Professional Documents
Culture Documents
Kritička Istorija Stare Engleske Književnosti
Kritička Istorija Stare Engleske Književnosti
Uvodne Napomene
Anglo-saksonski period odlikuje se iskljucivo paganskom poezijom, kao starijom, i
hriscanskom poezijom, kao novijom. Ova podela je vise tematska nego sustinska, jer je i
hriscanska poezija kasnije zadrzala neke elemente paganske poezije, i to posebno metricke i
stilske elemente. Stariju poeziju cine odlomci iz epskih dela o podvizima starih germanskih
junaka i samo jedan celovit ep: Beovulf. Po duhu i tematici ova poezija je usko povezana za
ratnicke druzine i njihovo primitivno shvatanje zivota.
Staroengleska njievnost nastaje iz tri izvora:
a
b
c
3. milenijum pre nove ere nomadska plemena sa Baltika koji su govorili praindoevropskim jezikom dolaze na Britanska ostrva.
2. milenijum pre nove ere Iberi naseljavaju Britanska ostrva.
7. vek pre nove ere Kelti se doseljavaju; najpre Godi (Geli) pa dva veka posle Briti, a
poslednji Belgi. Postoja dva osnovna stara dijalekta: Britonski i Gojdelski. Gojdelski se
razvio i podelio na irski, kotski i manski, od kojih se poslednji moe smatrati izumrelim.
Od Britonskog potie velki, drugi britonski jezik kojim se govorilo u Korvolu izumro jo
u XVIII veku, i bretanjski koji se govori u francuskoj pokrajini Bretanji.
55. godine pre nove ere - Cezar dolazi u Britaniju.
43. godine posle nove ere - Rimski car Klaudije osvaja Britaniju. Kelti su se
romanizovali i pohrianili. Rim pravi mnoge graevine kao Hadrianov zid, puteve i
gradove.
410. godine Rimeske legije naputaju Britaniju koja je bila 4 veka Rimska provincija.
441 443 godine Pod odlasku Rimljana nastupilo je bezvlae tada je jedan od sitnih
provincijalni vladara pozvao u pomo Saksone da bi se lake izborio za prevlast.
injenicaa je da su germanski varvari su tada prvi put pregazili Britaniju. Dakle, prvi
germanski doseljenici doli su na poziv Brita, a kasnije uz priliv veeg broja ljudi osilili
su se i preoteli su deo zemlje od domaina i to one najplodnije delove Britanije (june,
istone i severoistone). Kao posledica toga Keltsko stanovnitvo je potisnuto na sever i
severozapad. Sve ovo je osnova staroengleske kulture i knjievnosti.
Svedoanstvo o Germanima postoji kod tri autora:
a
Gildas Sapiens (d. 570) De Excidio Et Conquestu Britanniae c. 547. U ovom delu on
kritikuje Velke kraljeve. Ovo delo nam ostavlja podatke o osvajanju Britaije i pisano je
po ugledu na latinske hrianske istorijske traktate iz tog perioda kakve su pisli sv.
Ambrozije, Sinesije i Silvijan.
Preasni Bid (Beda Venerabilis) Historia Ecclesiastica Gentis Anglorum c. 731 Bid
je za razliku od Gildasa imao nameru da napie istoriju i vodio je rauna o
verodostojnosti onoga to kae. Njegova istorija sadri malo greaka. Naime, Kralj
Vortigern je po odlasku Rimljana bio najznaajniji oblasni vladar. On je pozvao Germane
da se suoe sa Piktima na severu. Germani su doli u tri broda i bili su im dodeljen posedi
u istonom delu ostvra, pod uslovom da tite zemlju: ali su oni u stvari nameravali da je
osvoje. Te pridolice su poreklom iz tri germanska naroda: Saksona, Angla i Juta. Prve
njihove poglavice su Hengis i Hors.
Nenije (Nennius) pie Historia Britonum c. 830. On potvruje sve ono to su rekli Bid
i Gildas i dodaje jos neto. Videi da je Vortigern nesposoban a Briti slabi, Hengist se
ponudio da zatrai jo ljudi iz Germanije, da se bore za Brite. Vortigern pristae i dooe
jos esnaest brodova, s najboljim ratinicima, a sa njima stie i prekrasna Hengistova ker.
Vortigern se zaljubio u Hengistovu ker i u zamenu za njenu ruku dao je oblast Kent
(Canturgouralen) Germanima. I nakon toga Hengist je pozvao jos Germana (Okt i Ebis sa
etrdeset
brodova).
duguje poslunot i religiji. Crkva nije odobravala krvnu osvetu i ubijanje iz osvete, ali Vergild
(Wergyld) je podrzavala i crkva otkup za prolivenu krv (wer covel;gyld zlato). Ovakav
odnos se moe posmatrati kao proirena patrijarhalna porodica.
3.3. Dunost ratnika prema porodici
Naslednici ratnika treba da preuzmu njegova prijateljstva ali i neprijateljstva.
nesrea je bila izumiranje plemena, a ne smrt.
Najvea
Pisma
Mnogobrojna pisma upuena njegovom prijatelju koji se zvao Acca (biskup koji je bio veoma
poznat u crkvenim krugovima)nemoj sama po sebi neku umetniku vrednost. Posveena su
uglavnom raspravljanju o alegorijskim tumaenjima likova, imena i dogaaja iz Starog i
Novog aveta, pratino istoj tematici kao i trakt O sistemima i tropama. Ova pisma i traktati
otkrivaju Bidove vrlinekao system i red u kompoziciji, jednostavnost jezia i stila,
dokumentovani i jasni zakljuci.
ivotopisi svetaca i biografije
Prvo Bidovo knjievno delo je hagiografija ivotopis sv. Katberta (Vita sancti Cuthberti) koji
je prvo napisao u stihu, a kasnije, u skladu sa tradicijom, opet u prozi. Katbert je bio svetitelj
sa tla britanije koji je sahranjen u istoj katedrali gde i Bid. Ovaj ivotopis je vredan pomena
zato to je paradigmatian i pokazuje sve one konvencije koje su postojale u pisanu
ivotopisa. Iz ovog dela a i ostalih dela potiu konvencije koje su se upotrebljavale u tzv.
prologue uvodnom delu hagiografije u kome je autor najee isticao da e se u okviru
svojih skromnih mogunosti govoriti o hvale vrednom i uzornom ivotu sveca i podvlaio
tvrdnju da je pria istinita. U prologue su se nabrajale sve sveeve vrline. Sam tekst ivopisa,
koji bi potom sledio, po svojoj tematskoj sturkturi i motivima pridravao se opis Hristovog
ivota iz Novog zaveta, tako da su mu elementi bili:
1) sveevo detinjstvo i mladost sa odgovarajuim simbolinim dogaajima koji mu
predskazuju veliku budunost, odluka da se odrekne svetovnog ivota i posveti
duhovnom uzdizanju.
