Nietzscheov govor o Bogu.

Ukaz problematinosti
banalnoga ateizma i banalne vjere

Mladen MILI*
UDK: 17.037
Prethodno priopenje
Primljeno:
10. lipnja 2013.
Prihvaeno:
12. lipnja 2013.

Saetak: Prema M. Heideggeru, filozof Friedrich Nietzsche

svojim uzvikom Bog je mrtav! izrie usud itave zapadne
civilizacije i odnos ovjeka spram istine bitka. Njegov govor o
Bogu nije potvrda banalnoga ateizma, nego odraz stanja modernoga ovjeka. Boja smrt u Nietzscheovoj misli nije toliko
ateistiki proglas, koliko je nuna posljedica ukidanja metafizikih odreenja pojmova koje su, po njemu, platonizam i
kranstvo premjestili u transcendenciju, onkraj mogunosti
spoznaje i umskoga dosega. Rezultat ovakve krize, prema J. B.
Metzu, banalni je ateizam, u kojemu vlada odreeni nerazmjer izmeu govora o Bogu i stvarnosti. U poimanju Boga dogaa se odreena disproporcija jer se o Bogu govori, ali se, u
biti, ne zna to bi se govorilo. Upravo zbog ovakva stanja loginim se ini ukazati na Nietzscheov govor o Bogu i njegov prijedlog odnosa spram Boga. Misli o Bogu ovoga filozofa mogu
doprinijeti boljem razumijevanju krize govora o Bogu, koja je
sve oitija kod nevjernika i kod vjernika.
Kljune rijei: Nietzsche, Bog, Boja smrt, kriza, nihilizam,
vjera.

1. Uvod

* Mr. sc. Mladen Mili,

Katoliki bogoslovni
fakultet u akovu
Sveuilita J. J.
Strossmayera u Osijeku,
P. Preradovia 17, 31400
akovo, Hrvatska, mladen.
milic@djkbf.hr

Kada se govori o filozofiji Friedricha Nietzchea, uvijek

treba imati na umu nihilizam kao temeljni izriaj njegove
filozofije. Interpretacija Nietzscheova nihilizma sastoji se
u razlaganju nekoliko pojmova vanih za njegovu misao
volja za mo, Boja smrt, nadovjek, prevrjednovanje svih
vrijednosti i vjeno vraanje istoga. Uz opasku da je zbog
filozofove nesustavnosti vrlo teko dati odreenu sustavnu
cjelinu, pokuat emo ovdje fragmentarno prikazati pojam
Boje smrti kao relevantan za dananju diskusiju i govor o
Bogu uope. Ovaj rad kratko e prikazati orise nihilizma
341

Diacovensia 21(2013.)2.

kao temeljnoga pokreta kulture Zapada, zatim poimanje Boje smrti kao uvjet mogunosti ostvarenja toga nihilizma, uzroke zbog kojih Nietzsche govori o Bojoj
smrti te na kraju pokuati ukazati na nedostatnost, ali i na pozitivan doprinos njegove misli za problematiku o kojoj se govori.

2. Nihilistiko ozraje zapadne kulture

Na povrinu nihilistikoga odreenja zapadne kulture izbija tragina slika modernoga ovjeka. Kada Nietzsche spominje kako je nihilizam pred vratima i kako e
nas pratiti u sljedea dva stoljea, onda prije svega ima u vidu europskoga ovjeka
na vjetrometini suvremenih svjetonazora to ih je donijelo mnotvo teorijskih racionalnih sustava. Nihilizam je, dakle, za Nietzschea temeljna duhovna nit zapadne
kulture, metafizika kriza koja ne moe biti prekrivena ni znanstvenom spoznajom
ni lanim optimizmom napretka. Temeljni problem modernoga ovjeka i filozofije
uope postaje njegova egzistencija, koja je bez cilja i svrhe.1
Racionalno miljenje, prema Nietzscheu, od samoga je poetka hranilo nihilizam.2
S obzirom da kransko-platonistiko tumaenje svijeta daje ovjeku apsolutnu
vrijednost i transcendira je u metafiziku onostranost, koju utemeljuje govorom
o vjenom ivotu, taj pogled, zbog neodrivosti injenice ovjekove nepropadljivosti, morao se uruiti sam u sebe. Afirmacijom ideje o nepropadljivosti propadljiva kransko-platonistikoga slika svijeta u sebi je od poetka nosila odreenu
nihilistiku crtu koja se intenzivirala u moderno doba afirmacijom racionalizma,
sekularizma, pozitivizma i, u konanici, ateizma.
Dijagnosticirajui nihilizam, Nietzsche pokuava pronai izlaz iz njega. Devalvirajui postojee vrijednosti, nihilizam ih eli prevrjednovati i tako prevladati. Drugim rijeima, nihilizam eli dijalektiki prevladati sama sebe i prijei iz pasivnoga
u aktivni nihilizam. Prevrjednovanje svih vrijednosti jest pathos, ugoaj ili ozraje
u kojemu se dogaa nihilizam sa svim svojim temeljnim oznakama, a to su Boja
smrt, nadovjek, volja za mo i vjeno vraanje istog.3 Smrt Boga oznaava i smrt
ovjeka, tj. smru Boga treba biti prevladan ovjek da bi se napravilo mjesta nadovjeku:

