Professional Documents
Culture Documents
Mark Tven - Avanture Haklberi Fina PDF
Mark Tven - Avanture Haklberi Fina PDF
Mark Tven - Avanture Haklberi Fina PDF
Objanjenje
U ovoj knjizi upotrijebljeno je nekoliko narjeja, to jest, crnako narjeje iz
Missourija, krajnji oblik jugozapadnog narjeja iz duboke unutranjosti, obino
narjeje iz okruga Pike*, i etiri modificirane varijante ovoga potonjeg. Svi ti
dijalekti nisu iznijansirani nasumce niti nagaanjem, nego savjesno, uz
pouzdano vodstvo i podrku osobnog poznavanja tih razliitih naina govora.
Sve ovo objanjavam zato to bi inae mnogi itatelji mogli pomisliti da sve
osobe u ovoj knjizi pokuavaju jednako govoriti ali u tome ne uspijevaju.
PISAC
Opomena
Svi oni koji u ovom kazivanju budu traili neku pobudu,bit e kanjeno
gonjeni, svi oni koji budu traili neku pouku, bit e prognjani, a svi oni koji
budu traili neki zaplet, bit e strijeljani.
PO PIEVU NALOGU G. G., ZAPOVJEDNIK TEKE ARTILJERIJE v. r.**
*
Pike County okrug u Missouriju, uz rijeku Mississippi, nizvodno od gradia Hannibaia u kojem je
Mark Twain odrastao. Stanovnici tog okruga bili su u ono vrijeme djelomice nomadi i esto su se parniili
meu sobom i sa susjedima. (Op. prev.)
**
G. G. zacijelo znai General Grant, vrhovni zapovjednik federalne vojske u graanskom ratu i kasniji
predsjednik SAD-a, ije je memoare Mark Twain prireivao za tisak u vrijeme kad je pisao ovu knjigu.
Prvo poglavlje
Vi ne znate za mene,ako niste itali knjigu koja se zove Pustolovine Toma
Sawyera, al nema veze. Tu je knjigu napiso gosp. Mark Twain i sve je u njoj
istina, uglavnom. Neto je malo nategnuto, al je uglavnom istina. Ma nije to
nita. Ja nisam jo bome nikog vidio da ba nikad ne slae, osim jedino tete
Polly, il udovice, il moda Mary. Teta Polly, to vam je Tomova teta Polly, i Mary,
i udova Douglas, o svima je njima rije u toj knjizi, koja je mahom istinita, samo
to je, kako rekoh, tu i tamo malko nategnuta.
E, sad, knjiga zavrava ovako: Tom i ja smo se domogli para koje su razbojnici
sakrili u pilji, i tako smo se obogatili. Dobili smo svaki po est iljada dolara,
sve u zlatu. Bilo je to pravo brdo novca, kad smo ga naslagali. E pa, sudac
Thatcher uzeo je lijepo te pare i uloio ih uz kamate, i to nam je nosilo
svakome po dolar na dan, preko itave godine, vie nego to ovjek moe
potroit. Mene je udova Douglas uzela pod svoje i rekla da e me sivilizirat, al
je bilo vraki teko ivit stalno u toj kui, kad se uzme u obzir kako je udovica u
svemu bila dozlaboga uredna i pristojna, pa kad vie nisam mogo izdrat,
uvatio sam maglu. Obuko sam svoje stare prnje i uvuko se opet u svoju bavu
od eera i bog te veseli! Ali Tom Sawyeru nije vrag dao mira, pronao me i
reko da e osnovat razbojniku druinu i da e me primit ako se vratim udovici
i upristojim. I tako se ja vratio.
Udovica se rasplakala nada mnom i nazvala me sirotim izgubljenim janjetom, i
jo kojekakim drugim imenima, iako nije time nita loe mislila. Opet me
obukla u ono novo odijelo pa sam se sve preznojavo od muke i osjeo se ko
sputan. E, i ondak je opet poela stara pjesma. Udovica me zvala na veeru
zvoncem i moro sam do uvijek na vrijeme. Kad bi ovjek sjeo za stol, nije smio
odma jest, nego je moro ekat dok bi ona oborene glave neto mrndala nad
jelom, iako mu nita nije falilo. Naime, nita osim to je svako jelo bilo posebno
skuvano. Kanta za smee, to ti je druga stvar, u njoj se svata izmijea i sve ko
da pliva u nekom sosu pa nekako bolje prija. Poslije veere izvukla bi svoju
knjigu i uila me o Mojsiju u trstici, i bome sam se grdno naznojio dok nisam
sazno sve o njemu, al malo, pomalo izbilo je na vidjelo da je Mojsije ve odavna
mrtav, pa nisam vie mario za njega, jer ta me briga za mrtve!
Domalo mi dolo da zapalim, pa sam zamolio udovicu za dozvolu. Al mi nije
dala. Rekla je da je to loa navika i da se puenjem sve zaprlja i da se moram
toga odviknut. Eto, takvi su vam ti ljudi. Okomljuju se na neto o emu pojma
nemaju.Tu me tupi s nekim Mojsijem koji joj nije ni rod ni pomoz'bog i od koga
niko iv nema nikake koristi jer je, zna se, mrtav, a meni zamjera to radim
neto to ima i svoju dobru stranu! Doim ona mre burmut, i to je, dabome, u
redu, samo zato to to ona radi.
Upravo se u to vrijeme doselila k njoj njezina sestra, gospojica Watson, dosta
slabunjava stara frajla, sa cvikerima, i odma me saletila sa svojom poetnicom.
Nije mi dala mira dobar sat vremena, sve dok mi se udovica nije smilovala. A
ne bi ja dulje ni izdro. Onda je oko sat vremena bilo dozlaboga dosadno pa
sam se uzvrpoljio. Gospojica Watson mi je govorila: Skini noge sa stolca,
Huckleberry! Ili: Nemoj tako kripati, Huckleberry, sjedi na miru! Pa onda
opet: Nemoj tako zijevati i protezati se, Huckleberry, zato se ne ponaa
pristojno?
Onda se raspriala o paklu, a ja sam reko da bi volio bit tamo. Nato se ona
rasrdila, iako nisam mislio nita loe. Samo sam zaelio da odem nekud, samo
sam se zaelio promjene, svejedno kake. Rekla je da je grehota tako govorit, i
da ona ni za ivu glavu ne bi tako ta rekla, i da e ona tako ivit da doe u raj.
E pa, ja nisam tio da idem tamo kud i ona, pa sam odluio da se neu ni
potrudit. Al nisam joj to reko jerbo bi opet imo samo okapanja, i od toga ne bi
bilo nikakve fajde.
Ali sad se njoj razvezo jezik pa je rasprela nadugako i nairoko o raju. Rekla je
da tamo niko nita ne radi nego se samo povazdan ee sa harfom u ruci i
pjeva bez kraja i konca. To mi se ba nije dopalo, ali joj nita nisam reko. Pitao
sam ju, ta misli, oe li i Tom Sawyer u raj, a ona mi odgovori da nee, ni u kom
sluaju. To mi je bilo drago jerbo sam tio da ostanem s njim.
Gospojica Watson i dalje me zadirkivala, pa mi je ve dozlogrdilo i postalo
dosadno. Najposlije su dovele crnje u kuu i pomolile se s njima, a onda je sve
ivo olo na spavanje. Ja sam se popeo u svoju sobu sa krnjatkom svijee u ruci
i metnuo ju na stol. Onda sam sjeo na stolac do prozora i probo mislit na neto
veselo, al nije ilo.
Bio sam tako osamljen da bi najrae, da me nema. Zvijezde su sjale, a lie je u
umi tako tuno utalo, i uo sam kako nee daleko hue sova za nekim
pokojnikom, i kako se glasa leganj, i, zavija pas jerbo neko lei na samrti, i
vjetar je tio da mi neto doapne al ga nisam razumio, pa su me podili ledeni
srsi. Onda sam uo odnekle iz ume glas kakvim se javlja duh kad oe da neto
kae to ga mui, a ne moe, pa nee vie mirno da lei u grobu nego mora tako
svake noi tumarat okolo i naricat. Toliko sam se sneveselio i prepo, da sam
poelio makar kako drutvo. Domalo mi se pauk popne na rame, pa ga
zvrcnem prstom tako da odleti na plamen svijee, i prije nego to sam okom
treno, leo je ve sav zgren. Niko mi nije moro kazat da je to lo znak, da ne
moe bit gori, i da e mi donest neku nesreu, pa sam se tako streso da umalo
to odijelo nije spalo s mene. Usto sam, okreno se tri puta oko sebe i svaki put
prekriio ruke na prsima, a onda sam si svezo pagom uperak kose ne bi li se
Drugo poglavlje
Tad se oduljamo na prstima po stazi izme drvea sve do kraja udoviinog
vrta, sagibaju se da ne zapnemo glavom za granje. Kad smo prolazili pored
kujne, spotaknem se o neki korijen i podignem buku. Obojica smo ostali
nepomino leat na zemlji. Crnja gospojice Watson Jim sjedio je na kujinjskom
pragu, vidili smo ga dosta dobro jer je iza njeg gorilo svjetlo. Digo se i istego
vrat oslukuju. Onda ree:
''Ko j tu? ''
Jo je malo oslukivo, a onda nam se priuljo na prstima i stao izme nas, samo
to ga nismo mogli dotaknut. E pa, prolo je valjda ne znam kolko minuta a da
glasa uti bilo nije, iako smo svi stajali tako blizu jedan drugom. Zasvrbilo me
na jednom mjestu na glenju, al se nisam poeo, a onda me zasvrbilo uvo, pa
na leima, izme samih pleki. inilo mi se da u svisnut ako se ne poeem. E
pa, to sam i poslije vieput doivio. im si u nekom finijem drutvu, il na
sprovodu, il kad bi tio da zaspi, a nisi pospan, daklem, im si nee e nije red
da se ee, zasvrbie te nefaljeno na iljadu mjesta, od glave do pete. Kad
najedno Jim progovori:
'' Ej, ko j tu? e s? Nek me vrag odnese ako nijesam neto uo. E, borme, sad
znam ta u. Sjeu evo voi i sluat doklen god to opet isto ne ujem.''
I tako on sjedne na zemlju izme mene i Toma. Nasloni se leima na drvo i
isprui noge, jednom nogom samo to mi ne dotakne nogu. Tad me zasvrbi
nos. Svrbio me toliko da su mi suze udarile na oi. Al nisam se poeo. Onda me
zasvrbilo u nosu. Pa onda ispod nosa. Nisam znao kako u sve to izgurat. Te su
visoko iznad nas prekrasno svjetlucale, dole pokraj sela tekla je rijeka, itavu
milju iroka, strano mirna i velebna. Tad siemo s brda i naemo Jo Harpera, i
Ben Rogersa, i jo dva, tri deka, skrivena u staroj koari. Ondak odveemo
jedan amac i odveslamo oko dvije i pol milje niz rijeku, do velike stijene na
obronku, i tu se iskrcamo.
Ondak se zavuemo u grmlje, e smo se morali pred Tomom zaklet da emo
uvat tajnu, pa nam on pokae jamu u brdu, ba tamo e je najgue grmlje.
Ondak upalimo svijee i uvuemo se etveronoke u jamu. Bauljali smo oko
dvjesto metara, dok nije pred nama iskrsla pilja. Tom je neto traio po
okolnim prolazima i najedno se sagno ispod zida peine, e ovjek ne bi ni
primijetio da ima jama. Provuemo se tim uskim prolazom i naemo se ko u
nekakoj prostoriji, svoj mokroj, ljigavoj i ladnoj, i tu stanemo. Tom rekne:
''E, sad emo osnovat tu nau razbojniku bandu i nazvat ju Druina Toma
Sawyera. Svaki onaj ko hoe da stupi u nju, mora poloit zakletvu i potpisat se
svojom krvlju.''
Svi su bili za to, pa Tom izvadi papir na kom je bila ispisana zakletva i proita
ju. Svaki se od nas moro zaklet da e bit vjeran druini i da nee odat ni jednu
tajnu, a ako iko uini neto naao kome u druini, svaki lan koji dobije nalog
mora ubit dotinog i njegovu familiju, i ne smije jest ni spavat sve dok ih ne
pobije i ne uree im kri u prsa, to je znak druine. Niko ko nije lan druine
ne smije se sluit tim znakom, a ako se bude sluio, morae pred sud, a ako to
jo jednom ponovi, bie smaknut. Ako pak ikoji lan druine oda neku tajnu,
mora mu se prerezat grkljan i potom le spalit i pepeo rasut na sve strane, a
ime mu se mora krvlju zbrisat s popisa i nikad vie da se spomene u druini,
nego da bude prokleto i zaboravljeno za sva vremena.
Svi su rekli da je to zbilja lijepa zakletva i pitali Toma je li ju on sam sastavio.
On je odgovorio da je neto sam sastavio, a da je ostalo uzeo iz gusarskih i
hajdukih knjiga, i da svaka druina koja dri do sebe ima taku zakletvu.
Neki su smatrali da bi trebalo pobit i familije onih lanova koji odaju tajnu.
Tom rekne da je to dobra ideja, pa uzme olovku i zapie ju. Tad se javi Ben
Rogers:
''Ali evo, Huck Finn, recimo, nema familije, ta emo s njim?''
''A zar nema oca? '' priupita ga Tom Sawyer.
''Da, ima oca, ali njega je u zadnje vrijeme teko nai. Nekad je leo pijan sa
svinjama u koari, ali ga niko u okolici nije vidio ve godinu dana, pa i dulje.''
Raspravljali su jo o tom i tjeli me iskljuit iz druine, rekli su da svaki lan
mora imat familiju il nekog kog se moe ubit, inae ne bi bilo u redu i poteno
spram drugih. Niko se nije mogao dosjetit niem pametnom, svi su bili smeteni
i mukom su muali. Ja samo to nisam zaplako, al sam se najedno neeg sjetio
i ponudio im gospojicu Watson , nek nju ubiju! Svi zagrajae u jedan glas:
''E, tako moe, tako moe. Onda ide u redu. Onda Huck moe ostat.''
Tad se svi ubodu penadlom u prst da bi se mogli potpisat krvlju, a ja udarim
svoj znak na papir.
''A sad da ujemo,'' ree Ben Rogers ,''ime e se sve bavit ova naa druina?
''Niim drugim do pljakom i ubojstvom ,''odgovori Tom.
''Ali to emo pljakat? Kue... ili stoku... ili...''
''Kojeta! Kraa stoke i tako neeg nije pljaka, to je obina provala,'' rekne
Tom Sawyer.
''A mi nismo provalnici. To ne bi bilo u naem stilu. Mi smo drumski razbojnici.
Mi emo, zamaskirani, zaustavljat na cesti potanska kola i koije, ubijat ljude i
otimat im satove i novac.''
''Hoemo li svakad pobit sve ljude?''
''Pa, dabome. Tako je najbolje. Neki strunjaci ne misle tako, ali veina smatra
da je najbolje pobit sve. Osim onih koje emo dovest vamo u peinu i drat ih
zarobljene dok ne budu otkupljeni.''
''Otkupljeni? A ta ti je to?''
''Ne znam. Ali tako se to radi. Tako pie u knjigama pa emo i mi, naravska
stvar, morat tako postupat.''
''Ah kako moemo tako postupat kad ne znamo ta je to?''
''Ama, do vraga, moramo tako radit. Zar vam nisam reko da tako pie u
knjigama? Zar hoete da radimo drukije nego to pie u knjigama, pa da sve
zabrljamo?''
''Eh, sve je to lijepo, Tome Sawyere, ali kako e, zaboga, ti ljudi bit otkupljeni
ako ne znamo kako se to radi? To je ono to bih ja htio znat. E pa, ta ti misli
da bi to moglo bit?''
''Ma ne znam. Ali moe bit da to znai da ih drimo tako dugo dok ne odapnu.''
''E, to je ve neto. To bi moglo bit. Zato nisi to odmah reko? Drat emo ih
lijepo sve dok ih smrt ne otkupi. Ali, imat emo vrajeg okapanja s njima jer e
nam sve ivo pojest i stalno e gledat kako da nam pobjegnu.''
''ta ti to opet govori, Bene Rogerse! Kako nam mogu pobje kad ih uva
straar koji je spreman da ih ustrijeli im se maknu?''
''Straar. E, krasno! Neko e dakle morat da sjedi po itavu no i da oka ne
sklopi, samo da na njih pazi. Ja mislim da je to glupo. Zato ne bi netko od nas
uzeo toljagu i otkupio ih im ih dovedemo ovamo?''
''Zato to u knjigama tako ne pie, eto zato. Sluaj ti, Bene Rogerse, hoe li ti
da radimo sve kako treba ih nee, o tome se radi. Zar ti misli da ljudi koji
piu knjige ne znaju ta i kako treba radit? Misli li moda da e ti njih uit? E,
bome nee. Ne, gospodine moj, nego emo radit i otkupljivat ljude kako Bog
zapovijeda.''
''Dobro. Nek ti bude, samo ja bih reko da je to svejedno glupo. uje, a hoemo
li i ene ubijat?''
''E pa, Bene Rogerse, kad bih ja bio takva neznalica ko to si ti, onda bih rae
utio. Da ubijamo ene? Ne, tako neto nee nai ni u jednoj knjizi. ene se
lijepo dovedu u peinu i svi su prama njima najpristojniji to mogu bit, i onda
se one malo, pomalo zaljube u nas i vie nee da se vrate kui!''
''Dobro, ako je tako, nemam nita protiv toga, ali mislim da to nije pametno.
Zaas e nam peina bit krcata enama, pa i ljudima koji e ekat da budu
otkupljeni, tako da nee bit mjesta za nas, razbojnike. Ali, dobro, tjeraj ti samo
dalje, ja tu ionako nemam ta za re.''
Mah Tommy Bames bio je dotle zaspo, a kad su ga probudili, prepo se i
proplako, i reko da oe da ide kui mami i da vie nee da bude razbojnik.Onda
se svi ponu sprdat s njim i zvat ga mamina maza, pa se on razljuti i rekne da
ide ravno kui i da e odat sve nae tajne. Al Tom mu dadne pet centi da uti, i
rekne da idemo ionako svi kui i da emo se sastat idueg tjedna, pa da emo
nekog opljakat i nekoliko ljudi poubijat.
Ben Rogers rekne da on ne moe esto izbivat iz kue, nego samo nedjeljom,
pa je tio da ponemo tek u nedjelju, al su svi ostali deki rekli da bi bila grijota
to radit nedeljom i na tome je ostalo. Dogovorili smo se da emo se sastat i
odredit jedan dan im uzmognemo, a onda smo izabrali Tom Sawyera za
harambau, a Joe Harpera za njegovog zamjenika, i krenuh kui.
U cik zore popeo sam se na upu i uvuko se kroz prozor u sobu. Novo odijelo
bilo mi je sve zamazano i blatnjavo, i bio sam umoran ko pas.
Tree poglavlje
E pa, tog me jutra stara gospojica Watson izgrdila na pasja kola to sam
zamazo odijelo, al udovica me nije ispsovala, samo mi je oistila odijelo od
voska i blata i bila tako alosna da sam odluio da se neko vrijeme ponaam
pristojno, ako ikako mognem. Onda me gospojica Watson odvede u komoru i
pomoli se Bogu, al to nije nita vrijedilo. Rekne mi nek se molim svaki boji
dan, pa u dobit sve to zaelim. Al ni to ne stoji. Probo sam. Jedno sam dobio
pecaljku, al brez udica. A to e mi pecaljka brez udica! Tri, etri puta probo
sam izmolit udice, al nikako da ih dobijem. Najposlije sam jednog dana zamolio
gospojicu Watson da ona proba mjesto mene, al mi je rekla da sam blento.
Zato, to mi nije objasnila, a ja se nikako nisam mogo sam dosjetit.
Jedno sam tako sjedio u umi i premiljo o tom. Mislio sam, ako ve neko
moe izmolit sve to zaeli, zato onda akon Winn nikako da doe do onih
para to ih je izgubio na svinji? Zato udovica ne moe povratit srebrenu
burmuticu koju su joj ukrali? Zato se gospojica Watson ne moe udebljat? Ne,
reknem sam sebi, to su orava posla. Govorio sam o tom i udovici, a ona mi
rekla da se molitvom moe do samo do duevnih dobara. Meni to nikako
nije ilo u glavu, al mi je ona rastumaila ta to znai, da moram pomagat
drugima, i radit sve to mogu za druge, i stalno mislit na njihovo dobro, a nikad
na sebe. Ako sam ju dobro razumio, tu misli i na gospojicu Watson. Oo sam
opet u umu i dugo, dugo preglavljivo to u glavi, al nikako da u tom vidim neku
fajdu za sebe, nego samo za druge, pa sam na kraju zakljuio da si neu vie
time razbijat glavu, nego ostavit sve kako jest. Koji put bi me udovica odvela na
stranu i priala mi tako lijepo o nebeskoj providnosti da bi mi slina pocurila na
usta, al sutradan bi me ve dovatila gospojica Watson i sve to opovrgla. Sve mi
se inilo da postoje dvije providnosti, i da bi s udoviinom providnosti siromak
ovjek bio na konju, al im ga dovati gospojica Watson, jao si ga njemu!
O svemu sam dobro promislio i priklonio se udoviinoj providnosti, ako me ta
providnost bude tjela, mada mi nije jasno ta bi ona tim dobila, kad sam ovako
neuk, i niska roda, niko i nita.
Ve preko godinu dana niko iv nije vidio mog au, i to mi je bilo po volji jerbo
ga nisam elio nikad vie vidit. Kad god bi bio trijezan pa bi me uvatio, istuko
bi me na mrtvo ime, iako sam obino bjeo u umu kad bi ga vidio. E pa,
nekako u to vrijeme nali su ga utopljenog u rijeci, oko dvanajst milja uzvodno,
tako su bar ljudi priali. Mislili su da je on, rekli su da je taj utopljenik upravo
njegovog rasta, i da je odrpan, i da ima strano dugaku kosu, ba ko aa, al ga
nisu mogli prepoznat u licu jerbo je bio toliko dugo u vodi da mu od lica nije
skoro nita ni ostalo. Rekli su da je pluto u vodi na leima. Izvukli ga iz vode i
pokopali na obali. Al ja nisam dugo imo mira jerbo mi je neto palo na pamet.
Dobro sam znao da mukarac koji se utopi ne pluta poleuke, neg potrbuke.
Po tom sam znao da to nije bio aa nego neka enska preruena u mukarca. I
tako opet nisam imo mira. Rauno sam da e se stari opet jednog dana pojavit,
koliko god ja elio da se to ne dogodi.
Oko mjesec dana igrali smo se razbojnika, i to mi je isprva bilo zgodno, a onda
mi se vie nije dalo. Ni drugim se dekima nije vie igralo.
Nismo nikog opljakali, niti smo kog ubili, samo smo sve to zamiljali. Ispadali
smo iz ume i navaljivali na svinjare i piljarice koje su u kolima vozile povre
na pijacu, al nikad nikog nismo zarobili. Tom Sawyer nazivo je svinje zlatnim
polugama, a repu i ostalo povre draguljima, pa smo odlazili u pilju i
hvalili se na sva usta ta smo sve napravili i koliko smo ljudi pobili i oigosali.
Al ja nisam u svem tom vidio nikake fajde.
''Pa, ko god protrlja tu lampu ili prsten. Oni pripadaju onome ko protrlja lampu
ili prsten, i moraju radit sve to im on naredi. Ako im naredi da podignu palau
dugaku etrdeset milja, od samih dijamanata, i da je napune vakom ili im
god oe, i da mu dovedu carsku ker iz Kine za enu, oni to moraju izvrit, i to
prije nego to svane jutro. Pa i vie od toga, moraju premjetat tu palau na
koje im god mjesto kae, kopa?''
''E pa,''reknem,''ja mislim da su ti duhovi budale, da im para nema kad ne
zadre tu palau za sebe, mjesto da se dadu tako vu za nos. Osim toga, da sam
ja na njihovom mjestu, prije bi dao da me vrag odnese nego to bi ostavio svoj
poso i doo onome samo zato to je protrljo neku staru plehnatu lampu.''
''Kako moe tako govorit, Huck Finn! Pa, moro bi do, oe,nee, kad je on
protrlja.''
''A visok ko drvo i velik ko crkva? Pa, dobro, onda, doo bi, al bi bome natjero
tog ovu da se popne na najvie drvo u tom kraju.''
''K vragu, Huck Finn, s tobom zbilja ne vrijedi raspravljat. Sve mi se ini da ti
nita pod bogom ne zna, ba si pravi pravcati mamlaz. ''
Razmiljao sam o svem ovom dva, tri dana i odluio da se sam uvjerim je l to
istina. Nao sam neku staru lampu i gvozdeni prsten i oo u umu, i trljo i trljo
sve dok se nisam uznojio ko Indijanac, raunajui kako u podi palau i
prodat ju, al nita od toga, nikaki se duhovi nisu pojavili. Tad sam uvidio da je
to sve skupa jo jedna od lai Tom Sawyera.
Moebit on stvarno vjeruje u te Arabe i slonove, al ja imam o tom svoje
miljenje. Sve mi to malo previe mirii na vjeronaunu kolu.
etvrto poglavlje
Meutim su prola tri, etri mjeseca i bila je ve stisla zima. Skoro sam sve
vrijeme io u kolu i nauio sricat slova i itat, pa i pisat pomalo, i jedanput
jedan, sve do est puta sedam je trideset pet, mislim da vie od toga ne bi
nauio ni kad bi ne znam kako dugo ivio. Ionako ne drim nita do rauna.
Isprva mi je kola bila mrska, al malo, pomalo sam se naviko, tako da sam ju
nekako trpio. Kad god bi mi dozlogrdila preko svake mjere, markiro sam, a
batine koje bi sutradan dobio dobro bi mi dole i osvjeile me. I tako, im sam
dulje io u kolu, bilo mi je sve lake. Nekako sam se sviko i na udoviine
muice i nisu me vie toliko smetale. Bila mi je dodue muka ivit u kui, i
Kad sam te noi upalio svijeu i unio u svoju sobu, u njoj je sjedio, glavom i
bradom, moj aa!
Peto poglavlje
Zatvorio sam vrata za sobom. Kad se okrenem, a on sjedi preda mnom.
Oduvijek sam ga se bojo jerbo me tuko ko vola u kupusu. Uinilo mi se da sam
se i sad uplaio, al sam zaas uvidio da sam se prevario. Naime, u prvi mah ko
da me, tono rije, grom oinuo, dah mi se presjeko, kad je tako banuo, al brzo
iza toga proe me taj prvi strah. Bilo mu je oko pedeset godina, i to se vidilo na
njem. Kosa mu bila dugaka, raupana i masna, padala mu preko lica tako da
su mu se oi krijesile ko iza vrijea. Bila mu je skroz crna, ni jedne sijede, ba
ko i dugaka, upava brada. Ono malo lica to mu se vidilo bilo je bezbojno,
bilo je zapravo bijelo al ne ko u drugih ljudi, nego bijelo da ti se smui, da se
najei, bijelo ko kreketua, ko riblji trbuh. A odijelo, sve sami dronjci. Jednu je
nogu prebacio preko druge, cipela mu na gornjoj nozi zjapi i iz nje vire dva
prsta kojima ovda, onda mie. eir mu lei na podu, star, crn, sa irokim
obodom i s udubljenim tuljcem, nalik na poklopac. Stajo sam i gledo u njeg, a
on je sjedio na stolcu malo nagnutom unazad i gledo u mene. Odloim svijeu
na stol i primijetim da je prozor otvoren, znai da se preko upe uvuko u sobu.
Sve me mjerka pogledom od glave do pete, pa e najposlije:
''Pazi ga kako se upicanio. Misli da si ne znam kaka sila, jelda?''
''Moda jesam, a moda nisam ,''reknem.
''ta mi se sad tu pri,''rekne on.''Neto si mi jako digo nos otkako te nisam
vidio. Ali, spustiu ti ga ja prije nego to odem. I uen si, kau, zna itat i pisat.
I sad misli da si bolji od oca samo zato to on to ne zna, jelda? Izbiu ja to ve
tebi iz glave. Ko ti je reko da se petlja u take visokoparne budalatine, a? Ko ti
je reko da se tim bavi?''
''Udovica. Udovica mi je rekla.''
''Udovica, a? A ko je toj udovici reko da zabada nos u neto to se nje ne tie?''
''Nikad joj niko nije reko.''
''E, nauiu ja nju kud da zabada nos.I pazi vamo,da si ostavio tu kolu, uje li?
Nauiu ja pameti te ljude koji ue dijete da se pravi vano pred roenim ocem
i da se pretvara, da je bolje od njega. Da mi vie nisi ni prismrdio u tu kolu,
uje l ti mene? Mater ti nije znala ni itat ni pisat sve do svoje smrti. Niti ko
drugi u naoj familiji, sve do svoje smrti. Pa ni ja ne znam, a sad si se ti nao da
se tu kooperi.Ja nisam ovjek koji e to trpit, da zna! Ajde da te ujem kako
ita.''
koji nije poznavo moga starog, pa je reko da se sud ne smije paat u obiteljske
stvari i razdvajat lanove familije, osim u krajnjem sluaju, i da on rae ne bi
rastavljo dijete od ae. I tako su sudac Thatcher i udovica morae odustat od
svog nauma.Stari se tom toliko obradovao da nije mogo k sebi do. Reko je da
u bit plav ko ljiva od batina ako mu ne pribavim para.
Uzajmio sam od suca.Thatchera tri dolara i dao ih ai, a on se napio pa je
galamio, psovo i tjero kera po cijelom mjestu, i io okolo s nekom plehnatom
tavom, skoro do polnoi. Onda su ga uapsili i sutradan izveli pred sud i osudili
na nedjelju dana zatvora. Al je reko da je on sasma zadovoljan, i da je on gazda
svom sinu, i da e mali jo vidit svog boga.
Kad je izao iz zatvora, novi sudac je reko da e napravit od njega ovjeka, pa
ga je odveo k sebi kui, obuko ga od glave do pete, zadro ga da s njegovoim
familijom dorukuje, rua i veera i bio s njim dobar da ne moe bit bolji.
Poslije veere govorio mu je o trezvenosti i slinim stvarima dok se stari moj
nije rasplako i reko kako je bio budala, i kako je protratio svoj ivot, kako e
sad okrenut novi list i bit ovjek koga se niko vie nee stidit, i kako se nada da
e mu sudac pomo i da ga nee prezret. Sudac rekne da bi ga najrae zagrlio,
pa se i on rasplae, a za njim i njegova ena. aa rekne kako njega niko nikad
nije razumio, a sudac e nato da mu vjeruje. Stari rekne kako je ovjeku koji je
propo potrebno saaljenje, a sudac potvrdi da je to istina, pa su se opet
rasplakali. A kad je dolo vrijeme spavanju, stari ustane, isprui ruku i rekne:
''Pogledajte svi ovu ruku, gospodo i gospoe, uzmite ju i stisnite. Ovo je bila
ruka jedne svinje, al sad vie nije, sad je to ruka ovjeka koji zapoinje nov
ivot i koji e rae umrit neg da ivi opet ko nekad. Pazite to sam vam reko,
nemojte zaboravit ove moje rijei. Ovo je sad ista ruka, stisnite ju... ne bojte
se!''
Svi su se redom rukovali s njim i svi su plakali. Sueva mu je ena ak i
poljubila ruku. Onda stari potpie zavjet, to jest metne krii na papir. Sudac
rekne da je to za njeg najvei blagdan u ivotu, il tako neto. Onda su starog
smjestili u jednu lijepu sobu, gostinsku. U neko doba noi stari je jako oednio,
sio na krov od trijema, spustio se niz stup i dao svoj novi kaput za flau brlje,
pa se opet popeo u sobu i napio ko zemlja. Nee pred jutro opet se iskro iz
sobe i, onako treten pijan, skotrljo se niz trijem, slomio lijevu ruku na dva
mjesta i umalo to se nije smrzo prije nego su ga u rano jutro nali na zemlji. A
kad su pogledali u gostinsku sobu, imali su ta i vidit.
Sucu nije bilo lako pri srcu. Reko je da bi se staroga moglo jedino pukom
natjerat da se popravi, da on bar ne zna za drugi nain.
esto poglavlje
E pa, stari je ubrzo opet bio na nogama i tjero dalje svoje, tuio je suca
Thatchera to mu ne daje one pare, a mene to se nisam ispiso iz kole. Uvatio
me par puta i izmlatio, al sam ja svejedno i dalje io u kolu, ponajee sam
uspijevo da ga izbjegnem il da mu uteknem.Ranije ba nisam volio i u kolu, al
sad sam ba io za inat ai. Parnica se otegla, reklo bi se da joj nikad nee bit
kraja, pa sam ovda,onda uzajmljivo od suca po dva,tri dolara za au, da me ne
tue. Kad god bi dobio pare, napio bi se, a kad bi se napio, napravio bi rusvaj u
mjestu, a kad god bi napravio rusvaj, dopo bi zatvora. Al to njeg nije nita
smetalo, takav mu je ivot bio po volji.
Stalno se moto oko udoviine kue, pa mu je ona najposlije rekla da e se loe
provest ako ju ne ostavi na miru. E pa, ko kae da nije bio lud! Reko je da e on
svima pokazat ko je gazda Huck Finnu. I tako je jednog dana u proljee vrebo
na mene, i uvrebo me, i odveo u amcu oko tri milje uz rijeku, prebacio me
preko, na obalu drave Illinois, e je bilo umovito i nije bilo kua, samo jedna
stara brvnara na mjestu e je bila toliko gusta uma da ju niko ne bi nao ko ne
zna za nju.
Stalno me dro na oku tako da nisam imo prilike da mu umaknem. ivili smo u
toj staroj brvnari, uvijek je zakljuavo vrata i nou meto klju sebi pod glavu.
Imo je puku koju je sigurno nekom ukro, pa smo lovili i ribarili i tako se
prehranjivali. Katkad bi me zakljuo i oo u duan,kod skele, tri milje nizvodno,
e je trampio ribu i divlja za viski, donao ga kui i opijo se i dobro se
zabavljo, a mene tuko.
Udovica je nekako saznala e sam pa je poslala nekog ovjeka da me odvede k
njoj, al ga je aa otjero pukom. Nije prolo puno vremena a ja sam se sviko da
tako ivim i dopo mi se taj ivot, samo mi se batine nikako nisu dopadale. Bilo
je zgodno izleavat se tako po cijeli boji dan, puit i pecat, daleko od knjiga i
od uenja. Prolo je ve dva mjeseca, pa i vie, i odijelo mi se zamazalo i
poderalo, i nikako mi nije bilo jasno kako mi je moglo bit dobro kod udovice,
e sam se moro prat, i jest iz tanjura, i eljat se, i vazda u isto vrijeme lijegat i
ustajat, i neprestano muku muit sa knjigama, i vjeito sluat prodike stare
gospojice Watson. Nisam se vie ni tio tamo vraat. Kod udovice sam se bio
okanio psovanja, jerbo ona to nije volila, a sad sam opet psovo do mile volje,
jerbo mi aa nije branio. Kad se uzme sve u obzir, nije mi bilo loe tamo u
umi.
Al s vremenom je aa poeo malo preesto posezat za batinom, pa to vie nije
bilo lako izdurat. Bio sam plav ko ljiva. I sve je ee odlazio i zakljuavo me.
Jednom me zakljuo i nije ga bilo tri dana. Bilo mi je strano pusto. Ve sam
mislio da se utopio i da se nikad vie neu izvu iz te brvnare. Uplaio sam se.
Moro sam smislit neki nain kako da izaem. Vie puta sam pokuavo da
pobjegnem iz brvnare, al nie nije bilo izlaza. Nije bilo toliko velikog prozora
ni da se pseto provue kroz njega. Nisam mogo pobje ni kroz dimnjak jerbo je
bio preuzak. Vrata su bila od debelih i vrstih hrastovih dasaka. aa je pazio
da ne ostavi u brvnari no il ta drugo kad bi odlazio. Valjda sam stotinu puta
pretraio itavu kolibu, skoro sam ju stalno pretraivo, jerbo ionako nisam imo
drugog posla. Konano sam neto nao. Nao sam neku staru zahralu pilu bez
drke, leala je izme krovne grede i indre. Podmazo sam ju i privatio se
posla. U dnu kolibe, iza trpeze, bila je na brvnima pribijena neka stara konjska
deka, bio je to zaklon od vjetra koji je pirio kroz pukotinu i gasio svijeu.
Podvuko sam se pod stol, odigo deku i poeo pilit najdoljnje debelo brvno kako
bi napravio rupu kroz koju u se provu. E pa, bio je to vraki pipav poso, al
sam bio ve pri kraju kad zaujem iz ume ainu puku. Bre bolje uklonim
tragove svog posla, spustim deku i sakrijem pilu prije nego to je doo aa.
Nije bio dobre volje, ko i obino. Reko je da je bio u mjestu i da sve ide
naopako. Advokat mu je kazo kako misli da e dobit parnicu i pare, ako ikad
doe do suenja, al da ima raznih naina da se parnica zavlai unedogled, a
sudac Thatcher zna kako se to radi. I jo rekne kako ljudi priaju da je
pokrenuta i druga pamica da me oduzmu od njeg i predaju na brigu udovici, i
da e ona navodno ovaj put dobit tu parnicu. Ovo me prilino potrefilo jer
nisam vie tio da se vraam udovici, da me tamo opet sputaju i civiliziraju,
kako to oni zovu. Onda je stari poeo psovat, psovao je sve i svakog kog se
mogo sjetit, pa onda iznova sve redom, da bude siguran da nije kog preskoio, i
na kraju je sve zaokruio jednom jedinom zajednikom psovkom u koju je
ukljuio i povelik broj ljudi kojima nije znao imena, nazvavi ih, kad je do njih
doo, kako-se-ono-zovu, pa onda opet sve isponova.
Reko je,da bi volio vidit kako e to udovica do do mene, i da e otvoriti
etvore oi,a ako budu pokuali da mu doskoe,on zna za jedno mjesto,
est,sedam milja dalje, e me mogu trait kolko oe, al me nee na. Te su me
njegove rijei jo vie uznemirile, al samo naas jerbo sam odluio da neu
sjedit skrtenih ruku dok se njemu ukae takva prilika.
Stari mi naredi da odem do amca po stvari koje je nabavio. Bila je tu vrea od
pedeset funti kuruznog brana, tabla slanine, neto municije, demion viskija,
neka stara knjiga i dvoje novine za nabijanje puke i malo kuine. Prenesem
neto od toga, vratim se i sjednem na pramac da se odmorim. Porazmislim o
svemu i naumim da uzmem puku i nekoliko pecaljki, kad budem bjeo, i da se
sklonim u umu. Nisam se mislio zadravat na jednom mjestu nego samo i
pravo kroz cijelu zemlju, uglavnom preko noi, prehranjivat se lovom i
ribolovom i oti tako daleko da me vie ni stari ni udovica ne mogu na.
Nakanio sam da, jo iste noi prepilim ono brvno ako se aa bude opio, a
rauno sam da oe. Toliko sam se bio zanio da nisam primijetio koliko sam
tako osto dok nije stari digo dreku i upitao me jesam li zaspo il se utopio.
Kad sam sve stvari doneso u kolibu, bio je ve pao mrak. Dok sam kuvo veeru,
stari je potego dva,tri dobra gutljaja i pomalo se zagrijo pa je opet poeo svata
lupetat. Bio se napio u mjestu i svu no proleo u jarku, bilo ga je strano i
pogledat. ovjek bi pomislio da je Adam, tako je bio blatnjav. Kad god bi mu
pie udarilo u glavu, skoro bi se svagda okomio na vlast. Ovaj put je ovako
govorio:
''I to se zove vlast! Ama, ajde reci kaka je to vlast. Kakav je to zakon po kom se
ocu moe oduzet sin, roeni sin koga je on uz velike muke, brige i trokove
podigo na noge. Da, ba kad je ovjek konano doeko da mu sin stane na noge,
da se osposobi za rad i da moe radit za njega i da ovjek moe malo danut
duom, eto ti zakona koji mu ga otimije. I to oni zovu vlast! Al ni to jo nije sve.
Zakon ide na ruku onom starom sucu Thatcheru i pomae mu da mi otme ono
to meni pripada. Eto ta radi zakon. Zakon tjera ovjeka s kapitalom od est
iljada dolara, pa i vie, u ovaku jednu staru bajtu da u njoj ivi i da oda u
odijelu koje nije ni za svinje i to oni zovu vlast! Pod takom vlau ovjek nikako
ne moe do do svojih prava. Katkad mi bome doe da odem iz ove zemlje
jedno zauvijek. Tako sam im i reko, skreso sam to starom Thatcheru u brk. Svi
su me uli i mogu potvrdit ta sam reko. Za dva bi centa, reko, ostavio ovu
prokletu zemlju i nikad vie ne bi ni primiriso u nju. Uprav sam im tako reko.
Evo, pogledajte mi eir, reko, ako se ovo moe nazvat eir, gore mi glava viri
a dole obod pada do ispod brade, kakav je to vraji eir, prije bi se reklo da mi
je glava u sulunaru. Pogledajte ga samo, reko, zar je to eir dostojan mene,
dostojan jednog od najbogatijih ljudi u ovom mjestu, samo kad bi doo do
svojih prava?
E, da, krasna je to vlast, zbilja krasna! Sluaj samo ovo. Bio tamo jedan crnja
slobodnjak iz Ohia, mulat, skorom bijel ko bijelac. Nosi najbjelju koulju koju si
moe zamislit, i najsjajniji eir, u cjelom mjestu ne na ovjeka tako lijepo
obuena, a nosi i zlatni sat na lancu, i tap sa srebrnim drkom,ba ko najvea
buda u dravi. I ta misli? Kau da je profesor na nekom koledu i da znade
sve mogue jezike, da svata znade. I to jo nije ono najgore. Kau da tamo kod
kue ima i pravo glasa. E, tu mi je prekipilo. Kud srlja ova zemlja, pitam se ja.
Ba je bio dan izbora pa sam se spremo da odem na glasanje, ako ne budem
previe pjan, al kad sam uo da u ovoj zemlji ima jedna drava u kojoj taj crnja
ima pravo glasa, digo sam ruke od svega. Reko sam da vie nikad neu glasat.
Upravo sam tako reko, svi su me mogli ut, ova zemlja moe i propast to se
mene tie, al ja vie glasat neu dok sam iv. Da si samo vidio tog crnju kako se
dri,ne bi se taj makno meni s puta da ga nisam odgurno. Pitam ja njih zato
tog crnju ne odvedu na drabu i prodaju? To bi tio da znam. I ta misli, ta su
Sedmo poglavlje
''Di se! ta ti je to?''
Otvorim oi i pogledam oko sebe ne bi l razabro e sam.Bilo se ve razdanilo, a
ja sam jo spavo ko zaklan. aa stoji iznad mene, nekako kisel, vidim da mu je
muka. Pita me:
''ta e s tom pukom?''
Vidi se da nema pojma ta je sve radio, te mu velim:
''Neko je tio da unie, pa sam se spremio da ga doekam.''
''A zato nisi mene probudio?''
''Pa budio sam te, al me nisi uo, nisam te mogo ni pomaknut.''
''No, dobro, dobro. Nemoj mi sad tu blebetat itav dan, rae izai da vidi je l
se uvatila koja riba za frutuk. Evo mene odma za tobom. Otkljua mi vrata, a ja
bre, bolje poem uz rijeku. Primijetim kako po rijeci pluta polomljeno granje,
iverje i komadi kore. Po tom sam znao da je rijeka poela nadolazit. Pomislim
Nisam asio ni asa. U iduem trenu pustim se niz struju, tiho al brzo, u sjeni
obale. Plovio sam tako oko dvije i pol milje, a onda sam veslo jo oko frtalj
milje prama sredini rijeke jerbo sam se pribliavo pristanitu za skelu, pa su
me ljudi mogli opazit i zazvat. Nao sam se me drvljem to ga je nosila voda,
pa sam lego na dno amca i pustio da me voda nosi. Tako sam leo i lijepo se
odmaro pue lulu i gledaju u nebo na kojem nije bilo ni oblaka. Nebo uvijek
izgleda tako duboko kad lei poleuke na mjeseini, nisam to do tada znao. I
koliko se samo daleko uju glasovi na vodi u takoj noi! uo sam ljude kako
razgovaraju na pristanitu. uo sam i ta razgovaraju, razumio sam svaku rije.