2) Zrelo doba iskuenja propovedanja, udesnja iscelenja, proroanski dar
3) Predskazivanje vlastite smrti, oprotaj sa uenicima, umiranje uz molitvu i udesa koja
posle smrti ine njegove moti
Bid se moe smatrati piscem biografije jer u delu Istorija svetih opata (Historia sancti abbati),
u kom govori o ljudima koje je sam poznavao, nema ni jednog jedinog uda. U tom pogledu
on je obazriviji od mnogih kasnijih autora. Bid ovde daje prikaz istorije manastire Vermota i
Deroa kroz biografije pet opata (igumani) koji su se smenjivali na tom poloaju dok je on
tamo iveo, naglaavajui njihov intelektualni i duhovni znaaj za crkvenu istoriju uopte. Ta
biografska hronika predstavlja odreenu prethodnicu iroke i sveobuhvatne Crkvene
istorije Angla, njegovog najznaajnijeg dela.
Crkvena istorija Angla
Ve sam naslov knjige, Historia ecclesiastica gentis Anglorum ukazuje na jednu znaajnu
injenicu: Bid je prvi u istoriji upotrebio izraz engleski narod da oznai Angle, Saksa i Jute.
Iz naslove se vidi daje Engleze (Angli) smatrao jednom nacijom (gejs), podrazumevajui tu
sva tri germanska plemena koja ive u Velikoj Britaniji. Njegova sposobnost da odabere,
usaglasi i povee u jednu ne samo razumljivu ve i estetski prijatnu celinu sve to obilje
usitnjenog i raznorodnog materijala s pravom izaziva divljenje. Bida su nazvali ocem
engleske istorije i zato to je pri u doba kada su se hronike s retkim izuzecima svodile
na puko zapisivanje dogaaja i datuma - napisao zaokruenu i celovitu istoriju. On je,
takoe, prvi primenio hronoloki metod. Njegovo delo predstavlja vrsto organizovano i
komponovanu celinu, u kojoj svi istorijski, biografski, legendarni, pa i isto anegdotsi detalji
imaju svoj smisao i ulogu, bilo to daju podatke o oveku i delu (pria o Kedmonu), to
navode na razmiljanje i traenje dubljeg smisla (legenda o pokrtenju Edvinovom), to na
umetika prozna dela i stignu ak do poetka vitekog romana u vreme kada ostali narodi na
zapadu nisu jo ni pokuavali da se emancipuju od crkvenog latinskog. Ta izuzetna ivotna
snaa i brzo umetniko sazrevanje upravo su rezultat stvaralake asimilacije dveju knjievnih
tradicija.
Vercelli Book, Knjiga iz Verelija ili Kodeks iz Verelija (Codex Vercelliensis) uva
se u biblioteci katedrale u italijanskom gradu Veriliju. Najvei deo zbirke su homilije u
prozi, a od est poetskih tekstova najvaniji su: Andreja (Andreas), Jelena (Elene),
Sudbine apostola (The Fates of the Apostles) i San o raspeu (The Dream of the Rood).
Jelena i Sudbine apostola nose potpis pesnika Kinevulfa.
Pored ove etiri zbirke valja pomenuti jo i MS Corpus Christi College 201, Cambridge, koji
sadri knjievno najvredniju od svih pesama o Poslednjem sudu, tzv. Poslednji sud II
(Judgement Day II). To je anglosaksonska verzija latinske poeme De Die judicii koja je bila
prepisivana i Bidu i Alkuinu. U etiri od sedam rukopisa Anglosaksonske hronike, u zapisu za
godinu 937. nalazi se tekst Bitke Kod Brunanburga (The Battle of Brunanburh). Odlomak
anglosaksonske herojske pesme Walder (Waldere) sauvan je samo na dva lista pergamenta
pod istim metrikim uslovima da izrazi odreen pojam. (in the days of old in gear dagum).
Tako formula hwere cwon (ubi sunt gde je sad) uvodi tubalicu i asocira na elegiju. (of
joys deprived; of native land deprived). Formula sumsum (somesome nekineki)
uvodi nabrajanje ili katalogizaciju kojom se ilustrije i doarava neka neprijatna opta tema.
Isto tako, formula poznata pod nazivom beasts of battle (tri leinara vuk, gavran i orao)
priziva u svest groznu sliku opustelog bojnog polja prekrivenog leevima. Pod specifinim
poetskim vokabularom podrazumevaju se rei koje se upotrebljavaju samo u poeziji,
najee arhaizmi i metonimije. Anglosaksonski pesnici su razvili do savrenstva jedan
poseban oblik metafore koji se zove kenning. Ta sloenica se sastoji od glavne rei (headword) koja je u nominative i odrednice (modifier) u genitive, koja opisno odreuje glavnu re
na osnovu nekog od njenih atributa. (the path of the whale). Postoje i druge sloenice koje
mogu doarati neki pojam. (soul house, gold-friend, gold-giver, homemen.Varijacija je glavna
karakteristika poetskog izraavanja. Ona obuzdava tempo stare engleske narativne poezije,
daje dijalogu ili monologu onaj neuurbani, dostojanstveni karakter, reljefno istie one
pojmove koje pesnik eli da naglasi i omoguava mu da predmet svojih misli prikae iz svih
uglova.
ne pojavljuje u tradicionalnoj ulozi tkalje mira, ve naprotiv, kao aktivni podstreka junatva,
kao borac na strani svoga oveka. Valder se smatra prapoetkom vitekog romana u engleskoj
knjievnosti.
Bitka kod Finsburga je herojska peska u pravom smislu koja potpuno odgovara zahtevima
anra. U njoj je obraen jedan detalj tragine legne o Finu i Hengistu, koja je pripadala opte
germanskoj poetskoj tradiciji. Obraena je jedna epizoda iz Beowulf-a koju najeee
nazivamo epizodom o Finu. Rat izmeu Danaca i Friana privremeno je okonan
pomirenjem, i pomirenje je osigurano udajom princeze Hildeburg za frizijskog kralja Fina.
