MORALNI RAZVOJ

Emina Hošić
 UVOD
• Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose
i prosuđuju šta je dobro, a šta zlo. Moral je nešto objektivno kao oblik
društvene svjesti, sistem običaja, navika, normi. To je također zahtjev
društva za određenim ponašanjem, odnosno, principima koji određuju kako
nešto treba da bude. On je relativan, nije isti u svim društvenim grupama i
historijskim periodima. Centralne vrijednosti morala su: dobro, ispravno i
pravedno.

• Moral se oslanja na svijet i svijest pojedinca, a kao sankcije za nemoralno

ponašanje javljaju se grižnja savjesti, prijekor ili bojkot okoline.

• Dobro je najveća moralna vrijednost. To je ljudska osobina koja odgovara

biti čovjeka. Čovječnost je dužnost svakog pojedinca, uslov dobrog života.
To podrazumijeva saradnju sa drugim ljudima, dijalog, ljubav i
dostojanstvo osobe.
Govoreći o čovjeku, homo sapiensu,
razumnom biću, kad pomislimo na
suprotnosti ''dobra'' i ''zla'',
automatski ta dva pojma vezujemo
uz moralnost. Stoga bi jedno od
pitanja moglo biti i: rađa li se dijete
s već utemeljenom moralnošću i
moći razgraničenja dobroga od zla
odnosno je li moralni razvoj
uvjetovan genetski, naslijeđem ili je
pak riječ o utjecaju okružja u
izgradnji i poticanju moralnoga
razvoja i moći prosudbe i
razgraničenja dobroga od zla te
priklanjanja jednoj od dviju
krajnosti: čistome dobru ili čistome
zlu?
Pojmove ''dobar'' i ''zao'' osmislio je čovjek kao
termine za pojašnjenje nečega što je sam definirao
prihvatljivim ili neprihvatljivim ponašanjem,
razmišljanjem, djelovanjem...
U jednoj društveno-kulturnoj sredini pojam dobra
može predstavljati nešto sasvim drugo od pojma
dobra u nekoj drugoj društveno-kulturnoj
zajednici.
 Moralno vaspitanje
• Moralno vaspitanje je ljudske jedinke je vrlo složen i dugotrajan
proces. Dijete je po rođenju biološko biće, i ono kroz razne kontakte
sa roditeljima i drugim osobama se socijalizuje i postaje društveno
biće. Pravilnim vaspitanjem ono postepeno prevazilazi egoizam i
egocentričnost i svejesno ili nesvjesno usvaja određene oblasti
kulturnog i moralnog ponašanj; razvija karakterne i voljne osobine
kao što su: poštenje, marljivost, odgovornost, hrabrost itd.
• Istinska moralnost predstavlja ponašanje koje je usklađeno sa
standardima date sredine, odnosno kulture i rezultirana je
samoodgovornošću i svješću pojedinca.. Ona se postepeno razvija i u
povoljnim životnim okolnostima tj.dijete je počinje ispoljavati u
periodu adolescencije.
• Da bi se djete ponašalo u skladu sa određenim društvenim navikama,
neophodno je da ono dodstigne određeni stepen intelektualnog
razvoja, kako bi moglo da adekvatno procjenjuje šta je dobro,a šta
nije i zašto je nešto dobro ili nije dobro.
 Prema E.Herloku u razvoju istinske moralnosti
postoje dvije odvojene (posebne) faze:

1.) razvoj moralnog ponašanja

-razvija se postepeno, jer dijete prvo uči da se ponaša u skladu sa zahtjevima i
očekivanjima svojih roditelja, vršanja, nastavnika i drugih osoba, najčešće putem
nagrađivanja ili kažnjavanja, imitacije, identifikacije i razmišljanja.
Ukoliko su ti moralni standardi ujednačeni u porodici, u školi i grupi vršnjaka, utoliko
će ih dijete lakše učiti i više poštovati, a u suprotnom ako se na jednom mjestu na
nekom pravilu više insistira, a na drugom ne onda kod djeteta dolazi do konfuzije.