Jedan je ovjek reko kako su sad dani sve dulji a noi sve krae. Na to e drugi
kako njemu ova no ne izgleda ba tako kratka, pa se obojica nasmiju, i on
ponovi te rijei pa se opet nasmiju, a onda probude treeg ovjeka i reknu mu
to isto i nasmiju se, al se ovaj ne nasmije, nego samo neto masno opsuje i
rekne nek ga ostave na miru. Onaj prvi rekne kako to mora ispriat svojoj
staroj,njoj e se to dopast, iako to nije nita spram svega onoga to je on nekad
znao izvalit. uo sam kako jedan ovjek kae da e skoro tri sata, i kako se
nada da e valjda ve jedno svanut. Poslije toga se razgovor sve vie i vie
udaljavo pa vie nisam mogo razumjet ta govore, al sam jo uo amor i od
vremena do vremena smijeh, koji ko da je dopiro iz velike daljine.
Ve sam bio proo skelu. Pridignem se i ugledam pred sobom, na oko dvije i
pol milje, Jacksonov otok, obrasto gustom umom, kako se die iz sredine
rijeke, golem, taman i masivan, ko kakva neosvijetljena laa. Od prednjeg
spruda nije bilo ni traga ,bio je sav pod vodom.
Nije mi trebalo puno vremena da stignem do njeg. Struja je bila tako jaka da
sam pored rta proletio ko strijela, a onda sam zao u mrtvaju i pristo na strani
okrenutoj lllinoisu. Pritjeram amac u duboku uvalu za koju sam otprije znao,
moradnem razgrnut vrbovo granje da mogu pro, a kad sam privezo amac,
niko ga vie izvana nije mogo primijetit. Izaem na obalu i sjednem na kladu
na samom vrhu otoka, pa se zagledam u veliku rijeku i u crno drvlje to po njoj
plovi i u gradi tri milje dalje, u kome mirkaju tri,etri svjetla. Ogromna splav
natovarena drvenom graom, oko jedne milje uzvodno, plovila je prama meni,
s fenjerom u sredini. Gledo sam ju kako klizi niz struju, a kad je ve bila skoro
naspram mene, zaujem kako neki ovjek vikne:
''Ej ti, na krmi! Skrei otro udesno! ''
uo sam te rijei tako jasno ko da ovjek stoji kraj mene.
Uto se na nebu pojavi sivkasta pruga, pa zaem dublje u umu i legnem da
prije frutuka malko odspavam.
Osmo poglavlje
mrak pado na rijeku. Al jo malo pa se iznad vrika drvea pojavi blijeda pruga,
po kojoj sam znao da svanjiva. Onda uzmem puku i oprezno poem prema
onom mjestu e sam bio naio na vatru, zastajkuju svako malo da oslunem.
Al nekako nisam imo sree, nikako da pronaem to mjesto. Ipak, nakon nekog
vremena primijetim, borme, izmeu drvea vatru.Poem prema njoj, oprezno i
polako. Malo,pomalo pribliim se toliko vatri da vidim kako na zemlji lei neki
ovjek. Podiu me marci. ovjeku je glava bila omotana pokrivaem i samo
to mu nije leala u vatri. uim ja tako iza nekog grma, oko dva metra od
njega, i netremice ga gledam. Polako se danilo. Domalo onaj zijevne, protegne
se i zbaci sa sebe pokriva,kad tamo, bio je to Jim gospojice Watson! Moete si
mislit koliko sam se obradovo.Pozdravim ga:
''Zdravo, Jime! '' i izaem na istinu.
On poskoi i iskolai oi na mene. Onda padne na koljena, sklopi ruke i obrati
mi se:
''Ne diraj me, ako boga zna! Ja nisam nigda nit naao uinijo duovima! Uvijek
sam volio pokojnike i inijo za njija sve to sam mogo. Odi ti lijepo nazad u
rijeku, e ti je i mjesto, i nemoj da ta naudi Jimu, koj ti je uvijek bijo prijan.''
Dabome, nije mi trebalo puno vremena da ga uvjerim da nisam mrtav. Bilo mi
je strano drago to vidim Jima. Sad vie nisam bio sam. Reknem mu da se ne
bojim da e on nekom kazat e sam. Dugo sam mu svata prio a on je samo
sjedio na zemlji i gledo me, nije ni rijei progovorio. Najposlije mu reknem:
''Ve se uvelike razdanilo. Ajde da dorukujemo. Naloi poteno tu vatru.''
''Kakva fajda loit vatru, da na njoj kuva same jagode i slino zelenje? Al ti
ima puku, jelda? Onda mo do i do neeg boljeg od jagoda.''
''Jagode i slino zelenje?''reknem. ''Zar samo od toga ivi?''
''Kad nijesam mogo do do nieg drugog ,''rekne on.
''Pa dobro, Jime, koliko si ve dugo na otoku?''
''Doo sam odma prve noi iza tvoje smrti.''
''I odonda si,ovdje?''
''Pa da.''
''I nita drugo nisi jeo do tih trica?''
''Jok, gospodne moj, nit drugo.''
''Pa onda skapava od gladi, jelda?''
''Mislim da b mogo pojest itavog konja. Bog i borme. A kolko s ti na otoku?''
''Od one noi kad sam ubijen.''
''Ma nemoj! Pa od eg s ti ivijo? Al u tebe j puka. E pa da, u tebe j puka. To j
dobro. Ajd ti sad njeto ubi, a ja naloit vatru.''
I tako obadvojica odemo do mog amca i, dok je on loio vatru na travnatom
proplanku, ja donesem brano,i slaninu, i kafu, i lonac, i tavu, i eer, i plehnate
Proleo sam ti tamo pod strugotinama cijeli boji dan.Bijo sam gladan al se
nijesam nit bojo, jer sam znavo da stara gospojica i udovca odmak potljam
doruka krenit na crkveni zbor i da jih nee bit itav dan, a one znadu da ja
eram blago rano u zoru pa me nee trait nit e primijetit da me nema sve do
naveer. Ni ostala posluga nee nit primijetit jerbo e se i oni razi svaki na
svoju stranu im nema starih gazdarica kod kue.
E, kad je pao mrak, a ja ti lijepo krenem po cesti uz rijeku i idem tako jedno
dvije milje, ako ne i vie, sve dok ne proem i zadnje kue. Ve sam bijo smislio
ta u i kako u. Zna, ako bjeim pjeke, uvatie me ukci, a ako zdipim amac
da se prebacim prijeko, vidie, zna, da nema amca, pa e odmak znat e sam
se iskrco na drugoj obali i e e mi u u trag. Pa sam vako reko sam sebi, splav
je ono ta meni treba, iza nje nee ostat nikaki trag.
Kad, vidim ja kako dolazi njeko svjetlo iza okuke, pa ti skoim u vodu, uvatim
se za njeki trupac i preplivam ti skoro pola rijeke, doplivam me drvlje to ga
voda nosi, a sve drim nisko glavu i reko bi da plivam protiv struje dok ne
naie splav. Onda ti ja otplivam do kraja splavi i uvatim se za nju. Domalo se
naoblailo i skorom sasma smrklo, pa ti se ja lijepo popnem i legnem na daske.
Ljudi se svi iskupili daleko u sredini, oko fenjera. Rijeka je nadolazila i struja je
bila jaka, pa sam rauno da nee oko etr sata izjutra bit jedno dvajst pet
milja nizvodno, pa da opet skoit u vodu malo prije neg svane, i da u isplivat
na obalu i dovatit se ume na ilinojskoj strani.
Al nijesam imo sree. Kad smo ve bili proli kraj gornjeg vrha otoka, njeki
ojek poe prama men sa fenjerom u ruci. Vidio sam da nemam ta ekat, pa
klisnem u vodu i zaplivam spram otoka. Mislijo sam si, da u mo isplivat e
god ou, al vraga,bila je prestrma obala. Doo sam tako skoro do samog kraja
otoka dok nisam nao zgodno mjesto. Zaem u umu i zareknem se da se neu
vie tako zezat sa splavima kad na njima odaju s fenjerom vamo,tamo. Imo sam
sa sobom u krljaku lulu i njeto malo krde i ibice, koje se nijesu smoile, pa
mi i nije bilo tako loe.
Abolicionist pristaa drutveno-politikog pokreta za ukidanje ropstva, osobito u SAD-u u prvoj polovici
XIX st. (Op. prev.)
''I za sve to vrijeme nisi okusio ni mesa ni kruva? A to nisi uvatio koju
kornjau?''
''A kako da ju uvatim? Ne mo joj se prikrast i zgrabit ju, a ta joj mo
kamenom? I ta mo po noi? A po danu se nijesam smijo pokazivat na obali.''
''Da, ima pravo. Dabome da si se sve vrijeme moro drat ume. A jesi l uo
kako pucaju iz topa?''
''Kako da ne. Znavo sam da to tebe trae. Vidijo sam ja njija kad su ovuda
prolazli, gledo sam ja njija iz grmlja.''
Doleti nekoliko mladih tica, letile su po korak,dva pa bi opet stale. Jim rekne da
je to znak da e bit kie. Tako i mladi pilii lete pred kiu, pa misli da e isto
tako bit i sa mladim ticama. Tio sam da ulovim koju od njih, al mi Jim nije dao.
Rekne da to donaa smrt. Tako je i njegov otac jedno leo teko bolestan i
neko je od njih ulovio jednu ticu, pa im je baka rekla da e im otac umrt, i
stvarno je umro.
I jo je Jim reko da ne smije brojit stvari koje e kuvat za ruak, jer to isto
donaa nesreu. Isto tako ne valja istresat stolnjak poslije sunevog zalaska. I
jo je reko, ako ovjek ima konicu pa umre, onda se to mora javit elama prije
nego to sutradan izae sunce, jerbo e inae sve ele malaksat, prestat radit i
pocrkat. Reko je i da ele ne bodu glupane, al ja u to ne vjerujem jerbo sam se
vieput uvjerio da meni nee nita. Poneto sam od ovoga bio ve i ranije uo,
al ne ba sve. Jim je poznavo svakojake znake. Reko je da ih skoro sve pozna.
Reko sam mu kako se meni ini da svi znaci pod milim bogom najavljuju neku
nesreu,pa sam ga pito nema li i znakova koji najavljuju sreu. On mi odgovori:
''Ima jih al jako malo, i nikom ne koriste. A to e ti da znade kad e do srea?
Da je se uva? ''I nadoda:
''Ako imade dlakave ruke i rutava prsa, to ti je znak da bit bogat. E pa, od
takog znaka jo imade neke fajde zato jerbo na to treba obino dugo ekat.
Vidi, mora recmo prvo bit dugo vremena siromak pa mo klonut duhom i
ubit se kad ne bi po tom znaku znavo da se malo,pomalo ipak obogatit.''
''A ima li ti, Jime, dlakave ruke i rutava prsa?''
''to me pita? Zar ne vidi da imadem?''
''A jesi l bogat?''
''Nijesam al sam jedamput bio bogat, i opet u bit. Jedno sam imo etrnajst
dolara, al sam pekuliro i sve izgubijo.''
''Kako si to, Jime, pekuliro?''
''Pa, prvo sam trgovo blagom.''
''Kakim blagom?''
''Pa ivim blagom. Stokom, zna. Uloio sam deset dolara u jednu kravu. Al vie
bome neu reskirat svoje pare na blago. Krava mi je krepala na rukama.''
''I tako si izgubio svojih deset dolara?''
''Ne, nijesam ih sve izgubio. Izgubio sam okruglo samo devet dolara. Prodo
sam kou i loj za dolar i deset centi.''
''I ostalo ti je jo pet dolara i deset centi. Jesi l i dalje pekuliro?''
''Jesam. Znade li onog crnju to imade jednu nogu, onog od starog gospodina
Bradisha? E pa, taj ti je osnovo banku i reko da e svaki ko uloi dolar dobit na
kraju godine jo etr dolara. E pa, sve su mu crnje dale svoje pare, samo to
nijesu puno imali. Ja sam jedini imo puno para, pa sam traio za dolar vie od
etr dolara, i reko sam, ako ne dobijem vie, da u sam osnovat svoju banku. I
dabome, taj crnja nije eo da mu ja kvarim poso, reko je da tu nema posla za
dvije banke, i da ako ja uloim kod njega svojih pet dolara, da e mi on isplatit
trijest pet dolara na kraju godine.
I ja pristanem. I sjetim se da tih trijest pet dolara uloim smjesta u njeto, da
mi ne stoje badave. Nao se tu jedan cmja po imenu Bob koji je uvatio jednu
velku splav, a njegov gazda nije za to znao, pa sam kupijo od njega tu splav i
reko mu nek uzme onih trijest pet dolara kad doe kraj godine, al je njeko te
iste noi ukro splav, a onaj crnja sa jednom nogom ree sjutradan da je banka
propala. I tako niko od nas nije vie vidijo svoje pare.''
''A ta si, Jime, uradio sa onih deset centi?''
''E pa, mislijo sam jih potroit, al sam usnio jedan san, i u snu mi je reeno da ih
dadnem crnji koji se zove Balam, li ko to ga krae zovu, Balamov magarac, to
ti je jedan od onih tikvana, zna. Kau da je sretne ruke, al zato ja nisam sretne
ruke. U snu mi je reeno da dadnem Balamu deset centi da jih uloi pa da u
dobro zaradit. I tako Balam uzme moje pare, a kad je bijo u crkvi, uo je popa
kako kae da svaki onaj ko sirotinji daje pozajmljuje Bogu, i da e mu novac bit
stostruko vraen. I tako Balam udijeli mojih deset centi sirotinji i stane ekat
da vidi ta e bit od toga.
''I ta je, Jime, bilo od toga?''
''Nikad nita. Ja nikako nisam vie mogo izvu te pare, a ni Balam. Neu vie
nikom pozajmljivat pare ako ne dobijem kako jamstvo. I jo pop kae da e ti
sve bit vraeno stostruko! Kad bi mogo samo svojih deset centi dobit nazad,
bio bi sretan, puna aka brade.''
''Kako bilo da bilo, Jime, sve je to u redu jerbo e opet kad tad bit bogat.''
''Da, a kad se pravo uzme, bogat sam i sad. Imadem sebe, a ja ti vrijedim osam
stotina dolara. Samo da su mi te pare, ne b mi trebalo nita vie.''
Deveto poglavlje
Tio sam da razgledam jedno mjesto u samoj sredim otoka na koje sam bio
naio kad sam istraivo otok. I tako poemo i domalo stignemo do njeg, jerbo
je otok bio svega tri milje dugaak i frtalj milje irok.
To je dosta strma uzviica il breuljak, oko petnajst metara visok. Jedva smo se
nekako uspentrali do vrha jerbo su obronci strmi, a grmlje jako gusto.
alabazali smo i verali se po njem, dok nismo na kraju otkrili poveliku pilju u
stijeni skoro ispod samog vrha, na onoj strani to gleda na Illinois. pilja je bila
velika ko dvije,tri sobe zajedno, i Jim se ak mogo i uspravit u njoj. Unutri je
bilo fino ladno. Jim je bio za to da tu odma sklonimo nae stvari, al ja sam reko
da se ne bi isplatilo da se svaki as pentramo i silazimo.
Jim rekne da kad bi sakrili amac na neko zgodno mjesto i kad bi nam stvari
bile u pilji, da bi se mogli sklonit u nju im neko doe na otok, i da nas nikad
ne bi pronali bez pasa. Osim toga, rekne, one su male tice najavile kiu, a ja
valjda neu da nam stvari pokisnu?I tako se vratimo, sjednemo u amac,
doveslamo do ispod pilje i prenesemo u nju sve nae stvari. Onda naemo u
blizini, u vrbiku, zgodno mjesto za amac i tu ga sakrijemo. Poskidamo
nekoliko riba s udica i ponovo bacimo udice u vodu, pa se pomemo spremat
za ruak.Ulaz u pilju bio je toliko irok da bi kroz njeg i bava mogla pro, a s
jedne strane bilo je tlo malo izdignuto i ravno tako da se tu fino mogla naloit
vatra, pa je i naloimo i spravimo ruak.
Po podu prostremo deke mjesto tepiha i lijepo poruamo. Sve ostale stvari
razmjestimo u dnu pilje, da nam budu pri ruci. Domalo se nebo naoblai,
pome grmit i sijevat, tice su daklem dobro pogodile. Za koji as izlije se kia
ko iz kabla. Nikad nisam vidio taki vjetar, bila je to prava pravcata ljetna oluja.
Tako se smrklo da je vani postalo sve nekako zagasitomodro, i divno, a kia je
ibala u toliko gustim mlazevima da je drvee u blizini bilo sve nekako mutno, i
kanda obavijeno pauinom, ter se pod naletom vjetra drvee savilo do zemlje i
otkrilo blijedu doljnju stranu lia, pa se od snanog vihora granje zavitlalo ko
da je pomahnitalo, a onda, ba kad je vani bilo najmodrije i najcrnje, fiju, sine
svjetlo ko sunce tako da si mogo vidit vrike drvea kako se povijaju tamo
daleko u oluji, stotine koraka dalje nego to se do tada vidilo, i za tili as
zavlada opet mrak ko u rogu i pukne grom sa strahovitim treskom pa se
pome valjat, tutnjat i tropotat niz nebo prema doljnjem kraju svijeta, ko kad
se prazne bave kotrljaju niz skaline, niz dugake skaline na kojima, znate,
silno poskakuju.
''Ala je ovo fino, Jime ,''reknem. ''Ne bi sad tio bit nie drue. Dodaj mi jo
jedan dobar komad ribe i malo vrue proje.''
''E pa, ne b vala bijo ovdikarce da nije bilo starog Jima, ve bi bijo tamo dole u
umi bez ruka, i skroz,naskroz mokar, bome bi, diko. Znadu pilii kad e kia,
a znadu vala i tice, mali moj.''
Jedno deset,dvanajst dana rijeka je stalno nadolazila dok se na kraju nije izlila
iz korita. Na nekim je mjestima na otoku voda bila preko metar duboka, a isto
tako i na obali Illinoisa.Na toj strani prostirala se nekoliko milja u irinu, doim
je spram Missourija osto isti razmak, pola milje jerbo je tu obala visoka i
stjenovita.
Po danu smo krstarili amcem po itavom otoku. Duboko u umi bilo je ladno i
sjenovito, ak i kad je bila najjaa pripeka. Vrludali smo izmeu drvea, a
ponee je divlja loza bila toliko gusta da smo se morali vraat i trait drugi put.
Na svakom starom sruenom stablu bilo je zeeva i zmija i slinih stvorova, a
kad je otok bio ve dan,dva pod vodom, gladne ivotinje postale su toliko
pitome da si mogo do do njih amcem i vatat ih rukama ako si tio, sve osim
zmija i kornjaa koje bi odma klisnule u vodu. Breuljak na kom je bila naa
pilja bio je pun tih zvjerki. Mogli smo ih lako pripitomit da smo ba tjeli.
Jedne smo noi uvatili komad splavi za prevoz drvene grae, devet lijepih
borovih dasaka. Splav je bila etri metra iroka i pet, est metara dugaka, a
povrina joj je bila petnajstak centimetara iznad vode, pravi drveni pod. Koji
put smo po danu vidili i pilanske trupce kako plove niz rijeku, al ih nismo dirali
jer se preko dana nismo tjeli pokazivat.
Jedne druge noi, pred samu zoru, kad smo bili na gornjem kraju otoka,
doplovila je do nas sa zapadne strane itava jedna drvenjara. Bila je katnica i
sva nagnuta na jednu stranu. Doveslali smo do nje i uli u nju, popeli se kroz
prozor na katu. Al bilo je jo odvie mrano da se ta vidi, pa smo privezali
amac za nju i sjeli u njeg da priekamo da se razdani.
Jo prije nego to smo stigli do kraja otoka, poelo se danit. Tad zavirimo kroz
prozor. Ugledamo krevet, stol i dva stara stolca i puno svakojakih stvari
razbacanih po podu, a na zidu je visila neka roba. U najdaljem oku lealo je
neto nalik na ovjeka. Jim vikne:
''Ej, ti!''
Al se onaj ni ne pomakne. Onda se i ja proderem, a Jim mi rekne:
''Taj borme ne spava neg je mrtav. Ti ekaj voi, a ja idem da vidim.''
On ue, sagne se i pogleda pa mi dobaci:
''Mrtav je. Jes, borami, mrtav i gol. Ubijen s lea. Reko bi da je ve dva,tri dana
mrtav. Odi, Huck, al mu ne gledi u lice,to ti je uas jedan! ''
Nisam ga ni pogledo. Jim je bacio na njeg neke stare krpe, al nije trebo jerbo ga
ja nisam ni tio pogledat. Po podu su leale razbacane hrpe starih masnih
karata,i stare flae od viskija, i dvije maske od cmog platna, a posvuda po
zidovima bile su nevjeto naarane ugljenom kojekake rijei i slike. Na zidu su
visile i dvije prljave cicane oprave, i enska kapa, i nekoliko komada enskog
vea, i neto muke odjee.
Na podu je leo i stari, uflekani djeji slamnati klobuk, pa sam i njeg uzeo. Bila
je tu i flaica u kojoj je nekad bilo mlijeko, zaepljena krpom da dijete moe
sisat. Uzeli bi i tu flaicu, al je bila napukla. Bila je tu i neka rasklimana stara
krinja, i neki stari kofer od netavljene koe na kom su arke bile polomljene.
Zjapili su irom otvoreni, al u njima nije bilo nieg iole vrijednog. Po tom kako
su sve te stvari bile razbacane, zakljuili smo da su ih ljudi ostavili u urbi i da
nisu imali vremena da ponesu sa sobom vei dio svoje imovine.
Uzeli smo i jedan stari plehnati fenjer, i mesarski no bez drka, i novi novcati
depni no za koji bi platio frtalj dolara u duanu, i puno lojanica, i plehnati
svijenjak,i tikvu,i plehnatu oljicu,neki bijedni stari jorgan,i torbicu za pletivo
s iglama i penadlama,voskom,pucetima, koncem i slinim stvaricama, i
sikiricu i nekoliko avala, i povraz debel ko moj mali prst, a na njem nekoliko
ogromnih udica, i smotak jelenske koe, i konatu pseu ogrlicu, i potkovu, i
nekoliko flaki lijeka na kojima nije nita pisalo, a kad smo ve odlazili, ja sam
nao i prilino dobru eagiju, a Jim neko ofucano staro gudalo i neiju drvenu
nogu. Remenje je na njoj bilo potrgano, al inae je bila jo sasma dobra noga,
samo to je meni bila predugaka, a Jimu prekratka, a nikako nismo mogli na
drugu, iako smo ju posvuda traili.
I tako smo, sve u svemu, imali dobar ulov. Kad smo se spremili da krenemo
nazad, bili smo ve oko frtalj milje daleko od otoka i bio je bijeli dan, pa sam
reko Jimu nek legne na dno amca i nek se pokrije jorganom, jerbo da je osto
sjedit, ljudi bi ve izdaleka vidili da je cmuga. Odveslo sam preko, do obale
Illinoisa, a dotle me voda zanijela skorom pola milje. Zatim sam polagano veslo
uz obalu po mrtvaji, bez ikakih nezgoda, nikog nisam nie sreo. Sretno smo
stigli kui.
Deseto poglavlje
Poslije frutuka tio sam razgovarat sa Jimom o onom mrtvacu i o tom kako je
ubijen, al Jim nije tio. Reko je da bi nam to doneslo nesreu, a osim toga, reko je
da bi nas jo mogo proganjat, da se ovjek koji nije pokopan lake povampiri
nego ovjek koji je saranjen i mirno lei u zemlji. To mi je izgledalo dosta
razumno, pa nisam vie reko ni rijei, al nisam mogo da ne razmiljam o tome i
da se ne pitam ko ga je ubio, i zato.
Pretraili smo svu onu robu koju smo ponijeli sa sobom, i u podstavi jednog
starog mantla,nali osam dolara u srebru. Jim rekne da su ljudi iz te kue
sigurno ukrali taj mantl, jerbo da su znali da su u njem pare, ne bi ih valjda
ostavili. Reknem da su moda i tog ovjeka ubili, al Jim nije tio da o tome pria.
Onda u ja Jimu:
''Eto, ti sad opet misli da to donaa nesreu, a ta si ono reko kad sam ja
prekjuer donio zmijsku kou koju sam nao na vrhu brijega? Reko si da
najvea nesrea pogaa svakog onog ko dirne zmijsku kou. E pa, eto ti sad te
nesree! Doepali smo se svih ovih stvari i jo nali osam dolara. Da nam je
bar, Jime, svaki dan ovaka nesrea!''
''Nita za to, diko, nita za to. Nemoj samo previe dizat nos. Doe jo to. Paz
ta ti kaem, doe jo to.''
I dolo je. U utorak smo o tom razgovarali, a u petak poslije ruka, dok smo
lekarili na travi na gornjem kraju breuljka, ponestalo nam duvana. Odem ja u
pilju po duvan i naiem tamo na egrtuu. Ubijem ju i smotam da lei ko iva
do nogu Jimovog leaja, misle kako e bit veselo kade ju Jim nae. E pa, do
veeri sam zaboravio na zmiju, i kad je Jim lijego na svoj leaj a ja pripaljivo
svjetlo, ugrize ga mujak ubijene enke koji je doplazio za njom.
Jim vrisne i skoi na noge, a prvo to smo pri svjetlu ugledali bila je otrovnica,
sklupana i spremna za jo jedan skok. Uas sam ju umlatio tapom, a Jim
dovatio tatinu flau viskija i poeo ju izlijevat u sebe.
Bio je bos i zmija ga je ugrizla za petu. A sve se to dogodilo zbog moje gluposti,
to se nisam sjetio da kad ostavi mrtvu zmiju na jednom mjestu, da uvijek
njezin parnjak doe za njom i vrzma se oko nje. Jim mi rekne nek odsijeem
zmiji glavu i bacim ju, a onda nek ju oderem i ispeem komad njezinog mesa.
Tako i uinim, a on pojede to meso i rekne da e mu to sigurno pomo. Pa mi
onda rekne nek skinem s nje egrtaljku i sveem mu je oko ruke. Mislio je da e
mu i to pomo. Onda se ja tiho izvuem i bacim obadvije zmije u grmlje, jer
nisam tio, ako ikako mogu to sprijeit, da Jim sazna da sam svemu tomu ja kriv.
Jim je potezo i potezo iz flae,onda bi pomahnito, bacako se i jauko, al kad god
bi doo k sebi, opet bi potezo iz flae. Stopalo mu je poprilino nateklo, pa i
itava noga, al malo,pomalo pie je poelo djelovat, pa sam znao da e bit sve u
redu, iako bi ja lino rae da me ugrize zmija neg tatin viski.
Jim je odleo etri dana i etri noi. Dotle je oteklina splasnula i opet je stao na
noge. Ja se zareknem da nikad vie neu dirat zmijsku kou, jerbo sam se sad
uvjerio ta se sve moe iz toga izle. Jim rekne da u mu valjda drugi put
vjerovat.I jo doda kako svakom onom ko dirne zmijsku kou prijeti taka
strana nesrea da moda ovo jo i nije kraj. I da bi on iljadu puta rae pogledo
na mlaak preko lijevog ramena nego to bi uzeo u ruke zmijsku kou. E pa,
sad sam i ja tako nekako mislio, iako sam oduvijek dro da je gledanje mlaaka
preko lijevog ramena jedna od najveih gluposti i lakoumnosti koje ovjek
moe poinit. Stari Hank Bunker je to jedamput uinio i jo se tim falio, al nije
prolo ni dvije godine,a on se napio i strovalio s tornja za lijevanje same i
raspljesko se ko palainka, tako reku, pa su ga mjesto u lijes poloili meu
dvoja talska vrata i tako ga pokopali, kau, al ja to nisam vidio. To mi je aa
prio. Al, kako bilo da bilo, to je starog snalo samo zato to je onako gledo u
mjesec, budala jedna!
I tako su prolazili dani i rijeka se opet vratila u svoje korito. Jedna od prvih
stvari koje smo uinili bila je da na jednu od onih velikih udica metnemo
oderanog zeca ko mamac i bacimo ga u vodu, pa smo ulovili soma velikog ko
ovjek, bio je skoro dva metra dugaak i oko sto kila teak. Dabome da ga
nismo mogli izvu iz vode jerbo bi nas odvuko do Illinoisa. Samo smo sjedili i
gledali kako se koprca i batrga sve dok nije crko. U elucu smo mu nali jedno
mesingano puce, okruglu loptu i kojekako smee. Kad smo raskolili loptu
sikiricom, naemo u njoj pulu. Jim rekne da je ta pula vraki dugo morala bit
u njemu kad se na njoj toliko toga navatalo da se pretvorila u loptu. Sve mislim
Jedanaesto poglavlje
''Naprijed,'' ree ena i ja uniem. ''Sjedi!''
Ja sjednem. Ona me odmjeri od glave do pete svojim sjajnim okicama i upita:
''Kako se zove?''
''Sarah Williams.''
''A otkud si? Iz susjedstva?''
''Nisam, gospoja, nego iz Hookervillea, sedam milja nizvodno odavle. Cijeli sam
put propjeaila i jako sam umorna.''
je, vidi, pala sumnja na njega, a dok su svi sumnjali na crnju, sutradan se vrati
stari Finn i digne dreku kod suca Thatchera da mu dadne novce kako bi mogo
trait crnju po cijelom Illinoisu. Sudac mu je dao neto novaca, a on se iste
veeri napio i moto se po mjestu do iza ponoi sa dvojicom jako sumnjivih
tipova, i onda neto skupa s njima. I odonda ga nema i niko ne vjeruje da e se
vratit dok se ne slegne praina, jerbo ljudi sad misle daje on sam ubio sina i sve
udesio tako da izgleda ko da su ga ubili razbojnici, da bi doo do Huckovih para
bez puno natezanja sa sudom. Ljudi kau da je taj kadar svata uradit. Izgleda
da je to stari lisac. Ako se ne vrati za godinu dana, nee mu se nita dogodit.
Nita mu se, zna, ne moe dokazat, a dotle e se sve lijepo smirit i on e se
dokopat Huckovih para bez po muke.
''Da, bie da je tako, gospoja. Niko mu nita nee mo. A niko vie ne misli da je
crnja ubojica?''
''A ne, to se ne bi moglo kazat. Mnogi jo misle da je to njegovo maslo. Ali
uskoro e oni njega ulovit pa e moda izvu od njega priznanje.''
''to, zar ga jo trae?''
''E, alaj si ti naivna, boe mili! Zar misli da tri stotine dolara svaki dan lee na
cesti? Neki misle da crnja nije daleko odmako. I ja tako mislim, ali nisam o
tome nikom nita rekla. Neki dan sam razgovarala s jednim starim ovjekom i
enom koji ive u susjednoj brvnari i koji su mi sluajno u razgovoru
spomenuli da skoro niko nikad ne odlazi na onaj otok prijeko, na Jacksonov
otok. Pa zar tamo niko ne ivi,pitam ih ja. Ne, niko, vele oni. Nisam vie nita
rekla, ali sam si mislila svoje. Skoro sam sigurna da sam dan,dva ranije vidjela
dim nee tamo pri vrhu otoka, pa sam mislila da je lako mogue da se crnja
tamo skriva. Kako bilo da bilo, pomislila sam, moda bi vrijedilo pretrait taj
otok. Odonda vie nisam vidjela dim, pa mislim da je moda i otio ako je bio
tamo, ali mu e mi svejedno skoknut prijeko da vidi, s jo jednim ovjekom.
Mu mi je bio otio gore uz rijeku, ali se danas vratio pa sam mu to rekla im je
doo prije jedno dva sata.''
Toliko sam se uzrujo da nisam mogo sjedit na miru. Moro sam neto radit
rukama, pa uzmem iglu sa stola i pokuam udjenut konac u nju. Ruke su mi se
tako tresle da nikako nisam to mogo uradit kako treba. Kad je ena uutila, ja
podignem glavu i vidim da me nekako udno motri i pomalo se smjeka.
Ostavim iglu i konac i napravim se da me zanima to to pria ,a i zanimalo me
je ,pa joj velim:
''Tri stotine dolara, to su borme velike pare. Dobro bi dole i mojoj majci. A oe
li va mu jo noas preko?''
''Pa da. Otio je u mjesto s tim ovjekom o kome sam ti priala, da potrae neki
amac i da moda posude jo jednu puku. Krenut e nee iza ponoi.''
''Pa zar ne bi bolje vidili kad bi priekali dok ne svane?''
''Bi, ali zar ne bi i crnja onda bolje vidio? Iza ponoi e crnja sigurno spavat, a
oni e mu se mo lijepo priuljat kroz umu i lake primijetit u mraku vatru,
ako ju je naloio.''
''Na to nisam mislila.''
ena me i dalje nekako udno gledala pa mi nije bilo ba lako pri dui.
Odjednom me priupita:
''Kako si ono rekla, diko, da se zove?''
''M... Mary Williams.''
Nekako nisam bio siguran da sam maloprije reko Mary, pa se nisam usuivo da
ju pogledam, inilo mi se da sam reko Sarah, nao sam se u neprilici i pobojo se
da ona to ne primijeti na meni! Jedva sam eko da opet progovori, im je dulje
utila, sve mi je tee bilo pri dui. Napokon mi rekne:
''Ali, diko, meni se ini da si rekla, kad si ula, da se zove Sarah?''
''Pa i jesam, gospoja Sarah Mary Williams, Sarah mi je prvo ime. Neki me zovu
Sarah, a neki Mary.''
''A, tako, dakle?''
''Da, gospoja.''
Sad mi je ve bilo lake, al sam svejedno jedva eko da odem. Jo se nisam
usuivo da ju pogledam.
Tad ena razvee o tome kako su nastala teka vremena, i kako ona sa svojim
ovjekom siromaki ivi, i kako se tu takori slobodno kreu, ko da su oni
gospodari u kui, i tako dalje, i tako blie, pa sam se opet smirio. Imala je pravo
to se tie takora. Svaki as bi koji od njih izvirio njuku iz rupe u oku. Rekla
je kako uvijek mora imat neto pri ruci da baci na njih kad je sama, inae ne bi
imala mira od njih. Pokae mi olovnu ipku svinutu u vor i rekne kako njome
obino dobro gaa, al je prije dan,dva istegnula ruku pa nije sigurna da bi sad
pogodila cilj. Ipak je vrebala na priliku i, im je spazila takora, hitnula se na
njeg, al ga je promaila i jauknula: ''Joj! ''jerbo ju je zabolila ruka. Onda rekne
meni nek ja pokuam. Ja sam tio da odem prije nego to joj se vrati ovjek, al,
naravska stvar, nisam tio da to pokaem. Uzmem dakle onu ipku i bacim ju na
prvog takora koji je pomolio njuku, i da je takor osto na istom mjestu, loe
bi se proveo. ena rekne da je to bio majstorski hitac i da u slijedeeg sigurno
potrefit. Onda ona ode po onu olovnu ipku i donese ju skupa s povjesmom
pree, pa me zamoli da joj pomognem da ju namota. Ispruim obje ruke, a ona
metne preu na njih i nastavi raspredat o sebi i o svom ovjeku. Al ubrzo
prekine prianje i rekne mi:
''Daj pripazi malo na takore. Najbolje da ti ovo olovo bude u krilu pri ruci.
I baci mi istog asa onaj komad olova u krilo, a ja stisnem noge da mi ne
ispadne. Ona nastavi priat, al samo nakratko. Odjednom mi skine preu s
ruku, pogleda me pravo u oi, al sasma prijazno, i rekne mi:
''A ako petnajst krava pasu na jednom brijegu, koliko je njih okrenuto na istu
stranu?''
''Svih petnajst, gospoja.
''E pa, rekla bih da si stvarno ivio na selu. Pomislila sam da si opet htio da me
nasamari. A sad mi reci kako se zapravo zove?''
''George Peters, gospoja.''
''E, pazi sad dobro, George. Nemoj zaboravit to si reko, pa da mi kae, prije
nego to ode, da se zove Alexander, a kad te uvatim u lai, da mi se opet
izmotava da se zove George-Alexander.I nemoj zalazit meu ene u toj staroj
cicanoj haljini. Prlilino slabo izigrava curicu, al mukarca e moda i mo
zavarat. I Bog s tobom dijete, kad udijeva konac u iglu, nemoj drat konac
mirno, a iglu nabadat na konac, nego iglu dri mirno i uvlai u nju konac, tako
ene obino rade, a mukarci rade obratno. A kad se baca na takora ili na
neto drugo, propni se na prste i zamahni rukom iznad glave to moe
nespretnije, i gledaj da promai takora za jedno dva, tri metra.Bacaj
ukoenom rukom iz ramena, ko da ti je u ramenu stoer oko koga ti se ruka
okree,tako bacaju curice, nemoj bacat iz zgloba i lakta rukom ispruenom u
stranu, ko to bacaju deki. I pazi, kad curica hoe da uhvati neto u krilo, onda
rairi noge, a ne sastavi ih, ko, to si ti uradio kad sam ti dobacila onaj komad
olova. Ama, primijetila sam ja da si ti deko kad si udijevao konac u iglu, a sve
sam ono ostalo navla izvela samo da te iskuam. A sad bjei k tom svom
ujaku, Sarah Mary Williams George Alexander Peters, a ako zapadne u kakvu
nepriliku, obavijesti o tome gospou Judith Loftus, tako se ja zovem, pa u ja
uinit to mogu da te izvuem iz nje. Dri se samo ceste to vodi uz rijeku, a
drugi put kad se otisne u skitnju, obuj cipele i nazuj arape. Cesta je uz rijeku
kamenita i bojim se da e izranjavit noge dok stigne u Goshen.''
I tako ja odem oko pedeset koraka obalom uz rijeku, a onda se vratim i
oduljam do mjesta e mi je bio privezan amac, podalje od kue. Uskoim u
njeg i otisnem se to sam bre mogo. Veslo sam uz vodu toliko da mogu pristat
na vrh otoka, a onda zaplovim preko rijeke. Skinem kapu s glave jer mi sad vie
nisu trebali naonjaci.
Kad sam bio nee na sredini, zaujem sat kako poima izbijat, pa zastanem i
oslunem, otkucaji se preko vode uli slabo al razgovijetno,jedanajst sati. Kad
sam pristo uz sam vrh otoka, nisam stao da se ispuem iako sam bio zadihan,
nego odjurim pravo u umu e sam se ranije bio utaborio, i naloim veliku
vatru na suvom i sigurnom mjestu.
Onda uskoim opet u amac i zaveslam prama naem sklonitu milju i pol nie,
to sam bre mogo. Pristanem i pojurim izmeu drvea i uzbrdo do nae pilje.
Jim je leo na zemlji i spavo ko zaklan. Probudim ga i reknem mu:
''Di se, Jime, spremaj se! Ne smijemo gubit ni aska. Za petama su nam!''
Jim nita nije pito, niti je rijei izustio, al po tome kako je zduno radio u iduih
pola sata vidilo se koliko se prepo. Za tih pola sata sva naa imovina prebaena
je na splav, koja je bila spremna da se otisne iz vrbovog zaklona,e je bila
sakrivena. Najprvo smo bili ugasili vatru u pilji, a nakon toga nismo vie ni
svijeu zapalili.
Ja se prvo otisnem amcem od obale i pogledam oko sebe, al sve da je u blizini i
bilo kakvo plovilo, ne bi ga vidio jerbo se u tami pri svjetlu zvijezda slabo ta
vidi. Onda izvuemo splav i u sjeni obale pustimo se niz rijeku, pokraj sasma
tihog kraja otoka, ute ko zaliveni.
Dvanaesto poglavlje
Mora da je bilo ve blizu jedan sat kad smo napokon ostavili otok za sobom, i
inilo mi se doista da splav odmie strano sporo. Da je nailo koje plovilo,
preli bi u amac i zaputili se prema ilinojskoj obali. Sva srea to niko nije
naio jerbo se nismo uope sjetili da metnemo u amac puku ni pecaljku niti
ta za jest. Bili smo u prevelikoj urbi da bi mogli na sve to mislit. Nije bilo
pametno to smo sve potrpali na splav.
Ako su ona dvojica dola na otok, mora da su nali vatru koju sam bio naloio,
pa e cijelu no vrebat Jima. Kako bilo da bilo, nisu poli za nama, a ako ih moja
vatra nije zavarala, tome nisam, bio ja kriv. Ja sam se svojski potrudio da ih
povuem za nos.
U cik zore pristanemo uz sprud na velikoj okuci na ilinojskoj strani, nasijeemo
sikiricom granja s kanadskih topola i njima pokrijemo splav tako da je
izgledala ko jama obrasla zelenilom. Sprud je obino pjeani pliak na kom je
kanadska topola isto tako gusta ko zubi na drljai.
Na mizurijskoj obali diu se brda, a ilinojska je obrasla umom, pa vodeni put
na tom mjestu vodi uz mizurijsku obalu tako da se nismo bojali da e ko naletit
na nas. Tu smo leali cijeli dan i gledali splavi i parobrode kako klize niz vodu
pokraj mizurijske obale, i kako se parobrodi koji plove uzvodno bore s
maticom u sredini rijeke. Isprio sam Jimu ta sam sve naklapo s onom, enom,
a Jim rekne da je to neka lukavica. Da, je ona sluajno krenula u potjeru za
nama, ta ne bi sjela i ekala kraj vatre,ne bi, gospodine moj, ta bi povela psa sa
sobom. Pa dobro, onda, reknem ja, zar nije mogla re muu da povede psa? Jim
rekne da bi se okladio da se ona tom dosjetila kad su mukarci ve bili spremni
za polazak, i da su se oni po svoj prilici vratili u mjesto ne bi li nah kakog psa,
te da su tako izgubili puno vremena, inae mi ne bi bili ovdje na sprudu
esnajst,sedamnajst milja nizvodno od naeg gradia ,o ne, ve bi obojica bili u
Te druge noi plovili smo oko sedam,osam sati noeni strujom ija je brzina
iznaala preko etri milje na sat. Lovili smo ribu, priali i od vremena do
vremena plivali da odagnamo san. Bilo je nekako sveano plovit tako niz veliku
mimu rijeku, leat na leima i gledat u zvijezde, nije nam se mililo govorit i
malokad smo se smijali, samo smo se ponekad tijano smijuckali. Openito
uzev, imali smo zbilja lijepo vrijeme i nita se nije dogodilo te noi, ni idue, ni
one iza nje.
Svake smo noi prolazili pokraj naselja, neka su od njih bila daleko na crnim
brdima i vidili su se samo blistavi snopovi svjetla, nisi mogo ni jedne jedine
kue razabrat. Pete noi proli smo pokraj St. Louisa, tu ko da je cijeli svijet bio
obasjan. U St. Petersburgu se govorilo da u St. Louisu ivi dvajest ili trijest
iljada ljudi, al ja u to nisam vjerovo sve dok nisam vidio to arobno more
svjetla u dva sata te tihe noi. Ni glasa nije bilo za ut, svi su spavali.
Svake veeri oko deset iskro bi se ja nekud na obalu i u najbliem zaselku
kupio za deset,petnajst centi brana il slanine il ta drugo za jest, a katkad bi
digo i neko pile koje se jo nije bilo dobro smjestilo u kokoinjcu. aa je uvijek
govorio, uzmi pile kad ti se prui prilika, jerbo ako tebi ne treba, lako e se na
neko kome e zatrebat, a dobro se djelo nikad ne zaboravlja. Ne sjeam se
dodue ni jedne zgode da njemu nije trebalo pile, al, uglavnom, tako je govorio.
Izjutra, pred zoru, zao bi me kuruze i posudio koju ljubenicu, dinju, tikvu, il
koji klip mladog kuruza, il neto slino tome. aa je uvijek govorio da nije
nikako zlo posuivat ako misli vratit, bilo kad, al je udovica govorila da je to
samo ljepe ime za krau i da nijedan estit ovjek to nee uinit. Jim je reko
da on misli da udovica ima u jednu ruku pravo, al da u drugu ruku i aa ima
pravo,pa da bi najbolje bilo da izbriemo s popisa dvije,tri stvari i da njih nikad
vie ne posuujemo, a onda nee bit nikakvo zlo ako one druge posuujemo.
