JOHN VON NEUMANN

RAUNALO
I MOZAK
DRUGO IZDANJE
S PREDGOVOROM
PAUL M. CHURCHLAND
I PATRICIA S. CHURCHLAND

Naslov izvornika
THE COMPUTER AND THE BRAIN
With a foreword by Paul M. Churchland
and Patricia S. Churchland
1958 by Yale University Press.
Copyright renewed 1986 by Marina V. N. Whitman.
Foreword to the Second Edition copyright 2000 by Yale University
Prava za hrvatsko izdanje, Sveuilina knjiara, 2006.
Izdanje
SVEUILINE KNJIARE
Zagreb
Urednik biblioteke Visovi znanosti
Damir Mikulii
Preveo s engleskog
Predrag Raos
Obrada i prijelom sloga
Stanislav Vidmar
Zagreb, 2006.
ISBN 953-7015-29-7
Tiskano u Hrvatskoj / Presita en Kroatio

SADRAJ
PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU
PREDGOVOR
UVOD
PRVI DIO RAUNALO
Analogni postupak
OBINE OSNOVNE OPERACIJE
NEOBINE OSNOVNE OPERACIJE
Digitalni postupak
MARKERI, NJIHOVE KOMBINACIJE I PRIKAZIVANJA
VRSTE DIGITALNIH STROJEVA I NJIHOVI OSNOVNI DIJELOVI
PARALELNE I SERIJSKE SHEME
OBINE OSNOVNE OPERACIJE
Logiko upravljanje
UPRAVLJANJE UKAPANJEM
UPRAVLJANJE LOGIKOM VRPCOM
NAELO O SAMO JEDNOM ORGANU ZA SVAKU OSNOVNU OPERACIJU
IZ TOGA IZVEDENA POTREBA ZA POSEBNIM ORGANOM ZA PAMENJE
UPRAVLJANJE POMOU UPRAVLJA NJ KOG NIZA TOAKA
UPRAVLJANJE IZ MEMORIJE
MODUS OPERANDI UPRAVLJANJA IZ MEMORIJE
MJEOVITI OBLICI UPRAVLJANJA
Mjeovite numerike procedure
MJEOVITO PRIKAZIVANJE BROJEVA. STROJEVI GRAENI NA TIM TEMELJIMA
Tonost
RAZLOG ZA ZAHTIJEVANJE VISOKE (DIGITALNE) TONOSTI
Karakteristike modernih analognih strojeva

Karakteristike modernih digitalnih strojeva

AKTIVNI DIJELOVI; PITANJE BRZINE
POTREBAN BROJ AKTIVNIH DIJELOVA
VRIJEME PRISTUPA MEMORIJSKIH ORGANA I KAPACITET MEMORIJE
MEMORIJSKI REGISTRI SLOENI OD AKTIVNIH ORGANA
HIJERARHIJSKO NAELO U MEMORIJSKIM ORGANIMA
DIJELOVI MEMORIJE; PITANJE PRISTUPA
KOMPLEKSNOST POJMA VREMENA PRISTUPA
NAELO IZRAVNOG ADRESIRANJA

DRUGI DIO MOZAK

Pojednostavljeni opis rada neurona
Narav ivanog impulsa
PROCES STIMULACIJE
MEHANIZAM STIMULIRANJA IMPULSA IMPULSIMA; NJEGOVA DIGITALNA
NARAV
VREMENSKE KARAKTERISTIKE IVANOG ODGOVORA, ZAMORA I
OBNAVLJANJA
VELIINA NEURONA. USPOREDBA S UMJETNIM DIJELOVIMA
DISIPACIJA ENERGIJE. USPOREDBA S UMJETNIM DIJELOVIMA
SAETAK USPOREDBI
Kriteriji stimulacije
NAJJEDNOSTAVNIJI ELEMENTARNO LOGINI
KOMPLICIRANIJI KRITERIJI STIMULACIJE
PRAG OSJETLJIVOSTI
VRIJEME SUMIRANJA
STIMULACIJSKI KRITERIJI ZA RECEPTORE
PROBLEM MEMORIJE U IVANOM SUSTAVU
NAELA PROCJENE VELIINE MEMORIJE U IV ANOM SUSTAVU
PROCJENE VELIINE MEMORIJE POD NAVEDENIM PRETPOSTAVKAMA
RAZLIITA MOGUA FIZIKA UTJELOVLJENJA MEMORIJE
ANALOGIJE S UMJETNIM RAUNSKIM STROJEVIMA
OSNOVNI ELEMENTI MEMORIJE NE MORAJU BITI IDENTINI OSNOVNIM
AKTIVNIM ORGANIMA
Digitalni i analogni dijelovi u ivanom sustavu
ULOGA GENSKOG USTROJA U NAVEDENOM KONTEKSTU
Kodovi i njihova uloga u upravljanju radom stroja
IDEJA POTPUNOGA KODA

POJAM KRATKOGA KODA

ZADAA KRATKOGA KODA
Logika struktura ivanog sustava
VANOST NUMERIKOG POSTUPKA
INTERAKCIJA NUMERIKIH POSTUPAKA I LOGIKE
RAZLOZI ZA OEKIVANJE ZAHTJEVA ZA VISOKOM TONOU
Narav primijenjenog sustava oznaavanja: ne digitalna nego statistika
ARITMETIKA DEGENERACIJA. ULOGA ARITMETIKE I LOGIKE DUBINE
ARITMETIKA TONOST I LOGIKA POUZDANOST KAO ALTERNATIVE
DRUGE KORISNE STATISTIKE ZNAAJKE SUSTAVA PORUKA
Jezik mozga nije jezik matematike

BILJEKA O PISCU

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

Ova naizgled neduna knjiica lei u samom sreditu orkana. Ona
tvori toku jasnoe i mira u golemom viru silnih rasprava i suparnikih
istraivakih programa. to zvui jo neobinije s obzirom na okolnost da
je bila napisana davne 1956., dakle na samom poetku suvremene
eksplozije tehnologije elektronikih raunala, eksplozije koja e zauvijek
obiljeiti drugu polovicu dvadesetog stoljea. A John von Neuman je
zapravo u svom posljednjem nizu predavanja koja se ovdje pojavljuju
objedinjena u knjigu pokuao dati uravnoteenu procjenu moguih
raunskih aktivnosti mozga vienih kroz objektiv suvremene teorije
raunala i u svjetlu raunalne tehnologije i eksperimentalne neurologije
svojega doba.
Oekivali bismo da je svaka takva procjena, dana u ono doba,
neizbjeno beznadno zastarjela. A zapravo je ba obratno. U pogledu iste
raunalne teorije (teorije stvaranja elemenata bilo koje funkcije koja se
dade izraunati), temelji to su ih poloili William Church, Alan Turing i,
u znatnoj mjeri, sm Von Neumann, postali su vri i plodniji no to se
itko od njih mogao i nadati. Ta lea je ve na poetku bila dobro podeena
pa nam stoga jo i danas dobro fokusira iroki raspon problema.
to se pak tie same raunalne tehnologije, strojevi na prijelomu
tisuljea koji danas rese sve urede i polovicu domova u Americi, i dalje su
primjer onoga to smo navikli zvati Von Neumannovom arhitekturom.
Svi su oni primjer funkcijske organizacije koju je razvio i istraio prije
svega Von Neumann, organizacije koja polazi od sekven-cijskog
(susljednog) programa pohranjenog u promjenjivoj i prilagodljivoj
memoriji stroja, a koji odreuje narav i slijed osnovnih raunskih koraka
to ih izvrava centralni procesor raunskog stroja. Poetni razlog za
takvu organizaciju u ovoj je knjizi britko i lucidno ocrtan rijeima samoga
Von Neumanna, i to usprkos tome to on govori o kodu gdje mi
govorimo o programu, i o potpunim kodovima nasuprot kratkim,
gdje mi govorimo o programima na strojnom jeziku nasuprot
programskom jeziku visoke razine. U meuvremenu su se, meutim,
promijenile samo rijei i brzina rada strojeva. John von Neumann bi u
svakom stroju na koji bi mu danas pao pogled od PalmPilot organizatora
do veleraunala (superkompjutora), pa igrali oni poker ili simulirali
postanak galaktike lako prepoznao samo jo jedan primjer svoje izvorne

organizacijske vizije. Njega na mnogostruki napredak kompjutorske

tehnologije nije nipoto ostavio iza sebe.
to se pak tie empirijske neurologije, tu je situacija mnogo
kompliciranija, ali i mnogo zanimljivija. Kao prvo, neke neuroloke
discipline (neuroanatomija, neuropsihologija, razvojna neurobiologija i
kognitivna neurobiologija) i same su ostvarile fenomenalan napredak. I
ovdje je pola stoljea mukotrpnog istraivanja stvorilo u biti novu znanost.
Zahvaljujui mnogobrojnim suvremenim eksperimentalnim tehnikama
(primjerice elektronskoj i konfokalnoj mikroskopiji, mikroelektrodama,
elektro i magnetoencefalografiji, kao i CAT, PET i MRI skeniranju), do
danas smo stekli mnogo bolju sliku o finoj vlaknastoj grai
(mikrostrukturi)
mozga,
elektrokemijskom
ponaanju
njegovih
mikroskopskih dijelova, kao i njegovu opem fun kcioniranju u raznim
vidovima svjesne kognicije. Iako je mozak i dalje stanite mnogih
misterija, on ipak vie nije tek crna kutija, a to je neko bio.
Zanimljivo je, meutim, da su te dvije srodne discipline jedna
usmjerena na umjetne, a druga na prirodne kognitivne procese slijedile
svoje paralelne staze poprilino izolirane jedna od druge, i to od 1950-ih pa
sve do danas. Ljudi koji su stekli visoke akademske naslove iz
kompjutorske znanosti u pravilu su o biolokom mozgu znali malo ili (jo
ee) nita, a njihova je istraivaka djelatnost bila mahom usmjerena na
pisanje programa, razvijanje novih jezika, ili pak na razradu i proizvodnju
sve boljih ipova, no nita ih od svega toga nije dovodilo u doticaj s
neurologijom. Isto su tako i ljudi koji su stekli visoke akademske naslove
iz neurologije u pravilu znali jako malo ili upravo nita o teoriji raunala i
automata, formalnoj logici i binarnoj aritmetici, kao i tranzistorskoj
elektronici. Oni su pak vrijeme provedeno u laboratoriju najee troili na
stavljanje rezova modanoga tkiva na predmetna stakalca i na njegovo
promatranje kroz mikroskop, kao i na stavljanje mikroelektroda u ive
neurone radi biljeenja njihova elektrinog ponaanja pri obavljanju
razliitih kognitivnih zadaa. Ako bi kada i posegnuli za raunalom i
nauili programski jezik to su mnogi i inili ono im je bilo samo alat
za usmjeravanje i kolacioniranje eksperimenata, sredstvo za rad poput
voltmetra, kalkulatora ili arhivskog ormaria.
Istina je, meutim, da gledano iz dananje perspektive, nijedna od tih
dviju disciplina iako je svaka od njih trebala nauiti podosta iz vlastitog
podruja, i makar su obje doivjele gromoglasan uspjeh na svom
podruju ipak nema ba mnogo toga ime bi mogla poduiti onu drugu.

One su, naime, i unato prividnom preklapanju jer obje se, napokon,
bave kognitivnim odnosno raunalnim procesima tekle paralelnim
tokovima i ostvarile izvanredan napredak uz malen ili nikakav doprinos
sestrinske znanosti. Ali zato je to tako?
Odgovor koji nam se pritom stalno namee glasi da bioloki mozak
posjeduje tjelesnu organizaciju i raunalnu strategiju vrlo razliitu od Von
Neumannove arhitekture kakvu nalazimo u standardnim raunskim
strojevima. Te su dvije sestrinske discipline zapravo ve skoro pedeset
godina usmjerene na bitno razliite teme. I zato, u retrospektivi, nije ni
udo da su se razvijale u biti neovisno jedna o drugoj.
Taj je odgovor, meutim, jo predmet unih rasprava, pa bi lako
mogao biti i pogrean. Ipak, on lei u samom srcu suvremenih rasprava o
tome kako zapravo bioloki mozak izvodi svoja mnogobrojna kognitivna
udesa, kao i o tome kako dalje ii prema i danas vrlo ivom cilju, to jest
izgradnji razliitih oblika umjetne inteligencije. Da li bismo morali
jednostavno proi mimo oitih ogranienja biolokih sustava (ogranienja
koja se odnose u prvom redu na brzinu i pouzdanost) i poi za vrtoglavim
potencijalima elektronikih sustava, sustava koji mogu, u naelu, pa ak i u
granicama Von Neumannove arhitekture, obavljati ili simulirati svaku
moguu raunalnu djelatnost? Ili bismo, naprotiv, morali, zbog ovog ili
onog razloga, oponaati raunalnu organizaciju kakvu nalazimo u mozgu
kukaca, riba, ptica i sisavaca? No kakva je uope ta organizacija? Razlikuje
li se ona na vaan ili zanimljiv nain od one koja postoji u umjetnim
strojevima?
itatelj e s iznenaenjem otkriti da Von Neumann stupa na scenu s
vidovitim, krepkim i nedvojbeno neklasinim odgovorom. On kroz prvu
polovicu svoje knjige itatelja vodi, sve korak po korak, kroz klasina
shvaanja za koja je i sm tako slavno zasluan, no kad se napokon okree
mozgu, odvauje se na preliminarni zakljuak da je njegovo
funkcioniranje prima facie digitalno. Ipak je to poetno posezanje za
neurolokim podacima i prima facie prokrustovsko, to Von Neumann
smjesta i priznaje, da bi se poslije toga pozabavio i opirnijim
razglabanjem teme.
Prvi problem kojeg se prihvaa izvire iz opaanja da veze izmeu
neurona nemaju karakteristine dvije dolazne i jednu izlaznu liniju, dakle
konfiguraciju kakvu nalazimo kod I-vrata i ILI-vrata (and-gate i or-gate).
Iako svaka neuronska stanica ima u pravilu samo jedan izlazni akson, ba

kako to zahtijeva klasina teorija, ipak u svaku od njih pristie vie od

stotinu, pa i po nekoliko tisua, ulaznih linija iz drugih neurona. Ta
injenica nije presudna jer postoji, primjerice, i multivalentna logika. Ali
je pred njom ipak morao zastati.
Zatim se radnja zakuhava, jer Von Neumann, sve idui od toke do
toke, usporeuje fundamentalne dimenzije mozgovnih i raunalnih
osnovnih radnih organa (oito neurona odnosno razliitih logikih vrata).
Pritom opaa da je prostorna prednost neurona u tome to su oni najmanje
102 puta manji od svojih vjerojatnih elektronikih analoga. (U tom je
trenutku ta procjena bila sasvim tona, ali je zbog nevienog napretka
fotolitografski proizvedenih ipova ta dimenzijska prednost naprosto
iezla, bar kad je rije o dvodimenzionalnim ploicama. Ali to emo mu
oprostiti.)
Vanije je, meutim, to to neuroni, kad je rije o brzini rada, uvelike
zaostaju za elektronikim elementima. Procjenjuje se, naime, da su oni u
rjeavanju osnovnih logikih zadaa za oko 105 puta sporiji od elektronskih
cijevi i tranzistora. I u tom je pogledu Von Neumann uvelike u pravu, i to u
smislu kojim emo se jo baviti. Ako on pritom grijei, onda to svakako
ini time to tu vrlo veliku manu neurona podcjenjuje. Ako, naime,
pretpostavimo da taktna frekvencija neurona nije vea od 102 Hz, onda
frekvencije od skoro 1000 MHz (to jest od 109 osnovnih operacija u
sekundi), a kakve nalazimo u najnovijoj generaciji stolnih raunala, dovode
zaostajanje neurona do faktora od skoro 107. to nas navodi na jedan
neizbjean zakljuak. Naime, ako bi mozak bio digitalno raunalo s Von
Neumannovom arhitekturom, onda bi mu bilo sueno da u usporedbi s
elektronikim bude prava kornjaa.
Dodajmo tome da je tonost s kojom bioloki mozak moe prikazati
neku varijablu takoer za mnogo redova veliine nia od tonosti digitalnih
raunala. Raunala, kako zapaa Von Neumann, lako barataju veliinama
predstavljenim s osam, deset pa i dvanaest decimalnih mjesta, dok se
pretpostavlja da je oblik prikazivanja podataka u neuronu odreen
frekvencijom niza maksimuma to ih alje niz akson ogranien tonou
od najvie dva decimalna mjesta (ili, odreenije, tonou od moda plus
minus 1 posto od frekvencijskog maksimuma pri oko 100 Hz). To svakako
zvui zabrinjavajue zato to se pri svakom raunanju koje se sastoji od
velikog broja koraka, male pogreke prikazivanja podataka u ranim fazama
redovito akumuliraju u vee pogreke u zavrnim. I to je jo gore, dodaje
on, kod mnogih vanih vrsta raunanja, ak se i siune pogreke ranih

koraka eksponencijalno poveavaju u sljedeim, to neizbjeno dovodi do

upravo neobuzdano netonih konanih rezultata. I zato bi mozak, da je
digitalno raunalo s tonou od samo dva decimalna mjesta, po tome
morao biti pravi raunalni tupan.
Ta su dva teka ogranienja ogranienje brzine i ogranienje
tonosti uzeta zajedno, dovela Von Neumanna do zakljuka da raunski
reim rada mozga, pa ma kakav on bio, u svakom sluaju posjeduje
minimalnu, kako on to zove, logiku dubinu. to znai da mozak, pa
radio on kako mu drago, zasigurno ne moe susljedno izvoditi tisue i
tisue sekvencijski orkestriranih raunskih koraka, kako to ini centralni
procesor digitalnog stroja, i koji to obavlja rekurzivno i s izvanrednom
visokom frekvencijom. S obzirom na sporost neuronske aktivnosti mozga,
on jednostavno nema dovoljno vremena za obavljanje bilo kakvog drugog
osim najtrivijalnijeg raunanja. A s obzirom na nisku tonost svojih
tipinih podataka, on bi, ak i da ima vremena, u raunskom smislu bio
posve nesposoban.
To je zajedljiv zakljuak do kojeg je Von Neumann doao, budui da
je oito da mozgu, unato navedenim ogranienjima, ipak nekako uspijeva
izvesti veliko mnotvo rafiniranih prorauna, i to jo, povrh svega, u tren
oka. Pa ipak, Von Neumannove tvrdnje nisu ni po emu krive. Ogranienja
na koja ukazuje posve su stvarna. Pa to da onda zakljuimo o mozgu?
Von Neumann ispravno opaa da raunski reim mozga svoj
neizbjeni nedostatak logike dubine nadoknauje iskoritavanjem svoje
izvanredne logike irine. Jer, kako veli, veliki e i efikasni prirodni
automati teiti tome da budu visoko paralelni, dok e to veliki i efikasni
umjetni automati nastojati u manjoj mjeri, te se radije prikloniti serijskom
rjeenju (kurziv njegov). Prvi e nastojati simultano skupiti to je
mogue vie logikih (ili informacijskih) jedinica i simultano ih obraditi,
(kurziv na). To znai, dodaje Von Neumann, da moramo posegnuti i izvan
modanih neurona, pa u ukupni zbroj modanih osnovnih radnih organa
ukljuiti i sve njegove mnogobrojne sinapse.
Bile su to sve odreda velike spoznaje. Danas znamo da mozak imao
oko 1014 sinaptikih veza, te da svaka od njih modulira dolazei aksonski
signal prije no to e ga predati prijemnom neuronu. Zadaa je pak neurona
da zbroji, ili na koji drugi nain integrira, sve dolazne signale tih
sinaptikih veza (kojih u jedincatoj stanici moe biti i do 10.000), te na
temelju njih stvori vlastiti aksonski izlazni signal. Jo je vanije to to se

sva ta sitna modulirajua djelovanja odvijaju istodobno. Drugim rijeima,

ako se svaka sinapsa aktivira priblino 100 puta u sekundi (prisjetimo se da
se tipina frekvencija maksimuma kree oko 100 Hz), onda bi ukupni broj
osnovnih operacija obrade informacija u mozgu morao iznositi otprilike
102 puta 1014, ili 1016 operacija u sekundi! To predstavlja zapanjujue
ostvarenje za svaki sustav, i u svakom sluaju vrlo povoljno u odnosu na
ve spomenuti broj od 109 osnovnih operacija u sekundi, a to ih ostvaruju
kuna raunala na samom vrhu napretka. Mozak dakle nije ni kornjaa ni
tupan, jer on zapravo uope i nije nikakav serijski, digitalni, nego zapravo
analogni stroj obdaren silnom sposobnou paralelnog rada.
Von Neumann ba to i tvrdi, a moderna neurologija i kompjutorsko
modeliranje paralelnih mrea to snano i potkrepljuju. Alternativnu
strategiju raunanja o kojoj je Von Neumann spekulirao, danas
sagledavamo kao primjer simultanog umnoavanja svake od mnogo tisua
pa i milijuna simultanih frekvencija maksimuma u aksonima (a koje tvore
vrlo velik ulazni vektor) pomou koeficijenata jo vee matrice (to jest kao
konfiguraciju mnogo milijuna sinaptikih spojeva koji meusobno
povezuju neuronske populacije), ime se stvara izlazni vektor (to jest novi i
drukiji obrazac simultane frekvencije maksimuma u prijamnoj populaciji
neurona). I ba su u toj opoj konfiguraciji tih mnogih milijuna, pae,
bilijuna, sinaptikih veza i utjelovljena sva ona znanja i vjetine to ih
mozak moe stei. I ba te sinaptike veze obavljaju, i to tako brzo,
raunske transformacije aksonskih ulaznih signala prispjelih, primjerice,
iz osjetilnih organa a koji pristiu na njihov zajedniki prag. Tako se
dobivaju i brzina i osloboenje od rekurzivnim postupkom nagomilavanih
pogreaka, a to je Von Neumann smatrao jako bitnim.
Morali bismo, meutim, brzo dometnuti da ta odluujua spoznaja
nimalo ne slabi integritet digitalnih i serijskih rjeenja, kao ni nau nadu u
stvaranje umjetne inteligencije. Ba naprotiv. Mogli bismo, naime,
napraviti elektronike verzije sinaptikih veza i odbaciti klasinu Von
Neumannovu arhitekturu te tako stvoriti golemu paralelnu mreu umjetnih
neurona, to jest elektroniku verziju plitkog ali izvanredno irokog
raunskog reima, onoga koji mozak sasvim oito iskoritava. Takve bi
mree mogle imati dodatnu i krajnje intrigantnu prednost otprilike 106 puta
vee brzine, u cjelini gledano, u usporedbi s biolokim pandanima, i to
naprosto stoga to bi bile izgraene iz elektronikih, a ne biokemijskih
dijelova. A to bi dovelo do mnogo toga. Kao prvo, takav bi elektroniki
duplikat naega mozga, s jednakim brojem sinapsa, mogao za samo trideset