Mnogo godina kasnije kada su sinovi Fina i Hildeburg ve odrasli, njen mlai brat Hnef
dolazi im u posetu sa svojom ratnikom svitom. Nakon lepog prijema i gozbe kada su umorni
gosti zaspali u gozbenoj dvorani Finovi ljudi ih napadaju i razvija se ogorena bitka, u kojoj
ginu Hnef i njegovi sestrii. Ne zna se zato je izbio sukob. Hnefov naslednik u vostvu i
najstariji ratnik, Hengist uspeva da se zabarikadira tako dobro da Fin uvia da ga nee
pobediti bez mnogo gubitaka u vlastitoj vojsci. Zato Fin nudi Hengistu primirje i mesto u
vlastitoj ratnikoj druini, odnosno nudi mu da stupi u njegovu slubu. Hengist prihvata, iako
je to potpuno u suprotnosti sa pravilima kodeksa. Cele zime Hengist je zamiljen i sumoran,
ali kada je led stao da puca i njegovi saplemenici ga podseaju sve ee na to ta mu valja
initi, Hengist donosi odluku. Nastaje novi sukob, Fin biva ubijen, a kraljica Hildeburg vraa
se svom plemenu zajedno sa pobednicima. Ova pesma se zasniva na temi sukoba lojalnosti i
obiluje nedoreenostima. Koncentrisana je iskljuivo na sam dogaaj. Uvod je ukraen
tipinim motivima tri leinara kojima se uspostavlja atmosfera. Ostatak pesme sledi
najjednostavniju narativnu formula tadatada i tako se niu dogaaji.
Bitka kod Brunanburga je pesma koja je najkasnije nastala. Govori o dobu kada su
Alfredovi unuci, kralj Etelstan od Veseksa i njegov brat Edmund porazili ujedinjenu vojsku
kotlanana, Velana i danskih vikinga i povratili nekadanji sjaj ujedinjene Engleske pod
zastavom Veseksa (937. godine). Ona slavi taj dogaaj kao neka vrsta rodoljubive ode. Opisa
same bitke, tako rei i nema, najvei deo teksta je posveen proganjanju ve pobeenog
neprijatelja koji nastoji da spase glavu. Na kraju pobedosni Alfredovi unuci naputaju bojno
polje i na njega ulaze leinari da uzmu svoj danak. Ova bitka je statina, nije posveena
opisivanju akcije ve samo prikazivanju velianstvene panorame, prizora pobede koji se
izlae divljenju publike.
Opta ema herojske pesme (Bitka kod Brunanburga i Bitka kod Moldona):
1. Uvod: opis poloaja dve vojske i uspostavljanje atmospefe opte napetosti koja prethodi
bici. Voa bodri svoje ratnike.
2. Izazov napadaa.
3. Odgovor napadnutih.
4. Opti prizor bojita na poetku bitke.
5. Opis bitke u detaljima kao niz pojedinanih dvoboja. Imena ratnika koji uestvuju u njima
se paljivo navode, i to ne samo imena ve i poreklo.
6. Pobeda i gonjenje protivnika.
7. Motiv tri leinara koji ulaze na naputeno bojno polje (vuk, orao i gavran)
Bitka kod Moldona je drugaija jer opevava poraz u preko trista stihova. Napisana je u
herojskom ali traginom tonu. U pesmi je opisan istorijski dogaaj jedan pljakako
vikinki pohod na Istonu Angliju zamenjen prikazivanjem samo jednog detalja (Bitka kod
slavom i potrebe da se ne izlae riziku. Herojski kodeks etike moe oveka, pojedinca, da
dovede samo do odreene take u ivotu i karijeri ali mu ne omoguuje i da umre kao ovek
ako tu taku pree. Beovulf i Hrotgar su vladali 50 godina pre nego to ih je sustigla sudbina
i ponienje u vidu udovita to nailazi nou. Beovulf naglaava da to nije bitka njegovog
comitatusa ve da je ta bitka samo njegova. To se moe pripisati i sujeti, ali tolika sujeta je
zbunjujua za nekog ko je jo kao mladi ispoljavao onoliko mudrosti i suzdranosti u
odnosma sa Unferdom. Izgleda da se u njegovom usamljenom sukobu sa zmajem krije ljudski
uzvieni gest samoubilakog ponosa- odbijanje da umre kao ostarela tvrdica, jer mu vlastita
priroda ne dozvoljava da izabere Hrotgarovo poniavajue reenje.
Iako je Hrotgar po kodeksu uzor, vladar onakav kakav bi trebalo da bude, Beovulf se
pokazuje veim i od samog kodeksa. Beovulf mora poginuti da se is am ne pretvori u zmaja,
ako prihvati odvratnu starost. Sa take gledita oveka to jeste reenje. Uz odgovarajue
mudre komentare, pesnik Beovulfa je ispriao priu o opasni borbama, slavim delima koja
zahtevaju ratniki i moralni heroizam, o svetovnom sukobu lojalnosti i o hrianskom ukobu
dobra i zla, u ovom vanvremenskom, delom legendarnom a delom arhetipskom kontekstu,
smetenom u okruenje istorijskih dogaaja vezanih za dve severnogermanske dinastije.
Gatlak (Guthlac), je jedna od svetaca domaeg porekla, koji je umro kao pustinjak u
movarama Linkolnira 714. godine. Na zahtev Elfvalda, kralja Istone Anglije, kaluer
Feliks od Krolenda napisao je latinsku hagiografiju Vita Guthlaci najverovatnije izmeu 730.
i 740. godine. Taj ivotopis, ili tanije reeno njegov prevod na englesi jezik posluio je kao
osnova za jednu homiliju u Knjizi iz Verelija i za pesme iz Ekseterskog kodeksa koje su
izdavai nazvali Gatlak A i Gatlak B.
Ratnik koji se zakalueri i zavri ivot u isposnitvu (legende o kralju Arturu) nije velika
retkost u istoriji toga doba. Ali autori svih verzija Gatlakovog ivotopisa nali su u tome liku
idealnu mogunost da prikau ne samo odricanje od ovozemaljske slave ve i neposredan
sukob dobra i zla, sveca i demona, u kome doskoranji svetovni ratnik postaje miles Dei i
odoleva stalnim napadima, pretnjama i iskuenjima avola. Tako je osnovna tema Gatlaka A
(homilija) opisivanje upravo tog sukoba, u kome pobesneli demoni Krounlendskih movara
iji je opstanak ugroen Gatlakovim doseljavanjem i molitvama pokuavaju da ga oteraju
na sve mogue naine, a prvenstveno time to nastoje da u njemu izazovu sumnju i oajanje
umesto vere i nade.