2.)razvoj moralnih pojmova

-se također razvija postepeno.
U početku, malo dijete nije intelektualno zrelo da bi se moglo shvatiti apstraktna
značenja pojma dobro i loše. Ono se ponaša na određeni način zato što se to od
njega tako traži, ali ono ne shvata zašto je dobro ono što čini ili zašto nešto
pogrešno radi i zašto se kažnjava. Drugim riječima, dijete ne razumije razgovore,
odnosno suštinu moralnih pravila. Tek oko 10-te godine ono je sposobno za
mentalno uopštavanje, odnosno da primjenjuje određena moralna načela u
različitim situacijama.
Tako npr. dijete je u mogućnosti da shvati da se pojam krađe ne
odnosi samo na krađu konkretnog predmeta-igračke, već i na
nedoživljeno prisvajanje drugih vriejdnosti; olovke, novca,
bicikla i sl. I prije 5-te godine dijete se plaši kazne za određeni
postupak, ali ono ne osjeća krivnju zbog takvog postupka. U
poznom djetinjstvu, zahvaljujući intelektualnom sazrijevanju i
stečenim iskustvima u porodici, školi i grupi vršnjaka, dijete
formira određene moralne vrijednosti koje predstavljaju
osnovu njegovog kasnijeg ponašanja. Krajem djetinjstva ono
dosta uspješno procjenjuje da li je ponašanje drugih osoba
usklađeno sa društvenim normama ili nije, spremno je da ih
kritikuje za loše postupke, ili da osuđuje i sebe za slične greške.
 Prema učenju Pijažea, moralnost se sastoji iz sistema pravila i njemu
suštinu čini poštovanje tih pravila. On razlikuje tri moralnosti i to :

1.)Moral prinude, koji dominira kod djeteta do 7-8 godina, i karakteriše ga

moralnost autoriteta. Biti dobar za dijete znači biti poslušan, odnosno
izvršavati naređenja roditelja ili drugih osoba.

2.)Zrelija moralnost, nastupa oko 10-te godine. Od tada dijete usklađuje svoje
ponašanje prema unutreašnjim principima, a ne autorativnim zahtjevima.

3.)Moralna autonomija, ogleda se u moralnom poštenju, vođenju računa o

aktivnostima i namjerama drugih i ličnom postupanju u skladu sa
unutrašnjim moralnim načelima. Dijete dakle, postupa na odgovarajući
način zato što smatra da je to ispravno i zato što tako hoće da se ponaša, a
ne zato što to mora.