sekundi obaviti misaoni proces za koji bi biolokim komponentama u naoj

glavi trebala itava godina dana. I takav bi stroj mogao za samo pola sata
proivjeti intelektualni ivot na koji na mozak potroi uobiajene tri
etvrtine stoljea. Oito je, dakle, da pred inteligencijom stoji zanimljiva
budunost.
Ovdje bismo, meutim, trebali kazati i rije upozorenja. Istina jest da
su ve stvorene malene umjetne neuronske mree utemeljene na
pretpostavci da su sinapse siuna pojaala, da su neuroni siuni zbrajai
sa sigma izlaznom funkcijom te da je informacija kodirana iskljuivo u
obliku frekvencije neuronskih maksimuma. Istina je takoer i to da mnoge
od tih mrea iskazuju zamjetne kognitivne talente, barem poslije dugog
uvjebavanja. Pa ipak, te iste modelne mree unato tome to su
analogne i u golemoj mjeri paralelne iskazuju malo od sve one suptilnosti
i raznovrsnosti to ih opaamo u ponaanju stvarnih sinapsi i stvarnih
neurona. Nastavak nas neurolokih istraivanja stalno sve vie ui, ba kao
to je uio i samog von Neumanna, da su nai modeli modanoga rada,
napravljeni na prvu loptu, u najboljem sluaju tek vrlo grube aproksimacije
stvarnosti neuronskog raunala, te da bi se na kraju lako moglo pokazati da
su oni promaaji ba koliko i negdanje nagaanje a koje u ovoj knjizi
von Neumann osporava da su operacije koje se odvijaju u mozgu
ponajvie digitalne. Postoji, naime, vie naina da se u ponaanje aksona
ukodira informacija, kao i vie naina da se ona modulira u sinapsi, te
napokon vie naina da se ona zdruuje unutar neurona. Nai dananji
modeli funkcioniraju dovoljno dobro da nam pokrenu matu, ali mozak i
dalje krije mnoge zagonetke te najavljuje jo mnoga budua iznenaenja.
Na je posao na tom podruju sve prije negoli gotov, pa bismo pred
empirijskim injenicama morali biti ponizni koliko je to oito bio i sm
von Neumann.
Von Neumann je zasluan za kompjutorsku arhitekturu na kojoj
poiva skoro itava kompjutorska revolucija dvadesetog stoljea,
revolucija koja e, dugorono gledano, na ljudsku budunost utjecati bar
koliko i mehanika Isaaca Newtona i elektromagnetizam Jamesa Maxwella.
Von Neumann je, meutim, poao jo i dalje, jer je, kad je rije o
biolokom mozgu, imao dovoljno i karaktera i pronicavosti da pogledom
prodre i dalje od vlastite kompjutorske arhitekture te sagleda obrise nove,
vjerojatno jo monije paradigme koja objanjava realni svijet.
Na kraju irokih rasprava o naravi inteligencije, poesto ujemo
komentatore kako puni nade zazivaju dolazak nekakvog Newtona uma. I

ba bismo zato i voljeli zakljuiti u drukijem tonu. Prethodni su komentari

uputili na zakljuak a knjiga e ga to slijedi i ilustrirati kako bi se
moglo uvjerljivo ustvrditi da je taj prieljkivani Newton ve doao ali,
naalost, i otiao. I da se zvao John von Neumann.
Paul i Patricia Churchland

PREDGOVOR
Dranje Sillimaninih predavanja, koja se ubrajaju meu najstarije i
najistaknutije serije akademskih predavanja u SAD, znanstvenici diljem
svijeta smatraju i povlasticom i au. Vremenom se uobiajilo da
predava odri niz izlaganja u razdoblju dugom otprilike dva tjedna, a onda
da rukopis tih predavanja oblikuje u knjigu i objavi je pod pokroviteljskom
sveuilita Yale, doma i stoera Sillimaninih predavanja.
Poetkom 1955. mog je supruga Johna von Neumanna sveuilite
Yale pozvalo da u proljetnom semestru 1956., negdje potkraj oujka ili
poetkom travnja, odri Sillimanina predavanja. Johnny se zbog tog poziva
osjetio silno poaenim i polaskanim, i to unato tome to ga je morao
prihvatiti pod jednim ogranienjem naime pod uvjetom da svoja
predavanja smije skratiti na samo tjedan dana. Popratni e rukopis,
meutim, odabranu temu Raunalo i mozak temu koja ga je ve podue
zanimala, pokriti potpunije. Taj je zahtjev za skraenjem trajanja
predavanja bio plod iste nunosti, budui da ga je predsjednik Eisenhower
bio postavio za lana Komisije za atomsku energiju, dakle na posao koji
trai itavog ovjeka, ne doputajui ak ni jednom znanstveniku da dugo
izbiva od svog pisaeg stola u Washingtonu. Moj mu je, meutim, znao
da e nai vremena da napie ta predavanja, zato to je uvijek pisao nou ili
u zoru. Njegova je radna energija bila praktiki neograniena, i to napose
kad bi ga neto zanimalo, a njega su mnoge neistraene mogunosti
automata zanimale itekako; i zato je bio prilino siguran da e uspjeti
pripremiti itav rukopis, bez obzira na to to e trajanje samih predavanja
biti unekoliko skraeno. Sveuilite Yale, susretljivo i puno razumijevanja
u te davne godine, kao i kasnije kad je sve bilo samo puno tuge, jada i
nevolje, prihvatilo je taj uvjet, pa je Johnny zapoeo svoj novi posao u
Komisiji dodatno potaknut mogunou da nastavi svoj rad na teoriji
automata, pa makar i pomalo en cache.
U proljee 1955. preselili smo se iz Princetona u Washington pa je
Johnny krenuo na neplaeni dopust s Instituta za napredni studij u
Princetonu, gdje je bio profesor na odjelu za matematiku jo od 1933.
Johnny se rodio 1903. u Budimpeti. Jo je od najmlaih dana
pokazivao nadarenost i izvanredno zanimanje za znanstvena pitanja, a ve
se i u djetinjoj dobi njegovo skoro fotografsko pamenje oitovalo na

mnogo neobinih naina. Dorastavi do studentskih godina, najprije je

studirao kemiju, a onda i matematiku na Berlinskom sveuilitu, na
Technische Hochschule u Zrichu i na Budipetanskom sveuilitu.
Godine 1927. bio je postavljen za Privatdozenta na Berlinskom sveuilitu,
kao jedan od najmlaih ljudi imenovanih na to mjesto na svim njemakim
sveuilitima u posljednjih nekoliko desetaka godina. Kasnije je Johnny
predavao na Hamburkom sveuilitu, a onda je 1930. prvi put preplovio
Atlantik, prihvativi ponudu Princetonskog sveuilita da godinu dana
bude gost-predava. Ondje je 1931. postao i stalnim predavaem, pa je
tako u Sjedinjenim Dravama osnovao i stalni dom i postao graaninom
Novog svijeta. Dvadesetih i tridesetih godina Johnnyjevi su znanstveni
interesi bili vrlo iroki, i zahvaali uglavnom podruje teorije. Njegovi su
se znanstveni radovi bavili kvantnom teorijom, matematikom logikom,
geometrijom kontinuuma, problemima vezanim za prstene operatora i
mnogim drugim poljima iste matematike. A onda se koncem tridesetih
godina poeo zanimati za pitanja iz teorijske hidrodinamike, i to napose za
velike potekoe povezane s dobivanjem rjeenja parcijalnih
diferencijalnih jednadbi pomou poznatih analitikih metoda. Taj ga je
posao, kojim se bavio u doba kad su oblaci rata ve mraili obzore diljem
svijeta, doveo do znanstvenog rada na podruju obrane, i u njemu probudio
stalno sve vee zanimanje za primijenjenu matematiku i fiziku. Interakcija
udarnih valova, a koja predstavlja vrlo sloen hidrodinamiki problem,
postala je izvanredno vano podruje znanstvenog istraivanja u vojne
svrhe, a golema raunanja nuna za dobivanje nekih odgovora navela su
Johnnyja da posegne za brzim raunskim spravama. Tako je ENIAC,
napravljen u Philadelphiji za potrebe Balistikog istraivakog laboratorija
topnitva kopnene vojske, za Johnnyja bio prvi uvod u goleme mogunosti
rjeavanja mnogih jo nerijeenih pitanja uz pomo automata. Johnny je
pridonio modificiranju nekih rjeenja u ENIAC-u s podruja matematike
logike, te se od tada pa sve do svojih posljednjih asaka svijesti nastavio
zanimati jo neistraenim aspektima i mogunostima brzorastue primjene
automata.
Godine 1943., nedugo poslije pokretanja projekta Manhattan, Johnny
je postao jedan od znanstvenika iezlih na zapadu, stalno na putu
izmeu Washingtona, Los Alamosa i mnogih drugih mjesta. Bilo je to
razdoblje u kojem se potpuno uvjerio, i za kojeg je pokuao uvjeriti druge
na mnogim drugim raznovrsnim podrujima, da e numeriki prorauni na
brzim elektronikim raunskim ureajima olakati rjeavanje mnogih

tekih i jo nerijeenih znanstvenih problema.

Johnny je poslije rata, zajedno s malom skupinom odabranih
inenjera i matematiara, na Institutu za napredne studije napravio
eksperimentalno elektroniko raunalo, popularno nazvano JONIAC, koje
e kasnije postati pilotmodelom za sline strojeve diljem zemlje. Neka od
osnovnih naela razvijenih u JONIAC-u nalazimo jo i danas u najbrim i
najmodernijim raunalima. Pri projektiranju tog stroja, Johnny i njegovi
suradnici pokuali su oponaati neto od poznatog rada ivog mozga. I ba
ga je ta strana problema dovela do toga da je poeo prouavati neurologiju,
traiti ljude s podruja neurologije i psihijatrije, odlaziti na simpozije o tim
temama te napokon do izlaganja pred takvom publikom o mogunostima
kopiranja krajnje pojednostavljenog modela ivog mozga u obliku umjetno
stvorenih strojeva. On e te misli dalje razviti i podrobnije razloiti u
Sillimaninim predavanjima.
Johnny je u poratnim godinama svoj radni kapacitet porazdijelio na
znanstvene probleme na razliitim podrujima. Napose se poeo zanimati
za meteorologiju, gdje se inilo da bi numerike kalkulacije mogle
pridonijeti otvaranju sasvim novih vidika. S druge je strane dio svog
vremena troio na proraune u cilju rjeavanja stalno sve irih problema
nuklearne fizike. Nastavio je tijesno suraivati s laboratorijima Komisije za
atomsku energiju (Atomic Energy Commission), a 1952. je posto i lanom
Opeg savjetodavnog odbora AEC-a.
Na dan 15. oujka 1955. Johnny je poloio prisegu za lana Komisije
za atomsku energiju, pa smo poetkom svibnja svoj dom preselili u
Washington. Tri mjeseca kasnije, to jest u kolovozu, na aktivni i uzbudljiv
ivot, koji se sav vrtio oko neumornog i zapanjujueg uma mojega mua,
najednom se prekinuo. Johnny je naime poeo osjeati jake bolove u
desnom ramenu, a poslije operacije je bio dijagnosticiran rak kostiju. U
mjesecima to su uslijedili izmjenjivali su se nada i oaj; ponekad smo bili
uvjereni da je ta lezija u ramenu jedina manifestacija te strane bolesti, koja
se jo dugo nee vratiti, no onda bi nam sve nade u budunost razbili
neodreeni bolovi koji bi se povremeno javljali. Kroz itavo je to razdoblje
Johnny radio upravo grozniavo danju u svom uredu ili na kojem od
mnogobrojnih putovanja koja je od njega traio posao; nou bi se pak
zadubljivao u svoje radove, u pitanja koja je odlagao dok mu ne istekne rok
u Komisiji. Sad je poeo sa sistematskim radom na rukopisu za Sillimanina
predavanja; veina svega napisanog na stranicama to slijede stvorena je u
te dane neizvjesnosti i iekivanja. Koncem studenog doao je novi udarac:

nekoliko mu je lezija bilo otkriveno i na kraljenici, a pojavile su se i

velike smetnje u hodu. Od tada pa nadalje sve je polo od zla na gore, iako
je i dalje ostajao bar traak nade da bi se lijeenjem i njegom ta smrtonosna
bolest mogla zaustaviti, pa makar i samo privremeno.
U sijenju 1956. Johnny je ve postao vezan za kolica, ali je i dalje
odlazio na simpozije, u kolicima se dovozio u ured i nastavljao raditi na
rukopisu za predavanje. Oito je, meutim, bilo da ga iz dana u dan
naputa snaga; morao je, sve jedno po jedno, otkazati sva putovanja i
dogovorena predavanja, sva, s jednom iznimkom s iznimkom, naime,
Sillimaninih predavanja. Postojao je traak nade da bi mu zahvaljujui
rendgenskoj terapiji kraljenica, pa makar i samo privremeno, mogla do
kraja oujka dovoljno ovrsnuti da uzmogne otputovati u New Haven i
izvriti tu jo jedinu obavezu, a koja mu je toliko znaila. Pa ipak je morao
zamoliti Odbor za Sillimanina predavanja da njegova izlaganja jo jednom
skrati, i to na samo jedno ili najvie dva, zato to bi napor itavog tjedna
predavanja, u njegovu oslabjelom stanju, mogao biti opasan. U oujku su
se, meutim, rasplinule sve lane nade, i vie se nije moglo ni pomiljati da
bi Johnny jo ikamo mogao putovati. Sad se sveuilite Yale pokazalo
susretljivim i punim razumijevanja kao i uvijek, pa ta predavanja nije
otkazalo nego predloilo da mu poaljemo rukopis koji e onda, umjesto
Johnnyja, proitati netko drugi. Johnny, meutim, unato svem trudu, ipak
nije uspio na vrijeme napisati svoja planirana predavanja; zapravo ga je
tragina sudbina sprijeila da ih ak i napie do kraja.
Poetkom travnja 1956. Johnnyja su primili u bolnicu Walter Reed;
iz nje e izai tek poslije smrti 8. veljae 1957. S njim je u bolnicu poao i
nedovreni rukopis Sillimaninih predavanja, gdje je opet pokuao raditi na
njemu, no tada ga je bolest ve bila konano nadvladala, pa zato ak ni
njegov zaista izuzetni um nije uspio prevagnuti nad slabou tijela.
Budi mi doputeno na ovome mjestu izraziti svoju duboku
zahvalnost Odboru za Sillimanina predavanja na sveuilitu Yale, kao i
Yale University Pressu, jer su svi oni bili tako ljubazni i susretljivi u tim
posljednjim i tunim godinama Johnnyjeva ivota, da bi sad iskazali jo i
poast njegovoj uspomeni prihvaajui taj njegov nedovreni i djelomini
rukopis u biblioteku Sillimaninih predavanja.
Klara von Neumann
Washington, rujna 1957.

UVOD
Budui da nisam ni neurolog ni psihijatar ve matematiar, rad koji
slijedi zahtijeva nekoliko rijei objanjenja i opravdanja. Rije je o novom
pristupu, naime pokuaju razumijevanja ivanog sustava sa stanovita
jednog matematiara. Tu je tvrdnju, meutim, nuno smjesta poblie
oznaiti u oba njezina bitna dijela.
Kao prvo, to to ja ovdje pokuavam uiniti svakako bi bilo
pretjerano nazvati pokuajem razumijevanja, jer je rije tek o pukom,
donekle sistematiziranom, skupu spekulacija o tome kako bi tom pitanju
uope trebalo pristupiti. Ja, drugim rijeima, pokuavam pogoditi koji se to
matematiki voeni pravci napada (s maglovite udaljenosti s koje
sagledavamo veinu njih), doimaju a priori perspektivnima, a koji od njih
stvaraju ba suprotan dojam. Osim toga u iznijeti i neka razmiljanja koje
iza tih nagaanja stoje.
Kao drugo, stanovite jednog matematiara, u smislu u kojem bih
volio da se to u ovom kontekstu shvati, nosi u sebi raspodjelu naglaavanja
koja se razlikuje od uobiajene, jer e u prvom planu, s iznimkom samo
opih matematikih postupaka, biti logiki i statistiki aspekti. Osim toga
e trebati i na logiku i statistiku gledati u prvom redu, pa makar i ne
iskljuivo, kao na osnovna orua teorije informacija. Napokon, treba rei
i to da e se u aritu dobrog dijela te teorije informacija nai i iskustvo to
je izraslo oko planiranja, procjenjivanja i kodiranja sloenih logikih i
matematikih automata. A najtipiniji su, iako ne i jedini, takvi automati,
dakako, veliki elektroniki raunski strojevi.
Budi mi doputeno nuzgredno spomenuti kako bi bilo jako ugodno
kad bismo mogli govoriti o teoriji takvih automata. Naalost, sve to u
ovom trenutku postoji i na to se mogu pozvati dalo bi se opisati kao
jo samo nesavreno artikulirani i jedva formalizirani zbroj iskustava.
I napokon, moj je glavni cilj izvesti na svjetlo dana jednu prilino
drukiju dimenziju tog predmeta. Slutim, naime, da bi dublje matematiko
prouavanje ivanog sustava matematiko u maloas zacrtanom
smislu moglo utjecati i na nae razumijevanje znaajki i same, u to
ukljuene, matematike. Ono bi zapravo moglo promijeniti ak i na nain
gledanja i na samu matematiku i logiku. A razloge u za takvo vjerovanje
pokuati objasniti kasnije.

PRVI DIO
RAUNALO

Zapoet u s raspravom o nekim naelima na kojima poivaju i

sistematika i praksa raunskih strojeva.
Postojei raunski strojevi dijele se u dva iroka razreda, to jest na
analogne i digitalne. Tu podjelu odreuje nain na koji se u njima
predstavljeni brojevi kojima stroj barata.