0 tom smo raspravljali itave jedne noi plove niz rijeku, nikako da se sloimo
oko toga ega da se odreknemo, ljubenica, il dinja rebraa,il obinih dinja, il
ega drugog. Ipak, pred zoru smo povoljno rijeili to pitanje tako to smo
odluili da se odreknemo divljih jabuka i mumula. Nije nam bilo lako dok
nismo nali to rjeenje,al sad je opet bilo sve u redu. Ja sam bio jako zadovoljan
to je na kraju tako ispalo, jerbo jabuke ionako nita ne vrijede, a mumule e
sazret tek za dva,tri mjeseca.
Ovda, onda ustrijelili bi ekoju vodenu ticu koja bi izjutra odve poranila il
naveer ne bi ola rano na spavanje. Kad se sve sabere, ivili smo bog bogova.
Pete noi nakon to smo proh St. Louis zavatila nas je nee iza ponoi snana
oluja s jakom grmljavinom i sijevanjem, a kia je lila ko iz kabla. Zavukli smo se
u vigvam, a splav pustili nek ju voda nosi. Kad bi munja bljesnula, ugledah bi
pred sobom iroku ravnu rijeku, a s obje strane visoke stjenovite obale.
Odjednom reknem ja Jimu:
''Ej, Jime, pogledaj ono tamo!'' bio je to parobrod nasukan na podvodnu hrid.
Voda nas je nosila ravno na njeg. Munje su ga lijepo obasjavale. Bio je nagnut
na jednu stranu, dio gornje palube strio mu iznad vode i lijepo se moglo vidit
svako ue na njemu, i stolac kraj velikog zvona, a na njegovom naslonu stari
krljak sa irokim obodom.
U to doba noi, sred oluje, sve je na tom brodu djelovalo tako tajnovito da sam
osjetio ono to bi osjetio i svaki drugi deko pred tom olupinom to lei tako
tuno i osamljeno usred rijeke. Poelio sam da se popnem na nju i provrljam
po njoj, da vidim ega sve na njoj ima. Stoga reknem Jimu:
''Ajde, Jime, da pristanemo uz brod.''
Al Jim u prvi mah nije tio ni da uje. Rekne mi:
''ta da tumaram po tamo njekakoj olupini! Dobro nam je e smo, bolje da ne
vuemo vraga za rep, ko to veli Sveto pismo. A bie da ima i njeka straa na toj
olupini.''
''Kaka vraja straa!'' reknem ja.''Nema tu ta da se uva osim oficirskih kabina
i kormilarnice, a misli da e iko stavit glavu na kocku radi oficirskih kabina i
kormilarnice po ovakoj noi, kad se svaki as moe sve raspast i otplovit niz
rijeku? ''Jim nije imo ta da odgovori na to pa je utio.
''A osim toga,''nastavim,''mogli bi iz kapetanove kajite posudit kaku vrijednu
stvaricu. Kladim se da ima cigara... koje kotaju, ko brat bratu, po pet centi
komad. Brodski kapetani uvijek su bogati ljudi, zarauju po ezdeset dolara
''Pazi ga kako sad cvili! A da ga nismo zgrabili i svezali, ubio bi nas obadvojicu.
A zato? Nizato! Samo zato to smo traili svoja prava, eto zato. Al sve bi
reko, Jime Turneru, da vie nikom ne prijetit. Makni taj pitolj, Bille!''
A Bili e mu nato:
''Neu, Jake Packarde. Ja sam za to da ga ubijemo... zar nije on isto ovako ubio
starog Hatfielda... i zar nije zasluio da ga ubijemo?''
''Al ja neu da ga ubijemo, i znam zato neu.''
''Bog te poivio za te rijei, Jake Packarde! Neu ti to zaboravit dok sam iv
''progovori ovjek na podu.
Packard se nije obazirao na te njegove rijei nego objesi fenjer o avao, mahne
glavom Billu i poe prema meni, u mrak. Ja bre,bolje uzmaknem korak,oko
dva koraka, al je brod bio tako nagnut da se nisam mogo na vrijeme sklonit, pa
da ne nagaze na mene i ne uvate me, zavuem se u kabinu na uzdignutom
dijelu. Onaj je pipo u mraku, a kad je Packard doo do moje kabine, rekne mu:
''Ajde vamo!''
I on ue, a Bili za njim. Al prije nego to su uli, ja sam se ve bio popeo na
gornji leaj i stisno se u kut kaju se to sam uope dolazio vamo. Stajali su i
razgovarali dre se rukama za rub leaja. Nisam ih vidio, al sam po zadahu
viskija znao e su. Bio sam sretan to nisam i ja pio viski, iako je sad to bilo
svejedno, ne bi me nikako nanjuili jerbo nisam tako reku ni diho. Premro
sam od straha. Osim toga,kako bi ovjek diho dok slua taki razgovor! Govorili
su tiho i ozbiljno. Bili je tio da ubije Tumera. Upravo je govorio:
''Reko je da e nas izdat, i izdat e nas. Kad bi mu mi sad dali i oba naa dijela,
to ne bi vie nita vrijedilo, poslije ove nae svae i sveg ostalog to smo
napravili. To ti je sigurno ko bog, da e nas prijavit da izbjegne kaznu, vjeruj
mi. Ja sam za to da ga maknemo.''
''Pa i ja sam.'' ree Packard sasma tiho.
''K vragu, a ja sam ve mislio da nisi. E pa, onda je sve u redu. Ajde da svrimo s
njim.''
''ekaj malo, nisam jo reko sve to mislim. Sluaj me dobro. Metak u glavu nije
loa stvar, al se mi njeg moemo rijeit i bez velike buke, kad ve moramo. Evo
ta ja mislim, zato da srlja glavom u omu kad to to si naumio moe isto
tako dobro obavit na drugi nain a da se ne izlae nikakvoj opasnosti? Nije l
tako?''
''Dabome da jeste. Al kako e to udesit u ovom sluaju?''
''E pa, evo kako, ajde da se promuvamo jo po kabinama i pokupimo sve to je
preostalo, pa na obalu, da sakrijemo plijen. I da onda malo priekamo. Ja ti
kaem da nee pro ni dva sata, a ova e se podrtina raspast i sve e voda
odnest. Razumije? On e se utopit i niko mu nee bit kriv neg on sam. Ja
mislim da je to kudikamo bolje nego da ga ubijemo. Ja nisam za ubijanje ako
postoji neki drugi nain da to isto postigne, ubijanje nije pametno, a nije ni
ljudski. Reci, zar nemam pravo?''
''Da... mislim da ima? Al ta e bit ako se brod ne raspadne i ne odnese ga
voda?''
''Pa, moemo valjda priekat dva sata da vidimo ta e bit?''
''Dobro, onda, ajmo.''
I oni izau, a ja mugnem napolje, sav u jednoj vodi, i odbauljam dalje. Bio je
mrak ko u rogu, pa zovnem Jima promuklim aptom, a on mi se odazove
odnekale izbliza, samo to ne jekne.
''Bre, Jime,''reknem mu,''nije vrijeme za prenemaganje i kukanje, tu je unutra
jedna razbojnika banda, pa ako se ne domognemo njihovog amca i ne
pustimo ga niz vodu, tako da oni ne mogu pobje s broda, jedan e se od njih
na u gadnom kripcu. Al ako im naemo amac, stjeraemo ih sve u gadan
kripac jer e past erifu u ruke. Ajde, pouri! Ja u pregledat lijevu stranu, a ti
pregledaj desnu. Poi od splavi...''
''O, bogo moj, bogo moj! Splavi? Nema vie splavi, otkinula se i ola! A mi voi
ostali visit!''
Trinaesto poglavlje
Presjeko mi se, borme, dah, umalo to se ne onesvijestim. Ostat zatoen na
nasukanom brodu s takom bandom! Al nije bilo vremena za alopojke. Sad
smo morali prona taj amac, trebali smo ga za sebe. Drhtali smo i klecali dok
smo se uljali desnom stranom broda,ilo je to strano sporo, reklo bi se da je
prolo tjedan dana dok smo doli do krme. Nie ni traga amcu. Jim rekne da
on ne moe dalje, da mu je od silnog straha ponestalo snage. Al ja mu reknem,
idemo dalje, ako ostanemo na ovoj podrtini, onda smo zbilja nadrljali. I tako
produimo polako dalje. Potraimo stranju stranu oficirskih kabina, naemo
ju i odbauljamo dalje do okanaca u palubi, dre se za kapke na njima, jerbo im
je doljnji rub bio u vodi.Kad smo ve bih blizu vrata poprenog ganjka,
naiemo na amac, naravska stvar! Jedva sam ga u mraku opazio. Kako sam
bio zahvalan sudbini! Zaas bi se nao u njemu, al se ba u taj as otvore vrata.
Jedan od one dvojice pomoli glavu kroz njih, na pola metra od mene, i ja
pomislim da sam propo, al se on naglo povue i dobaci:
''Skloni taj prokleti fenjer, Bille, nemoj mi tu svijetliti''
I on baci u amac punu vreu pa se i sam spusti u njeg i sjedne. Bio je to
Packard. Zatim i Bili izae i ukrca se. Packard mu potiho rekne:
''Gotovo, tjeraj!''
Jedva sam se dro za kapke, toliko sam bio iznemogo. Al tad se opet oglasi Bili:
svjetla, odloim vesla i pustim da me voda nosi. Kad sam doo sasma blizu,
vidim da je to fenjer to visi na koplju za zastavu na nekoj velikoj skeli.
Oplovim skelu da vidim e je uvar, pitaju se e li je zadrijemo, kadli ga
spazim kako sjedi na bavi, glave oborene na koljena. Priem mu, prodrmam
ga dva,tri puta za rame i udarim u pla.
On se prene, malko prestraen, al kad vidje da sam to samo ja, junaki zijevne i
protegne se te me upita:
''Ej, ta ti je? Ne plai, mali. ta se desilo?''
Ja mu odgovorim:
''aa, i mama, i seka, i...''
Tu me izda glas. On mi rekne:
''Ama, do vraga, de, nemoj sad tu cmizdrit, svi mi imamo svoje jade pa e i tvoj
jad pro. to je to bilo s tvojima?''
''Oni su... oni su.... jeste l vi uvar na ovoj skeli?''
''Jesam ,''odgovori on borme prilino zadovoljno.''Ja sam ti i kapetan, i vlasnik,
i prvi oficir, i kormilar, i uvar, i mornar, a koji put sam i sam teret i putnici.
Nisam tako bogat ko stari Jim Hornback, i ne mogu bit tako iroke ruke i dobar
prema svima odreda ko to je on, niti mogu tako razbacivat pare ko to ih on
razbaciva, ali sam mu svejedno vieput reko da se ne bi mijenjo s njim, jer za
mene, rekoh, nema ivota do mornarskog, vrag me odnio ako bi ja tio ivit
dvije milje od grada e se nita pod bogom ne deava, ne bi bome ni za sve
njegovo blago, pa ak ni za dvaput vie od toga. Velim ja njemu...''
Ja ga presijeem u rijei:
''Oni su vam svi u grdnoj nevolji i...''
''Ko to?''
''Pa aa, i mama, i seka, i gospojica Hooker, pa kad bi vi otili tamo sa svojom
skelom...''
''Kuda to? e su to oni?''
''Na nasukanom brodu.''
''Na kakvom nasukanom brodu?''
''Pa samo je jedan.''
''to, ne misli valjda da su na Walteru Scottu?
''Da, uprav na njemu.''
''Za ime boje! Pa to rade tamo, tako ti boga?''
''Ma nisu se oni tjeli ukrcat na njega.''
''Dabome da nisu! O, boe moj, pa njima nema spasa ako se to prije ne izvuku
odande! Ali kako su, zaboga, uope upali u tu klopku?''
''Sasvim jednostavno.Gospojica Hooker bila je u gostima,u onom mjestutamo .''
''Da, u Booths Landingu, pa onda?''
etrnaesto poglavlje
Kad smo se digli, ponemo pregledavat plijen kojeg su se razbojnici bili
domogli na nasukanom brodu, bilo je tu izama, i pokrivaa, i odjee, i
svakojakih drugih stvari, i puno knjiga, i durbin, i tri kutije cigara. Ni kad nismo
bili tako bogati, ni Jim ni ja. Cigare su bile odline. itavo smo popodne
plandovali u umi i razgovarah, ja sam i knjige ito, ukratko, bilo nam je lijepo.
Isprio sam Jimu ta se sve dogodilo na nasukanom brodu, i na skeli, i reko da
su to bile prave pustolovine, a on e meni da njemu nije vie do pustolovina.
Prio mi je kako je premro od straha kad sam ja oo u oficirske kabine, a on
otpuzo natrag do splavi i vidio da je nema, mislio je da je sad s njim svakako
svreno, ma ta se poslije dogodilo, jer ako se ne spasi, utopie se, a ako iznese
ivu glavu, ko ga god bude spasio, vratie ga kui radi nagrade, a onda e ga
gospojica Watson sigurno prodat na Jug. I imo je pravo, skoro je uvijek on imo
pravo, Jim je zbilja bio jako bistar za jednog crnju.
Puno sam ito o kraljevima, i o vojvodama, i o grofovima, o njima slinima,i o
tom kako su se gizdavo odijevali, i kako su se fino ponaali, i zvali jedan
drugog, mjesto gospodine, vae velianstvo, i vaa visosti, i vae gospodstvo, a
Jim je samo beio oima, to ga je zbilja zanimalo. Rekne mi:
''Nijesam imo pojma da jih je tolko bilo. Nijesam uvo ni za jednog od njija izim
za onog starog kralja Salamana, ako ne raunamo sve one kraljeve na kartama.
A kolko li zarauje jedan kralj?''
''Zarauje? ''reknem.''Pa, oni ti mogu zaraivat i iljadu dolara mjeseno ako
oe, mogu dobit koliko oe, sve ti je ionako njihovo.''
''Blago njima! A ta moraju radit, a, Huck?''
''Nita ti oni pod bogom ne rade! Ma kakvo je to pitanje! Lijepo sjede i ni briga
ih nije.''
''Ma nemoj, je l zbiljam?''
''Pa kad ti kaem. Sjede i ba ih briga. Osim moda kad izbije rat,onda idu u rat.
Al inae samo ljenare, il idu u lov sa sokolovima lsamo love i pijuckaju... ''
''Pst! Jesi l uo?''
Skoimo na noge i izvirimo, al nije bilo nita, samo kloparanje toka na brodu
koji je dole obilazio rt, pa se vratimo na svoja mjesta.
''Da ''reknem,''a koji put, kad im je dosadno, nateu se s parljamentom, a ako
ko ne slua kralja, on mu jednostavno otfikari glavu. Al najee se zadravaju
u haremu.''
''e to?''
''U haremu.''
''ta j to arem?''
''To ti je mjesto e kralj uva svoje ene. Zar nisi nikad uo za harem? Solomon
je imo harem, on ti je imo oko milijon ena.''
''A, pa da, jes, jes, to... to sam isto zaboravijo. Arem je valjda njeto ko njeki
pansijon. Mora da jim je u djeijoj sobi gadna galama. I sve bi reko da jim se
ene puno svaaju, a od toga je ondak jo vea galama. Pa ipak vele da j
Salaman bio najmudriji ojek na svijetu. Al ja ti nit ne drim do njega. Evo
zato,zar b jedan mudar ojek eo ivit sve vrijeme usred take paklenske
galame? Bome ne b. Mudar ojek bi rae podigo fabriku kotlova, a kad bi se
eo odmorit, mogo bi je lijepo opet zatvorit.''
''Ipak, kako bilo da bilo, bio ti je on najmudriji ovjek, tako mi je bar rekla sama
udovica.''
''Ba mene briga ta veli tvoja udovica, ja t kaem da to nije bijo mudar ojek.
Taj ti se njekad zbiljam udno ponao. Je l zna za ono dijete to ga je eo
raskolit popolam?''
''Znam, udovica mi je priala o tom.''
''E, pa eto ti! Zar to nije njeto najlue to ovjeku moe past na pamet? Paz
vamo, samo malo. Evo, ovaj voi panj, to ti j jedna ena, evo, voi s ti, ti s druga
ena, a ja sam Salaman, a ovaj dolar, voi, ova novanica, to ti je dijete. Vi
obadve iete to dijete. I ta ja da radim? Da idem me komije i raspitam se
ij je ovaj dolar, pa da ga dadnem onoj ij je, itavog, u komadu, ko to bi
uradijo svak ko ima bar malo soli u glavi? A, jok, ja uzmem novanicu i
poderem ju popolam, pa jednu polovicu dadnem teb, a drugu polovicu onoj
drugoj eni. Tako j i Salaman eo da uradi onim etetom. A sadeka ja pitam
tebe, ta ti ima od te svoje polovice? ta mo kupit s njom? I kakva ti fajda od
pola eteta? Ja ne bi dao ni prebite pare za itav milijon prepolovljene ece.''
''Ma, do vraga, Jime, ti si oo skroz ukrivo, oo si, bome, naisto ukrivo.''
''Ko? Je l ja? Ma ajde bje! Nemoj m sad tu solit pamet. Valjada ja znadem kad
vidim da je njeto pametno, a tuj ne vidim ama ba nit pametno. ene se
nijesu sporile oko pol deteta, neg su se sporile oko itavog deteta, a onaj ko
misli da spor oko itavog deteta moe rijeit samo jednom polovcom, to ti je
dupe glava. Nemoj ti meni, Huck, vie dolazit sa tijem tvojim Salamanom, ja
njeg itam ko Bibliju.''
''Al velim ti da nisi razumio u emu je tu vic.''
''Kaki vraji vici. Ja znadem ta znadem. I paz ta ti kaem, pravi vic nije u tom,
neg je jo puno dublje. Vic ti je u tom kako se taj Salaman ponaa. Uzmi samo
ojeka koj ima jedno il dva deteta, ta misli oe l se taki ovjek razbacivat
ecom? Ne, vala nee, taj si to ne mere dozvolit. Taj zna da cijeni ecu. Al ako
uzme ojeka koj ima oko pet milijona ece to mu vazda jurcaju po kui, to ti j
ve druga pjesma. Taj e raspolutit djete ko maku, doim jih ima na bacanje.
Jedno il dva etia vie il manje, to ti je Salamanu svejedno, vrag ga njegov
odnijo!''
Takvog crnju jo nisam bome vidio. Kad si jedno taj neto utuvi u glavu, ne
mo mu to niim izbit iz glave.Nisam jo nijednog crnju vidio da se tako
okomio na Solomona.Zato mu ponem priat o drugim kraljevima, a Solomona
pustim na miru. Prio sam mu o Luji esnajstom kom su nekad davno otfikarili
glavu u Francuskoj, i o njegovom malom sinu delfinu* koji bi i sam posto kralj
da ga nisu apili i bacili u tamnicu, a neki vele da je tamo i umro.
* Delfin umjesto dofen (izvorno dauphin), prestolonasljednik u Francuskoj. (Op. prev.)
''Siroti deko.''
''Al neki vele da se izbavio i uteko, i da je poslije doo u Ameriku.''
''Fala bogu! Al mora da mu je voi jako pusto, kad kod nas nema kraljeva, jelda,
Huck?''
''Nema.''
''Onda si ne mere na ni posla. ta e taj da radi?''
''Pa, ne znam. Neki od njih zaposle se na policiji, a neki od njih ue ljude
francuski.''
''Pa, dobro, Huck, zar Francezi ne govore ko mi?''
''Ne govore, Jime, ti ne bi razumio ni rijei od njihovog govora, ni jedne jedine
rijei.''
''Uh, bogamu, ta mi to govori? A otkale im to?''
''Ne znam, al tako je. Nao sam jednom neto od njihovog frfljanja u jednoj
knjizi. to bi ti, recimo, reko kad bi ti prio ovjek i reko Poli vu franci?''
''ta b reko, zvizno bi ga po glavi. To jes, ako ne b bijo bijelac. Ne b nijednom
crnji dozvolio da mi tako njeto kae.''
''Makar ta, nije to nita loe. To samo znai je l zna govorit francuski.''
''Pa to mi onda ljucki ne kae?''
Petnaesto poglavlje
Raunali smo da emo za tri noi sti do Caira, na doljnjem kraju Illinoisa,e
utjee rijeka Ohio, to nam je i bio cilj. Tu smo mislili prodat splav, ukrcat se na
parobrod i oti uz Ohio u slobodne drave, e nam niko nita ne moe.
E,al druge noi poela se sputat magla pa smo skrenuli spram otoia
obraslog zelenilom da tu pristanemo, jerbo ne bi valjalo plovit po magli, al kad
sam odveslo naprijed u amcu, da najprvo njeg priveem uetom, na obali su
bile sve same mladice. Bacim ue oko jednog drvceta, na samom rubu strme
obale, al je tu struja bila jaka ko vrag i splav dojuri niz vodu toliko brzo da
iupa drvce iz korijena i otplovi dalje. Gledo sam kako ju guta magla i
spopadne me takva muka i strah da se valjda pola minute nisam mogo maknut
s mjesta ,zaas vie nije bilo ni traga od splavi, nisi mogo vidit dalje od dvajst
metara. Uskoim u amac, zgrabim veslo sa krme i zaveslam, al amac, ni
makac. U onoj sam urbi zaboravio da ga odveem. Ponovo iskoim da ga
odveem, al sam bio toliko uzrujan i ruke su mi se tako tresle da sam bio tako
reku nemoan.
im sam odvezo amac, krenem u potjeru za splavi, uznojen i zabrinut, dre
se i dalje otoia. Bilo je dobro dok sam plovio uz njeg, al on nije bio ni
ezdeset metara dugaak i, tek to sam projurio pored njegovog kraja, uletim,
u gustu bijelu maglu. Nisam vie imao pojma e sam ni kud me voda nosi.
Pomislim da ne vrijedi veslat, jer bi mogo lako naletit na obalu il na kakav
otoi il na ta drugo, bolje da sjedim s mirom i pustim nek me voda nosi. Al
nije bome lako u takom poloaju sjedit skrtenih ruku. Oglasim se i oslunem.
Odnekale izdaleka zaujem slabaan odziv i odma se ohrabrim. Jumem u tom
smjeru i naulim ui ne bi l jo ta uo. Kad sam po drugi put to isto zauo,
pojmim da se ne pribliavam nego da se udaljavam od toga nekud na desnu
stranu. A slijedei put sam se opet udaljavo nekud nalijevo, i nisam se puno
tomu primako jerbo, dok sam se ja okolo moto, skreto tamo,amo, on je stalno
plovio ravno.
Da se bar blento sjetio da uzme plehnatu tavu, pa da udara u nju, al e bi se on
toga sjetio! Najvie su me uznemiravali upravo ti razmaci u njegovom
dozivanju. Ipak, junaki sam i dalje veslo kad najednom zaujem dozivanje iza
sebe. Sad sam se tek smeo. Il se to javlja neko drugi, il sam se ja okrenuo na
drugu stranu?
Odloim veslo. Opet zaujem dozivanje, jo uvijek iza sebe, al sa drugog mjesta,
neprestance je dozivanje dopiralo do mene i neprestance iz drugog pravca, a ja
sam se neprestano odzivo, sve dok ga opet nisam uo ispred sebe, po emu
sam znao da mi je struja okrenula kljun amca niz vodu i da je opet sve u redu,
samo ako to vie Jim, a ne neki drugi splavar. Nisam mogo luit glasove u
magli, jerbo u magli nita ne izgleda normalno, nit zvui normalno.
Dozivanje se nastavilo, a nakon otprilike jedne minute naletim na strmu obalu
na kojoj je visoko drvee bilo nalik na sablasti od dima, al me struja baci
ulijevo i ponese uz obalu, meu upoprijeena debla, e je silno hualo, jerbo se
matica ustro probijala izmeu njih.
Za koji as bila je opet oko mene gusta bijela magla i tiina. Sjedio sam
nepomino u amcu oslukuju kako mi srce lupa, inilo mi se da je otkucalo
stotinu puta dok sam samo jedamput udahnuo.
Onda sam naprosto digo ruke od svega. Znao sam ta je na stvari. Ta strma
obala pripada nekom otoku, a Jima je voda odnesla na drugu stranu. To nije bio
otoi pokraj kojeg moe pro za deset minuta. To je bio otok na kojem raste
veliko drvee, moda je i pet, est milja dugaak i preko pola milje irok.
Mirovo sam tako valjda oko petnajst minuta, nauljenih uiju. Plovio sam,
naravski, niz vodu jedno etri, pet milja na sat, al to jedva da primjeuje. Ama,
reko bi da se ne mie s mjesta, i kad krajikom oka spazi kako promine neko
stablo u vodi, ne pomisli koliko brzo ti plovi, nego suspregne dah i pomisli,
boe, kako to tablo juri! Ako mislite da nije jezivo i pusto ovako plovit u noi,
sam, kroz maglu, probajte jedamput pa ete vidit.
Zatim sam oko pola sata dozivo od vremena do vremena, kad najposlije
zaujem izdaleka odziv i pokuam se zaputit prama njem, al mi to ne poe za
rukom. Pomislim da sam upo meu niz otoia jerbo su mi s obje strane
promicali njihovi mutni obrisi, katkad ih je dijelio tek uzak prolaz, neke od njih
nisam ni vidio, al sam znao da su tu, jerbo sam uo kako voda umori kroz
suvo granje i vrijee to vise nad njihovim obalama. Uskoro vie nisam uo
nikakvo dovikivanje meu tim otoiima. Uostalom, nisam se ba ni trudio da
ga ulovim, jerbo je to bilo tee nego ulovit lutajui plamen. Ko bi reko da
glasovi mogu tako izmicat, i tako brzo i esto mijenjat mjesto!
etri, pet puta moro sam se naglo odgurnut amcem od obale da se ne bi
nasuko na kojem otoiu, a po tom sam znao da i splav mora tako svaki as da
udara u obalu, jer bi inae dalje odmakla i ne bi vie uo dovikivanje ,plovila je
tek neto bre od mene.
Konano mi se uinilo da sam opet izbio na otvorenu rijeku, al svejedno nisam
uo nie nikako dozivanje. Mislio sam da je Jim moda zapo za neku zapreku u
vodi i da mu nema spasa. Bio sam mrtav umoran pa sam lego na dno amca i
reko sam sebi da se vie neu sekirat. Dabome da nisam tio da zaspim, al sam
bio toliko pospan da se nisam mogo othrvat snu, pa sam odluio da malo
pridrijemam.
Al se to moje drijemanje izgleda poprilino oteglo, jerbo kad sam se probudio,
zvijezde su blistale punim sjajem, od magle vie nije bilo ni traga, a amac je,
okrenut naopake, jurio niz veliku okuku. U prvi mah nisam znao e sam,
mislio sam da sanjam, a kad sam se poeo prisjeat ta se desilo, bilo mi je sve
mutno, ko da je to bilo prije nedjelju dana. Rijeka je na tom mjestu bila
strahovito iroka, opasana jako visokim i gustim drveem s obje strane, ba ko
nekim tvrdim zidom, koliko sam mogo vidit na mjeseini. Pogledam niz vodu i
opazim na njoj neku crnu toku. Zaputim se za njom, al kad sam doo do nje,
vidim da su to samo dva vezana pilanska trupca. Onda opazim jo jednu toku i
pojurim za njom, pa jo jednu, al ovaj put se nisam prevario. Bila je to naa
splav.
Kad sam stigo do nje, Jim je sjedio i spavo, s glavom meu koljenima, a desnu je
ruku dro na veslu za krmanjenje. Drugo je veslo bilo slomljeno, a itava je
splav bila pokrivena hem, granjem i blatom. Ni Jimu dakle nije bilo lako.
''Pa dobro, onda, Huck, moebit sam zbiljam sanjo, al nek me vrag odnese ako
sam ikad ita ivlje sanjo. I nijedan me san nije nigda tako izmorio ko ovaj.''
''Pa sad, to je lako mogue, san moe ovjeka izmorit ko i sve drugo. Al taj ti je
san zbilja neto ekstra, ispriaj mi ga, Jime.''
I Jim se poduhvati da mi ispria sve upravo onako kako se zbilo, samo to je
itavu priu poprilino iskitio. Onda rekne da mora munut glavom i
protumait taj san, jerbo nam je poslat ko opomena. Rekne da onaj prvi
otoi znai ovjeka koji e tjet da nam uini neko dobro, a da je struja drugi
ovjek koji e nas odvu od njeg. Dovikivanja su pak opomene koje e nam
stizat od vremena do vremena, a ako se ne budemo upeli svim silama da ih
shvatimo, donee nam samo nesree, mjesto da nas ouvaju od njih. Onaj niz
otoia, to su neprilike u koje emo upast sa svaalicama i kojekakim tipovima,
al ako budemo gledali svoja posla, ako im ne budemo odgovarali i ako ih ne
budemo ljutili, spasiemo se i iza iz magle na veliku bistru rijeku, a to su
slobodne drave e vie neemo imat nikakih neprilika.Kad sam doo na splav,
jako se bilo naoblailo, al se sad opet poelo razvedravat.
''U redu, Jime, sve si ti to dosta dobro protumaio,''reknem ,''a ta ti znai ovo
ove?''
I pokaem mu na ono lie i smee na splavi, i na slomljeno veslo. Sad se sve to
lijepo vidilo ko na dlanu.Jim pogleda u onaj kr, pa u mene, pa opet u kr. On je
taj san bio tako sebi zabio u glavu da ga se u prvi mah nije mogo otrest i
postavit stvari ponovo na svoje mjesto. Al kad je napokon shvatio ta je
posrijedi, pogleda me netremice, ozbiljno, i rekne:
''ta ovo voi znai? Sad u ti ja kasti. Kad sam bijo iznemogo od posla i od
vikanja i kad sam zaspo, srce mi je bilo tako reku skreno zato to si se ti
izgubijo i nijesam vie mario ta e bit od mene i od splavi. A kad sam se
probudijo i ugledo tebe kraj sebe, iva i zdrava, udarle mi suze na oi i najrae
b klekno i poljubijo t noge, tolko sam bijo sretan. A ti s mislijo samo na to kako
starog Jima laima namagarit. Ovo voi, to j ubre, a ubre su i svi oni koji
se bacaju blatom na svoje prijatelje i sramote jih.''
Onda se polako digne, ode do vigvama i ue u njeg a da nije vie ni rijei
prozborio. Al i to je bilo dosta. Bio sam tako posramljen da bi skoro najrae ja
njemu izljubio noge, samo da opozove svoje rijei. Trebalo mi je petnajst
minuta da natjeram sam sebe da se ponizim pred jednim crnjom, al sam to
ipak uinio i nikad se nisam zbog tog pokajo. Nisam nikad vie tjero s njim
sprdnju, a ne bi bio ni ovo uinio da sam znao koliko u ga s otim ojadit.
esnaesto poglavlje
Prespavali smo skoro cijeli dan, a kad je pala no, krenuli smo dalje i obreli se
iza jedne strano dugake splavi koja se vukla ko kaka procesija. Imala je po
etri duga vesla na svakom kraju, pa je na njoj po naem raunu moralo bit
najmanje trijest ljudi. Bilo je i pet velikih vigvama, razmjetenih daleko jedan
od drugog, u sredini je gorila velika vatra a na svakom kraju stajalo je po jedno
visoko koplje za zastavu. Bilo ju je ta za vidit. Nije maji kaalj bit splavar na
takoj grdosiji.
Upravo smo uli u jednu veliku okuku, nebo se naoblailo i bilo je sparno.
Rijeka je bila jako iroka i opasana s obje strane gustom umom ko kakim
zidom, skoro da nisi mogo vidit u njem neku pukotinu il svjetlo. Priali smo o
Cairu i pitah se oemo l ga prepoznat kad doemo do njeg. Ja reknem da po
svoj prilici neemo, jerbo sam uo da tamo nema vie od desetak kua, a ako
sluajno ne budu osvijetljene, po emu emo znat da prolazimo kraj naselja?
Jim rekne da e se ipak morat vidit kako se tamo slijevaju dvije velike rijeke. Al
ja reko da nam se moe uinit da prolazimo kraj nekog otoka pa da i dalje
plovimo istom starom rijekom. To je zabrinulo Jima, a i mene. Postavljalo se
dakle pitanje ta da radimo. Ja reknem da e najbolje bit da ja odveslam do
obale im se pokae neko svjetlo, pa da kaem kako toboe aa dolazi za
mnom na deregliji, al da ne pozna ovaj kraj pa da bi tio znat koliko jo ima do
Caira. Jim je smatro da je to dobra ideja, ter smo na raun toga popuili lulu i
dalje ekali.
Sad je trebalo samo dobro pazit na naselje, da nam ne promakne. Jim rekne da
je on siguran da e ga primijetit, jer onog trenutka kad ga Ugleda postae
slobodan ovjek, a ako mu promakne, ostae i dalje u ropstvu, brez izgleda da
se doepa slobode. Svaki as bi skoio i uzviknuo:
''Eno ga!''
Al nije bio. Bio je to lutajui plamen il krijesnica, pa bi opet sio i zapiljio se u
tamu ko i do tada. Rekne da ga trese groznica to je tako blizu slobodi. E pa,
mogu vam kasti da sam se i ja treso ko u groznici sluaju ga, jerbo mi je poelo
svitat da e on stvarno skoro bit slobodan, a kome to ima zafalit?
Meni, bome. Poela me pe savjest i nikako da se rijeim tog osjeaja. To me
stalo toliko muit da si nisam mogo na mira, da se nisam mogo skrasit na
jednom mjestu. Dotle mi nije uope padalo na pamet ta ja to zapravo radim.
Al sad mi je puklo pred oima, i to me sve vie proganjalo i peklo. Pokuavao
sam uvjerit samog sebe da ja tu nisam nita kriv, jerbo nisam ja odvuko Jima
od njegove zakonite vlasnice, al zaludu, savjest mi se bunila i svaki put mi
odgovarala: Dobro si znao da bjei na slobodu i mogo si lijepo odveslat do obale
i prijavit ga. To je bila istina... to nikako nisam mogo pore. To je bilo ono to
me deralo. Savjest mi je govorila: ta ti je skrivila ona sirota gospojica
Watson da mirno gleda kako joj crnja bjei tebi ispred nosa, a ti ni da bi pisnuo?
''Idi samo, stari moj, vjerni Huck, jedini bijeli gospar koji nigda nije prevarijo
starog Jima.''
Upravo mi se smuilo. Al svejedno reknem u sebi, moram to uinit... nema mi
druge. Uto naie jedan amac a u njem dva ovjeka s pukama, oni stanu, ja
stanem. Jedan me od njih zapita:
''ta je to tamo?''
''Splav ,''odgovorim.
''Jesi li i ti s nje?''
''Jesam, gospodine.''
''Ima li na njoj ljudi?''
''Samo jedan ovjek, gospodine.''
''E pa, noas je odbjeglo petoro crnaca ozgora, iza ove okuke. Je li taj ovjek
bijelac il cmac?''
Nisam odma odgovorio. Tio sam al su mi rijei zapele u grlu. as,dva skupljo
sam hrabrost da kaem istinu, al nisam imo petlju,prepo sam se ko zec. Vidio
sam da sam se pokolebo, pa sam digo ruke od svega i propento:
''Bijelac.''
''Ipak, bit e najbolje da sami pogledamo.''
''To je lijepo od vas,''reknem,'' jerbo je to moj aa, pa bi mi mogli pomo da
pritjeramo splav obali, tamo e gori ono svjetlo. On vam je bolestan, a bolesna
mi je i mama, i Mary Ann.''
''Uh, do vraga!Nama se, deko, uri. Ali moramo ti ipak pomo. Hajde... prihvati
se vesla pa da krenemo.''
Ja se privatim vesla, a oni prionu na svoja. Poslije dva,tri zaveslaja reknem:
''Mogu vam kasti da e vam aa bit zbilja zafalan. Svak pobjegne, koga god
zamolim da mi pomogne pritjerat splav obali, a opet ne mogu sam.''
''To je zbilja sramota. I udno. uj, deko, a ta je zapravo tvom ocu?''
''Pa, ovaj... kako da vam kaem... nije mu skoro nita.''
Oni prestanu veslat. Bili smo ve sasma blizu splavi. Jedan od njih ree:
''Lae, mali. ta je zapravo tvom ai? Hajde, reci nam poteno, bit e ti bolje.''
''Ou, gospodine, ou, potenja mi... al nemojte nas sad ostavit, molim vas. To
vam je... to vam je... gospodo, kad bi se samo jo malo primakli pa da vam
dobacim ue, neete ni morat blizu splavi... dajte, molim vas.''
''Okrei, Johne, okrei! ''vikne jedan od njih. I oni zaveslaju natrag.
''Mii se, mali... u zavjetrinu. Prokletstvo, sve bih reko da vjetar pue ba od
splavi prema nama. Tvoj aa ima boginje i ti to jako dobro zna. Zato nam to
nisi odmah reko? Zar hoe da nas sve zarazi?''
''Pa, ovaj,protuim ja ,''svima sam dosad to odma kazo al su onda svi bjeali i
ostavljali nas.''
''Siroti moj deko, nije ni udo. Nama je zbilja ao tebe, ali mi... ama, do vraga,
neemo valjda da dobijemo boginje, razumije. Sluaj, rei u ti ta da radi.
Nemoj ni pokuavat da sam pristane, jer e razbit amac na komadie. Nego,
tjerajte vi dalje niz vodu jo dvadesetak milja pa ete do do jednog grada na
lijevoj obali. Dotle e ve bit bijeli dan, a ti kad zatrai pomo, lijepo reci da svi
tvoji lee u groznici i da ih trese zimica. Nemoj opet bit tako lud da puta ljude
nek nagaaju to je posrijedi. Mi ti samo elimo dobro, a ti budi tako dobar i
lijepo otplovi jo tih dvadeset milja. Ne bi ti vrijedilo da pristane tamo e gori
ono svjetlo... to ti je samo neka drvara. Sluaj... otac ti je sigurno siromah, i valja
priznat da zbilja nema sree. Evo... metnut u ti na ovu dasku zlatnik od
dvadeset dolara, a ti ga uzmi kad doe do tebe.Znam da nije poteno to te
ovako ostavljamo, ali shvati, bogamu, da s boginjama nema ale, razumije?''
''Stani malo, Parkere,''rekne onaj drugi ,''evo i od mene dvadeset dolara.
Zbogom, mali, uradi samo kako ti je reko gospodin Parker i sve e bit u redu.''
''Tako je, mali... i zbogom, zbogom. Ako sretne neke odbjegle crnje,potrai
pomo i uhvati ih pa e zaradit koju paru.''
''Zbogom, gospodine,''reknem,''ne bojte se, neu pustit nijednog odbjeglog
crnju, samo ako ga budem mogo zadrat.''
Oni odu a ja preem na splav, osjeaju se kriv i jadan, jerbo sam dobro znao
da sam se loe ponio. Vidio sam da ne vrijedi ni pokuavat da postupam kako
treba, jerbo svaki onaj koji odmalena ne poe pravim putem nema nikakih
izgleda da se popravi, kad zapadne u kripac, nema na ta da se osloni i da
ustraje, pa onda mora podle. Onda malko promislim i reknem sam sebi, ekaj
malo... recimo da si se ponio kako treba i da si izdo Jima, je l bi se onda osjeo
bolje nego sada? Ne, odgovorim sam sebi, osjeo bi se isto ovako gadno ko i
sad. E pa, dobro, onda, kakvog ima smisla da ui init ta je pravo kad je tako
teko init pravo, doim init zlo nije ni najmanje teko, a nagrada ti je uvijek
ista? Tu sam zapeo, nisam znao na ovo pitanje odgovorit. Stoga odluim da si
neu vie razbijat tim glavu, ve da u ubudue uvijek radit onako kako mi
bude najzgodnije.Uem u vigvam, al u njem nema Jima. Obazrem se na sve
strane, nema ga ni od korova. Zovnem:
''Jime!''
''Evo me, Huck. Jesu l oli? Nemoj govorit tako glasno.''
Bio je u vodi, ispod vesla na krmi, samo mu je nos virio iz vode. Reknem mu da
im vie nema traga pa se on popne na splav i rekne:
''Sluo sam ja sve to ste priali,klisno sam u vodu i mislijo sam otplivat do
obale ako dou na splav. A onda, kad odu, da doplivam nazad. Al kako si ih ti,
Huck, majstorski nadmudrijo! To si lukavo smislijo! Velim ti, diko, da si opet
spasijo starog Jima... i stari Jim nee ti to, zlato moje, zaboravit dok je iv.''
Onda smo priali o novcu. Bila je to lijepa svotica, po dvajst dolara za svakog.
Jim rekne da emo sad mo putovat parobrodom, treom klasom, i da e nam ti
novci dote da putujemo dokle god oemo po slobodnim dravama. Rekne da
dvajst milja nije ba daleko kad se putuje na splavi, al da bi ipak volio da smo
ve tamo.Nee pred jutro pristali smo uz obalu, a Jim se posebno potrudi da
dobro sakrije splav. Zatim je itav dan spremo stvari u zaveljaje da bude sve
spremno kad ju budemo naputali.
Te smo noi oko deset sati opazili iza okuke na lijevoj strani svjetla nekog
grada.
Otputim se amcem da se raspitam. Uskoro naiem na ovjeka koji je iz amca
baco strukove. Pribliim mu se i upitam ga:
''Jelte, gospodine, je l ono tamo Cairo?''
''Cairo? Jok. Ti mora da si s kruke spao.''
''A koje je to onda mjesto, gospodine?''
''Ako ba hoe da zna, idi pa pitaj. A ako me bude jo pola minute ovdje
tento, dobit e ono to nisi traio.''
I ja se vratim na splav. Jim je bio strano razoaran, al ja mu reknem nek nita
ne brine, Cairo e sigurno bit prvo idue mjesto.Prije nego to je svanulo,
naiemo na jo jedno naselje i ja tjednem opet da se izvezem amcem, al je
obala bila strma pa sam odusto. Jim mi rekne da kod Caira obala nije strma. Na
to sam zaboravio. Preko dana smo se sklonih na jedan otoi dosta blizu lijeve
obale. Meni je bilo sve neto sumljivo. A i Jimu. Reknem mu:
''Da nismo mi moda one noi po magli proli pored Caira?''
A on e meni:
''Nemojmo sad o tom, Huck. Sirote crnje nemaju nigda sree. Ja sam si mislijo
da e nam ona zmijska koa jo vraki zapaprit.''
''Kamo sree, Jime, da nisam nikad vidio tu zmijsku kou... kamo sree da mi
nikad nije pao pogled na nju.''
''Nis ti, Huck, tomu kriv. Nemoj sad sebe krivit zarad toga.''
Kad je svanulo, s jedne je strane tekla bistra voda Ohia, o tom nije bilo dvojbe,
a s druge strane valjao se stari muljeviti Mississippi! Znai, zbogom Cairo!
Uzmemo pretresat na poloaj. Uz obalu ne vrijedi pristajat, a zna se da sa
splavi ne moe plovit uz vodu. Nema druge nego da priekamo da padne
mrak pa da onda okuamo sreu i krenemo amcem natrag. I tako prespavamo
itav taj dan u gutari od kanadskih topola da prikupimo snagu za poso koji
nas eka, al kad se u sumrak vratimo do splavi, amcu ni traga!
Dugo nismo ni rijei progovorili. Tu nije bilo to da se kae. Obadvojica smo
znali isuvie dobro da je to jo jedno djelo one zmijske koe, pa ta onda vrijedi
govorit? Jo bi izgledalo da prigovaramo, a to bi nam doneslo jo vie nesree...
i donaalo bi nam nesreu sve dok se ne bi nauili da se ne bunimo.
Sedamnaesto poglavlje
Za jedno pola minute neko progovori kroz prozor a da ne pomoli glavu:
''Dosta tamo! Tko je to?''
''Ja ,'' reknem.
''Tko ja?''
''George Jackson, gospodine.''
''A to hoe?''
''Nita ja neu, gospodine. Ou samo da proem, al mi psi ne daju.''
''A to se smuca ovuda u ovo doba noi, a?''
''Ne smucam se ja, gospodine, nego sam pao s broda u vodu.''
''Aha, pao si s broda, je li? Dajte tamo upalite svjetlo. Kako si ono rekao da se
zove?''