Moralni razvoj po Pijažeovom mišljenju je uslovljen intelektualnom razvoju

djeteta.
Pijaže polaze od predpostavke da za moralni razvoj prati
kognitivni razvoj pojedinca. Na početku svog moralnog
razvoja karakterističan je heteronomni moral. Dijete
shvata moralne propisa kao nešto što je apsolutno i
nepromjenjivo. Moralni principi odnose se na sve situacije i
ne mogu se dogovorom mijenjati. U tom periodu dijete ne
razlikuje namjeru od nehaja i traži da se krivac kazni
prema šteti koju je napravio, ali i svi oni koji su mu bliski i
pri tome ne vodi računa o namjerama koje su postojale.
Još nešto je karakteristično za ovaj period, a to je
nemogućnost da se preuzme tuđa uloga i da se razumiju
osjećanja drugih. Tek sa razvojem apstraktnog mišljenja
(od desete godine) dijete javlja se autonomni moral, kada
dijete prihvata osnovne principe kao svoje i razumjevanje
da mu oni omogućavaju da živi zajedno sa drugim ljudima.
U tom periodu javlja se uzajamno poštovanje i uvažavanje
drugih osoba i formira se pojam pravde i pravednosti.
 Kolberg je ovu teoriju još više razradio i proširio. On govori o trima fazama
moralnog razvoja (predkonvencionalna, konvencionalna i
postkonvencionalna) i svaku fazu dijeli sa dvije pod faze. Ono što je za ovaj
tekst bitno ali što može da objasni veliki dio onoga što se dešavalo na ovim
prostorima su istraživanja koja pokazuju da veliki broj ljudi, ne dosegne,
postkonvencionalnu, poslednju fazu moralnog razvoja. Najveći broj ljudi
ostaje na konvencionalnoj fazi i njihov moral se najlakše može opisati putem
zlatnog pravila "Čini drugima ono što želiš da drugi čine tebi". Ovi ljudi su
svjesni da su društvena pravila neophodna i da ih se moramo pridržavati, jer
jedino tako možemo spriječiti sukobe ličih interesa i obezbijediti opšte dobro.
Kod ljudi na ovom stepenu moralnog razvoja neophodno je postojanje
spoljašnih zakona i pravila, jer autonomni moral nije još dovoljno razvijen.
Na ovom stadijumu moralnog razvoja čovjek nije human i dobar, on je samo
svjestan životinje u sebi koja se pravilima mora kontrolisati .
Ono što svakako ne smijemo zaboraviti jeste i to da čovjek živi u okruženju
koje manje ili više utiče na njegov razvoj. Pojedini autori koji se bave
razvojem moralne svijesti naglašavaju da neke sredine u kojima živimo ne
pogoduju razvoju autonomne moralne svijesti ili ponašanje u skladu sa našim
moralnim principima. U autoritarnim društvima promovišu se vrline
poslušnosti i u takvom društvu nije nimalo lako steći autonomnu moralnu
svijest i ponašati se u skladu sa vlastitim moralnim načelima.
Sa razvojem društva pojavila se potreba da se
određenim pravilima reguliše ponašanje unutar tog
društva i tako nastaju društvene norme. Moralna
svijest slično stavovima sastoji se od tri
komponente: kognitivne, emocionalne i konativne
komponente.
*Kognicija-nam omogućava da usvojimo znanja o
moralnim principima i da adekvatno
primjenjujemo opšte principe na pojedinačne
slučajeve.
*Emocionalna komponenta su sva ona osjećanja
koja se vezuju za postupke koji se ocjenjuju kao
moralni ili nemoralni.
*Konativna (motivaciona) komponenta pokazuje
nam spremnost da se djeluje u skladu sa moralnim
principima ili protiv moralnih principa.