Analogni postupak
U analognom je stroju svaki broj predstavljen prikladnom fizikom
veliinom, ija je vrijednost izraena nekim unaprijed odreenim
jedinicama jednaka promatranom broju. Ta veliina moe biti kut za koji
se zakrene neki disk ili pak jakost neke struje, ili pak iznos nekog
(relativnog) napona itd. Da bismo stroju omoguili raunanje, to jest
baratanje tim brojevima po nekom unaprijed odreenom planu, svakako se
moramo pobrinuti i za organe (ili dijelove) koji na tim predstavljenim
veliinama mogu izvoditi osnovne matematike operacije.
OBINE OSNOVNE OPERACIJE
Pod osnovnim operacijama obino predmnijevamo etiri osnovne
aritmetike operacije, to jest zbrajanje (operaciju x + y), oduzimanje (x
y), mnoenje (xy) i dijeljenje (x/y).
Oito je, dakle, kako nije nimalo teko zbrojiti ili oduzeti dvije struje
(njihovim spajanjem u paralelnom ili antiparalelnom smjeru). Mnoenje je
(dviju struja) mnogo tee, ali postoje raznovrsni elektroniki elementi koji
mogu izvesti tu operaciju. Isto vrijedi i za dijeljenje (jedne struje drugom).
(Za mnoenje i dijeljenje ali ne i za zbrajanje i oduzimanje naravno da
je vana jedinica u kojoj se ta struja mjeri.)
NEOBINE OSNOVNE OPERACIJE
Doista je izvanredna znaajka nekih analognih strojeva, a o kojima
u jo mnogo raspravljati kasnije, i ova koju u sad navesti. Ponekad stroj
nije izgraen oko ve spomenute etiri raunske operacije, nego oko nekih
drugih osnovnih operacija. Tako klasini diferencijalni analizator, koji
brojeve izraava kutom za koji su se zakrenuli stanoviti diskovi, radi
ovako. Umjesto zbrajanja, x + y, oduzimanja, x y, on nam nudi operaciju
(x y)/2, i to zato to se to dobiva lako dostupnim i jednostavnim dijelom,
takozvanim diferencijalnim zupanikom (istim onim koji nalazimo i na
stranjoj osovini automobila). Tu se, umjesto mnoenja, xy, primjenjuje
sasvim drukiji postupak. U diferencijalnom se analizatoru sve veliine
pojavljuju kao funkcija vremena, a on pak radi pomou organa zvanog

integrator, koji e od dvije takve veliine x(t), y(t) stvoriti (Stieltjesov)

intregral z(t) = t x(t) dy(t).
Bit te sheme je trostruka:
Prvo: tri e spomenute operacije, u prikladnoj kombinaciji,
reproducirati tri od etiri uobiajene osnovne operacije, to jest zbrajanje,
oduzimanje i mnoenje.
Drugo: u kombinaciji s nekim trikom koji polazi od povratne veze,
one e generirati i etvrtu operaciju, to jest dijeljenje. Na ovom mjestu
neu raspravljati o naelu povratne veze nego u se ograniiti samo na to
da ona, unato tome to se doima sredstvom za rjeavanje ukljuenih
odnosa, zapravo predstavlja izvanrednu shemu elegantno zaobienih
ponavljanja i postupnog pribliavanja traenoj vrijednosti.
Tree, a to je i prvo opravdanje postojanja diferencijalnog
analizatora: njegove su osnovne operacije (x y)/2 te integriranja u irokim
klasama problema ekonominije od aritmetikih (x + y, x y, xy, x/y). Ili,
odreenije: svaki raunski stroj, da bi rijeio neki sloeni matematiki
problem, mora za tu zadau biti programiran. To znai da sloene
operacije rjeavanja problema moramo zamijeniti kombinacijom osnovnih
operacija stroja. Ponekad to predmnijeva i neto jo suptilnije, to jest
aproksimaciju te operacije do svakog eljenog (propisanog) stupnja i to
upravo takvom kombinacijom. Sad za neku danu klasu problema jedan
skup osnovnih operacija moe biti efikasniji, tj. omoguiti primjenu
jednostavnije, manje opsene kombinacije od onih to ih nudi drugi takav
skup. Tako su napose za sustave potpunih diferencijalnih jednadbi a
zbog kojih je diferencijalni analizator primarno i bio stvoren gore
spomenute osnovne operacije tog stroja efikasnije od ranije spomenutih
osnovnih aritmetikih operacija (x + y, x y, xy, x/y).
Sad prelazim na digitalnu klasu strojeva.

Digitalni postupak
Kod decimalnih digitalnih strojeva svaki je broj prikazan kao i u
konvencionalnom pisanom ili tiskanom obliku, tj. nizom decimalnih
znamenaka. Svaka je pak decimalna znamenka prikazana sustavom
markera.
MARKERI, NJIHOVE KOMBINACIJE I PRIKAZIVANJA
Marker koji se pokazuje u deset razliitih oblika dostaje ve i sam po
sebi kao prikaz svih decimalnih znamenki. Marker koji se pak pojavljuje u
samo dva razliita oblika moe decimalne brojke prikazivati skupinom
markera. (Skupina od tri markera s dvije razliite vrijednosti doputa nam
stvaranje 8 kombinacija, to nije dovoljno. Skupina od etiri takva markera
doputa nam stvaranje 16 kombinacija, to je vie no dovoljno. Zato se za
oznaavanje decimalne znamenke moraju uzeti skupine od bar etiri
markera. Znaju se, meutim, pojaviti i razlozi za primjenu veih skupina,
no o tom potom. Primjer je markera s deset vrijednosti elektrini impuls
koji se pojavljuje na jednoj od deset unaprijed zadanih linija. Marker s
dvije vrijednosti je elektrini impuls koji se pojavljuje na samo jednoj
zadanoj liniji, tako da informaciju prenosi njegovo pojavljivanje ili
nepojavljivanje (to ini njegovu vrijednost). Drugi je mogui marker s
dvije vrijednosti elektrini impuls koji moe imati pozitivnu ili negativnu
vrijednost. Postoje, dakako, i mnoge druge podjednako valjane sheme
markera.
Ovdje bih, meutim, iznio jo jedno zapaanje o markerima:
Spomenuti je marker s deset vrijednosti oito i skupina od deset markera s
dvije vrijednosti (pojavljivanje i nepojavljivanje), pa je on, drugim
rijeima, u spomenutom smislu visoko redundantan. U isti se okvir, naime,
dade uklopiti i minimalna skupina, sastavljena od etiri markera s po dvije
vrijednosti. Zamislimo sustav od etiri unaprijed zadane linije, takav da se
u njemu (simultani) elektrini impulsi mogu pojaviti u svakoj kombinaciji.
Tako dobivamo 16 kombinacija, i za svaku se od njih moe odrediti da
predstavlja neku decimalnu znamenku.
Zamijetimo da tim markerima, koji su obino elektrini impulsi (ili,
mogue, odreeni elektrini napon ili struja, koji traju koliko je dovoljno

da se osigura njihovo biljeenje), moraju upravljati elektrina vrata.

VRSTE DIGITALNIH STROJEVA I NJIHOVI OSNOVNI DIJELOVI
Na dosadanjem razvojnom putu uspjeno su bili primijenjeni
elektromehaniki releji, vakuumske cijevi, kristalne diode, feromagnetske
jezgre i tranzistori neki od njih u kombinaciji s drugima, neki opet
najradije u memorijskim organima stroja (vidi dalje), a drugi najradije
izvan njih (to jest u aktivnim organima) to je dovelo do nastanka
mnogo razliitih vrsta digitalnih strojeva.
PARALELNE I SERIJSKE SHEME
Neki je broj, dakle, u stroju predstavljen slijedom markera (ili
njihovih skupina) s deset razliitih vrijednosti, a moe se udesiti da se oni
pojavljuju simultano, u razliitim organima stroja dakle paralelno ili u
vremenskom slijedu, u samo jednom organu stroja dakle serijski. Ako je
stroj napravljen za baratanje, recimo, brojevima s dvanaest decimalnih
mjesta, primjerice sa est decimalnih mjesta lijevo i est desno od
decimalnog zareza, onda svakom informacijskom kanalu stroja,
namijenjenom prenoenju tih brojeva, treba priskrbiti dvanaest takvih
markera (ili njihovih skupina). (Ova shema moe biti a u mnogim
strojevima ona to i jest i fleksibilnija na razliite naine i u razliitoj
mjeri. Tako se, primjerice, u skoro svim strojevima decimalni zarez moe
pomicati. U to, meutim, na ovome mjestu ne bih dalje ulazio.)
OBINE OSNOVNE OPERACIJE
Rad se digitalnog stroja dosad uvijek temeljio na etiri osnovne
aritmetike operacije. S obzirom na dobro poznate postupke koje su
upotrebljavane, mogli bismo rei sljedee:
Najprije, o zbrajanju: nasuprot fizikom procesu koji taj postupak
posreduje u analognim strojevima (vidi gore), radom digitalnih strojeva
upravljaju pravila stroge i logike naravi pravila koja odreuju kako
oblikovati digitalni zbroj, koji se broj prenosi na sljedee decimalno mjesto
te kako te operacije ponoviti i udruiti. Logika narav digitalnog zbroja
postaje jo jasnija ako primijenimo binarni (a ne decimalni) sustav.

Zapravo se binarna tablica zbrajanja (0 + 0 = 00, 0 + 1 = 1 + 0 = 01, 1 + 1

= 10) dade iskazati ovako: zbroj je 1 ako se dva adenda razlikuju, u
suprotnom je 0; broj 1 se prenosi ako su brojke oba adenda 1, u suprotnom
je 0. Zbog mogue prisutnosti brojke koja se prenosi, potrebna nam je
zapravo binarna tablica zbrajanja za tri lana (0 + 0 + 0 = 00, 0 + 0 + 1 = 0
+ 1 + 0 = 1 + 0 + 0 = 01, 0 + 1 + 1 = 1 + 0 + 1 = 1 + 1 + 0 = 10, 1 + 1 + 1 =
11), a to znai: druga znamenka je 1 (neovisno o prvoj), ako je broj
jedinica u adendima neparan (1 odnosno 3), u suprotnom je 0; prva
znamenka je 1 ako su jedinice u adendima u veini (2 ili 3), u suprotnom je
0.
Drugo, o oduzimanju: njegova je logika struktura vrlo slina
strukturi zbrajanja. Ona ak moe biti i obino jest svedena na potonju
na vrlo jednostavan nain, to jest komplementiranjem subtrahenda.
Tree, o mnoenju: ovdje je primarno logika narav jo oitija i
struktura zapletenija nego pri zbrajanju. Najprije se stvore umnoci (od
multiplikanda) sa svakom znamenkom multiplikatora (to se obino
obavlja za sve mogue decimalne znamenke, a prema razliitim shemama
zbrajanja), a onda se (uz prikladne pomake) zbroje. I opet je u binarnom
sustavu logika narav tog postupka jo transparentnija i oitija. Budui da
su dvije jedine mogue znamenke 0 i 1, (multiplikatorov) digitalni
umnoak (multiplikanda) izostavlja se za 0, a za 1 je jednak samom
multiplikandu.
Sve se to odnosi na umnoke pozitivnih faktora. Kad oba faktora
mogu imati oba predznaka, etvorim situacijama koje pritom mogu nastati
upravljaju dodatna logika pravila.
etvrto, o dijeljenju: logika je struktura slina strukturi mnoenja,
samo to se u ovom sluaju upliu i razliite iterativne procedure
oduzimanja, utemeljene na metodi pokuaja i pogreke i specifinim
logikim pravilima (za stvaranje znamenki kvocijenta) ovisnim o razliitim
alternativnim situacijama koje mogu nastati, a koje valja rjeavati po
serijskoj, ponavljanoj shemi.
Da zakljuimo: sve se te operacije radikalno razlikuju od fizikih
procesa u analognim strojevima. Sve su one obrasci alternativnih
postupaka, organiziranih u visoko ponavljanim sekvencama i podvrgnutih
strogim i loginim pravilima. Ta pravila u sluaju mnoenja i dijeljenja
imaju posebno sloen logiki karakter. (to moda i ne opaamo zbog
duge i skoro instinktivne bliskosti s njima, ali ako se prisilimo da ih

izrazimo do kraja, postat e nam oit stupanj njihove sloenosti).

Logiko upravljanje
Raunski stroj mora posjedovati ne samo sposobnost izvravanja
pojedinanih osnovnih operacija nego i sposobnost njihova izvravanja u
slijedu ili, tonije, prema nekom logikom uzorku kojim one dovode do
rjeenja matematikog problema, dakle do ispunjenja stvarne svrhe
promatranog raunanja. U tradicionalnim analognim strojevima tipski
predstavljenim diferencijalnim analizatorom to se sekvenciranje rada
postie ovako. U stroju mora a priori postojati dovoljno organa za
izvravanje svih osnovnih operacija koje zahtjeva eljeno raunanje
primjerice diferencijalne zupanike i integratore (za dvije osnovne, ve
spomenute operacije (x y)/2, odnosno t x(t)dy(t), v. ranije). A ti se organi
primjerice njihovi ulazni i izlazni diskovi (ili, tonije, njihove osi)
moraju zatim meusobno spojiti zupanikim vezama u starijim modelima,
odnosno elektriki oponaanim aranmanom [selsinima] u novijima) da
stvore repliku eljenog raunanja. Spomenimo da se taj uzorak spajanja
moe sloiti po volji on zapravo predstavlja i sredstvo pomou kojeg se
problem koji valja rijeiti, to jest nakana upravljaa, uglavljuje u stroj. To
se namjetanje u starijim (ve spomenutim strojevima sa zupanicima)
postizalo na mehaniki nain, a u kasnijim (ve spomenutim elektriki
povezanim) strojevima spajanjima. Ipak je u oba sluaja rije bila o
stalnom rasporedu koji je ostajao nepromijenjen za itavog postojanja
problema.
UPRAVLJANJE UKAPANJEM
U neke od najnovijih analognih strojeva bio je uveden jo jedan trik.
Ti su strojevi, naime, dobili spojive veze. Tim su vezama zapravo
upravljali elektromehaniki releji, koji su se mijenjali elektrinim
stimuliranjem pomou magneta koji su ih otvarali i zatvarali. Tim se
elektrinim ukljuivanjem moglo upravljati perforiranom papirnom
vrpcom, a te su se vrpce mogle pokretati i zaustavljati (i tako mnogo puta)
elektrinim signalima stvorenim u prikladnom trenutku odreenom
potrebama raunanja.
UPRAVLJANJE LOGIKOM VRPCOM

Potonja varijanta znai da su stanoviti numeriki organi u stroju

dosegli neko predodreeno stanje, primjerice da je predznak nekog broja
postao negativan, ili da je neki broj premaen nekim drugim itd. Obratimo
panju na neto: naime, ako su brojevi definirani elektrinim naponom ili
strujom, onda ispravljai, postavljeni u neki raspored, mogu osjetiti njihov
predznak. Kod rotirajueg diska predznak nam pokazuje je li proao nulti
poloaj gibajui se ulijevo ili udesno; neki je broj premaen drugim ako
predznak njihove razlike postane negativan itd. Tako upravljanje
logikom vrpcom ili, jo tonije, upravljanje stanjem raunanja
udruenim s vrpcom zapravo je superponirano na osnovno upravljanje
fiksnim vezama.
Digitalni su pak strojevi svoj ivot zapoeli u hodu, voeni
drukijima sustavima upravljanja. Pa ipak, prije nego to se pozabavim
njima, iznijeti u neke openite opaske koje se odnose na digitalne strojeve
i njihov odnos spram analognih.
NAELO O SAMO JEDNOM ORGANU ZA SVAKU OSNOVNU
OPERACIJU
Na poetku nam valja istaknuti da u svim digitalnim strojevima bez
iznimke za izvrenje svake osnovne operacije postoji samo jedan organ. To
je suprotno onom to nalazimo u veini analognih strojeva, u kojima mora
biti dovoljno organa za svaku osnovnu operaciju, ovisno ve o zahtjevima
zadanog problema (v. gore). Trebamo, meutim, rei da je tu rije prije o
povijesnoj injenici negoli o bitnom zahtjevu analogni strojevi (ve
spomenute, elektriki povezane vrste) se mogu naelno napraviti i sa samo
jednim organom za svaku osnovnu operaciju, a logiku kontrolu svake
digitalne vrste emo opisati dalje. (itatelj moe doista i sm, i to bez
mnogo truda, provjeriti tvrdnju da ve i spomenuta najnovija vrsta
upravljanja analognim strojevima predstavlja zapravo prelazak na taj
modus operandi.)
Trebalo bi, osim toga, spomenuti i to da neki digitalni strojevi
odstupaju manje ili vie od tog naela o samo jednom organu za svaku
osnovnu operaciju ali je te devijacije mogue vratiti u ortodoksnu
shemu prilino jednostavnim drukijim tumaenjem. (U nekim je tu
sluajevima rije samo o dupleks [ili multipleks] strojevima s prikladnim

nainima meusobnog komuniciranja.) Ali tim se pitanjem ovdje ne kanim

vie baviti.
IZ TOGA IZVEDENA POTREBA ZA POSEBNIM ORGANOM ZA
PAMENJE
Naelo samo jednog organa za svaku osnovnu operaciju stvara,
meutim, potrebu za veim brojem organa za pasivno uvanje brojeva to
jest rezultata razliitih djelominih, pomonih rauna. Drugim rijeima,
svaki takav organ mora biti sposoban pohraniti broj i uklanjajui drugi
koji je bio ranije pohranjen prihvatiti ga od nekog drugog organa s kojim
je u tom trenutku bio spojen, te ga na zahtjev ponoviti to jest odaslati
u neki drugi organ s kojim je spojen u tom (drugom) trenutku. Takav organ
zovemo memorijskim registrom, skup svih tih organa memorijom, a
broj registara u toj memoriji njezinom veliinom.
Sad u prijei na raspravu o glavnim nainima upravljanja digitalnim
strojevima. A to u najbolje uiniti ako opiem dvije osnovne vrste te
navedem neka oita naela njihova kombiniranja.
UPRAVLJANJE POMOU UPRAVLJA NJ KOG NIZA TOAKA
Prvi osnovni postupak upravljanja, koji je naao iroku primjenu,
mogao bi se opisati (uz neka pojednostavljenja i idealizacije) ovako:
Stroj sadri mnotvo organa za logiko upravljanje, takozvani
upravljaki niz toaka, sa sljedeom funkcijom. (Broj tih toaka zna biti i
pozamaan. U nekim se novijim strojevima on penje i do nekoliko stotina.)
U najjednostavnijem modu primjene tog sustava svaka je toka
upravljakog niza povezana s jednim od organa za osnovne operacije kojeg
pokree, a i s memorijskim registrima koji pribavljaju numerike unose
(inputs) za tu operaciju, kao i s onim koji treba primiti izlazne podatke
(output). Nakon unaprijed odreenog zastoja (koji mora biti dovoljno dug
da omogui izvrenje operacije), ili poslije prijama signala izvreno (ako
je trajanje operacije promjenjivo, ili ako joj je maksimum neodreen ili
neprihvatljivo dug ta procedura zahtijeva, dakako, i dodatnu vezu sa
spomenutim organom za osnovnu operaciju), kontrolna toka upravljakog
niza pokree sljedeu toku niza, svog nastavljaa. Ona opet djeluje na
slian nain, u skladu s vlastitim vezama itd. Ako se poslije toga vie nita

ne izvri, time je zakljuen uzorak za neuvjetovano raunanje bez

ponavljanja.
Mnogo rafiniraniji uzorci se dobivaju ako su neke toke upravljakog
niza, koje emo nazvati tokama grananja, povezane s dva nastavljaa
i mogu postojati u dva stanja, recimo A i B, i to tako da A dovodi do
nastavljanja procesa preko prvog nastavljaa, a B preko drugog. Toka
upravljakog niza se normalno nalazi u stanju A, ali je povezana s dva
memorijska registra, tako da je stanoviti dogaaji u njemu mogu navesti da
s A prijee na B odnosno s B na A recimo da ga pojava negativnog
predznaka u prvom sluaju navodi da s A prijee na B, a u drugom s B na
A. (Opaska: memorijski registar uz, kao to smo ve naveli, znamenke
nekog broja pohranjuje i njegov predznak [+ odnosno -] i za to sasvim
dostaje marker s dvije mogue vrijednosti.) I sad se pred nama otvaraju
svakovrsne mogunosti: Navedena dva nastavljaa mogu predstavljati
dva sasvim nepovezana ogranka izrauna, ovisno ve o prikladno
pripisanim numerikim kriterijima (koji odreuju A u B, dok B u A
slui za obnavljanje poetnih uvjeta kako bi se moglo zapoeti novo
raunanje.) Ta se dva ogranka mogu zatim i ponovno udruiti u nekom
kasnijem zajednikom nastavljau. Osim toga se tu otvara i jo jedna
mogunost, jer jedan od dva ogranka, recimo onaj kojim upravlja A, moe i
voditi natrag do prvospomenute toke (grananja) upravljakog niza. U tom
sluaju imamo posla s ponavljanom procedurom, koja se pojavljuje sve do
zadovoljenja nekog brojanog kriterija (poput ve spomenutog koji
zapovijeda A u B, v. ranije). Tu je, dakako, rije o osnovnom iterativnom
postupku. A svi se tri trikovi mogu kombinirati, preklapati itd.
Zamijetimo da u tom sluaju, kao i u sluaju ve spomenutih
analognih strojeva s ukapanjem, ukupnost svih ve spomenutih
(elektrinih) veza tvori formulaciju problema to jest iskaz problema koji
treba rijeiti, odnosno iskaz nakane upravljaa raunalom. I tako je ovdje
ponovno rije o upravljanju ukapanjem. Kao u ve spomenutom sluaju,
obrazac ukapanja se moe mijenjati od problema do problema, ali je on
barem u sluaju najjednostavnijeg sklopa fiksiran za sve vrijeme
rjeavanja problema.
Taj se postupak dade profiniti na mnogo naina. Svaka toka
upravljakog niza moe biti povezana s nekoliko organa i stimulirati vie
operacija. Ukapanje veze moe biti (kao u navedenom primjeru s
analognim strojevima) upravljano elektromehanikim relejima, koji pak
mogu (kao to smo ranije naveli) biti podeavani pomou perforiranih

vrpci, a one se opet mogu gibati upravljane elektrinim signalima to ih

stvore odreeni rezultati raunanja. Ovdje vie ne bih iao dalje u
razlaganje svih varijacija to ih doputa ova tema.
UPRAVLJANJE IZ MEMORIJE
Druga osnovna metoda upravljanja, a koja je ve uvelike istisnula
prvu, mogla bi se (i ona donekle pojednostavljeno) opisati ovako.
Ta shema ima, gledajui formalno, neke slinosti s ve opisanom
shemom upravljanja ukapanjem. U njoj su, meutim, toke upravljakog
niza zamijenjene naredbama. A naredba je, u veini primjena te sheme, u
fizikom smislu isto to i broj (jedan od onakvih s kakvima stroj barata, a o
emu je ve bilo govora). Tako je to u decimalnom stroju zapravo slijed
decimalnih znamenaka. (12 decimalnih znamenaka u ranijem primjeru, s
predznakom ili bez njega, itd., vidi gore. Ponekad to standardno brojno
mjesto sadri vie naredbi, ali nema potrebe da u to ovdje dublje ulazimo.)
Naredba mora naznaiti koju osnovnu operaciju valja izvriti, iz
kojeg memorijskog registra moraju doi unosi za tu operaciju, i u koji
memorijski registar mora otii izlazni podaci. Pritom zapazimo kako to
predmnijeva da su svi memorijski registri numerirani serijski broj pak
memorijskog registra zovemo adresom. Zgodno je numerirati i osnovne
operacije. U tom sluaju naredba jednostavno sadri broj operacije i adrese
ve spomenutih memorijskih registara u obliku slijeda decimalnih
znamenaka (unaprijed odreenim slijedom).
Sad se tu javljaju i neke varijante koje, meutim, u sadanjem
kontekstu i nisu jako vane. Tako jedna naredba moe, na ve opisan
nain, upravljati veim brojem operacija; ona moe odrediti da se adresa
koju ona sadri, prije nego to se primijeni u postupku koji se provodi,
modificira na stanovit specifian nain. (Najee primjenjivana i
praktiki najvanija modifikacija svodi se na umetanje sadraja nekog
specifinog memorijskog registra u sve promatrane adrese.) Mogue je,
meutim, tim funkcijama upravljati i pomou posebnih naredbi, no
naredba se moe odnositi i samo na dio svake od ve opisanih
konstitutivnih radnji.
Ipak je vanija faza svake naredbe ova koju emo opisati. Ba kao
to su to inile i toke upravljakog niza iz prethodnog primjera, tako i
svaka naredba mora odrediti svog nasljednika s grananjem ili bez njega

