednom od temeljnih postulata moderne: znanje je mo [a u ovom smislu mo se odnosi na
dominaciju nad prirodnim i duhovnim ogranienjima]. To je vie nego radikalan zaokret i u
fundamentalnom smislu potpuni raskid sa dotanjom misaonom tradicijom Zapada u kojoj je Um
pretendovao na vie od puke regulacije odnosa izmeu sredstava i ciljeva, pretendovao je na vrednovanje
ciljeva.19 Veliki filozofski sistemi, kao oni Platona ili Aristotela, sholastike i njemakog idealizma bili su
zasnovani na objektivnoj teoriji uma20, koja je umnost svakog pojedinog ovjeka odreivala prema
njegovom skladu sa totalitetom.21 Neka konkretna ideja koja se branila shvatala se kao vrijedna i istinita
u smislu koji prevazilazi neposrednu korisnost, istinitost se poimala kao usklaenost sa -om.22 U
ovom smislu, Um je princip inherentan stvarnosti, a ne samo subjektivna sposobnost duha.23
Horkheimer govori o krizi24 Uma, u smislu da je pretenzija objektivnog uma odbaena kao metafizika
zabluda, jer se postalo svjesno, i priznalo, da miljenje nije u stanju da obuhvati totalitet. Stoga razum ne
moe vrednovati ciljeve i postvaljati rigore etikih ili estetskih sudova, ve se svodi na to da kada se
postavi neki cilj, razum odreuje sredstva, metode i naine njegove efikasne realizacije.25 Pri tome je
samo Prosvetiteljstvo monistiko, i ak totalitarno, jer ne ostavlja ni minimum prostora metafizikoj

18

M.Horkheimer, T.Adorno, op.cit., str.18-19, str.89-90.

M.Horkheimer, op.cit., str.14.
20
Ibid., str.19. Filozofski sistemi objektivnog uma podrazumjevali su uvjerenje da se moe otkriti jedna sveobuhvatna i temeljna
struktura bitka i iz nje izvesti koncepcija ljudske sudbine. [str.20]
21
Tako Platon u Dravi dokazuje da je sretan i uspjean ivot mogu samo za onog ko ivi u skladu sa objektivnim umom.
Dakle: subjektivni um nije iskljuen ve je samo posmatran kao nesavren, ogranieni iskaz jednog opteg racionaliteta.
[M.Horkheimer, T.Adorno, op.cit., str.99.] Kritika te vrste teorija je kljuna tema Popper-ovog spisa Otvoreno drutvo i njegovi
neprijatelji, i te linije liberalne tradicije, pa Dijalekrika prosvetiteljstva predstavlja svojevrsni odgovor na tu kritiku. Up: Roberts
Julian, The Dialectic of Enlightenment [u: The Cambridge Companion of Critical Theory, Cambridge University Press 2004, str.
57-73], str.57.
19

22

M.Horkheimer, op.cit., str.40-41.

Ibid. str.15.
24
Ibid. str.16.
25
Ovo je moda najjasnije izraeno u teoriji evolucije. Ta teorija ne pretenduje da namee etike imperative drutvu. Darwin je
udario na metafizike pojmove evolucije tipa hrianstva ili Hegela. On je predstavio evoluciju ne kao teodiceju, ve kao slijepi
slijed dogaaja u kojima preivljavanje ovisi o prilagoavanju uslovima ivota. U darvinizmu um je samo jedan organ koji je
posljedica borbe za odranje. Ta borba mora nuno, korak po korak, putem prirodnog odabiranja proizvesti umno iz neumnog, jer
um je najjai organ u borbi za opstanak. Ideja sadrana u svim idealistikim filozofijama: da je svijet u nekom smislu proizvod
duha, obre se u svoju suprotnost: duh je proizvod procesa prirode.
23

Page | 6

alternativi.26 Dominacija empirizma u modernom pristupu stvarnosti nedvosmisleno izraava ovu

tendenciju27, koja u tipinoj anglosaksonskoj doktrini Common sense ima svoj vrhunac spajanja
empirizma i ove vrste racionalizma.28 Um je interpretiran kao tabula rasa, na kojoj tek djelovanje
iskustva proizvodi sadraj i stvara racio.
Zatvaranje filozofije u istoriju filozofije, kao i njeno pretvaranje u struku, proizilazi iz situacije
odsustva objektivnog uma. Filozofija je uenje koje se bavi bitkom, cjelinom, dok se nauka bavi sa
bivstvujuim, u ovom sluaju istorijom jedne discipline, koja je na razne naine opisivala cjelinu, ali ti su
opisi kao takvi partikularni.29 Korijene ovog skretanja Horkheimer prepoznaje u sukobu filosofije i
religije, miljenja i vjerovanja. Meutim, kada su filozofi Provetiteljstva napali religiju, oni nisu imali
namjeru destrukcije objektivnog Uma kao takvog, ve naprotiv, njegovog utemeljenja na racionalnim
osnovama, a ne na vjeri. Podizanje zida izmeu crkve i drave, svetog i svjetovnog, imalo je za cilj da
oslobodi svjetovno za samokonstituisanje svoje normativne strukture. Dogodilo se meutim to da su
Prosvetitelji na kraju unitili Crkvu, ali sa njom i metafiziku i objektivni pojam samog uma.

30

U tom

smislu Nietzsche-ova dijagnoza nihilizma kao dominantnog osjeaja Zapada pogaa sr problema:
radikalno postavljen zahtjev za istinitou proizveo je uvjerenje da su vievijekovne dogme zapadnjake
tradicije neistinite, ali se otilo i dalje: u nihilistiko negiranje bilo kojih vrijednosti: Um je likvidirao
samog sebe kao sredstvo etikog, moralnog i religijskog uvida.31 Politika ideja tolerancije zapravo je
samo tek prerada filozofskog nihilizma u sferi politike: kako niti jedna ideja, ideologija, doktrina, nema
ontoloki primat onda su sve ideje jednako opravdane za postavljanje i ivljenje.32 Geneza ovog pristupa
26

M.Horkheimer, T.Adorno, op.cit., str.20, str.37. Primjedba netolerantnost prosvetiteljstva uobiajno se susree u veini
proivprosvetiteljskih diskursa. Tako se, npr., totalitarnost Prosvetiteljtva tumai ak i na nacionalnom nivou: kao francuski
kulturni projekat proiren i nametnut silom Napoleonovih armija. [G.Garrard, op.cit, str.18.] Ta se matrica u savremenosti
manifestuje kao univerzalistiko nametanje Zapada nezapadnim kulturama, takoe podrano silom oruja. Kljuna teorijska
primjedba totalitarnom impulsu kod Prosvetiteljstva usmjerena je na njegovu tendenciju da razum podigne na nivo jedinog
kriterija, tj. da se ratio obogotvori, pa pojedini teoretiar govore ak o religioznom "misticizmu" Prosvetiteljstva, koji se ogleda u
vjeri u univerzalnu civilizaciju. [G.Garrard, op.cit, str.113, str.204] Mesijanski impuls, kako kod jakobinaca, tako i kod faista i
boljevika, in concreto proizilazi iz "totalnih" pretenzija jedne racionalistii opisane slike svijeta, tj. istog monizma. Pojam
ideologije kao "krive svijesti"[!], tipino ilustruje taj diskurs - ne osporava se pojedini stav proivnika, ve njegov cjelokupan
pristup stvarnosti [Mannheim Karl, Ideologija i utopija, Nolit, Beograd 1968, str.55-63].
27
Horkheimer navodi [op.cit..,str.31] vrlo ilustrativan primjer kojim je John Dickinson 1787. god., na Ustavnoj skuptini,
potencirao suprotnost iskustva i Uma: Iskustvo mora biti na jedini vodi. Um nas moe zavesti.
28
Ibid., str.34.
29
M.Horkheimer, Kantova filozofija i prosvetiteljstvo [u: Kritika instrumentalnog uma, Globus, Zagreb 1988, str.160-169],
str.161.
30
M.Horkheimer, Pomraenje uma, str.25-26.
31
Ibid., str.26.
32
Sukob izmeu filozofije i religije zavrio se u njihovom razdvajanju kao odvojenih ogranaka kulture koje svaka zadravaju
svoju teritoriju bez zadiranja u teren druge. Ove tendencije manifestuju se u buroaskoj ideji tolerancije: S jedne strane
tolerancija znai oslobaanje od vladavine dogmatikog autoriteta, a sa druge strane podupire stav neutralnosti prema duhovnom
sadraju koji se preputa relativizmu. Svako kulturno podruje zadrava svoj suverenitet u odnosu na univerzalnu istinu nacrt
drutvene podjele rada prenosi se na ivot duha. [Ibid., str.26.] Radikalna relativizacija prodire u sve segmente stavrnosti,
raunajui i takva podruja kakva su logika i gramatika. U logici, to se ogleda u dominaciji pragmatizma i teorija vjerovatnoe,
koji zamjenjuje logiku istine logikom vjerovatnoe [Ibid., str.48-50], koji ukida ideju apsolutne istine, a istinu poima kao manji
ili vei stepen vjerovatnoe. Meutim, sauvana je sama formalna struktura logike, njena rigoroznost, koja je simboliki prenos
Page | 7

jasno se moe pratiti unazad, sve do Prosvetiteljskog osporavanja katolikih pretenzija Crkve i
propagiranja ideje vjerske tolerancije u konfesionalnoj slobodi. Iako su bile zamiljene kao otvaranje
prostora za postavljanje novih vrijednosti, tj. zasnivanje ljudskih postupaka na racionalnim osnovama
koje bi bile tako nedvosmislene da ih ne bi mogao negirati niti jedan racionalan ovjek, ispostavilo se da
su one nihilistike po svojoj najdubljoj prirodi.
Kljuni aspekt ovih procesa formalizacije uma ogleda se u tome da, kada se Um jednom
redukovao na subjektivni racio, on je ostao neobezbjeen svrhama, pa je racionalno djelovanje bilo
mogue usmjeriti u bilo kom

pravcu. Tako neto bilo je mogue samo na bazi jedne krajnje

naivnooptimistike antopologije rusoovskog tipa, koja je smatrala da e destrukcija tiranskih institucija