''George Jackson, gospodine. Ja sam jo deko.''
''Sluaj ti, ako govori istinu, ne mora se nita bojati, nitko ti nita nee. Ali, da
se nisi makao s mjesta, ostani tu e si. Hajde, probudite Boba i Toma, i donesite
puke. George Jacksone, ima li jo koga sa sobom?''
''Ne, gospodine, nemam nikog.''
Zaujem kako se ljudi muvaju po kui i opazim svjetlo. ovjek se prodere:
''Makni tu svijeu, Betsy, budalo stara, zar nema ni zeru pameti? Metni je na
pod iza ulaznih vrata. Bobe, ako ste ti i Tom spremni, zauzmite svoja mjesta.''
''Spremni smo.''
''A sad mi reci, George Jacksone, poznaje li ti Shepherdsonove?''
''Ne poznam, gospodine... nikad nisam uo za njih.''
''E pa, moda je tako, a moda i nije. A sad, svi dobro pripazite! Kreni naprijed,
George Jacksone. I pazi, bez urbe... kreni sasvim polako. Ako vodi jo koga sa
sobom, neka taj ostane na mjestu... ako se pokae, ode mu glava. Hajde sad,
prilazi. Samo polako, gumi sam vrata... tek toliko da moe proi, uje li?''
Nisam se urio, nisam mogo, sve da sam i tio. Odo sam polagano, korak po
korak, niotkud glasa,tek mi se inilo da ujem srce kako mi lupa. Psi su utihnuli
ko i ljudi, samo to su ili u stopu za mnom. Kad sam doo do tri ulazne
stepenice od trupaca, zaujem kako otkljuavaju vrata i skidaju preku i zasun.
Metnem ruku na vrata i malko ih odgurnem, pa jo malo, dok mi neko ne
rekne:
''Dobro, dosta... proturi glavu unutra! ''
Ja proturim glavu, al pomislim da e mi ju skinut s ramena. Svijea je gorila na
podu i oko frtalj minute svi su gledali u mene, a ja u njih. Tri krupna ovjeka
drali su puke uperene u mene, tako da sam se, da vam pravo kaem, lecnuo,
najstariji je od njih bio sijed i moglo mu je bit ezdeset godina, ostaloj dvojici
tridesetak il neto vie, sva trojica zgodni i pristali ljudi i jo jedna ljupka sijeda
stara gospoja, a iza nje dvije mlade ene koje nisam ba dobro vidio. Stari
gospodin rekne:
''Dobro... mislim da je sve u redu. Ulazi!''
im sam unio, stari gospodin zakljua vrata, namakne preku i zasun, i rekne
onoj dvojici mlaih da pou naprijed s pukama, pa svi uu u velik salon u
kom je na podu bila prostrta nova krpara i stanu u oak, daleko od prednjih
prozora,na toj strani nije ni bilo prozora. Uzeli su svijeu, dobro me promotrili
i sloili se:
''Ne, ovaj nije Shepherdson... nema na njemu nieg od Shepherdsonovih. ''
Onda starac rekne da im neu valjda zamjerit ako me pretresu da vide jesam li
naoruan, time ne misle nita zlo... samo da provjere. I nije mi kopo po
depovima nego ih je samo opipo izvana, i reko da je sve u redu. Kaza mi nek
se osjeam slobodno, ko kod kue, i nek im ispriam sve o sebi, al stara gospoja
rekne:
''Bog s tobom, Saule, siroti deko je mokar kao mi, a moda je i gladan?''
''Pravo kae, Rachel... na to sam zaboravio. '' Stara gospoja nastavi:
''Betsy ,''to je bila crnkinja,''poteci to bre moe i donesi siroiu neto za
jelo, a jedna od vas djevojaka neka probudi Bucka i kae mu... Ah, evo i njega.
Buck, odvedi ovog malog doljaka i pomozi mu da skine sa sebe tu mokru
odjeu i daj mu neto od svoje suhe robe da obue.''
Buck je bio otprilike mojih godina, trinajst, etrnajst, tako nekako, iako neto
vii od mene. Imo je na sebi samo koulju i bio je sav raupan. Uo je zijevaju
i jednom rukom trljaju oko, a drugom vuku za sobom puku. Priupita:
''ta, nema nikog od Shepherdsonovih?''
Odgovore mu da nema, da je bila lana uzbuna.
''E, da je doo koji od njih, mislim da bi bar jednoga ucmeko.''
Svi se nasmiju, a Bob mu rekne:
''E, moj Buck, dok si ti stigao, mogli su nam svima skinut skalpove.''
''E pa, kad nitko nije doo po mene, a to zbilja nije poteno. Ja sam uvijek
zapostavljen, ne date mi nikad prilike da se iskaem.''
Osamnaesto poglavlje
Pukovnik Grangerford bio je, znate, pravi gospodin. Bio je gospodin od glave
do pete, a takva mu je bila i familija. Bio je plemenita roda, kako se ono kae, a
to kod ovjeka vrijedi koliko i kod konja, tako je bar govorila udovica Douglas,
a nikad niko ne bi mogo zanijekat da ona pripada najvioj aristokraciji u naem
mjestu. Pa i aa je uvijek tako govorio, iako je on sam bio od najnieg soja to
moe bit. Pukovnik Grangerford bio je jako visok i jako vitak, tamnoblijede
puti, bez najmanjeg traga rie boje, svakog mu je jutra mravo lice bilo glatko
izbrijano, a imo je sasma tanke usnice i sasma tanke nosnice, dug nos i guste
obrve, i sasma crne oi, tako duboko usaene da ti se inilo ko da te gledaju iz
neke pilje, ako se moe tako re, elo mu bilo visoko, a crna i ravna kosa
padala mu na ramena. ake mu bile dugake i tanke, a svakog bogovetnog dana
nosio je istu koulju i kompletno odijelo od tako bijelog platna da bi te oi
zabolile gledaju ga, a nedeljom bi obuko frak s mesinganim pucetima. Nosio je
i tap od mahagonija sa srebrnim drkom. Nikad nije bio ni najmanje
neozbiljan nit je ikad povisivo glas. Bio je dobar ko kruv... to se, znate, nekako
moglo osjetit, i ulijevo je ovjeku povjerenje. Ponekad bi se nasmijeio, i to je
bilo lijepo za vidit, al kad bi se ukrutio ko protac i kad bi mu ispod obrva
poele sijevat munje, ovjek bi gledo kako da se popne na najblie drvo, pa tek
onda da pita ta je na stvari. Nikad nikog nije moro opominjat da se pristojno
ponaa... svi su pred njim bili pristojni. I svak je volio da bude s njim u drutvu,
skoro je uvijek sjao ko sunce... ou da kaem da je izgledalo ko da donaa lijepo
vrijeme. Kad bi se namrgodio, sve bi se smrailo na pola minute, i to je bilo
dosta, niko ne bi onda po tjedan dana nita krivo uinio.
Ujutro, kad bi on i stara gospoja sili, itava bi se familija digla na noge i
poelila im dobro jutro, i niko ne bi ponovo sjeo prije nego to bi oni sjeli. Onda
bi Tom i Bob otili do kredenca u kom su stajale bruene flae, izmijeali aicu
gorkog likera s vodom i pruili mu je, a on bi ju onda dro u ruci dok Tom i Bob
ne bi sebi izmijeali pie, naklonili se i rekli: ''ivjeli, gospodine i gospoo.''
Zatim bi i njih dvoje ovla naklonili glavu i zafalili se ter bi sva trojica ispili
pie, onda bi Bob i Tom izlili kaikicu vode na eer u svojim aicama i
malice viskija il jabukovae i dali ih meni i Bucku, pa bi i mi nazdravili
starima.Bob je bio nastariji, onda je dolazio Tom, visoki, naoiti mukarci,
irokih ramena i preplanula lica, duge crne kose i crnih oiju. Bili su odjeveni u
bijelo platno od glave do pete, ko i stari gospodin, i nosili su panamske eire
sa irokim obodom.
Za njima je dolazila po redu gospojica Charlotte, njojzi je bilo dvadeset pet
godina, bila je visoka i ponosita i gospodstvena, al dobra da ne moe bit bolja,
sve dok se ne raspali, a kad bi se raspalila, streljala bi oko sebe pogledima ko i
njezin otac, bjei joj s oiju! Bila je lijepa.Lijepa je bila i njezina sestra,
gospojica Sophia, al nekako drugojaije. Bila je umiljata i slatka ko golubica, a
bilo joj je tek dvajst godina.Svako je od njih imalo svog crnju koji ga je
posluivo, pa i Buck. Mom je crnji pala sikira u med, jerbo ja nisam bio naviko
da neko drugi radi mjesto mene, al je zato Buckov bio stalno u pokretu.Eto, to
je bila itava familija, ali ih je nekad prije bilo vie,jo tri sina, koji su poginuli, i
Emmeline, koja je umrla.
Stari je gospodin imo vie farmi i preko stotinu crnja. Koji put bi dolazilo u
goste itavo drutvo na konjima iz okolice udaljene deset do petnajst milja i
ostajalo po pet-est dana, gostilo se posvud unaokolo i na rijeci, danju su
plesali i odlazili na izlete u umu, a nou prireivah balove u kui. Sve je to
uglavnom bila njihova rodbina. Mukarci su dolazili s pukama. Bio je to fin i
otmjen svijet, ta da vam priam.
U okolici je ivilo jo jedno gospodsko pleme pet, est familija ,iji su se lanovi
mahom zvali Shepherdson. Bili su isto tako otmjeni i visokog roda, bogati i
dostojanstveni ko i Grangerfordovi. Shepherdsonovi i Grangerfordovi su se
sluili istim pristanitem na rijeci, oko dvije milje uzvodno od nae kue, pa
sam vieput kad sam odlazio tamo s naima viao i Shepherdsonove, na
njihovim lijepim konjima.Jednog dana, kad smo Buck i ja lovili po umi,
zaujemo konjski topot. Ba smo prelazili cestu, i Buck mi rekne:
''Bre! Bjei u umu! ''
Sklonimo se mi u umu i izvirimo kroz kronju na cestu. Domalo se pojavi
naoit mladi vojnikog dranja, pustio na volju konju i jai galopom. Preko
sedla dri puku.Ve sam ga i ranije vidio. Bio je to mladi Harney Shepherdson.
Odjedno mi Buckova puka opali kraj samog uha, a Hameyju odleti eir s
glave. On dovati puku i krene ravno prama mjestu e smo mi bili sakriveni. Al
nismo ga doekali, ve udri trkom kroz umu. uma nije bila gusta pa sam se
obziro ne bi l izbjego metak, i vidio sam kako je Harney dvaput ciljo na Bucka,
a onda je odjaho odakle je i doo, valjda da pokupi eir, i nisam ga vie vidio.
Trali smo sve do kue.
''ta je to krvna osveta?''
''Pa uje, e si ti odrastao? Zar ne zna to je krvna osveta?''
''Nikad nisam uo za to... reci mi ta je to.''
''Pa evo ta je krvna osveta,''rekne Buck.''Jedan se ovjek posvadi s drugim
ovjekom i ubije ga, onda brat tog drugog ovjeka ubije njega, onda ostala
braa, s obje strane, rade jedni drugima o glavi, onda se umijeaju i roaci... i
malo, pomalo se svi poubijaju i onda vie nema krvne osvete. Al to ide dosta
sporo i treba puno vremena.''
''A je l ova vaa, Buck, ve dugo traje?''
''Nego ta! Poelo je to prije trideset godina, tako nekako. Zavadili su se bili
oko neega i poveli parnicu da to rijee, i presuda je bila na tetu jednog od
njih, a on ni pet ni est nego ubije onoga koji je dobio parnicu... to je sasvim
prirodno. I svaki bi drugi to uinio.''
''A oko eg su se zavadili, Buck? Oko zemlje?''
''Pa valjda... ne znam.''
''A ko je koga prvi ubio? Je l Grangerford Shepherdsona il obratno?''
''Boe sveti, otkud da ja to znam? Bilo je to tako davno.''
''Pa zar niko ne zna?''
''Ma zna, bit e da tata zna, pa i neki drugi stariji ljudi, al ne znaju vie oko ega
su se prvo zavadili.''
''Je l ih puno izginulo, Buck?''
''Jest... bio je ve lijep broj sprovoda.Al ne gine se ba svaki put. Tata nosi u sebi
neto krupne same, al njega to ne smeta jer ionako nije teak. Boba su malo
isjekli lovakim noem, a Tom je jedanput ili dvaput bio ranjen.''
''Je l poginuo kogod ove godine, Buck?''
''Jest, mi smo ubili jednog i oni su ubili jednog. Prije otprilike tri mjeseca moj
brati Bud, deko od etrnaest godina, jahao je kroz umu, s druge strane
rijeke, nije imao nikakvog oruja sa sobom, to je bila ista ludost, i na jednom
pustom mjestu zauje iza sebe konjski topot i ugleda starog Baldyja
Shepherdsona kako juri za njim na konju, s pukom u ruci, a bijela mu kosa
vijori na vjetru, i umjesto da skoi s konja i udari kroz gutaru, Bud je mislio da
e mu utei, i tako su se ganjali punih pet milja, pa i vie, al stari mu se sve vie
primicao i na kraju, kad je Bud vidio da mu nema spasa, stao je i okrenuo se
kako bi ga, zna, metak pogodio sprijeda, i stari mu lijepo prie i ustrijeli ga. Al
nije dugo uivao u svojoj srei, nai su ga jo istog tjedna ucmekali.''
''Ja mislim, Buck, da je taj stari bio kukavica.''
''Ja ne bih rekao da je bio kukavica. Ni govora. Nema meu Shepherdsonovima
kukavica... ni jednog jedinog. A nema ih ni meu Grangerfordovima. Taj se isti
starac jednog dana borio pola sata protiv trojice Grangerfordovih i ostao
pobjednik. Svi su bili na konjima, on je sjahao i sklonio se iza naslaganih drva, a
konja je drao pred sobom da ga titi od metaka. Grangerfordovi su ostali na
konjima i obigravali oko njega, i praili po njemu, a on po njima. I on i njegov
konj vratili su se kui poprilino izreetani i izranjavani, ali Grangerfordove su
morali nositi... jedan je od njih poginuo, a drugi je umro sutradan. Jok,
gospodine moj, ako tko trai kukavice, taj e izgubiti vrijeme traei ih meu
Shepherdsonovima, jer se takva sorta kod njih ne raa.''
Idueg smo tjedna svi odjaili na konjima u crkvu, oko tri milje od kue. Muki
su ponesli sa sobom puke, pa i Buck, i drali ih meu koljenima il prislonjene
uza zid da im budu pri ruci. Shepherdsonovi su isto tako uradili. Propovijed je
bila sasma obina, sve neto o bratskoj ljubavi i slinim dosadnim stvarima, al
su svi govorili kako je bila dobra propovijed i priali o njoj na povratku kui, i
svak je imo neto da kae o vjeri, i o dobrim djelima, i o samilosti, i o volji
Bojoj, i ne znam o emu jo sve ne, tako da mi je to bio jedan od najzamornijih
tjedana u ivotu. Otprilike sat vremena poslije ruka svi su oko mene drijemali,
neki na svojim stolcima, neki u svojim sobama, i bilo mi je poprilino dosadno.
Buck i njegov pas ispruili su se po travi na suncu i spavali ko zaklani. Odem u
nau sobu da i ja malko odrijemam. Usput naiem na ljupku gospojicu Sophiju
kako stoji na vratima svoje sobe, to je bila do nae. Ona me pozove k sebi i
sasma tiho zatvori vrata za mnom, pa me zapita da l ju volim a ja reknem da ju
volim, pa me zapita d l bi uinio neto za nju al da nikom nita ne govorim, a ja
reknem da bi. Onda ona rekne da je zaboravila Evanelje u crkvi na klupi e je
sjedila, izme dvije druge knjige, pa ne bi l se ja iskro i oo tamo po njeg, al da
nikom nita ne kaem. Reknem da bi. I tako se ja iskradem i odjurim cestom, i
nikog ne naem u crkvi osim moda jednu il dvije svinje, jerbo se vrata nisu
mogla zakljuat, a svinje se vole ljeti valjat po drvenom podu koji ih ladi.
Moda ste primijetili da ljudi idu u crkvu samo kad moraju, al za svinje ne
vrijedi to pravilo.
Mislim si ja, tu neto nije u redu, nije normalno da se jedna djevojka toliko
sekira zbog jednog Evanelja, pa ga zato malo prodrmam i iz njeg ispadne
papiri na kom je olovkom bilo napisano U pola tri. Pretraim itavu knjigu,
al ne naem vie nita. Nije mi bilo jasno ta te rijei predstavljaju pa vratim
papiri u knjigu, a kad sam se vratio kui i popeo na kat, zateknem gospojicu
Sophiju kako me opet eka na vratima svoje sobe. Povue me unutra i zatvori
vrata za mnom, a onda pome pregledavat Evanelje dok ne nae onaj papiri.
Bila je sva sretna kad ga je proitala, i prije nego to sam se snao, zgrabi me i
privije uza se, i rekne da sam najbolji deko na svijetu, samo nek nikom nita
ne govorim.Sva se bila naas zajapurila, oi joj se zakrijesile, bila je upravo
prelijepa. Ja se isto zaudim, al kad sam opet doo do daha, zapitam ju kakav
je to papiri. Ona mene upita jesam li proito ta pie na njemu, ja reknem da
nisam, a ona me onda zapita je l znam itat pisana slova, a ja reknem da ne
znam, nego samo tampana, onda ona meni kae da ona tim papiriem samo
obiljeava mjesto e je stala, i da sad mogu i da se igram.
I ja odem na rijeku premiljaju o tom, al ubrzo primijetim da me moj crnja
prati. Kad nas niko vie iz kue nije mogo vidit, on se osvrne naas pa dotri do
mene i rekne mi:
''Gosn Jawge, ako ete da odete sa mnom dole do bare, pokazau vam leglo
voden zmija.''
To je zbilja udno, pomislim, to mi je i juer reko. Moro bi ve deko znat da
niko toliko ne voli vodene zmije da bi io u potragu za njima.ta li to smjera?
Pa mu reknem:
''Dobro, ajde naprijed.''
Io sam tako za njim jedno pola milje, a onda on zagazi u barutinu pa smo jo
pola milje gacali po blatu do gleanja. I tako doemo do malog zaravanka koji
je bio suv i sav obraso drveem, grmljem i vinjagama, i tu mi on rekne:
''Odite jo samo koji korak naprijed, gosn Jawge, tamo su vam one. Ja sam njija
ve vidijo i meni nije vie do toga.''
I okrene se i ode i uskoro se izgubi meu drveem. Ja zaem malo dublje i
izbijem na mali proplanak, velik ko spavaa soba, sav obavit vinjagama, i
naiem na ovjeka kako spava na zemlji,kad tamo, sto mu gromova, bio je to
Jim!
Probudim ga misle kako e se on iznenadit kad me ugleda, al nije. Umalo to
nije proplako od radosti, al nije se iznenadio. Rekne mi kako je one noi plivo
iza mene i kako je uo kad sam ga dozivo, al da se nije odazivo jerbo nije tio da
njega neko izvue iz vode i vrati ga u ropstvo. Kae on meni:
''Malo sam se udarijo i nijesam mogo brzo plivat, pa sam na kraju puno zaosto
za tobom, a kad s ti isplivo na obalu, mislijo sam da te sti na suvu brez da te
zovem, al kad sam vidijo onu kuu, nijesam se urijo.Bijo sam previe zaosto
pa nijesam mogo razumit ta t oni govoru... a bojo am se i ukaca... al kad se
jope sve smirilo, i kad sam ve znavo da s u kui, zao sam u umu da priekam
dok svane. Rano izjutra naie par crnja, ili su u polje, pa me dovedu vamo, tu
mi ukci nijesu mogli u u trag zbog radi vode, i svake su mi noi donaali ranu
i priali mi kako je teb tamo.''
''A to nisi, Jime, ranije reko Jacku da me dovede vamo ?''
''Zato, Huck, jerbo nije vrijedilo da te bantujem dok ne mognemo neto zbiljski
zapoet... a sad bi ja reko da je sve u redu. Ja sam ti kupovo lonce i tave i ranu
kad sam goer mogo, a po noi sam popravljo splav kad...''
''Kaku splav, Jime?''
''Pa nau staru splav.''
''Pa zar se naa stara splav nije razmrskala na komadie?''
''Jok, nije. Bila je gadno razlupana... pogotovo jedan kraj... al nije bilo na njoj
velke tete, samo to smo ostali skorom brez sviju stvari. Da nijesmo nako
duboko ronli i nako dugo plivali pod vodom, i da nije bila naka mrkla no, i da
se nijesmo nako prepali, i da nijesmo glave izgubili, kako se ono veli, mogli
smo jo i vidit splav. Al nita zato to ju nismo vidli, jerbo je sad jope skorom
ko nova, a doli smo i do puno novijeh stvari mjete onijeh brez kojih smo
ostali.''
''Ama, kako si, Jime, opet doo do splavi... jesi l ju ulovio?''
''Kako b ju ulovio kad sam bijo u umi? Ne, neg su je njeke crnje nale kako se
zakvaila za jedno srueno deblo, tu nee na okuki, pa su ju sakrili me vrbe u
jednom potoiu, i tolku su dreku digh oko tog kom treba da pripane da sam i
ja brzo sazno za to, pa sam se javijo i presjeko otaj njijov spor, reko sam da ne
pripada nikom od njija, ve teb i men, i pito sam ji oe l fakat da prisvoje njeto
to pripada jednom mladom bijelom gospodnu pa da izvuku batine? Onda sam
jim dao svakom po deset centi, i bili su vie neg zadovoljni, i poelili su da
naie jo koja splav pa da se jope obogate. Te su mi crnje zbiljam bile dobre, i
to goer jim, diko, kaem da naprave, ne moram ji dvaput molit. Taj Jack je
dobar crnja, i dosti bistar.''
''Da, to je istina. Nije mi uope reko da si ti tu, reko mi je da poem s njim da mi
pokae leglo voden zmija. Ako se ta desi, on nije u nita umijean. Moe
slobodno re da nas nikad nije vidio skupa, nee slagat.''
Ne bi sad tio da puno priam o onom to se desilo sutradan. Biu sasma kratak.
Probudio sam se nee u zoru i mislio sam da se prevrnem na drugu stranu i
opet zaspim, kadli primijetim kako je sve oko mene tiho...ko da nema nie ni
ive due. To mi je bilo udno. Onda primijetim da nema Bucka. Onda se i ja
dignem, zauen, i siem dole... al nie nikog, niotkud ni glasa. Isto tako i vani.
ta li mu to znai, mislim si ja. Istom dole kod drvljanika naiem na mog Jacka i
pitam ga:
''ta se to desilo?''
A on e meni:
''Pa zar ne znate, gosn Jawge?''
''Ne znam ,''reknem ,''otkle bi znao?''
''Pa, eto, pobjegla je gospojica Sophia, bog i borme! Pobjegla je nee u noi...
niko pravo ne zna kada...pobjegla da s uda za onog mladog Harneyja
Shepherdsona...tako se barem pria.U kui to primijetili prije otprilike pol
sata... moda njeto vie... i vjerujte mi da nijesu gubili vrijeme. Ne merete ni
zamislit kako su brzo dovatli puke i sjeli na konje! enskinje su ole da jave
rodbini, a stari gosn Saul i momci uzeli puke i odjali gore cestom uz rijeku ne
bi l uvatli tog momka i ubli ga prije neg to se prebaci preko rijeke s gospojcom
Sophijom. Mislim da e bit vraki gadno.''
''Buck je oo, a mene nije probudio.''
''Jes, nego ta!Nijesu eli da vas u to petljaju.Gosn Buck je nabijo puku i zareko
se da e, il doerat ku jednog Shepherdsona, il zaglavit. E pa, bie njija tamo
kolko o i ja vjerujem da e jednog ukebat, samo ako e imat prilku.''
Potrim cestom uz rijeku to me noge nose. Odjedno zaujem odnekale
izdaleka kako prate puke. Kad sam doo do mjesta otkle se vidi drvara i
naslagana drva e pristaju brodovi, prikradem se ispod drvea i bunja do
jednog zgodnog mjesta, pa se uzverem meu ralje jedne kanadske topole koja
je bila izvan pukometa i pogledam ta se zbiva. Malo ispred tog drveta bila je
naslagana drvena graa, pa sam u prvi mah pomislio da se iza nje sakrijem, al
moda je bilo bolje to nisam.
Tamo na istini, ispred drvare vidim etvoricu,petoricu kako na konjima
jurcaju tamo,amo, psuju i viu na dvojicu momaka to ue iza naslaganih drva
uz brodsko pristanite, al im ne mogu nita. Kad god bi se koji od njih pokazo
na obali, opalila bi puka na njeg. Ona dvojica su uala iza drva okrenuti jedan
drugom leima, tako da su pazili na obadvije strane.
Najedno su oni konjanici prestali jurcat naokolo i vikat. Krenuli su pravo na
drvaru, al tad se jedan od one dvojice momaka pridigne, nasloni puku na
drva, nacilja i obori jednog od onih iz sedla. Ostali poskau s konja, dovate
ranjenika i da e s njim prama drvari, a istog se asa ona dvojica dadnu u bijeg.
Doli su ve bili napol puta do drveta na kom sam ja bio kad su ih oni tamo
primijetili da bjee. Tad oni opet pojau konje i krenu za njima. Pomu ih
sustizat, al im to nije puno vrijedilo jerbo su momci bih ve daleko odmakli i
stigli do naslagane grae ispred mog drveta, sklonili se za nju i opet stekli
lijepu prednost. Jedan je od te dvojice bio Buck, a drugi je bio neki mrav deko
od svojih devetnajst godina.
Konjanici su se jo neko vrijeme tuda muvali, a onda su odjaili. im su se oni
izgubili iz vida, ja se javim Bucku i reknem mu da su otili. Njemu u prvi mah,
kad je zauo moj glas s drveta, nije bilo nita jasno. Strano se iznenadio. Reko
mi je nek dobro pazim, i javim mu kad se oni tamo opet pojave, i jo je reko da
sigurno smiljaju opet neku psinu i da e se jamano brzo vratit. Poalio sam
to sam se popeo na to drvo, al sad se nisam usuivo si s njega. Buck se
rasplae i razgalami, i zarekne se da e se on i njegov brati Joe (to je bio onaj
drugi deko) osvetit jo za dananji dan. Rekne mi da su mu otac i oba brata
poginuli, al i dvojica, trojica njihovih, i da su ih Shepherdsonovi doekali iz
zasjede. Rekne da su otac i braa trebali priekat da im stignu roaci u pomo,
jerbo su Shepherdsonovi bili prejaki za njih same. Zapitam ga ta je bilo s
mladim Harneyjem i gospojicom Sophijom. Odgovori mi da su se prebacili
preko rijeke i da im se nita nije desilo. Meni je to bilo drago, al da ste uli
Bucka kako se ivcira to mu nije polo za rukom da ubije Harneyja onog dana
kad je puco na njeg , tako ta nikad jo nisam uo.
Kad najedno: bum! bum! bum! opale tri,etri puke, oni su se odanle bili
douljali okolo kroz umu i zali im za lea bez konja! Deki jurnu prama rijeci,
obadvojica ranjeni, a dok su plivali niz vodu, oni su ljudi trali niz obalu, pucali
na njih i derali se: ''Ubij ih, ubij ih!''
Tako mi se smuilo da umalo to nisam pao s drveta. Neu vam sad priat ta
se jo sve dogodilo... opet bi mi se smuilo kad bi vam to prio. Kamo sree da
nisam one noi isplovio na obalu i sve to vidio! Nikad se nisam mogo toga
oslobodit... esto i sanjam o tom.
Osto sam na drvetu sve dok se nije poeo vatat mraak, bojo sam se da ranije
saem. Ovda, onda uo sam pucnjavu iz ume, a dvaput sam vidio grupice ljudi
kako jure kraj drvare s pukama u ruci, pa sam znao da se borba jo vodi. Bio
sam strano potiten, i odluio sam da vie ne idem blizu one kue, jerbo sam
mislio da sam i ja u neku ruku kriv svemu tomu. Dosjetio sam se da je ono to
je pisalo na papiriu znailo da gospojica Sophia treba da se sastane nee s
Harneyjem u pola tri pa da pobjegne s njim, i mislio sam da je trebalo da
kaem njezinom ocu za taj papiri, i kako se udno drala, pa bi ju onda on
moebit zakljuo u sobu i ne bi dolo do ove straote.
Kad sam sio s drveta, oduljam se kroz umu niz rijeku komad puta i naem
dva lea kako lee u pliaku, pa ih malo, pomalo izvuem na obalu, a onda im
pokrijem lica i odem bre, bolje s tog mjesta. Malo sam i zaplako dok sam
pokrivo lice Bucku, jerbo mi je on bio zbilja jako dobar.
Dotle se bilo sasma smrklo. Nisam uope io blizu onoj kui, ve udarim kroz
umu i zaputim se do barutine. Jima nije bilo na njegovom otoiu, pa
odgacam bre, bolje do potoia, probijaju se kroz vrbik, jedva sam eko da
skoim na splav i odem iz tog stranog kraja, al splavi nije bilo! Bogo moj, kako
sam se uplaio! Skoro jednu minutu nisam mogo do do daha. Onda viknem.
Odazove mi se neiji glas, ni deset metara daleko od mene:
''Boe sveti! Jesi l to ti, diko? Nemoj galamit!''
Bio je to Jimov glas,nikad mi nita nije ljepe zazvualo. Potrim malo uz obalu
i skoim na splav. Jim me uvati i zagrli, presretan to me vidi. Rekne mi:
''Bog te blagoslovijo, sinko, bijo sam ve siguran da si jope mrtav. Doo je vamo
Jack da mi kae kako misli da s te ubili, jerbo da se vie nisi vrao ku, pa sam
ba mislijo da izvuem splav iz potoka i da budem spreman da krenem na put,
kad eto ti jope Jacka i kae mi da je sigurno ko bog da si pogino. Boe, kako
sam sretan, diko, to te jope vidim!''
A ja u njemu:
''Dobro, to je ba dobro, nee me na i mislie da sam poginuo i da me voda
odnesla... ima tu malo dalje jo neto zbog ega e povjerovat da je ba tako... i
zato nemojmo sad gubit vrijeme, Jime, ve izguraj tu splav na rijeku to bre
mogne.''
Nisam imo mira sve dok nismo odmakli jedno dvije milje i dovatili se sredine
Mississippija. Tad izvjesimo na signalni fenjer jerbo smo raunah da smo opet
slobodni i na sigurnom. Od juer jo nisam bio nita okusio, pa Jim izvue malo
proje i mlaenice, svinjetine s kupusom i ostalim povrem,nita na svijetu nije
tako dobro, kad se dobro skuva i dok sam ja veero, priali smo i bilo nam je
lijepo. Bio sam presretan to sam ostavio krvnu osvetu za sobom, a Jim je bio
presretan to se rijeio one barutine. Rekli smo da ipak nema bolje kue no
to je splav. Svuda je sve tako pretrpano i zaguljivo, samo na splavi nije. Na
splavi se osjea tako slobodan, tako ti je lijepo i ugodno.
Devetnaesto poglavlje
Prou dva, tri dana i noi, skoro da bi bolje bilo kasti da su protekli, tako su
mirno i lako prolazili. Evo kako smo provodili vrijeme. Rijeka je tamo dole
strahovito velika,koji put je milju i pol iroka, nou smo plovili a danju se
zaustavljali i skrivali. Kad bi no bila na izmaku, prekidali smo plovidbu i vezali
splav, skoro uvijek u mrtvaji ispod nekog otoia, a onda bi nasjekli mladih
topola i vrba i njima pokrili splav. Potom bi bacili udice, pa bi skoili u vodu
malo plivali, da se osvjeimo i razladimo, a onda bi sjeli u pliak, na pjeskovito
dno, e je voda do koljena,i gledali kako svanjiva.Niotkud ni glasa,posvemanja
tiina,ba ko da vascijeli svijet spava,tek ako tu i tamo zakrekee koja abetina.
Prvo to bi opazili gledaju preko vode bila je tek jedna mutna pruga,to je bila
kroz prozor kolibe ,a ekad bi vidili nekoju iskricu i na vodi ,na splavi ili
deregliji, znate, a mogla se ut i svirka il pjesma s kakog plovila. Divota je ivit
na splavi! Nad nama visoko gore nebo osuto zvijezdama, a mi leimo na leima
i gledamo u njih i raspravljamo o tom je l ih ko napravio il su nastale same od
sebe. Jim je tvrdio da ih je neko napravio, a ja sam tvrdio da su nastale same od
sebe, mislio sam da bi trebalo previe vremena da se naprave tolike zvijezde.
Jim je reko da ih je moda mjesec izlego, pa sad, to mi je izgledalo prilino
razumno i nisam se tom usprotivio, jerbo sam vidio kako aba izlegne skoro
isto tolko jajaca, pa znai da je to mogue. Gledali smo i kako padaju zvijezde i
ostavljaju za sobom svijetli trag. Jim je smatro da su to pokvarena jaja koja se
bacaju iz gnijezda.Jedamput il dvaput u noi vidili smo parobrod kako promie
kroz mrak, i kako ovda, onda sipa svu silu iskri iz dimnjaka, a one pljute po
rijeci, divota jedna, zatim bi brod zamako za okuku i nestala bi sva svjetla i
prestalo bi huktanje i na rijeci bi ponovo zavlado mir, al bi odjednom njegovi
valovi doprli do nas, dugo nakon to je proo, i zaljuljukali nam splav, a poslije
toga se vie nita ne bi ulo pitaj boga koliko, osim moda aba il tako neeg.
Iza ponoi ljudi na kopnu odlazili su na spavanje, i onda su dva,tri sata obale
bile crne ,nije vie bilo iskrica u prozorima na brvnarama. Te su iskrice bile na
sat,prva koja bi se ponovo javila oznaavala je da dolazi jutro, pa bi odma
poeli trait mjesto e emo se sakrit i privezat splav.
Jednog jutra pred samu zoru naem neki amac i prebacim se preko brzice na
kopno ,bilo je to svega oko dvjesto metara i produim jo oko milju uz neki
potok meu empresima ne bi l nao kakih jagoda il neeg slinog. Ba kad
sam prolazio pokraj mjesta e je nekakva staza sjekla potok, ugledam dva
ovjeka kako tre stazom ko bez due. Mislio sam da sam propo, jer kad god bi
nekog proganjali, bio sam uvjeren da gone mene... il moda Jima. Spremo sam
se da to prije kidnem odatle, al su ona dvojica bila ve sasma blizu, zovnuli me
i zamolli da im spasim ivot... rekli su da nisu nita uinili i da ih zato gone... da
za njima jure ljudi i psi. Tjeli su da uskoe odma u amac, al im ja reknem:
''Nemojte tako. Ja jo ne ujem nikake pse ni konje, imate vremena da zaete u
grmlje i da odete malo dalje uz potok, a onda zagazite u vodu i doite niz potok
opet vamo da vas primim u amac... tako ete psima zamest trag.''
Tako i urade. im su uli u amac, ja zaveslam prama naem otoiu, a kroz
jedno pet il deset minuta zaujemo iz daljine psei lave i ljudsku viku. uli
smo ih kako se primiu potoku, iako ih nismo vidili. inilo se da su zastali i da
se neto muvaju, al kako smo mi neprestano sve dalje odmicali, sve smo ih
slabije uli. Kad smo preli onu milju izme empresa i doepali se rijeke, sve
je bilo tiho pa smo lijepo proslijedili dalje do otoia i sakrili se u topoljaku, e
smo bili na sigurnom. Jednome je od te dvojice bilo oko sedamdeset godina,
moda i vie, bio je elav i imo je sasma sijede zaliske. Na glavi mu je bio
nekakav stari, pohabani, klopavi krljak, a na sebi je imo masnu plavu vunenu
koulju, poderane stare plave hlae ugurane u izme i tregere domae izrade,
ne, imo je zapravo samo jedan treger. Preko ruke je prebacio nekakav stari
plavi kaput s dugakim repovima i izlizanim mesinganim pucetima, a
obadvojica su nosili velike, debele, ofucane putne torbe. Onaj drugi imo je oko
trideset godina i bio skoro isto tako bijedno odjeven. Poslije frutuka svi smo
se izvalili i priali, a prvo to je izalo na vidjelo bilo je da se ta dvojica ni ne
poznaju.
''A kako si ti zapo u nepriliku? ''zapita elavac onoga drugog.
''Pa, prodavo sam neko sredstvo kojim se skida zubni kamenac... i zbilja se
skida, a s kamencem obino i caklina... al sam osto jednu no dulje nego to je
trebalo, i ba sam se spremo da se izgubim kad sam natrapo na tebe tu na
periferiji, i ti si mi reko da su ti za petama i zamolio me da ti pomognem da
zbrie. Onda sam ti ja reko da sam i ja u gabuli pa da moemo zajedno
odmaglit. I to ti je cijela pria... a kako je bilo s tobom?''
''Pa, ja sam ti oko tjedan dana dro predavanja protiv alkoholizma i tako posto
ljubimac enskog svijeta, starog i mladog. Mogu ti rei da sam zbilja gadno
zapaprio pijandurama, a zaraivo sam ak po pet,est dolara svake veeri,
deset centi po glavi, djeca i crnje besplatno i poso mi je sve bolje io, dok se
nije sino pronio glas, ko zna kako i na koji nain, da i ja volim zavirit u aicu,
onako poskriveki. Jutros me jedan crnja probudi i rekne mi kako se rulja
potajno okuplja sa psima i konjima, i kako e uskoro sti i dat mi oko pola sata
fore, a onda e gledat da me uvate ako mognu, a kad me uvate, da me namau
katranom i uvaljaju u petje i natjeraju, bog i borme, da jaim na kolcu. Nisam ni
eko na doruak... izgubio sam apetit.''
''uj, stari, mislim da bi se nas dvojica mogli skompat, ta veli?'' predloi onaj
mlai.
''Nemam nita protiv. A ime se ti bavi... najee?''
''Po struci sam knjigoslagar,bavim se pomalo i patentnim ljekarijama, glumim...
u tragedijama,zna,a kad mi se prui prilika,bavim se hipnozom i frenologijom,
katkad za promjenu poduavam pjevanje i zemljopis,zbrzim neko predavanje...
ama, svata ti kopam... skoro sve to mi doe pod ruku, samo da nije neka tea
ljaka. A koji je tvoj fah?''
''Ja sam se u svom vijeku dosta bavio doktorskim poslovima. Glavna mi je forca
polaganje ruku na bolesna mjesta,kod raka, paralize, i slinih bolesti, i dosta
dobro znam gatat kad naem nekog da mi dade podatke. Dobar sam i u
propovijedanju, dobro se snalazim i na velikim vjerskim saborima, pa i u
misionarskim poslovima.''
Neko smo vrijeme svi utili ko zaliveni, a onda onaj mlai duboko uzdahne i
rekne:
''Kuku meni!''
''ta sad kuka ? ''upita ga elonja.
''Kad samo pomislim ta sam doeko, da ovako ivotinjarim i da sam spao na
ovakvo drutvo. ''I pome nekakvim dronjkom brisat krajike oiju.
''Boga ti tvog, zar tebi ovo drutvo nije dosta dobro?''otrese se elavac prilino
otro i nabusito na njega.
''Ama, dobro je, ne kaem, bolje nisam ni zasluio, jer ko mi je kriv to sam se
ovako srozo? Sam sam si kriv. Ne krivim ja vas, gospodo... daleko od toga,
nikog ja ne krivim. Sve sam ovo ja zasluio. Neka me ovaj beutni svijet
dotue, prosto mu bilo, samo jedno znam,nai e se nee i za mene grob. Svijet
moe i dalje radit ta hoe, i moe mi sve oduzet ,moje najmilije, moj imutak,
sve, samo mi to ne moe oduzet. Jednog u dana le u grob i sve zaboravit, i
moje e se jadno slomljeno srce zauvijek smirit.'' I dalje je briso oi.
''K vragu i to tvoje jadno slomljeno srce! ''odbrusi mu elavac.
''ta nam sad tu gura pod nos to svoje jadno slomljeno srce? ta smo ti mi
skrivili?''
''Ama, znam da mi niste nita skrivili. Ja ne krivim vas, gospodo. Ja sam sam
spao na ovako niske grane... da, sam sam si kriv. I pravo je to se zlopatim,
potpuno pravo, na nita se ja ne alim.''
''A otkud si se ti to srozo? S kakve si se to visine srozo?''
''Ah, neete mi vjerovat, svijet mi nikad ne vjeruje... al pustimo sad to... nije
vano. Tajna mog roenja...''
''Tajna tvog roenja? Oe da kae...''
''Gospodo,'' rekne mlai ovjek sveanim glasom,''vama u odat svoju tajnu, jer
nekako osjeam da se u vas mogu pouzdat. Ja sam, po pravu, vojvoda!''
Jim izbei oi kad je to uo, a bie da sam ih i ja izbeio.elavac pak rekne:
''Ma ne misli valjda ozbiljno?''
''Mislim, mislim. Moj pradjed, najstariji sin vojvode od Bridgewatera, pobjego
je nee potkraj prolog stoljea u ovu zemlju da se nadie istog zraka slobode,
ovdje se oenio i umro, a za sobom je ostavio sina. Nekako u isto vrijeme umro
mu je i otac. Mlai sin pokojnog vojvode prigrabio je titulu i imetak...i zaobio
maloljetnog pravog nasljednika. Ja sam direktni potomak tog pravog
nasljednika...ja sam pravi vojvoda od Bridgewatera, a evo vidite e sam,
izgubljen, svrgnut sa svog visokog poloaja, proganjan od ljudi, prezren od
ovog beutnog svijeta, poderan, izmuen, slomljenog srca, i na kraju sam spao
na drutvo lopua na splavi!''
Jimu se taj ovo silno smilio, pa i meni. Probali smo ga utjeit, al on rekne da je
sve zaludu, da za njeg utjehe nema, i rekne da mu najvie moemo
ugodit ako ga priznamo za vojvodu, a mi reknemo da oemo, samo nek nam
kae kako. On rekne da kad god mu se obraamo da treba da mu se poklonimo,
Dvadeseto poglavlje
Stalno su nas neto zapitkivali, zanimalo ih je zato tako sakrivamo splav, i
zato se po danu odmaramo mjesto da plovimo... da nije Jim moda odbjegli
crnja? A ja im kaem:
''Za boga miloga, zar bi odbjegli crnja bjeo na Jug?''
Ne bi, priznali su da ne bi. Ipak sam moro nekako da im objasnim stvar pa im
ovako reknem:
''Moji su ivili u okrugu Pike, u Missouriju, e sam se i ja rodio, i svi su pomrli
izim mene i ae i mog brata Ikea. aa je tio da se preseli dole na Jug, kod
strica Bena, koji ima jedno malo imanje na rijeci, etrdeset etri milje dalje od
Orleansa. aa je bio siromaan i zaduen, pa kad je poplatio dugove, ostalo
mu je samo esnajst dolara i na crnja Jim. To nije bilo dosta da platimo put od
iljadu i etristo milja treom klasom ni bilo kako drukije. E, al kad je rijeka
nabujala, au je jednog dana posluila srea, uvatio je ovaj dio splavi, pa smo
nakanili da na tome otplovimo do Orleansa. Al nije ga dugo sluila srea, jedne
noi neki brod naletio je na prednji kraj splavi i svi smo ljosnuli u vodu i
zaronili pod toak,Jim i ja smo sretno isplivali,al je aa bio pripit, a Ikeu je bilo
tek etri godine, pa nisu ni isplivali na povrinu. Onda smo dva,tri dana imali
dosta okapanja, jerbo su furt dolazili ljudi amcima i tjeli da mi otmu Jima,
mislili su da je on pobjego od gospodara. Zato vie ne putujemo po danu.
Ovako, po noi, niko nas ne uznemiruje.''Onda vojvoda rekne:
''Prepustite vi to meni, da ja smislim neki nain kako da plovimo po danu ako
nas bude volja. Razmislit u o toj stvari... skovat u ve neki plan. Manimo se
zasad toga, jer naravska stvar da neemo po danu prolazit pored ovog mjesta...
moglo bi nam nakodit zdravlju.''