Sve ove tri komponente su bitne za pravilan i

normalan moralni razvoj. U slučaju da dođe do
nedovoljnog razvoja jedne od ove tri komponente
dolazi do patoloških pojava kod pojedinac
(psihopatija i dr.)
 Faktori moralnog razvoja
Kao najzančajniji faktori razvoja dječije moralnosti smatraju se: porodica, drugovi, škola,
inteligencija, pol i rekreativne aktivnosti.Porodica ima poseban značaj na socijalizaciju djeteta
uopšte, pa prema tome i na njegov moralni razvoj. Roditelji kao i ostali članovi porodice
predstavljau osnovni model djetetovog ponašanja. Kroz porodicu se prelama širok spektar
društvenih zahtjeva i imperativa koji se i postepeno prenose na dijete. Pravilno usmjeravanje, lični
primjer i dosljednost roditelja predstavljaju osnovni preduslov za razvoj istinske moralnosti kod
djeteta.U obitelji dijete stječe moralni odgoj, a ovaj najviše ovisi o sredini u kojoj živi. Roditelji
utječu na stvaranje moralnih spoznaja, uvjerenja, stavova, ponašanja i djelovanja.I moralno
odgajanje mora biti ovisno o uzrastu, primjereno dječjoj dobi. Čitav obiteljski život-dnevni red,
odnosi među članovima obitelji, vedra i radna atmosfera-predstavlja situacije iz kojih dijete može
stjecati moralno iskustvo i norme zajedničkog ponašanja.Zadatke moralnog odgoja školskog djeteta
ostvarujemo preko ovih sadržaja: odgoj u duhu humanizma, pripreme za društveni život, odgoj u
duhu patriotizma, uobličavanja pozitivnog odnosa prema radu i pozitivnog odnosa prema
materijalnim i duhovnim vrijednostima
Pored porodice faktor u moralnom razvoju ima i škola.
Škola također daje vrlo značajan doprinos razvoju dječije moralnosti. U njoj dijete uči
određena pravila, proširuje svoja saznanja, samodisciplinuje se. Ukoliko je odnos
između djeteta i druge djece u odjeljenskom kolektivu, kao i između djeteta i
nastavnika dovoljan, onda se time stvaraju uslovi da se bolje nauče, prodiskutuje,
procjene i praktično verifikuju određene norme moralnog ponašanja.
Inteligencija omogućuje djetetu da razvije određene moralne pojmove, da ih primijeni
i da shvati poljedice svojih i tuđih postupaka. Djeca niske inteligencije teško
shvataju suštinu moralnih načela i njihovo osjećanje krivive za loše postupke je
incuficijentno. Međutim, i neka djeca normalne inteligencije pokazuju moralnu
defektnost, jer i pored toga što uspješno evaluiraju šta valja,a šta ne, ona ne
pokazuju dovoljno volje i spremnosti da usklade svoje ponašanje sa određenim
saznanjima i društvenim pravilima.
Grupa vršnjaka je bitan činilac razvoja dječije moralnosti. Još u predškolskom
periodu dijete provodi znatan dio vremena sa drugom djecom i tako usvaja
određene norme ponašanja: slijede određene uzore, procjenjuje ispravnosti tuđih
postupaka i provjerava svoje postupke. Ukoliko su grupne norme bliske onim koji
važe u porodici utoliko će se one lakše usvajati, u suprotnom može doći do
znatnijih konflikata.
 Pol, po mišljenju stručnjaka, sam po sebi ne derminiše tok moralnog
razvoja djeteta. Međutim, s obzirom da se u porodici, za djecu različitog
pola prožimijen juju donekle različiti načini vaspitanja, to može uticati na
izraženost njihovih moralnih karakterisitika. Tako npr.dječacima se više
tolerišu nestašluci i potencira hrabrost, ako kod djevojčica se više insistira
na pristojnosti i toleranciji.
Ovi navedeni faktori moralnog razvoja
djeteta se međusobno isprepliću i
teško je odvojeno posmatrati njihov
uticaj.
Dijete koje se pravilno vaspitava u
porodici, koje ima moralno uzorne
roditelje, koja pripada grupi vršanjaka
u koojoj se uvažavaju opštevažeća
moralna načela i u kojoj ima pozitivne
uzore, koje u školi uvažava svoje
nastavnike i njihova usmjeravanja,
ima realne uslove da se razvije u
moralno zrelu ličnost.
Dijete do 2. ili 3. godine
Jedino je mjerilo ponašanja za dijete te dobi postizanje vlastite ugode i zadovoljstva. Ta