Usp. M. MILI, Doprinos misli Friedricha Nietzschea razumijevanju nihilistinosti postmoderne

i njezina odnosa prema kranstvu, u: Diacovensia 20(2012.)3, str. 320.-321.
2
Usp. D. BUTERIN, Nietzsche: filozofski nihilist i prevladavanje nihilizma, u: Filozofska istraivanja
15(1995.), str. 760.-762.
3
Usp. M. MILI, Doprinos misli Friedricha Nietzschea razumijevanju nihilistinosti postmoderne
i njezina odnosa prema kranstvu, str. 326.-327.

342

M. Mili, Nietzscheov govor o Bogu, str. 341.-351.

Uim vas nadovjeku. ovjek je neto to mora biti prevladano. to ste uinili
da biste ga prevladali?
Sva su bia uinila dosad neto iznad sebe: a vi hoete biti oseka te goleme bujice i radije se jo vratiti ivotinji negoli prevladati ovjeka?4

Negacija dosadanjih vrijednosti odreeni je meustadij koji treba prevladati, a eljeni rezultat je novo razumijevanje ovjeka kao nad-ovjeka (obezboenoga ovjeka) i ivota kao volje za mo. Volja za mo (kao zakon nunoga prevladavanja samoga sebe u biti ivota5) temeljna je opet pretpostavka prevladavanja nihilizma.

3. Boja smrt uvjet mogunosti prijelaza u aktivni nihilizam

Iako se govor o Bojoj smrti uglavnom vee uz Nietzscheovu filozofiju, samo kratko treba spomenuti da i raniji filozofi govore o stanju u kojem je Bog jednostavno
mrtav. Prije svega, ovdje navodimo misao G. W. F. Hegela koji u svojoj Fenomenologiji duha spominje Boju smrt u kontekstu dijalektikoga razvoja duha. U poglavlju
o religiji, konkretnije, o oiglednoj religiji Hegel razmatra odnos komine i tragine
svijesti i zakljuuje kako nesretna svijest sainjava nalije komine svijesti, koja je
potpuno otuivanje supstancije:
Ona je prva naprotiv obratno tragina sudbina izvjesnosti same sebe, kakva bi
trebala da bude po sebi i za sebe. Ona je svijest o gubitku svake bitnosti u toj
izvjesnosti sebe i gubitka upravo tog znanja o sebi supstancije kao i vlastitosti;
ona je bol to se izraava kao teka rije, da je bog umro.6

Govor o Bojoj smrti kod Hegela i kod Nietzschea imaju razliit temelj, ali se moe
nazrijeti odreeni zajedniki nazivnik. Kod Hegela Boja se smrt dogaa uslijed
prelaska duha u oblik subjekta, zbog ega dolazi do nereligioznog stava, to u konanom smislu raa nesretnu svijest, tj. znanje o gubitku.
Za nesretnu je svijest izgubljena kako samovrijednost njezine neposredne
linosti, tako i njezine posredovane, zamiljene linosti. Isto je tako zanijemilo
povjerenje u vjene zakone bogova, kao to su zanijemila i proroita, koja su
se prikazivala kao da znaju ono posebno. Kipovi su sada leevi kojima je utekla
ivotvorna dua, kao to himnu sainjavaju rijei koje je napustila vjera, stolovi

F. NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra. Knjiga za sve i nikoga, Veernji list, Zagreb, 2009., str.
21.
5
F. NIETZSCHE, Uz genealogiju morala, AGM, Zagreb, 2004., str. 186.
6
G. W. F. HEGEL, Fenomenologija duha, Naklada Ljevak, Zagreb, 2000., str. 481. (rijei su otisnute
kurzivom i u originalnom tekstu).