(vidi gore). Kao to sam ve istaknuo, naredba je obino fiziki isto to i

broj. Zato je prirodni put pohraniti je pri rjeavanju problema u kojem
sudjeluje u memorijski registar. Drugim rijeima, svaka se naredba
pohranjuje u memoriju, u odreeni memorijski registar ili, drugim rijeima,
na odreenu adresu. To otvara mnotvo specifinih naina rjeavanja
pitanja nastavljaa naredbe. Tako moe biti specificirano da je nastavlja
naredbe koja se nalazi na adresi X ukoliko nije eksplicitno reeno
drukije naredba koja se nalazi na adresi X + 1. To drukije je neki
transfer, specijalna naredba koja odreuje da je nastavlja na dodijeljenoj
mu adresi Y. Osim toga i svaka naredba moe u sebi sadravati i odredbu o
transferu, tj. eksplicitno odrediti adresu nastavljaa. Grananje se
najzgodnije rjeava naredbom o uvjetnom transferu, to jest takvom koja
odreuje da je adresa nastavljaa X ili Y, te da ona ovisi o pojavi nekog
numerikog preduvjeta primjerice o tome je li broj na danoj adresi Z
negativan ili to nije. Takva naredba mora onda sadravati i broj koji
karakterizira ba tu vrstu naredbe (to znai da igra slinu ulogu i zauzima
isto mjesto kao i broj osnovne operacije o kojem smo ve govorili), te
adrese X, Y i Z u obliku slijeda decimalnih znamenaka (vidi gore).
Zapazimo vanu razliku izmeu ovog naina upravljanja i ve ranije
opisanog upravljanja ukapanjem: Ondje su toke upravljakog niza bili
realni, fiziki predmeti, a njihove prikopane veze su izraavale rjeavani
zadatak. Sad su pak naredbe idealni entiteti, pohranjeni u memoriji, te je
stoga zadatak izraen sadrajem ba tog segmenta memorije. Zato taj nain
upravljanja i zovemo upravljanjem iz memorije.
MODUS OPERANDI UPRAVLJANJA IZ MEMORIJE
U tom sluaju, budui da se naredbe koje provode itavo upravljanje
nalaze u memoriji, mogue je postii vii stupanj fleksibilnosti negoli i u
jednom prije navedenom upravljakom nainu. Taj stroj zapravo, upravljan
naredbama, moe izvlaiti brojeve (ili naredbe) iz memorije, obraivati ih
(kao brojeve!) i zatim ih opet vraati u memoriju (na isto ili neko drugo
mjesto); drugim rijeima, on moe promijeniti sadraj memorije i to je
zapravo njegov normalni modus operandi. On tako, napokon, moe
mijenjati i same naredbe (jer se i one nalaze u memoriji!) to jest iste one
naredbe koje upravljaju njegovim radom. Tako postaju mogui svakovrsni
profinjeni naredbeni sustavi, koji se stalno sami modificiraju pa time
modificiraju i postupak raunanja kojim upravljaju. Tako postaju mogui i

procesi sloeniji od pukih ponavljanja. Iako sve to moe zvuati preuzetno

i komplicirano, takvi se postupci iroko primjenjuju i vrlo su vani u
modernoj praksi strojnog raunanja ili, tonije, u praksi planiranja
raunanja.
Taj se naredbeni sustav to jest sredstvo za rjeavanje problema,
odnosno operaterova nakana stroju priopava unoenjem u memoriju
(instaliranjem programa). To se obino ini prenoenjem s ve
pripremljene vrpce ili nekog slinog medija.
MJEOVITI OBLICI UPRAVLJANJA
Dva opisana upravljaka modusa upravljanje ukapanjem i
upravljanje memorijom doputaju i razliite kombinacije, o kojima bismo
mogli rei nekoliko rijei.
Razmotrimo stroj kojim se upravlja ukapanjem. Pretpostavimo da
on posjeduje memoriju o kakvoj smo ve govorili u vezi sa strojevima
kojima se upravlja iz memorije. itav je proces ukapanja mogue opisati
nizom znamenaka (primjerene duine). Taj je niz mogue pohraniti u
memoriju; on e vjerojatno zauzeti mjesto nekoliko brojeva, to jest
nekoliko memorijskih registara, recimo u nizu to znai da emo ga nai
na vie izvrnih adresa, od kojih bismo njegovu adresu, da skratimo priu,
mogli nazvati prvom. U memoriju moe biti pohranjeno nekoliko takvih
nizova koje predstavljaju nekoliko razliitih shema ukapanja.
Taj stroj, uz ovo, moe imati i potpuno upravljanje iz memorije. Uz
naredbe koje prirodno idu s tim sustavom (v. gore), on bi trebao sadravati
i naredbe sljedeih vrsta. Kao prvo: naredbu koja izaziva resetiranje
ukljuenog sklopa prema digitalnom nizu pohranjenom na oznaenoj
memorijskoj adresi (v. gore). Kao drugo: sustav naredbi koji mijenja
specificirane pojedinane elemente ukljuenog sklopa. (Zapazimo kako
oba ta svojstva zahtijevaju da se ukljuivanje u stvarnosti obavlja
elektrino upravljanim ureajima, primjerice elektromehanikim relejima
[v. ranije izlaganje], elektronskim cijevima, feromagnetskim jezgrama i
slino.) I tree: naredbu koja upravljanje strojem prebacuje s memorijskog
reima na ukljuni.
Uz to je, dakako, nuno i da shema ukljuivanja posjeduje
sposobnost upuivanja na memorijsko upravljanje (po mogunosti na
oznaenoj adresi) koje u tom sluaju djeluje kao nastavlja (ili, u sluaju

grananja, kao jedan od nastavljaa) toke upravljakog niza.

Mjeovite numerike procedure

Navedene bi opaske morale dostajati za stjecanje slike o
fleksibilnosti inherentnoj u tim upravljakim funkcijama i njihovim
kombinacijama.
Sljedea klasa mjeovitih strojnih tipova koja zasluuje spomen
jest ona u kojoj nalazimo udrueno analogno i digitalno naelo. Ili, tonije:
To je shema u kojoj je dio stroja analogan, a dio digitalan, s tim da ta dva
dijela meusobno komuniciraju (razmjenjujui numeriku grau) te su
podvrgnuta zajednikom upravljanju. Mogue je, dakako i da svaki dio ima
vlastiti sustav upravljanja, no u tom sluaju ta dva upravljaka sustava
moraju meusobno komunicirati (razmjenjivanjem logike grae). Ta
shema, dakako, zahtijeva organe za pretvaranje digitalno izraenog broja u
analogno izraeni, kao i obratno. U prvom se sluaju neka kontinuirana
veliina izgrauje iz svojih digitalnih iskaza, dok se u potonjem mjeri neka
kontinuirana veliina, a dobiveni se rezultat izraava u digitalnom obliku.
Komponente raznih vrsta ukljuivi i brze elektronike koje izvravaju
te dvije zadae iroko su poznate.
MJEOVITO PRIKAZIVANJE BROJEVA.
STROJEVI GRAENI NA TIM TEMELJIMA
U sljedeoj vanoj klasi mjeovitih strojeva nalazimo ureaje kod
kojih se u svakom koraku u postupku raunanja (ali, dakako, ne i u
logikoj proceduri) kombiniraju analogno i digitalno naelo.
Najjednostavniji sluaj imamo kad je svaki broj predstavljen dijelom na
analogan, a dijelom na digitalan nain. Opisat u jednu takvu shemu koja
se povremeno pojavljuje u izradi i planiranju strojeva i njihovih dijelova,
ba kao i u stanovitim oblicima komuniciranja, iako na temelju nje jo
nikad nije bio napravljen i neki veliki stroj.
U tom sustavu, kojeg u nazvati sustavom utemeljenim na gustoi
impulsa, svi se brojevi izraavaju slijedom elektrinih impulsa (u jednom
vodu), ali tako da je duljina tog niza nevana, a broj je predstavljen
prosjenom (vremenskom) gustoom niza impulsa. Pri tome, dakako,
moramo zadati dva vremenska intervala, t1 i t2 (pri emu je t2 znatno dulji
od t1), tako da se odreivanje prosjene vrijednosti odvija u vremenu od t1

do t2. Pritom je nuno navesti i jedinicu kojom je izraen broj koji se

izjednauje s gustoom impulsa. Ponekad je zgodno odrediti da spomenuta
gustoa ne bude jednaka samom broju nego nekoj prikladnoj (fiksnoj)
neprekinutoj funkciji primjerice logaritmu. (Svrha potonjeg postupka je
postizanje, u sluaju potrebe kad je broj malen boljeg razluivanja tog
prikaza i slabijeg kad je to prihvatljivo to jest kad je broj velik no da
pritom ipak dobijemo kontinuirani prikaz.)
Mogue je osmisliti organe koji na te brojeve primjenjuju etiri
aritmetike operacije. Zato je u sluaju kad gustoa predstavlja sam broj,
zbrajanje mogue izvesti kombiniranjem dva slijeda. Druge su operacije
malo nezgodnije no i tu postoje dovoljno dobri, manje ili vie elegantni
postupci. Neu raspravljati o tome kako se u sluaju potrebe prikazuju
negativni brojevi no i to se dade lako obaviti prikladnim trikovima.
Da bi se, meutim, dobila odgovarajua tonost, svaki niz mora u
ve spomenutom vremenskom intervalu t1 sadravati mnogo impulsa. Ako
za samog raunanja poelimo promijeniti broj, moemo urediti da se u
skladu s tim promijeni i gustoa niza, dakako pod uvjetom da je taj proces
spor u usporedbi s ve spomenutim vremenskim intervalom t2.
Za tu vrstu stroja osjeanje numerikih uvjeta (primjerice za potrebe
logikog upravljanja, vidi gore) moe predstavljati vrlo nezgodnu zadau.
Postoje, meutim, razliiti ureaji koji takav broj, to jest gustou impulsa u
vremenu, preobraavaju u neku analognu veliinu. (Tako e primjerice
gustoa impulsa, od kojih svaki isporuuje standardni naboj kondenzatoru
koji ga [zbog nekog danog otpora] polako gubi, u njemu odravati
razumno stalan napon i brzinu otjecanja struje a u oba je sluaja rije o
upotrebljivim analognim veliinama.) Te se analogne veliine mogu zatim
iskoristiti za logiko upravljanje, o emu je ve bilo govora.
Poslije ovog opisa opih naela funkcioniranja i upravljanja
raunskim strojevima, nastavit u s nekim opaskama o njihovoj stvarnoj
primjeni i naelima koja ih vode.

Tonost
Neka mi bude doputeno prije svega usporediti tonost analognih i
digitalnih strojeva.
Pustimo sad sve druge razloge i recimo da je glavna mana analognih
strojeva njihova ograniena tonost. I doista, tonost elektrinih analognih
strojeva rijetko kada premauje 1:102, a ak i mehaniki (primjerice
diferencijalni analizator) u najboljem sluaju postiu preciznost od 1:104
do 105. Digitalni pak strojevi, s druge strane, mogu postii svaku eljenu
tonost. Tako primjerice ve spomenuti stroj s dvanaest decimalnih mjesta
(a zbog razloga o kojima e jo biti govora, to je prilino tipian nivo
tonosti modernog digitalnog stroja) radi s tonou od 1:1012. Zamijetimo
takoer da je poveanje tonosti u digitalnom reimu mogue ostvariti
mnogo lake negoli u analognom: Popeti se s 1:102 na 1:104 u
diferencijalnom analizatoru razmjerno je jednostavno; porast s 1:104 na
1:105 otprilike je najbolje to se dade postii postojeom tehnologijom;
popeti se, meutim, s 1:105 na 1:106 je (dananjim sredstvima) praktiki
nemogue. S druge pak strane, da se u digitalnom stroju uspnemo s 1:10 12
na 1:1013 dovoljno je poslije dvanaestog dodati jo samo jedno mjesto, a
to znai da opremu obino (ali ne uvijek!) moramo relativno poveati za
samo 1/12 ili 8,3 posto, te u istoj mjeri (ne uvijek!) izgubiti i na brzini a
nita od toga nije ozbiljan nedostatak. Sustav koji radi na temelju gustoe
impulsa slian je analognom; on je zapravo jo i gori, jer mu je tonost u
svojoj biti niska. Zapravo tonost od 1:102 obino trai da u vremenskom
intervalu t1 imamo 102 impulsa (v. gore) pa ve sama ta injenica
smanjuje brzinu stroja za faktor 100. Gubici brzine takvoga reda u pravilu
se ne podnose lako, a znatnije vei obino se smatraju nedopustivima.
RAZLOG ZA ZAHTIJEVANJE VISOKE (DIGITALNE) TONOSTI
Sad se, meutim, postavlja jo jedno pitanje: zato je uope i
potrebna tako visoka tonost (primjerice 1:1012 u digitalnom stroju? Zato
nije dovoljno dobra ve i tonost tipina za analogni stroj (recimo 1:104),
ili ak i za sustav na temelju gustoe impulsa (od recimo 1:102)? Kod
veine problema iz primijenjene matematike i inenjerstva podaci nemaju
tonost veu od 1:103 do 1:104, a poesto ne uspijevaju dosei ni razinu od

1:102, pa se vea tonost ne trai ni od odgovora, a to ionako ne bi imalo

mnogo smisla. U kemiji, biologiji i ekonomiji, kao i u drugim praktinim
pitanjima, stupanj je tonosti jo manje zahtjevan. Pa ipak nam jedinstveno
iskustvo modernog brzog raunanja govori da je ak i razina tonosti od
1:105 nedostatna za velik dio vanih problema, te da je praksa potpuno
opravdala digitalne strojeve s razinom preciznosti od 1:1010 pa i 1:1012.
Razlozi za tu iznenaujuu pojavu zanimljivi su i znaajni. Oni su
povezani s inherentnom strukturom naih dananjih matematikih i
numerikih postupaka.
Karakteristina je injenica povezana s tim postupcima da su oni, kad
ih razbijemo na sastavne dijelove, vrlo dugaki. To vrijedi za sve probleme
kod kojih je opravdana primjena brzog raunskog stroja to jest kod svih
koji posjeduju bar nekakav osrednji stupanj sloenosti. A razlog je tome
to svi nai dananji raunski postupci zahtijevaju razlaganje svih
matematikih funkcija u kombinaciju osnovnih operacija a to obino
znai na etiri osnovne aritmetike operacije ili neto prilino slino tome.
Zapravo se veina funkcija tako dade samo aproksimirati, a to u veini
sluajeva predmnijeva ispisivanje vrlo dugakih, pa i iterativno definiranih,
nizova osnovnih operacija (v. gore). Dugim rijeima, aritmetika dubina
nunih operacija obino je prilino velika. Zamijetimo, meutim, pritom da
je logika dubina jo dublja, i to za poprilian faktor to e rei, ako
primjerice etiri osnovne aritmetike operacije razbijemo na sastavne
logike korake (v. gore), onda e se svaka od njih i sama pretvarati u dugi
logiki lanac. Ja bih se, meutim, ovdje morao pozabaviti samo
aritmetikom dubinom.
Ali sada, ako imamo velik broj aritmetikih operacija, pogreke do
kojih dolazi pri svakoj od njih zbrajanjem se gomilaju. Budui da su one
uglavnom (iako ne i posve) statistike, iz toga slijedi da e se u sluaju N
broja operacija pogreka poveati ne za N, nego za oko N puta. To,
meutim, da bi se konani rezultat dobio s tonou od 1:102 (v. gore), u
pravilu ne bi zahtijevalo tonost pojedinog koraka od 1:1012. Da bi se to
dogodilo, trebao bi vrijediti izraz 1/1012N 1/102, to, drugim rijeima
daje N 1018, dok je i u najbrim modernim strojevima N rijetko kada vei
od 1010. (Stroj koji obavlja neku aritmetiku operaciju svakih 20
mikrosekundi, i na jednom problemu radi 48 sati, predstavlja ekstreman
sluaj. Pa ipak i u tom sluaju vrijedi samo N 1010!) Tu se, meutim,
pojavljuje jo jedna okolnost. Pogreke nastale tijekom izraunavanja
mogu po veavati pogreke koje su dobivene pri prethodnom raunanju. A

to onda brzo proguta itav taj numeriki jaz. Ve spomenuti omjer izmeu
1:103 i 1:1012 iznosi 109, no do njega emo doi ve poslije 425
sukcesivnih operacija od kojih svaka poveava pogreku za samo 5 posto!
Ovdje, meutim, neu ni pokuati iznijeti nikakvu detaljnu i realistinu
procjenu, i to napose zato to se umijee raunanja u ne maloj mjeri svodi
ba na suzbijanje te pojave. No bilo kako mu drago, zakljuak izveden iz
dugog iskustva glasi da je spomenuta razina tonosti u susretu s iole
kompliciranijim problemom itekako opravdana.
Prije nego to se ostavimo trenutne teme, to jest raunskih strojeva,
elio bih rei poneto o njihovoj brzini, veliini i slinim pitanjima.

Karakteristike modernih analognih strojeva

Broj organa za osnovne operacije u najveim postojeim analognim
strojevima iznosi otprilike sto do dvjesto. Narav tih organa ovisi, dakako, o
primijenjenom analognom procesu. U zadnje vrijeme takvi su strojevi po
opoj tendenciji bili elektrini ili barem elektromehaniki (pri emu je
mehaniki stupanj sluio poveanju tonosti, vidi gore). Gdje postoji i
sloeno logiko upravljanje (v. gore), ono sustavu (poput svakog logikog
upravljanja te vrste) dodaje stanovite tipine organe za digitalni rad,
primjerice elektromehanike releje i elektronske cijevi (pri emu potonje, u
tom sluaju, ne rade krajnjom brzinom). Njihov se broj penje i do nekoliko
tisua. Ulaganje u takav stroj moe, u ekstremnim sluajevima, dosei i
iznose reda veliine od 1,000.000 dolara.