Crkve i apsolutistike monarhije otvoriti prostor prirodnoj dobroti ovjeka, tj. da e se na bazi drutvenog
ugovora individualnih racionaliteta moi samouspostavit harmonian poredak. Posljedice privatizacije
uma33 su te da su pojmovi pravde, istine i sl., izgubili svoje intelektualno korijenje, i njima sada
nedostaje svako potvrivanje Umom. Ko danas moe tvrditi da je bilo koji postavljeni ideal istinitiji od
njegove suprotnosti.34 Kada je Heidegger na uvenom predavanju o tehnologiji u Bremenu izrekao jednu
od svojih najkontraverznijih izjava: Poljoprivreda je sada motorizovana prehrambena industrija, u biti
isto to i proizvodnja leeva u gasnim komorama i koncentracionaim logorima, on nije smjerao da d
bilo kakav vrijednosni sud o tim dogaajima, pogotovo ne da na bilo koji nain opravda nacistiki zloin,
ve da ukae na metafiziku osnovu koja stoji u temelju tih dogaaja: racionalno zasnovan rad, koji kao
takav tei tehnologijskoj organizaciji, a koji je nekontrolisan Umskim svrhama. Subjektivni um je jedna
radikalna funkcionalizacija uma, gdje je um postao besciljna svrhovitost i upravo zato moe posluiti bilo
kojoj svrsi.35 Muzika, kada je izgubila svoju objektivnoumsku osnovu, sa istim pravom moe biti
upotrebljena i kao sredstvo relaksacije, ali i kao sredstvo priguivanja krikova rtvi. U krajnjim
instancama sam ovjek pretvara se u sredstvo efikasnosti ljudi postaju objekti vlasti, na isti nain i po
istim principima po kojima priroda postaje objekt drutva.36 Kako je Adorno jednom prilikom primjetio, u
konclogorima nisu troene individue, ljudska bia, tj. subjekti, ve primjerci.37 Opta tenja industrijske
civilizacije da se organizuje kao birokratsko drutvo proizilazi iz vrste racionaliteta koju ipostazira
prenos tejloristikih modela produktivnosti na vlast egzekutive u formi administracije. Organizacioni
princip ovakve drutvene formacije glasi: rastua kontrola vanjske prirode zahtjeva poveanu integraciju
odnosa drutvene dominacije, poput npr., silogistikog izvoenja ili naela protivrjenosti koje tvrdi da samo jedna opcija moe
biti ispravna. [G.E.Rusconi, op.cit., str.215-226, i dalje] Pokazuje se da neki drutveni odnosi mogu da prodru u sam kategorijalni
aparat miljenja, gdje ostaju duboko skriveni.
33
Marcuze Herbert, Borba protiv liberalizma u shvatanju totalitarne drave [u: Kultura i drutvo, BIGZ, Beograd 1977, str.1339], str.23.
34
M.Horkheimer, Pomraenje uma, str.30-31.
35
M.Horkheimer, T.Adorno, op.cit., str.96-97.
36
Ibid., str.95.
37
P.Krsti, op.cit., str.46.
Page | 8

unutranje prirode.38 Prosvetiteljski projekt da se na racionalnim osnovama utemelji moral, vodio je

preko nihilizma u totalitarizam.39 To je moralo tako biti s obzirom da je racio kao takav neutralan prema
svrhama [nihilizam], a usmjeren na efikasnost sredstava [totalitarizam].
Iznevjeravanje poetnog ideala poprima dvostruku formu. U prvom koraku ovo zahtjeva jednu
radikalnu kritiku nauke, kao vrhunskog autoriteta Moderne, u kome je subjektivni racionalitet postigao
svoju najviu i najistiju formu. Ideja da e progres na bazi racionalnog upravljanja radom dovesti do
oslobaanja, prije svega se odnosi na ulogu nauke, i naroito tehnike primjene nauke kao tehnologije.40
Sinteza pozitivizma i pragmatizma manifestuje se kao pretvaranje same nauke u proizvodnu snagu.41 Dva
su kljuna promaaj sadrana u ovom pristupu. Prvo sama pretenzija nauke da moe obuhvatiti stvarnost i
time na na bazi objektivnog znanja postaviti normativni sistem kao takva je pogrena, rezultat nekritikog
prenoenja mehanicistikog modela prirodnih nauka na sve segmente stvarnosti. To, meutim, ne samo da
je pogreno sa pozicije diferencije predmeta prirodnih i drutvenih nauka, ve se, u svjetlu dostignua
fizike prve polovine XX vijeka, empirijski pokazalo neprimjerenim i za same prirodne nauke. Kako je
pokazala moderna fizika [posebno kvantna teorija], pretpostavka kontrole sistema je po svemu sudei
contradictio in adjecto iz najmanje dva razloga. Prije svega ona podrazumijeva postojanje veih energija
nego to ih sistem koji elimo kontrolisati moe imati: ako elimo obuhvatiti jednu drutvenu grupu
kontrolom, na primjer putem instalisanja jednog raunara, onda moramo instalisati i drugi koji bi
nadgledao tu grupu + novododati raunar, itd., to zapravo znai da mi na neki nain moramo izai
izvan sistema, to je oigledno apsurd i tipian sluaj logike greke beskonane regresije.42 Dodatni
argument vezan je za Heisenberg-ov princip neodreenost i zakljuak koji iz njega slijedi, a koji je u tom
smislu anticipiran ve u Kritici istog uma: pokuaj kontrole sistema mijenja ponaanje sistema, to
zapravo znai da nestaje ono to se prvobitno htjelo nadgledati.43 Intuitivna zamisao Moderne da e
postepenim saznavanjem svih faktora procesa uspjeti formulisati teoriju svega koja bi omoguavala
apsolutna predvianja44, nepovratno je dezavuirana faktore procesa uopte nije mogue saznavati na
taj nain, pa prema tome ni kalkulisati.

38

Habermas Jrgen, Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu [Naprijed, Zagreb 1982], str.25. Up. takoe: J.Habermas,
Tehniki napredak i svijet drutvenog ivota [u: Praksis, str.846-856]: npr.: tehnolka proizvodnja enormno poveava mogunost
zadovoljenja potreba, ali istovremeno i sama produkuje potrebe potroaa [str.852].
39
G.Garrard, op.cit., str.191.
40
M.Horkheimer, op.cit., str.82.
41
Kuinar Zdravko, Kritika teorija Maksa Horkhajmera [predgovor za: Horkheimer Max, Tradicionalna i kritika teorija,
BIGZ, Beograd 1976, str.5-30], str.12
42
Liotar Jan-Francois, Postmoderno stanje [Bratstvo-jedinstvo, Novi Sad 1988] 13, str.91-92.
43
M.Horkheimer, Kantova filozofija i prosvetiteljstvo, op.cit., str.164-165.
44
Bacon je, na samom pragu Moderne, pokuao formulisati jednu vrstu indukcije koja na tipian nain iskazuje takve pretenzije.
On je induktivni zakljuak bazirao na tebelarnom postupku koji pretenduje da iscrpi sutinu istraivanog predmeta [svojstva].
Tabeliranje poinje pravljenjem tablica predmeta kojima je zajedniko svojstvo koje se istrauje. Zatim se tabeliraju predmeti
koji ne posjeduju istraivano svojstvo, a zatim predmeti koji to svojstvo imaju u manjoj ili veoj mjeri. Ukoliko bi se takav
Page | 9

Drugo iznevjeravanje vie je zlokobno. Ispostavilo se da tehnika, kada nije usmjeravana prema
kriterijima objektivnog Uma, ve naelom efikasnosti za svrhe koje su same po sebe indiferentne,
proizvodi situaciju u kojoj je bilo koja vrsta moralnih propisa apsurdna i metodoloka greka.45
Nepostojanje svetog ogleda se, ne u tome da ono vie ne postoji, ve u tome da samo sveto postaje
sredstvo.46 Ako ukidamo heteronomne autoritete, onda se nalazimo na brisanom prostoru, bludimo kroz
jedno beskrajno nita [Nietzsche] u kome smo voeni naelom performativnosti. Nauka se redukuje na
metodologiju sa kriterijem efikasnosti. Ako se na tom fonu hoe dosljedno misliti, treba dati za pravo
darvinistikim pristupima u drutvu, koji propagiraju nemilosrdu eliminaciju fiziki ili mentalno
inferiornih, jer njihovo tolerisanje, naime, slabi performativnost zajednice i eo ipso je protivno naelu
subjektivnog uma.47 Tolerancija prema takvim individuama je iracionalna sa pozicije te vrste
racionaliteta. Patos radikalne skepse, koji je ciljao tribalistike zablude, na kraju se usmjerava na same
ideale Prosvetiteljstva i razara ih, ostavljajui nas bez take oslonca.48 Prosvetiteljstvo je odbacilo
klasini zahtjev da se promilja miljenje49, ono oznaava kraj Utopije, ali to e rei opovrgavanje onih
ideja i teorija koje su utopiju jo upotrebljavale kao denunciranje povijesno-drutvenih mogunosti.50 Sa
tih pozicija, meutim, nije mogue negirati Auschwitz, jer ta negacija trai negaciju cijelog povijesnog
toka koji je doveo do instrumentalne interpretacije Uma otuda Protivprosvetiteljstvo.
Ljudi su usvojili ustanove zasnovane na ideji ljudskih prava kao dobro orue za vladavinu i odranje
mira. Ali ako se stanje izmjeni, ako monim ekonomskim grupacijama bude korisno da uspostave
diktaturu i ukinu vladavinu veine, ne moe se nikakva primjedba zasnovanan na umu suprotstaviti
njihovom postupku. Ako imaju stvarnog izgleda na uspjeh bili bi naprosto ludi da to ne iskoriste.
Jedini obzir koji bi ih mogao sprijeiti bila bi mogunost da u opasnost dou njihovi vlastiti interesi, a
ne obzir zbog nasilja nad istinom, umom. Kada je jednom filozofski temelj demokratije sruen,
tvrdnja da je diktatura loa nema nikakve teorijske prepreke da se preoblikuje u svoju
suprotnost. [M.Horkheimer, Pomraenje uma, str.35]

proces tabeliranja mogao dovesti do kraja induktivni zakljuak bi predstavljao apsolutnu izvjesnost, pa bi empirijska potpunost
mogla zamijeniti Boga.
45
Upravo zato Horkheimer i Adorno kao dominantan simbol doba Prosvetiteljstva XVIII vijeka uzimaju Marquis de Sade-a, a ne
nekog od filozofa - subjektivni um je vrijednosno neutralan. De Sade je kljuna figura i zbog toga to je prvi uoio koliko je
pretenzija razuma na ovladavanje instinktima pogrena i apsurdna. [G.Garrard, op.cit., str.146-147, str.194, i dr.]
46
Tako, na primjer, sam holokaust postaje sredstvo za cionistiku politiku osuda zloina ne dogaa se zbog samog zloina,
ve postaje marketinko orue za propagiranje/opravdanje politika koje su i same agresorske. [Kulji Todor, Finkeltajn debata
oko holokaust industrije, u: Sociologija, Vol.XLVIII, god.2001., no.4., str.289-308]
47
M.Horkheimer,T.Adorno, op.cit., str.104-109.
48
Ibid., str.25, i naroito, str.94-95.
49
Ibid., str.38. Ova tendencija svoju krajnju operacionalizaciju ima u konceptu vjetake inteligencije, jednog tehnikog uma koji
je fokusiran iskljuivo na adekvatna sredstva, za ciljeve o kojima nema miljenje, a koji kao takav oslobaa samog ovjeka od
bilo kakve potrebe da uopte vie mora da misli.
50
Marcuse Herbert, Kraj utopije [Stvarnost, Zagreb 1978], str.9.
Page | 10

Rat protiv univerzalija, metafizikih pojmova, svojim je uspjehom ukinuo mogunost da se kritikuje
stvarnost. Jer ti su pojmovi bili miljeni kao ideali koji se nameu stvarnom da bi ga prosuivali51, i u tom
su kontekstu zapravo uvijek bili imanentni. Oni su negacije stvarnosti, koje pozitivizam Prosvetiteljstva
ukida, ostavljajui samo golu datost.
Impresivna analiza mitova iz Odiseje52 vrlo plastino je pokazala na koji je nain razum preokrenut u
sredstvo dominacije, te da se ne pojavljuje kao takav iskljuivo i modernost, pod uticajem nekih nenunih
sociolokih karakteristika industrijske civilizacije [mada je tu zahvaljujui moi isporuenih sredstava
potenciran kao takav], ve i u mitskim naracijama arhajskog doba.53 Razum je i sam kao takav
indiferentan i za odredbu treba sankciju Uma criteria koja mora doi iz religije ili filozofije. Orvelovski
opisi totalitarnih implikacija savremene civilizacije kompatibilni su situaciji u kojoj upotreba racionalnih
sredstava nije definisana svrhama koje su izvedene iz Uma. Konana dijagnoza glasi: u odsustvu
objektivnog Uma, nemogue je rei da je jedan privredni ili politiki sustav, pa ma koliko okrutan i
nasilniki, manje uman nego drugi54 jedini kriterij jeste efikasnost. Destrukcija Uma, koju su u ime
racia sproveli Prosvetitelji, ukinula je referentnu taku sa koje su postavljani sudovi iz te klase. Biblijska
pouka mita o Adamu i Evi, opsanosti jabuke sa drveta saznanja, postavljena je u svoju savremenu verziju.
Paradoksalnosti savremene civilizacije Horkheimer je saeo u formula racionalne iracionalnosti. Ona na
primjer, dolazi do izraaja u ekolokoj krizi. Pretvarajui prirodu u objekt rada, ovjeanstvo je preduzelo
jednu nezapamenu agresiju na biosferu, u kome tehnika izvedba racia stalno poveava kapacitete
izrabljivanja ekosistema. Meutim, ta se progresivna racionalnost zabrinjavajue kree ka iracionalnim
posljedicama, stanju u kome ekosistem vie nee biti u stanju izdrati pritisak civilizacije. Paradoksalnost
progresa manifestuje se u elementarnoj injnenici da svladavanje bijede, nedostatka u materijalnom
blagostanju, povlai sa sobom slijepog putnika u vidu kapaciteta destrukcije. Mrana strana progresa
moe se pratiti na svim podrujima civilizacije: od pojave najrazliitijih vrsta visokodestruktivnih oruja,
do nepredvidivih potencijala gentskog bioininjeringa. Kasno industrijsko drutvo poprima novu bit, i
postaje rizino drutvo, koje "samo sebe destabilizuje svojim razvojem."55 To je dosada bilo zamagljeno
naporima da se savlada oskudica, ali sada, naroito u bogatim zemljama Zapada gdje je oskudica
pobijeena, postaje oito.