343

Diacovensia 21(2013.)2.

su bogova ostali bez duhovne hrane i napitka, a iz njezinih igara i sveanosti ne

vraa se svijesti njezino radosno jedinstvo s biti.7

U tom odnosu subjekt postaje opa samosvijest, odnosno, ono ope postaje samosvijest, a nezbiljski duh postaje zbiljskim. Boanska bit umire u svojoj apstrakciji i
to je bolni osjeaj nesretne svijesti da je umro sam Bog.
Za razliku od Hegela, koji Boju smrt promatra kao tijek dogaanja apsolutnoga
duha koji je praen nesretnom svijeu, Nietzscheova misao Boju smrt odreuje
kao klju za daljnje dogaanje povijesti i kao temeljni uvjet mogunosti za ostvarenje potpunoga, aktivnoga nihilizma. Propast vjere u kranskoga Boga, prema
Nietzscheu, opeeuropski je dogaaj. Tu propast i njezine daljnje posljedice on je
najintenzivnije nagovijestio u poznatoj paraboli o mahnitu ovjeku, u viziji otroumna vidovnjaka koji usred bijela dana pali svjetiljku.
'Kamo je nestao Bog?' povika. 'Rei u vam! Mi smo ga usmrtili vi i ja! Svi
smo mi njegove ubojice! A kako smo to uradili? Kako smo uzmogli ispiti more?
Tko nam je dao spuvu da prebriemo itav horizont? to smo uinili kad smo
raskinuli lance kojima je ova zemlja bila prikovana za svoje sunce? Kamo se sad
ona kree? Kamo se mi kreemo? Dalje od svih sunca? Ne uruavamo li se neprekidno? Unatrag, postrance, naprijed, na sve strane? Postoji li jo neko gore i
neko dolje? Ne lutamo li kao kroz neko beskrajno nita? Ne osjeamo li zadah
prazna prostora? Nije li postalo hladnije? Ne nadolazi li neprestano no i sve
vea no? Ne moraju li i jutrom svjetiljke biti upaljene? Zar jo nita ne ujemo
od buke grobara koji pokapaju Boga? Zar ne njuimo jo nita od njegova raspadanja? i bogovi se raspadaju! Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav! A mi smo ga
usmrtili! Kako da se utjeimo, mi ubojice nad svim ubojicama? Ono najsvetije
i najmonije to je svijet dosad posjedovao iskrvarilo je pod naim noevima
tko e sprati tu krv s nas?8

Djelujui na razmeu misaonih epoha9 poetkom dvadesetog stoljea, Nietzsche

eli na nov nain promiljati, diferencirati i izricati stvarnost. Kao iskren filozof ne
bjei od pitanja govora o Bogu. On ga otvoreno postavlja bez apriornih predrasuda,
ali i bez aposteriornih povrnih naslijeenih misaonih formula koje su esto vladale
u filozofiji i teologiji.
Nietzsche se u svom govoru o smrti Boga ne ograniuje samo na puku psiholoku tvrdnju: nema Boga, ja ne vjerujem ni u kakva Boga. Tvrdnja mu naprotiv
7

Isto, str. 481.-482.

F. NIETZSCHE, Radosna znanost (La gaya scienza), Demetra, Zagreb, str. 107.-108.
9
Teko je za 20. stoljee rabiti ovaj termin zbog sve ubrzanijih i zgunjenijih misaonih i drugih promjena. Ipak izraz epoha ovdje ostavljamo, koliko god jedna epoha danas kratko trajala.
8

344

M. Mili, Nietzscheov govor o Bogu, str. 341.-351.

posjeduje znaaj temeljne injenice za tumaenje cjeline ovjeka i svijeta, to

u sebi nosi zamane posljedice za daljnji tijek razdoblja. Smrt Boga znai veliki
slom! Bezutjenu prazninu: ispijeno more. Bezizgledni ivotni prostor: prebrisano obzorje. Beznadno nita: zemlju otkinutu od sunca. Za samoga ovjeka
smrtonosan survaj, bezmjeran na sve strane, koji ga mora rastrgnuti. () Ovdje
se stvara kaos, dapae smrtonosna hladnoa i no nihilizma!10