Karakteristike modernih digitalnih strojeva

Organizacija je velikih digitalnih strojeva sloenija. Oni su sazdani
od aktivnih organa i organa za obavljanje memorijskih funkcija ja u
pak meu potonje ubrojiti i organe za unos podataka (ulaz) i izlaz
rezultata (izlaz), iako to nije uobiajena praksa.
A aktivni su organi sljedei. Kao prvo, tu su organi koji obavljaju
osnovne logike radnje: osjeaju koincidencije, kombiniraju podraaje, a
ponekad osjeaju i antikoincidencije (ne vie nego to je nuno, iako
ponekad postoje i organi za sloenije logike operacija). Kao drugo, organi
koji proizvode impulse: obnavljaju njihovu postupno istroenu energiju ili
ih naprosto podiu s energetskog nivoa koji prevladava u jednom dijelu
stroja na neki drugi (vii) energetski nivo koji prevladava u drugom dijelu
(te dvije funkcije zovemo pojaavanjem) pa tako obnavljaju eljeni
prostorni i vremenski oblik impulsa (primjerice unutar zadanih,
standardiziranih, tolerancija). Zapazimo da su prvospomenute logike
operacije elementi iz kojih se grade aritmetike operacije (v. gore).
AKTIVNI DIJELOVI; PITANJE BRZINE
Sve su te funkcije, u povijesnom slijedu, izvodili elektromehaniki
releji, elektronske cijevi, kristalne diode, feromagnetske jezgre i tranzistori
(vidi gore), odnosno razliiti mali strujni krugovi s takvim ugraenim
elementima. Releji su omoguili postizanje brzine od oko 10-2 sekunde po
elementarnoj logikoj operaciji, no elektronske su cijevi omoguile da se ta
brzina podigne do reda veliine od 10-5 pa i 10-6 sekunde (a u krajnjim
sluajevima i do samo polovice, pa i etvrtine potonje veliine). Posljednja
skupina, koji poznajemo po zajednikim imenom poluvodikih ureaja,
postiu razinu od 10-6 sekunde (a u nekim sluajevima i mali dio toga), a
oni e vjerojatno uspjeti proiriti raspon brzina i sve do 10-7 sekunde po
elementarnom logikoj operaciji, pa i vie od toga. Drugi ureaji, koje
ovdje ne kanim razmatrati, vjerojatno e nas odvesti jo i dalje pa
oekujem da nee proi ni deset godina prije nego to dosegnu razinu od
10-8 pa i 10-9 sekunde.
POTREBAN BROJ AKTIVNIH DIJELOVA

Broj se aktivnih organa u velikim modernim strojevima kree, ovisno

ve o vrsti, izmeu recimo 3000 i 30.000. Unutar toga, osnovne
aritmetike operacije obino obavlja jedan podsklop (ili, bolje reeno,
jedna, manje-vie stopljena, skupina podsklopova), to jest aritmetiki
organ. U velikom se modernom stroju taj organ sastoji, ovisno ve o vrsti
stroja, od priblino 300 do 2000 aktivnih organa.
Kao to emo kasnije jo vidjeti, neki agregati aktivnih organa slue i
za obavljanje nekih memorijskih funkcija. A oni se u pravilu sastoje od
200 do 2000 aktivnih organa.
Napokon, memorijski agregati (u uem smislu, v. dalje) zahtijevaju
pomone podsklopove aktivnih organa koji ih opsluuju i podravaju. Kod
najbre memorijske skupine koja se ne sastoji od aktivnih organa (v. dalje;
prema ovdje prihvaenoj terminologiji, to je druga razina u memorijskoj
hijerarhiji), ta funkcija znade iziskivati oko 300 do 2000 aktivnih organa.
Za sve dijelove memorije uzete zajedno, odgovarajui zahtjevi za pomone
aktivne organe znadu se popeti i do 50 posto itavog stroja.
VRIJEME PRISTUPA MEMORIJSKIH ORGANA I KAPACITET
MEMORIJE
Memorijski se organi dijele na nekoliko razliitih klasa.
Karakteristika pak po kojoj se ta klasifikacija vri zove se vrijeme
pristupa. A pristup se definira ovako. Kao prvo: vrijeme potrebno da se
pohrani broj koji je ve prisutan u nekom drugom dijelu stroja (obino u
registru aktivnih organa, v. dalje) odnosno vrijeme potrebno da se uzme
broj koji je ve otprije pohranjen u memorijskom organu. Kao drugo:
vrijeme potrebno da se na zahtjev pohranjeni broj ponovi u
drugom dijelu stroja koji ga moe primiti (obino registru aktivnih organa,
v. dalje). Ponekad je zgodno razlikovati ta dva pristupna vremena
(ulazno i izlazno), no ponekad je zgodnije raditi samo s jednim, veim
od ta dva ili, moda, njihovom prosjenom vrijednou. Osim toga vrijeme
pristupa se moe (ali ne i mora) od zgode do zgode razlikovati a ako ono
ne ovisi o memorijskoj adresi zovemo ga vremenom sluajnog ili
proizvoljnog pristupa (random access). Pa ipak, ak i kad je to vrijeme
promjenjivo, svejedno mu moemo pridati samo jednu vrijednost koja
odgovara maksimalnom, ali ponekad i prosjenom vremenu pristupa.

(Potonje, dakako, znade ovisiti i o statistikim svojstvima zadanih

problema.) No bez obzira na sve to ja u ovdje, zbog jednostavnosti, uvijek
govoriti o samo jednom vremenu pristupa.
MEMORIJSKI REGISTRI SLOENI OD AKTIVNIH ORGANA
Memorijski se registri mogu izgraditi od aktivnih organa (v. gore).
Oni imaju najkrae vrijeme pristupa, a osim toga su i najskuplji. Takav je
registar, zajedno s pristupnim ureajima, sklop od najmanje etiri
elektronske cijevi (ili, alternativno, ne bitno manjeg broja tranzistorskih
ureaja) po binarnoj znamenki (ili predznaku), ili, sukladno tome,
najmanje etiri puta toliko po decimalnom broju (v. gore). Zato e prije
spomenuti sustav s dvanaesteroznamenkastim brojevima, normalno
zahtijevati registar od 196 elektronske cijevi. S druge e pak strane takvi
registri imati vrijeme pristupa ravno jednostrukom do dvostrukom vremenu
elementarne reakcije to znai da su, u usporedbi s drugim
mogunostima, vrlo brzi (vidi dalje). Osim toga se nekoliko takvih
registara dade i udruiti, ime se postiu izvjesne utede na opremi; oni su
u svakom sluaju potrebni kao u i iz pristupni organi za druge vrste
memorije; osim toga je potreban jo jedan takav, a ponekad i dva (a u
ponekim rjeenjima ak i tri) u svojstvu dijelova aritmetikog organa. Da
zakljuimo: kod umjereno velikih brojeva ti su registri ekonominiji no to
bi se na prvi pogled moglo oekivati, a osim toga su, u velikoj mjeri nuni
i kao podreeni dijelovi drugih organa stroja. ini se, meutim, da oni nisu
prikladni i za stvaranje memorija velikog kapaciteta potrebnih u svim
velikim raunskim strojevima. (Posljednja se opaska odnosi samo na
suvremene strojeve, to jest na strojeve iz doba elektronskih cijevi i kasnije.
Prije toga, u strojevima s relejima v. gore ba su oni bili aktivni organi,
pa je glavnina memorije bila izraena od relejnih registara. Zato je i kod
rasprave koja slijedi potrebno shvatiti da se ona odnosi samo na moderne
strojeve.)
HIJERARHIJSKO NAELO U MEMORIJSKIM ORGANIMA
Zbog svega navedenog kod velikih memorija treba posegnuti za
drugim postupcima pohranjivanja podataka. Tu se sad u priu uplie
hijerarhijsko naelo pri memoriranju. A smisao je tog naela sljedei:

Da bi stroj valjano funkcionirao to jest rjeavao probleme radi

kojih je napravljen on mora posjedovati veliinu memorije dovoljnu za
stanovit broj rijei, oznaimo ga s N, do kojih se dolazi u pristupnom
vremenu koje oznaimo s t. Ponekad, meutim, znade u tehnolokom
smislu biti vrlo teko ili to je oblik u kojem se takve tekoe obino
manifestiraju vrlo skupo za svih N rijei osigurati vrijeme pristupa t, ali
tu pomae injenica da ne mora nipoto biti nuno da svih N rijei ima to
vrijeme pristupa. Lako je mogue da je sasvim dovoljno da to vrijeme
pristupa t ima i znatno manji broj rijei, nazovimo ga N. Osim toga je i
lako mogue da je kad smo jednom osigurali N rijei s vremenom
pristupa t itava veliina memorije od N rijei potrebna samo uz due
vrijeme pristupa t. Nastavimo li tako i dalje, moe nam se zatim dogoditi
da otkrijemo kako je najekonominije, uz ve spomenuto, osigurati i
memoriju veliine izmeu tog dvoga to jest s manje od N, no s vie od N
rijei, s vremenom pristupa koje je dulje od t ali krae od t. U tom se
pogledu najop enitije rjeenje svodi na stvaranje itavog niza memorija
veliina N1, N2,.... Nk-1, N k s pristupnim vremenom
t1, t2,. tk-1, tk, tako da veliine memorija postaju redom sve
zahtjevnije, a vrijeme pristupa sve manje zahtjevno to jest da vrijedi
N3<N2<<Nk-1<Nk i t1<t2<<tk-1<tk tako da se dobije Ni rijei s
pristupnim vremenom ti za svaki i = 1, 2, k-1, k. (elimo li to prilagoditi
ve reenom, morat emo pretpostaviti da je N1 = N, t1 = t i Nk = N, tk =
t.) U toj shemi svaka vrijednost i predstavlja jedan nivo u hijerarhiji
memorija, s tim da hijerarhija ima k takvih nivoa.
DIJELOVI MEMORIJE; PITANJE PRISTUPA
U velikim suvremenim, brzim raunskim strojevima, ukupan e broj
nivoa u hijerarhiji memorije iznositi najmanje tri, no ponekad i etiri, pa i
pet.
Prvi se takav nivo uvijek odnosi na ve spomenute registre. Njihov
broj N1 u skoro svim rjeenjima strojeva iznosi najmanje tri, a ponekad je
jo i vii pa tako taj broj ponekad zna iznositi i dvadeset. Vrijeme je
pristupa u tom sluaju jednako osnovnom vremenu preklopa (switching
time) stroja (no ponekad je i dvostruko due).
Sljedei se (drugi) nivo u hijerarhiji uvijek ostvaraje pomou
specifinih memorijskih organa. Oni se razlikuju od preklopnih organa u

ostatku stroja (kao i na prvom hijerarhijskom nivou, v. gore). Dananji

memorijski organi za taj nivo obino imaju veliinu memorije N2 od
nekoliko tisua do nekoliko desetaka tisua rijei (pri emu su potonji jo u
projektnoj fazi). Vrijeme pristupa t2 je obino pet do deset puta due od t1
na prethodnom nivou. Vii nivoi obino odgovaraju porastu memorijske
veliine Ni za neki faktor, primjerice 10 pri svakom koraku. Vrijeme
pristupa pritom raste jo bre, ali se tu upliu i druga sputavajua i
kvalifikacijska pravila o vremenu pristupa (v. dalje). Podrobna rasprava o
toj temi morala bi biti tako detaljna da se u ovom asu ne bi mogla
opravdati.
Najbre komponente, koje su specifino memorijski organi (dakle ne
aktivni organi, v. gore), zapravo su stanovite elektrostatike sprave i
sklopovi magnetskih jezgri. ini se da je primjena potonjih nedvojbeno u
usponu, iako bi na scenu lako mogle stupiti i na njoj ostati i neke druge
tehnike (elektrostatske, feromagnetske itd.). Kod daljnjih razina
memorijske hijerarhije danas se ponajvie primjenjuju magnetski bubnjevi
i magnetske vrpce; bili su predloeni i magnetski diskovi, a u vezi s njima
obavljana su povremeno i neka istraivanja.
KOMPLEKSNOST POJMA VREMENA PRISTUPA
Tri su spomenuta ureaja podlona posebnim pravilima pristupa i
ogranienjima: tako memorija na magnetskom bubnju pristupu izlae sve
svoje dijelove susljedno i cikliki; memorijski je opet kapacitet vrpce
praktiki neogranien, ali ona svoje dijelove izlae u fiksnom linearnom
slijedu, koji se moe po elji prekinuti i okrenuti; sve se te sheme mogu
kombinirati u razliitim sklopovima koji osiguravaju poseban sinkronizam
izmeu rada stroja i fiksnog slijeda memorija.
Krajnja je faza u svakoj memorijskoj hijerarhiji neizbjeno vanjski
svijet naime vanjski svijet bar sa stanovita stroja, tonije onaj njegov dio
s kojim stroj moe izravno komunicirati svojim ulaznim i izlaznim
organima. To su obino papirnate perforirane vrpce i kartice, a na izlaznoj
strani, dakako, i ispisani papir. Ponekad je krajnji ulaznoizlazni sustav
stroja magnetska vrpca, a njezino se prevoenje u medij s kojim ovjek
moe izravno opiti primjerice perforirani ili ispisani papir ostvaruje
izvan stroja.
Navedimo neka vremena pristupa izraena u apsolutnim jedinicama.

Kod postojeih memorija s feromagnetskom jezgrom ono iznosi 5 do 15

mikrosekundi; kod elektrostatskih memorija 8 do 20 mikrosekundi; kod
magnetskih bubnjeva 2500 do 20.000 okretaja u minuti, drugim rijeima
jedan okret za 3 do 24 milisekunde za koje se vrijeme moe pohraniti 1
do 2000 rijei; za magnetske vrpce brzine su do 70.000 redaka u sekundi,
to jest jedan redak za 14 mikrosekundi; jedna se rije obino sastoji do 5
do 15 redaka.
NAELO IZRAVNOG ADRESIRANJA
Kod svih postojeih strojeva i memorija nalazimo izravno
adresiranje, to e rei da svaka rije u memoriji ima vlastitu numeriku
adresu koja jedinstveno opisuje i nju i njezino mjesto u memoriji (kao
totalni agregat svih hijerarhijskih nivoa). Ta se numerika adresa uvijek
eksplicitno navodi kad god treba proitati ili napisati rije iz memorije.
Ponekad nisu istodobno dostupni svi dijelovi memorije (v. gore; osim toga
postoje i viestruke memorije, koje nisu sve istodobno dostupne, no one su
popraene izvjesnim odredbama o prioritetu pristupa). U tom sluaju
pristup memoriji ovisi o opem stanju stroja u trenutku traenja pristupa.
Ipak o adresi nikad nema neodreenosti, kao ni o mjestu koje ona
oznauje.

DRUGI DIO
MOZAK

Naa je rasprava do ovog trenutka uspjela osigurati temelj za

usporedbu koja i jest svrha ovoga rada. Dosad sam donekle detaljno opisao
narav modernih raunskih strojeva i iroka alternativna naela oko kojih se
oni mogu organizirati. Zato e mi sad biti mogue prijei na drugi predmet
usporedbe, to jest ljudski ivani sustav. I sad u razmotriti slinosti i
razlike izmeu te dvije vrste automata. Pozivanje na elemente slinosti
vodi nas preko poznatog terena. Postoje, meutim, i elementi razliitosti, i
to ne samo u prilino oitom pogledu veliine i brzine, nego i u stanovitim,
mnogo dubljim podrujima, na kojima nailazimo na naela funkcioniranja i
upravljanja, ope organizacije itd. Moj je glavni cilj razraditi neka od njih.
Pa ipak, da bismo ih mogli valjano procijeniti, potrebno ih je takoer
suprotstaviti i u slinostima i povrnim razliitostima (u veliini, brzini, v.
gore) i s njima ih kombinirati. Zbog toga naa rasprava mora i njima dati
poprilinu teinu.

Pojednostavljeni opis rada neurona

Najneposrednije opaanje o ivanom sustavu glasi da je njegov rad
prima facie digitalan. Nuno je, meutim, tu injenicu, ba kao i strukture i
funkcije na kojima se ona temelji, razmotriti poneto cjelovitije.
Osnovni je dio tog sustava ivana stanica ili neuron, a normalna je
funkcija neurona stvaranje i provoenje ivanog impulsa. Taj je impuls
plod prilino sloenog procesa s mnogo strana elektrinih, kemijskih i
mehanikih. ini se, meutim, da je ipak rije o prilino jedinstveno
definiranom procesu, to jest skoro istom pri svim uvjetima; on predstavlja
u biti ponovljivu, jedinstvenu reakciju na prilino iroko mnotvo
stimulacija.
Budi mi doputeno sve to to jest sve one pojavnosti ivanog
impulsa koje nam se u danom kontekstu uine relevantnima razmotriti
malo podrobnije.

Narav ivanog impulsa

ivana se stanica sastoji od tijela iz kojeg, to izravno to
neizravno, izvire jedan ogranak ili vie njih. Takav ogranak zovemo
ivanim vlaknom ili aksonom stanice. ivani se pak impuls neprestano
mijenja i prolazi obino stalnom i zadanom brzinom koja, meutim,
moe biti i funkcija promatrane ivane stanice aksonom (ili tonije,
svim aksonima). Kao to smo ve spomenuli, to stanje moemo promatrati
na vie naina. Jedna je od njegovih znaajki svakako i ta da je rije o
elektrinom poremeaju; zapravo ga najee opisuju ba tako. Taj
poremeaj obino ima napon od otprilike 50 milivolta i traje oko jedne
milisekunde. irenje tog elektrinog poremeaja aksonom prate i kemijske
promjene. Tako se u dijelu aksona kroz koji prolazi impulsni potencijal
mijenja ionski sastav meustanine tekuine, a mijenjaju se i
elektrokemijske veliine (vodljivost, propusnost) u stijenki aksona,
membrani. Na krajevima je aksona kemijska narav te promjene jo oitija;
na njima se u trenutku dolaska impulsa pojavljuju specifine i
karakteristine tvari. A pritom se, napokon, vjerojatno zbivaju i mehanike
promjene. I doista je vrlo vjerojatno da do promjena propusnosti za razne
ione kroz staninu membranu (v. gore) moe doi samo zbog reorijentacije
njezinih molekula, to jest zbog mehanikih pomaka pri kojima dolazi i do
promjena relativnog poloaja tih dijelova.
Morali bismo dodati da su sve te promjene povratne. Drugim
rijeima, kad impuls proe, sve se veliine du aksona i svi njegovi
sastavni dijelovi vraaju u poetno stanje.
Budui da se sve te pojave odvijaju u molekulskom mjerilu jer je
stanina opna debela tek nekoliko desetinki mikrona (tj. 10-5 cm), to su
otprilike dimenzije velikih organskih molekula koje u tome sudjeluju
navedeno razlikovanje elektrinih, kemijskih i mehanikih pojava nije,
naime, ba tako jasno kako bi se na prvi pogled moglo uiniti. Zapravo u
molekulskom mjerilu meu svim tim vrstama promjena i ne postoje tako
otre granice, jer je svaka kemijska promjena izazvana promjenama
meumolekulskih sila koje odreuju promijenjeni relativni poloaj
molekule, to znai da je stvorena na mehaniki nain. Osim toga, svaka
takva unutarmolekulska mehanika promjena mijenja i elektrina svojstva
promatrane molekule, te stoga izaziva promjenu elektrinih svojstva i

relativnih nivoa elektrinog potencijala. Da zakljuimo: u uobiajenom

(makroskopskom) mjerilu, elektriki, kemijski i mehaniki procesi
predstavljaju alternative izmeu koji je mogue odrediti otre granice. Na
gotovo-molekulskom nivou svi ti procesi tee, meutim, stapanju. Zbog
toga nas ne iznenauje otkrie da je ivani impuls pojava koju se moe
sagledati u svjetlu svakoga od njih.
PROCES STIMULACIJE
Kao to sam ve spomenuo, potpuno razvijeni ivani impulsi
meusobno su usporedivi, i to bez obzira na to kako bili izazvani. Budui
da njihova narav nije nedvosmisleno definirana (jer na nju, kao to smo ve
rekli, moemo gledati s elektrikog, ali i s kemijskog motrita), i njihov je
postanak mogue alternativno pripisati elektrinim odnosno kemijskim
uzrocima. U ivanom su sustavu, meutim, za taj postanak zasluni
ivani impulsi jedan ili vie njih. Pod takvim okolnostima, proces
njegove indukcije to jest podraaja ivanog impulsa moe, ali i ne
mora uspjeti. Ako ne uspije, u prvi se as pojavljuje prolazni poremeaj
koji, meutim, ve nakon nekoliko milisekundi zamre. Onda se aksonom
vie ne ire nikakvi poremeaji. Ako pak indukcija uspije, onda taj
poremeaj vrlo brzo poprima (skoro) standardni oblik, pa se kao takav i iri
aksonom. To znai, kao to smo ve spomenuli, da e se tada aksonom
iriti standardni ivani impuls, a njegova e pojava biti uglavnom
neovisna o detaljima procesa koji ga je izazvao.
Do podraaja ivanog impulsa normalno dolazi u tijelu ivane
stanice ili njegovoj blizini. Njegovo se pak irenje, o emu smo ve
raspravljali, odvija du aksona.
MEHANIZAM STIMULIRANJA IMPULSA IMPULSIMA; NJEGOVA
DIGITALNA NARAV
Sad bih se mogao vratiti na digitalnu narav tog mehanizma. Jasno je
da bismo u ivanim impulsima mogli vidjeti markere (s dvije mogue
vrijednosti), i to u ve razmatranom smislu. U tom sluaju nedolazak
impulsa predstavlja jednu vrijednost (recimo binarnu znamenku 0), dok
njegov dolazak oznaava drugu (recimo binarnu znamenku 1). To, dakako,
treba tumaiti kao zbivanje u odreenom aksonu (ili, tonije, u svim

aksonima odreenog neurona), a mogue i u odreenom vremenskom

odnosu prema drugim zbivanjima. Onda ga treba tumaiti kao marker
(binarnu znamenku 0 ili 1) u specifinoj, logikoj ulozi.
Kao to smo ve spomenuli, postanak impulsa (koji se pojavljuju na
aksonima danog neurona) obino stimuliraju drugi impulsi koji udaraju u
tijelo neurona. Ta je stimulacija u pravilu uvjetovana, to e rei da
postanak drugog promatranog impulsa stimuliraju samo stanovite
kombinacije i sinkronizmi takvih primarnih impulsa dok e svi ostali pri
tom pobuivanju zakazati. Drugim rijeima, neuron je organ koji prihvaa
i isputa odreene fizike entitete, to jest impulse. Njega primanje impulsa
u stanovitim kombinacijama i sinkronizmima pobuuje na emitiranje
vlastitog impulsa, koji on inae ne bi odaslao. Pravila koja opisuju na koje
e grupe impulsa tako reagirati jesu pravila koja upravljaju njime kao
aktivnim organom.
To je oito ujedno i opis funkcioniranja organa u digitalnom stroju,
kao i naina na koji treba karakterizirati ulogu i funkciju digitalnog organa.
Zato to i opravdava poetnu tvrdnju da ivani sustav posjeduje prima
facie digitalnu narav.
Budi mi doputeno dodati nekoliko rijei koje e okvalificirati izraz
prima facie. U navedenom opisu nalazimo i neke idealizacije i
pojednostavljenja o kojima emo jo govoriti. A kad ih jednom uzmemo u
obzir, digitalna se narav nee vie isticati tako jasno i nedvosmisleno. Pa
ipak, naznake koje smo istaknuli u prvom su redu one najupadljivije. Zbog
toga se ini primjerenim poeti raspravu ba onako kako sam to i uinio, to
jest isticanjem digitalne naravi ivanog sustava.
VREMENSKE KARAKTERISTIKE IVANOG ODGOVORA,
ZAMORA I OBNAVLJANJA
Prije nego to se, meutim, u to i upustimo, pogodno bi bilo iznijeti
nekoliko orijentacijskih opaski o veliini, energetskim zahtjevima i brzini
rada ivane stanice. Te e nas opaske napose prosvijetliti ako ih iznesemo
u obliku usporedbi s glavnim umjetnim takmacima: tipinim aktivnim
organima modernih logikih i raunskih strojeva. To su, dakako,
elektronske cijevi (a u novije doba) i tranzistor.
Kao to sam ve rekao, stimuliranje ivane stanice zbiva se
normalno unutar njezina tijela ili u njegovoj blizini. A zapravo je savreno