51

M.Horkheimer,T.Adorno, op.cit., str.35.

Ibid., str.44-88. Odabir mita ovdje nije samo stvar ilustracije, ve i demonstracija druge vrste znanja, naime nediskurzivnog,
neracionalizovanog zanja mitskih naracija. [Krsti Predrag, Odiseja prosvetiteljstva i Edip, u: Filozofija i drutvo, br.2, god.
2006.str.31-58].
53
G.Garrard, op.cit., str.148.
54
M.Horkheimer, op.cit., str.38.
55
Beck Ulrich, Rizino drutvo [Filip Vinji, Beograd 2001], str.25. Problemi rizinih drutava se "ne mogu savladati
poveanom proizvodnjom, preraspodjelom, poveanjem drutvene bezbjednosti itd. kao u XIX vijeku nego zahtijevaju ili
ciljnu i temeljnu 'politiku kontrainterpretacije' ili fundamentalnu promjenu miljenja i reprogramiranje vaeih paradigmi
modernizacije" [Ibid., str.77].
52

Page | 11

Kljuno pitanje ovdje je da li takve paradoksalnost progresa, i faizam, oznaavaju ne samo kolaps
francuskog Prosvetiteljstva, ve kolaps koncepta prosvetiteljstva kao takvog, tj. da li razdvajanje
subjektivnog i objektivnog uma nuno pretvara um u ubilaki princip.56 U poglavlju Opreni svelijekovi
Horkheimer ukazuje da je prelazak od objektivnog ka subjektivnom Umu povijesno nuan57, te da izlaz
ne moe biti prosto utopistiko traenje da se sa instrumentalizacijom Uma prekine, te da se neka vrsta
objektivnog Uma ponovo vrati. To uvijek zavrava u undergound egzistencijalizmima tipa hipi-komuna
ili Zen budistikih kura, alternativnih pokreta svih vrsta ili kvazisuperiornih egzistencijalnih stavova, koji
su potuno nemoni na optem planu. Jasno je, takoe, da prijedlog ni u kom sluaju ne moe sadravati
odustajanje od racionaliteta, progresa, ili prosveivanja.58 Prosvetiteljstvo je, bez obzira na svoju mranu
stranu, van svake sumnje emancipovale ljude od jedne vrste mranjatva, mita, dogme, primitivizma,
predrasuda, fanatizma, i neznanja, te utemeljilo liberalne ideale dananjeg svijeta. Proces se moe
objektivno preokrenuti tek spoznajom uslova koji su odveli racio u slijepu ulicu. Kritika Prosvetiteljstva
kritike kole miljena je kao dio tog projekta prevrednovanja i otvaranje za jedno Novo prosvetiteljstvo.
Faistika perverzija ne moe biti negirana etiki, ve podrazumijeva reviziju interpretacije duhovne
povijesti Zapada, od srednjeg vijeka naovamo. Frankfurtovci su pokuali ukazati da to vie ne moe biti
bezrezervna naivna podrka usponu racionaliteta i prosveenosti, ve trai znatno vei oprez i znatno
dublju refleksiju.59 Time frankfurtski projekat stoji na glavnom putu filozofske misli XX vijeka, koja je, u
svojim kljunim pravcima, - od fenomenologije, egzistencijalizma, hermenautike, dekonstrukcije,
psihoanalize, i dr., zapravo iz razliitih uglova i akcenata poduzeta kritika vulgarnog optimistinog
racionalizma Prosvetiteljstva. Ti misaoni pravci nastavljaju antiprosvetiteljski diskurs iz XVIII vijeka,
koji je, meutim, imao ili konzervativni ili romantiarski pristup i oblik60, dok sada postaje izloen u
terminima i metodama moderne nauke: pokuj da se a-racionalna podruja analitiki obrade. Projekt
emancipacije proiren je na emancipaciju od razuma.

2. Bjekstvo od slobode
ovjek je postepeno postao manje zavisan od apsolutnih standarda dranja, openito obaveznih
ideala. Smatra se da je on tako potpuno Slobodan, da mu ne treba nikakvih standarda osim njegovog

56

Schoolman Morton, Reason and Horror Critical Theory, Democracy and Aestetic Individuality [Routledge, New York
2001], str.30. Autor ak smatra da se dijalektika prosvetiteljstva koju su Horkheimer i Adorno primjenili na francusko
Prosvetiteljstvo, moe primijeniti na cjelokupnu povijest Zapad, kako je tu uradio Nietzsche opisujui poguban uticaj Sokrata u
spisu Roenje tragedije.
57
M.Horkheimer, op.cit., str.138. Up.: H.Marcuse, Kraj utopije, str.39-50.
58
Ibid., str.32.
59
G.Garrard [op.cit., str.16] je kao jedno od kljunih pitanja koje ovdje dolazi u fokus markirao da li odustajanje od optimizma,
koji je nosilo sa sobom Prosvetiteljstvo, nuno zavrava u pesimistikim antropologijama tako karakteristinim za
protivprosvetiteljske diskurse.
60
Ibid., 3, 4.
Page | 12

vlastitog. Paradoksalno je, meutim, da je to poveanje nezavisnosti dovelo do paralelnog porasta

pasivnosti. [M.Horkheimer, Pomraenje uma, str.101]

Osnovna tendencija moderne zapadnjake povijesti nesumljivo jeste sve vee oslobaanje ljudi od
prirodnih ali i politikih ogranienja. Od XVI vijeka naovamo, ogranienja su permanentno obarana u
svim segmentima ovjekove egzistencije. ovjek je oborio vlast Crkve u duhovnom ivotu, vlast
apsolutizma u politikom prostoru, a sve vei razvitak tehnike i mainizacije kao da je davao za pravo
predvianjima kako e istorijski razvitak proizvodnih snaga dovesti do oslobaanja ovjeka od nude
rada za opstanak. Sve vie se afirmisala tvrdnja kako ova oslobaanja, steena vijekovnom borbom
generacija, nisu samo preduslov, ve su i dovoljan uslov za proklamovani cilj slobode ovjeka. 61
okantna deavanja u prvoj polovini XX vijeka dovela su u pitanje ovu optimstinu pretpostavku.
Totalitarni sistemi na eksplicitan nain su pokazali, ne samo kapacitete racia upregnutog u slubu
destruktivnosti, ve i iznenaujue jaku sklonost masa ka potinjavanju i odustajanju od slobode.62
Faizam je pokazao da su miloni Nijemaca udjeli da se odreknu slobode isto tako kao to su nekad
njihovi oevi eleli da se bore za nju.63 Postavilo se pitanje onih dinamikih faktora u karakternoj
strukturi modernog ovjeka koji su u njemu pobudili elju da se odrekne slobode i potini autoritetu.
Pokuaj frankfurtovaca da objasne kako je faizam privukao ogromne mase ljudi uveo je u politiku
teoriju kao relevantan faktor psiholoke kategorije.64 S obzirom na marksizam frankfurtovaca, to je
zapravo pokuaj povezivanja materijalizma i psihoanalize od dalekosenog teorijskog znaaja.65 Takav
pristup proizaao je iz temeljnog uvida da je faizam predstavljao politiki sistem koji se u sutini ne
obraa racionalnim slojevima linosti, ve mobilie one podsvjesne a-racionalne sile u ovjeku. Dva su
temeljna pravca izvedena iz ovog poetnog stava. Jedan se oslanja na frojdovsku metapsihologiju, kako ju
je razvio Herbert Marcuse u spisu Eros i civilizacija66, a drugi, tzv. revizionistiki pristup, prije svega je
vezan za Erich Fromm-a. Oba dijele temeljnu pouku kako je prosvetiteljsko uzdizanje racia epohalni
promaaj, jer ignorie i previa postojanje iracionalnih podruja ljudskog bia. Ugrubo reeno, razlika
izmeu frojdovskog frojdizma i revizionistike interpretacije je u tome to Freud poima destruktivne
impulse kao imanentne ljudskom biu, posljedicu bioloke pririode ovjeka, te stoga u principu
neiskorjenjive, dok revizionisti smatraju da su destruktivna ponaanja produkovana sociogenim faktorima

61

Fromm Erich, Bjekstvo od sloode [Nolit, Zagreb 1986], str.9.

M.Horkheimer, T.Adorno, Dijalektika prosvetiteljstva, str.9.
63
E.From, op.cit., str.10.
64
Ibid., VI, str.146-149. Up: Marcuse Herbert, Eros i civilizacija [Naprijed, Zagreb 1965], str.11. Up.: G.E.Rusconi, op.cit.,
str.198-201. Kasnije je Marcuse analizirao interesantno teorijsko pitanje primjenjivosti frojdovske teorije linosti na situaciju
koju su frankfurtovci oznaili odsustvom linosti, kakva se pojavljuje u masovnom drutvu i masovnoj kulturi. H.Marcuse,
Zastarjevanje psihoanalize [u: Kultura i drutvo, str.177-191].
65
Whitebook Joel, The marriage of Marx and Freud: Critical Theory and psychoanalysis [u: The Cambridge Companion of
Critical Theory, op.cit., str. 74-102]
66
H.Marcuse, Eros i civilizacija, naroito I-IV.
62