Iz spoznaje da je Bog mrtav Nietzsche je pokuao izvui to vie konzekvenci. Vrijeme, u kojemu je ivio, bilo je vrijeme velikih misaonih filozofskih zaokreta u Europi. Govor o Bojoj smrti bio je manje-vie moda, a prirodne znanosti u tom su
prednjaile svojim naglaavanjem mehanicistiko-funkcionalistike slike stvarnosti
kojoj je jedini smisao onaj utilitarni kako zahvatiti i uiniti stvarnost to vie korisnom.11 Meutim, Nietzsche ide dalje od pukoga utilitaristikog funkcionalizma
koji Boga mie iz stvarnosti da bi dao prostor pozitivizmu, a Feuerbachovo olakanje zbog Boje smrti, smatra Kng, ini se bezbrinim i naivnim naspram tjeskobe
koja se osjea u govoru mahnita ovjeka.12 Ta tjeskoba nastavlja se pitanjem: Ne
moramo li sami postati bogovima da bismo se tek pokazali njih dostojni? Nikad
nije bilo veeg ina i onaj tko se ikad poslije nas rodi, zbog tog e ina pripadati
jednoj povijesti vioj od sve dananje!13
O znaenju fraza postati bogovi i via povijest Nietzsche vie ne govori u Radosnoj
znanosti. U ovomu dijelu jasno je naglasio samo Boju smrt koja nema alternative
i koja mora biti provedena. Iako je mahniti ovjek svjestan da dolazi prerano (kao
to je i Nietzsche bio svjestan injenice da e mu filozofija biti cijenjena tek poslije
smrti), on ipak, zavrava filozof ovaj dio, provaljuje u nekoliko crkava gdje pjeva
Requiem aeternam deo, tvrdei da su crkve ionako samo nadgrobni spomenici (mrtvome) Bogu.14 Moemo rei da, iako je Bog mrtav, ostaju njegove sjene, a to su
posljedice vjere u Boga koje takoer treba prevladati, kao uostalom i Boga, da bi se
dolo do vie povijesti.
Zato je, u konanici, za Nietzschea toliko vana Boja smrt? Boja smrt je osnovna
pretpostavka i uvjet mogunosti za dvije stvari: zahtjev za nadovjekom i prevrjednovanje svih vrijednosti. U Tako je govorio Zaratustra Nietzsche Boju smrt stavlja
10

H. KNG, Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novom vijeku, Naprijed, Zagreb, 1987., str.
337.-338.
11
Usp. N. DOGAN, U potrazi za Bogom. Kranin u postmodernom vremenu, Biblioteka Diacovensia,
studije 5, akovo, 2003., str. 197.
12
Usp. H. KNG, Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novom vijeku, str. 338.
13
F. NIETZSCHE, Radosna znanost, str. 108.
14
Usp. isto, str. 108.

345

Diacovensia 21(2013.)2.