je faza posebno važna za uspostavljanje savjesti. Najbolja osnova moralnog razvoja
bit će nježnost, toplina i zadovoljavanje svih dječjih potreba (potreba, ne trenutnih
želja! Potrebe: biološke potrebe, potreba za sigurnošću, ljubavlju i pripadanjem.
Trenutne želje: prekomjerno jedenje slatkiša, dobivanje svake željene igračke,
udaranje, dopuštanje djetetu da čini sve što mu padne napamet). Topla emocionalna
veza s roditeljem, a ne strogost i moralno poučavanje, jest osnova budućeg
moralnog razvoja djeteta. na prijelazu između 2. i 3. godine dijete počinje učiti što
je "dobro", a što nije.
Dijete između 3. i 5. godine
U toj dobi prevladava egocentrična faza razvoja moralnosti. "Dobro" je ono što se ne
kažnjava. Poslušnost se osniva na strahu od kažnjavanja. Djeca još nemaju
unutrašnji osjećaj moralnosti i savjesti – njihovo ponašanje usmjeravaju nagrada i
kazna. U početku tog razdoblja važan je strah od kazne jer utječe na razvoj
jednostavnog oblika savjesti. Djeca ne razumiju smisao dobra i zla. Na primjer,
budući da dijete ne razumije pojam namjere, ono će smatrati da je slučajno
razbijanje 5 čaša veći prijestup nego namjerno razbijanje jedne čaše. Iako je dječje
mišljenje ograničeno – konkretno i egocentrično, u djece mlađe od 6 godina
nalazimo mnoga obilježja mišljenja koje omogućuju razvoj savjesti.
 Djeca između 3. i 5. godine razumiju osnovna moralna pravila: ne smije se lagati,
krasti, prekršiti obećanje. Ona mogu i točno objasniti zašto se nešto ne smije, ali
takvo znane još nije savjest, jer djeca te dobi ne shvaćaju da su ta pravila obavezna i
za njih. Nepoštivanje moralnih pravila neće u njima izazvati osjećaj srama ili
tjeskobe, a poštovanje osjećaj ponosa. Njih nije briga kako se osjećaju ostali
sudionici u nekoj situaciji.
• Osnovni problemi posljedica su djetetovih teškoća u uspostavljanju samokontrole:
učenje odgode zadovoljstva, odgađanja vlastitog interesa i davanje prednosti
drugome otežano je jer dijete još ne osjeća zadovoljstvo samo sobom i ponos kao
zamjenu za izgubljenu prednost. U djeteta nije razvijen pojam vremena, budućnosti,
koji je najvažniji u shvaćanju odgode. Zato, djevojčici te dobi malo znače molbe da
lutku posudi prijateljici, uz obećanje da će je ona dobiti kasnije. Još joj manje znače
uvjeravanja da je dobra djevojčica i da može biti ponosna što nije sebična.
Posljedice nemogućnosti djeteta da razumije namjeru bit će neželjene reakcije.
Takvo dijete neće razumjeti ispriku kad ga netko slučajno udari i jednako će
agresivno reagirati na slučajni i namjerni udarac.
• Povremene naizgled okrutne i nepoštene reakcije djece te dobi moraju se promatrati
kao posljedice njihova nerazumijevanja zla i nerazvijene savjesti. Postupno
izgrađivanje njihove savjesti mora se osnivati na uživljavanju u tuđe osjećaje.
Dijete između 6. i 9. godina
Djeca te dobi postaju sve osjetljivija na vrste i kakvoću tuđih osjećaja.
Oko sedme godine ona razumiju složenije osjećaje, kao stid, ponos,
krivnju, a nakon osme godine naglo se poboljšava razumijevanje tuđih
osjećaja. Istodobno počinje povezivanje prijestupa s negativnim
osjećajima, čime se razvija prava savjest. Postupno djeca postaju
stvarno moralne osobe, ponašaju se prema moralnim načelima.
Potpuno razumiju emocionalne posljedice dobrog ili lošeg čina, i
predviđaju što će većina ljudi osjećati zbog njihova prijestupa ili
dobrog dijela.
Na kraju možemo zaključiti
da moralna svijest sadrži
kogniciju, osjećaje i
ponašanja, tj. naše znanje,
rezoniranje, osjećaji, akcije i
ponašanja formiraju našu
moralnu svijest.
I da je moralni razvoj bitan,
različit od osobe do osobe i
da zaista od njega ovise
ostali faktori koji su
značajni za svaku ličnost.
 K R A J

(zapravo se nikada uistinu ne završava...)

NA PAŽNJI