Page | 13

sredine, te kao takva principijelno otkloniva.67 Diferenciranje izmeu ovih teorijskih pristupa krajnje je
radikalno, i oni esto stvaraju potpuno razliite implikacije kada se primjene na nekom predmetu. Ipak,
ono to nas ovdje zanima je da se u oba sluaja ideja slobode, koja bi se dostigla permanentnim
progresom na bazi racionalnog uprezanja radnih kapaciteta, kritikuje kao utopistika i metodoloka
pogreka, jer ne uzima u obzir snane impulse sa suprotnim dejstvom, locirane u psiholokoj konstituciji
ovjeka.
Prema Fromm-ovom objanjenju fenomena bjekstva od slobode ono je uslovljeno kidanjem
tzv. primarnih veza. Naime, drutvena istorija ovjeka poela je njegovim uzdizanjem iz stanja jedinstva
sa prirodom do svjesnosti o sebi kao entitetu koji se odvojio od prirode i od drugih ljudi. Taj proces moe
se oznaiti kao proces individualizacije. On se odvijao kroz dugi istorijski period u kojem je ovjek, mada
djelimino svjestan sebe kao posebnog bia, dugo ostao vezan za prirodni i drutveni svijet iz kojeg se
izdigao. Identian proces nalazimo u ivotu pojedinca.68 U biolokom smislu dijete je roeno onda kada
vie nije tjelesno dio majke, tj. kada postane zasebno tijelo. Ali, i nakon biolokog odvajanja, dijete ostaje
imanentno vezano sa majkom na psiholokom i funkcionalnom nivou njemu je potrebna ljubav i zatita
roditelja da bi uopte opstalo kao pojedinano tijelo. Te spone, koje postoje dok se proces
individualizacije ne dovri potpunim osamostaljivanjem [oslobaanjem] pojedinca, Fromm naziva
primarnim vezama. Oigledno, ove veze podrazumjevaju skraivanje individualnosti, ali one pruaju
ovjeku pojedincu bezbjednost i omoguavaju mu da se orijentie.69 Drutvene strukture u potpunosti
reflektuju ovu psihologiju.70 Primarne spone povezuju dijete sa majkom, lana primitivne zajednice sa
plemenom i prirodom, a srednjovijekovnog ovjeka sa crkvom i staleom. Kada se pojedinac podigne do
stepena potpune individuacije i oslobodi se primarnih spona on se suoava sa novom situacijom svoje
odvojenosti. Individualizacija je dvosmislen proces: sa jedne strane oslobaanje ovjeka od primarnih
veza koje sputavaju njegov puni razvoj, stoje na putu razvitka njegovog razuma i njegovih kritikih
67

Ibid., str.205-217.
E.From, op.cit., str.20-21., str.23.
69
Ibid., str.24-25.
70
U srednjevijekovnoj drutvenoj formaciji ovjek je kroz itav ivot bio predeterminisan, kako svojim stalekim poloajem,
tako i stepenom razvitka tehnike: prelazak iz jedne klase u drugu, iz jednog grada ili zemlje u drugu bili su minimalni. U tom
smislu, nivo objektivne slobode bio je neuporedivo nii, i moe se rai da ovjek nije bio slobodan u modernom smislu rijei.
Ipak, on takoe nije bio ni usamljen i izdvojen, niti je njegov poloaj bio nesiguran. ovjek je od samog roenja bio fiksiran u
jednoj strukturalizovanoj cjelini. Crkva je davala jednostavnu i lako shvatljivu sliku svemira. Zemlja i ovijek bili su njegovo
sredite, raj ili pakao budue obitavalite, a u svim ovjekovim postupcima, od roenja do smrti, oitovala se njihova uzajamna
povezanost. Tako strukturalizovano drutvo prualo je ovjeku sigurnost i smisao, ali ga je dralo u ropstvu. Razvitak
kapitalizma razorio je ove statine strukture, a sa njima i stabilnost i relativnu sigurnost koju su pruale pojedincu. Kapitalizam je
dinamian sistem u kome poloaj ovjeka nije unaprijed odreen nekom kastinskom strukturom, ve se formira na osnovu
upotrebe individualnih kapacteta na slobodnom tritu. Nesigurnost je pojaana jer je feudalni sistem kooperacije zamijenjen
kapitalistikim sistemom konkurencije - ljudi koji su ranije saraivali u procesu proizvodnje/razmjene, sada su postali meusobni
konkurenti [Ibid.,str.69]. Mirna, unaprijed propisana saradnja zamijenjena je antagonizmom svih protiv svih. Pojedinac je izgubio
sigurnost nasljednog poloaja, i taj poloaj sada sam stvara vlastitim slobodnim djelovanjem [radom]. Tako se pokazuje
dijalektinost procesa oslobaanja. Sloboda se pokazuje kao dvosmislena: ovjek postaje sve vie slobodan od vanjskih
ogranienja, to afirmie njegovu nezavisnost i samopouzdanje, pretvara ga u aktivni individuum, ali istovremeno postaje i
usamljeniji, izdvojeniji i nesigurniji. [Ibid., III, str.34-47, i naroito: IV, str.78-84].
68

Page | 14

sposobnosti, ali sa druge strane i proces sve vee usamljenosti pojedinca. ovjek postaje svjestan da je
entitet odvojen od drugih u onoj mjeri u kojoj se izdie iz svijeta. Odvajanjem od svijeta, koji je u
poreenju sa pojedincem, neodoljivo nadmoan i esto pun prijetnji i neizvjesnosti, stvara se u ovjeku
osjeanje nemoi i nespokojstva.71 Taj osjeaj obiljeio je cjelokupni patos Moderne, a sama Moderna i
poela je sa Descartes-ovim ego cogito, i naelom metodike sumnje. Osjeaji nespokojstva, strepnje i
sumnje, proizvode impuls da se odustane od individualnosti, da se potpunim utapanjem u spoljanji svijet
savlada osjeanje usamljenosti i nemoi. Sloboda je, kao i racio, stoga paradoksalna: ona podrazumijeva
nezavisnost, ali istovremeno time poveava nesigurnost.72 Ukoliko ekonomski, drutveni i politiki uslovi
od kojih zavisi itav proces ljudskog oslobaanja od prirodnih i drutvenih vezanosti ne omoguavaju
individualizaciju u smislu ostvarenja samostalne, slobodne i zadovoljene linosti, a istovremeno porue
primarne veze koje su pruale bezbjednost, sloboda e se pojaviti kao nepodnoljiv teret, pa otuda i
snana tendenciju ka odustajanju od slobode.73 Upravo to se i desilo potpuno odricanje od
individualnosti, integriteta i slobode, jedna potpuna autonegacija linog Ja.74 Postoje razliite sublimacije
kojima se to na psiholokoj ravni postie. Fromm75 izmeu ostalog analizira sljedee mahanizme
bjekstva: autoritarizam, ruilatvo i saobraavanje. Autoritarizam je mehanizma kojim pojedinac,
suoen sa slobodom, tj. sa injenicom da je sa svojim linim Ja suoen sa otuenim i neprijateljskim
svijetom, trai da svoju linost vee za nekog ili neto. Mazohizam je jedna alternativa koje rjeava ovu
situaciju. Pojedinac eli da se odrekne sebe i potini drugom, kojeg projicira kao superiornog. Skrivena
privlanost pojedinih kulturnih obrazaca, kakv je kult Voe Duce ili Fhrer, proizilazi otuda to su te
figure sublimacijsko zadovoljenje datih mazohistikih tenji. Sadizam razrjeava problem na obrnut

71

Ibid.,str.26. Katolika crkva je, ograniavajui individualnost pojedinca istovremeno omoguavala da se on suoi sa Bogom
kao integralni dio jedne grupe. U protestantizmu ovjek to moe samo sam, te se u tom susretu mora osjeati nitavan i nemoan
[Ibid.,str.58]. U psiholokom pogledu takav duhovni individualizam se oituje i u ekonomskoj i u politikoj ravni. U
monopolistikoj fazi kapitalizma koncentracija kapitala u izvjesnim podrujima ekonomskog sistema ograniila je mogunost
individualne inicijative, hrabrosti i inteligencije. Monopolistiki kapital unitio je ekonomsku nezavisnost velikog broja ljudi.
Onima koji se i dalje bore ta borba dobija obiljeje bitke protiv toliko nadmonog neprijatelja da se pouzdanje u linu inicijativu i
hrabrost zamjenjuje osjeanjem nemoi i beznadenosti. Za politiku sferu vai isto to i za religijsku i ekonomsku. U prvim
danima demokratije pojedinac je mogao konkretno i aktivno da uestvuje u izboru odreene odluke ili kandidata . Pitanja o
kojima se odluivalo bila su dobro poznata kao i kandidati. Meutim, u velikim nacionalnim dravama glasa se suoava sa
velikim partijama koje su mu isto toliko s jedne strane daleke, a s druge neuporedivo nadmone, ba kao i megapreduzea
industrijske organizacije. Politika pitanja u modernim parlamentarnim demokratijama su po pravilu prekompleksna i
nerazumljiva za veinu graana. Na sve to nadovezuje se i ogromnost modrnih gradova u kojima se pojedinac gubi. U modernom
drutvu, ovjek se na svim poljima susree sa veliinama koje su mu nadmone. Otuenje proima sve segmente ivota. Na pr.
tako su na radnika psiholoki djelovale ogromnost i velika mo preduzea. U malim preduzeima iz poetne faze kapitalizma
radnik je lino poznavao gazdu i takoe, bio upuen u sve segmente preduzea. Mada je bio zapoljavan i otputan prema
zakonima trita on se nalazio u odreenoj vezi sa gazdom i proizvodnim procesom. Taj se osjeaj mjenja u dinovskim
fabrikama koje upoljavaju hiljade radnika. Gazda je postao apstraktna figura koju radnik nikada ne susree, a uprava je
anonimna mo sa kojom on posredno opti i naspram koje je pojedinano beznaajan. [Ibid., IV, str.91-97]
72
Ibid.,str.78.
73
Ibid.,str.30.
74
Ibid., str.103.
75
Ibid., IV, str.103-164.
Page | 15

nain.76 Osjeanje vlastite nemoi kompenzira se gospodarenjem nad drugim. To objanjava zavisnost
sadiste od predmeta sadizma. Sadisti je neophodan objekt nad kojim gospodari, usljed injenice da
njegovo osjeanje vlastite moi proizilazi iz toga to je gospodar nad tim objektom. Agresorski odnos
prema prirodi sadran je kao takav u samom odnosu opozicije ovjek-predmet. U emi dijalektike iz
Fenomenologije duha individuum se dokazuje kao stvaran tek u odnosu negacije, tj. postavljajujui sebe
nasuprot stvari77 - negacija je motorna sila dijalektike. Sadistiki element u Logosu dominacije dat je i
kao ontoloki i kao psiholoki.78 Ruilatvo je na isti nain proizvod, kako strukture novovjekovne
interpretacije bitka, tako i pojedineve elje da izae iz stanja line nemoi, izolovanosti i strepnje: Ja
mogu da izbjegnem osjeanje vlastite nemoi prema svijetu izvan mene tako to u svijet unititi.79 U
krajnjoj instanci razrjeenje vlastite nemoi rjeava se u ruilatvu usmjerenom prema sebi
samoubistvom kao ostvarenjem naela Nirvane, kako je to, npr., dato kod Schopenhauer-a. Nietzsche je
predviao da e posljednja volja koju jo moe imati volja Voe, kada vie ne bude u stanju da se usmjeri
prema vani, biti okretanje ka sebi, a Hitler je to predvianje potvrdio insistirajui na totalnom razaranju
Njemake i tragediji Drezdena. Ovaj mehanizam funkcionie, ne samo na nivou individualne psihe, ve i
na nivou gupa, pa ak i itavog ovjeanstva. U jednom manje poznatom spisu Marcuse je ukazao da se
kompletna destrukcija ekosistema, koju provodi kapitalistika ekonomija, moe tretirati kao sublimacija
destruktivnih impulsa, podiui menanizam destruktivnosti napretka na krajnji teorijski horizont.80
Freud je upozoravao na skrivene samoubilake tendencije u fenomenima bijele kuge ili samoubilake
ishrane [pretilosti]. Takvi fenomeni predstavljaju oajniki bijeg od nepodnoljivih osjeanja koja prate
stanje slobode, sublimaciju naela Nirvane.
Saobraavanje pojedinaca takoe je jedan specifian mehanizam koji funkcionie na nain da
pojedinac prestaje da bude pojedinac i postaje lan ire gupe Nacije, Rase, Klase, ili navijake skupine
nekog fudbalskog kluba.81 Time on potpuno usvaja onakvu linost kakvu mu nameu kulturni obrasci tih
nadindividualnih entiteta - on gubi individualnost i postaje identian ostalim pripadnicima grupe.82
ovjek u osjeanju pripadnosti stie bezbjednost, osjeajui da je sjedinjen sa masom drugih ljudi koji
76