Za razliku od Gatlak-a A, Gatlak B (pesma) samo ukratko govori o sveevom ivotu i delima
da bise gotovo iskljuivo usredsredio na opisivanje njegovog umiranja i posveenja. Gatlak
umire dugo, iznuren boleu, sve vreme uopte ne pomiljajui na sebe ve teei svoga
slugu i pouavajui ga bogougodnim delima.
Trijumf svetlosti nad tamom, dobra nad zlom, pristuan je i u Jeleni, koja se smatra najrelijim
Kinevulfovim delom. Jelena se razliku od ostalih svetakih ivotopisa jer se ne bavi temom
muenitva i smrti, ve nizom otkrovenja, a udesima u fizikom, spoljnom svetu odgovaraju
unutranja, dugovna ozarenja. Glavna linost je Jelena, majka cara Konstantina i pesma
poinje epskim prikazom posednjih nekoliko godina nejgove vladavine, kada pod stalnim
napdaima Franaka i Huna, dakle u bukvalno najmranijem periodu svoga ivota, Konstantim
doivljava blistavu viziju krsta (uveni Konstantinov krst crux gemmata) sa natpisom in
hoc signo vincs u ovom znaku e pobediti. Konstantin nareuje da se napravi takav krst
i da se nosi umesto zastave u bici sa Hunima koja mu predstoj i u kojoj uz tradicionalne
opise pokolja i uz obavezna tri leinara njegova vojska odnosi pobedu. Tako on biva
preobraen u hrianstvo i alje svoju majku Jelenu u Jerusalim da trai krst na kome je
Hristos bio razapte. Sledi opis putovanja morem, tema koja po samoj svojoj prirodi prosto
zahteva tradcionalne epske poetske figure, kao to je pretodni deo nametao tradicionalni
ratniki stil kazivanja i sliku Konstantina koji vie lii na germanskog poglavicu comitatusa
ngeo na rimskog imperatora. Najvei deo pesme posveen je Jeleninom traganju za krstom i
teleokim raspravama u kojima ona uspeva, citirajui Davida, Isaiju i Mojsija, da ubedi
Jevreje da joj pokau mesto gde bi trebalo da se nalaze ostaci krsta na kome je Hristos bio
razapet. Uz pomo mudroga Jude koga je uspela da preobrati u koji je pristao da ih vodi,
Jelena i njeni ljudi stiu na Golgotu. Tu se odigrava konana borba videla i tame koja nije bez
dramatinih efekata. Na judinu molitvu Bog odgovara udom: Na odreenom mestu podie
se stub dima i na tom mestu bivaju iskopani ostaci tri krsta. Jelena se vraa u rim, nosei sa
sobom relikvije, i time se pria o njoj zavrava.
Jelena nosi u sebi tragove nekoliko tradicionalnih hrianskih legend. Poznato je iz istorije da
je krst u starom Rimu bio pojam sramnog pogubljenja najteih zloinaca i pobunjenih robova,
pa je zato imperator Konstantin nakon zvaninog proglaavanja hrianske vere elei da
krstu uzme to znaenje naredio da se ogromni krst, ukraen zlatom, dijamantima i biserima
obesi pod kupolu crkve na Golgoti. Taj uven konstantinov krst, poznat jo kao i jerusalimski
krst i kao ukraeni krst (crux gemmata) vekovima javljao u ikonografiji. Pesme o hrianskim
svecima po pravilu predstavljaju poetske parafraze zvaninih latinskih izvora koji spadaju u
oficijelnu crkvenu literature i najee su deo brevijara. Te pesme su pisane tradicionalnim
herojskim renikom i stilom. One predstavljaju u istorijskom smislu nesumnjiv napredak u
razvju stare poezije, veu zrelost i umetniku vetinu, ali ipak dananjeg itaoca uglavnom
ostavljaju hladnim.
11.4. Christus thrumphans, u poeziji Kinevulfa i njegova kole:
Hristos i Sotona, Silazak u ad, Hristos I, II i III, Poslednji sud I i II,
San o raspeu.
Hristos je glavna linost etiri kanonska i nekoliko apokrifnih Jevnaela. Kao osniva crkve,
nakon svog Uskrsnua, i ustanovitelj njenih sakramenata i obreda, Hristos se pojavljuje u
Poslanicama i Delima apostolskim, i konano, u Apokalipsi, tom poslednjem tekstu Novog
zaveta njegov lik se pojavljuje poslednji put, na zavretku istorije oveanstva da kao
pravedni sudija i kralj plati svakome po delima njegovim.
Svaki deo obrauje pojedine etape Hristovog ivota, na slian nain kao u Novom zavetu.
Trodelni spev o Hristu, u kome prvi deo, Hristos I, sadri tzv. Pesme adventa; drugi deo,
Hristos II, obrauje Voznesenje (Ascensioin), a trei deo, Hristos III, zove se jo i Poslednji
sud. Nezavisno od te pesme postoje jo i dve didaktike poeme Poslednji sud I i II, zatim
Hristov silazak u ad, i San o raspeu. Njih su pisali razni anonimni posci (sa izuzetnkom
jednog Kinevulfovog dela) u raznim razdobljima a sauvala su se u vie rukopisa Svaki deo
Hristos I sastoji se od dvanast lirskih obrada crkvenih antifona koji se pevaju za vreme dok
traje advent i zato se taj deo zove i Pesme adventa (Advent lyrics). Dvanaest lirskih pesama
adventa imaj nekoliko zajednikih tema koje ih, u stvari, i objedinjuju u celinu nazvanu
Hristos I. To su: boanska priroda Hristova, Marijina istota i misterija bezgrenog zaea,
ovekova nemo da shvati tajnu boanske promisli, i konano, njegovo prolazno i muno
bitisanje na zemlji kome je neophodna milost Boja i otuda i potreba dase Bog slavi i zaziva
njegovo milosre.
Hristos II, koji se jo zove i Voznesenje, moe se smatrati nekom vrstom poetske epistole.