obian podraaj mogu i du aksona. Drugim rijeima, dostatno veliki

elektrini potencijal ili prikladni kemijski stimulans u dostatnoj
koncentraciji, primijenjeni u nekoj toki aksona, pokrenut e poremeaj
koji e se uskoro razviti u standardni impuls koji se iz toke stimulacije iri
aksonom u oba smjera. Zapravo se uobiajeni, netom opisani podraaj
odvija uglavnom na skupu ogranaka koji se kratko ire iz tijela stanice i
koji su, unato svojim manjim dimenzijama, u biti isto to i aksoni, poslije
ega se podraaj iri do tijela ivane stanice (i dalje zatim aksonom
aksonima). Usput reeno, te receptore podraaja zovemo dendritima.
Normalni podraaj, kad potjee od drugog impulsa (ili vie njih), izvire
zapravo iz posebnog zavretka aksona (ili vie njih) kroz koji je doao
promatrani impuls. Taj zavretak zovemo sinapsom. (Moe li impuls
stimulirati samo kroz sinapsu, i moe li, irei se aksonom, izravno
stimulirati drugi, izvanredno bliski akson, pitanje je o kojem ovdje ne
moramo raspravljati. Na prvi bi pogled, meutim, trebalo pretpostaviti da
je takav kratko spojeni proces mogu.) Trajanje tog transsinaptikog
podraaja traje nekoliko puta po 10-4 sekunde, a to se vrijeme definira kao
period izmeu dolaska impulsa u sinapsu i pojave podraajem izazvanog
impulsa u najblioj toki aksona podraenog neurona. To, meutim, nije
najsmislenija definicija vremena reagiranja neurona ako u tom neuronu
vidimo aktivni organ logikog stroja. Razlog je tome okolnost da se
neposredno nakon oitovanja podraajem izazvanog impulsa podraeni
neuron jo nije vratio u svoje izvorno, predpodraajno stanje. On je, naime,
zamoren, to znai da ne moe jo istog asa primiti podraaj drugog
impulsa i odgovoriti na standardni nain. Sa stanovita strojne ekonomije,
mnogo je vanije mjerilo brzine vrijeme koje mora proi izmeu
stimulacije koja je izazvala standardni odgovor i trenutka kad to moe
izazvati i sljedea stimulacija. To vrijeme iznosi oko 1,5 puta 10% -2%
sekunde. Iz tih je brojeva oito da se na stvarnu transsinaptiku stimulaciju
troi samo jedan do dva posto vremena, dok ostatak vremena zauzima
razdoblje obnavljanja u kojem se neuron vraa iz svog premorenog,
neposrednog poststimulacijskog stanja u normalno, predstimulacijsko.
Treba spomenuti da je to obnavljanje snaga postupno jer ve i poneto
prije isteka navedenog roka (to jest poslije oko 0,5 puta 10-2 sekunde)
neuron moe reagirati na nestandardan nain, to jest proizvesti standardni
impuls, ali samo kao odgovor na podraaj znatno jai od onog koji je
potreban pod standardnim okolnostima. Ta okolnost ima prilino iroko
znaenje, i na nju u se kasnije jo vratiti.

I tako vrijeme reakcije neurona iznosi, ovisno ve o tome kako ga

definiramo, negdje izmeu 10-4 i 10-2 sekunde, ali je ova potonja brojka
ipak smislenija. Nasuprot tome, vrijeme reagiranja modernih elektronskih
cijevi i tranzistora ugraenih u velike logike strojeve iznosi izmeu 10 -6 i
10-7 sekunde. (Razumije se da i tu uzimam u obzir vrijeme potpunog
obnavljanja; organ o kojem je rije poslije tog se vremena vraa u
predstimulacijsko stanje.) To e rei da su nai artefakti u tom pogledu
daleko napredniji od odgovarajuih prirodnih dijelova, i to za faktor od 104
do 105.
to se pak tie fizike veliine, tu sve poprima drukiji oblik.
Veliinu je mogue procijeniti na vie naina, pa e biti najbolje da se
njima pozabavimo pojedince.
VELIINA NEURONA.
USPOREDBA S UMJETNIM DIJELOVIMA
Linearna se veliina neurona uvelike mijenja od sluaja do sluaja, i
to zato to su neke od tih stanica tijesno integrirane u velike agregate, zbog
ega imaju vrlo kratke aksone, dok druge provode impulse izmeu prilino
udaljenih dijelova tijela te stoga moraju posjedovati linearnu protenost
usporedivu s duinom itavog ljudskog tijela. Jedan od naina dobivanja
nedvosmislene i smislene usporedbe svodi se na usporeivanje logiki
aktivnog dijela ivane stanice s odgovarajuim dijelom elektronske cijevi
ili tranzistora. U prvom je sluaju taj dio stanina membrana ija debljina,
kako smo ve spomenuli, iznosi nekoliko puta po 10-5 cm. A kod potonjeg
to izgleda ovako: u sluaju elektronske cijevi, rije je o udaljenosti izmeu
mreice i katode, a ona iznosi od 10-1 do nekoliko puta 10-2 cm; u sluaju
tranzistora rije je o udaljenosti izmeu takozvane baze i emitera, i to
pomnoeno s 3 ako uzmemo u obzir i neposredni, aktivni okoli tih
podkomponenti, to sve zajedno iznosi neto manje od 10-2 cm. I tako, kad
je rije o linearnoj veliini, reklo bi se da prirodni dijelovi vode pred
artefaktima za faktor od oko 103.
Zatim je mogua i usporedba volumena. Centralni ivani sustav ima
obujam reda veliine jedne litre (u mozgu), to jest 103 cm3. Broj neurona
sadran u tom sustavu obino se procjenjuje na oko 1010, pa i neto vie od
toga. To bi onda dalo oko 10-7 cm3 po neuronu.
Takoer se dade procijeniti i gustoa mogueg slaganja elektronskih

cijevi i tranzistora pa makar i ne apsolutno nedvosmisleno. ini se

prilino oitim da je ta gustoa slaganja (na obje strane usporedbe) bolji
pokazatelj veliinske efikasnosti od stvarnog obujma pojedine
komponente. Na dananjem stupnju tehnike, agregat od nekoliko tisua
elektronskih cijevi svakako bi zauzeo vie stotina litara, dok bi se to s
tranzistorima dalo postii otprilike u nekoliko desetaka. Uzmemo li potonji
broj za mjeru onog najboljeg to bi se danas dalo postii, dobit emo
otprilike 105 cm3 za nekoliko tisua aktivnih organa, to jest oko 10 do 102
cm3 po aktivnom organu. To znai da prirodni dijelovi, kad je rije o
obujmu, vode pred umjetnim za faktor od otprilike 108 do 109. Pozabavimo
li se procjenama linearne veliine, moda emo postupiti najbolje ako
pretpostavimo da je linearni faktor veliine razmjeran kubnom korijenu
volumnog faktora. A kubini korijen navedenih brojeva, tj. 108 do 109
iznosi 0,5 do 1 puta 103. to se dobro slae s vrijednou od 103 do koje
smo ve doli na izravan nain.
DISIPACIJA ENERGIJE.
USPOREDBA S UMJETNIM DIJELOVIMA
I na kraju, moe se usporediti i potronja energije. Aktivni logiki
organ po svojoj naravi ne obavlja nikakav rad: podraajni impuls to ga on
stvara ne mora imati veu energiju od nekog pripadajueg dijela energije
impulsa koji ga podrauje a u svakom sluaju ne postoji nikakav ni
inherentni ni nuni odnos izmeu tih energija. Posljedica je toga da se
energija o kojoj je rije skoro potpuno disipira (rasipa), to jest pretvara u
toplinu bez obavljanja relevantnog mehanikog rada. To znai da je
utroena energija praktiki jednaka rasutoj, pa bismo mogli govoriti i o
energiji to je takvi organi rasipaju.
Energija to je neprekidno rasipa ovjekov centralni ivani sustav
(mozak) jednaka je onoj elektrinog troila snage oko 10 vata. Budui da u
tome, kao to smo ve istaknuli, sudjeluje otprilike 1010 neurona, iz toga
slijedi da rasipanje iznosi oko 10-9 vata po neuronu. Tipina disipacija
elektronske cijevi iznosi 5 do 10 vata. Tipina disipacija tranzistora zna
iznositi i samo 10-1 vata. To znai da prirodni dijelovi u pogledu disipacije
vode pred umjetnima za faktor od oko 108 do 109 dakle otprilike za isti
koji se pojavio i kad je bila rije o prostornim zahtjevima.
SAETAK USPOREDBI

Ako sad sve to sumiramo, moemo rei da relevantni poredbeni

faktor kad je rije o veliini iznosi otprilike 10%8% do 109 u korist
prirodnih nasuprot umjetnim dijelovima. Taj smo faktor dobili kako iz
kuba linearnog omjera, tako i iz omjera obujma i omjera potroene
energije. Nasuprot tome, u brzini je faktor od otprilike 104 do 105 u korist
umjetnih nasuprot prirodnim dijelovima.
Na tim se kvantitativnim ocjenama mogu utemeljiti i neki zakljuci.
Pritom, dakako, ne smijemo zaboraviti da se naa rasprava i dalje vodi
sasvim povrinski, tako da su zakljuci do kojih doemo u ovoj fazi jako
podloni reviziji u svjetlu daljnjeg napredovanja rasprave. Ipak nam se ini
vrijednim truda da ve u ovom trenutku formuliramo stanovite zakljuke.
A oni glase ovako.
Prvo: Uzmemo li kao mjerilo broj radnji koje u istom vremenskom
razdoblju mogu obaviti aktivni organi jednake ukupne veliine (definirane
obujmom ili utrokom energije), zakljuit emo da su prirodni dijelovi
napredniji od umjetnih za faktor 104. To je zapravo kvocijent dva ranije
dobivena faktora, to jest broj dobiven dijeljenjem 10%8% do 109 s 104 do
105.
Drugo: Isti faktori upuuju na zakljuak da prirodne komponente
daju prednost automatima s vie sporijih organa u odnosu prema
suprotnom rjeenju s manjim brojem brih organa. Zato bi trebalo
oekivati da e efikasno organizirani veliki prirodni automat (recimo
ljudski ivani sustav) nastojati simultano skupiti to je mogue vie
logikih (ili informacijskih) jedinica i simultano ih obraivati, dok e
efikasno organizirani veliki umjetni automat (recimo veliki suvremeni
raunski stroj) zadau vjerojatnije obaviti susljedno sve korak po korak,
u svakom sluaju barem ne mnogo toga odjednom. Drugim rijeima, veliki
e i efikasni prirodni automati teiti tome da budu visoko paralelni, dok e
to veliki i efikasni umjetni automati nastojati u manjoj mjeri, i radije se
prikloniti serijskom rjeenju. (Vidi neke ranije opaske o paralelnom
nasuprot serijskom rasporedu.)
Tree: Valja nam, meutim, zapaziti da paralelni i serijski rad nisu
meusobno neogranieno zamjenjivi a to bi bilo nuno ako elimo da
prva opaska postane potpuno valjana, i to zajedno sa svojom jednostavnom
shemom svedenom na dijeljenje faktora veliinske prednosti s faktorom
brzinskog zaostajanja, a s ciljem dobivanja jedinstvenog pokazatelja

iznosa prednosti Ili, odreenije, ne moe sve serijski odmah postati

paralelno jer neke se operacije mogu izvesti samo poslije nekih drugih, a
ne simultano s njima (drugim rijeima, one moraju biti rezultat potonjih).
U takvom sluaju, prijelaz sa serijske sheme na paralelnu moe biti
nemogu ili mogu samo uz istodobnu promjenu logikog pristupa i
organizacijske procedure. I obratno, elja da se neka paralelna procedura
serijalizira moe pred automat postaviti nove zahtjeve. Ili, odreenije, ona
e skoro uvijek dovesti do novih zahtjeva na memoriju, budui da se
rezultati operacija koje su prve obavljene moraju pohraniti dok se obavljaju
operacije koje dolaze poslije njih. Zbog toga moemo oekivati da e se
logiki pristup i struktura izmeu prirodnih i umjetnih automata uvelike
razlikovati. Takoer je vrlo vjerojatno i to da e se memorijski zahtjevi
potonjih biti sistematski mnogo stroi nego u sluaju prvih.
Sva e se ta gledita ponovno pojaviti u raspravi koja slijedi.

Kriteriji stimulacije
NAJJEDNOSTAVNIJI ELEMENTARNO LOGINI
Sad bih se mogao okrenuti raspravi o idealizacijama i
pojednostavljenjima iz prethodnih opisa djelovanja ivaca. Na ta sam
pojednostavljenja ve bio ukazao ba kao i istaknuo da procjena njihovih
implikacije nije nimalo trivijalna.
Kao to sam ve rekao, normalni je izlaz neurona standardni ivani
impuls. Njega je mogue izazvati raznim oblicima stimulacije, meu koje
ubrajamo i pristizanje jednog ili vie impulsa iz drugih neurona. Drugi
pomoni stimulansi su pojave u vanjskom svijetu na koje je odreeni
neuron posebno osjetljiv (to jest svjetlo, zvuk, tlak, temperatura), kao i
fizike i kemijske promjene u organizmu na mjestu na kojem se nalazi
neuron. Zapoet u razmatranjem prvospomenutog oblika podraaja to
jest podraaja drugim ivanim impulsom.
Ve sam zamijetio da ba zbog tog mehanizma stimuliranja
ivanih impulsa kombinacijom drugih ivanih impulsa neuron i
moemo usporediti s tipinim osnovnim, digitalnim aktivnim organom. Ili
da to malo razradimo: ako se s nekim neuronom (radom sinapsi) uspostavi
veza preko aksona dva druga neurona, i ako je minimalni preduvjet za
stimulaciju (to jest ono to je nuno da bi se izazvao odgovor u obliku
impulsa) postojanje dva (simultana) ulazna impulsa, onda je taj neuron
zapravo i organ, jer on izvodi logiku operaciju konjunkcije (spajanja,
verbaliziranu veznikom i), budui da on odgovara samo kad su oba
njegova stimulatora (simultano) aktivna. Ako se, s druge strane, minimalni
zahtjev svodi samo na dolazak (najmanje) jednog impulsa, onda je neuron
ili organ on, drugim rijeima, izvodi logiku operaciju disjunkcije
(rastavljanja, verbaliziranu veznikom ili), budui da on reagira kad je
aktivan ili jedan ili drugi njegov stimulator.
I i ili dvije su osnovne logike operacije. Zajedno s ne
(logikom operacijom negacije), zajedno tvore potpuni skup osnovnih
logikih operacija sve se, naime, druge logike operacije, pa ma kako
sloene, mogu dobiti prikladnom kombinacijom navedenih. Ovdje ne
kanim raspravljati o tome kako neuroni mogu stimulirati i operaciju ne,

kao ni kakvim se trikovima ta operacija dade i sasvim izbjei. Ve e i

navedeno biti dovoljno da razjasni ono to sam ve bio istaknuo, to jest da
se neuroni, promatrani na takav nain, iskazuju kao osnovni logiki te
stoga i osnovni digitalni organi.
KOMPLICIRANIJI KRITERIJI STIMULACIJE
To to smo naveli samo je, dakako, idealizacija i pojednostavljenje
stvarnosti. Stvarni neuroni u pravilu nisu organizirani tako jednostavno u
odnosu na svoj poloaj u sustavu.
Neki neuroni doista u svom tijelu imaju samo po jednu do dvije
sinapse ili ih u najmanjem sluaju imaju tek lako izbrojivo malo. Mnogo
je meutim ea situacija u kojoj neuronsko tijelo posjeduje sinapse s
aksonima mnogih drugih neurona. ini se ak i to da povremeno po
nekoliko aksona iz jednog neurona tvori sinapse na drugom. To znai da
postoji mnotvo moguih podraaja, i potencijalno efikasni stimulacijski
uzorci imaju definicije mnogo sloenije od jednostavnih, ve opisanih i i
ili shema. Ako na jednoj ivanoj stanici postoji mnogo sinapsi,
najjednostavnije e pravilo ponaanja za nju biti da reagira samo kad primi
stanovit minimalni (ili vei) broj (simultanih) ivanih impulsa. Ipak bi se
dalo donekle uvjerljivo pretpostaviti da je stvarnost jo sloenija i od toga.
Posve je mogue da stanovite kombinacije ivanih impulsa stimuliraju
promatrani neuron ne samo zbog svog broja, nego i zbog prostornog
rasporeda sinapsa u koje pristiu. To znai da se moemo nai pred
situacijom u kojoj na jednoj ivanoj stanici postoje na stotine sinapsi, a
kombinaciju stimulacija na onim efikasnim (koje stvaraju impuls odgovora
u dotinom neuronu) karakterizira ne samo njihov broj nego i zahvaanje
stanovitih posebnih podruja neurona (na njegovu tijelu ili na dendritskom
sustavu, v. gore), ba kao i meusobni prostorni odnos tih podruja, pa ak
i mnogo sloeniji kvantitativni i geometrijski odnos koji bi takoer mogao
biti relevantan.
PRAG OSJETLJIVOSTI
Ako je kriterij za efikasnost podraaja onaj najjednostavniji, ve
spomenuti (istodobna) pojava minimalnog broja podraajnih impulsa
onda taj minimum koji izaziva stimulaciju zovemo pragom osjetljivosti

promatranog neutrona. O stimulacijskim zahtjevima danog neurona

uobiajilo se govoriti u kategorijama ba tog kriterija, tj. praga. Pritom,
meutim, ne smijemo zaboraviti da nije nipoto nedvojbeno utvreno da je
taj preduvjet stimulacije ba tako jednostavne naravi jer moda je rije i o
mnogo sloenijim odnosima od pukog dosezanja praga (to jest minimalnog
broja istodobnih stimulacija) u ve iznesenom smislu.
VRIJEME SUMIRANJA
Uz ve navedeno, svojstva neurona mogu biti popraena i drugim
komplikacijama koje se ne daju opisati kao tek puki odnos stimulansreakcija u kategorijama standardnih ivanih impulsa.
I zato svako dosadanje spominjanje simultanosti ne moe nipoto
oznaivati stvarnu, egzaktnu istodobnost. U svakom sluaju postoji neko
razdoblje odgode, vrijeme sumiranja, u kojemu dolazak dva impulsa
stanica doivljava kao simultani dogaaj. U stvarnosti je, meutim, sve
moda i jo sloenije jer vrijeme sumiranja moda i nije tako jasno
ocrtana ideja. ak i poslije malo dueg vremena, prethodni se impuls i
dalje moe zbrojiti sa sljedeim, i to u postupno opadajuoj, djelominoj
mjeri. Slijed impulsa razmaknutijih (unutar nekih granica) preko trajanja
vremena sumiranja moe, zahvaljujui svojoj duljini, izazvati efekt vei od
individualnih; razliita preklapanja pojave zamora i obnavljanja mogu
dovesti neuron u abnormalna stanja, to jest takva u kakvima se
karakteristike njegova odgovora razlikuju od karakteristika pri standardnim
uvjetima. O svim tim pitanjima postoje stanoviti (manje-vie nepotpuni)
skupovi opaanja, i svi oni upuuju na zakljuak da je pojedini neuron
bar u prikladnim, posebnim situacijama moda mnogo kompliciraniji
mehanizam od onog to ga moe izraziti dogmatski opis u kategorijama
stimulans-reakcija, u kojim on slijedi jednostavne linije osnovnih logikih
operacija.
STIMULACIJSKI KRITERIJI ZA RECEPTORE
O stimulaciji neurona nekim drugim faktorima, osim izlaza (ivanih
impulsa) drugih neurona, trebalo bi (u ovom posebnom kontekstu) rei
samo jo poneto. Kao to smo ve izloili, takvi su faktori pojave u
vanjskom svijetu (to jest na povrini organizma) na koje je promatrani