neposredno prije Zaratustrina govora o nadovjeku, pred graanima okupljenima

na trgu: No kad Zaratustra ostade sam, ovako ree svojemu srcu: 'Ta je li mogue!
Ovaj stari svetac u svojoj umi jo nita nije uo o tomu da je Bog mrtav'.15
Boja smrt u Nietzscheovoj misli nije toliko ateistiki proglas, koliko je nuna posljedica ukidanja metafizikih odreenja pojmova koje su, po njemu, platonizam i
kranstvo premjestili u transcendenciju, onkraj mogunosti spoznaje i umskoga
dosega. Ako se dokine transcendencija, onda je posljedica toga dokidanja i Boja
smrt. S druge strane, ako se dokine tumaenje stvarnosti utemeljene na vrijednostima metafizike, onda to za posljedicu ima i smrt ovjeka. Tu drama nihilizma dosie
svoj vrhunac dokidanje transcendencije i smrt Boga s jedne, te dokidanje stvarnosti i smrt ovjeka s druge strane, jesu uvjet mogunosti nastanka nadovjeka.
Prema J. B. Metzu, Nietzscheov govor i poruka o Bojoj smrti poruka je o poboanstvenjenju vremena. Otkazivanje Boje vladavine navjetaj je uzvienosti vladavine vremena. Budui da je Bog mrtav, u svemu prolaznome ostaje samo vrijeme
vjenije od Boga i besmrtnije od svih bogova. Vrijeme je jedini postmetafiziki
fascinosum koji ne eli nita osim samoga sebe, nakon to su pala sva metafiziki graena prijestolja. Drugim rijeima, smatra Metz, s Nietzscheovim govorom o
Bojoj smrti poinje temporalizacija ontologije i metafizike, a govor o Bogu, zbog
povremenjivanja, postaje konstitucionalno ugroen govor.16
Osim toga, Metz o Bojoj smrti govori u kontekstu krize Boga u dananjem vremenu:
To je kriza ovjeanstva, jer Bog ili je tema ovjeanstva ili uope nije neka
tema. () Nije lako dijagnosticirati tu krizu Boga jer je ona kako unutar tako
i izvan kranstva uronjena u religiji naklonjeno ozraje. ivimo u svojevrsnoj
religijski oblikovanoj krizi Boga. Natuknica glasi: Religija da Bog ne, pri emu
to 'ne' nije miljeno kategoriki, u smislu velikih ateizama. Nema vie velikih
ateizama. U vremenu krize Boga sam je ateizam postao banalnim.17

Rezultat ovakve krize, prema Metzu, jest banalni ateizam Boga se spominje, ali
se na njega ne misli. Drugim rijeima, to bi znailo da vlada odreeni nerazmjer
izmeu govora i stvarnosti. Kriza Boga jo uvijek nije kriza pojma Boga (o Bogu se
jo uvijek govori), nego kriza odnosa prema Bogu, pa posljedino i kriza stvarnosti
Boga u svom epistemolokom statusu. U poimanju Boga dogaa se odreena dis15

F. NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra, str. 21.

Usp. J. B. METZ, Politika teologija, KS, Zagreb, 2004., str. 236.-240.
17
J. B. METZ, Memoria passionis. Provokativni spomen u pluralistikom drutvu, KS, Zagreb, 2009., str.
94.
16

346

M. Mili, Nietzscheov govor o Bogu, str. 341.-351.

proporcija jer se o Bogu govori, ali se, u biti, ne zna to bi se govorilo. Bog je sve
(new-ageovski panteizam) pa tako moe biti i nita. U okviru ateizacije drutva takav
banalni ateizam, umjesto da se Boga do kraja rijei (ak i da se izbrie pojam Bog),
on neprestano spominje Boga i o njemu govori, a da zapravo na njega i ne misli. Bog
je lebdea metafora u lakim avrljanjima, u estetskom diskursu ili jednostavno kd
za legitimiranje religijskih zajednica.18 Upravo zbog ovakva stanja logian se ini
Nietzscheov prijedlog da Boga treba ubiti. Ako smrt definiramo kao prekid svih
odnosa, onda bi to znailo razoriti odnos s Bogom, unititi pojam Bog, ubiti taj
odnos bez odnosa. Jer ako ne postoji Bog kao stvarnost, onda je pojam Bog samo
logiko-epistemoloki izraz bez ontolokoga temelja. A ako je takav, onda se radi o
praznomu pojmu.
Reenicom Bog je mrtav! Nietzsche je saeo svu bremenitost nihilizma kao povijesnoga preokreta. Ova reenica navodi ovjeka da osjeti konanost, naputenost, jedinstvenost i osamljenost, izloenost smrti i nitavilu.19 Za Heideggera, Nietzscheov uzvik ne treba razumjeti ni kao reenicu nekog povrnoga ateista ni kao
tvrdnju luaka, ni kao osobni stav, nego prvenstveno kao izriaj naziranja dvijetisuegodinjeg usuda zapadne misli i civilizacije i kao uzvik koji je saeo budui ovjekov odnos prema istini bitka.20 Zato Heidegger smatra da Nietzschea treba drati
izvan upitnoga drutva ateista koji olako i povrno nijeu Boga kad ga ve nisu u
stanju proizvesti kao boga znanosti i tehnike, a koji ovu Nietzscheovu reenicu olako svojataju kao geslo (post)moderne epohe.21 Zanimljivo, Heidegger ne promatra
Nietzschea ni kao sentimentalnoga bogotraitelja, kakvim ga se esto prikazuje u
nedostatku odgovora na njegove ponekad i utemeljene kritike kranske teologije
i prakse.22 Nadalje, svojatanje Nietzschea od strane onih koji su postali umorni od
kranstva pa za svoj upitni ateizam trae potvrdu u njegovim reenicama, za Heideggera je nedopustivo, jer Nietzsche nikad nije likovao ni bio sretan zbog Boje
smrti, nego je to bio problem koji ga je zaokupljao cijeloga ivota.23
Prije svega, Nietzsche o Bojoj smrti govori kao o stanju u koje je zapao moderni
ovjek. Taj govor moe se krivo shvatiti ako se problem simplificira pa se misli kako
18