Pred veer se nebo naoblailo i izgledalo je da e kia, nisko na obzorju sijevale
su munje i lie je treperilo,nije bilo teko pogodit da e bit prilino gadno.
Zato su vojvoda i kralj unili u na vigvam da ga pregledaju,da vide kakvi su
nam leajevi.Moj je leaj bila slamarica, bolji od Jimovog koji je bio napunjen
kuruzovinom, u kuruzovini se uvijek nae klipova koji te bodu i uljaju, a kad
se prevre, suva kuruzovina uti ko da se prevre po gomili suvog lia,
tako uti da se probudi. Stoga je vojvoda nakanio da legne na moj leaj, al se
kralj usprotivi tome. On rekne:
''Ja sam mislio da e vas ve sama razlika u naem rangu podsjetit da leaj od
kukuruzovine meni nikako ne dolikuje. Nek se rae vaa visost zadovolji tim
leajem.''
Jim i ja smo se naas opet preznojili, jerbo smo se pobojali da e se ta dvojica
ponovo porekat, i zato nam je pao kamen sa srca kad je vojvoda odgovorio:
''Takva je moja sudbina, da me gvozdena peta tlaenja vjeito gazi u blatu.
Nesree su skrhale moj nekad ponositi duh, pa u rae popustit i pokorit se,
takva je ve moja sudbina. Osto sam sam na svijetu... i sueno mi je da patim,
pa u i ovo nekako podnijet.''
Otisnuli smo se im se smrklo. Kralj nam je reko nek se drimo sredine rijeke i
nek ne palimo svjetlo dok ne odmaknemo daleko od gradia. Domalo spazimo
hrpicu svjetala, to je, znate, bio taj gradi i proemo sretno pored njeg, u duini
od oko pola milje. Kad smo ve bili odmakli oko tri frtalja milje, izvjesimo
fenjer. Oko deset sati udari kia, i vjetar, i grmljavina, i munje da je strahota, pa
nam kralj obadvojici naredi da ostanemo na strai dok nevrijeme ne proe, a
on i vojvoda se zavuku u vigvam i legnu na poinak. Na meni je bio red da
straarim tek poslije dvanajst, al ja svejedno ne bi lego, ba da sam i imo kud,
jerbo ovjek ne moe svaki dan vidit taku oluju, to je prava rijetkost. Boe mili,
udaljenih i po dvajst milja. uma je bila puna kola i konja, koji su posvuda bili
privezani i jeli iz korita na kolima i udarali kopitima da se obrane od muva.
Bilo je tu nadstrenica podignutih na motkama i natkrivenih granjem u kojima
se krmila limunada, i licitarski kolai, i ljubenice, i peenjaci, i sline stvarice.
Propovijedi su se drale pod istim takim nadstrenicama, samo to su bile vee
i dupkom pune svijeta. Klupe su bile sklepane od debelih neostruganih planki,
a na njihovoj obloj strani bile su izbuene rupe u koje su bili pobodeni tapovi
mjesto nogu. Nisu imale naslona. Propovjednici su stajali na jednom kraju
nadstrenica, na visokim tribinama. ene su nosile slamnate eire, neke su od
njih imale na sebi poluvunene oprave, neke arene pamune haljine, a samo
nekoliko mlaih haljine od katuna. Neki su mladii bih bosi, a bilo je djece koja
nisu imala na sebi nita drugo do koulja od grubnog platna. Neke su starije
ene plele, a mlaarija je kriom oijukala.
Pod prvom nadstrenicom do koje smo doli, propovjednik je ito neku
crkvenu pjesmu rije po rije. Proito bi dva stiha, a onda bi svi to zajedno
otpjevali. Bilo je zbilja nekako sveano, jerbo je bilo jako puno svijeta i svi su
tako zanosno pjevali. Ondak im propovjednik proita jo dva stiha da ih
otpjevaju, i sve tako. Ljudi su se sve vie zanosili i pjevali sve glasnije i glasnije,
neki su pri kraju poeli i jecat, a neki i klicat. Onda propovjednik pome
propovijedat, i to onako ozbiljno, pa se i ushoda od jednog kraja tribine do
drugog, pa se onda uzme i naginjat preko ograde, ruke i tijelo bili su mu stalno
u pokretu, i viko je iz sveg glasa, i svaki bi as podigo uvis Bibliju i otvorio ju, i
tako otvorenu pokazivo na sve strane deru se iz sveg glasa:
''Eto vam ljute guje u pustinji! Pogledajte je i ivite!''A svjetina je vikala:
''Slava Bogu na visini! A-a-men! ''I dok je sve jecalo, plakalo i ponavljalo amen,
on proslijedi:
''O, pristupite klupi pokajnikoj! Doite, crni grenici!(amen! )Doite, bolesni i
povrijeeni! (amen!) Doite, sakati i hromi, i shjepi! (amen!) Doite, siromani
i potrebiti, ogrezli u sramoti! (a-a-men!) Doite svi koji ste izmoreni, i okaljani,
i napaeni! Doite, vi koji ste klonuli duhom! Doite, vi kojima je srce skreno!
Doite u svojim prnjama i grijehu i kalu! Ima za sve vas vode koja e vas oprati,
vrata nebeska irom su otvorena... o, uite i otponite! (a-a-men! Slava, slava,
aleluja!)
I sve tako. Od silne vike i plaa nije se vie moglo razabrat ta propovjednik
govori. Ljudi su nagrnuli sa svih strana i gurali se svom snagom prama
pokajnikoj klupi, a suze su im curile niz obraze. Kad su se svi pokajnici okupili
oko prednjih klupa, zapjevaju, zaviu i bace se niice na slamu, ba ko da su
pomahnitali i podivljali.
Nisam se jo pravo ni snao a kralj im se pridrui i sve ih nadglasa, a onda
jurne na tribinu i propovjednik mu ponudi da se obrati narodu, i on ga poslua.
pristo da od trojice ljudi primi pretplatu po svega pola dolara pod uvjetom da
mu odma plate, tjeli su mu platit, ko i obino, u drvima i luku, al im on rekne da
je tek nedavno kupio tampariju i da je spustio cijenu pretplate najnie to je
mogo, ter da prima samo gotovinu. Sloio je i jednu pjesmicu, koju je sastavio
sam,iz svoje glave, tri stiha ,naslov joj je glasio O zgazi samo, beutni svijete,
ovo slomljeno srce ,ostavio je sve to lijepo sloeno i nita nije naplatio. Ubro
je u svemu devet i pol dolara i reko da se danas poteno naradio.
Onda nam je pokazo jo jedan oglas koji je otisnuo, a nije ga naplatio jerbo je
bio za nas. Na njem je bila slika jednog odbjeglog crnje, sa zaveljajem na tapu
prebaenom preko ramena, a ispod toga je pisalo 200 dolara nagrade. Oglas
se odnosio na Jima i opisivo ga do u tanine. U njemu je stajalo da je Tim
pobjego zimus s plantae St. Jacques, etrdeset milja nizvodno od New
Orleansa, i da je po svoj prilici krenuo na sjever, i ko ga god uvati i dovede
natrag, sljeduje mu nagrada i nadoknada trokova.
''E, od sutra moemo plovit i po danu ako ba oemo ,''rekne vojvoda.
''im vidimo da neko dolazi, zaveemo trikom Jimu ruke i noge, strpamo ga u
vigvam i pokaemo svakom ovaj oglas i kaemo da smo ga uvatili nee gore na
rijeci,a da smo presiromani da putujemo parobrodom,pa smo zato posudili
ovu splav od prijatelja i idemo dole po nagradu.Jo bi bolje Jimu pristajale
lisice i lanci,al se to opet ne bi tako dobro slagalo s priom o naem siromatvu.
Izgledalo bi ko da nosi nakit na sebi. trik je ono pravo... moramo sauvat
jedinstvo radnje, vremena i mjesta, ko to kaemo mi na daskama.
Morali smo svi priznat da se to vojvoda zbilja dobro dosjetio i da sad slobodno
moemo i danju putovat. Raunali smo da emo te noi odmaknut dosta daleko
da izbjegnemo guvu koju e svakako izazvat vojvodino poslovanje u
tampariji u tom mjestu... a onda emo mo mirne due produit dalje ako
budemo tjeli.
Pritajili smo se i mirovali sve do deset sati, a onda smo zaplovili dre se
podalje od tog mjesta, i nismo izvjesili fenjer sve dok nismo dobrano
poodmakli od njega.
Kad me Jim u etri sata izjutra probudi da ga smijenim na strai, rekne mi:
''Huck, ta misli, oemo l mi na ovom naem putovanju naletit na jo njeke
kraljeve?
''Ne, mislim da neemo ,''odgovorim.
''E pa, fala bogu,''rekne on.''Nemam ja nit sprou jednom do dva kralja,al to
mi je uvr glave. Ovaj je na pjan ko zemlja, a ni vojvoda nije u puno boljem
stanju.
uo sam od Jima da je probo navest kralja da govori francuski, da uje kako to
zvui, al mu je kralj rekao da je ve toliko dugo u ovoj zemlji, i da je toliko toga
preturio preko glave, da je zaboravio i materinji jezik.
kooperio se, nadimo i zavijo tako da je bacio u zasjenak sve to sam ikad vidio
od glume. Evo te njegove govorancije ,nije mi bilo teko da ju nauim dok je on
uio kralja:
Biti, ili ne biti ,da samim bodeom
Ta nesrea ivota tako dugo traje;
Tko bi tovar nosio, dok uma Birnamska u Dunsinane ne doe,
Da strah od neega to vreba iza smrti
Ubija u snu nevinom,
Taj prirode obnavlja,
ini da je mudrije odapinjat strelice silovite sudbine ,
No srljati u nepoznate.
I zbog tog obzira oklijevati nas ine:
Probudi Duncana tom lupom! O, da moe;
Jer tko bi podnio i bi i prezir svijeta,
Nepravdu silnika, od bahatog sramotu,
Odlaganje pravice, i smirenje koje grube uvrede mu ine,
Upo burne crne noi, kad groblja zijevaju,
Ni obiajno ruho sveane crnine,
U zemlji neotkrivenoj iz koje se nijedan putnik ne vraa,
Riga otrov na svijet,
I tako priroena boja odlunosti, ko jadni poslovini maak,
Bljedoom nezdravom se mish prelije.
I svi oni oblaci to se mrtie na nau kuu,
S tog opreza u stranu skrenu svoje struje,
I gube ime djela.
Tad je to svretak to pobono ga treba eljet.
Sad tiho, lijepa Ofelija:
Ne otvaraj mramorne svoje teke ralje,
Al idi u samostan ,bje!
I bome, starom se dopala ta govorancija i brzo ju je tako lijepo nauio da ju je
izgovaro da ne moe bolje. Reklo bi se da je Upravo roen za nju, a kad bi se
zagrijo i zanio, bila je milina gledat ga kako se trza i bjesni i curuka izgovaraju
ju.
Prvom prilikom vojvoda je odtampo nekoliko plakata za predstavu. Poslije
toga je dva,tri dana na naoj splavi za vrijeme plovidbe bilo neobino ivahno
jerbo su se furt vodili dvoboji maevima i odravale probe, kako je to vojvoda
nazivo. Jednog jutra, kad smo bih ve dosta duboko zali u dravu Arkansas,
ugledamo na jednoj velikoj okuki nekakav bijedan gradi i pristanemo na
jedno tri frtalja milje uzvodno od njeg, na uu rjeice koja je bila nadsvoena
empresima, pa svi osim Jima sjednemo u amac i otputimo se do tog gradia
da vidimo ne bi l u njemu mogli odrat nau priredbu.
Imah smo zbilja sreu, jerbo je tog istog dana po podne neki cirkus davo
predstavu i ve su pristizali ljudi iz okolice na kojekakim starim rasklimanim
kolima i na konjima. Cirkus je trebalo da ode prije mraka pa je naa priredba
imala dosta dobre izglede da uspije. Poto je vojvoda unajmio sudnicu,
raziemo se da lijepimo plakate. Na njima je ovako pisalo:
Shakespeare ponovo meu nama!!!
Izvanredna senzacija!
Samo jednu veer!
Svjetski poznati tragiari,
David Garrick Mlai, lan londonskog kazalita Drury Lane i Edmund Kean
Stariji, lan Kraljevskog Kazalita Haymarket, Whitechapel, Pudding Lane,
Piccadilly, London, i Kontinentalnih Kraljevskih Kazalita u svojim
nezaboravnim ekspirskim kreacijama poznatim pod imenom Balkonski
prizor iz
Romea i Julije!!!
Romeo....................................................g. Garrick
Julija....................................................g. Kean
Uz sudjelovanje cjelokupnog ansambla!
Novi kostimi, nove dekoracije, novi rekviziti!
Nadalje:
Uzbudljivi, virtuozni i jezoviti Dvoboj maevima iz Rikarda ILI!!!
Rikard ILI....................................................g. Garrick
Richmond....................................................g. Kean
I na kraju jo neto:
(na poseban zahtjev)
Hamletov besmrtni monolog!!
U tumaenju proslavljenog Keana!
Koji ga je izvodio 300 veeri uzastopce u Parizu!
Samo jednu veer,
Zbog neodgodivih angamana u Evropi!
Ulaznina 25 centa; djeca i sluinad po i0 centa
Onda smo malo alabazali po gradiu. Duani i kue bili su veinom stare,
oronule, trone atrlje koje nikad nisu bile ofrajkane, a bile su podignute na
stupovima oko metar iznad zemlje, da budu zatiene
od vode kad se rijeka izlije. Oko kua su bile male bae, al u njima jedva da je
uspijevalo ta drugo osim kunjaka, i suncokreta, i hrpa pepela, i starih
sfrkanih izmi, i cipela, i porazbijanih flaa, i odbaenog plehnatog sua.
Plotovi su bili napravljeni od razliitih dasaka pribitih kad koji, i bih su
nahereni svaki na svoju stranu, a kapije su obino imale samo po jednu arku, i
to od koe. Neki su plotovi nekad davno bili okreeni, vojvoda je reko da je to
moralo bit jo u doba Kritifora Kolumba. U veini je bai bilo svinja i ljudi
koji su ih tjerah van.
Svi su duani bih u jednoj uhci. Sprijeda bijahu natkriveni tendama od
domaeg bijelog platna na stupovima, za koje su ljudi iz okolice vezali konje.
Pod tendama su stajali prazni sanduci od robe na kojima su povazdan sjedili
besposhari i rezuckali ih depnim noiima, vakali duvan, zijah, zijevali i
protezali se, obina fukara. Veina ih je nosila ute, slamnate eire, velike ko
kiobran, al nisu imah na sebi ni kaputa ni frosluka, zvali su se po imenu Bill, i
Buck, i Hank, i Joe, i Andy, govorili lijeno i otegnuto, a svaka druga rije bila im
je psovka. Na svaki je stup od tende bio naslonjen po jedan besposliar, vjeito
s rukama u depovima od hlaa, vadio ih je jedino da se poee il da pozajmi
drugu malo duvana za vakanje. Sve to je ovjek mogo ut od njih bilo je:
''Dajder mi, Hank, prstovet duvana.''
''Ne mere... imadem jo samo jedan za sebe. Tra od Billa.''
Moda e mu Bili stvarno dat prstovet duvana, a moda e slagat i re da nema.
Neki od tih besposliara nikad nemaju u depu ni prebite pare ni trunka
duvana. Do duvana za vakanje dolaze samo uzajmljivanjem... kau recimo
kolegi:
''Daj mi, Jack, pozajmi prstovet duvana, uprav sam ovaj as dao Benu
Thompsonu zadnje to sam imo ,''to je skoro uvijek obina la, na koju jedino
moe nasjest neki pridolica, al Jack nije pridolica pa mu odgovara:
''Ti da si njem dao duvana,jel? Dao si mu kolko i babi od sestrine ti make. Prvo
ti meni Lafe Buckneru, vrati sav onaj duvan to sam ti ga pozajmio, a onda u ja
teb pozajmit od toga jednu il dvije tone, i neu ti zaraunat nikake naknadne
kamate.''
''Pa njeto sam ti od toga ve jedno vratio.''
''Da, jesi... jedno pet-est prstoveta. Osim toga, ja sam teb pozajmio kupovni
duvan, a ti s meni vratio krdu.''
Kupovni je duvan u preanim crnim ploicama, al ovi tipovi uljaju uglavnom
presavijeni list duvana. Kad neko uzajmljuje od nekog duvan, obino ga ne
odree noem nego ga metne meu zube, pa ga trga zubima i kida rukama dok
ga ne prepolovi,ponekad nakon toga vlasnik duvana alosno pogleda vraeni
komad pa podrugljivo veli:
''Hej, dajder ti rade meni ono to si odgrizo, a evo tebi ploice.''
Sve ulice i ceste bile su pune blata,na njima nije bilo nieg drugog do blata,
blata crnog ko katran, na nekim mjestima dubokog i do tridesetak cantimetara,
inae posvuda najmanje desetak cantimetara. Na sve strane valjale su se i
roktale svinje. Mogla se vidit i po neka blatna krmaa s praiima kako se
vue cestom, pa se izvali nasred puta tako da ju prolaznici moraju zaobilazit,
lei ispruena, zatvorenih oiju, i miga uesima dok ju praii sisaju, i izgleda
tako sretna ko da za to prima plau. Najednom bi se oglasio neki besposliar:
''Ej! Puci ga! Dr ju, Tige!'' I krmaa bi se dala u bijeg skvie ko da je kolju, na
svakom bi joj uvetu visio po jedan pas, a jo ih je tri, etri tuceta nadolazilo.
Onda bi svi besposliari poustajali i gledali za njom dokle je god ne bi izgubili
iz vida, smiju se tom prizoru, oito zahvalni na toj bunoj zabavi. Onda bi opet
posjedali dok se dukci ne bi dovatili. Nita ih nije moglo tako razbudit, i tako
razdragat, ko kad se dukci potuku, osim moda kad poliju psa lutalicu
terpentinom i zapale ga, il mu zaveu plehnatu tavu za rep i gledaju ga kako
juri dok ne crkne.
Na rijeci su se neke kue bile tako nadvile nad obalu, bile su tako nagnute i
naherene da samo to se nisu sruile u vodu. Ljudi su se iz njih bih iselili. Ispod
nekih drugih kua voda je bila podlokala koji oak, pa je taj oak visio nad
rijekom. Ljudi su u njima jo stanovah, iako je to bilo opasno jer se koji put
znao odronit komad zemlje velik ko kua. Koji put se opet itav pojas zemlje
dugaak frtalj milje pome odronjavat, pa se odronjava i odronjava i za jedno
ljeto proguta ga itavog rijeka. Takva se naselja ko to je ovo moraju stalno
povlait sve dalje i dalje, jerbo ih rijeka stalno podriva.
to se vie bliilo podne tog dana, sve je vie i vie bivalo kola i konja na
ulicama, i jo su uvijek pristizali. Familije su nosile ruak od kue i jele u
kolima. Viski se pio naveliko, vidio sam i tri tunjave. Najedamput neko
podvikne:
''Eno starog Boggsa! Dolazi sa sela da se po obiaju jedamput mjeseno orolja.
Gleite ga, momci!''
Svi se besposliari obraduju... valjda su bili navikli da se zabavljaju na Boggsov
raun. Jedan od njih dobaci:
''Kog li e danas tjeti da smlavi? Da je smlavio sve one koje je tio da smlavi u
zadnjih dvajst godina, ko bi mu bio ravan! '' A jedan drugi dometne:
''Da bar meni Boggs zaprijeti, onda bi bio siguran da u poivit jo iljadu
godina.''
Boggs dojuri na konju kliu i podvriskuju ko kaki Indijanac, pa obznani
svima:
''Hej vi tamo, miite se s puta! Iskopo sam ratnu sikiru, ljesovi e voi naglo
poskupit.''
Bio je pijan i klatio se u sedlu, imo je preko pedeset godina i bio vas crven u
licu. Svi su se izdirali na njeg, i ismijavali ga, i sprdali se s njim, a on se opet s
njima sprdo i govorio da e se obraunat sa svima, da e svi do na red, al da
sad nema vremena, jerbo je doo u grad da ustrijeli starog pukovnika
Sherburna, i da je njegovo geslo: Prvo meso, a onda tek orba.
Kad mu pogled padne na mene, zaustavi se i upita me:
''A okle s ti, mali? Oe da izgubi ludu glavu?''
Pa odjai dalje. Ja se prepo, al mi jedan ovjek rekne:
''Ne misli ti on to ozbiljno, on ti je uvijek taki kad se napije. To ti je
najdobroudnija stara budala u Arkansasu... nikad nikom nije nita naao
uinio, ni pijan ni trijezan.''
Boggs odjai do najveeg duana u mjestu i sagne glavu da zaviri ispod tende,
pa se prodere:
''Izlazi van, Sherbume! Izlazi van i pogledi u oi ovjeku kog si prevario. Ti si
ono pseto koje traim, i borami e mi platit glavom, da zna!''
I tako je stalno govorio nazivaju Sherburna svim moguim imenima, a itava
je ulica bila puna svijeta koji ga je sluo i smijo mu se i podbado ga. Kad
najedno iz duana izae ovjek ponosita dranja, od svojih pedeset pet
godina, kudikamo najbolje obuen ovjek u mjestu. Svjetina ustukne i skloni se
pred njim. On se obrati Boggsu sasma mirno i polako:
''Meni je ve dosta toga, ali u trpjeti jo do jedan sat. Pazi, samo do jedan sat...
ni aska dulje. Ako poslije toga jo samo neto zucne protiv mene, nee mi
umai pa ma e se sakrio.''
Zatim se okrene i vrati u duan. Svjetina se naglo primirila, niko ni da bi se
mako, i nije vie bilo smijeha. Boggs odjai dalje psuju Sherburna na sva usta,
du itave ulice, i domalo se opet vrati i zaustavi pred duanom sipaju i dalje
pogrde.Nekoliko se ljudi okupi oko njega ne bi l ga uutkali, al se on nije na njih
obaziro. Reknu mu da e za petnajstak minuta bit jedan sat, pa da mora oti
kui... da mora odma oti. Al sve to nije nita vrijedilo. On je i dalje psovo na
sva usta, bacio krljak u blato i natjero konja da ga zgazi, a onda opet odjurio
niz ulicu mahnitaju, sijeda mu kosa vijorila na vjetru. Svi koji su mogli do do
njeg trudili su se svim silama da ga privole da sjai kako bi ga nee zatvorili
dok se ne otrijezni, al nita nije pomagalo, zaas bi opet odjurio ulicom i jo
jedamput obasuo Sherburna pogrdama. Najposlije neko rekne:
''Dovedite mu erku! Bre, dovedite mu erku, nju on koji put poslua. Ako ga
iko moe primirit, onda je to ona.''
Neko ode trkom po nju. Ja poem malo niz ulicu i stanem. Kad kroz jedno pet il
deset minuta, eto ti opet Boggsa, al ovaj put brez konja. Tetura ulicom prama
meni, gologlav, a sa svake strane pridrava ga i pouruje po jedan prijatelj. uti
''I vi biste htjeli da nekog linujete! Smijeno. Mislite da imate tri iste da
linujete jednog mukarca! Samo zato to ste toliko hrabri da namaete
katranom i uvaljate u perje sirote odbaene ene bez ie ikog koje naiu
ovuda, mislite da imate petlju da dignete ruku i na jednog mukarca? Ama,
pravi mukarac ne mora se bojati ni deset tisua takvih kao to ste vi... dokle
god je dan i dokle god mu ne zaete za lea.
Zar mislite da vas ne poznajem? Poznajem ja vas kao svoj dep. Rodio sam se i
odrastao na Jugu i ivio sam na Sjeveru, pa dobro znam kakav je ovdje
prosjean ovjek. Prosjean je ovjek kukavica. Na Sjeveru puta da ga gazi tko
god hoe, pa onda ide kui i moli Boga da mu podari skruenosti da to moe
podnijeti. Na Jugu je jedan ovjek, sam samcat, zaustavio potansku koiju
punu mukaraca, upo bijela dana, i sve ih orobio. Novine vam toliko tepaju da
ste hrabar narod da ste i sami povjerovali da ste hrabriji od svih drugih... a
hrabri ste upravo onoliko koliko i drugi, nita vie. Zato vai suci ne osuuju
ubojice na vjeala? Zato to se boje da e dobiti metak u lea od prijatelja
objeenoga, u mraku... i upravo bi im se to i dogodilo.
I zato ih uvijek oslobaaju optube, a onda pravi mukarac ode nou, sa
stotinom maskiranih kukavica za sobom, i linuje zloinca. Pogrijeili ste to
niste poveli sa sobom bar jednog pravog mukarca, to vam je prva pogreka, a
druga vam je to niste doli po mraku i to niste ponijeli maske. Poveli ste sa
sobom samo dio jednog pravog mukarca,onog tamo Bucka Harknessa,da niste
imali njega da vas povede, samo biste se izgalamili i razili.
Vama se uope nije dolazilo ovamo.Prosjean ovjek zazire od neprilika i
opasnosti. Vi zazirete od neprilika i opasnosti. Ali ako samo polovica pravog
mukarca ,kao to je tu taj Buck Harkness,vikne: Linujmo ga, linujmo! vi se
ne usuujete povui... bojite se da e se pokazati to zapravo jeste,kukavice, pa
udarite u dreku, hvatate se za skute toga polumukarca i dolazite ovamo
divljajui i zaklinjui se kakva ete sve junatva poiniti. Nema nieg alosnijeg
od rulje, a isto je to i vojska, rulja. Vojnika hrabrost nije priroena nego
pozajmljena od njihove masovnosti i od oficira. Ali, ono to je najalosnije, to je
rulja kojoj na elu ne stoji pravi mukarac. I vama sad ne ostaje nita drugo
nego da podvuete repove, da odete kui i zavuete se svaki u svoju rupu. Ako
uope doe do nekog pravog linovanja, to e se dogoditi u mraku, po
junjakom obiaju, pod maskama i pod vodstvom jednog pravog mukarca. A
sad odlazite... skupa s tim svojim polumukarcem.''
Dok je on ovo govorio, prebacio je puku preko lijeve ruke i napeo oroz.
Svjetina naglo uzmakne, pa se raspri i razie kud koji, a za svima njima Buck
Harkness ko pokiso golub. Ja sam jo mogo ostat da sam ba tio, al nije mi se
dalo.
Mjesto toga odem u cirkus. Moto sam se oko stranje strane atora dok se
uvar nije udaljio, a onda sam se podvuko ispod atorskog krila. Imo sam u
depu onaj svoj zlatnik od dvajst dolara i jo neto para, al sam rauno da e
bit bolje da to uvam, jerbo ovjek nikad ne zna za ta e mu novac ustrebat
kad je tako daleko od kue i meu nepoznatim svijetom. Nikad ne mo bit dost
oprezan. Nije meni ao potroit pare na cirkus, kad drukije ne ide, al nema
smisla razbacivat ga na take stvari.
Bio je to zbilja sjajan cirkus. Ne moete ni zamislit neto ljepe nego kad su svi
dojaili, sve dvoje po dvoje, gospodin i gospoja, jedno do drugoga, muki samo
u gaama i potkouljama, bez cipela i stremena, podboeni rukama, slobodni i
bezbrini, mora da ih je bilo najmanje dvajst,a gospoje opet tako lijepe rumene
i prekrasne, ba ko jato pravih pravcatih kraljica, u opravama vrijednim na
milijone dolara, sve posutim dijamantima. Bilo je to neto predivno, nikad
nisam vidio nita ljepe od tog. A onda su jedno po jedno ustajali i jaili tako
njeni i lelujavi i ljupki, muki su bili redom sve taki visoki i lagani i uspravni,
glave im poskakivale i dodirivale krov od atora, a gospojama su njihove
mekane i svilene suknjice nalik na raine latice leprale oko bedara tako da je
svaka od njih izgledala ko najljepi suncobran.
Jaili su sve bre i bre i svi su plesali podiu prvo jednu nogu u zrak pa onda
dragu, konji su se pod njima sve vie naginjali u stranu, a direktor se vrtio u
sredini sve bre i bre pucaju korbaem i podvikuju:
''Haj-haj!'' a iza njegovih lea klaun je zbijo ale, i malo,pomalo svi ispuste uzde
iz ruku, i sve gospoje se podboe, a sva gospoda sloe ruke na prsima, da ste
samo vidili kako su im se tad konji nagnuli i pogrbili! Zatim su jedno za drugim
poskakali svi u sredinu i poklonili se najljepim poklonom koji sam ikad vidio, i
odskakutali iz arene, svi su im pljeskah i nisu znali ta bi od oduevljenja.
I tako su skroz izvaali najnevjerojatnije stvari, a klaun je dotle zbijo take ale
da su ljudi umirali od smijeha. im bi mu direktor neto dobacio, on bi mu
istog asa doskoio najsmjenijim odgovorom to se moe zamislit, nikako mi
nije ilo u glavu kako se samo dosjeti svim tim odgovorima, i to tako iznebuha i
tako zgodno.
Ja ih vala ne bi smislio ni za godinu dana. Onda je odjedamput neki pijanac tio
da ue u arenu... reko je da bi tio i on jait, da on zna jait bolje neg iko.
Odgovarah su ga od tog i pokuavali ga udaljit, al ih on nije sluo pa je itava
predstava prekinita. Onda su ljudi poeli vikat na njega i sprdat mu se, a to je
njega raspalilo pa se razgalamio i pomahnito. Nato se svijet uskomea i mnogi
poustaju sa svojih mjesta i navale na arenu deru se:
''Udri ga! Van njim! ''
Jedna il dvije ene zavrite. Onda direktor cirkusa odri jednu malu
govoranciju, rekne kako se nada da nee bit izgreda, i da ako taj ovjek obea
I
EDMUND KEAN STARIJI!
lanovi londonskih i kontinentalnih
kazalita
u uzbudljivoj
tragediji KRALJEVSKA DEVOPANTERA
ili
KRALJ BEZ PREMCA!!!
Ulaznina 50 centi.
A na samom dnu pisalo je najkrupnijim slovima:
DAMAMA I DJECI ZABRANJENO.
''Tako,''rekne vojvoda,'' ako ne zagrizu na ovaj zadnji redak, onda ja ne
poznajem Arkansas!''
Nismo palili svjetlo sve dok nismo odmakli jedno deset milja od tog gradia.
Onda smo upalili fenjer i poveerali. Kralj i vojvoda upravo su pucali od
smijeha kako su namagarili one ljude. Vojvoda rekne:
''utokljunci, zvekani! Znao sam ja da e oni to su bili na prvoj predstavi drat
jezik za zubima, da se i ostali uvate na isti lijepak, i znao sam da e nas tree
veeri tako doekat i mislit da je sad na njih doo red. E pa, i doo je, i dao bi ne
znam ta da mi je vidjet ta sad rade.Da mi je samo znat kako su iskoristili
svoju priliku! Mogli bi je jo pretvorit u piknik, ako im je do toga... ponijeli su sa
sobom dosta namirnica.''
Ti su lupei skupili u tri veeri etri stotine i ezdeset pet dolara. Nikad ranije
nisam vidio da se u jedan mah moe zgrnut toliko para. Kad su obadvojica
zaspali i zahrkali, Jim mi rekne:
''Je l se ti, Huck, nit ne udi kako se ti kraljevi ponaaju?''
''Ne udim ,''odgovorim ,''ta bi se udio!''
''Kako to, Huck?''
''Pa, ne udim se zato to im je to u krvi. Ja misom da su svi oni takvi.''
''Ama, Huck, ovi nai kraljevi, to su ti prave lopue, nit drugo neg prave
pravcate lopue.''
''Pa, to ti isto i ja govorim, svi su kraljevi uglavnom lopue, bar koliko je meni
poznato.''
''Ma je l zbiljam?''
''Kad proita neto o njima, vidie i sam. Uzmimo samo Henrika Osmog,
prama njemu je ovaj na mila majka. Pa uzmimo Karla Drugog, i Luju
etrnajstog, i Luju Petnajstog, i Jakova Drugog, i Eduarda Drugog, i Rikarda
Treeg, i jo etres drugih,pa onda onih sedam saksonskih kraljeva to su arili
i palili u staro doba. E, da si samo vidio starog Henrika Osmog kad je bio na
vrhuncu moi! To ti je bila mustra. Svakog se dana enio drugom enom, a
sutradan ujutro odrubio bi joj glavu. I sve ti je to radio mrtav ladan, ko da
naruuje kajganu. Dajte mi Nell Gwynn, veli. Oni mu ju dovedu. A sutradan:
Odsijecite joj glavu! I oni ju odsijeku. Dajte mi Jane Shore, veli. I eto ti nje.
Sutradan ujutro: Odsijecite joj glavu! I oni ju odsijeku. Pozovite mi zvoncem
Lijepu Rozamundu! Lijepa Rozamunda javi se na zvonce. A sutradan:
Odsijecite joj glavu! I svaku bi od njih natjero da mu po noi ispria po jednu
priu, i tako ti je radio sve dok nije na taj nain skupio iljadu i jednu priu i
onda ih sve strpo u jednu knjigu koju je nazvo Strani sud ,to je zbilja dobar
naslov i potpunoma odgovara sadraju. Ti, Jime, ne pozna kraljeve, al ja ih
poznam, i mogu ti kasti da je ovaj na stari bekrija jo jedan od najpotenijih
kraljeva na koje sam u povijesti naio. Recimo, Henriku dune u glavu da se
zakai s naom zemljom. ta misli, kako je on to izveo? Objavio joj rat? Dao joj
kaku, taku priliku? Jok, nego iz ista mira pobaco lijepo sav aj u more u
Al ovaj put sam nekako poveo s njim razgovor o njegovoj eni i djeici, i on mi
rekne:
''Sad sam se tako raalostijo zato jerbo sam maloas uvo njeto tamo prijeko
na obali kako je prasnulo il tresnulo, pa sam se sjetio kako sam se jedno runo
ponijo spram moje male Lizabeth.Bilo joj je istekar etr godne kad se razbolila
od arlava, ba je teko bolovala, al je ozdravla i jednog dana je stajala blizu
mene i ja joj kaem, velim joj:
Zatvor ta vrata!
A ona ni da bi, samo stoji i regbi da mi se smjeka. Ja se raljutim i jope joj
velim, na sav glas, kaem joj:
Je l ti mene uje? Zatvor ta vrata!
A ona i dalje isto nako stoji, i regbi da se smjeka. Meni prekipi! Velim ja njojzi:
E, ek, nauiu ja tebe pameti!
I tako ju siroticu oamarim da se opruila po podu. Ondak odem u drugu sobu i
ostanem tamo jedno desetak minuta, a kad se vratim, vrata i dalje razdrljena i
dijete stoji uprav kraj njija, glede u zemlju i jaue, sva uplakana. E, alaj sam se
tad raljutijo! Poem ja na dijete, al uprav u taj as, ta ti se vrata otvaraju
izvana, uprav u taj as dune vjetar i zalupi njima, iza male, tres! a dijete, bogo
moj, ni da mrdne! Presijee mi se dah, bilo mi je tako... tako... ne znam kako da
ti kaem. Izvuem se van, drem ko iba na vodi, provrljam okolo pa tiho i
polako otvorim vrata, turim glavu unutra iza samog eteta, tiho tihano, i
odjedamput se proderem iz sveg glasa: Ba! A ona, ni da mrdne! O, Huck,
kako sam brino u pla i zgrabio ju u naruje, pa joj govorim: O, sirotice moja
mala! Nek Svemogui Gospodin Bog oprosti sirotom starom Jimu, jerbo on sam
sebi to nee oprostit dokle je iv! Ona je sirotica bila gluva ko top i nijema,
Huck, gluva ko top i nijema... a ja se tako ponio spram nje!''
gustom, modrom farbom tako da je bio nalik na utopljenika koji je devet dana
odleo u vodi. Proklet bio ako sam ikad vidio gore strailo u ivotu. Onda
vojvoda uzme neku daicu i ovako napie na njoj: Bolesni Arapin ali
bezopasan kad je pri sebi
Pa pribije tu daicu na letvu, a letvu postavi oko metar i pol ispred vigvama.
Jim je bio zadovoljan. Rekne da je tako kudikamo bolje nego leat dvije godine
dan na dan vezan i vjeito trepit im neto une. Vojvoda mu rekne nek sad
bude brez brige, a ako se ikad bude iko vizmo oko splavi, nek samo iskoi iz
vigvama i poine divljat, nek zaurla dva,tri puta ko divlja zvijer, pa e taj ko
bog odmaglit i ostavit ga na miru.To je bio zbilja pametan savjet, a obian
ovjek i ne bi eko da Jim zaurla, jerbo Jim nije izgledo samo ko mrtvac, izgledo
je jo puno gore od toga.Ti bi lupei rado ponovo okuali sreu s Kraljem bez
premca jerbo su tako dobro proli s njim, al su raunali da to nije sigurno, da je
vijest o tom moda ve doprla dovle. Nikako da smisle neto to bi im bilo
potaman.
Najposlije vojvoda rekne da e na sat, dva prile i malo munut glavom ne bi l
se dosjetio ta bi odgovoralo jednoj selendri u Arkansasu, a kralj rekne da e
on skoknut do onog drugog sela brez ikakvog plana, da e se pouzdat samo u
providnost da mu pokae pravi put do dobitka, a prije e bit da je mislio na
vraga. U gradiu u kom smo se zadnji put zaustavili, bili smo svi kupili u
duanu odijela, pa sad kralj obue svoje novo odijelo, i rekne meni nek i ja
obuem svoje. Dabome da sam tako i uinio. Kraljevo je odijelo bilo sasma crno
i on je u njemu izgledo zbilja otmjen i utirkan. Tek sam tad vidio koliko
odijelo moe promijenit ovjeka. Prije toga je izgledo ko zadnja propalica, a
sad, kad bi skinuo svoj novi bijeli eir od dabrovine, naklonio se i osmjehnuo,
izgledo je tako dostojanstven, fin i poboan ko da je doo pravo s Noine arke, il
ak ko da je i sam Levit* glavom.
* idov iz Levijeva plemena iz kojeg su isljuivo uzimani sveenici; openito sveenik. (Op. prev.)
Jim je oistio amac, a ja sam pripremio svoje veslo. Neki veliki parobrod bio je
pristo ispod okuke, oko tri milje uzvodno od sela, stajo je tamo ve dva sata i
utovarivo nekaku robu. Kralj mi rekne:
''Obzirom na moje odijelo, moda bi bolje bilo da sam stigo iz St. Louisa ili
Cincinnatija, ili nekog drugog velikog grada. Tjeraj, Huckleberry, do parobroda,
pa emo se njime spustit do te selendre.''
Nije mi moro dvaput re da zaveslam prama parobrodu. Doveslo sam do obale
oko pola milje uzvodno od sela, a onda krenem po mirnoj vodi uz strmu obalu
prama brodu. Domalo ugledamo nekog zgodnog, prostodunog seoskog
momka kako sjedi na kladi i brie znoj s lica, jerbo je bilo vraki vrue, a do
nogu mu stoje dvije pozamane putne torbe.
''Tjeraj na obalu ''rekne kralj. Ja ga posluam.
''teta, teta to siromak ovjek nije poivio jo toliko da vidi brau. A ti, veli,
putuje u Orleans?''
''Da, al to jo nije nita, u sridu u se ukrcat na parobrod za Ryo Janeero, di mi
stric ivi.''
''To je bome dug put. Al bit e ti lijepo, volio bi da i ja mogu s tobom. A Mary
Jane je, veli, najstarija? Koliko je godina onim drugima?''
''Mary Jane ima devetnajst, Susan petnajst, a Joanna oko etmajst... ta se
najmlaa dala na dobrotvorni rad i ima zeju usnu.''
''I sirotice ostale tako same u ovom beutnom svijetu!''
''Pa mogle su i gorje pro. Stari Peter imo je, fala bogu, dosti prijatelja koji nee
dat da one stradaju. Tu je Hobson, baptistiki pastor, pa akon Lot Hovey, pa
Ben Rucker, pa Abner Shackleford, pa advokat Levi Bell,pa doktor Robinson, i
njijove ene, pa Bartleyjeva udovica, pa... ma ima ih sva sila, samo to su ovo
bili Peterovi najbolji prijatelji, njih je katkad spominjo kad je piso ku, pa e
Harvey ve znat di e potrait prijatelje kad stigne vamo.''
E pa, stari je sve tako ispitivo mlaca dok nije sve od njega ispipo. Proklet bio
ako ga nije pito o svakom i svaem u toj bijednoj selendri, i o svemu to se tie
Wilksovih, i o tom im se bavio Peter,bio je koar, i im se bavio George ,on je
bio tesar, i im se bavi Harvey,on je bio protestantski pastor, i tako dalje, i tako
blie. Na kraju ga upita:
''A to si krenuo pjeice do tog parobroda?''
''Zato to je to veliki brod iz Orleansa, pa sam se bojo da nee pristat u selu.
Kad voze veliki teret, onda nee da stanu na svaki poziv. Brod iz Cincinnatija
oe da stane, al ovaj dolazi iz St. Louisa.''
''A je l Peter Wilks bio imuan ovjek?''
''Pa jes, bio je dosti imuan. Imo je i kue i zemlju, a rauna se da je sakrio
negdi najmanje tri do etri iljade.''
''A kad si ono reko da je umro?''
''Nisam nita reko, al umro je noas.''
''A sprovod e valjda bit sutra?''
''Da, negdi oko podne.''
''Ma sve je to tako alosno, ali ta moemo, svi emo mi tamo, neko prije, neko
poslije. I zato treba da uvijek budemo spremni, i onda e bit sve u redu.''
''Da, gospodine, pravo velite. I moja mama je vavik tako govorila.''
Kad smo stigli do broda, teret je bio ve skoro utovaren i uskoro brod otplovi.
Kralj nije vie spominjo ukrcavanje, pa mi je tako propala vonja. im je brod
otplovio, kralj mi zapovjedi da odveslam jo jednu milju dalje do nekog pustog
mjesta, pa se tu iskrca i rekne mi:
''A sad smjesta pouri natrag i dovedi amo vojvodu s novim putnim torbama.
Ako je otio tamo na drugu stranu, poi za njim i dovedi ga. I reci mu nek se u
svakom sluaju upicani. A sad goni!''
Vidio sam ja ta on smjera, al dabome da nisam ni pisnuo. Kad sam se vratio s
vojvodom, sakrijemo amac, a onda njih dvojica sjednu na kladu i kralj ispria
vojvodi sve kako je bilo, uprav onako kako je mladac nama kazivo, od rijei do
rijei. A sve vrijeme dok je to prio, trudio se da govori ko kakav Englez, i
govorio je dosta dobro, za jednog luftiguza. Ja ga sad ne bi znao oponaat, pa
neu ni pokuavat, al mu je to zbilja dosta dobro ilo od ruke. Onda on zapita
vojvodu:
''Zna li ti, Bivodurino, izigravat gluhonijemog?''
Vojvoda mu odgovori nek bude bez brige, jerbo da je on igro gluhonijeme na
kazalinim daskama. I onda su ekali da naie neki parobrod.Oko sredine
popodneva pojave se dva manja broda, al ti nisu dolazili izdaleka. Najposlije
naie jedan veliki brod i oni mu dadnu znak da stane. S broda poalju po nas
amac i mi se ukrcamo na brod koji je dolazio iz Cincinnatija. Kad su uli da
kanimo putovat svega etri,pet milja, rasrde se na nas i ispsuju nas i reknu da
nas ba nee tamo iskrcat. Al kralj ostane mrtav ladan i rekne:
''Ako gospoda mogu platit po dolar za milju, s tim da ih prebacite brodskim
amcem na brod i na kopno, onda nas valjda parabrod moe povest,nije l
tako?''
Tad se oni na brodu smekaju i reknu da je stvar u redu, i kad smo doli do
sela, prebace nas amcem na kopno. im su vidili da dolazi amac, sjati se na
pristanitu dvadesetak ljudi, a kad ih kralj zapita:
''Bi li mi koji od gospode znao rei e stanuje gospodin Peter Wiks?''oni se
zgledaju i klimnu glavama, ko da kau: ta sam ti reko? Onda e jedan od
njih nekako blago i obzirno:
''alim sluaj, gospodine, al najvie to vam moemo re, to je di je stanovo do
sino.''