Kinevulf razgrauje Grgurovu teoriju o Hristovom ivotu u pet stupnjeva: Ovaploenje,
Roenje, Raspee, Skidanje s krista i Polaganje u grob, Voznesenje. Izmeu polaganja u grob
i Voznesenja Kinevujf je ubacio i estu, apokrifnu fazu, Silazak u ad. U epilogue, koji sadri
njegov runski potpis Kinevulf govori o Poslednjem sudu i zavrava svoju pesmu velikim
alegorijskim prikazom putovanja morem o kome je ve bilo rei. Silazak u ad, sudei po
svemu, nije u pesmu dospeo sluajno.
Hristos III u glavim crtama sledi ideju jedne tzv. azbune pesme pesma u kojoj se stihovi
niu tako da prva re uvek poinje slovom po alfabetnom redu. Tema Poslednjeg suda iz
zakljunih tihova Hrista II opirno je razraena u Hristu III, iji je snani, sugestivni poetak
ovde ve bio naveden. Moni i stravini prizor biblijske Apokalipske u ovoj pesmi je
prikazan onako kako bi izgledao u ima ljudi a manje je voeno rauna o redosledu i
znaenju biblijskog teksta. etiri anela sa trubama najavljuju dolazak Hrista sudije, a potom
se opisuje pustoenje sveta (devastation mundi) i ustajanje mrtvih da pristupe suenju. Na
kraju Hristos pozdravlja blaene due i prima ih u raj, iji je idilini opis suprostavljen
grozoti poetnih stihova i istovremeno daje optimistiku zavrnicu celoj poemi.
The dream of the rood (San o raspeu) je besumnje najinteresantije delo, i po istorijskom
znaaju a i po umetnikoj vrednosti, na reprezentativni nain nam pokazuje sve to ta poezija
jeste. Njen istorijski znaaj naroito je postao predmet ispitivanja od kako je otkrivena
slinost izmeu te anglosaksonske pesme i dva natpisa na kristovima potpuno razliitih
datuma i mesta porekla. Iz VIII veka ili ak druge polovine VII potie runski natpis urezan u
bogati izrezbareni kameni krst iz Ratvela (5,5 metara), mesto koje se nalazi u dananjoj
kotskoj, a tada je pripadalo Nortambriji. Pored ratvelskog krsta, jednog od najlepih
spomenika nortambrijske umetnosti iz Bidovog doba kada je to bila jedna od vodeih
kutura na Zapadu postoji i relikvijar u obliku krsta optoen srebrom u koje je urezan natpis.
Relikvijar se nalazi u katedrali u Briselu i zove se briselski krst. Datira iz poznog X veka
otprilike istovremeno kada i anglosaksonska pesma San o raspeu u Knjizi iz Verelija. U oba
natpisa, i ratvelskom i briselskom, upotrebljena je ista poetska konvencija kao i u
anglosaksonskoj pesmi. To je odreena vrsta personifikacije poznata pod imenom
prozopopeja kada neka stvar progovori u prvom licu i pria istoriju. Pesma je sauvana u
knjizi Vereli i po formi je snovienje (dream vision). Danas je uglavnom naputena ideja da
natpis na ratvelskom krstu potie od Kedmona, i da je pesma San o raspeu samo proirena
verzija istog teksta. Ta pesma je toliko samosvjona da bise teko mogla nazvati parafrazom
natpisa na ratvelskom krstu. Naslov pesme potie od izdavaa Bendamina Torpa koji je
1836. godine napravio edition princeps poetskih tekstova Knjige iz Verelija.
Snovienje nije bilo neka naroita novena u anglosaksonskoj knjievnoj tradiciji, a vizije u
snu imali su i Kedmon i car Konstantn. Ali snovienjee u kombinaciji sa prozopopejom
latinskom stilskom figurom koju su upotrebljavali uglavnom pisci zagonetki, nije do tada
korieno u poetskoj tradiciji. Veoma originalno za ono vreme bilo je i spajanje sna sa
alegorijom. U prva tri stiha pesnik daje tok svome delu, karakteristino oseanje spokojstva i
tiine koje jo od antikih grkih vremena prethodi svakom boanskom otkrovenju. Zatim
sledi opis vizije u kojoj nije teko prepoznati sliku ukraenog krsta (crux gemmata). Pogled
na suze pravednika i kapi Hristove krvi (jer je to alegorijski prikazano drago kamenje
posejano po zelji i na samom krstu) izaziva kod pesnika pored divljenja i uenja i oseanje
straha i pokajanja. ta je ovo ako ne specifian oblik sukoba lojalnosti (tragovi herojskog
kodeksa) u kome se krst pokorava elji svog gospodara uprkos vlastitim oseanjima. Vrhunac
umetnikog izraza pesma dostie kada krst opisuje svoj doivljaj onoga to se desilo na
Golgoti. Hristos je bio na krstu. Jednostavna reenica, puna pastosa, veoma nalik na onu iz
Silaska u ad: Kralj je ujahao. Pa, ipak, tako znalaki upotrebljena da oveku od nje staje
dah. Ako u poeziji postoji neto ime se moe izraziti sutina jednog mistinog
strahopotovanja koje danas najee doivimo kad sluamo veliku muziku, onda je to takva
reenica i ba tako upotrebljena. Scena skidanja s krsta koja potom sledi uspeva tako
e da na izuzetno efektni nain spoji umetniki izraz i teoloku doktrinu. San o raspeu se, kao
i Kinevulfova Jelena, zavrava epilogom u duhu pobone meditacije.
razdvoje. Iz pesme se ne vidi zato tek, on joj je naredio da potrai sebi drugo boravite.