Usp. isto, str. 94.

Usp. I. KORDI, Je li ovjek izguran iz istine? Heideggerov zaborav bitka i Boga, u: Obnovljeni ivot
63(2008.)4, str. 389.-415., ovdje str. 398.
20
Usp. isto, str. 398.
21
Izvrsnu analizu znanstvenog ateizma dao je dokument II. vatikanskog koncila o Crkvi u suvremenom svijetu, Gaudium et spes. Heidegger kao da je predvidio razvoj ovakve vrste trivijalne znanstvenjake filozofije, generirane u najsvjeijem primjeru Dawkinsove knjige Iluzija o Bogu.
22
Usp. I. KORDI, Je li ovjek izguran iz istine? Heideggerov zaborav bitka i Boga, str. 399.
23
Usp. isto, str. 399.
19

347

Diacovensia 21(2013.)2.

je Nietzsche jednostavno htio na mjesto Boga staviti ideju ovjeka, na to bi mogao

upuivati njegov govor o nadovjeku. Meutim, prije e biti, smatra Heidegger, da
je Bojom smru mjesto Boga ostalo prazno i otvoreno, mjesto koje nije identino
ni s podrujem razumijevanja Boga ni s podrujem razumijevanja ovjeka, a prema
kojemu ovjek dolazi u jedan poseban odnos. Ovo mjesto postalo je uvjetom mogunosti novoga razumijevanja bia i stvarnosti u drugaijem bitku. Taj odnos prema bitku, prema Heideggeru, ne poinje s Nietzscheovom osobom i filozofijom,
nego je kod njega generiran na poseban i intenzivan nain. Ovaj je bitak s poetkom
novovjekovne metafizike postao subjektivitet, koji ljudski subjekt ini sreditem itave stvarnosti koja vidi samo bie, a ne bitak, pa logino, prema bitku postupa kao
ni-prema-emu, odnosnu niemu. U toj toki se onda i bitak i Bog i ovjek (bie)
jednostavno rue u nitavilo nihilizma.24 Dakle, zaborav bitka koji vodi u nihilizam i
nihilizam koji odrava taj zaborav bitka jest, u biti, zaborav, odnosno ubijanje Boga.

4. Nedostatnost i pozitivnost Nietzscheova govora o Bogu

Slabost je Nietzscheova tumaenja u tomu to on nije uspio uvidjeti da je, elei svrgnuti metafiziku, stvorio odreenu implicitnu metafiziku. Bjeei od metafizikoga jezika on razvija vlastiti, pseudometafiziki jezik. U nastojanju da izbrie
platonistiko-kransku epistemoloku distinkciju izmeu stvarnoga i pojavnoga
svijeta, izmeu subjekta kao jastva i objekta kao drugotnoga, on konstruira pojmove i svijet decentrirane samospoznaje, ogoljuje sve kategorike stavove o jastvu,
poistovjeuje sebe (subjekt) s voljom za mo i djelovanje i tako uklanja odvojenost
izmeu bia i djelovanja, izmeu agere i esse. Kod Nietzschea vie ne vrijedi princip
agere sequitur esse, nego princip agere esse est.
Krajnji rezultat decentriranosti i gubitka stoera i sredita, ponitavanja razlike
izmeu jastva i onoga to subjekt spoznaje kao drugotno, moe biti boanstvenost i punina (subjekta), ali, paradoksalno, to moe biti i nitavilo, besmislenost
i praznina.
Moe se rei da Nietzsche sam sebe proglaava pozivateljem na nihilizam, ali onda
nihilistinost nihilizma jo vie dolazi do izraaja jer prestaje onoga trenutka kad
prestane pozivateljev mono-logini poziv. to je, u konanici, bez smisla. A traganje za istinom, za smislom (logosom) u Nietzscheovoj misli nije dia-logino, nego
mono-logino. Nietzscheovo je dakle traganje za istinom transcendencija u monologu, i upravo je zbog toga to traganje nedovoljno transcendentno.25 Jednom
24
25

Usp. isto, str. 400.