Odjedamput, ko da ga je grom oinuo, stari prefriganac zatetura i svali se na
tog ovjeka, nasloni mu se bradom na rame i rasplae ko ljuta godina govore:
''Joj meni, siroti na brat... ode a da ga nismo ni vidjeli, o kako je to Strano,
strano!''
Onda se okrene mrcaju i pome rukama davat vojvodi nekake blesave
znakove, i proklet bio ako ovaj ne ispusti iz ruke putnu torbu i ne brine u pla.
To je bio zbilja najprepredeniji par varalica koje sam ikad vidio.Oko nas se
skupili ljudi, saalijevaju lopue i govore im svakojake lijepe rijei i nose im
putne torbe uzbrdo, a oni se naslanjaju na njih i cmizdre. Ljudi priaju kralju o
zadnjim asovima njegovog brata, a kralj opet prepriava sve to rukama
vojvodi, i obadvojica tuguju za pokojnim koarom ba ko da su im sve lae
sobom, a kad njih dvojica pronau vreicu, istresu ju na pod, i mogu vam kasti
da je bilo lijepo vidit sve one utake. Kako su se samo kralju zakrijesile oi! On
potape vojvodu po ramenu i rekne:
''Oho-ho, ovo zbilja nije ala niti pusta hvala.Ne, nije, bog i borme! Ma ovo, Bii,
nadmauje i samog Kralja bez premca, ta veli? ''
Vojvoda prizna da je tako. Premetali su utake, proputah ih kroz prste i sluali
kako zvee dok padaju na pod. Kralj rekne:
''Nema ta, Bii, ovo je pravi poso za nas, da predstavljamo brau bogatog
pokojnika i nasljednike iz inozemstva. Eto vidi ta znai pouzdat se u
Providnost. To ti je ipak, u krajnjoj hniji, najbolja metoda. Ja sam ve iskuo sve
metode, al od ove nema bolje.''
Svaki bi se drugi na njihovom mjestu zadovoljio ovolikom hrpom novaca i uzeo
ih bez brojenja, al ne i oni. I tako pomu brojit i ustanove da fali etri stotine i
petnajst dolara. Nato e kralj:
''Vrag ga izjeo, ta li je uradio s te etri stotine i petnajst dolara?''
Neko su si vrijeme razbijali glavu nad tim i pretraivali itav podrum, a onda
vojvoda rekne:
''Pa sad, bio je to teko bolestan ovjek i bit e da se zabunio... mora da je tako
bilo. Najbolje e bit da preemo preko toga i da nikom nita ne govorimo. Moi
emo nekako i bez toga.''
''Ma, do vraga, jasno da emo mo i bez toga. Ba je meni stalo do toga... al ja
mislim na obraun novca. Zna da moramo tu bit strano poteni, otvoreni i
isti. Moramo ove pare odnest gore i izbrojit ih pred svima, da nita ne bude
sumnjivo. Jer, kad pokojnik kae da tu ima est iljada dolara, kopa, onda mi
ne smijemo...''
''Stani ,'' prekine ga vojvoda. ''Ajde da nadoknadimo manjak ''pa poine vadit
utake iz depa.
''To ti je, vojvodo, zbilja dobra ideja, svaka ti ast. Ima stvarno pametnu
glavicu.''rekne kralj.
'' Proklet bio ako nas onaj stari Kralj bez premca nije opet izvuko iz kripca,''pa
i on pome vadit iz depa utake i slagat ih na hrpu. Skoro da su ostali vorc, al
su nekako sastavili ravno est iljada.
''Sluaj,''rekne vojvoda,''imam ja jo jednu ideju. Ajdemo sad gore da
prebrojimo ove pare, pa da ih onda poklonimo djevojkama.''
''Sunce ti tvoje, vojvodo, daj da te zagrlim! Jo se nikad niko nije sjetio neeg
tako pametnog. Ti si stvarino najmudrija glava na svijetu. To ti je majstorski
potez, o tom nema zbora. Nek jo samo sumnjaju neto u nas, ako ba oe...
ovim emo rasprit svaku sumnju.''
Kad smo doli gore, svi se okupe oko stola i kralj prebroji novce i poslae ih na
hrpice po tri stotine dolara, dvajst lijepih hrpica. Svi su ih lakomo gledali i
oblizivali se. Onda ih opet saspu u vreicu, a kralj se nadme da odri jo jednu
govoranciju, pa pome ovako:
''Prijatelji dragi, moj siroti brat to tu lei bio je velikoduan spram onih koji su
ostali za njim u ovoj dolini suza. Bio je velikoduan spram ovih ovdje sirotih
pilia koje je volio i titio i koji su ostali bez oca i majke. Jest, a mi koji smo ga
znali u duu znademo da bi bio jo velikoduniji spram njih da se nije bojo da
e uvrijedit svog dragog Williama i mene. Je l nije tako? Po meni, to je bez
dvojbe. E, sad, kakva bi mi braa bila kad bi mu se u tome suprotstavili? I kakvi
bi mi strievi bili kad bi u ovakvom jednom trenutku opljakali,da, opljakali
ove sirote drage pilie koje je on tolko volio? Koliko ja poznam Williama, a
mislim da ga dobro poznam ,on bi... pa dobro, uostalom, pitat u ga! ''
Pa se okrene i pome davat vojvodi kojekake znakove rukama, a vojvoda se u
prvi mah zagleda u njeg ko tele u arena vrata, al onda ko da odjedamput
shvati ta on oe da mu kae, priskoi kralju i guguu na sav glas od veselja,
zagrli ga jedno petnajst puta prije negol ga ispusti iz apa. Onda kralj rekne:
''Znao sam ja to, a sad su valjda i svi vidjeh to on misli o tome. Ajde, Mary Jane,
Susan, Joanner, uzmite ove novce... uzmite sve. To vam daruje taj to tu lei,
ladan al sretan.''
I Mary Jane pohrli do njega, a Susan i ona sa zejom usnom pohrle do vojvode, i
onda padne takvo jedno grljenje i ljubljenje kakvo u ivotu nisam vidio. I svi se
natisnu oko njih sa suzama u oima da svom snagom stisnu ruke tim
prevarantima tepaju im:
'' O vi, drage dobre due! Kako je to divno! Kako je to velikoduno od vas!''
Onda opet svi prisutni pomu veliat pokojnika, te kako je bio dobar, te kakav
je to gubitak, te ovo te ono. Uto doe izvana i progura se kroz svjetinu neki
visok ovjek stisnutih vilica i stane sluat i gledat sve oko sebe a da ni rijei ne
progovori. Ni njem se niko nije obratio jerbo je kralj opet neto mljeo i svi su
ga pozorno sluali. Kralj je upravo govorio ,ne sjeam se vie ta je pred tim
reko:
''...jerbo su to pokojnikovi najbolji prijatelji. Zato su i pozvani da ostanu ovdje
veeras, al sutra elimo da svi dou... svi odreda, jerbo on je svakog potivo,
svakog je volio, pa je i red da njegove pogrebne orgije budu javna stvar.''
I tako je i dalje mljeo uivaju u samom sebi, i svaki as je spominjo te svoje
pogrebne orgije dok vojvoda nije to vie mogo sluat, pa napie na komadiu
papira: Pogrebni obred, budalo stara! presavije ga i, guguu, prui kralju
iznad glava drugih ljudi. Kralj proita poruku, strpa papiri u dep i nastavi:
''Siroti William,ma koliko mu siromaku bilo teko, srce mu je uvijek na pravom
mjestu. Moli me da vas pozovem sve na sprovod... i kae da e svi bit dobro
doli. Al nije trebalo da se brine za to... jerbo sam vam to upravo kazo.''
Zatim opet razveze ko i prije, sasma mirno, ubacuju i dalje svaki as svoje
pogrebne orgije, a kad je to i uinio i po trei put, nadoda:
''Kaem navla orgije, ne zato to je to uobiajen izraz, jerbo on to nije, nego
zato to je to pravi izraz. Mi u Engleskoj ne govorimo vie pogrebni obred...
to je zastaijelo. Mi sad govorimo orgije. To je bolji izraz zato to tonije
izraava ono to se eli re. Ta je rije sastavljena od grke rijei orgo, to znai
vani, na otvorenom, pod vedrim nebom, i od hebrejske rijei ije to znai
posadit, pokrit zemljom, pa odatle i pokopat. I tako, vidite, pogrebne orgije
znae otvoreni ili javni sprovod.''
Veeg prefriganca od ovog zbilja nisam u ivotu vidio. Al onaj ovjek stisnutih
vilica nasmije mu se u brk. Svi se zgranu. Svi uzviknu:
''Ama, doktore! ''a Abner Shackleford ga priupita:
''ta, Robinsone, zar nisi jo uo to je novo? Ovo je Harvey Wilks.'' Kralj se
susretljivo osmjehne, prui apu i zapita:
''Ma je l to onaj dragi dobri prijatelj i lijenik moga sirotog brata? Ja...''
''Dalje ruke od mene! ''rekne doktor. ''I vi mislite da govorite kao neki Englez,
je li? To je najgora imitacija engleskog koju sam ikad uo.I vi da ste brat Petera
Wilksa? Vi ste obina varalica, eto to ste!''
E, da ste samo vidili kako su svi graknuli! Zaokupili doktora pa ga umiruju, pa
mu objanjavaju, pa mu govore kako je Harvey na sto naina pokazo da je
zbilja Harvey, i kako zna svakog po imenu, ak i pse, pa ga mole i kume nek ne
vrijea Harveyjeve osjeaje, i osjeaje sirotih djevojaka, i sve tako, al sve
zaludu, doktor je i dalje grmio kako je svako onaj ko se ovako izdaje za Engleza
a ne zna bolje oponaat engleski izgovor obina varalica i laljivac. Sirote
djevojke privile se uz kralja i plau kad odjedno doktor ni pet ni est nego se
njima obrati:
''Ja sam bio prijatelj vaeg oca, i va sam prijatelj, i upozoravam vas kao
prijatelj, i to pravi prijatelj, koji eli da vas zatiti i sauva od tete i neprilika,
okanite se ovog nitkova i nemojte imati s njim posla, s tom neznalicom i
protuhom, s tim njegovim idiotskim nazovigrkim i hebrejskim. To vam je
najbjedniji varalica to moe biti,doao je ovamo sa svom silom pustih imena i
podataka koje je bogzna e pokupio, i vi to smatrate dokazima, a ovi vai
budalasti prijatelji, koji bi morali biti ipak malo pametniji, pomau mu da vas
lake prevari. Mary Jane Wilks, ti zna da sam ja va prijatelj, i to nesebian
prijatelj. Posluaj me dobro, izbaci ovog bijednog lopuu iz kue... molim te da
to uini. Hoe li?''
Mary Jane se ponosito uspravi, o kako je samo bila lijepa! Uspravi se i rekne:
''Evo vam mog odgovora.''pa podigne vreicu s novcima i tutne ju kralju u
ruke, te proslijedi: ''Uzmite ovih est tisua dolara i uloite ih kako god hoete
u ime moje i mojih sestara. Ne treba nam nikakva priznanica.''
Tad ona zagrli kralja s jedne strane, a Susan i ona sa zejom usnom s druge. Svi
joj zapljeu i zatopu nogama, pa nastane pravi urnebes, a kralj samo uzdigne
glavu i ponosno se nasmijei. Tad e doktor:
''U redu, ja perem ruke od svega. Ali vas sve ovdje prisutne upozoravam da e
doi vrijeme kad e vas spopasti muka pri samom spomenu na dananji dan.'' I
ode.
''U redu, doktore,''dobaci kralj pomalo podrugljivo za njim,''svakako emo
onda poslati po vas.'' na to se svi nasmiju i reknu da mu zbilja nije mogo
zgodnije odgovorit.
iskobeljam iz svog leaja, naslonim glavu na vrh svojih lojtri i stanem ekat da
vidim ta e se dogodit. Al nita se nije dogodilo.
Tako sam osto sve dok ne utihne veer, a jutro se jo ne javi, pa onda mugnem
niz lojtre.
zbog takvih sitnica vole i cijene. U tom mjestu nije bilo omiljenijeg ovjeka od
tog pogrebnika. Posmrtna je propovijed bila jako dobra, al dozlaboga dugaka i
dosadna, a onda se jo i kralj pogurnuo i, po svom obiaju, svata nadrobio.
Napokon je i to prolo i pogrebnik se pome uljat prama lijesu s odvrtaem u
ruci. Dok sam netremice zurio u njeg, probije me znoj. Al nije, fala bogu, nita
zagledo, samo je polako i njeno namjestio poklopac i zaarafio ga brzo i
vrsto. Odlanulo mi! Nisam znao jesu l pare jo unutri il nisu. ta onda ako je
neko tajom digo vreicu? Kako u znat da l da piem Mary Jane il ne? Recimo
da ga ona otkopa i ne nae nita, ta e mislit o meni? Do bijesa, pomislim,
mogli bi jo krenut u potjeru za mnom i strpat me u ret. Najbolje e bit da se
pritajim, da se ne zaletavam i uope ne piem, sad se sve tako gadno zaplelo,
mjesto da popravim stvar, ja sam ju dokraja uprsko. Da se bar nisam u to
petljo, nek ide sve k vragu!
Poslije sprovoda vratimo se kui i ja opet ponem promatrat lica ljudi oko
sebe,nisam mogo da ih ne promatram, nikako da se smirim. Al sve zaludu, lica
mi nisu nita pod bogom govorila.Kralj je uveer obilazio sve redom, sa svakim
je u razgovoru sladio i bio prijazan, daju im usput na znanje kako njegovo
stado tamo u Engleskoj jedva eka da se on vrati, pa se stoga mora pourit da
sredi nasljedstvo i otputuje kui. Njemu je bilo jako ao to nema vie
vremena, a i drugima je bilo ao, alili su to ne moe ostat dulje, al su govorili
da im je jasno da je to nemogue. On rekne da e on i William, naravska stvar,
povest djevojke sa sobom. To je svima bilo drago jerbo e tako djevojke bit
zbrinute i meu svojima, a bilo je drago i djevojkama... tolko im je to bilo po
volji da su naisto zaboravile na svu svoju tugu, i rekle mu nek samo sve to
prije rasproda, da e one ve bit spremne za put. Sirotice su bile toliko
zadovoljne i sretne da je mene dua bolila dok sam gledo kako im oni lau i
obmanjuju ih, al nisam znao kako da se umijeam i promijenim to ope
raspoloenje a da me ne snae zlo.
I, borami, kralj objavi da e i kuu i crnje i svu imovinu prodat na javnoj drabi
dva dana poslije sprovoda! A jo prije toga svak moe kupit ta oe.
Tako se ve sutradan nakon sprovoda, nee oko podne, prvi put pomutila
djevojaka radost, naila su dva trgovca robljem i kralj im proda crnje po
povoljnoj cijeni, i to na mjenicu u tri rate, kako oni to kau, pa crnje odoe, dva
sina uz rijeku u Memphis, a majka niz rijeku u Orleans. Mislio sam da e
sirotim djevojkama i crnjama srce pu od alosti kad su se rastajali, plakali su
zagrljeni i toliko kukali da mi se skoro smuilo. Djevojke su rekle da nikad nisu
ni u snu pomiljale da bi se to troje moglo ikad razdvojit il da e ih ko prodat
izvan mjesta. Nikad neu zaboravit kako su se te jadne, sirote djevojke i crnje
na rastanku grlili i plakali, i sve mislim da ne bi to mogo mimo gledat, nego da
haljinu u krilu, pokrila lice rukama i zaplakala. Bilo mi je teko oko srca kad
sam to vidio, ko to bi i svakom, naravski, bilo. Uniem u sobu i reknem:
''Gospojice Mary Jane, vama je teko gledat kako neko pati, a i meni... skoro
uvijek. Recite mi to vas mui.''
I ona mi rekne. Patila je zbog crnja... ba ko to sam i mislio.Rekne kako se zbog
toga ne veseli vie divnom putovanju u Englesku. Kako bi mogla tamo ikad bit
sretna kad zna da se ta mati nikad vie nee vidit sa svojom djecom... pa opet
brine u pla, jo jae nego ranije, podigne ruke uvis i zavapi:
''O, boe, boe, kad se samo sjetim da se nikad vie nee viditi!''
''Ama, vidit e se... i to u roku od dva tjedna... ja to znam sto posto!''reknem.
Eto, to sam izlanuo, ne znam ni sam kako! I prije nego to sam se snao, ona me
zagrli i rekne mi nek to kaem jo jedno, i jo jedno, i jo jedno!
Vidim da sam se zaletio, kazo vie nego to treba, i da sam u kripcu. Zamolim
ju da me pusti da malko razmislim. Sjedila je preda mnom, jako nestrpljiva i
uzrujana, i prelijepa, al nekako zadovoljna i spokojna, ko da su joj upravo
izvadili zub. Evo kako sam razmiljo. Ako ovjek u kripcu stisne petlju i kae
istinu, izlae se velikoj opasnosti. Ja nisam dodue u tom imo puno iskustva i
ne mogu tvrdit da je tako, al mi se tako ini, a ovo je ba bila prilika u kojoj mi
je, borami, izgledalo da e bit bolje, pa zapravo i sigurnije, kazat istinu neg
lagat. Moram ovo upamtit i razmislit o tom jednom drugom prilikom, to je tako
nekako udno i nelogino. Nikad nisam ovako neto doivio. Pa dobro, reknem
u sebi, ba u okuat sreu, ovaj put u stisnut petlju i kazat istinu, prem mi se
zbilja ini da je to isto ko sjedit na buretu baruta i potpalit ga samo da vidi
kud e odletit. I ponem ovako:
''Gospojice Mary Jane, imate li vi koga ove u blizini,izvan mjesta, kod kog bi se
mogli sklonit na jedno tri, etri dana?''
''Imam... gospodina Lothropa. A zato?''
''Zasad ne pitajte zato. Ako vam kaem otkud znam da e se crnje opet sastat
u roku od dva tjedna, ove u ovoj kui i ako vam dokaem da to stvarno znam
oete l onda oti do gospodina Lothropa i ostat kod njeg etri dana?''
''etri dana! ''usklikne ona. ''Ostala bih i godinu dana!''
''Dobro, onda,''reknem,''ne traim nita od vas nego samo vau rije ,ona mi
vrijedi vie nego da se neki drugi zakune na Bibliju.''
Ona se nasmijei i ljupko porumeni, a ja dodam:
''Ja bi, ako nemate nita protiv, zatvorio vrata... i namako zasun.''Potom se
vratim, ponovo sjednem i nastavim:
''Nemojte sad tu cmizdrit. Samo sjedite s mirom i drite se ko muko. Moram
vam kasti istinu, a vi, gospojice Mary, morate bit jaki, jerbo je to gorka istina i
teko ete ju progutat, al tom nema lijeka. Ti vai strievi nisu nikaki strievi...
to su vam dva prevaranta... obine barabe. Eto, sad ste uli ono najgore... ostalo
ete ve lake podnest.''
Nju je to, naravska stvar, gadno uzdrmalo, al ja sam sad ve prebrodio pliak
pa sam tjero dalje doim je ona sve vie i vie sijevala oima. Isprio sam joj
sve do u tanine, od onog kako smo prvo sreli onog mladog budalaa to je io
na brod pa sve do trenutka kad je ona na vratima doekala kralja i pohrlila mu
u zagrljaj, a on ju poljubio esnajst il sedamnajst puta. Tad ona skoi na noge, a
lice joj usplamti ko sunce na zalasku, pa uzvikne:
''Betija jedna! Hodi... ne smimo gubit vie ni minute... ni sekunde... namazat
emo ih katranom i uvaljat u perje i bacit u riku!''
A ja joj reknem:
''Svakako. Al mislite l to uinit prije nego to odete do gospodina Lothropa il...''
''Ah ,''uzdahne ona ,''di mi je glava! ''pa ponovo sjedne.
''Molim te, nemoj se obzirat na ovo to sam rekla... je li da nee?''
I poloi svoju svilenu ruku na moju tako da joj obeam da bi prije umro neg
tako ta uinio.
''Toliko sam se uzrujala da sam izgubila glavu,''nadoda,''a sad nastavi, ovo se
vie nee ponovit. Reci mi to da radim, to god rekne,tako u i uradit.''
''E pa, ta su vam dvojica prevaranata opasni razbojnici, a ja sam vam u takom
sosu da moram jo neko vrijeme putovat s njima,tio ne tio... rae vam ne bi sad
prio zato... i kad bi vi sad njih raskrinkali, ja bi se iupo iz njihovih kandi i
nita mi ne bi falilo, al ima tu jo neko kog vi ne poznate, a taj bi se onda nao u
nebranom grou. E pa, moramo i njega spasit, nije l tako? Data da moramo. I
eto, zato ne smijemo jo zasad raskrinkat te varalice.''
Dok sam ovo govorio, padne mi neto na pamet. Pomislim kako bi se ja i Jim
moda mogli rijeit ovih prevaranata, moda bi ih mogli ove strpat u zatvor i
otputovat dalje. Al nisam tio da plovimo na splavi po danu, i jo da samo ja
odgovaram na svaija pitanja, pa nisam elio da ovaj na plan ostvarimo prije
nego to zanoa. Zato reknem:
''Gospojice Mary Jane, sad u vam kasti ta treba da radimo... i da ne morate
ostajat tako dugo kod gospodina Lothropa.Koliko je to daleko odavle?''
''Neto manje od etiri milje... tamo, dalje od rike.''
''E, to je dobro. Vi sad idite lijepo tamo i ostanite do devet il devet i pol veeras,
a onda ih zamolite da vas vrate kui... recite im da ste neto zaboravili. Ako
stignete vamo prije jedanajst, metnite svijeu u ovaj prozor, a ako mene ne
bude, ekajte jo do jedanajst, ako dotle ne doem, znai da sam otputovo i da
sam ve na sigurnom. Onda moete iza i otkrit sve to znate, i dat onu dvojicu
uapsit.''
''Fino,''rekne ona ,''uinit u sve tako kako kae.''
pozdravi strieve od vae strane i da im kae da ste oli nekud na nekoliko sati
radi odmora i promjene, il u posjet nekoj drugi, i da ete se vratit veeras il
sutra rano ujutro.''
''Nek slobodno kau da sam ola drugi, ali onu dvojicu neu da pozdrave od
moje strane.''
''Pa dobro, onda, neemo ih pozdravljat.'' Zato joj ne bi tako reko... od toga
nije moglo bit nikake tete. To je bila puka sitnica koju mi nije bilo teko
obeat, a upravo take sitnice najbolje poravnavaju put ljudima ove na zemlji.
Tako sam bar umirio Mary Jane, a mene to nita nije kotalo. Onda joj reknem:
''Ima tu jo neto... ona vreica s parama.''
''E pa, ona je u njihovim rukama, a kad se samo sitim kako su do nje doli,
osiam se prilino glupo.''
''Ne, tu se varate. Ona nije kod njih.''
''Pa kod koga je onda?''
''To bi i ja tio da znam, al ne znam. Bila je kod mene jerbo sam im ju ja ukro, a
ukro sam ju zato da ju vama dam. I znam e sam ju sakrio, al se bojim da nije
vie tamo. Strano mi je ao, gospojice Mary Jane, ne mogu vam kasti koliko mi
je ao, al uinio sam najbolje to sam mogo, vjerujte mi, na asnu rije. Umalo
da me nisu ulovili, pa sam moro sakrit vreicu na prvo mjesto koje mi se nalo
pod rukom i ute... a to mjesto nije ba zgodno.''
''Ma nemoj sad krivit samog sebe... to ti ne valja, ja ti to ne dam... im nisi mogo
drukije, nisi nita kriv. Kamo si je sakrio?''
Nisam ju tio ponovo podsjeat na njezine jade, i nekako nisam imo srca da joj
kaem neto to bi joj dozvalo u pamet sliku mrtvaca kako lei u lijesu s onom
vreicom na trbuhu. Stoga sam asak poutio, a onda joj reknem:
''Rade vam ne bi sad govorio o tom, gospojice Mary Jane, e sam ju sakrio,
nemojte se ljutit zbog toga, al mogu vam napisat na komadiu papira pa ete
mo to proitat putem do gospodina Lothropa, ako ba oete. Je l vam tako
pravo?''
''Kako da ne.''
I ja napiem ovako: Metnuo sam ju u lijes. Bila je u njemu kad ste vi one noi
plakali nad njim. Ja sam stajo iza vrata i bilo mi vas je strano ao, gospojice
Mary Jane.
Oi su mi se malkice ovlaile kad sam se sjetio kako je ona te noi tamo sasma
sama plakala, a oni su vragovi dotle leali pod njezinim krovom, sramotili ju i
pljakali. Kad sam presavio cedulju i predao joj je, vidio sam da su i njoj navrle
suze na oi. vrsto mi je stisnula ruku i rekla:
''Zbogom... sve u uinit kako si mi reko, a ako te vie nikad ne budem vidila,
neu te nikad zaboravit, mislit u esto, esto na tebe, i molit u se za tebe. ''I
ode.
kako su ljudi vikali, klicali i smijali se! Al ja u tom nisam vidio nita smijeno, a
reko bi da bi se i vojvoda i kralj morali gadno upet da vide u tom ita smijeno.
Mislio sam da e problijedit, al jok, nisu ak ni problijedili. Vojvoda nije niim
pokazo da zna ta se zbiva, i dalje je guguto, blaeno i zadovoljno, ko vr to
klokoe kad se iz njeg toi mlaenica. A to se tie kralja, on je samo s visoka i
saalno gledo te pridolice, ba ko da ga dua boli pri samoj pomisli da na
svijetu ima takih varalica i lopua. Ama, sjajno se dro! Mnogi ugledni mjetani
okupili se oko kralja da mu pokau da su na njegovoj strani. Onaj stari
gospodin koji je upravo stigo bio je strahovito zbunjen. Uskoro je ipak
progovorio, a ja sam odma vidio da govori ko pravi Englez, ne onako ko kralj,
mada je i kralj sasma dobro govorio, obzirom da je samo oponao engleski.
Rijei staroga gospodina ne bi mogo tono navest, niti bi ga mogo oponaat, al
kad se obratio svjetini, reko je otprilike ovako:
''Ovo je za mene iznenaenje kojem se nisam nadao, i priznajem otvoreno i
iskreno da nisam najbolje pripremljen da mu se suprotstavim i doskoim, jer
moj brat i ja nismo imah sree na putu, on je slomio ruku, a prtljaga nam je
noas zabunom iskrcana u jednom drugom mjestu uz rijeku. Ja sam Harvey,
brat Petera Wilksa, a ovo je njegov brat William, koji niti ta uje niti govori... a
sad se ne moe pravo ni znakovima sporazumijevati jer se slui samo jednom
rukom. Mi smo zaista oni za koje se izdajemo, a za dan, dva, kad nam stigne
prtljaga, moi emo to i dokazati. Ali dotle neu vie nita govoriti, nego idemo
u hotel i tamo emo ekati.''
Tada on i onaj novi mutavac odu, a kralj se nasmije i opet razvee:
''Slomio ruku... zbilja jako vjerojatno, jelte? I jako zgodno za varalicu koji se
treba sporazumijevati znakovima, a ne zna kako se to radi. I izgubili prtljagu!
To je jo bolje! I jako lukavo... u ovom sluaju!''
Pa se ponovo nasmije, a za njim se nasmiju i svi ostali, osim trojice, etvorice, il
moda estorice. Jedan je od ovih potonjih bio doktor, a drugi, neki gospodin
otrog pogleda, s nekakom starinskom putnom torbom od materijala za tepihe,
koji je takoer upravo stigo brodom i potiho neto razgovaro s doktorom,
zirkaju ovda onda na kralja i klimaju glavom, bio je to Levi Bell, advokat koji
je bio otputovo u Louisville. Trei je bio neki gorostas, ko od stijene odvaljen,
koji je doo sa svjetinom i sluo sve to je govorio onaj stari gospodin, a sad je
sluo kralja. Kad je kralj reko svoje, gorostas ga najedno zapita:
''ujte vi, ako ste vi zbilja Harvey Wilks, kad ste stigli amo?''
''Na dan uoi sprovoda, prijane ''odgovori kralj.
''A u koje doba dana?''
''Naveer... otprilike sat, dva pred zalazak sunca.''
''A kako ste doputovali?''
''Doputovo sam brodom Susan Powell, iz Cincinnatija.''
''Pa dobro, kako ste onda mogli bit tog jutra gore u Pintu... u amcu?''
''Nisam ja tog jutra bio u Pintu.''
''Laete da niste.''
Nekoliko njih priskoi ovjeku pa ga zamole nek ne govori tako s jednim
starcem i sveenikom.
''Kakav vraji sveenik, to je varalica i laljivac. Vidio sam ga tog jutra u Pintu.
Pa valjda znate da ja tamo ivim. E pa, bio sam tog jutra tamo, i on je bio tamo.
Vidio sam ga svojim oima. Doo je amcem, sa Timom Collinsom i jo jednim
dekom.''
Tu se iznenada javi doktor:
''A bi li ti, Hinese, prepoznao tog deka da ga vidi?''
''Mislim da bi, ali nisam siguran. Ma eno ga, tamo je. Odmah sam ga prepozno.''
I upre prstom u mene. Nato e doktor:
''Susjedi, ja ne znam jesu li ona nova dvojica varalice ili nisu, ali ako ova dvojica
nisu varalice,onda ja nisam nita drugo nego idiot. Ja mislim da je naa dunost
da se pobrinemo da nam ovi ovdje ne umaknu prije nego to ispitamo itavu
stvar. Hodi, Hinese, hodite i vi ostali. Hajde da odvedemo ove u gostionu i da ih
suoimo s onom drugom dvojicom. Vjerujem da emo tako bar neto saznati
prije nego to sve izvedemo naistac.''
Ovo je svjetini bilo po udi, iako moda ne i kraljevim prijateljima. I tako svi
krenemo u gostionu. Bilo je to u smiraj dana. Doktor je mene vodio za ruku, bio
je jako ljubazan al nikako da mi ispusti ruku.
Svi smo uli u neku veliku prostoriju u svratitu, e su zapalili nekoliko svijea
i doveli onu drugu dvojicu. Prvo progovori doktor:
''Ne bih htio biti nepravedan prema ovoj dvojici, ali ja mislim da su oni varalice
i da moda imaju ortake o kojima nita ne znamo. Ako ih imaju, nee li ti ortaci
pobjei s onom vreicom zlata koju je Peter Wilks ostavio za sobom? To nije
iskljueno. Ako ovi ljudi nisu varalice, nee imati nita protiv toga da poalju
nekog po te novce i predaju ih nama na uvanje dok ne dokau da su poteni
ljudi... nije li tako?''
Svi se s tim sloe, a ja pomislim da se naa druina na samom poetku nala u
kripcu. Al kralj navue samo alostan izraz na lice i rekne:
''Gospodo, i ja bi volio da je novac tu, jerbo nisam ni najmanje sklon praviti
smetnje potenom, otvorenom i temeljitom ispitivanju ovog alosnog sluaja,
ali novac, na alost, nije tu. Moete nekog poslat da to provjeri, ako elite.''
''Pa di je onda?''
''E,kad mi ga je sinovica predala da ga uvam,odnio sam ga i sakrio u slamaricu
u mom krevetu, jerbo nisam htio da ga polaem u banku za ovo par dana
koliko emo ovdje ostat, a smatro sam da je krevet sigurno mjesto, poto mi
nismo navikli na crnje i mislili smo da su oni isto tako poteni ko i sluinad u
I tako oni donesu papir i pero, pa kralj sjedne, nakrivi glavu na jednu stranu i,
pomiu jezik u ustima, nadrlja neto na papir. Zatim dadnu pero vojvodi, tad
vojvoda prvi put pozeleni od muke. Ipak, uzme pero i neto narka. Onda se
advokat obrati onom starom gospodinu i rekne mu:
''Molim vas da vi i va brat takoer napiete po jedan do dva retka i da se
potpiete.''
Stari gospodin napie par rijei, al niko iv nije to znao proitat. Advokat se
nae u udu pa rekne:
''Nita vie ne razumijem, i izvadi iz depa pregrt starih pisama i pregleda ih,
pa onda pregleda rukopis starog gospodina, pa onda opet ona pisma, ter
nastavi:
''Ovo su stara pisma od Harveyja Wilksa, a evo sad i ova dva rukopisa, po
kojima se odmah vidi da oni nisu napisali ta pisma.''(Koliko su se samo kralj i
vojvoda pokunjili,izgledali budalasti kad su vidili da ih je advokat namagario!)
A evo i rukopisa ovog starog gospodina po kojem se odmah bez po muke vidi
da ni on nije napisao ta pisma... zapravo se ove njegove krabotine i ne mogu
nazvati rukopisom. A sad evo nekoliko pisama od...''
Uto mu stari gospodin upadne u rije:
''Dopustite, molim vas, da vam neto objasnim. Moj rukopis ne zna nitko itati
osim ovog mog brata ovdje... sve to ja napiem on prepie. Ta pisma koja vi
drite u ruci pisao je on, a ne ja.''
''Aha!'' rekne advokat.'' Tako dakle stoji stvar. Imam ja ovdje i nekoliko
Williamovih pisama, pa ako mu kaete da napie koji redak, moi emo usp...''
''Ali on ne zna pisati lijevom rukom.'' opet e stari gospodin.''Kad bi mogao
pisati desnom, uvjerili biste se da je napisao i ta svoja pisma i moja. Pogledajte
i jedna i druga, molim vas, i vidjet ete da ih je pisala ista ruka.''
Advokat usporedi pisma i rekne:
''Vjerujem da, je tako... ako i nije, slinost je kudikamo vea nego to sam ranije
primijetio. E pa, dobro! Ja sam ve mislio da smo na pragu rjeenja, ali stvar je
opet, u neku ruku, pala u vodu. Ipak, kako bilo da bilo, neto je dokazano... ni
jedan od ove dvojice nije Wilks...'' zakljui pokazuju glavom na kralja i
vojvodu.
I ta mislite? Ona tvrdoglava stara bena nije se jo tjela predat! Ni govora.
Rekne da to nije u redu, da je njegov brat William najvei aljivina na svijetu i
da nije ni tio da pie ko to inae pie... on je onog trenutka kad je William
stavio pero na papir vidio da William opet sprema nekaku psinu. I tako se
zagrijo svojim pustim bljezgarijama da je na kraju i sam povjerovo u njih... al
uskoro mu se onaj stari gospodin unese u rije i rekne:
''Sad mi je neto palo na pamet.Ima li koga ovdje tko je pomogao oko
spremanja moga bra... oko spremanja pokojnog Petera Wilksa za ukop?''
''Ima ,''javi se neko. ''To smo bili ja i Ab Turner. Obadvojica smo ovdi.''
Tad se starac obrati kralju i rekne mu:
''Moda bi mi ovaj gospodin mogao rei to je bilo utetovirano na
pokojnikovim prsima?''
Bogami se kralj sad moro vraki brzo snai, ako nije tio da se srui ko strma
obala koju je rijeka podlokala, tako je nenadano palo ovo pitanje. Zbilja, bilo je
to neto to je moglo oborit i najprisebnijeg ovjeka na svijetu, taki udarac s
neba pa u rebra... jer otkud bi kralj mogo znat ta je bilo istetovirano na tom
ovjeku? Malko je problijedio, a kako i ne bi, i nasto je tajac, svi su se malice
naklonili i zapiljili u njeg. Sad e se valjda ipak predat, pomislim, nema mu
spasa. I ta mislite, da se preo? Teko da ete mi vjerovat, al jo se nije preo.
Sve mislim da je nakanio tjerat mak na konac dok se ljudi ne izmore i malo
pomalo ne raziu, pa da onda on s vojvodom ugrabi priliku da utekne. Bilo
kako mu drago, sjedi on tako i najedno se osmjehne pa rekne:
''Hm! Ovo je zbilja jako kakljivo pitanje, jelda? Da, gospodine, mogu vam re
ta je bilo utetovirano na njegovim prsima. Utetovirana je bila samo jedna
mala, tanka, plava strelica, mogli ste je primijetit samo kad bi dobro pogledali.
to sad kaete... a?''
E, vala, nisam u ivotu vidio da neko ima takav on obraz.
Onaj stari gospodin ustro se okrene Abu Turneru i njegovom pajdau i oi mu
se zakrijese, jerbo je sigurno pomislio da je ovaj put ulovio kralja, pa rekne:
''Eto... uli ste to je on rekao! Je li bio takav neki znak na prstima Petera
Wilksa?''
Obadvojica odgovore u jedan glas:
''Ne, takvog znaka nismo vidili.''
''Odlino! ''rekne stari gospodin.''U stvari, vidjeli ste jedno sitno, nejasno slovo
P i slovo B (poetno slovo imena kojim se poslije vie nije sluio) i slovo W, a
izmeu njih su bile crtice, evo ovako: P-B-W i on ispie ta slova na komadiu
papira. ''Recite... niste li to vidjeli?''
Ponovo obadvojica odgovore:
''Ne, nismo. Nismo vidili ama ba nikakvih znakova. ''
E, sad se svi uskomeaju i dignu dreku:
''To su sve odreda sami prevaranti! U vodu s njima! Utopite ih! Namaite ih
katranom i uvaljajte u perje! ''
Svi su se derali u isti mah, nastane pravi urnebes. Ai advokat skoi na stol i
podvikne:
''Gospodo... go-o-ospodo! Samo jednu rije... samo jednu jedinu rije... MOLIM
VAS! Postoji jo jedna mogunost... hajde da iskopamo le pa da se sami
uvjerimo.''
To se svima dopalo.
Trideseto poglavlje
Kad su se prebacili na splav, kralj se okomi na mene, zgrabi me za ovratnik,
prodrma i rekne:
''Htio si da nam klisne, jelda, tene jedno! Dosadilo ti nae drutvo... a?''
A ja mu odgovorim:
''Ma nije, vae velianstvo, nije... nemojte, vae velianstvo, molim vas!''
''Ajde govori onda bre ta si htio ili u ti duu istrest!''
''Ispriat u vam sve kako je bilo, na asnu rije, vae velianstvo. Onaj ovo to
me dro za ruku bio je jako dobar sa mnom, stalno mi govorio kako je i on imo
sina mojih godina, al mu je lani umro, i kako mu je ao to vidi jednog deka u
takoj opasnosti. Kad su se svi iznenadili to su nali zlato, pa navalili na lijes,
on me je pustio i reko: Kidaj, mali, jerbo e te inae ko bog objesit! i ja sam
klisno. Izgledalo mi je da ne bi bilo pametno da ostanem... nisam mogo nita
pod bogom, a nisam tio da me objese kad ve mogu ute. I tako sam tro i tro
sve dok nisam nao amac, a kad sam stigo vamo, reko sam Jimu nek pouri
jerbo da e me inae ulovit i objesit, i jo sam mu reko da se bojim da vi i
vojvoda niste vie meu ivima, i bilo mi je strano ao, ba ko i Jimu, i strano
se obradovo kad smo vas ugledah, evo pitajte Jima je i istina.''
Jim potvrdi da govorim istinu, al kralj mu rekne nek zavee i nadoda:
''E, da, sigurno je ba tako bilo! ''i ponovo me prodrma i rekne da e me utopit.
Al se vojvoda umijea:
''Pusti tog malog, budalesino stara! Je l bi ti moda drukije uradio? Jesi l
moda ti pito za njega kad si kidnuo? Meni se ini da nisi.''
Tad me kralj pusti i pone proklinjat to mjesto i sve ivo u njem, al se vojvoda
obrecne na njeg:
''Bilo bi kudikamo bolje da samog sebe dobro izgrdi jer si ba ti najvie
zabrljo. Od samog poetka nisi uinio nita pametno, osim to si onako
hladnokrvno i drsko izmislio onu plavu strelicu. To ti je bilo dobro,svaka ast, i
upravo nas je to spasilo. Jer, da nije bilo toga, strpali bi nas u orku i drali nas
u njoj dok ne bi stigla prtljaga od tih Engleza... a onda... ne bi nam ginula robija!
Ali, taj ih je tvoj tos odmamio na groblje, a zlato nam je jo vema pomoglo, jer
da nas one izbezumljene budale nisu pustile iz ruku i navalile da vide zlato,
noas bi spavali s kravatama oko vrata ,s kravatama zajamene trajnosti dulje
nego to treba.''
Uutili su naas i premiljali, a onda e opet kralj nekako rastreseno:.
''Hm! A mi smo mislili da su crnje zdipile lovu!''
Ja se sledio!
''Da .''priklopi vojvoda, nekako polako, otegnuto i jetko. ''Mi smo mislili.''
Nakon otprilike pola minute kralj rekne isto tako otegnutim glasom:
crnje, to nisi ni rije pisnuo u njihovu obranu. Ispadam glup pred samim
sobom kad se sjetim da sam toliko naivan da sam povjerovo u tu glupost. Sad
mi je, do vraga, jasno zato ti je bilo onoliko stalo do toga da podmirimo
manjak... htio si se doepat love koju sam ja zaradio na Kralju bez premca i na
drugim poslovima, pa da sve sam prigrabi!''
Kralj e nato plaljivo, svejednako mrcaju:
''Ama, vojvodo, ti si sam predloio da podmirimo manjak, a ne ja.''
''Ku! Neu vie ni rijei da ujem!''odree vojvoda'' Sad vidi ta ima od
svega toga. Njima su lijepo ostale sve njihove pare, i jo k tome sve nae pare,
osim moda par centi. Mar u krevet... i nemoj mi vie dolazit s nekakvim
manjkovima dok si iv!''
Tad se kralj zavue u vigvam i utjei se svojom flaom, a malo zatim i vojvoda
nagnu iz svoje flae. I tako su poslije jedno pola sata bili opet dobri pajdai, ko
pravi lopovi, i im su vie pili, tim su se bolje pazili, pa su na kraju zagrljeni i
zahrkali. Obadvojica su se silno raspekmezili, al sam primijetio da se kralj ipak
nije toliko raspekmezio da zaboravi da ne smije i dalje poricat da je sakrio
vreicu s parama. To me obradovalo i umirilo. Naravno, im su oni zahrkali, ja i
Jim smo se raspriali, i ja sam mu ispripovjedio sve kako je stvarno bilo.
''Doli kod farme Silasa Phelpsa, dvi milje nie odavle. To je neki odbigli crnja
koga su tu ufatili. Je i ti to njeg trai?''
''Ma ni govora! Naletio sam na njeg prije sat, dva u umi, reko je da e me
priklat ako se budem dero... i naredio mi da legnem na zemlju i ostanem tamo
e sam, pa sam tako i napravio. Sve sam dosad tamo leo, bojo sam se iza.''
''E pa, sad se vie ne mora bojat jer su ga ufatili.'' rekne on.'' Pobigo je bio
odnekale s Juga.
''Sva srea to su ga ulovili.''
''Jo kakva srea! Raspisana je nagrada na njeg od dvisto dolara, a to ti je isto
ko da si nao pare na putu.''
''Pa da da je... te sam pare mogo i ja zaradit da sam malo vei, jerbo sam ga prvi
vidio. A ko ga je ukebo?''
''Ma niki starac... stranac... i odma je prodo svoje pravo na nagradu za etrdeset
dolara, jerbo mora dalje uz reku i nema kad da eka. Zamisli samo! Ja bi bome
eko, pa makar i sedam godina.''
''I ja bi, nefaljeno,''reknem ja.''Al moda to njegovo pravo i ne vrijedi vie kad
ga je tako jeftino prodo. Moda tu ima neka kvaka.''
''Ma nema, jok... ist poso. Ja sam vidio potimicu svojim oima. Sve ti tu lipo o
njem pie, sve se poklapa... ko da je naslikan, pie i s koje je plantae pobigo,
odnekale jo dalje od Njurlinza. A jok, dragoviu moj, nee tu bit nikakve
nezgodacije oko tog posla, kad ti kaem. uj, daj mi prstovet duvana ako boga
zna!''
Poto nisam imo ni trunke duvana, on ode. Ja se vratim na splav i sjednem u
vigvam da porazmislim, al nikako da neto smislim. Mozgo sam sve dok me
nije zabolila tikva, i nikako da naem nekaki izlaz. Poslije tako dugog
putovanja, i poslije svega to smo uradili za one hulje, sve je eto propalo, sve je
upropateno i olo do vraga. I oni su imali srca da tako podvale Jimu, da ga
ponovo bace u ropstvo do kraja ivota, meu nepoznate ljude, i to za etereset
prljavih dolara!