Ona sada ivi sama, u peini okruenoj umom, i tu razmilja o nekadanjoj srei i sadanjoj
nesrei koja ju je snala. Ima nagovestaja da je neki drugi ovek, bar delimino, bio uzrok
ovom njenom progonstvu. Ona se sea zakletve na vernost koju su ona i njen mu davali
jedno drugom: a sada je sve to poreknutoo kao da ga nikad nije ni bilo. Priroda koja
okruuje u skladu je s njenim raspoloenjem. Zatim se naglo menja ton i prelazi se sa line
ispovesti na bezliun gnomsku formula sceal (treba da..), a potom se opet pominje prijatelj
koji sedi sam vodom optoen u pustom dvoru. Ovi stihovu mogu se razliito shvatiti, ne
zna se da li ona misli za mua, roake ili onog nepoznatog oveka koji je bio uzrok njenim
patnjama. Ipak je moda najloginije objanjenje jednog od izdavaa koji smatra da ena tu
opet misli na svoga mua. Zavrni stihoi su istovremena i poruka i opta slika raspoloenja
cele pesme Avaj onome koji eka na ljubljenog svoga. Taj, nazovimo ga, emotivni refren
enje ujedno ovoj pesmi daje i nekakav strukturalni okvir, ako se o formi tu uopte moe
govoriti. Pre bi se mogao otkriti neki system po principu asocijacije. To je ena koja pati ali s
ne zavarava nedama u neki bolji ivot, makar i onaj zagrobni. Njen raj je ovde, na zemlji, i
ona zna da ga je izgubila. Drugi ne trai ili, moda, ni ne zna za njega, Ima u tom stavu neke
iskrenosti i herojstva, neke unutranje snage i stoicizma, poput onoga u ratnika koji kree u
susret svojoj slavnoj sudbini da se nikada vie ne vrati.
Potpuno je drugija pesma koju je viktorijanac Torp u svom izdanju nazvao Muevljevom
porukom iako se na osnovu teksta ne moe sa sigurnou tvrditi da je poiljalac poruke bio
zaista u braku sa enom kojoj je poruka upuena. Njegovo nastojanje da je ubedi u svoju
vernost kao da podrazumeva da nije mnogo siguran da e ona pristati da nastavi ivot sa njim
to nije dokaz, ali bar dovodi u sumnju mogunost da se tu radi o branoj vezi. Muevljeva
poruka, u stvari, teko da bi se i mogla nazvati elegijom, jer je u sutini veoma optimistina i
prosto zrai eljom da se pone ivot iznova. Ratnik koji je morao da napusti voljenu enu i
ode u progonstvo preko mora opet je stekao u novoj sredini istaknuti poloaj u druptvu,
obogatio se, i sada alje glasnika eni koju je ostavio da ga eka i poziva je da mu se pridrui,
da nastave ivot onako kako dolikuje njenon visokom rodu (nazvana je prinevom keri).
Glasnik kao znamen nosi drvenu ploicu u koju je poiljalac urezao rune koje potrvruju
njegovu odanost voljenoj eni. Pesma se ne moe nazvati eleginom nip o svojim stilskim
osobinama jer formule izgnansva, ma koliko bile tipine za anglosaksonsku eleginu poeziju
ipak su neto to se prirodno moe oekvati u svakoj pesmi koja govori o razdvojenosti dvoje
ljuavnika i o njihovoj elji da se opet sastanu. Tu nema beznaa iz enine tubalice ni
bolesne enje Vufove dragane. Ali nema ni tog emotivnog inteziteta. Ne samo sredina koja
se pominje ve isam ton pesme je aristokratski, suzdran, rei paljivo odabrane. Cela poruka
ima odreenu formu. Glasnik se prvo predstavlja gospoi a potom joj prenosi poruku svoga
gospodar da se seti nekadanjih zakletvi iz vremena dok su jo iveli u blagostanju i im
bude ula tunu kukavicu kako se oglaava u umi neka se odmah ukrca nab rod i doputuje
kod njega. Kukavia kao vesnik prolea pominje se i u Moreplovcu, a prolee je doba kada se
led na moru top ii kada se moze isploviti. U Muevljevoj poruci ta kukavica ima trostruku
ulogu, simbolizuj promenu saa goreg na bolje (zima prelazi u prolee); ovekovu enju za
voljenom osobom; i elju da se pone novi ivot iznova (moe se krenuti na put). Pesma se
zavrava kratkim epilogom od svega pet stihova u kome se nalazi runski zapis
Potuka je najreprezentativniji primer elegija a opet, neki je smatraju alegorijom, dijalogom
ili uteiteljskom pesmom. Naime, opti elegini ton pesme Potuka je toliko oigledan da
nikad nije bio dovoen u pitanje. Potuka se u principu sastoji iz dva dela. Prvi deo izgovara
fiktivno ja i on je posveen njegovoj linoj sudbini. Drugi deo, iako je po miljenju mnogih
persona ostala ista, ipak je sav u treem licu i sadri uoptena razmiljanja o prolaznosti
ovekove sree i svih ovozemaljskih vrednosti. Ta dva dela uokvirena su kratkim prologom i
epilogom (hrianske interpolacije) iste duine, u kojima prvi stih prologa i poslednji stih
epiloga pominju milost boiju, to, sudei po svemu, nie sluajno. U sledea dva stiha
posle prologa taj usamljenik biva i formalno predstavljen, sada ve kao potuka i poinje da
opisuje surovu ivotnu situaciju u kojoj se naao. eeno zlato i smrznuto telo (oklop oko
srca) simbolizuju gubita materijalnih udobnosti i blagostanja a staze-lutalice i ivotne
radosti gubitak duhovnih vrednosti ratnikog prijateljstva, gozbi, podele blaga. Kada
ovek izgubi i jedno i drugi, ta mu preostaje. Tu je beda izgnanstva dovedena do raja a
izgnanik do granica ljudskoj postojana. U agoniji totalne usamljenosti ovek se i dalje bori.
Kada mu je sve uskraeno, pokuae bar da ivi u iluzijama. Ali idealnog voe comitatusa,
koji mu je oigledno bio poput oca vie nema i njegovo bekstvo iz stvarnosti, kao i sva ostala
takva bekstva zavrie se razoarenjem. Kontrast lepog sna i sumorne jave prikazan je kroz
sliku zimskog morskog pejzaa koji je i ovde, kao i u mnogo ranijim primera, u skladu sa
govornikovim raspoloenjem. Iluzije su sruene i potuka konano shvata da je svet njegove
mladosti propao. To jo vie utvare njegovig nekadanjih prijatelja koje plivaju kralj njega
na putu u carstvo smrti, preko one iste ledene puine kojom je pesma i zapoela.
Razoarani potuka opet se naao u istom zaaranom krugu beznaa i patnji. Put kojim e
prevazii ovo stanje i prei na razmiljanja koja e ga uteti vodi preko desetak gnomskih
stihova koji govore da ovek tek sa starou i iskustvom stie umerenost ponaanja i misli, i
jedan uravnoteeni pogled na svet. Njegova razmiljanja sada poinju da se kreu oko teme
prolaznosti i pribliavanja sudnjeg dana, to je inae opte mesto u propovednoj literature.