I. RAGU, to teologija treba uti, dobiti i preuzeti od Antikrista? Hans Urs von Balthasar o Friedrichu Nietzscheu, u: Obnovljeni ivot 63(2008.)4, str. 417.-442., ovdje str. 425.

348

M. Mili, Nietzscheov govor o Bogu, str. 341.-351.

rijeju, Nietzscheova misao je monistina, nedostatno dijalektika i nedovoljno

transcendentna.
Glede doprinosa Nietzscheove misli u kontekstu govora o Bogu, na prvomu mjestu, moda paradoksalno, navodimo govor o stvarnosti Boje smrti. Nietzsche tu
stvarnost nije prouzroio, nego dijagnosticirao i predvidio, tvrdei da je Bog za
mnoge ljude jednostavno umro i vie ne egzistira u njihovu ivotu.
U njegovu govoru Bog je esto sinonim za sve nadosjetno, onostrano, vjeno nasuprot onomu zemaljskom. Kako je takva konstrukcija Boga proizvedena u metafizici
koja je zaboravila bitak i dala prednost biu, a sve to je dobrim dijelom unijela i u
teologiju, tako se s vremenom poelo s Bogom postupati kao s ovjekovom misaonom tvorevinom unutar logiko-misaonog instrumentarija ovih znanosti. Mora se
priznati da je Nietzsche govorom o smrti Boga predvidio nemogunost odranja
govora o ovako shvaenom Bogu, koji udaljen od svijeta postaje nemoan da mu
udahnjuje novi ivot. Govor o Bogu jest govor o idejama kojima ovjek ovladava
i vie im se ne divi, vie govor o Bogu koji je jamac ljudskih nauma, a manje govor
o Bogu koji je misterij. Tako je i metafizika, liavajui se iskustva bitka, oduzimala
teologiji njezinu teo-loginost racionalno-antropoloki doivljaj iskustva Boga.26
U ovom kontekstu, kada govorimo o novovjekovnom potpunom nihilizmu, moemo smatrati da Nietzsche, govorei o Bojoj smrti, govori o proglaenju mrtvim
onoga Boga koji je djelo ovjekove misaone konstrukcije. On zahtijeva prevrjednovanje svih vrijednosti koje se na tu platformu veu. Nietzsche u svojoj teoriji
mora nadvisiti sustav odvie ljudskoga ovjeka, koji misli da spoznajno dohvaa
objektivnu stvarnost, a samim time mora nadvisiti i odvie ljudskoga Boga, jer je
on objektivna stvarnosti par excellance. Kako bi to uinio, Nietzscheov nadovjek
mora preuzeti na sebe toga Boga, mora sam postati nositelj boanskih atributa. Kao
prigovor, uvijek ostaje otvoreno pitanje: moe li ovjek konstruirati stvarnost samo
iz vlastitoga jastva, u subjektu (nadovjeku), mimo, onkraj ili bez bilo kakve objektivne stvarnosti.
No, nedostatak govora o ljubavi moe se oznaiti kao najvei nedostatak Nietzscheova govora o Bogu. Racionaliziranje oko pojma Boga, na koje nije ostala imuna ni
teologija, ostavilo je traga i na njegovoj filozofiji. On to nije mogao nadii jer mu je
nedostajalo ono to je, barem glede kranskoga govora o Bogu, nasuno potrebno, a to je upravo svojstvo ljubavi. Jo bolje, ekvivalencija pojmova Bog i ljubav u
kranstvu ne doputaju ovjeku da ostane indiferentan spram pojma Bog, jer ukoliko je pojam Bog ekvivalentan pojmu ljubavi, onda se ne moe biti indiferentan.
To je zato to puko racionalno poimanje moe ostaviti prazan pojam, bez sadraja,
26

Usp. I. KORDI, Je li ovjek izguran iz istine? Heideggerov zaborav bitka i Boga, str. 400.-401.