Autoritarni impuls mogue je prepoznati i u gore naznaenoj apsolutistikoj pretenziji nauke. Problem je vidljiv ve na
pojmovnom nivou: sami zakoni nauke pojavljuju se kao nepromjenjivost u sveoptoj promjeni. Ta logika nedosljednost ima
psiholoko objanjenje: kompenzacijsko zadovoljenje potrebe za sigurnou. Za na kontekst, vidjeti o tome: Popper Carl,
Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji, vol.I [BIGZ, Beograd 1993], naroito: str.44-49, str. 91-93, str.255-260, i dr.
77
H.Marcuse, Eros i civilizacija, str.94.
78
Interesantno pitanje, kojem je u novijim istraivanjima s pravom posveeno dosta panje, je koliko je odabir Jevreja kao
objekta nasilja istorijska sluajnost, a koliko proizvod jedne podzemne dijalektike semitskog poimanja uma. [M. Scholman,
op.cit., str.52]
79
E.Fromm, op.cit..,str.127.
80
H.Marcuse, Nouvel observateur, br. 397, jun 1972. [Nav.prema: L.V.Thomas, Antropologija smrti I, str.180]
81
U ovom smislu ilustrativan komentar spoja saobraavanja i ruilatva u kontekstu masovnog drutva dala je Arendt Hannah,
Izvori totalitarizma [FIK,Beograd1998], str.313-348.
82
G.Garrard [op.cit., str.40-81] je dokumentovano pokazao da su na ovu taku ciljali ve prvi znaajniji antiprosvetitelji
Rousseau, Burk, Hamman, i dr., ukazujui da ukidanje religijskih i nacionalnih mehanizama pripadnosti nadindividualnom
entitetu, nije bilo praeno alternativnom sublimacijom. Popunjavanje te praznine je jedna od kljunih podloga totalitarnih reima
XX vijeka.
Page | 16

pripadaju istom kulturnom obrascu. Rascjep izmeu pojedinca i svijeta nestaje, a sa njim i strah. Cijela
plejada teoretiara ukazivala je da faizam ne bi bio mogu bez masovnog drutva, te da je to od samog
poetka bila ideologija i pokret masa.83 Destrukcija religije nije ponudila zamjenu, pa je time otvoren
prostor za razliite svjetovne proroke, demagoge, uzurpatore, politike mesije i politike religije, kojem
individualni racio, pod pritiskom nesvjesnih impulsa, nije uvijek dorastao.
Dijalektika Prosvetiteljske formule slobode koja se postie permanentnim progresom na bazi
racionalnog uprezanja radnih kapaciteta, i koja je obeavala nastanak individue, slobodnog Ja
osloboenog stega neznanja i nemoi, previdjela je slijepe ulice koje se na tom putu pojavljuju: naime,
enormno uprezanje radnih kapaciteta nije mogue u okviru primarnih veza u ekonomiji, ve
podrazumjeva radikalnu individualizaciju koja se manifestuje u svim segmentim egzistencije. Ova
individualizacija i raspad primarnih zajednica, sa svoje strane meutim, proizvode impulse sa suprotnim
sadrajem, - odustajanja od slobode, i razliite verzije sublimacijskog zadovoljenja. Istovremeno, prelaz
sa industrijske na postindustrijsku civilizaciju oznaio je prenos tehnoloke organizacije prostora na
drutvene domene84, koji time preuzima ove impulse u svoje svrhe, zaokruujui povratnu spregu
dominacije. Figura Voe podranog partijskom dravom koja je aparat tehnike, tj. potpuno
racionalizovane uprave, objedinjuje ove impulse. Jasno je meutim, da ovi uslovi, kao i navedeni i slini
psiholoki mehanizmi bjekstva od slobode, nisu proizvod faizma, ve proizvod sila povijesti koje od
XVII vijeka kreiraju zapadnjaku i svjetsku istoriji, a faizam je bio samo jedna operacionalizacija.85
Analiza nacizma, premda u okviru kritike teorije zauzima centralno mjesto, ipak je vie nego socioloka
analiza jedne drutvene formacije, - ona je prikaz logike jednog povijesnog zbivanja.86 Ovdje je u pitanju
odgovor na jednu od kardinalnih primjedbi datih metodologiji frankfurtovaca: naime, da analizu jednog
modela industrijskog drutva neosnovano proiruju na industrijsko drutvo kao takvo, a Auschwitz
posmatraju kao teorijsku paradigmu, deskripciju kompletne stuacije.87 Auschwitz tako postaje teorija
svega, time se zapravo racionalie i smjeta u onaj tok i diskurs koji se optuuje da ga zakonomjerno
proizvodi.88 Meutim, kljuni aspekt je da se Prosvetiteljski plan oslobaanja ovjeka na bazi racionalnog
saznavanja/ovladavanja svijeta, i tako miljeno ukinue straha, pokazuje povijesnim promaajem, ija
83

Sam Hitler bez sumnje je bio svjestan ovih psiholokih mehanizama. Ilustrativan je pasus u kome objanjava psiholoke
zasnovanost masovnih nacionalsocijalistikih mitinga: Masovni skup je nuan zato to se na njemu pojedinac osjea usamljen te
ga lako spopada strah od usamljenosti. On prvi put dobija predstavu o jednoj veoj cjelini. Kad iz svoje male radionice ili iz
velikog preduzea, gdje se osjea veoma siuan, prvi put doe na masovan skup gdje ga okruuju hiljade ljudi istog ubjeenja,
on podlijee arobnom uticaju onog to nazivamo masovnom sugestijom. [Hitler Adolf, Main Kampf, Ekopres, Zrenjanin 2001.,
str.311]
84
Parson Howard L., Tehnologija i humanizam [u: Praxis, vol XII, str.160-178]
85
Reich Wilhelm, Masovna psihologija faizma [Beograd 1981].
86
G.E.Rusconi, op.cit., str.29.
87
P.Krsti, Kritika teorija i Auvic, str.51 i dalje, gdje se [sa akcentom na Adornu] insistira na propitivanju teze koliko je samo
takvo ipostaziranje teoloko racionalistika konstrukcija.
88
M.Schoolman, op.cit., str.54. Druga vana primjedba iz ove kategorije odnosi se na samo dijalektiko tumaenje povijesti,
kako smo ga, npr. i mi ovdje u uvodnom poglavlju prezentovali, koje primjenjuje emu progresivnog kretanja racionaliteta. [ibid.
str.55.]
Page | 17

dekonstrukcija, jedna od moda i najvanijih iz Dijalektike prosvetiteljstva, pokazuje da se sami taj

koncept prosvetiteljstva pokazuje kao sublimacija straha.89 Nihilistika tendencija tu ipak nije tako
nihilistika kako se moe uiniti na prvi pogled.

3. Masovna kultura, kulturna industrija i industrija svijesti

Ljudsko bie, u procesu svog oslobaanja, dijeli sudbinu svojeg ostalog svijeta. Vladanje
prirodom ukljuuje i vladanje ovjekom. Svaki subjekt ne samo da mora uestvovati u
podjarmljivanju vanjske prirode, ljudske i neljudske, nego u namjeri da to uini mora podjarmiti
prirodu u sebi samome. [M.Horkheimer, Pomraenje uma, str.98]

Jedan od fenomena koji naroito ilustrativno ilustruje pervertiranje ideala Prosvetiteljstva je

transformacija na podruju onoga to se naziva masovna kultura i industrija kulture. Masovno
plasiranje kulture prvobitno je zamiljeno kao funkcija opteg progresa kroz podizanje masa iz
tribalistikih matrica, prosveivanje ireg ljudstva na bazi sretne upotrebe dostignua tehnike, i
pribliavanje rezultata kulturnog napretka veini populacije, naroito sistemom laikog obrazovanja.
Takvi argumenti su kritika reakcija na eliminatornost elitne umjetnosti, za koju se tvrdi da je, s jedne
strane, umjetnost ponikla na temeljima robovlasnikog drutva, i, s druge strane, da takve korjene nosi i
dalje ostajui zatvorena u uskom krugu elite, a nedostupna irim narodnim masama zauzetim borbom za
egzistenciju.90 Meutim, pionirski rad frankfurtovaca ukazao je da matrica irenja kulture, kao
mehanizma emancipacije ljudstva, nosi u sebi snanu tendenciju ka izvrtanju u sredstvo dominacije
ovjeka po ovjeku. Osnovna teza moe se formulisati na slijedei nain: fenomen kulturne industrije i
pojava sredstava masovne komunikacije

omoguili su

(i) iroko plasiranje proizvoda kulturne

industrije koji preuzimaju kljunu ulogu u procesu socijalizacije, te (ii) kontrolu i stvaranje
informacija [znanja]; ime omoguavaju centrima moi da manipulacijom odravaju status quo. Pristup
je baziran na injenici da su kljuna tri sektora koja su nekad bila autonomna i u funkciji prosveivanja masovna kultura, komunikacija u reklamnom smislu [marketing, propaganda]; i mediji informacija [TV,
tampa, internet, itd.], spojena u jedan kiklopski sektor koji predstavlja najmonije sredstvo
manipulacije u istoriji.
Za razumijevanje ovog dogaanja vano je uoiti genezu nastanka industrijske proizvodnje
kulture, jer ona, naime, nije neutralna prema njenom kasnijem izvrgavanju u sredstvo dominacije.
Masovna kultura i kulturna industrija javljaju se kao rezultat industrijalizacije savremenog svijeta i to u
etri bitne take: (i) industrijalizacija je dovela do masovnog priliva stanovnitva u gradove. Time je
89

Prosvetiteljstvo jest mitski strah koji je postao radikalan. ista imanencija pozitivizma, posljednji produkt prosvetiteljstva,
nije nita drugo nego univerzalni tabu. Uope nita ne smije ostati izvana, budui je ve i puka predstava o izvanjskosti pravi
izvor straha. [M.Horkheimer,T.Adorno, op.cit., str.29]
90
Ibid., str.141.
Page | 18

stvorila potrebu za masovnom kulurom, - proizvela je njene potroae. (ii) Obezbjedila je bitne koliine
slobodnog vremena omoguavajui ga cjelokupnom stanovnitvu. (iii) Proizvela je dovoljno mona
tehnika sredstva plasmana proizvoda kulturne industrije. (iv) Industrijsko-trina sfera prenijela je svoje
principe, svoju filozofiju instrumentalizacije uma u podruje kulture.
Industrijalizacija je, s obzirom da je u pitanju masovna industrijska proizvodnja, ispostavila zahtjev
za poveanom radnom snagom, ime je dovela do masovnog priliva stanovnitva u gradove. to se tie
samog radnog procesa, to je proizvelo znaajne sociologizacijske paradokse vezane za otuenje rada, o
emu je pisao Marx. Teorija otuenja frankfurtovaca na odluujui nain nadopunjuje i razvija Marx-ovu
teoriju otuenja.91 Naime, i proces radnike socijalizacije u gradski ivot bio je bremenit problemima, s
obzirom da su oni nosili u sebi korjene one prethodne, tzv. seoske kulture iz koje su doli, a koja nije
bila prilagodljiva uslovima urbane okoline. Kako s jedne strane nije bilo mogue obrazce i ponaanja
elitne kulture ad hoc pounutriti, jer je za to potrebno odgovarajue obrazovanje, specifian vid
vaspitanja i osposobljenosti druge vrste, a, sa druge strane u gradovima nije bilo uslova za praktikovanje
izvorne, folklorne kulture, tako se pojavila potreba za treim rjeenjem koje bi bilo negdje izmeu
elitne i folklorne kulture. Masovna kultura izraz je te potrebe, potrebe novih radnikih slojeva
gradskog stanovnitva da u uslovima urbane sredine popune slobodno vrijeme. To istovremeno
objanjava i fundamentalnu stvar naime, zato masovna kultura tako degradira vrijednosti elitne
kulture, razvodnjavajui je po ukusu veine. Ona to mora jer je masovna kultura funkcionalno razumljiva
kao sektor usmjeren na ispunjavanje onog vremena radnih masa koje nije posveeno radu. Mase radnika
kada nakon vieasovnog i po pravilu zaglupljujueg, otuenog rada dou kui, nisu spremne na
dodatni angaman koji zahtjeva visoka kultura. Radnici, ispranjeni radnim procesom, trae
razonodu, laku zabavu i dokolicu, a ne kulturne proizvode koji bi zahtjevali dodatni duhovni napor i
angaman:
Zabava je u uslovima poznog kapitalizma produetak rada. Zabavu

trai onaj ko eli utei

mehaniziranom radnom procesu da bi mu bio iznova dorastao. Meutim mehanizacija ima toliku vlast nad
onim ko koristi slobodno vrijeme i njegovom sreom, ona toliko temeljno odreuje proizvodnju robe za
zabavu da ne moe doivljavati vie nita drugo nego kopije samog radnog procesa. Navodni sadraj samo
je blijeda povrina; ono to se pamti jest automatizirani slijed normiranih poslova. Radni proces u tvornici
i uredu moe se zaboraviti time to e se u dokolici kopirati. [M. Horkheimer, T. Adorno, Dijalektika
prosvetiteljstva, str.142]

91

J.Roberts, op.cit., str.61-64.