Isto tako ve poznato deluje i injenica da se ova razmiljanja odvijaju pored jedne zidine
vetrom ibane, mrazom raspunuta, ruevine neijeg boravita. Ali neponovljih je nain na
koji pesnik spaja dve stereotipne stilse figure anglosaksonske poezije, katalogizaciju i
retorsko pitanje, ili, bolje reeno sumsum i ubi sunt formule. Melanholino mrmljanje
starog mudraca prerasta odmah potom u prizor bliskog unitenja pesnikovog sveta. Sada je
ve svejedno da li je to imitacija Rgnareka sumraka bogova ili poetak otvaranja sedam
peata apokalipse. Jer je to, prosto dobra poezija. Za Anglosaksonca koje je redovno sluao
propovedi o smrtinim grehovima Potuk nosi u sebi pre svega pouku i upozorenje.
Moreplovac (Sea Fearer) u Moreplovcu i Potukau govornik je persona (to uopteno ja je
poznato kao i stilska figura etopoeja) i u oba sluaja taj zamiljeni protagonist je ovek koji
luta morem; i jedan i drugi monolog imaju prividan preokret misli negde oko sredine teksta i
prelaenje sa pojedinanog primera na opte izlaganje; osnovna tema je ista prolaznost
sree na zemlji i venost sree koja se moe nai u duhovnim stvarima i pod zatitom Boga.
Dok je u Potukau protagonist bio u sreditu izlaganj i tema pesme polako izranjala iz
njegovih razmiljanja u Moreplovcu je linost protagonosti u drugom planu a centralno
mesto zautima tema, odnosno ve postavljena hrianska istina koj uglavni junak eli da
sledi. Na to bar lii njegova odluna tvrdnja Ne verujem da svetovna blaga traju veno.
Jedini razlog koji on navodi za ovaj svoj stav jeste da mu toplije i ivlje izgledaju radosti koje
Gospod nudi od ovog mrtvog ivota, prolaznog na zemlji. Kako je dolo do ovakvog stave
nigde se u pesmi ne vidi, jer ni on kao linost ne poseduje onu specifinost koju je potukau
davala njegova intimna tragedije. On nita nije izgubio, jer ovozemljaska uivanja kojih se
odrie ne mogu se nazvati gubitkom. On ih unapred smatra bezvrednim, i to kae. Njegove
jedina dilemma je borba izmeu slabe puti i jakog duha. Navigare necesse est. Uprkos
svemu. I zato moreplovac svoju dvoumicu da li da izabere lagodni ivot na kopnu ili dase
otisne u neizvesnost, dilemu slabe put ii jakog duha, reava u korist duha. Alegorijska
tumaenja na kakva bi ovi stihovi mogli da navedu ipak su teko primenjiva je poetak pesme
je tako ivopisan da daje utisak konkretnog ljudskog doivljaja. Zvuni i vizuelni utisci
(nabrajanje ptica) samo potvruju individualne impresije. Oigledno je da su doivljaju
moreplovca isuvie konkretni da bise uklopili u system alegorije. Pokuaj da se pesma tumai
kao disput bio je pobijen. Pokuaj da se protumai kao pokajnika pesma takoe ne stoji, jer
u Moreplovcu nema jednog od bitnih elementa anra ispovesti grehova. Gnomske pesme i
homilije daju daleko bolji izvor poreenja. Na to bar izgleda da upuuju stihovi koji odjekuju
ubi sunt porukom i eshatolokim otim mestima. Po svemu sudei izgleda da je
najprihvatljivije tumaenje koje daje jedan od izdavaa na osnovu odreenih tekstualnih
poreenja, i po kome Moreplovac pripada grupi lirskih elegije lirsko-elegina tema
razvijena i koriena kao symbol koji prikazuje doae ili peregrination, dobrih hriana ka
njihovoh nebeskoj otadbini. Da je takvo tumaenje koje stavlja u prvi plan religiozno i
simbolino znaenje dela ispravno svedoi i zakljuak Moreplovca uobliku psalma. Zavrni
katalog raznih stihova bolje nego bilo kakav komentar ilustruje razvnovrsne uticaje pod
kojima se formirala pesma koju je jedan od kritiara nazvao najpoetinijom od svih
elegeija
uvrstvi svoju vlast i dobio je vremena da se posveti drugim poslovima. Wessex postaje
politiki i kulturni centar stare Engleske, a on se sam prihvata tekog zadatka da podigne
nismo pismenosti i uenosti koji su praktino nestali (prosvetiteljska politika).
Otprilike deceniju i po posle bitke kod Edingtona, negde izmeu 890. i 896. godine, Verfert,
tadanji biskup od Vustera, primio je knjigu u kojoj se nalazila bogato ukraena traka za
obeleavanje stranica na ojoj je visio dragi kamen, i koja je podseala na traku s peatom
kojom se overavala kraljeva naredba (Alfred nareuje da znanje prenosi svima). Propratno
pismo, u formi kraljeve naredbe (Royal Writ) izdavai su nazvali Alfredovim predgovorom i
uneli ga u sva izdanja njegovo prevoda knjige pape Grgura zvane Cura Pastoralis (Liber
regulae pastoralis). Taj Alfredov predogovor smatra se prekretnicom u istoriji engleske
proze.
Alfred je osnovao kole. Njegova elja da obezbedi obrazovanje na maternjem jeziku svim
mladiima iz plemikih porodica i bogatijih slojeva srednjeg stalea pokazuje da je
nameravao da od njih stvori ono to se danas naziva dravnom administracijom: ljude koji e
sprovoditi ono to je neophodno da bi se odralo drutveno i politiko ustrojstvo zemlje.
latinski jezik jo uvek smatrao obaveznim za one koje se ele unaprediti u crkveni stale.
On je imao elju da obezbedi knjige koje bi svi mogli itati (na zapadno-saksonskom
dijalektu) i od tada taj dijalekat postaje standardni jezik staroengleske kulture. Prevoenju je
Alfred pristupio sam uz pomo grupe uenih ljudi ija imena navodi, meu kojima se nalazio
biskup Eer (pisac kraljeve biografije na latinskom jeziku).