349

Diacovensia 21(2013.)2.

a ljubav i Bog nisu samo racionalne kategorije. S jedne strane, Nietzsche je ukazao
kako ne postoji monopol nad pojmom Bog, pogotovo ga nemaju prirodne znanosti.

Zakljuak
Nietzscheova filozofija, iako nedostatna, moe posluiti kao odskona daska za
premiljanje i nadilaenje postmoderne stvarnosti. To se posebno odnosi na pojam
Boga kao apsolutno drugotne stvarnosti i objekta spoznaje. Post-postmoderni ovjek mora uvidjeti da mu Bog nije uzrok problema, prijetnja ni konkurencija, nego
dijaloki partner koji ga ispunjava sadrajem i smislom.
U ovomu radu Nietzschea se nije eljelo opravdati, nego ga se pokualo staviti u
pravi okvir. On nije ideolog nihilizma, nego je dijagnostiar koji upozorava to se
moe dogoditi Zapadu ako se ne odrekne nekritiki prihvaenih lanih idola. Ba
zato Nietzscheovu kritiku treba uzeti ozbiljno, ali i zauzeti distancu spram nekih
njegovih stavova. Na pitanje koje se moda provlai kroz njegovu misao: Mora li
se maknuti Boga da bi se dalo mjesta ovjeku?, moda bi se moglo odgovoriti stavom: Ne, jer Bog nije zatvor nego stoer ljudskoga ja. Drugim rijeima, ukoliko se
eli spasiti ovjeka, treba se otvoriti humanizmu koji poiva na ideji Bogoovjeka.
Ali tada se treba distancirati od ateistikoga humanizma, izgraena na nihilistikim
temeljima, koji moe zavriti tragedijom ovjeka, to je suvremeno povijesno iskustvo i pokazalo.
ovjek se moe opredijeliti za ili protiv Nietzscheove misli, ali uvijek treba imati
na umu trenutnu situaciju zapadne misli koja vie ne poznaje snanu dijalektiku
koja hrani obje strane, kako vjeru u Boga, tako i ateizam. U moru indiferentnosti
rijetko se susreu oni koji vjeruju u Boga i ive u skladu s njim, ali se isto tako rijetko
susreu i ateisti koji imaju hrabrosti nositi se do krajnjih granica s (ne)logikom vlastitoga ateizma. Zato izuavanje Nietzscheove misli moe svakomu pribliiti misao
da je Bog stvarnost s kojom se treba nositi cijeloga ivota i koju se ne moe zaobii.
Jer pitanje Boga, i za vjernike i za ateiste, nije samo pitanje kulture, nego pitanje
opstanka svijeta, njegova lica i njegove sutranjice. Jednom rijeju, Nietzsche ateiste moe spasiti od banalnoga ateizma, a vjernike pozvati da svoju vjeru ne ive
banalno.

350

M. Mili, Nietzscheov govor o Bogu, str. 341.-351.

NIETZSCHE'S SPEECH ABOUT GOD. POINTING TO THE

PROBLEM OF BANAL ATHEISM AND BANAL FAITH
Mladen Mili*
Summary

According to M. Heidegger, the philosopher Friedrich Nietzsche with his cry God is
dead! expresses the fate of the whole of Western civilization and mans attitude towards
the truth of being. His speech about God is not an affirmation of banal atheism, but a
reflection on the state of modern man. The death of God in Nietzsche's thought is not so
much an atheist manifesto, as it is a necessary consequence of the abolition of metaphysical definitions of concepts which, according to him, Platonism and Christianity moved
into transcendence, beyond the possibilities of understanding and minds grasp. The result
of this crisis, according to J. B. Metz is the banal atheism, characterized by the discrepancy between the talk about God and reality. When it comes to the conception of God there
occurs a certain disproportion, since there is talk about God, but, in fact, there is no idea
of what to say. Precisely because of this situation, it seems logical to point to Nietzsche's
speech about God and his proposal regarding the relationship towards God. This philosophers thoughts of God can contribute to a better understanding of the crisis off talking
about God, which is all the more obvious in both the non-believers and believers.
Keywords: Nietzsche, God, death of God, crisis, nihilism, faith.

* Mr. sc. Mladen Mili, Catholic Faculty of Theology in akovo, J. J. Strossmayer University of Osijek, P. Preradovia 17, 31400 akovo, Croatia, mladen.milic@djkbf.hr

351