U jednom trenutku reknem sam sebi da bi za Jima bilo tisuu puta bolje da
robuje kod kue e mu je familija, kad ve mora bit rob, pa da e bit najbolje da
napiem pismo Tomu Sawyeru i javim mu nek kae gospojici Watson e se Jim
nalazi. Domalo ipak odustanem od tog nauma, iz dva razloga, gospojica Watson
je sigurno ljuta i ogorena zbog njegovog nepotenja i nezahvalnosti to je
pobjego od nje, pa bi ga odma opet prodala dole nekud na Jug. A ako ga i ne bi
prodala, normalno da svak prezire nezahvalnog crnju i Jim bi to stalno osjeo
oko sebe, bio bi zasvagda prezren i osramoen. A to bi bilo sa mnom! Proulo
bi se da je Huck Finn pomogo jednom crnji da se doepa slobode, pa ako bi
ikad sreo opet kog iz naeg mjesta, kako bi mu pogledo u oi od stida? Eto, to je
ono,ovjek uini neko sramno djelo i onda nee da snaa posljedice toga. Dokle
ugodi, i kako je vazda bio dobar. Napokon se sjetim kako mi je bio zafalan kad
sam ga spasio rekavi onim ljudima da na splavi imamo boginje, i kako mi je
kazo da sam ja najbolji prijatelj kog je stari Jim ikad imo, i jedini prijatelj kog
sad ima, a onda sluajno pogledam oko sebe i spazim ono pismo.
Nao sam se izme dvije vatre. Uzmem onaj papir i zadrim ga u ruci. Sav sam
drhto jerbo sam se moro opredijelit, za sva vremena, izme dvije stvari, i bio
sam tog svjestan. Porazmislim asak, suspregnem tako reku dah i onda
reknem sam sebi:
''Dobro, onda, nek idem u pako,'' i razderem pismo.
Bile su to strane misli, i strane rijei, al sam ih izreko. I osto sam pri tom, i
nikad vie nisam pomiljo na to da se popravim. Izbio sam si to sve skupa iz
glave, i reko sam sam sebi da u opet bit zloo ko to sam bio jerbo mi je to u
krvi, jerbo sam tako odgojen, a drugi nisu. Za poetak u se dat na poso i
ponovo oslobodit Jima iz ropstva, a ako mi jo togod gore padne na pamet,
uinit u i to, jerbo, kad sam ve zaglibio, i to zasvagda, onda u u svemu i do
kraja.
Onda ponem razmiljat o tom kako da to izvedem. Svata sam premeto u glavi
i najposlije sam smislio plan koji mi se inio najbolji. I tad dobro odmjerim
pravac do jednog umovitog otoka koji se nalazio malo nie, i im se smrailo,
isplovim kradom sa svojom splavi i pristanem na njeg, i tu je sakrijem pa
legnem spavat. Spavo sam svu no i digo se pred samu zoru, i frutuko, i obuko
svoje kupovno odijelo, i strpo jo neto robe i kojekake drangulije u zaveljaj,
sjeo u amac i zaveslo prema obali. Pristanem nee ispod naselja e sam
rauno da se nalazi Phelpsova kua, sakrijem zaveljaj u umi, pa napunim
amac vodom, metnem u njeg dosta kamenja, potopim ga i zapamtim to
mjesto, kako bi ga opet mogo na kad budem tio, oko frtalj milje ispod male
parne pilane na obali. Onda krenem cestom, a kad sam prolazio pored pilane,
primijetim da se na njoj koi natpis Pilana Phelps. Kad sam doo do
gospodarskih zdanja, dvije, tri stotine koraka dalje, otvorim etvore oi, al ne
spazim ni ive due, iako je ve bio bijeli dan. Al meni je to bilo svejedno poto
nisam zasad nikog tio vidit... samo sam tio prouit e se ta nalazi. Prema mom
planu, trebalo je da doem iz pravca sela, a ne odozdol. Zato sam sve zasad
samo dobro pogledo i produio dalje, do naselja. E pa, prvi ovjek kog sam
ugledo bio je vojvoda. Lijepio je plakat za predstavu Kralj bez premca ,za tri
veernje predstave, ko i proli put. Ti su prevaranti imali zbilja on obraz!
Naletio sam na njeg, nisam mu nikako mogo izmaknut. On me pogleda u udu i
rekne:
''O-ho! Otkud ti ovdje? ''Pa nastavi tobo veselo i znatieljno: '' A e je splav?
Jesi li je dobro sakrio?''
A ja u njemu:
reku, neto ko glavina toka na kom su paoci psi, jedno petnajst njih okupilo
se uokrug, vratove i njuke pruili prema meni, pa laju li laju, i sve ih vie
pridolazi, vidim kako preskau preko plotova i naviru sa svih strana. Jedna
crnkinja ispadne iz kujne s oklagijom u ruci i povie:
''Bjete! Mar, Tige! Mar, Spot! Bjete otud!''pa opatme prvo jednog pa drugog
uku i oni pobjegnu skvie, a za njima se razbjee i ostali, al odma zatim pola
njih se vrati mau repovima i umiljavaju se oko mene. Psi zbilja nisu
zlopamtila.
Iza crnkinje ispadne i jedna crnaka curica i dva crnaka djearca, na kojima
nije bilo nieg do grubih platnenih kouljica, uvate se materi za skute i ponu
izvirivat iza nje, onako stidljivo ko to to rade djeca. Tad iz kue istri i jedna
bjelkinja od svojih etrdeset pet, pedeset godina, gologlava, sa preslicom u
ruci, a za njom ispadnu njezina bijela djeca ponaaju se isto onako ko i crnad.
Bila je sva nasmijana, nije znala to bi od veselja, pa mi rekne:
''Konano si stigo! To si ti, jelda?'' Ja izlanem:
''Jesam gospoja ,''a da se jo nisam pravo ni snao.
Ona me zgrabi i vrsto zagrli, a onda me uvati za obje ruke i pone ih stiskat i
stiskat, i suze joj udare na oi i poteku niz obraze, i nikako da me prestane grlit
i stiskat mi ruke, i ponavljat:
''Ne lii toliko na mater koliko sam mislila, ah, boe sveti, nita za to, ba mi je
drago to te vidim! Boe, boe, mislim da bi te mogla progutat! Dico, evo, ovo je
va brati Tom! Dajte se pozdravite njim. Al djeca samo pognu glave, ture
prste u usta i sakriju se za nju. Ona proslijedi:
''Lize, ajd pouri, pripremi mu topal fritik, smista... il da nisi moda fritiko na
brodu?''
Reknem da sam frutuko na brodu. Onda me ona uvati za ruku i poe sa mnom
u kuu, a djeca za nama. Kad smo unili, posjedne me na pleteni stolac, a sama
sjedne na nisku amlicu preda me dre me za obje ruke, pa rekne:
''A sad da te dobro pogledam! Bogo dragi, koliko sam puta poelila da te vidim
kroz ove puste godine, i evo, sad sam to i doekala! ekamo te ve dva dana, pa
i dulje. Di si se toliko zadro? Da se nije laa nasukala?''
''Jes, gospoja... laa...''
''Nemoj mi govorit gospoja... zovi me teta Sally. A di se to laa nasukala?''
Nisam pravo znao ta da joj odgovorim, jerbo nisam znao je l trebalo da
stignem brodom odozgor il odozdol. Al ja vam se najee pouzdajem u svoj
nagon, a nagon mi je govorio da je brod trebo sti uz rijeku s odozdol, tamo
nee od Orleansa. To mi ipak nije puno pomoglo, jerbo nisam znao kako se
zovu sprudovi na tom dijelu rijeke. Vidim da moram izmislit neko ime, il
zaboravit ime spruda na koji smo se nasukali... ili... Onda mi jedna miso proleti
glavom i ja se uvatim za nju:
''Nije nas toliko zadralo to to smo se nasukali... nego nam je pukla glava
cilindra.''
''Za ime boje! A je li ko ranjen?''
''Nije, gospoja. Samo je jedan crnja pogino.''
''E, to je sva srea, jerbo nekad ima i povrienih. Prid dvi godine, za Boi, kad
se tvoj tetak Silas vrao iz Njurlinza onom starom laom Lally Rook, njima je
isto pukla glava cilindra i osakatila jednog ovika. Mislim da je potljam i umro.
Bio je baptista. Tvoj tetak Silas poznavo je jednu familiju u Baton Rougeu koja
je dobro poznavala njegove. Da, sad se siam, ovik je zbiljam umro. Nastupila
je gamgrena pa su mu morali Kodrezat nogu. Al ni to ga nije spasilo. Da,
nastupila je gamgrena... jes, f jes. Sav je poplavio ko ljiva i umro je s nadom u
vini ivot. Kau da ga je bilo strano i pogledat. Tetak svaki boji dan odlazi
pred tebe. Evo, i sad je oo, nema ni sat vremena, samo to se nije vratio. Da ga
nisi sreo na putu kad si io vamo? Tako, postariji ovik, sa...''
''Ne, teto Sally, nikog nisam sreo. Brod je pristo u samu zoru, pa sam ostavio
prtljagu na pristanitu i poo da malo razgledam mjesto i okolicu, da prekratim
vrijeme i da ne doem vamo prerano, i tako sam doo s druge strane.''
''A kom si dao prtljagu na uvanje?''
''Nikom.''
''Ama, dite moje, onda edu ti ju ukrast!''
''Mislim da mi je ne mogu ukrast, tamo e sam je sakrio.'' reknem.
''A kako si tako rano fritiko na lai?''
Nao sam se na dosta tankom ledu, al se odma snaem:
''Vidio me kapetan kako se okolo motam i reko mi da e bit najbolje da
pojedem neto prije, negol se iskrcam, pa me odveo u oficirsku kantinu i tamo
sam dobio sve to sam tio.''
Bilo mi je tako vrue pod nogama da ju nisam mogo pravo ni sluat. Sve sam
vrijeme mislio na djecu, kako da ih odvedem na stranu pa da ih malo ispipam
ne bi i sazno neto vie o sebi. Al nisam imo prilike jerbo gospoja Phelps
nikako da umukne i da mi da odanut. Najedanput me podiu ledeni srsi kad
rekne:
''Ama, mi se tu raspriah o svem i svaem, a ti mi jo nisi ni rii reko nit o mojoj
seji nit o drugima. Sad u ja malo zavezat, a ti razvei, priaj mi lipo o svemu...
priaj mi o svima njima... redom, i kako su, i ta rade, i ta su ti rekli da mi
kae, ispriaj mi svaku i najmanju sitnicu koje se siti.''
Vidim ja da sam zapo u kripac i to gadan kripac. Dosad mi je Providnost ila
na ruku, al sad sam se nao u nebranom grou. Vidim da ne vrijedi ni
pokuavat da se dalje borim... da moram di ruke od svega. Pa reknem sam
sebi, evo jo jedne prilike u kojoj moram kazat istinu, pa kud puklo da puklol
Zaustim da sve priznam, al me ona zgrabi, bre, bolje gurne za krevet i rekne:
''Evo ga, dolazi! Sagni glavu malo nie... tako, vidi, sad je dobro, sad te nee
mo vidit. Paz da te ne opazi. Malo emo se naalit njim. Dico, da niste ni
pisnuli!''
Vidim ja da sam upo u klopku. Al ta vrijedi da se sekiram, ne ostaje mi nita
drugo nego da se pritajim i da budem koliko toliko spreman kad opali grom.
Letimice spazim nekog starog gospodina kad je unio, a onda ga vie nisam
vidio od kreveta. Gospoja Phelps skoi pred njega i zapita ga:
''Jel doo?''
''Nije ,''odgovori joj mu.
''Za ime boje! ''rekne ona. ''to li mu se moglo desit?''
''Nemam pojma.''odvrati stari gospodin.''I moram priznat da mi je ve teko
pri dui.''
''Teko pri dui!''ponovi ona. ''A ja samo to se nisam raspametila! Moro je do,
sigurno si se putem mimoio njim. Sigurna sam da je tako... neto mi govori
da je uprav tako.''
''Ama, Sally, zna i sama da se nikako nismo mogli mimoi.''
''O, boe, boe, to li e samo moja seja kasti! Mora da je doo! Mora da si se ti
ipak mimoio njim. On je...''
''Ma nemoj me jo vie zabrinjavat, dosta sam i ovako zabrinut. Ne znam vie,
bogamu, di mi je glava. Nisam dosti pametan, i moram priznat da sam vraki
uplaen. Al ne bi reko da je doo, nije mogo do a da ga ne sretnem. Sally, to je
uasno... naprosto uasno... neto se desilo s laom, ko bog!''
''Ma, gle, Silase, pogledi tamo! Na cestu! Ne ide i to neko k nami? ''
On skokne do prozora kraj ela kreveta, i tako gospoja Phelps dobije eljenu
priliku. Bre prie drugom kraju kreveta i potegne me da izaem. Kad se on
okrenuo od prozora, ona je stajala pred njim nasmijana i sva ozarena od sree,
a uz nju ja, krotak ko janje i sav u jednoj vodi. Stari gospodin se zapilji u mene i
zapita:
''A ko je taj?''
''ta misli, ko je?''
''Nemam pojma. Ko?''
''Pa to ti je Tom Sawyer!''
Vjere mi, ja samo to nisam propo u zemlju. Al nije vie bilo vremena da
okrenem plou, stari me zgrabi za ruku i prodrma, i nikako da mi je ispusti, a
da ste samo vidili kako je ena dotle pocupkivala oko nas, smijala se i plakala, i
kako su me onda obadvoje obasuli pitanjima o Sidu, i o Mary, i o svoj rodbini!
Al, ako su oni bili veseli, ja sam bio jo veseliji, ba ko da sam se iznova rodio,
tako sam bio sretan to sam sazno ko sam. E pa, dva sata se nisu makli od
mene, na kraju me zabolio jezik od prianja, isprio sam im o svojoj familiji,ou
re o familiji Toma Sawyera ,vie nego to se ikad dogodilo u est familija
Kroz jedno pola sata eto ti i Toma u kolima pred prednjim nogostupom, u
plotu. Prva ga primijeti kroz prozor teta Sally jerbo to nije bilo dalje od pedeset
metara, pa rekne:
''Oho, evo jo jednog! Ko li bi ovaj mogo bit? Ma sve bi rekla da je neki
neznanac. Jimmy ,''tako se zvalo jedno od djece,''de trkni do Lize i kai joj nek
metne na stol jo jedan tanjur za ruak.''
Svi nagrnu na vrata jer normalno da tamo neznanci ne dolaze svake godine, pa
kad neki doe, vee je udo nego i sama uta groznica. Tom je bio preo preko
nogostupa i poo prema kui. Kola su odjurila natrag u mjesto, a mi se svi
sjatili pred ulaznim vratima. Tom je na sebi imo kupovno odijelo, a pred
sobom publiku, to je za njeg uvijek bila prava poslastica. U takim prilikama
njemu nikad nije bilo teko da odigra svoju ulogu u velikom stilu. Nije Tom bio
deko koji bi proo kroz to dvorite krotko ko janje, ne, nego se dro
ladnokrvno i vano ko kaki ovan predvodnik. Kad je doo pred nas, podigne
eir ljupko i otmjeno, ko da je to poklopac katulje u kojoj spavaju leptiri a on
nee da ih probudi, pa izusti:
''Gospodin Archibald Nichols, pretpostavljam?''
''Ne, mladiu,odgovori mu stari gospodin,''ao mi je to vam moram kasti da
vas je va koija prevario, Nicholsova je kua jo tri milje dalje. Ali ulazite,
ulazite!''
Tom se osvrne za sobom i rekne:
''Sad je ve kasno... nema mu vie ni traga.''
''Da, sinko, oo je, a vi morate unutra da ruate s nami. Potljam emo upregnut
konja i odvest vas do Nicholsovih.''
''Ah, ne mogu vam ipak zadavati toliko posla, ni govora. Odetat u se donde...
nita ne smeta to je tako daleko.''
''Ma neemo mi vas putit da klipete... to nam ne doputa naa junjaka
gostoljubivost. Dajte samo uite!''
''Ma dajte, dajte.''priklopi teta Sally.'' Nije to za nas nikaki poso, ni najmanje.
Morate malo ostat kod nas. Pred vami su jo tri dugake milje pranog puta i
ne moemo vas putit da klipete. Osim toga, ja sam ve naredila, kad sam
vidila da dolazite, da postave na stol jo jedan tanjur i ne smijete nas sad odbit.
Ajde ulazite i osiajte se ko da ste u svojoj kui.''
Tad im Tom zafali jako srdano i lijepo i pristane da ue. Kad je uo, rekne da
dolazi izdaleka, iz Hicksvillea u Ohiu, i da se zove William Thompson... pa se jo
jedno nakloni.I onda razveze priu bez kraja i konca, izmiljaju svata o
Hicksvilleu i njegovim iteljima, to bi mu god palo na pamet, a mene je ve
pomalo vatala nervoza jerbo mi nije bilo jasno kako e sve to meni pomo da
se izvuem iz kripca. Najposlije, dok je jo prio, Tom se sagne i poljubi tetu
Sally pravo u usta pa se opet zavali na stolicu i bolje namjesti, ter nastavi svoju
priu, al ona skoi na noge i obrie usta nadlanicom pa rekne:
''tene jedno brezobrazno!''
Tom e nato pomalo uvrijeeno:
''Ali ja se vama, gospoo, udim.''
''Ti se ud... Ma ta ti misli ko sam ja tebi? Najrae bi te sad odma... Je li, ta si
ti mislio kad si me poljubio?''
On e nato nekako skromno:
''Nisam, gospoo, nita mislio. Nisam mislio nita loe. Ja... ja... ja sam mislio da
e to vama bit drago.''
''Gle ti lude glave!'' Pa dovati preslicu i po svemu bi se reklo da se jedva
suzdrava da ga ne klepne njom. '' Zbog ega si mislio da e mi to bit drago?''
''Ma, ne znam. Samo su mi... ovaj... rekli da e vam bit drago.''
''Rekli su ti da e mi bit drago? Ko ti je god to reko, taj je jo gorja budala od
tebe. Ko je to vidio! A koji su to oni?''
''Pa... svi. Svi su mi, gospoo, tako rekli.''
Ona se jedva svladavala, sijevala je oima i titrala prstima ko da bi ga najrae
izgrebla.
''A ko su ti svi? Na sunce s njihovim imenima... inae e uskoro na svitu bit
jedna bena manje.''
Tom ustane, snudi se i zavrti eir u ruci, pa rekne:
''Oprostite, nisam se tome nadao. Rekli su mi neka vas poljubim. Svi su mi to
rekli, i jo su rekli da e to vama biti drago. Svi su mi to govorili... svi do
jednoga. A sad oprostite, gospoo, neu vas vie nikad... neu, asna rije.''
''Nee, jelda? E pa, to ti zbilja virujem da nee!''
''Neu, gospoo, kad vam kaem, neu to vie nikad uinit. Dok me sami ne
zamolite.''
''Dok te ja ne zamolim! E, tako neto nisam jo ula u svom viku! Mo ti bome
ivit dugo ko Metuzalem, al ne doekat da te ja za tako neto zamolim... ni
tebe ni take ko to si ti.''
''E pa, zbilja vam se udim.''opet e Tom.''Nekako mi to ne ide u glavu. Rekli su
mi da e vama to bit drago, i ja sam stvarno mislio da e vam bit drago. Ali...''
On umukne i pogleda polako oko sebe, ko da se nada da e nai egod bar na
jedan prijateljski pogled, pa se zagleda u starog gospodina i pripita ga:
''Zar niste ni vi, gospodine, mislili da e vaoj eni bit drago da je poljubim?''
''Pa nisam, zapravo, ja... ovaj... ne, ne bi mogo kasti da jesam.''
Onda Tom isto onako pogleda u mene... i rekne:
''Tome, zar nisi ni ti mislio da e teta Sally rairit ruke i re: Side Sawyeru...''
''Boe sveti! ''upadne mu ona u rije i pohrli prema njemu.''Ti brezobrazni mali
fakin, zar tako da nasamari svoju tetku...'' i tjede ga zagrlit, al se on obrani od
nje i rekne:
''Ne, najprije me morate zamolit!''
Ona se nije skanjivala da ga zamoli, pa ga zagrli i izljubi bezbroj puta i onda ga
preda u ruke starome, koji uzme u naruje ono to je ostalo od njega. Kad su se
opet malo smirili, ona e ovako:
''O, boe moj, ovako me jo niko nije iznenadio. Tebi se uope nismo nadali neg
samo Tomu. Seja mi nije pisala da e do jo neko njim.''
''Nije bilo ni predvieno da doe jo neko drugi osim Toma,''rekne on,''ali sam
je ja toliko molio i kumio bogom da me je u zadnji as pustila da poem s njim.
I tako smo na putu ja i Tom doli na ideju da bi bilo sjajno iznenaenje da on
doe ovamo k vama prvi, a da se ja malo zadrim i doem poslije za njim i da
se predstavim ko neki neznanac. Ali smo pogrijeili, teta Sally, jer ovdje
neznanci nisu ba dobro doli.''
''Nije istina, Side... samo brezobrazni tenci nisu dobro doli. Trebalo je da te
poteno ispljuskam, ne siam se kad sam se zadnji put ovako razjidila. Al ne
mari, nije vano koliko me to kotalo... drage volje bi podnila i iljadu takvih
ala, samo kad ste mi vi ovdi. E, kad se samo sitim te tvoje glume! Moram
priznat da sam se uprav ukoila od uda kad si me onako cmoknuo.''
Ruali smo u onom irokom otvorenom ganjku izme kue i kujne, a na stolu je
bilo dosta rane za sedam familija... i sve se puilo, nije tu bilo onih ilavih
lundri to su svu no proleale u kredencu u vlanom podrumu, pa ujutro
imaju okus ko komadina stare ladne ljudoderine. Tetak Silas izmolio je
podugaku molitvu prije ruka, al je ruak to vala i zavrijedio. I nije se ni
najmanje oladio, ko to sam vidio da se zna oladit zbog slinih prekida.
itavo popodne proveli smo u razgovoru, Tom i ja smo stalno budno pazili
oemo i ut ta o nekom odbjeglom crnji, al sve zaludu, a bojali smo se sami
navodit razgovor na to. Al uveer, za veerom, jedan malian pripita:
''Tata, moemo i Tom i Sid i ja na predstavu?''
''Ne moete ,''odgovori stari gospodin,'' mislim da nee ni bit predstave, a kad
bi je i bilo, ne bi ili, jer je onaj odbjegli crnja isprio Burtonu i meni sve o toj
sablanjivoj predstavi. Burton je reko da e o tom obavistit ljude, pa sve mislim
da su ve protirali te brezobrazne probisvite iz mista.''
Tako dakle stoji stvar! Ai ta sam ja tu mogo. Tom i ja trebali smo spavat u istoj
sobi, u jednom krevetu, a poto smo bili umorni, odma iza veere poelimo
svima laku no i odemo na spavanje. Onda se izvuemo kroz prozor, spustimo
se niz gromobran i zaputimo u mjesto, jerbo nisam vjerovo da e se neko na
ko e upozorit kralja i vojvodu na opasnost, pa ako se ja ne pourim da ih
obavijestim ta se sprema, nastradat e ko bog.
''Pravi se da nas ne pozna. Ako bude uo kako po noi neko kopa, znaj da
smo to mi. Mi emo te oslobodit.''
Jim je imo samo jo toliko vremena da nas zgrabi za ruke i da nam ih stisne, jer
se onaj crnja brzo vratio. Rekli smo crnji da bi jo koji put navratili vamo ako
nas bude tio povest. On rekne da oe, pogotovo po mraku, jerbo ga vjetice
najee snapadaju po mraku, pa e onda bit dobro da ima nekog uza se.
''To nema veze, Huck Finn. Glavno da on neto napie na tanjur i baci ga van.
To se ne mora obavezno i proitat. U pedeset posto sluajeva niko ne zna
proitat to je neki zatoenik napiso na plehnatom tanjuru ili na emu
drugom.''
''Pa dobro, kakvog onda ima smisla upropatavat tanjure?''
''Ama, do vraga, nisu to zatoenikovi tanjuri.''
''Ipak su neiji.''
''Pa ta onda? ta se njega tie iji...''
On ne dovri reenicu jerbo smo zauli kako nas rogom pozivaju na frutuk.
Pohitamo u kuu.
Ujutro sam posudio jednu plahtu i jednu bijelu koulju to su se suile na
triku. Naem i neku staru vreu u koju to strpam, a tome jo pridodamo i one
komade trulog drva to svijetli u mraku. Ja sam to nazivo posuivanjem zato
jerbo je to uvijek tako aa zvao, al je Tom reko da to nije posuivanje nego
kraa. Rekne da mi predstavljamo zatoenike, a zatoenicima se fuka kako do
neeg dou, glavno da do tog dou, i niko im to ne moe zamjerit. To nije
nikakav zloin kad zatvorenik ukrade neto to mu treba za bijeg, rekne Tom,
to je njegovo pravo i zato mi, dokle god predstavljamo zatoenike, imamo
puno pravo da ove ukrademo sve to nam moe i najmanje posluit da
pobjegnemo iz tamnice. Kad ne bi bih zatoenici, onda bi to bilo neto sasma
drugo, jerbo samo bijednik i nitarija krade kad nije zatoen. Zato smo odluili
da krademo sve to nam doe pod ruku. Ipak je Tom jednog dana digo stranu
dreku na mene kad sam ukro ljubenicu iz crnakog bostana i pojeo je, ak me
natjero da dadnem crnjama deset centi brez da im kaem zato im to dajem.
Reko je kako je samo tio re da smijemo ukrast sve to nam je potrebno. Pa
dobro, reknem ja, meni je ta ljubenica bila potrebna. Al mi on rekne da mi nije
bila potrebna da pobjegnem iz tamnice, da je u tom razlika. Da sam tio u nju
sakrit no i tako ga prokrijumarit Jimu da zakolje njime seneala, onda bi to
bilo u redu, reko je. Pustio sam nek ga voda nosi, iako nisam vidio nikake fajde
od toga da glumim zatoenika ako moram ovako trait dlaku u jajetu svaki put
kad mi se ukae prilika da zdipim ljubenicu.
Dakle, kako reko, tog smo jutra priekali da svi odu na poso i da u dvoritu
nikog vie ne bude na vidiku. Onda Tom prenese vreu u onu daaru dok sam
ja stajo malo dalje i uvo strau. Najposlije on izae pa obojica odemo do
drvljanika i sjednemo da porazgovaramo. Tom e ovako:
''Sad imamo sve osim alata, ali za to emo lako.''
''Alata? '' priupitam ga.
''Da.''
''A to e nam alat?''
''Pa za kopanje. Neemo valjda zubima izvlait Jima odanle?''
''Zar oni krampovi i sve ono to se tamo nalazi nije dosta dobro za to da
oslobodimo jednog crnju?'' zapitam ga.
On se okrene meni i pogleda me tako saalno da mi doe da zaplaem, pa mi
rekne:
''Huck Finn, jesi li ti ikad uo da je jedan zatoenik imo u svom ormaru
krampove i lopate i ostali moderni pribor da bi mogo prokopat podzemni
prolaz i pobjei odgovori mi na ovo pitanje, ako u tvojoj glavi ima barem zera
pameti, kojim bi se onda on pravom mogo smatrat nekim junakom? Pa, onda bi
mu isto tako mogli dat i klju od tamnice i svrena stvar. Krampove i lopate,ma
to ne bi dali ak ni kralju!''
''Pa dobro,onda, ako nam ne trebaju ti krampovi i lopate, ta nam onda treba?''
''Dva kuhinjska noa.''
''Da njima prokopamo prolaz ispod temelja kuice?''
''Da.''
''Ma, do vraga, Tome, to je glupo.''
''Svejedno je li glupo ili nije, tako se to radi... takvi su propisi. Ja nisam nikad
uo da postoji neki drugi nain, a proito sam sve knjige koje o tome neto
piu. Zatoenici uvijek kopaju kuhinjskim noem...i to, pazi, ne kroz zemlju
nego obino kroz stanac kamen. I to traje tjedne, i tjedne, i tjedne, bez kraja i
konca. Eto, uzmimo jednog od tih zatoenika u podzemnoj tamnici u dvorcu
Diff, u marsejskoj luci, on je isto tako kopo i spasio se. ta misli, koliko je dugo
kopo?''
''Ne znam.''
''Hajde pogaaj.''
''Ne znam. Moda mjesec i pol?''
''Trideset i sedam godina... a kad je izao, nao se u Kini. Eto, tako se to radi.
teta to i ova tvrava nije podignuta na ivoj stijeni.''
''Ama, Jim ne pozna nikog bojeg u Kini.''
''Kakve to ima veze? Nije ni onaj nikog pozno. Ma ti uvijek nekud zabrazdi.
Zato se ne dri onog glavnog?''
''Dobro... ba me briga e e on iza, glavno da izae, a bit e da i Jim tako misli.
Al, kako bilo da bilo, ima jo neto,Jim je prestar da kopamo kujinskim noem.
On ne bi to iv doeko.''
''Hoe, hoe, doekat e. Ne misli valjda da e nam trebat trideset sedam
godina da prokopamo prolaz kroz zemlju?''
''Nego koliko e nam trebat, Tome?''
''E pa, ne smijemo reskirat da kopamo koliko bi po pravom trebalo, jer tetak
Silas moe svaki as dobit obavijest odozdol, od New Orleansa, i saznat da Jim
nije odanle. Odmah e zatim dat oglas u novine, il tako neto. I zato ne smijemo
reskirat da kopamo koliko bi zapravo trebalo. Po pravom bi, mislim, trebali
kopat dvije godine, ali ne moemo toliko. Poto je situacija tako neizvjesna,
predlaem ovo, da iskopamo prolaz to bre moemo, a nakon toga da se
pretvaramo, pred samima sobom, da smo kopali trideset sedam godina i onda
ga na prvi znak opasnosti moemo izvu i pustit da pobjegne. Da, ja mislim da
e tako bit najbolje.''
''E, to ve ima smisla,''reknem ja. ''Nita nas nee kotat da se pretvaramo nit
e nam bit teko, a ako ba treba, to se mene tie, moemo se pretvarat i da
smo kopali sto pedeset godina. Meni to nee bit nikaki problem, kad se jedno
sviknem na to. A sad se idem malo prosmucat i di dva kujinska noa.''
''Digni tri,''rekne mi Tom. ''Od jednog emo napravit pilu.''
''Tome, ako to opet nije neto protupropisno i bezboniki,''reknem ja,'' ima
jedna stara zahrala pila tamo otraga, ispod strehe iza punice.''
On me pogleda nekako umorno i obeshrabreno pa mi rekne:
''Tebi ne vrijedi nita govorit, Huck. Trkni i digni noeve... tri noa.''
I ja ga posluam.
prekinut poso na tjedan dana da nam se ruke oporave... ne bi mogli ranije uzet
no u ruke.''
''Pa, ta emo onda, Tome?''
''Sad u ti re. To nije propisno, pa ni poteno, i ja ne bi volio da se to prouje...
al ima samo jedan nain, a to je da kopamo krampovima i da se samo
pretvaramo da kopamo kuhinjskim noevima.
''E, vidi, ta ti valja!''reknem ja.''Tome Sawyeru, ti si svakim danom sve
pametniji. Krampovi su ono to nama treba, bilo to poteno i nepoteno, a da ti
pravo kaem, ja ti ionako fukam na potenje. Kad ja ou ukrast jednog crnju, il
ljubenicu, il knjiicu iz vjeronauka, meni je svejedno kako u to izvest, glavno
da izvedem. Ja ou tog svog crnju, il ja ou tu svoju ljubenicu, il ja ou tu svoju
knjiicu, a ako mi za tu svrhu najbolje odgovara kramp, onda u se upravo
njime dokopat tog crnje, il te ljubenice, il te knjiice, i ivo mi se fuka ta o
tom misle strunjaci.''
''Pa zna,''rekne on,''u ovakvom sluaju mogu se nekako opravdati krampovi i
pretvaranje. Da nije tako, ja ne bi na to pristo i ne bi mirno gledo kako se kre
pravila... jer, ta je pravo, pravo je, a ta nije, nije, ovjek ne smije init ono to
nije pravo ako zna ta je ta i ako nije glup. Za tebe je moda u redu da kopa
krampom, i da se ne pretvara da kopa noem, zato to se ti ne razumije u te
stvari, ali za mene se to ne bi moglo re jer se ja razumijem u te stvari. Daj mi
no.''
On je dro no u ruci, al mu ja svejedno dadnem svoj. On ga baci i rekne mi:
''No mi daj!''
Nisam pravo znao ta da radim, al se onda dosjetim. Ponem prebirat po
starom alatu, pronaem jedan kramp i dodam mu ga, a on ga uzme i nastavi
kopat bez rijei.
Oduvijek je on bio taki nekakav poseban. Ne poputa.
Onda i ja dovatim jednu lopatu, pa smo kopali i izbacivali zemlju da je sve
frcalo.Tako smo radili oko pola sata, dok nismo smalaksali, al smo zato iskopali
poprilinu jamu. Kad sam se popeo u nau sobu i pogledo kroz prozor, vidio
sam Toma kako se upinje svim silama da se uzvere uz gromobran, al su mu
ruke bile tako izranjavane da nije uspio. Najposlije rekne:
''Ne vrijedi, ne ide. ta misli, ta da radim? Ima li ti kakvu ideju?''
''Imam,''reknem ,''al mislim da bi to bilo protupropisno. Popni se uz skaline i
pretvaraj se da se penje uz gromobran.''
I on tako uini.
Sutradan Tom ukrade iz kue kositrenu kaiku i mesingani svijenjak, da od
njih napravi nekoliko pera za Jima, i est lojanica. Ja se pak promuvam oko
crnakih koliba i ugrabim priliku da ukradem tri plehnata tanjura. Tom rekne
da to nee bit dosta, al mu ja odgovorim da niko nee vidit tanjure koje Jim
bude baco iz kuice, jerbo e oni padat u smrdljivu kamilicu i kunjak to rastu
ispod prozora... a mi emo ih onda tamo lijepo pokupit i Jim e ih mo jo
jedno upotrijebit. Tom se s tim sloi, a onda rekne:
''A sad trebamo smislit kako da mu dostavimo te stvari.''
''Moemo mu ih donest kroz rupu kad bude gotova .''predloim ja.
On me samo prezirno pogleda i promrsi neto o tom kako jo nikad nije uo
neto tako blesavo, pa se opet zamisli. Konano rekne da je smislio dva,tri
naina, al da se jo ne moramo odluit za ni jedan od njih. Prvo moramo Jima
obavijestit o naim namjerama.Te smo se noi spustili niz gromobran neto iza
deset. Ponesli smo sa sobom svijeu, oslunuli malo ispod okna i uli Jima kako
hre ,nije se probudio ni kad smo ubacili svijeu unutra. Onda svojski zapnemo
krampom i lopatom i kroz otprilike dva i pol sata zavrimo poso. Uvuemo se u
kuicu ispod Jimovog, kreveta i, pipaju oko sebe, naemo svijeu i upalimo je.
Stanemo naas sa svijeom nad njim i uvjerimo se da je dobro i zdravo, a onda
ga njeno i polako probudimo. Bio je toliko sretan to nas vidi da je malo falilo
da ne zaplae, zvao nas je diko i svim imenima od milja kojih se mogo sjetit, i
najrae bi bio da potraimo kakvo elino dlijeto pa da mu odma odsijeemo
lanac kojim je vezan za nogu i da pobjegnemo glavom bez obzira. Al mu Tom
objasni kako bi to bilo protupropisno, pa sjedne i izloi mu nae planove, i
rekne kako ih moemo zaas izmijenit ako doe do kake uzbune, i nek se ni
najmanje ne boji jerbo emo vodit brigu da ga sigurno oslobodimo. Onda i Jim
rekne da je to u redu, pa smo sjedili i razgovarali neko vrijeme o starim
vremenima, onda ga Tom pone zapitkivat o svem i svaem, a kad mu Jim
rekne da mu tetak Silas dolazi skoro svaki dan da se pomoli s njim i da teta
Sally dolazi da ga prigleda je i mu dobro i ima i dosta da jede, i da su obadvoje
dobri s njim da ne mogu bit bolji, Tom usklikne:
''Sad znam kako emo uredit stvar. Poslat emo ti neke stvari po njima.''
''Nemoj se alit,''reknem ja ,''to je neto najblesavije to sam ikad uo .''Al se on
nije obaziro na mene, neg je i dalje tjero svoje. Tako je uvijek radio kad bi si
zabio neto u glavu.
Zatim rekne Jimu kako emo mu poslat ljestvice od ueta i druge vee stvari u
piti po Nedu, crnji koji mu nosi jelo, pa da mora dobro pripazit da se ne zaudi
i ne izvlai te stvari pred Nedom. Manje emo stvari metat tetku u depove od
kaputa pa e ih on morat ukrast od njeg. Tetki emo opet vezat neke stvarice
za uzice na pregai il emo joj ih metat u dep na pregai, ako nam se prui
prilika. Rekne mu i koje e to stvari, i u emu e mu posluit, i kako e svojom
krvlju vodit dnevnik na koulji, i sve tako. Sve mu je reko. Jimu nikako nije bilo
jasno emu je sve to potrebno, al je smatro da smo mi ko bijelci pametniji od
njeg,pa nije imo nita protiv toga i reko je da e uinit sve uprav onako kako
mu je Tom kazo.
Jim je imo dosta duvana i lule od kuranog klipa, pa nam je bilo sasma zgodno
s njim u drutvu. Onda smo se Tom i ja izvukli kroz onu rupu na dragu stranu i
oli na spavanje. Dlanovi su nam izgledali ko da su od neeg izgrieni. Tom je
bio odlino raspoloen. Reko je da se nikad u ivotu nije tako dobro zabavljo, i
tako intelegentno, kad bi samo mogo smislit neki nain da se tako zabavljamo
do kraja ivota i da Jima ostavimo naoj djeci da ga dalje spaavaju, jerbo je
smatro da e i Jim sve vie uivat u toj zabavi to se vie bude na nju navikavo.
Reko je da bi se to na taj nain moglo otegnut ak i na osamdeset godina i da bi
mogli sruit svjetski rekord. I da emo se proslavit svi mi koji u tom
sudjelujemo.
Ujutro odemo do drvljanika i isijeemo mesingane svijenjake na prikladne
komade, a Tom ih zajedno s kositrenom kaikom strpa u dep. Onda odemo do
crnakih koliba i, dok sam ja odvlaio Natovu* panju na drugu stranu, Tom
ugura komad svijenjaka u proju u Jimovoj tavi, a potom poemo s Natom da
vidimo kako e ta stvar pro. Prola je da ne moe bolje. Kad je Jim zagrizo u
proju, skoro je polomio zube, nije moglo ispast bolje nego to je ispalo. Tako je
i sam Tom reko. Jim se pravio ko da je to bio samo neki kameni il tako neto
to se, znate, svagda moe na u kravu, al poslije tog ne bi vie nita zagrizo
dok to ne bi probo vilicom na tri, etri mjesta.
I dok smo mi tako stajali u polutami, iskoe ispod Jimovog kreveta dva psa, a
za njima ponu iskakat i drugi, dok ih se ne nakupi jedanajst, tako da se jedva
moglo dihat od njih.Do bijesa, zaboravili smo zatvorit vrata daare! Onaj crnja
Nat samo podvrisne: ''Vjetice!'' i skljoka se na zemlju meu pse pa uzme
zapomagat ko da e otegnut papke. Tom bre bolje razdrlji vrata i baci van
komad mesa iz Jimove tave i psi pojure za njim a Tom u dvije sekunde izae,
vrati se i zatvori vrata za sobom. Znao sam da je zatvorio i ona druga vrata.
Onda Tom pone obraivat crnju, sve neto oko njega mile lale, pitaju ga nije l
mu se opet togod prividilo?
*Autor je oito zaboravio da se ta osoba prije zvala Ned. (Op. prev.)
''Al, za miloga boga, gosn Sid, kako da im ja ispeem vjetiin kola? Ja nemam
pojma kako se to pravi. Nijesam nikad ni uvo za tako njeto.''
''E pa, onda u ga ja morat sam napravit.''
''Oete l, diko? Je l zbiljam? Poljubit u zemlju po kojoj odate, ou, kad vam
kaem!''
''Dobro, uinit u to za tebe, zato to si bio dobar s nama i to si nam pokazo
odbjeglog crnju. Al mora bit vraki oprezan. Kad mi naiemo, a ti nam okreni
lea, i onda to god mi metnemo u tavu, pravi se da nita ne vidi. I nemoj
gledat kad Jim uzima jelo iz tave... jer bi se jo neto moglo dogodit, ne znam ni
ja ta. I to je najvanije, ne diraj u zaarane stvari.''
''Da ja diram u njija, gosn Sid? ta vam pada na pamet! Ne b ja u njija dirno ni
malim prstom, pa sve da mi dadnete i deset stotina iljada miljarda dolara,
bogami ne bi!''
Tom nije znao kako da sad doemo do kaike, a reko je da je moramo pribavit,
pa se duboko zamisli. Kad je najposlije neto smislio, rekne mi to emo uradit,
pa odemo i promuvamo se oko koarice za kaike dok ne ugledamo tetu Sally
e dolazi. Tad Tom uzme brojit kaike i metat na stranu one koje je izbrojio, a
ja si jednu od njih gurnem u rukav. Nato e Tom:
''Znate li, teta Sally, da ovdje opet ima samo devet kaika?''
A ona e njemu:
''Idite se rade igrat, nemojte me tentat. Valjda ja bolje znam kad sam ih sama
izbrojila.''
''Ma ja sam ih, tetie, dvaput brojio i nabrojio sam ih svega devet. ''
Vidilo se na njoj da je na rubu strpljenja, al naravno da je i ona poela iznova
brojit kaike ,a ko i ne bi?
''Bog i bogme, ima ih svega devet! ''uzvikne. ''Ama, kako, zaboga, tu ko da sam
vrag ima svoje prste, prebrojit u ih jo jedanput.''
Tad ja ponovo vratim iz rukava onu kaiku, pa kad ih je ponovo prebrojila, ona
rekne:
''Nek ide sve skupa do vraga, opet ih je deset! ''
Bila je srdita i zabrinuta u isti mah. A Tom joj rekne:
Ma, tetie, ja mishm da ih nema deset.''
mokljane jedan, zar nisi gledo kad sam brojila?''
Znam, ali...''
Dobro, prebrojit u ih jo jedanput.''
Ja opet zdipim jednu, pa ih je opet bilo samo devet, ko ono maloas. Bila je ve
sva izbezumljena... sva se tresla od ljutine, al ih je opet brojila i brojila dok se
nije toliko smela da je poela i koaricu brojit ko da je kaika. I tako su triput
bile sve na broju, a triput nisu. Na kraju zgrabi koaricu i tresne njom o zid i
odalami nogom maku da se prevrnula, a nama rekne da se istimo i ostavimo
je malo na miru, i da e nas ive oderat ako joj budemo odsad pa do ruka jo
dodijavali. Tako smo doli do one prekobrojne kaike i turnuli je teti u dep na
pregai dok nam je izdavala nalog da se gubimo. Jo prije nego to je otkucalo
podne, Jim je imo i kaiku i onaj ekser. Bili smo jako zadovoljni obavljenim
poslom, a Tom rekne da bi se isplatilo uloit i duplo vie truda, jerbo sad teta
nee vie mo dvaput za redom izbrojit kaike kako spada pa da se boguje, i
nee vjerovat sama sebi da ih je dobro izbrojila ni kad ih stvarno bude tono
izbrojila. I rekne da e ona u ova tri dana izludit od brojenja, i da e onda
odustat i da e bit spremna ubit svakog ko bi je tio nagovorit da ih jo jedan
jedini put prebroji.