Da bi obezbedio uiteljim neophodni prirunik u svakodnevnim aktivnostima Alfrd je preveo
knjigu pape Grgura Liber regulae pastoralis koju su jo Bid i Alkuin svojevremeno
preporuivali biskupima a preko njih i niem svetenstvu. Ti biskupi i nie svetenstvo su u
oima pape Grgura bili pastiri ljudski dua i zato im je knjiga davala uputstva kako da
svojim vernicima pomognu dana hrianski nain reavaju svoje svakodnevne ivotne i
ljudske problem. Bila je popuralno nazvana Cura Pastoralis (pastirsko leenje), odnosno
kako ju je Alfred prekrstio Pastirska knjiga (Hierdeboc).
Da bi se upoznali sa istorijom svoje vlastite crkve i naroda izdao je nareenje da se prevede
Bidova Historia ecclesiastica gentis Anglorum, a pak, on sam uzeo je na sebe da prevede
Orozijevu Istoriju protiv pagana (Historiarum adversum PAganos Libri), zvanu jo i
univerzalna istorija (Historia universalis).
Alfred je smartra da sledei stepen njegovo obrazovnog programa treba da ve zae u
apstraktnije sfere pa je preveo Boecijevo delo O utesi filozofije (De consolation Philosophiae
Libri), ono se smatra Alfredovim najboljim i najzrelijim delom.
Alfred je napravio na svom jeziku zbirku tekstova koju je sam nazvao Cvetovi (Blostman) a
koja je u stvari najvei delom bila prevod Avgustinovih monologa (Soliloquia), uz odlomke
drugih Avhustinovih dela kao i dela pape Grgura i svetog Jeronima. To su bili tekstovi
posveeni hrianskoj meditaciji, koje je Alfred slobodno parafrazirao i esto ih koristio kao
povod za vlastita razmiljanja.
dobro, pa prema tome, i istinska srea. Budui da je svemogu i da ne eli zlo, bog je
istovvremeno i negacija postojanja zla. U etvrtoj knjizi Boecije koji ba nije ubeen da zlo
ne postoji trai da mu se objasni zato dobri propadaju a zli uspevaju, ako je Bog zaista tako
svemogu i dobar. Filozofija mu, uz odgovarajue primere, dokazuje da zlo uspeva samo
prividno, i da na kraju uvek biva kaenjeno. Svaka ljudska sudbina je dobra, ako se uzme u
obzir boija promisao u odnosu na slobodnu volju i predodreenost. U petoj knjizi ona
uporeuje ovekovu slobodnu volju sa boijom promisli i dokazuje da jedna drugoj ne
protivree i da se obe sjedinjuju u bogu. Ljubav Boija, vrhunski princip koji upravlja
kosmosom i ljudima, vodi oveka sjedinjenu sa boanstvom to je za oveka najvee i
neprolazno dobro i srea,
Alfredov prevod ove knjige sauvao se u dve verzije; jedna je napisana za vreme njegove
vladavine a druga je prepis iz jedanaestog veka. Alfredov prevod nije podeljen u pet knjiga
ve u 24 poglavlja, a ona, opet, u mnogo odeljaka.
U svom prevodu Avgustinovih (St. Augustine 354 430) monologa (Soliloquia) Alfred se
poduhvata tekog zadatka, da na engleski jezik prenese razmatranja svetog Avgustina od Hipa
oca patristika, o prirodi boga i ovekove due. Avgustinov original podeljen je u dve
knjige, od u prvoj se istrauju dokazi za postojanje Boga, a u drugoj dokazi o besmrtnosti
ovekove due. Alfred se na poetku dri originala ali postepeno sve vie odstupa od njega,
kao da se trudi da samom sebi razjasni Avgustinove deduktivne paradokse u koje se i on sam
u toj knjizi upleo. Na kraju, kada i sam Avgustin kae da se odgovori na pitanja iz drugog
dela monologa nalaze u njegovom delu o vienju boga Alfred prelazi na taj tekst, pa poto ni
tu nije naao jasan odgovor ukljuuje u svoje izvornike i delove Avgustinove Boje drave,
Dijaloge; moralne pouke i homilije pape Grgura i Jeronimove komentare Starog zaveta i
Jevanelja po Luki. Tako nastaje i dodatna trea knjiga, jedna vrsta antologije koju je i sam
Alfred nazvao Cvetovi. To je potpuno novo, trotomno delo za koje se u najboljem sluaju
moe se rei da je samo inspirisano Avgustinom. O nastanku toga dela postepenim
dodavanjem sve novijih i novijih izvora, najreitije govori Alfredov pregovor, u kome kralj
na alegorijski nain govori o svojoj knjizi kao kui u kojoj nalazi utehu u svim ivotnim
tegobama i opisujue kako je radio i izvore na koje se oslanjao.
U istoriji engleske knjievnosti Alfred e ostati zabeleen kao utemeljiva vetine prevoenja
na engleski jezik, koji ga je prvi obogatio terminima iz oblasti filozofije i teologije. Tako je
taj narodni jezik, jezik ratnika i seljaka, postao sredntvo koji su se mogli izraziti veoma ueni
i apstraktni pojmovi. Alfred je takoe bio prvi zaetnik originalnih knjievnih proznih
tekstvoa koji se ne oslanjaju na latinske izvore. Bio je i prvi svetovnih kola gde su se
prouavale humanistike nauke i psalm i saksonske knjige naroito poezija. Bio je inicijator
prikupljanja, prepisivanja i uvanja istorijskih i poetskih dela, i nije preterano rei da je
iskljuivo njegova zasluga to najvei deo stare knjievnosti danas uopte i postoji.
14.3. Proza Alfredovog doba: Anglosaksonska hronika
Alfredov najvei doprinos ouvanju tradicije je podsticaj da se prikupi i sauva
Anglosaksonska hronika (The Anglo-saxon Chronicle). Taj podsticaj je bio toliko delotvoran
da se pisanje hronike nastavilo i sledea dva veka posle njegove smrti. Pod imenom
Anglosaksonske hronike, tog nezaobilaznog spomenika staroengleske istorije i kulture koji je
ovde bio pominjan u vie navrata, krije se u stvari sedam rukopisa, sedam anala poteklih sa
raznih mesta, koji su se poeli pisati jo pre Alfredove vladavine, ali su tek na kraljevu
naredbu bili prikupljeni i sreeni, i posao je bio kasnije nastavljen. Anglosaksonska hronika
pokriva period od 60. godine pre nove ere do 1158. g.n.e. Ovo delo je istorijsko ali i
knjievno delo. U ovom delu se nalaze portreti istorijski znaajnih linosti, npr. William the
Conqueror, i moemo porediti sa Bidovim delom.