neuron posebno osjetljiv (to su primjerice svjetlo, zvuk, tlak, temperatura),

ali su takvi faktori i fizike i kemijske promjene u organizmu na mjestu na
kojem se nalazi neuron. Neurone ija je organizacijska funkcija reagiranje
na prvu vrstu podraaja obino zovemo receptorima. Ipak bi, meutim,
bilo bolje tako zvati sve neurone koji su organizacijski namijenjeni
reagiranju na druge stimulanse umjesto ivanih impulsa, a prvu i drugu
kategoriju razlikovati specificiranjem vanjskih ili unutranjih receptora.
Kad se sve to uzme u obzir, ponovno se postavlja pitanje o
kriterijima podraaja to jest o kriterijima koji definiraju pri kakvim e se
uvjetima dogoditi stimulacija ivanog impulsa.
Najjednostavniji kriterij stimulacije jest ponovno onaj koji se dade
izraziti u obliku praga osjetljivosti ba kao to se dogodilo u maloas
razmotrenom sluaju stimulacije neurona ivanim impulsima. To znai da
se kriterij djelotvornosti podraaja moe izraziti u vidu najmanjeg
intenziteta podraajnog agensa to jest u vidu najmanje intenzivnosti
osvjetljenja, zvune energije sadrane u stanovitom frekvencijskom
intervalu, u nadtlaku odnosno porastu temperature u nekom vanjskom
receptoru; ili pak u vidu najmanje promjene koncentracije nekog kritikog
kemijskog agensa ili u sluaju vanjskog receptora najmanje promjene
vrijednosti nekog relevantnog fizikog parametra.
Ipak bi trebalo zamijetiti da taj kriterij praga osjetljivosti za odreeni
podraaj nije ujedno i jedini mogui. Tako se ini da, u optikom sluaju,
mnogi promatrani neuroni reagiraju na promjenu osvjetljenja (u nekim
sluajevima pri prelasku iz svjetla u mrak, u drugim iz mraka u svjetlost), a
ne na postizanje neke odreene razine osvjetljenja. Sasvim je mogue da to
i nisu reakcije pojedinog neurona nego neuronski izlaz sloenijeg
neuronskog sustava. Ovdje ipak ne bih ulazio u to pitanje. Dovoljno e biti
spomenuti da raspoloivi dokazi po svemu sudei upuuju na zakljuak
kako i u sluaju receptora stimulacijski kriterij utemeljen na pragu
osjetljivosti nije ujedno i jedini to ga nalazimo u ivanom sustavu.
Budi mi stoga doputeno ponoviti ve spomenuti tipini primjer.
Dobro je poznato da u optikom ivcu neka vlakna reagiraju ne na neki
odreeni (minimalni) nivo osvijetljenosti, nego samo na njegove promjene,
to jest da u nekim vlaknima reakciju izaziva prelazak s tame na svjetlo, a u
drugima sa svjetla u tamu. Drugim rijeima, stimulacijski kriterij je
derivacija veliine, a ne sama veliina.
ini mi se primjerenim na ovome mjestu rei i poneto o ulozi tih

kompleksnosti ivanog sustava, kako u pogledu funkcijske strukture

tako i u pogledu samog funkcioniranja. Kao prvo, sasvim je zamislivo da te
kompleksnosti ne igraju uope nikakvu korisnu funkcijsku ulogu. Mnogo
je, meutim, zanimljivije istaknuti kako bi bilo posve mogue da one ipak
imaju takvu ulogu, te bi se i o tim mogunostima dalo poneto rei.
Posve je zamislivo da u ivanom sustavu, koji je u biti organiziran
digitalno, spomenute kompleksnosti igraju analognu ili bar mjeovitu
ulogu. Bilo je izneseno i miljenje da ba pomou takvih mehanizama
moda na funkcioniranje ivanog sustava utjeu i mnogo zakuastiji
sveukupni elektrini impulsi. Sasvim je mogue da ba na taj nain
stanoviti opi elektrini potencijali igraju vanu ulogu te da sustav reagira
na rjeenje potencijalnih teorijskih problema in toto, problema koji su
manje neposredni i elementarni od onih obino opisanih digitalnim i
stimulacijskim kriterijima i tako dalje. S obzirom na to da je narav
ivanog sustava ipak vjerojatno u prvom redu digitalna, takvi bi efekti,
ako su stvarni, morali vjerojatno reagirati s digitalnima pa bi, drugim
rijeima, bilo primjerenije govoriti o mjeovitom sustavu negoli o
izvorno analognom. Nekoliko se autora ve bilo upustilo u nagaanja u
tom smjeru; ini mi se sasvim na mjestu uputiti itatelja u tom smislu na
opu literaturu. Ja o njima na ovome mjestu ne kanim dalje raspravljati
izlaganjem specifinosti.
Trebalo bi, meutim, ipak rei da sve komplikacije takve vrste, u
smislu brojenja osnovnih aktivnih organa, kako smo to inili do sada,
znae da je ivana stanica ipak neto vie od tek jednog aktivnog organa,
te da svaki znatniji pokuaj brojenja to mora i opaziti. Oito je da slinu
posljedicu imaju i kompliciraniji kriteriji stimulacije. Ako se ivana
stanica aktivira podraivanjem jednih, a ne drugih, kombinacija sinapsa na
njezinu tijelu, onda se smisleno brojanje osnovnih aktivnih organa mora u
biti svesti na brojanje sinapsa, a ne ivanih stanica. Ako se ta situacija
dalje profini pojavom ve spomenutih mjeovitih fenomena, tada
spomenuto brojanje postaje jo tee. Nunost zamjene broja ivanih
stanica brojem sinapsi, mogla bi poveati broj osnovnih aktivnih organa za
znatan faktor, to jest za neto izmeu 10 i 100. Sve to, kao i sline
okolnosti, svakako ne bismo smjeli smetati s uma kad se bavimo ve
spomenutom procjenom broja osnovnih aktivnih organa.
To znai da bi sve dosad spomenute kompleksnosti mogle biti
irelevantne, ali bi ipak mogle sustavu podariti i (djelomice) analogni ili
mjeoviti karakter. No bilo kako mu drago, one ipak poveavaju broj

osnovnih aktivnih organa ako na taj broj uope i utjeu ikakvi znaajniji
uvjeti. Taj bi porast mogao lako biti odreen faktorom 10 do 100.
PROBLEM MEMORIJE U IVANOM SUSTAVU
Dosadanja razmatranja nisu uzela u obzir komponentu za koju se
zna da u ivanom sustavu postoji vrlo vjerojatno, ako ne i izvjesno ako
ni zbog ega drugog, a ono stoga to je odigrala kljunu ulogu u svim
dosad napravljenim raunskim strojevima, zbog ega je njezina vanost
prije posljedica naela negoli sluajnosti. Govorim, dakako, o memoriji.
Okrenut u se stoga raspravi o toj komponenti ili bolje reeno podsustavu
ivanog sustava.
Kao to smo netom rekli, uvjerenje o postojanju memorije ili, to
takoer nije nevjerojatno, nekoliko njih u ivanom sustavu posljedica je
nagaanja i postuliranja, no potkrijepljenih svim naim iskustvom s
umjetnim raunskim automatima. Dobro je, meutim, ve na poetku
priznati da su sve nae tvrdnje o fizikoj naravi, utjelovljenju i lokaciji tog
podsustava, ili vie njih, podjednako hipotetike. Mi ne znamo gdje se ona
u fizikom smislu smjestila; mi ne znamo je li memorija utjelovljena u
posebnom organu ili pak u odreenim dijelovima drugih, ve poznatih
organa, itd. Sasvim je mogue da se ona smjestila u sustavu odreenih
ivaca, to znai da bi to onda mogao biti pozamaan sustav. On bi, osim
toga, lako mogao imati i nekakve veze s genetskim mehanizmom tijela. Mi
o njegovoj naravi i mjestu u tijelu ne znamo nita, ba kao to to nisu znali
ni stari Grci, koji su nagaali da bi sredite uma moglo biti u oitu. Mi
zapravo znamo samo to da bi ta memorija morala svakako imati veliki
kapacitet, jer bi teko bilo shvatiti kako bi bez nje mogao funkcionirati
tako kompliciran automat kakav je to ljudski ivani sustav.
NAELA PROCJENE VELIINE MEMORIJE U IV ANOM
SUSTAVU
Budi mi doputeno rei nekoliko rijei o vjerojatnoj veliini te
memorije.
Kod umjetnih automata, primjerice raunskih strojeva, danas ve
postoje prilino usuglaeni, standardni naini odreivanja veliine
njihove memorije, pa bi se njihovo proirenje i na ivani sustav moglo

takoer uiniti razumnim. Memorija moe zadravati neku maksimalnu

koliinu informacija, a informacije se uvijek mogu pretvoriti u nekakav
skup binarnih znamenki, takozvanih bitova. Tako memoriji koja moe
primiti tisuu osmeroznamenkastih decimalnih brojeva pripisujemo
veliinu od 1000 8 3,32 bita, zato to jedna decimalna znamenka ima
vrijednost otprilike log2 10 3,32 bita (a razloge su za takvo knjigovodstvo
ustanovili klasini radovi s podruja teorija informacija G. E. Shannona i
drugih). Doista je jasno da 3 decimalne znamenke moraju predstavljati
ekvivalent oko 10 bita, zato to je 210 = 1024, to je otprilike jednako 103 =
1000. (Gledamo li na to tako, onda jedna decimalna znamenka priblino
ima vrijednost 10/3 = 3,33 bita). Zato i izneseno raunanje i daje rezultat
od 2,66 104 bita. Na slian bi se nain dalo pokazati i da se informacijski
kapacitet predstavljen jednim slovom tiskanog ili pisaim strojem
napisanog slova jer je svako takvo slovo jedno od 2 26 + 35 = 88
moguih simbola (gdje broj 2 predstavlja izbor izmeu velikih i malih
slova, 26 je broj slova u abecedi, a 35 uobiajeni broj znakova
interpunkcije, numerikih simbola i razmaka, koji su, dakako, u tom
kontekstu takoer bitni) dade svesti na log2 88 6,45. Zato memorija
koja moe primiti tisuu takvih slova ima kapacitet od 6450 = 6,45 10 3
bita. U skladu s istim nainom razmiljanja, i veliina memorije koja
odgovara sloenijim oblicima informacije, primjerice prostornim tijelima
(danim, dakako, sa stanovitom mjerom preciznosti i razluivanja),
nijansama boja (uz specifikacije sline navedenima) i tako dalje, dade
izraziti standardnim jedinicama, to jest bitovima. Memorijama koje sadre
kombinacije svega toga mogu se tada pripisati veliine do kojih se dolo
jednostavnim zbrajanjem u skladu s navedenim naelima.
PROCJENE VELIINE MEMORIJE POD
NAVEDENIM PRETPOSTAVKAMA
Veliina memorije koja se zahtijeva kod suvremenih raunskih
strojeva obino se kree izmeu 105 i 106 bita. Veliine memorija po
pretpostavci nune za rad ivanog sustava oito bi trebale biti mnogo
vee, jer je ivani sustav, prema onom to smo do sada rekli, oito znatno
vei automat od poznatih nam umjetnih primjeraka (to jest raunskih
strojeva). Teko je, meutim, rei koliko ta pretpostavljena memorija po
veliini premauje navedeni broj od 105 do 106 bita. Ipak je, meutim,
mogue doi do stanovitih grubih orijentacijskih procjena.

ini se da standardni receptor prima oko 14 jasno odvojenih

digitalnih dojmova u sekundi, za to bismo vjerojatno mogli raunati da
predstavlja isti broj bitova. Uzmemo li da imamo 1010 ivanih stanica te
ako pretpostavimo da svaka od njih u prikladnim uvjetima djeluje kao
(unutranji ili vanjski) receptor, dobit emo ukupni ulaz od 14 1010 bita u
sekundi. Pretpostavimo li dalje, jer i za to postoje neki dokazi, da u
ivanom sustavu ne postoji stvarno zaboravljanje to jest da je jednom
primljene dojmove mogue ukloniti iz vanog podruja ivane aktivnosti,
to jest iz centara za panju, ali ih nije mogue i stvarno izbrisati moi
emo napraviti procjenu za itav normalno dugi ljudski ivot. Stavimo li da
potonji traje, recimo, 60 godina ? 2 109 sekunda, onda e ulaz kroz itav
ivot, pod navedenim pretpostavka, zahtijevati ukupni memorijski
kapacitet od 14 1010 2 x 109 = 2,8 1020 bita. To je vee od broja 105
do 106, kojipredstavlja tipinu valjanu procjenu modernog raunskog
stroja, no taj broj ipak nee biti toliko vei od svog ekvivalenta za raunski
stroj da bi nam se inio nerazborito veim od ve spomenutog premaaja
odgovarajueg broja osnovnih aktivnih organa.
RAZLIITA MOGUA FIZIKA UTJELOVLJENJA MEMORIJE
Pitanje, meutim, o fizikom utjelovljenju te memorije ostaje i dalje
otvoreno. Na nj su razliiti autori predloili razliite odgovore. Bila je
iznesena i pretpostavka da se pragovi osjetljivosti ili, ire gledajui,
kriteriji podraaja za razliite ivane stanice vremenom mijenjaju kao
funkcije prethodne povijesti te stanice. Tako je estim radom mogue
ivanoj stanici smanjiti prag osjetljivosti, to jest sniziti zahtjeve za njen
podraaj, i tome slino. Ako je to istina, memorija bi se morala kriti u
promjenjivosti podraajnih kriterija. Dakako da je i to mogue, ali se u to
ovdje ne bih uputao.
Jo bi se drastinije utjelovljenje iste ideje ostvarilo pod
pretpostavkom da se s vremenom mijenjaju i sami spojevi ivanih stanica,
to jest raspored vodljivih aksona. To bi onda znailo da je mogue i
sljedee stanje stvari. Zamislivo je da bi neki akson, ako trajno miruje,
mogao postati neprikladan za kasniji rad. U drugu pak ruku, vrlo bi
(abnormalno) est rad mogao sniziti prag osjetljivosti na nekom
odreenom putu (to jest ublaiti podraajni kriterij). I u tom bi sluaju
izvjesni dijelovi ivanog sustava bili promjenjivi u vremenu i u skladu s
prethodnom povijeu, te bi tako sami tvorili memoriju.

Drugi oblik memorije, koji oito postoji, sadran je u genskom dijelu

tijela: kromosomi i njihovi sastavni geni sasvim su oito memorijski
elementi koji svojim stanjem utjeu, a u stanovitoj mjeri ak i odreuju,
rad itavog sustava. to znai da je mogue i postojanje genskog
memorijskog sustava.
Postoje i drugi oblici memorije, i neki od njih nisu ba neuvjerljivi.
Tako je mogue da se neke znaajke kemijskog sastava nekih podruja u
tijelu obnavljaju same od sebe te stoga tvore mogue memorijske elemente.
Trebalo bi, dakle, pri razmatranju genskog memorijskog sustava u obzir
uzeti i takve vrste memorije, i to zato to se samoobnovljiva svojstva sa
sjeditem u genima oito mogu prenijeti i izvan gena u preostale dijelove
stanice.
Ja se, meutim, ne bih uputao u sve te mogunosti a i mnoge druge,
podjednako uvjerljive a u nekim sluajevima i uvjerljivije a koje bismo
jo mogli razmotriti. Ovdje bih se samo ograniio na opasku da bismo
memoriji, ak i ako je ne bismo mogli smjestiti u odreene skupove
ivanih stanica, ipak mogli nai mjesto u irokom mnotvu moguih pa
i ve predloenih fizikih utjelovljenja razliitog stupnja uvjerljivosti.
ANALOGIJE S UMJETNIM RAUNSKIM STROJEVIMA
Na koncu bih elio spomenuti da i sustavi ivanih stanica, koji se
meusobno stimuliranju na razliite ciklike naine, takoer tvore
memorije. To su memorije sazdane od aktivnih elemenata (ivanih
stanica). U naoj tehnologiji raunskih strojeva takve su memorije este i
imaju vanu primjenu; one su zapravo bile i prve uvedene. U strojevima s
elektronskim cijevima tu vrstu predstavljaju takozvani flip-flopovi, to
jest parovi vakuumskih cijevi koje se uzajamno prekidaju i upravljaju
jedna s drugom. Tranzistorska tehnologija, ba kao praktiki i svaki drugi
oblik brze elektronike tehnologije, doputa, dapae i zahtijeva, primjenu
sklopova tipa flip-flop, pa se oni mogu primijeniti kao memorijski elementi
ba kao i flip-flopovi u prvim, cijevnim raunskim strojevima.
OSNOVNI ELEMENTI MEMORIJE NE MORAJU BITI IDENTINI
OSNOVNIM AKTIVNIM ORGANIMA
Trebalo bi, meutim, kazati i to da je a priori malo vjerojatno da bi u

ivanom sustavu ba takve sprave sluile kao glavni izvritelji

memorijskih zahtjeva; takve memorije, nazvane memorije sloene od
osnovnih radnih organa, u svakom su vanom smislu izvanredno skupe.
Moderna je tehnologija raunskih strojeva krenula ba od takvih sklopova
pa se prvi veliki cijevni raunski stroj ENIAC, u pogledu primarne (to
jest najbre i najizravnije dostupne) memorije oslanjao iskljuivo na flipflopove. ENIAC je, meutim, imao u prostornom smislu vrlo veliku
primarnu memoriju (s 22.000 elektronskih cijevi), ali zato u funkcijskom
smislu, prema dananjim mjerilima, i vrlo malenu (od svega nekoliko
desetaka deseteroznamenkastih brojeva). Zapazimo da se potonja svodi na
tek nekoliko stotina bita svakako manje od 103 . Openito se smatra da
kod dananjih raunskih strojevima dobar kompromis izmeu veliine
stroja i kapaciteta memorije (vidi gore) lei negdje oko 104 osnovnih
aktivnih elemenata i memorijskog kapaciteta od 105 do 106 bita. To se
postie oblicima memorije koji su u tehnolokom smislu posve razliiti od
osnovnih aktivnih organa stroja. Tako se sjedite memorije cijevnog ili
tranzistorskog stroja moe nalaziti u elektrostatskom sustavu (primjerice
katodnoj cijevi), ili u prikladno sloenim velikim agregatima
feromagnetskih jezgri itd. Ovdje se ne bih uputao u kompletnu
klasifikaciju, zato to se drugi oblici memorije, primjerice memorija s
akustikim kanjenjem, feromagnetska memorija i memorija s
magnetostrikcijskim kanjenjem (a popis bi se, dakako, dao i produiti), u
nju ba ne bi uklopili sasvim lako. elio bih samo istaknuti da elementi iz
kojih je sloena memorija znadu biti i posve razliiti od onih iz kojih se
sastoje osnovni aktivni organi.
ini se da su navedeni aspekti tog pitanja neobino vani za
razumijevanje strukture ivanog sustava, a ini se i da na njih jo
uglavnom nemamo odgovora. Poznati su nam osnovni aktivni organi
ivanog sustava (ivane stanice). Imamo itekako valjanih razloga
povjerovati da je s tim sustavom povezana memorija vrlo velikog
kapaciteta. Ali svakako moramo snano naglasiti injenicu da mi u ovom
trenutku jo ne znamo kakvi zapravo fiziki entiteti tvore osnovne dijelove
spomenute memorije.

Digitalni i analogni dijelovi u ivanom sustavu

Nakon to sam u ve izloenom istaknuo duboke, fundamentalne i
otvorene probleme povezane s memorijskom dimenzijom ivanog
sustava, ini mi se da bi bilo najbolje prijei na druga pitanja. Ostao nam
je, meutim, jo jedan sitniji aspekt nepoznatog memorijskog podsklopa
ivanog sustava o kojem bi trebalo rei nekoliko rijei. On se bavi
odnosom izmeu analognog i digitalnog (ili mjeovitog) dijela ivanog
sustava. Njima u u ovome to slijedi posvetiti kratko i nepotpuno dodatno
izlaganje, poslije ega u prijei na pitanja koja nisu povezana s
memorijom.
Opaska koju bih elio izrei glasi: procesi koji se odvijaju u
ivanom sustavu mogu, kao to sam ve bio istaknuo, promijeniti svoju
narav iz digitalne u analognu, i zatim opet u analognu, i tako dalje, i tako
mnogo puta. ivani impulsi, to jest digitalni dio tog mehanizma, mogu
upravljati nekom fazom tog procesa, primjerice stezanjem nekog miia ili
izluivanjem neke kemijske tvari. Ta pojava pripada analognoj klasi, ali
ona moe biti i izvoritem ivanih impulsa koje trebaju osjetiti
odgovarajui unutranji receptori. Kad se takvi ivani impulsi stvore, opet
se vraamo na digitalni oblik progresije. Kao to sam ve bio spomenuo,
takve se promjene iz digitalnog u analogni proces, i zatim ponovno u
digitalni, mogu dogoditi i vie puta. Tako dio sustava posveen ivanim
impulsima, koji je digitalan, i dio popraen kemijskim promjenama i
mehanikim dislokacijama zbog stezanja miia, a koji je analogne vrste,
mogu zajedno, meusobno se izmjenjujui, svakom procesu pridati
mjeoviti karakter.
ULOGA GENSKOG USTROJA U NAVEDENOM KONTEKSTU
U tom kontekstu posebno tipinu ulogu igraju genske pojave. Sami
su pak geni sasvim oito dijelovi digitalnog sustava komponenata. Njihovo
se djelovanje, meutim, svodi na poticanje stvaranja odreenih kemijskih
spojeva, to jest odreenih enzima koji karakteriziraju gene koji u tom
procesu sudjeluju, pa oni stoga pripadaju analognom podruju. I tako na
tom podruju nailazimo na poseban i specifian primjer smjenjivanja
analognog i digitalnog, pa su geni, drugim rijeima, pripadnici ire klase,

koju sam kao takvu i spomenuo u dosad ve izloenom, ali na openitiji

nain.