Page | 19

Standardizovani proizvodi koje nudi kulturna industrija svojim lako razumljivim sadrajem odgovaraju
ovakvim potrebama.92 Da bi se oni konzumirali nije potrebno nikakvo posebno obrazovanje, nikakav
poseban angaman. Impresije koje ih prate su neobavezujue, kratkotrajne i povrne. Kljuno je dakle
ovdje vidjeti unutranju spregu izmeu zaglupljujueg rada u industrijskim postrojenjima i prenosa
takvog doivljaja na slobodno vrijeme. Premda je industrijalizacija obeavala i stvarno postigla
nezamislivo poveanje produktivnosti i blagostanja, naini rada koji su joj imanentni destruiraju humane
kapcitete koji bi trebalo da zadobijeno slobodno vrijeme upotrebe na ostvarenje autentine linosti.
Istovremeno, masovno plasiranje kulture odvija se po matricama koje su antiprosvetiteljske. Alijenacija u
podruju rada prelijeva se u otuenje i u podruju slobodnog vremena:
ta se i moe oekivati? Ako ovjek radi bez interesa za ono to radi, ako kupuje i troi robu na jedan
apstraktan i otuen nain, kako onda moe da koristi svoje slobodno vrijeme na aktivan i sadrajan nain.
On uvijek ostaje pasivni i otueni potroa. On `troi` fudbal, filmove, novine, asopise, prirodne ljepote,
drutvene skupove, na isti onaj otuen i apstraktan nain na koji troi robu koju kupuje. U stvari on nije
slobodan da koristi `svoje` slobodno vrijeme; korienje njegovog slobodnog vremena odreuje
industrija...njegovim ukusom drugi upravljaju. [E.From, Zdravo drutvo, Naprijed, Zagreb 1989., str.107]

Masovna kultura, da bi zadovoljila zahtjeve reanimacije radnih energija radnikih masa, proizvodi takve
artikle koji stvaraju linost komformizma poptpuno nesposobnu za bilo kakvu anticipaciju onoga to se
stvarno dogaa. Tako se pokazuje da zapravo slobodno vrijeme radnika prestaje da bude slobodno u
izvornom znaenju tog termina, jer je ono pod dominacijom sadraja masovnih medija tipa TV ili radija,
o kojima su ovisni jer su prethodnim radnim procesom do te mjere ispranjeni. Pouka iz Dijalektike
prosvetiteljstva je da su u prethodnim vremenima, robovlasnikom i feudalnom sistemu, radnici bili
neslobodni prije svega u toku radnog vremena, ali da danas oni ostaju pod pritiskom i kada nisu u fabrici.
Njihovim slobodnim vemenom gospodare nametnuti sadraji, koji imaju za svrhu ouvanje otuenosti i
destrukciju energija otpora. Masovna kultura dakle, ne samo da je iznevjerila prvobitni smisao koji je
trebala da ostvari kultivizaciju masa plasmanom kulturnih proizvoda svima, ve je postala efikasno
sredstvo ouvanja sistema. Dijalektika prosvetiteljstva ovdje ima svoj paradni primjer.
Naime, da bi se kulturni proizvodi mogli plasirati iroko, svima, oni moraju doivjeti odrenu
transformaciju iji se efekti daju vrlo precizno pratiti u naunoj analizi. Prvo, za plasman kulture svima,
oigledno je potrebna odreena standardizacija na nivou prosjenosti. Principi izjednaavanja i
shematizma su najoitiji prvi principi kulturne industrije.93 Televizija kao medij predstavlja savrenu
pozornicu za totalno usaglaavanje svih kulturnih sadraja. U izvjesnom smislu televizija predstavlja

92

M.Horkheimer, T.Adorno, op.cit., str.126.

Jedna grana kulture postupa po istom receptu kao druga koja joj je po mediju i predmetu vrlo daleka... adaptacija jednog
Betovenovog stavka odvija se po istom modusu kao i adaptacija nekog Tolstojevog romana za film. [Ibid., str.128]
93

Page | 20

sintezu svih ostalih formi medijskog izraavanja od radija, filma, pozorita, baleta, opere, reklame, i sl.
to omoguava svoenje i izjednaavanje svih kulturnih formi na jedan sistem.94 Razlike koje prividno
postoje izmeu pojedinih proizvoda npr. izmeu pop-muzike i rnr-muzike, ili izmeu serija 1001 no
i Gumus, zapravo slue samo da omogue iluziju izbora i iluziju konkurencije. Nametanje jednakosti
svim karakterima ide sve do izbacivanja fizionomija koje ne odgovaraju, na pr. takvih kao to je Garbo,
koja ne izgleda kao da moe biti pozdravljena sa Hello sister.95 Takva standardizacija na nivou
kulturnih djela [proizvoda] opet nije neutralna, ve i sama proizvodi standardizaciju na strani potroaa,
to se jasno vidi u tipinom masovnokulturnom fenomenu jedinstva stila.96 Za kulturnu industriju ne
postoji problem spajenja Gorana Bregovia i simfonijskog orkestra, jer ona ostvaruje totalno jedinstvo
stila ukoliko uopte ima smisla govoriti o stilizovanom varvarstvu (Nietzsche).97 Iezavanje razlike
izmeu jednog rok muziara i jednog simfonijskog orkestra pokazuje da se gubi razlika i izmeu
potroaa ovih vidova umjetnosti. Naime, prirodno je da jedan konzument klasine muzike ima bitno
razliit ivotni stil, pogled na svijet i interesovanja od jednog konzumenta rok muzike. Nestajanje razlika
izmeu proizvoda reflektuje nestajanje razlika i izmeu potroaa, koji i sami izgledaju kao da su
umiksani u jednom loncu.
Sljedei bitan princip koji vrlo ilustrativno pokazuje skriveni potencijal dominacije u masovnoj
kulturi je ono to Horkheimer i Adorno nazivaju emancipacija detalja. Radi se o prevlasti tehnikog
detalja nad cjelinom djela koje je nekada nosilo ideju. 98 Detalj se emancipirao ruei koncept cjeline
forme. Pravo umjetniko djelo predstavlja istinsku cjelinu, jedinstvo svih svojih dijelova i kao takvo u
izvjesnom smislu predstavlja izraz cjeline svijeta. Bez bilo kog detalja ono bitno gubio na svojoj
razumljivosti. Nasuprot takvoj cjelovitosti i jedinstvu djela elitne umjetnosti, svaki pojedinani
proizvod kulturne industrije je skup meusobno slabo povezanih detalja i situacija, pri emu se tei da se
94

Ibid., str.130, str.137-138. Zahvaljujui supermoi sredstava komunikacije konformistiki profil linosti i pratea ideologija
nezadrivo se ire planetom u formi globalizacije i multikulturnog drutva. Time kulturna industrija kao i sve ostale
savremene industrije dobija u pravom smislu te rijei kosmopolitski karakter. Na krilima elektronskih medija zapadni,
prvenstveno ameriki kulturni proizvodi i analogni pogled na svijet proirili su se po itavoj planeti uspostavljajui pravu
kulturnu imperiju. Holivudski filmovi i CNN plasirali su ameriki stil ivota u svaki um dostupan TV prijemniku. Dejstvo se
vidi na svakom koraku u injenici da, poev od stila oblaenja, umjetnosti, navika, vrijednosti, obrazovanja, pa do naina ivota i
zapravo svega to moemo zamisliti, vie ne postoje razlike ak ni u kulturnom pogledu sutinski razliitim civilizacijama,
dravama i narodima. Svi su isti. Crni i bijeli, razvijeni i nerazvijeni, evropljani i afrikanci postaju sve vie izmjeani i isti. Jedan
Japanac i jedan Francuz oblae Pradu, jedu u Mcdonalds-u, navijaju za Juventus, sluaju Madonu, gledaju CSI, u koli ue
gotovo identino gradivo, provode gotovo identine dane. Kulturna industrija zaista sprovodi u djelo ideju o jednoj civilizaciji i
jednoj kulturi. Ali, pri tom ona ne postupa u duhu stoike ideje ksmopolisa. Njen princip je asimilacija, odnosno
ukalupljavanje svih naroda u jednu formu kulture tako to potiskuje njihovu izvornu, matinu kulturu. Po svome duhu
prosvetiteljska zamisao toleramcije, nazvana multikulturno drutvo, pretvara se u represivni kosmopolitizam koji porobljava
nacionalne kulture stvarajui jednu Svjetsku Imperiju. Ona je potuno razliit fenomen od imperijalizma, jer ne uspostavlja
teritorijalni niti formalno-pravni aparat vlasti, ve se, kao visokosofisticirani princip vladanja iri putem mree. Vidjeti: Hard
Michael, Negri Antonio, Imperija [IGAM; Beograd 1991], str.8-12, up.str.193.
95

Ibid., str.151.
Ibid., str.129.
97
Ibid., str.134.
98
Ibid., str.131.
96

Page | 21

oni smjenjuju to je mogue veom brzinom. Za njihovo praenje neophodna je koncentrisana panja,
disciplinovano praenje, jer bi se inae izgubila nit dogaanja. Takva vrsta panje onemoguava uvid u
cjelinu djela, koje i nema, i stoga vodi krljanju predodbene moi ovjeka.99 Stvara se permanentna
napetost koja blokira matu gledaoca i svaku mogunost da on u jednom hermenautikom aktu djelu
nadogradi neto svoje. Poenta je da se tei eliminaciji misaonog napora od strane konzumenta, kome nisu
potrebne vlastite misli, jer proizvod propisuje svaku reakciju Briljivo se izbjegava svaka logika
veza koja bi iziskivala sposobnost duha.100 Sutinska uloga svakog pravog djela - da u svojoj
ogranienosti reflektira cjelinu potpuno se odbacuje. Na isti nain i konzumenti masovne kulture gube
mogunost da sagledaju cjelinu, i stoga gube i mogunost da toj cjelini uskrate podrku.101 Dominantna
tendencija ka jednostavnim rijeima i reenicama, nesposobnost izraavanja kompleksnog sadraja,
manifestacija je ovog procesa u jeziku.
Poseban segment cijele ove prie je pomjeranje teita u procesu socijalizacije od porodice, i
naroito oca, te obrazovnih ustanova, ka sredstvima masovne kulture. Danas su roditelji na planu
socijalizacije potpuno inferiorni u poreenju sa virtualnim autoritetima izmiljenih likova. Jedno dijete e
u izboru izmeu autoriteta roditelja koji jede, mora da spava, ponekad je umoran, jednom rjeju realan
ovjek, i autoriteta nekog od filmskih ili medijskih likova koji su uvijek savreni, lijepi, odmorni, bogati i
sl., odabrati autoritet ovoga drugoga. Zato ovi virtualni likovi postaju glavni tvorci vrijednosnih i drugih
normi novih generacija.102 Zahvaljujui ovakvim mehanizmima svijesti virtuelni sadraji postaju kljuni
dio kulture za dananju djecu i temelj stvaranja novih kodeksa ponaanja. Pokazuje se da je ideal

99

Ibid., str.132-133. Djela se grade tako da za adekvatno shvatanje trae brzinu, verziranost, no zabranjuju gledaocu misaonu
aktivnost ukoliko ne eli da mu promakne neka od injenica koje jure. Horkheimer i Adorno ovdje prepoznaju skriveni uticaj
arhitektonske strukture Kantovog sistema, - organizacija itavog ivota iz sastavnih dijelova koji ine cjelinu bez reflektovanog
sadraja. [op.cit., str.96]
100
Ibid., str.143.
101
Masovnu kulturu odlikuje prije svega njen reproduktivni karakter, reprodukcija uvijek istog. [Ibid., str.140] Posebnost i
originalnost , ukoliko su ti termini uopte primjenjivi na masovnu kulturu, svela se na neto drugaiji stajling, novu liniju rua za
usne ili drugaije pakovanje. [Ibid., str.160] Kulturna industrija stvara vrlo malo sutinski novoga ali zato neprekidno
reprodukuje poznata djela upakovana u nove omote. Ona gui genijalnost ali zato neprekidno traga za talentima. Stroj rotira na
istom mjestu sprjeavajui svaku promjenu jer samo univerzalna pobjeda mehanike produkcije i reprodukcije obeava da se
nista nee promjeniti, da e sve ostati po starom, da se nee pojaviti nita to ne bi odgovaralo. [Ibid., str.140] Analizirajui
razarjui uticaj tehnologije na individualnost Adorno i Horkheimer ukazuju na sutinsku promjenu do koje je dovela pojava
radija kao medija masovne komunikacije: Telefon je pojedincima jo uvjek doputao da igraju ulogu subjekta. Radio pretvara
sve sudionike u sluaoce da bi ih autoritarno izruio meusobno jednakim programima stanica. [Ibid., str.128] Gledalac je
sveden na pasivnog primaoca odreenih sadraja, bez mogunosti da sam utie na program. ovjek postaje slualac- onaj koji
slua. On nema pravo na repliku. Odluujui korak u tom pravcu uinjen je sa pojavom televizije koja kao i radio koristi princip
jednosmjerne komunikacije, ali sa znatno monijim mogunostima.
102
Mehanizam medijske socijalizacije vrlo slikovito opisuje uro unji [Ribari ljudskih dua, Mladost, Zagreb 1976] kada
navodi kako se jedne noi njegov dvogodinji sin probudio i kao iz topa grunuo: Stedite kod lugobanke. injenica da je
dijete mehaniki ponovilo na televiziji esto ponavljanu reklamu: tedite kod Jugobanke ukazuje na neke vrlo vane zakljuke:
dijete pamti i ono to ne razumije; nesvjesno ponavlja ono to ne razumije; ono ui i kada nije svijesno da ui; ono usvaja poruke
prije nego to je u stanju da ih u iskustvu provjeri; njegovo ponaanje je jednim bitnim dijelom pod kontrolom unesenih sadraja.
Page | 22

individualizma takoe preokrenut: mi ne postupamo shodno naoj prirodi. Naa prvobitna priroda je ona
priroda koju smo imali prije nego to su je mass media oblikovala prema svojoj prirodi.103
Prekret od sredstva oslobaanja ka manje-vie skrivenom sredstvu dominacije moda se
najjasnije moe ispratiti na primjeru masovnih medija informisanja kakve su TV, radio, dnevne novine,
internet i sl. Njihova uloga zamiljena je kao sredstva proliferacije znanja i instrument irenja
komunikacija. Sve do industrijske revolucije, sredinom XIX vijeka, informacija je bila dostupna samo
eliti, i to kako u smislu upotrebe, tako i u smislu plasmana. Pojava dnevnih novina odigrala je istorijsku
ulogu ruenja takvog poretka i stvaranja nove ere javnog mnijenja. Novine su, stavljajui rije na
raspolaganje itaocu-graaninu dale rije politikom tijelu simbolizujui demokratiju koja se raala.104
Niko vie nije imao eksluzivno pravo da govori i razmilja u ime drugih, a graani su, zahvaljujui
informacijama koje su dobijali preko medija, bili u stanju da kontroliu vlast. Mediji su bili sredstvo
graana protiv uzurpacije vlasti i predstavljali su specifinu etvrtu vlast.105 Meutim, kasniji razvoj
medijske sfere potpuno je preokrenuo stvar, i od medija stvorio osnovno oruje manipulacije, u pravcu
toga da mediji vie ne slue prvenstveno da prenesu informaciju do autentinih pojedinaca koji na
osnovu toga mogu modelirati kako svoje vlastito ponaanje, tako i vrednovati ponaanje elita. Ideja je bila
da ovjek kao racionalno bie moe obavljati raciom verifikovane operacije samo ako ima adekvatan uvid
u stvarnost. Funkcija medija bila je da omogui taj uvid. Sada meutim, mediji u odreenom smislu
proizvode informacije, proizvodei na taj nain istinu. Bezbrojna istraivanja dokumentuju ovu tvrdnju,
a, npr. izvjetavanja CNN-a o ratu u Bosni, i bukvalno formiranje stavova zapadne javnosti za vrijeme
sukoba na prostoru bive SFRJ, pokazala su na koji se nain istina moe proizvoditi i plasirati u svrhu
odreenih centara moi.106 Kako se vie razvijaju tehnoloka sredstva produkcija istine ide u pravcu
stvaranja potpuno novog virtualnog svijeta, gdje ovjeku pojedincu postaje sve tee, ako ne i nemogue,
razaznavati stvarno od virtualnog. Simulakrum, kreiran od centara moi, postaje jedina zbilja. Drugi vid
prodora neistine u informaciju vezan je za hiperprodukciju informacija. Informacije su zbog eksplozije,
103

M.Horkheimer, T.Adorno, op.cit., str.92. Izvanredno zapaanje je da je ova crta dominacije zametnuta ve u Kantovoj teoriji
spoznaje, u njegovom interpretiranju granica iskustva kao transcendentalnih uslova spoznaje: prostor, vrijeme i kategorije a
priorni su uslovi spoznaje vanjskog objekta: Kant je ve intuitivno naslutio ono to je tek Hollywood svjesno ozbiljio: slike se
ve prilikom njihovog vlastitog proizvoenja unaprijed cenzuriraju po standardima razuma u skladu s kojim e ih se kasnije
promatrati. Zapaanje kojim se potvruje opti sud ve je taj sud priredio i prije nego to se poelo zapaati. [Ibid.]. Up: G.E.
Rusconi, op.cit., str.228-229. G.Garrard [op.cit., str.195] ukazuje da je ovo zapravo antiprosvetiteljska, i ak romantiarska linija
kantovstva, koja odstupa od dominirajue linije Prosvetiteljskog racionalizma po modelu tabula rasa.
104
Bal Fransis, Mo medija [CLIO , 1989], str.9.
105
Rammone Ignacio, Peta sila [u: Le Monde Diplomatique, Izdanje na srpskom jeziku, br.32. Beograd, okt. 2003].
106
U okviru transformacije uloge medija promjena koja ilustruje opti tok je vrsta i priroda njihove instrumetnalizacije. Ranije su
mediji podlijegali instrumentalizaciji prije svega usljed svoje finansijskoj ovisnosti od vladajue nomenklature, dok danas kljune
medijske kue i same ine tu vlast. U sadejstvu sa multinacionalnim ekonomskim korporacijama najvee medijske grupacije,
poput News corps, AOL, Microsoft, Google, RTL Group, France telekom, i dr., ine stvarnu vlast i imaju vei uticaj nego veina
svjetskih drava i vlada. Ovaj trust vlasti gotovo u cjelini kontrolie sredstva masovne komunikacije. Tako npr. u podruju vijesti
dominira mali broj agencija koje obezbjeuju informacije za dnevne listove ,TV i radio stanice irom svijeta. etiri najvee
agencije Reuters, France-press, AP i UPI, obezbjeuju 90% ukupnog svjetskog informativnog materijala. Monopol im
omoguuje da profilisanjem sadraja vijesti formiraju stavove svojih gledalaca.
Page | 23

umnoavanja, preobilja, proete laima, proarane dezinformacijama i glasinama. Ranije je istina bila
ugroena usljed pomanjkanja informacija, dok danas istina postaje nepristupana jer se ne moe razaznati
u beskonanoj koliini informacija koje je bukvalno zaklanjaju. Istina nestaje iz vidokruga uma.
Promjena prirode medija, - od sredstva kontrole vlasti na sredstvo kojim vlast vri manipulaciju, i od
sredstva irenja znanja na sredstvo blokade uvida, tipian je primjer sposobnosti industrijsko-tehnoloke
kulture da sebi suprotstavljene sisteme preobrati u vlastito oruje. Djelovanje masovne kulturne industrije
tako dovodi do toga da se umanjuju sposobnosti pojedinca da nezavisno i kritiki misli, a time i do
nespremnosti za bilo kakvu radikalnu akciju. Razvodnjavajui djela elitne kulture, instrumentalizujui i
relativizujui pojam istine, masovna kultura proizvodi zatucanog ovjeka konformizma, standardizovanog
ovjeka i tipizirane obrasce djelovanja. Centri moi putem masovnih medija mogu da nametnu svoju
ideologiju, obezbjede pasivnost razvodnjavajui energije otpora, i na taj nain odravaju status qvo:
Bezobzirno jedinstvo kulturne industrije svjedoi o jedinstvu politike upravljanja. Pobjeda civilizacije je
suvie potpuna da bi bila istinita.107 Kontrola nije prestala niti je manje mona, ona je postala samo
manje oiglednom.
Kulturni monopol omoguava da se dominacija odvija humano, bez upotrebe neposredne
fizike sile. Iskljuivo efikasnom, nauno obezbjeenom manipulacijom, nenasilnim putem uspjeva se u
linost pojedinca fiksirati sistem ideja koje slue poretku. Formalnopravna sloboda i dravna zatita
garantuje se svima. Tako npr., niko danas ne moe odgovarati za propagiranje bilo kakvog sistema ideja
iz arsenala objektivnog uma, poput npr. antidemokratskih, nacionalistikih, antivladinih, pa ak i
ekstremistikih ideologija, ali je zato svako od najranijeg perioda ukljuen u sistem crkvi, klubova
profesionalnih udruenja i drugih odnosa koji predstavljaju najosjetljiviji instrument socijalne
kontrole.108 Ako se neko eventualno odlui izai iz propisanog kliea on je osuen na underground
egzistenciju koja je nemona da na bitan nain ugrozi sistem. Kontrola je bezbolna kontrola, a ovjek
ima samo izbor izmeu toga da sudjeluje ili zaostane: provincijalci koji nasuprot bioskopu i radiju poseu
za vjenom ljepotom i diletantskom pozornicom, politiki su ve tamo gdje masovna kultura tek tjera
svoje privrenike.109 Oni su usamljenici, autsajderi. Ko je, npr., neefikasan u ekonomskom smislu, ko ne
uestvuje u sistemu bar u toj mjeri da pokuava uspjeti, ne doivljava se vie kao ovjek nerealizovan u
jednom segmentu ivota. Naprotiv, on se osporava kao linost, kao ljudsko bie u cjelini.110 Izuzetni
mehanizam kojim masovna kultura diskredituje svakog ko pokua da se iskljui iz njenog domena otkriva
zagonetku njene snage. Ona ne lomi otpor silom, ak i kada je u pitanju potpuni monopol sile. Ona lomi