Kodovi i njihova uloga u upravljanju radom stroja

Budi mi sad doputeno prijei na pitanja koja se tiu i drugih
elemenata automata, osim memorijskog. Pri tome mislim na izvjesna
naela o organizacijskim logikim naredbama koje su poprilino vane za
funkcioniranje svih kompliciranih automata.
Kao prvo, budi mi doputeno uvesti izraz nuan u trenutnom
kontekstu. Sustav logikih naredbi po kojem se neki automat moe ravnati
i zahvaljujui kojem automat i izvodi neke organizirane zadae zovemo
kodom. Pod logikim naredbama ja predmnijevam pojave poput pojave
ivanim impulsa na prikladnim aksonima, u biti sve ono to potie
digitalni logiki sustav, u kakve ubrajamo i ivani, da radi na ponovljiv i
svrhovit nain.
IDEJA POTPUNOGA KODA
Ali, kad ponemo razgovor o kodovima, smjesta se poinje isticati
njihovo sljedee izrazito svojstvo. Kod moe biti potpun ili, ako se
posluimo terminologijom ivanih impulsa, mogue je tono odrediti
slijed kojim se ti impulsi pojavljuju, ba kao i aksoni na kojima se to zbiva.
To onda, dakako, posve odreuje specifino ponaanje ivanog sustava
ili, ostanemo li na ve spomenutoj usporedbi, odgovarajueg umjetnog
automata. Kod raunskih su strojeva takvi potpuni kodovi skupovi naredbi,
dani sa svim potrebnim specifikacijama. Ako stroj treba odreeni problem
rijeiti raunanjem, onda njime mora upravljati potpuni kod u navedenom
smislu. Smisao je modernog raunskog stroja u tome to on operateru
prua mogunost razvijanja i formuliranja nunih potpunih kodova za
svaki problem koji je stroj sposoban rijeiti.
POJAM KRATKOGA KODA
Nasuprot potpunim kodovima, postoji i jo jedna njihova kategorija
koju bi bilo najbolje nazvati skraenim ili kratkim kodovima. Oni se pak
temelje na sljedeoj zamisli.
Godine 1937. engleski je logiar A. M. Turing dokazao (a razni su to

strunjaci za raunske strojeve u meuvremenu na razliite naine i

ostvarili) da je posve mogue razviti kodni naredbeni sustav za raunski
stroj zahvaljujui kojem se on moe poeti ponaati kao neki drugi, tono
specificirani raunski stoj. Takve sustave naredbi zbog kojih jedan stroj
poinje oponaati ponaanje drugog, zovemo skraenim kodovima. Budi
mi doputeno zai malo dublje u potankosti tipinih pitanja o primjeni i
izradbi takvih skraenih kodova.
Raunskim strojem, kao to sam ve spomenuo, upravljaju kodovi,
nizovi simbola obino binarnih to jest itave niske bitova. U svakom
skupu naredbi koje upravljaju radom odreenog raunskog stroja mora biti
sasvim jasno oznaeno koji su nizovi bitova naredbe i to bi u skladu s
njima stroj trebao uiniti.
Kod dva razliita stroja, ti smisleni nizovi bitova ne moraju biti isti, a
osim toga i njihovi efekti kojima navode na rad odgovarajue strojeve
mogu biti posve razliiti. I zato, ako je neki stroj provien skupom naredbi
specifinim za neki drugi stroj, one e najvjerojatnije predstavljati, dakako
s gledita prvog stroja, bar djelominu besmislicu, to jest nizove bitova koji
nuno ne moraju svi pripadati obitelji smislenih naredbi (dakako, sa
gledita prvospomenutog stroja), drugim rijeima takvih koje e
prvospomenuti stroj, ako ih poslua, natjerati da izvri operacije koje ne
tvore dio osnovnog organiziranog plana rjeavanja zadanog problema i
koje, openito govorei, nee navesti prvospomenuti stroj da se ponaa na
nain koji smisleno vodi prema rjeenju vizualizirane, organizirane zadae,
to jest prema eljenom rjeenju nekog odreenog problema.
ZADAA KRATKOGA KODA
Kod koji bi, prema Turingovoj shemi, trebao jedan stroj navesti da se
ponaa kao neki drugi specifini stroj (to jest natjerati prvi da oponaa
potonji), morao bi izgledati ovako. On bi prije svega morao sadravati
naredbe (detaljizirane dijelove koda) koje stroj razumije (i svrhovito
izvrava) i koje ga navode da ispita svaku naredbu koju primi i odredi ima
li ta naredba strukturu primjerenu naredbi namijenjenoj tom drugom stroju.
On stoga mora sadravati dovoljno naredbi, u naredbenom sustavu prvog
stroja, da ovaj izvri ono to bi taj drugi stroj trebao uiniti pod utjecajem
tih istih naredbi.
Vana je posljedica Turingove sheme da se tako prvi stroj moe

natjerati na oponaanje svakog drugog stroja. Naredbena struktura koju on

zbog toga slijedi moe zato biti posve drukija od one svojstvene prvom
stroju, a koji stvarno obavlja postavljenu zadau. Zato se spomenuta
naredbena struktura moe zapravo baviti naredbama ija je narav mnogo
kompleksnija od naredbi karakteristinih za prvi stroj, jer svaka od tih
naredbi u drugom stroju moe natjerati prvospomenuti stroj da izvri vie
operacija. One mogu obuhvaati sloene, iterativne postupke i viestruka
djela svake vrste; openito govorei, sve to prvi stroj moe uiniti u bilo
kojem vremenskom razdoblju i pod vlau svih moguih naredbenih
sustava svakog stupnja sloenosti, sad se obavlja kao da je rije o samo
elementarnim operacijama osnovnim, nesloenim, poetnim
naredbama.
Usput reeno, razlog zbog kojeg taj sekundarni kod zovemo kratkim,
zapravo je historijski. Ti su kratki kodovi, naime, bili razvijeni kao
pripomo pri kodiranju, drugim rijeima, oni su bili plod elje da se za
stroj napie kod krai od onog to bi ga dopustio njegov prirodni naredbeni
sustav, kod prema kojem e se on odnositi kao prema drugom i drukijem
stroju sa zgodnijim i potpunijim naredbenim sustavom koji bi omoguio
jednostavnije, manje zaobilazno i izravnije kodiranje.

Logika struktura ivanog sustava

Na ovom bi mjestu raspravu bilo najbolje usmjeriti prema drugom
kompleksu pitanja. A to su pitanja, kao to sam ve spomenuo, nepovezana
s problemima memorije i upravo razmotrenim pitanjima o potpunim i
kratkim kodovima. Ona se odnose na ulogu logike odnosno aritmetike u
radu svakog sloenog automata, a napose ivanog sustava.
VANOST NUMERIKOG POSTUPKA
Ovdje se, meutim, postavlja jedno, i to prilino vano pitanje. Svaki
umjetni automat stvoren za ljudsku upotrebu, a napose za upravljanje
sloenim procesima, u pravilu posjeduje isto logiki i isto aritmetiki
dio, to jest jedan dio u kojem aritmetiki postupci ne igraju nikakvu ulogu i
drugi u kojem su oni izvanredno vani. To je posljedica injenice da je, s
obzirom na na nain miljenja i njegova izraavanja, vrlo teko ikakvu
zaista sloenu situaciju izloiti bez pozivanja na formule i brojeve.
Zato e automat koji se mora baviti problemima te vrste
odravanjem stalne temperature ili zadanog tlaka, ili pak kemijske
izostazije u ljudskom tijelu ako mu zadau bude formulirao konstruktor u
ljudskom obliku, tu zadau dobiti izraenu u obliku numerikih jednadbi i
nejednadbi.
INTERAKCIJA NUMERIKIH POSTUPAKA I LOGIKE
S druge pak strane, ta zadaa moe imati i dijelove koji se dadu
formulirati i bez pozivanja na brojane odnose, to jest u isto logikim
kategorijama. Tako se stanovita kvalitativna naela koja se odnose na
fizioloko reagiranje i nereagiranje mogu izraziti i bez posezanja za
brojevima, pukim kvalitativnim konstatiranjem u kakvoj se kombinaciji
okolnosti trebaju dogoditi neka zbivanja, a u kojim pak kombinacijama ona
nisu poeljna.
RAZLOZI ZA OEKIVANJE ZAHTJEVA ZA VISOKOM TONOU

Sva nam ta zapaanja govore da ivani sustav, vidimo li u njemu

automat, mora nedvojbeno posjedovati kako aritmetiki tako i logiki dio,
te da je potreba za aritmetikom u njemu otprilike jednako jaka kao i
potreba za logikom. To znai da se ponovno bavimo raunskim strojem u
uem smislu rijei, te da bi svakako sad na red dola i rasprava u
kategorijama ideja poznatih iz teorije raunskih strojeva.
U svjetlu svega toga smjesta nam se namee jedno pitanje: Ako u
ivanom sustavu vidimo raunski stroj, kolika bi, prema oekivanju,
morala biti preciznost njegova aritmetikog dijela?
To je pitanje izvanredno vano zbog sljedeeg razloga. Sva
dosadanja iskustva s raunskim strojevima govore nam da oni, ukoliko se
moraju baviti tako kompliciranim aritmetikih zadaama kakve oito
obavlja ivani sustav, moraju biti opremljeni sredstvima za postizanje vrlo
visoke razine tonosti. Razlog je tome to su ta raunanja u pravilu vrlo
duga, a u takvim dugim raunanjima ne samo to se pogreke zbrajaju,
nego se i one poinjene na poetku u kasnijim fazama poveavaju. Zbog
svega je toga potrebna znatno vea preciznost nego to je prividno zahtjeva
fizika narav problema.
Na temelju toga mogli bismo oekivati da ivani sustav posjeduje i
svoj aritmetiki dio te da, promatran kao raunski stroj, mora raditi sa
znatnom tonou. U poznatim umjetnim raunskim strojevima i pri
spomenutim
uvjetima
kompleksnosti,
deseteroznamenkasta
i
dvanaesteroznamenkasta tonost svakako nije pretjerana.
Taj je zakljuak vrijedan razrade ba zbog svoje apsolutne
neuvjerljivosti, a ne unato nje.

Narav primijenjenog sustava

oznaavanja: ne digitalna nego
statistika
Kao to smo ve istaknuli, u izvjesnoj nam je mjeri ve poznato kako
zapravo ivani sustav prenosi numerike podatke. Oni se obino prenose
periodikim ili skoro periodikim nizovima impulsa. Receptor e jakim
podraajem biti natjeran na reakciju svaki put nedugo nakon prelaska
vremenske granice apsolutne neosjetljivosti. I slabiji e podraaj natjerati
receptor da reagira na periodiki ili skoro periodiki nain, ali na neto
nioj frekvenciji, jer sad, da bi sljedei impuls postao mogu, ne treba
prijei samo granicu apsolutne neosjetljivosti nego ak i granicu izvjesne
relativne neosjetljivosti. Dosljedno tome, intenziteti su kvantitativnih
podraaja prikazani periodikim ili skoro periodikim nizovima impulsa,
pri emu je frekvencija uvijek monotona funkcija jakosti podraaja. Rije
je, dakle, o svojevrsnom frekvencijski moduliranom sustavu signaliziranja;
njegovi se intenziteti prevode u frekvencije. To je bilo izravno opaeno u
sluaju nekih vlakana optikoga ivca, a takoer i u ivcima koji prenose
informacije o (vanim) pritiscima.
Vrijedno bi bilo kazati i to da spomenuta frekvencija nije upravo
razmjerna jakosti podraaja, nego da je njegova monotona funkcija. To
onda doputa pojavu svakovrsnih kvantitativnih uinaka te izraavanje
tonosti veliinama zgodno i prikladno ovisnim o mjerilima koja se
pojavljuju.
Trebalo bi rei i da frekvencije o kojima je rije obino lee u
podruju izmeu 50 i 200 impulsa u sekundi.
Oito je da je u takvim okolnostima tonost poput spomenute (na 10
do 12 decimala!) potpuno iskljuena. ivani je sustav raunski stroj koji
svoj izvanredno sloeni posao obavlja na prilino niskoj razini tonosti, jer
je, prema ve iznesenom, mogua tonost samo od 2 do 3 decimale. Tu
injenicu treba stalno isticati zato to niti jedan poznati raunski stroj ne
moe raditi pouzdano i korisno s tonou tako niskog reda veliine.
Trebalo bi, meutim, spomenuti jo neto. Opisani sustav dovodi ne
samo do niskog nivoa tonosti nego i do vrlo visokog nivoa pouzdanosti. I
doista je sasvim jasno, da ako u digitalnom sustavu notiranja izostane samo

jedan impuls, posljedica moe biti potpuno izokretanje znaenja, to jest

besmislica. S druge je pak strane sasvim jasno, ukoliko se u shemi
opisanog tipa izgubi jedan impuls, ili ak i nekoliko njih ili ako se
pogrekom ubaci nekoliko suvinih da e to dovesti do samo nebitnog
izoblienja relevantne frekvencije, to jest znaenja poruke.
Sad se, dakle, pojavljuje pitanje na koje moramo dati smisleni
odgovor: kakvi se to bitni zakljuci o aritmetikoj i logikoj strukturi
raunskoga stroja to ga tvori ivani sustav mogu izvui iz tih oito
poneto kontradiktornih opaanja?
ARITMETIKA DEGENERACIJA.
ULOGA ARITMETIKE I LOGIKE DUBINE
Svakome tko je prouavao pogoranje tonosti u dugim proraunima,
odgovor je na navedeno pitanje jasan. Do tog pogoranja dolazi, kao to
smo ve rekli, zbog nakupljanja (akumulacije) pogreaka njihovim
preklapanjem, a jo vie poveavanjem pogreaka uinjenih na poetku
raunanja, do kojeg dolazi zbog manipuliranja u daljnjim fazama rauna, to
jest zbog znatnog broja aritmetikih operacija koje treba izvriti u seriji ili,
drugim rijeima, zbog velike aritmetike dubine te sheme.
injenica da postoji velik broj operacija koje treba obaviti u seriji
svojstvo je, dakako, koliko logike strukture te sheme, toliko i njezine
aritmetike strukture. Zbog toga bi bila sasvim na mjestu tvrdnja da su sve
te pojave gubitka tonosti posljedica velike logike dubine shema s kojima
ovdje imamo posla.
ARITMETIKA TONOST I LOGIKA POUZDANOST KAO
ALTERNATIVE
Trebalo bi kazati i to da je opisani sustav slanja poruka u ivanom
sustavu u biti statistike naravi. Drugim rijeima, nije bitan toan poloaj
tono odreenih markera, znamenaka, nego su bitne statistike
karakteristike njihova pojavljivanja, to jest frekvencije periodikih ili skoro
periodikih nizova impulsa itd.
ini se dakle da se ivani sustav u svom radu oslanja na korjenito
drukiji sustav oznaavanja od onog s kojim smo se upoznali u uobiajenoj
aritmetici i matematici, jer umjesto tonih sustava markera, kod kojih

poloaj kao i njihovo postojanje odnosno izostanak igra odluujuu

ulogu u odreivanju znaenja poruke, ovdje imamo sustav notiranja kod
kojeg se znaenje prenosi statistikim svojstvima poruke. Ve smo vidjeli
kako to sputa razinu aritmetike tonosti no povisuje razinu logike
pouzdanosti: pogoranje kvalitete aritmetike je cijena plaena za
poboljanje logike.
DRUGE KORISNE STATISTIKE ZNAAJKE SUSTAVA PORUKA
Ovaj kontekst sad oito trai postavljanje jo jednog pitanja. U ve
izloenom, frekvencije odreenog periodikog ili skoro periodikog slijeda
prenosile su poruku, to jest informaciju. To su onda oito bile statistike
znaajke poruke. Postoji li jo koje statistiko svojstvo koje bi moglo na
slian nain posluiti kao prijenosnik pri prebacivanju informacija?
Do sada je jedino svojstvo poruke iskoriteno za prenoenje
informacija bila frekvencija shvaena kao broj impulsa u sekundi, te se
shvatilo da je poruka periodini ili skoro periodini niz impulsa.
Oito je da bi se dale iskoristiti i druge znaajke (statistike) poruke,
jer doista, spomenuta je frekvencija svojstvo pojedinog niza impulsa, dok
se svaki od relevantnih ivaca sastoji od velikog broja vlakana, a svako od
njih prenosi mnoge nizove impulsa. Zbog toga sasvim uvjerljivo zvui
tvrdnja da bi i stanoviti (statistiki) odnosi izmeu takvih nizova impulsa
takoer morali prenositi informacije. Zbog toga je posve prirodno
razmiljati o razliitim koeficijentima korelacije i slino.

Jezik mozga nije jezik matematike

Nastavimo li s tom temom dalje, nuno emo doi i na pitanje jezika.
Kao to smo ve istaknuli, ivani se sustav temelji na dvije vrste
komunikacija: na jednoj u kojoj ne nalazimo aritmetiki formalizam i na
jednoj u kojoj ga nalazimo, drugim rijeima na komuniciranju (logikim)
naredbama i na komuniciranju (aritmetikim) brojevima. Prve bismo mogli
opisati kao jezik u uem smislu, a potonje kao matematiku.
Bilo bi svakako dobro da shvatimo kako je jezik uglavnom plod
povijesnih sluajnosti. Osnovni se ljudski jezici na nas prenose u razliitim
oblicima, ali ve i sama njihova mnogostrukost dokazuje da u njima nema
nieg apsolutno nunog. Budui da su jezici poput grkog i sanskrta
povijesna injenica, a ne apsolutna logika nunost, ini se posve
razumnim prihvatiti pretpostavku da su logika i matematika takoer
povijesni, sluajni oblici izraavanja. One mogu imati kljune varijante, to
jest mogu postojati i u oblicima drukijim od onih na koje smo navikli. I
doista, narav centralnog ivanog sustava i sustava za prenoenje poruka
koji ih prenose jasno upuuju na zakljuak da je ba tako. Dosad smo
uspjeli skupiti dovoljno dokaza da shvatimo kako je jeziku kojim se slui
centralni ivani sustav, pa ma kakav on bio, svojstvena manja logika i
aritmetika dubina od one na koju smo normalno navikli. Da navedemo
jedan oiti primjer: mrenica ljudskog oka obavlja znatnu reorganizaciju
vizualne slike to je opaa oko. Ta se pak reorganizacija dogaa na
mrenici ili, da budem precizniji, na toki ulaska optikoga ivca pomou
samo tri sukcesivne sinapse, to jest preko tri susljedna logika koraka.
Statistika narav sustava za prenoenje poruka koji sudjeluje u aritmetici
centralnog ivanog sustava i utjee na njegovu malenu preciznost, takoer
upuuje na zakljuak da ve opisana degeneracija preciznosti ne moe ba
dugo opstati u odnosnom sustavu za prenoenje poruka. Iz toga slijedi da
tu nalazimo logike strukture razliite od onih na koje samo navikli u
logici i matematici. Njih, kao to sam ve istaknuo, karakterizira manja
logika i aritmetika dubina od one na koju samo navikli pod inae slinim
okolnostima. Zato se logika i matematika u centralnom ivanom sustavu,
ako ih promatramo kao jezike, moraju strukturno bitno razlikovati od
jezika na koje se poziva nae svakodnevno iskustvo.
Trebalo bi svakako spomenuti i to da bi jezik o kojemu je rije

mogao lako odgovarati ne potpunom, ve naprotiv kratkom kodu u ve

spomenutom smislu, pa kad govorimo o matematici, sasvim je lako
mogue da pritom raspravljamo o sekundarnom jeziku izgraenom na
primarnom jeziku, naime onom kojim govori centralni ivani sustav. Zato
vanjski oblici nae matematike nisu ba apsolutno relevantni sa stanovita
procjenjivanja toga to je matematiki i logiki jezik kojim uistinu govori
centralni ivani sustav. Navedene opaske o pouzdanosti te logikoj i
aritmetikoj dubini dokazuju da se taj sustav, pa ma to on bio, neizbjeno
mora znatno razlikovati od onog to svjesno i eksplicitno smatramo
matematikom.

BILJEKA O PISCU
John von Neumann, genijalni matematiar maarskog porijekla
(roen 1903. u Budimpeti). Ve u 24. godini ivota postaje Privatdozent
na Berlinskom sveuilitu, zatim predaje neko vrijeme na Hamburkom
sveuilitu, a ve 1930. seli se u SAD, prihvativi ponudu Princetonskog
sveuilita.
Von Neumann je na svjetskom glasu zbog svoje teorije igara, koja je
izvrila pozamaan utjecaj na ekonomskom polju, kao i zbog svog rada na
Projektu elektronikog raunala na Institutu za napredne studije u
Princetonu, gdje je bio jedan od prvih njegovih profesora. U svom
razmjerno kratkom ivotu Von Neumann je dao znatan doprinos kvantnoj
fizici, logici, primijenjenoj matematici i raunalnoj znanosti; veina se
njegovih djela primjenjuje jo i danas. Zajedno s F. J. Murrayem razvio je
teoriju na kojoj poiva kvantni pojam prstena operatora, koji danas
zovemo Von Neumannovom algebrom. Bio je pionir na podruju
kompjutorske znanosti te se bavio konstrukcijskim pitanjima, primjerice o
tome kako stvoriti stanine automate (kasnije nazvani po njemu Von
Neumannovi automati) kao i o primjeni bita u raunalnoj memoriji.
U trenutku smrti od raka 1957. bio je lan Komisije za atomsku
energiju SAD.