107

M. Horkheimer, T. Adorno, op.cit., str.140.

Ibid., str.155.
109
Ibid., str. 53.
110
Ibid., str.155.
108

Page | 24

otpor time to ga predstavlja smijenim, besmislenim i nazadnim. Kulturna industrija ima iznenaujuu
mo da suprotstavljanje asimiluje u sebe i uini ga vlastitim orujem.111
Ogovor na pitanje zauujue i nezabiljeene efikasnosti savremene dominacije lei u injenici
da se manipulacija koja se sprovodi kulturnom industrijom sutinski razlikuje od ranijih oblika
kontrole.112 Na prvom mjestu je injenica da manipulacije ljudi nisu uopte ni svjesni poto se ona odvija
nenasilnim putem. Prinuda se ne osjea - besmisleno se suprotstavljati onome ega nema. Manipulacija
nije institucionalizovani oblik moi, pa zato mo ne mora da se primjenjuje otvoreno usljed ega
graanima ostaje prikrivena.113 Drugo, manipulacija koristi i zasniva se na naunom poznavanju ovjeka.
Dostignua nauke, posebno psihologije i sociologije, daju ogroman uvid u dubinska podruja ovjeka i
drutva to omoguava da manipulacija pogaa pravo u cilj.114 Pri tome, manipulacija, zahvaljujui
sredstvima masovne komunikacije ima znatno proirene dimenzije moi. Ove osobine daju za pravo
dijegnozi koja glasi da se moderno drutvo moe oznaiti kao prosveeni totalitarizam.115 I na kraju,
ali i odluujue, je to to je sama linost ovjeka potpuno razorena djelovanjem industrijsko-tehnoloke
civilizacije, u smislu otudjenja, nemogunosti realizacije i sl. da je otpor postao daleka, maglovita iluzija.
Danas je postalo gotovo nemogue evocirati znaenje proklamovanog cilja autentine linosti. Profil
linosti koji je kompatibilan sa industrijsko-tehnolokom civilizacijom je linost totalnog komformizma,
nespremna na bilo kakvu linu inicijativu, koja na instinktivnom nivou trai da bude voena i da se
pretvari u raf u sistemu. Uzimajui u obzir sve ove skrivene faktore, kao odluujui racionalni argument
uspjaha kulturne industrije, masovne kulture i na njima bazirane dominacije moe izdvojiti injenica da
one predstavljaju kulturni izraz industrijsko-tehnoloke civilizacije. A ta civilizacija zaista postie u
istoriji nezabiljeene rezultate produktivnosti. Ona obezbjeuje materijalno blagostanje za najvei mogui
broj ljudi: - Takvo drutvo moe sa pravom zahtjevati prihvaanje svojih principa i institucija.116 Svaka
111

ini se da mo vladara kulturne industrije najjasnije oslikava fenomen reklame. Reklama omoguava da se potinjeni ubijede
da npr. zimi hodaju otkrivenog stomaka, a ljeti da obuku izme do iznad koljena. Strunjaci za reklamu su u pravu kada tvrde da
uspjeh u prodaji nema bitne veze sa kvalitetom ili smislom proizvoda. Zaista se sve moe prodati samo ako se proizvod reklamira
na pravi nauni nain. Ako se desi da se proizvod koji se pojavi na tristu ne prodaje, da ne odgovara namjenjenoj stvarnoj
potrebi, to ne znai da e se od toga proizvoda odustati. Kulturna industrija prelazi na proizvodnju potrebe za tim nepotrebnim
proizvodom. Ljudi se izloeni juriu reklame ubjeuju da im je neophodan ba taj suvini proizvod. Za razliku od oglasa u
novinama koji se upuuje svjesnom, racionalnom itaocu, reklama je upuena na zadovoljavanje nagona i emocija. Raklamni
plakat se naprosto dopadne, kao i npr. cvijet, a besmisleno je pitati zato je cvijet lijep. Logika analiza bilo koje reklame po
pravilu e pokazati da je ona besmislena. Meutim, kada se ta ista reklama analizira psiholoki pokazae se da je ona zaista
remek-djelo. Kulturna industrija na zastraujue uspjean nain primjenjuje dostignua psihologije u poznavanju ovjeka. Veina
ljudi nije svjesna svojih potreba koje su u podruju podsvjesti ili u podruju nesvjesnog to omoguava dubinskim
manipulatorima da grade svoj uspjeh. Na potrebe iz podruja podsvjesti mogue je uticati vjetim manipulisanje spoljanjim
akcidentima, tipa slika, zvukova, rijei, a da ovjek toga nije ni svjestan.
112
H.Arendt, op.cit., str.468-492.
113
Ibid., str.139.
114
Jedan odlian primjer je masmedijalna obrada holokausta, gdje se pria do te mjere banalizuje da postaje primjer Happy End-a
prie o preivjelima umjesto kritika stvarnosti. Vidjeti: Clausen Detlev, Granice prosvetiteljstva [XX vek, Beograd 2003],
str.12 i dalje.
115
G.Garrard, op.cit., str.168.
116
H. Marcuse, ovjek jedne dimenzije, str.21.
Page | 25

opozicija protiv tako produktivnog sistema, koji uz to obeava za budunost utopiju potpunog razrjeenja
problema ekonomske prirode, ini se protivna zdravom razumu. Tehnika kontrola i industrijska
civilizacija prezentuju se kao in concreto ostvarenje Uma u svrhu blagostanja ovjeanstva. Element
dominacije, ak i kada se prizna, susree se sa argumentom da je u sutini potpuno irelevantno da li se
porast zadovoljenja potreba ostvaruje u okviru autoritarnog ili neautoritarnog sistema, jer sam taj porast
oigledno pokazuje svoju opravdanost. Argumentacija ove vrste previa sutinu problema a to je
represivna funkcija drutvenog izobilja.117 Svemona proizvodnja pokazuje se kao svemona
proizvodnja suvinoga, a neograniena konzumacija kao neograniena konzumacija suvinog. Mogunost
da se ovjeanstvu ponudi neograniena konzumacija ne oznaava da e konzumenti biti slobodni. To je
iluzija slobode koja na istinsku slobodu zaboravlja kroz neogranienu konzumacija suvinog. Dominacija
se proiruje samo u ruhu izobilja i slobode. Transformacija upravljanja deava se kao "epohalni pomak od
disciplinarnog drutva ka drutvu kontrole.118 Disciplinarno drutvo Novog svjetskog poretka upravljanje
obavlja kroz disciplinarne, najee, institucionalizovane centre, i kroz disciplinarne ustanove [porodica,
kola, fabrika]. U takvoj formi vladanja ne vlada se samo nad politikim ili ekonomskim sektorima
angamana jedinke, ve se linost obuhvata u totalitetu i na bazi takvog totaliteta zapravo sama linost
[svaka pojedinano] postaje atom vlasti.119
ini se da, kako tehniko znanje iri vidokrug ovjekove misli i djelatnosti, tako se izgleda smanjuje
njegova autonomija kao individuuma, njegova sposobnost da se odupre narastajuem aparatu masovne
manipulacije, njegova snaga imaginacije, njegov nezavisni sud. Napredak tehnikih sredstava
prosvjeivanja praen je procesom dehumanizacije. Tako progres prijeti da poniti sami cilj za koji se
oekuje da ostvari ideju ovjeka. [M. Horkheimer, Pomraenje uma, str.9]

Ova mrana dilema koju je Max Horkheimer izrekao 1949. godine, po svemu sudei danas se realizovala.
Teza da proces koji se deava u samom miljenju vodi sistemu zabrane miljenja i mora najzad zavriti u
subjektivnoj gluposti, predvienoj u objektivnom idiotstvu itavog ivotnog sadraja120 danas je za
mnoge stvarnost svakodnevice. Obeanje Prosvetiteljstva [Foucault] da se upotrebom razuma dostigne
sloboda, preokrenulo se u dominaciju putem razuma. Prosvetiteljstvo je ovdje jedan epohalni primjer
kako put u pakao moe biti poploan velianstvenim i besprijekornim namjerama. Materijalni razvoj,
ponos zapadne civilizacije, samo je privid progresa koji nevjeto prikriva idiotizaciju egzistencije i
pobjedu apsurda. Sam po sebi on nije dovoljan za humanizaciju uslova svijeta.
117

Ibid., str.26.
M.Hard, A.Negri, op.cit., str.36-37. G.Garrard, [op.cit., str.37, str.168, i dalje], u kontekstu protivprosvetiteljstva termin i
znaenje disciplinarnog drutva izlae preko radova Michel Foucault-a.
119
Oblici dominacije su se promijenili; postali su sve vie tehniki, proizvodni, pa ak i blagotvorni; otuda su se, u
najnaprednijim oblastima industrijskog drutva, ljudi uskladili i izmirili sa sistemom dominacije u do sada nepoznatim
razmjerama. [H.Marcuse, Eros i civilizacija, str.7.]
120
M.Horkheimer, Pomraenje uma, str.134.
118

Page | 26

4. Zakljuak
Kritika pretenzije Uma svedenog na Ratio koju su prezentovali frankfurtovci, pokazala je neke od
skrivenih slijepih ulica takvog puta. Kljuni doprinos je da su kategorije koje opisuju iracionalna
podruja, poput psihoanalitikih termina, vraane u okvire legitimne naune analize.121 Protjerivanje
iracionalnih idola iz interpretacije stvarnosti, ograniavanje nauke na podruje racionalnog,
vulgarizovano shvatanje progresa, itd., nije se pokazalo kao dovoljan metodoloki obim za adekvatan
pristup stvarnosti. Naalost, to je skretanje plaeno zastraujue velikom cijenom masovnim pokoljima
svjetskih ratova. Prelaz od Moderne ka Postmoderni u ovom aspektu najjednostavnije moe biti opisan
kao proirivanje interpretativnog fundusa kategorijalnim aparatom koji ne moe biti zatvoren u okvire
striktnog racionalizma, naroito binarne poretke karakteristine za silogistiki model miljenja. Bez
obzira ta mislili o pojedinim specifinim analizama frankfurtovaca [na koji nain, na primjer, vrednovali
njihovu manju ili veu marksistiku provinijenciju, koja se naroito manifestuje u protoprosvetiteljskom
insistiranju na pitanju razotuenja i mogunosti nerepresivne civilizacije na bazi ekonomskog razvoja],
Frankfurtski krug nesumnjivo je jedan od vanih i nezaobilaznih doprinosa u tom prelazu. U pitanju je
jedan impozantan pokuaj da se, na bazi kritike racionalizma, a-racionalne kategorije bitka kao Erosa,
volje i sl., ukljue u drutvenu misao i politiki sistem.

The Dead End of the Enlightenment

Abstract: In this peaper we tematise the critic of of the project of the
Enlightenment as implemented by the critical theory of the Frankfurt Circle. In
their attempt to solve an unexpected event of perverting fundamental ideals of
Modernism, the Frankfurters placed a special emphasis on the categories of
rationality and freedom, then practical manifestations of those ideals such as
cultural proliferation in the form of mass culture. All these ideals were betrayed in
concrete historical events in XX century. The results of researches undertaken by
the Frankfurt Circle show, that such betrayals are not the consequence of random
characteristics of the environment, but originate from the very logic of Modernism,
whose key ideals, through their inner logic, tend to turn into their contradiction.
Key words: the Frankfurt Circle, the Enlightenment, rationality, freedom, mass
culture

121

H.Marcuse, Eros i civilizacija, str.91.

Page | 27