Te smo noi vratili plahtu na trik, a drugu smo joj ukrali iz ormara, i tako smo
dva dana uzamance vraali i krali plahte dok nije vie pravo znala koliko uope
ima plahti, i rekla da je nije ni briga i da nee zbog njih izgubit duu, i da ih ne
bi vie brojila nizata na svijetu, pa ni za ivu glavu.Tako je sad bilo sve u redu,
to se tie koulje, i plahte, i kaike, i svijea, zafaljuju teletu i takorima i
zabunama u brojenju, a to se tie svijenjaka, to nije bilo ni vano, za njeg
nee niko ni pitat. Al je zato s kolaem bilo okapanja, zado nam je grdne muke.
Umijesili smo ga dole u umi i tamo smo ga i ispekli. Naposljetku je bio gotov i
bih smo zadovoljni njime, al to nije ilo u jedan dan, potroili smo tri puna
lavora brana dok smo ga zgotovili, i opekli se na vie mjesta, i oi nam se
upalile od dima, jerbo smo, znate, tjeli dobit samu koru, i da nam se lijepo
digne, a uvijek nam je pado. Najposlije smo se ipak dosjetili ta trebamo
napravit, a to je da i ljestvice ispeemo u kolau. Drugu smo no proveli kod
Jima i razderali itavu plahtu na uske trake, koje smo onda lijepo upleli i, puno
prije nego to je svanulo, napravili smo krasan trik kojim bi i ovjeka mogli
objesit. Pretvarali smo se da nam je za taj poso trebalo devet mjeseci.Do podne
smo ga odnesli u umu, al nikako da nam stane u kola. Poto je bio napravljen
od itave jedne plahte, bilo ga je i za etereset kolaa, da smo ba tjeli, i jo bi
nam ostalo dosta i za orbu, il kobasicu,il to vam drago. Doteklo bi nam za
itav ruak.A toliko nam nije trebalo. Trebalo nam je samo koliko stane u
kola, pa smo ostatak bacili. Kolae nismo pekli u lavoru jerbo smo se bojali da
bi nam se lem mogo rastopit, al je tetak Silas imo krasnu mesinganu grijalicu
sa dugakim drvenim drkom do koje je puno dro, zato jerbo je neko
pripadala nekom njegovom pretku koji je doo iz Engleske s Vilimom
Osvajaem na Mayfloweru il na kojem drugom od onih prvih brodova, pa je
bila sakrivena na tavanu sa silesijom drugih starih posuda i dragocjenih stvari,
ne zato to su bile bogzna kako vrijedne, jerbo nisu bile, nego zato, znate, to
su bile drage uspomene, i tako smo je kradomice izvukli i odnesli je tamo dole,
al nam je kod prvih kolaa zatajila jerbo nismo znali kako se njom barata. Na
kraju se ipak pokazala odlina. Obloili smo je naime tijestom i metnuli je na
ar, i napunili je opletenim trikom, koji smo onda odozgor prekrili tijestom i
poklopili poklopcem, i nametali na to jo eravice. Onda smo se odmakli od nje
za jedno metar i pol dre je za drveni drak, tako da nam vatra nije nita
mogla, i za petnajstak minuta u njoj se ispeko kola stani pa gledaj! Al onaj ko
bi jeo taj kola moro bi imat nadohvat ruke dva svenjia akalica, jerbo bi,
mislim, ako se ja u to neto razumijem, imo vrajeg posla s onim trikom da ga
smota i dobio bi take greve u elucu da bi ga prola volja da to jo jedanput
kua.
Nat nije gledo kad smo metali vjetiin kola u Jimovu tavu, pa smo na dno
tave ispod namirnica metnuli i tri plehnata tanjura, tako da je Jim primio lijepo
sve u redu, a im je osto sam, razlomio je kola i sakrio trik u svoju slamaricu,
nadrljo neke znakove po tanjuru i bacio ga kroz prozor.
moramo pozvat Jima u pomo. I stvarno, Jim odigne svoj krevet, skine lanac s
noge od kreveta i obavije ga vie puta sebi oko vrata, pa se svi provuemo kroz
rupu i odemo do kamena. Jim i ja navalimo svom snagom na njeg i odvaljamo
ga ko od ale. Tom je samo nadziro poso. Nisam vidio deka koji bi bio bolji
nadzornik od njeg. Taj se u sve razumije.
Rupa je bila povelika, al nije bila tolika da bi kroz nju mogo pro i mlinski
kamen. No, Jim uzme kramp i zaas je proiri. Onda Tom naznai na kamenu
ekserom sve to treba, a Jim se privati posla slue se mjesto dlijeta ekserom, a
mjesto ekia eljeznim klinom koji je Tom nao meu odbaenim stvarima u
daari. Tom mu rekne nek radi sve dok mu ne dogori svijea, a onda moe na
spavanje, al s tim da mlinski kamen sakrije pod slamaricu i da na njem spava.
Jo smo mu pomogli da ponovo navue lanac na nogu od kreveta, a onda smo i
mi tjeli oti na spavanje, al se Tom jo neeg sjeti i zapita:
Ima li ti, Jime, ovdje pauka?''
Jok, gosn Tom, fala bogu dragome, nema ih.''
Dobro, onda emo ti mi donest nekoliko pauka.''
Al zaboga, diko, ne treba meni paukova. Ja se njija bojim. Skorom bi rade imo
voi egrtue.''
Tom se malko zamisli pa rekne:
To ti je dobra ideja. Bit e da su ih ve i drugi imali. Mora da su ih imali, to je
bar logino. Da, to ti je izvanredna ideja. A e bi je mogo drat?''
ta to, gosn Tom?''
Pa, egrtuu.''
Budiboksnama, gosn Tom! Ma ako vamo doe egrtua, ja glavom pravo
kroz ovaj drveni zid, vjerujte mi.''
Ama, Jime, nakon nekog vremena nee te vie bit strah. Moe je jo i
pripitomit.''
Pripitomit!''
Da... kako da ne. Svaka je ivotinja zahvalna ovjeku ako je dobar i njean s
njom, i nije joj ni nakraj pameti da mu uini neto naao. Tako ti pie u svim
knjigama. Samo probaj... to je sve to od tebe traim, samo probaj dva, tri dana.
Ama, za kratko vrijeme moe je tako pripitomit da e te zavolit, i da e spavat
s tobom, i da se ni naas nee odvajat od tebe, i da e je mo nosit oko vrata, i
da e ti glavu turat u usta.''
Ama, gosn Tom, molim vas, ne priajte kojeta! Ja to ne mogu sluat! Ona b
men turala glavu u usta... da m ugodi, valjda? Bogme bi dugo ekala da je ja za
tako njeto zamolim. A pogotovo ne b eo da spava sa mnom.''
Jime, ne budi lud. Svaki zatoenik mora imat neku pripitomljenu ivotinjicu, a
ako jo nikad niko nije imo egrtuu, znai da e ste jo veu slavu zato to
e bit prvi koji je to iskuo, proslavit e se vie nego da ne znam kako izvue
ivu glavu iz zatvora.''
Ama, gosn Tom, meni nije stalo do take slave. Ako zmija odgrize Jimu bradu,
ta e mu ondak slava? Jok, gosn Tom, ne treba meni take slave.''
Ma do vraga, zar ne moe bar probat? Ne traim od tebe nita drugo nego
samo da proba... Ako ti ne bude ilo, ne mora dalje.''
Al ako mene zmija ugrize dok ja probam da nju pripitomim, onda e ve bit
kasno. Gosn Tom, ja sam voljan napravit sve samo da nije tolko ludo, al ako vi i
Huck donesete vamo meni egrtuu da je pripitomim, ondak ja bjeim odavle,
da znate!''
Pa dobro,onda, nek te voda nosi,nek te voda nosi, kad si se ve tako uzjogunio.
Donest emo ti nekoliko sljepia, a ti im privei za rep koje dugme i pretvaraj
se da su to egrtue, pa e opet bit dobro.''
Njija bi jo mogo njekako podnest, gosn Tom, al proklet bijo ako ne bi mogo
ivit i brez njija, vjerujte mi. Nisam ni znavo da je tako muno i teko bit
zatvorenik.''
E pa, uvijek je to tako kad se poteno radi. Ima li ti tu takora?''
Jok, gospodne, nijesam vidijo jote ni jednog.''
E pa, onda emo ti nabavit nekoliko takora.''
Ali, gosn Tom, men ne treba takora. To su vam prokleti stvorovi koji najvie
od sviju dodijavaju ovjeku, i ukaju oko njeg, i grizu ga za noge kad bi eo
spavat. Ne, gosn Tom, dajte vi men sljepie ako jih ba moram imat, al nemojte
mi davat takore, oni mi zbiljam ne trebaju, majke mi.''
Ali, Jime, mora ih imat... svi ih imaju. Nemoj mi se sad tu izmotavat. Nema
zatvorenika bez takora. Tako neto ne postoji. Oni lijepo vjebaju s njima, i
maze ih, i ue ih svakakvim vjetinama, i takori na kraju postanu isto tako
pitomi ko i muhe. Samo im mora svirat. Ima li to na emu e svirat?''
Nemam nieg izim jednog rijetkog elja i komadia papira, i brunde, al ne
vjerujem da b njima brunda bila po volji.''
Kako ne bi bila! Njima je sasma svejedno kakva je muzika. Brunda je za
takore vie nego dobra. Sve ivotinje vole muziku... u zatvoru upravo luduju
za njom. Pogotovo za tunom muzikom, a na brundi i ne moe svirat drukije.
Njih to uvijek privlai, pa izviruju da vide ta to radi. Da, to je dobro, oko toga
nee bit problema. Naveer, prije nego to legne, i rano ujutro, sjest e na
krevet i zasvirat na brundi. Sviraj Prekinu se i posljednja sponato e
takore primamit bre nego ita drugo. Treba svirat samo oko dvije minute,
pa da vidi kako e se svi takori, i zmije, i pauci, i ostale ivotinje saalit na
tebe i do da te vide. Naprosto e se sjatit oko tebe i topit se od miline.''
Jes, gosn Tom, vjerujem da e se oni topit od miline, al kako e dotle bit
sirotom Jimu? Ja ne vidim emu j to potrebno pa da me ubijete! Al ako se ba
mora... Gledat u da ugodim ivotinjama, samo da bude mir u kui.''
Tom se jo malo zamisli, pokuavaju se prisjetit da nije to zaboravio, i
domalo rekne:
Eh... ima jo neto to sam zaboravio. ta misli, bi l ti mogo ovdje uzgojit koji
cvijet?''
Ne znam, vala, gosn Tom, moda bi mogo, samo to je voi dost mrano, a
meni ba i ne treba cvijet, imo b samo puno brige oko njeg.''
Ipak, daj probaj. Neki su drugi zatoenici u tom uspjeli.
Morebit b voi raso onaj lopuh to lii na velki makov rep, al ne b bio
vrijedan ni polovice truda da ga uzgoji.''
Pusti ti to. Donest emo mi tebi jedan struak, a ti ga lijepo zasadi tamo u kutu
i uzgajaj ga. I nemoj ga zvat lopuh, nego ga zovi piola...to mu je pravo ime kad
raste u tamnici. I treba ga zalijevat suzama.''
Al ja, gosn Tom, dobivam dost frike vode.''
Ne treba tebi frika voda, nego zalijevaj ti njega lijepo suzama. Tako se to
uvijek radi.''
Ama, gosn Tom, kladim se da ja dvaput uzgojit jedan od tih lopuva prije neg
to i pone rast kod nekog ko ga zalijeva suzama.''
Nije u tome vic. Mora ga zalijevat suzama.''
Uvenut e mi u rukama, gosn Tom, majke mi, jerbo ja skorom nigda ne
plaem.''
Tom nije u prvi mah znao ta da mu odgovori, al kad je malo porazmislio,
rekne mu da e se morat posluit, ako niim drugim, a onda lukom. Obeo mu
je da e sutra ujutro oti do crnakih koliba i kradom ubacit glavicu luka u
Jimovu kavu. Jim rekne da bi onda on skoro rade malo duvana u kavu, pa se
odjedno pone protiv svega bunit, te da se ne bi on tio muit i brinut oko
lopuha, te da ne bi tio svirat takorima na brundi, te da ne bi tio pripitomljavat
i mazit zmije, paukove i druge ivotinje, povrh sveg onog posla koji mu zadaju
pera i zapisi, dnevnik i ostalo, zbog ega ima puno vie posla i brige i
odgovornosti ko zatvorenik nego to je ikad imo, tako da je Tom skoro izgubio
strpljenje s njim. Reko mu je da on ima sjajne izglede da se proslavi, vie nego
ijedan zatoenik na svijetu do dana dananjeg, al da to ne zna cijenit kako
treba, i da je prava teta to je ba njega zapala ta ast. Tad se Jim pokaje i
rekne da se to vie nee ponovit, pa ja i Tom odemo na spavanje.
pitaj zato. Kad god bi teta Sally naila na koju zmiju, mi bi izvukli batina, i jo
je govorila da te batine nisu nita naspram onog ta nas eka ako joj jo ikad
napunimo kuu zmijama. Za mene te batine nisu bile nita jerbo i nisu bile
nekake batine, al mi je bila muka to moramo ponovo u lov. Ipak smo nekako
nalovili opet dosta zmija i svih drugih ivotinja, i ne moete zamislit kako je
bilo veselo u Jimovoj kuici kad je na njegovu svirku sav taj nakot izmilio sa
svih strana i navalio na njeg. Jim nije volio paukove, a ni paukovi nisu volili
njega, pa su ga vrebali zadavali mu grdne muke. On je reko da od svih tih
takora, i zmija, i mlinskog kamena, jedva da ima za njega jo mjesta u krevetu,
a kad ga i ima, ne moe na miru spavat jerbo sve vrvi oko njeg, a vrvi zato jerbo
oni nikad ne spavaju svi u isto vrijeme nego na smjenu, pa kad zmije spavaju,
onda su takori na strai, a kad takori odu na spavanje, onda zmije straare,
tako da vjeito jedan nakot mili pod njim a drugi cirkusira nad njim. Kad bi se
pak digo da potrai neko drugo mjesto, onda bi paukovi uluili priliku da ga
napadnu iz zasjede. Rekne da ako se ikad izvue iz ovoga, da nikad vie nee
bit zatvorenik, pa da mu ne znam koliko plate.
Konano je nee potkraj treeg tjedna sve bilo na svom mjestu. Koulju smo
ve ranije bih poslali Jimu u piti, i kad god bi ga koji takor ugrizo, Jim bi se
digo i zapiso neto u svoj dnevnik dok bi mu tinta bila jo frika. Pera smo
zgotovili, zapise i sve ostalo uklesali u mlinski kamen, nogu od kreveta prepilili
i pilovinu pojeli, od eg smo dobili strane greve u elucu. Mislili smo da emo
sva trojica otegnut papke, al nismo. Bila je to nekaka sasma neprobavljiva
pilovina, i Tom se s tim sloio. Ipak, ko to reko, obavili smo konano sav poso
i svi smo bili jako izmoreni, a pogotovo Jim. Stari je ve dvaput piso na onu
plantau juno od Orleansa nek dou po svog odbjeglog crnju, al nije dobio od
njih nikakav odgovor, jerbo take plantae nije ni bilo. Stoga je naumio da
dadne oglas u novine u St. Louisu i u New Orleansu. Kad je spomenuo novine u
St. Louisu, ja sam sav protrnuo i uvidio da ne smijemo vie tratit vrijeme. Al
Tom rekne da sad dolaze na red anonimusna pisma.
ta je to? priupitam ga.
Upozorenje ljudima da se neto sprema. To se nekad radi ovako, nekad
onako. Ali uvijek mora bit neki uhoda koji o svemu obavjetava zapovjednika
tvrave. Kad se Lujo XIV spremo da kidne iz Tilerija, to je obavila neka
slukinja. To je jako dobar nain, al isto su tako dobra i anonimusna pisma. Mi
emo uradit i jedno i drugo. Obino zatoenikova majka razmijeni s njim
odjeu, pa ona ostane u tamnici, a on pobjegne u njezinoj haljini. I to emo
napravit.''
Al pazi vamo, Tome, zato da mi upozoravamo bilo kog da se neto sprema?
Nek oni rae to otkriju sami... na njima je da paze.''
etrdeseto poglavlje
Poslije frutuka smo bili dobro raspoloeni, pa smo se mojim amcem prevezli
preko rijeke da pecamo, ponesli smo i uinu i lijepo se proveli, pregledali smo i
splav i uvjerili se da je sve u redu. Vratili smo se kasno kui na veeru i zatekli
ukuane tako uzrujane i zabrinute da nisu znali e im je glava, odma poslije
veere potjerali su nas na spavanje, i nisu nam tjeli re ta se zbiva, ni jednom
rijeju nisu spomenuli ono drugo pismo, a nisu ni trebali jerbo smo mi znali o
njem vie neg iko drugi. im smo se popeli do polovice skalina i teta nam
Jedva sam eko da doe teta Sally i da se obrauna sa mnom, nek me i istue
ako ba oe, samo nek me pusti da odem i kaem Tomu kako smo ovaj put
prekardaili, i u kakav smo opasan osinjak dirnuli, i kako se smjesta moramo
prestat zezat i odmaglit s Jimom prije neg ovi klipani izgube strpljenje i okome
se na nas.
Najposlije ona doe i pone me ispitivat, ja joj nisam mogo pravo ni odgovarat,
sasma sam bio izgubio glavu, jerbo su ljudi bih ve toliko izbezumljeni da su
neki od njih tjeli odma krenut i doekat bandite iz zasjede, govore kako jo
svega nekoliko minuta fali do ponoi. Drugi su ih opet pokuavali zadrat dok
ne zauju ono blejanje. Dotle je tetica mene zapitkivala, a ja sam se treso ko
iba u vodi i samo to se nisam skljoko od trte. U sobi je bivalo sve vrue i
vrue, pa se putar poeo topit i curit mi niz obraze i iza uiju. Kad malo zatim
jedan od onih rekne:
Ja sam za to da najprvo, sad odma, odemo u tu kuicu i da ih povatamo kad
dou ja sam sasma klonuo. U taj mah potee mi putar niz elo, a teta Sally to
primijeti i uzvikne:
Za ime boje, ta je s ovim malim? Sve bi rekla da ima upalu mozga i da mu
mozak curi iz glave!''
Svi pritre da vide ta je to sa mnom, a ona mi skine eir s glave pa se ukae
proja i ono malo putra to je jo ostalo. Ona me zgrabi, zagrli i rekne:
Uh, to si me uplaio! Ai fala bogu to nije nita gorje, jerbo nam je srea
okrenula lea, a nesrea nikad ne dolazi sama. Kad sam vidila kako ti to curi po
glavi, mislila sam da smo te izgubili, jerbo je po boji i po svemu izgledalo da je
mozak... Boe, boe, zato mi nisi reko da si io po to u podrum, ne bi ti ni rii
rekla. A sad bi u krevet i da te nisam vidila do jutra!''
U tren oka sam se popeo uz skaline, a zatim se spustio niz gromobran i pojurio
po mraku do daare. Jedva sam nekako smogo rijei, toliko sam bio
unezvijeren, reknem Tomu to sam bre mogo da moramo bjeat glavom bez
obzira, da ne smijemo asit ni asa... daje kua puna ljudi naoruanih pukama.
Njemu se oi zakrijese i on rekne:
Ma nemoj! Je l zbilja? Pa zar to nije sjajno! Zna, Huck, kad bi mogli sve poet
iznova, vjerujem da bi ih namamio najmanje dvije stotine! Kad bi bar mogli
odgodit do...''
Bre! Bre! reknem ja. e je Jim?''
Eto ga kraj tebe, moe ga dodirnut ako isprui ruku u stranu. Obuen je i
sve je spremno. Sad emo se iuljat van i dat ugovoreni znak.''
Uto zaujemo bat koraka koji su prilazili vratima, i zaujemo kako prtljaju
neto oko lokota i kako jedan od njih govori:
Ma, ljudi, reko sam vam ja da emo do prerano, nema ih jo, vrata su
zakljuana. Ajde da ja vas nekoliko zakljuam u kuicu, pa ih vi doekajte u
ja velim, da, gleite ih samo, velim ja... ta li je samo njima tio, velim ja. A ona
veli, sestro Hotchkiss, veli ona...''
Ma kako su uope, zaboga, unili onaj mlinski kamen tamo? I ko li je samo
iskopo onu rupu? I ko li je...''
To sam se ba i ja pitala, brate Penrode! Rekla sam... dodajte mi molim vas tu
zdilu sa sirupom... rekla sam ba sestri Dunlap, evo ovog asa, kako su samo
unili taj mlinski kamen tamo, velim ja. I to brez iije pomoi, pazite... brez iije
pomoi! To je ono! Priajte vi to nekom drugom, velim ja, tu je njemu neko
pomago, velim ja, i to vie njih, velim ja, njih jedno desetak pomagalo je tom
crnji, i ja vam kaem da bi ja svim crnjama u ovoj kui oderala kou s lea, al bi
saznala ko mu je sve pomago, velim ja, dapae, velim ja...''
Desetak, kaete! Ni etereset njih ne bi moglo napravit sve ono to je tamo
napravljeno. Pogleite samo one testere napravljene od kujinskih noeva i
druge stvari, koliko je truda tu uloeno, pogleite samo kako su time prepilili
onu krevetsku nogu, to vam je nedilja dana posla za estoricu, pogleite samo
onog crnju od slame to lei u krevetu, i pogleite onu...''
Pravo velite, brate Hightoweru! Uprav sam to isto ja rekla i bratu Phelpsu
glavom. Veli on, ta vi o tom mislite, sestro Hotchkiss, veli on.O emu to, brate
Phelpse, velim ja. ta mislite o tom kako je prepiljena ona krevetska noga, veli
on. ta ja o tom mislim, velim ja. Ja bi rekla da se ipak nije sama prepilila... neko
ju je prepilio, velim ja, takvo je bar moje miljenje, pa svialo se vama il ne
svialo, moda nita ne vridi,velim ja, al kakvo je da je, to je moje miljenje,
velim ja, a ako neko ima drugojaije miljenje, velim ja, molim lipo, nek ga
iznese, i gotovo. Velim ja sestri Dunlap, velim, ja...''
Ama, trista mu jada, sestro Phelps, tamo je moralo bit etri nedilje svake noi
puna kua crnja da sve ono naprave. Pogledite samo onu koulju... vaki i
najmanji komadi na njoj ispunjen je nekim tajnim afrikim znakovima
pisanim krvlju! Mora da ih je tamo za sve ovo vrime bila itava eta koja je na
tom radila. Ja bi, bogme, dao i dva dolara da mi to neko proita, a crnje koje su
to pisale dao bi iibat do...''
Da su mu pomagali, brate Marples! O tom ne bi ni najmanje dvojili da ste u
ovoj kui bili u zadnje vrime. Ama, pokrali su sve to im je dolo pod ruku...
iako smo, znate, furtom budno pazili. Onu koulju ukrali su nam sa samog
trika! A onu plahtu od koje su napravih lojtrice ne znam ni sama koliko je
puta nisu ukrali, pa onda brano, pa svie, pa svinjake, pa kaike, pa staru
grijalicu, pa valjda iljadu drugih stvari, ne mogu ih se sad sviju ni sitit, pa moju
novu cicanu klajdu. I jo smo, velim vam, i ja, i Silas, i moj Sid, i Tom pazili na
njih dan i no a da im niko od nas nije mogo uni u trag, nit ih vidio, nit uo, nit
nanjuio, i onda nam, gle, u zadnji as pobignu ispred nosa, pa i povuku nas za
nos, i ne samo da su nas povukli za nos ve i one razbojnike sa Indijanske
teritorije, i lipo pobignu s onim crnjom, ivi i zdravi, prem im je za petama furt
bilo esnajst ljudi i dvajst dva ukca! Virujte mi, tako neto nisam nikad ula.
Ma ni sami duhovi ne bi to bolje izveli, ni lukavije. I ja sve mislim da su to fakat
bili duhovi... jerbo vi bar znate nae ukce, znate da nema boljih od njih, a eto,
ak im ni oni nisu mogli nanjuit trag! Ajde, dajte mi to objasnite ako
moete!Bilo ko od vas!''
Ma to zbilja prelazi...''
Bog i bogme, nikad ne bi...''
Boe sauvaj, ja ne bi...''
Pa i kuni lopovi i...''
Oslobodinasboe, ja bi se bojala ivit u takoj...''
Bojali bi se ivit! Ma ja sam vam, sestro Ridgeway, bila u takom strahu da se
nisam usuivala ni spavat, ni ustat, ni le, pa ni sist. Ma oni bi vam ukrali i... o,
Boe sveti, moete si mislit na kakvim sam mukama bila sino, o ponoi. Sve
sam se bojala, Boe mi prosti, da ne ukradu jo koga od nae familije! Ve sam
dotle dola, nisam vie znala ta da mislim. Sad, po danu, to moda izgleda
zbilja glupo, al sam tad govorila sama sebi, eno ona moja dva deka spavaju
sami tamo gore u onoj sobi, i virujte mi da me spopala taka neka muka da sam
ola gore i zakljuala ih! Da, zakljuala ih! I svak bi drugi to isto uinio. Jerbo,
znate, kad ste tako uplaeni, i kad vam sve ide naopako, i kad furt biva sve
gorje i gorje, i kad se oviku ve sve pomia u glavi pa vie ni sam ne zna ta
radi, pa pomisli u sebi, a ta bi bilo da sam ja deko i da sam tamo gore, i da
vrata nisu zakljuana, i da... Tu ona uuti, ko da se neem udi, a onda polako
okrene glavu i, kad joj pogled padne na mene... ja se dignem i izaem da se
proeem.
Mislio sam si, ako malo izaem van i porazmislim o svemu,moda u znat bolje
objasnit kako se to desilo da nas dvojica jutros nismo bili u sobi. Zato sam i
izao. Ai nisam io daleko jerbo bi inae teta Sally poslala po mene. I kad se
nee pred veer drutvo razilo, ja se vratim u kuu i ispriam joj kako smo se
ja i Sid probudili od galame i pucnjave, i kako su vrata bila zakljuana, a mi
smo tjeli da vidimo svu tu komendiju, pa smo se spustili niz gromobran i
obadvojica se malko ozlijedili, nikad vie neemo tako neto ni pokuat. I onda
sam joj isprio sve ono to sam ve bio reko tetku Silasu, a ona je rekla da e
nam oprostit, i da to sve moda i nije bilo tako strano, i da se tako neto
moglo i oekivat od djeaka jerbo su svi deki, koliko je njoj poznato, veliki
hahari, pa zato, glavno da se nije dogodilo nikako zlo, ona e rae zafalit Bogu
to smo ostali ivi i zdravi, nego da se dere zbog onog to je bilo i prolo. I
onda me poljubi i pogladi po glavi i neto se duboko zamisli, al odjedno skoi
na noge i uzvikne:
Joj meni, Boe sveti, skoro e no a Sida jo nema! to li je s tim dekom?''
Nemojte postupati s njim gore nego to treba, jer to vam nije lo crnja. Kad
sam doao tamo e je deko leao, vidio sam da neu moi izvaditi kuglu ako
mi netko ne pomogne, a deko je bio u takvom stanju da ga nisam mogao
ostaviti i otii po pomo, bivalo mu je sve gore i gore i poslije nekog vremena
poeo je buncati i nije mi vie dao ni blizu sebi. Rekao je da e me ubiti ako mu
splav obiljeim kredom, i svakakve je druge budalatine mljeo. Vidim ja da ne
mogu nita uiniti s njim, pa mu kaem da mi je potrebna neija pomo. im
sam ja to rekao, iskrsne odnekud ovaj crnja i rekne da e mi on pomoi, i
stvarno mi je pomogao, i to mi je puno pomogao. Dakako da sam pomislio da je
to neki odbjegli crnja, a ja se sad tu naao i moram ostati s njim do kraja dana,
pa jo i cijelu no. Bio sam u gadnom kripcu, vjerujte mi! Imao sam dva
bolesnika s temperaturom i dakako da sam htio skoknuti u mjesto i obii ih, ali
se nisam usuivao, jer je crnja mogao pobjei i onda bih ja bio kriv, a nijedan
amac da nam se priblii toliko da ga mogu dozvati. I tako sam morao tamo
ostati sve do zore. Nisam jo vidio crnju koji bi bolje i portvovnije nekog
njegovao, a morate znati da je istodobno stavio na kocku svoju slobodu. I bio je
sav iscrpljen, lijepo se vidjelo da se u zadnje vrijeme premorio od silnih
napora. Zbog toga mi se svidio i vjerujte mi, gospodo, da je takav crnja vrijedan
tisuu dolara... i da zavreuje da se s njim dobro postupa. Imao sam sve to mi
je trebalo, i deku je tamo bilo isto tako dobro kao da je kod kue... moda ak i
bolje zato to je imao mir. Ali, ja sam ve bio kao na iglama, s njima dvojicom
na dui, a morao sam ostati tamo sve do jutros u ranu zoru. Tad su naili neki
ljudi u amcu, sva srea to je crnja upravo u tom asu sjedio uz leaj s glavom
naslonjenom na koljena i spavao kao top. I tako ja tajno dadem ljudima znak i
oni mu se prikradu, zgrabe ga i sveu prije nego to se mogao snai, i onda vie
nismo imali s njim okapanja. A kako je i deko bio upravo zaspao lakim snom,
omotamo vesla krpama i priveemo splav za njihov amac, pa se lijepo
nesmetano prebacimo na obalu. Crnja se nije ni najmanje opirao, niti je rijei
rekao od samog poetka. Nije lo taj crnja, gospodo, kad vam kaem.''
Uto se neko oglasi:
E pa, valja priznat, doktore, da je to bilo lipo od vas ut.''Onda se i drugi malo
smekaju. Ja sam bio od srca zafalan tom starom doktoru to je uinio Jimu
tako lijepu uslugu, i bilo mi je drago to se to slagalo s mojim miljenjem o
doktoru, jerbo im sam ga prvi put ugledo, pomislio sam da ima dobro srce i da
je dobar ovjek. Ondak se svi odreda sloe da se Jim jako lijepo ponio, i da je
zasluio da se to uzme u obzir i nagradi. I svi obeaju, smjesta i od srca, da ga
nee vie grdit.
Ondak svi izau, a Jima zakljuaju. Ja sam se bio ponado da e neko re nek se
Jimu skine jedan lanac il dva, jerbo su bili vraki teki, il nek mu se uz kruv i
vodu dadne neto mesa i povra, al se niko nije sjetio, a mislio sam da e bit
bolje da se ja ne mijeam. Ipak sam nakanio ispriat teti Sally na neki nain to
je sve doktor kazo, im prebrodim sve one tekoe koje su jo stajale preda
mnom, ou re, im objasnim kako sam zaboravio spomenut da je Sid
nastrijeljen kad sam prio kako smo on i ja proveli tu prokletu no u amcu
tragaju za odbjeglim crnjom.
Za to je bilo jo vremena.Teta Sally nije cijeli dan i cijelu no izlazila iz
ranjenikove sobe,a kad god bi ja opazio tetka Silasa kako tumara po kui,
sklonio bi mu se s puta.
Sutradan ujem da je Tomu ve puno bolje, i da je teta Sally ola prile, i tako
se ja uuljam u ranjenikovu sobu. Mislio sam, ako ga zateknem budnog, da
skupa na brzinu izmislimo neku priu za familiju. Al ba je spavo, mirno ko
anelak. Nije vie bio onako uaren u licu ko kad je doo, ve je bio blijed. Ja
ondak sjednem da priekam dok se ne probudi. Poslije jedno pola sata eto ti
tete Sally kako tiho ulazi, pa se opet naem u sosu! Ona mi mahne rukom nek
sjedim s mirom, ter sjedne do mene i pone mi aputat, i rekne kako sad svi
moemo bit sretni jerbo se po svem vidi da mu je bolje, i kako ve dugo ovako
spava, i kako svakim asom izgleda sve bolje i mirnije, i kako bi se kladila da e
bit sasma pri sebi kad se probudi.Tako smo sjedili i gledali ga. Najedno se on
promekolji, sasma normalno otvori oi, pogleda oko sebe i rekne:
Oho, pa ja sam kod kue! Kako to? A e je splav?''
Sve je u redu reknem ja.
A Jim?
I on reknem, al mi nekako glas nije bio vesel. On to ne primijeti, nego rekne:
Fino! Sjajno! Sad smo na konju! Jesi li rekao tetii?''
Tio sam kazat da jesam, al se ona umijea i zapita:
ta to, Side?''
Pa kako smo sve skupa izveli.''
ta to sve skupa?''
Pa, sve skupa. Ima vie toga, kako smo oslobodili odbjeglog crnju... ja i Tom.''
Za boga miloga! Oslobodili odb... o emu to govori ovo dite? Boe, boe, pa on
opet bulazni!''
Ne, nita ja ne bulaznim, znam ja dobro ta govorim. Mi smo ga stvarno
oslobodili... ja i Tom. Skovali smo plan da to izvedemo, i izveli smo. I to smo
elegantno izveli. On se rasprio, a ona ga uope ne prekida neg samo sjedi i
bulji u njeg, i puta ga da govori, a ja vidim da ne bi vrijedilo da se u to upliem.
Da zna, tetie, koliko smo samo truda u to uloili tjednima smo radili sate
i sate, svake noi, dok ste vi spavali. I morali smo krast i svijee, i plahtu, i
koulju, i tvoju haljinu, i kaike, i plehnate lanjure, i kuhinjske noeve, i
grijalicu, i mlinski kamen,i brano, i ta ja znam ta sve ne, a nema pojma kako
je bilo teko napravit pile, i pera, i zapise, i ovo i ono, a jo manje ima pojma
kakva je to bila uivancija. I morali smo crtat ljesove i druge stvari, i pisat
anonimusna pisma u ime razbojnika, i verat se uz gromobran i sputat se niz
njega, i kopat jamu u kolibi, i pravit ljestvice od trika i slat ih peene u kolau,
pa slat kaike i druge potrebne stvari u depu od tvoje pregae...''
Budiboksnama!
...I ispunit kolibu takorima i zmijama i drugim ivotinjama da prave drutvo
Jimu, a onda si ti zadrala Toma ovdje sa putrom u eiru tako da si nam skoro
pokvarila itav poso, jer su ljudi doli tamo prije nego to smo se mi izvukli iz
kolibe, pa smo se morali na brzinu pokupit, i onda su nas uli i pojurili za
nama, i tako sam ja dobio po repu, a onda smo skrenuli sa staze i pustili njih da
prou, a kad su naili psi, mi im nismo bili interesantni pa su otili tamo otkud
je dopirala graja, i onda smo sjeli u na amac i prebacili se na splav, nali se na
sigurnom, i Jim je posto slobodan ovjek, a sve smo to uradili sami, zar to nije,
tetie, bilo sjajno!''
E pa, ovako neto nisam ula otkako znam za sebe! To ste dakle vi, mali
mangupi, zakuvali svu tu kau i sve nas izludili i utirali nam strah u kosti!
Najrae bi vas sad odma istukla na mrtvo ime. Kad se samo sitim kako sam
ovdi iz noi u no... al ekaj samo dok prizdravi, balave jedan nevaljali, istirat
u ja tog bisa iz vas obadvojice!''
Al Tom je bio toliko ponosan i razdragan da se jednostavno nije mogo svladat,
nije mogo drat jezik za zubima... a ona mu je upadala u rije i stalno rigala
vatru, i obadvoje su govorili u isti mah, bila je to prava maja deraina. Ona mu
rekne:
Dobro, uivaj i veseli se sad koliko ti drago, samo pazi dobro da te ne ufatim
da opet njim neto uruje...''
S kim to? priupita je Tom, odjedno ozbiljan i iznenaen.
S kim? Pa, s tim odbiglim crnjom, dabogme. Nego s kim drugim?'' Tom me
ozbiljno pogleda i zapita:
Tome, pa zar mi nisi maloprije reko da je s njim sve u redu. Zar Jim nije
uteko?''
Ko, on? opet e teta Sally. Onaj odbigli crnja? Bogme nije. Ufatili ga, ivog i
zdravog, eno ga opet u kuici, na kruvu i vodi, u verigama, i ostat e tu dok ne
dou po njeg il dok ga ne prodaju!''
Tom se naglo uspravi u krevetu, uagrenih oiju, nosnice mu se ire i
podrhtavaju ko krge, tek se najedno izdere na mene:
Oni nemaju nikakvog prava da ga dre zatvorenog! Kifeli! Da nisi ni asa
asio! Oslobodi ga! On nije nikakav rob, on je slobodan ko i svaki drugi stvor na
ovom svijetu!''
to to govori ovo dite?''
Govorim ono to znam, teto Sally, a ako niko drugi ne ode, idem ja. Ja njega
poznajem otkako znam za sebe, a isto ga tako poznaje i Tom. Stara gospojica
Watson umrla je pred dva mjeseca i na kraju se stidjela to ga je uope kanila
prodat dole na Jug, tako je sama govorila, i u oporuci mu je poklonila slobodu.''
Pa to ste ga onda uope tili oslobaat kad si znao da je ve slobodan?''
E, i to mi je neko pitanje, nema ta. Pravo ensko pitanje! Ma to ti je, zaboga,
bila prava pustolovina, i da je trebalo gazit po krvi do grla, ja bi... o, boe sveti,
TETA POLLY!''
I stvarno, vrag me odnio ako nije teta Polly stajala na samim vratima, sva
sretna i blaena, ko aneo koji se nadroko pite! Teta Sally pohrli do nje i samo
to joj ne otkine glavu svojim zagrljajem, i proplae nad njom, a ja naem za
sebe zgodno mjesto pod krevetom jerbo mi se uinilo da je za nas dvojicu
postalo u sobi jako vrue. Kad sam izvirio ispod kreveta, vidio sam kako se
nakon nekog vremena Tomova teta Polly oslobodila zagrljaja, stala pred Toma
i zagledala se u njeg povrh naoala... ko da e ga smlavit pogledom. A onda
prozbori:
Da, bolje ti je da okrene glavu na drugu stranu... i ja bi tako uinila, Tome, da
sam na tvom mjestu.''
O, kuku meni! uzvikne teta Sally. Zar se zbilja toliko prominio? Ma, to ti
nije Tom, nego Sid.Tom je... Tom je... ma di je sad taj Tom? Ovaj je as bio ovdi.''
Oe rei e je Huck Finn... to valjda oe rei! Nisam ja valjda sve ove puste
godine podizala na noge takvog mangupa ko to je moj Tom da ga ne bi
prepoznala kad ga vidim. Taman posla! Huck Finn, izlazi ispod kreveta!''
I ja se izvuem ispod kreveta, al nisam se ba osjeo ko neki junak. Tako
osupnuto eljade ko to je bila teta Sally nisam u ivotu vidio, osim jednog
jedinog ovjeka, a to je tetak Silas kad je unio u sobu i kad su mu sve ispriali.
Reklo bi se da je pijan, do kraja dana nije mogo do k sebi od uda, a te je
veeri odro u kapelici propovijed kojom se nadaleko proslavio, jerbo ni
najstariji mudrac ne bi nita od te propovijedi razumio. Tomova teta Polly
rekla je svima ko sam ja, i ta sam, a onda sam moro sam ispriat kako sam se
nao u nebranom grou kad me je gospoja Phelps doekala ko Toma Sawyera,
al onda mi ona upadne u rije i rekne: Ma zovi me i dalje teta Sally, ve sam se
na to navikla, pa emu da sad to mijenjamo! A kad me teta Sally ve doekala
ko Toma Sawyera, moro sam ostat Tom Sawyer... druge nije bilo, a znao sam
da on nee imat nita protiv, dapae, da e jo i cvast u tom zato jerbo je to
naa tajna, i da e se otud izle neka pustolovina, i da e on bit putpunoma
zadovoljan. Tako je i bilo, on se onda predstavio ko Sid i priteko mi u pomo
tako da je sve ilo ko podmazano.
Teta Polly potvrdi da je istina ono to je Tom reko o staroj gospojici Watson,
da je u oporuci poklonila Jimu slobodu, pa je dakle istina i to da je Tom Sawyer
napravio svu onu zbrku i uzbunu da oslobodi crnju koji je ve bio slobodan! A
meni sve do tada, dok to nisam uo, nikako nije ilo u glavu kako je on mogo, s
onim svojim odgojem, nekom pomagat da oslobodi crnju!
Na kraju je teta Polly rekla da kad joj je teta Sally javila da su Tom i Sid sretno
stigli k njima, da je rekla sama sebi:
Pazi sad ovol Niem se drugom nisam mogla ni nadat kad sam ga pustila da
ode sam na put, brez ikog da pazi na njeg. I sad moram sama krenut na taj dugi
trapac niz rijeku, da prevalim iljadu i stotinu milja, samo da vidim ta je taj
objeenjak ovog puta napravio, kad ve nisam mogla dobit nikakav odgovor od
tebe.''
Pa, ti mi nisi nita ni pisala rekne teta Sally.
Ma ta mi pria! Pa, pisala sam ti dva puta i pitala te u pismu ta to ima
znait da je i Sid tu kod vas.''
Ja, sejo, nisam ta tvoja pisma uope primila.''
Tad se teta Polly polako i strogo okrene i podvikne:
uj, Tome!''
Ma ta je opet? odazove se Tom nekako preko volje.
Nema tu nikakav ta, brezobraznie jedan brezobrazni... amo ta pisma!''
Kakva pisma?''
Ta pisma. Pazi da te ja sad ne dovatim i...''
Eno ih u koferu. Eto, vidite. Ista su ko to su i bila kad sam ih podigo na poti.
Nisam ih ni otvaro, nisam ih ni taknuo. Ali sam znao da bi nam mogla donijet
neprilika, pa sam mislio, ako se tebi ba ne uri, da u...''
E, ti si zbilja zasluio da te prebijem ko maku, o tom nema dvojbe. Napisala
sam ti jo jedno pismo u kojem ti javljam da dolazim, valjda je i to on...''
Ne, to je pismo juer stiglo, nisam ga jo proitala, al je stiglo u redu, kod
mene je.''
Mogo sam se mirne due okladit za dva dolara da nije kod nje, al sam sve neto
mislio da e bit pametnije da utim. I tako nisam ni pisno.
Zadnje poglavlje
Kad sam se prvi put nao nasamo s Tomom, pito sam ga ta je on zapravo
mislio kad smo pripremali bijeg? ta je smislio da uinimo ako bijeg uspije i
ako mu poe za rukom da oslobodi crnju koji je ve slobodan? A on mi rekne
da je u samom poetku bio skovo plan u glavi, ako sretno izbavimo Jima, da
pobjegnemo s njim dalje niz rijeku,na splavi, i da doivimo to vie pustolovina
do ua rijeke, i da mu istom onda kae da je slobodan, pa da ga otpratimo kui
parobrodom, u velikom stilu, i da mu platimo za izgubljeno vrijeme, i da
javimo gore da dolazimo, pa da se skupe sve crnje iz okolice i da ga sveano, u
Biljeka o knjizi
Uspjeh Pustolovina Toma Sawyera (1876) nagnao je Twaina da razmilja o
nastavku te knjige. tovie, iste godine kad je izaao Tom Sawyer poeo je
pisati Autobiografiju Hucka Finna, o emu je svom prijatelju knjievniku
Howellsu napisao: Malo,pomalo u provesti dvanaestogodinjeg djeaka kroz
ivot (u prvom licu) ali ne Toma Sawyera,on ne bi bio pogodan za tako neto.
Meutim, ini se da pisanje nove knjige nije ilo Twainu od ruke jer je iste
godine javio prijatelju: Samo mi se donekle svia, moda u rukopis odloiti
ili u ga spaliti kad ga dovrim (iako je bio napisao vie od 400 stranica).
Sreom, nije spalio rukopis nego ga je samo odloio i povremeno mu se, u
iduih sedam godina, vraao. Tako je 1883. pisao svojoj obitelji: I sam se
udim kako mi rukopis naglo raste. Mislim da u za dva mjeseca dovriti knjigu
koju sam pisao preko 7 godina. Ljetos je piem isto tako lako kao to laem. U
rujnu iste godine ponosno je priznao: Skromnost mi nalae da kaem da je to
vraki dobra knjiga.Nakon loeg iskustva s nakladnicima, Twain je odluio
sam uloiti kapital u novu izdavaku kuu koja e objaviti Pustolovine
Hucklebenyja Finna i prodavati ih putem pretplate. Tako je osnovana tvrtka
Charles L. Webster and Company. Knjigu je ilustrirao mladi karikaturist i
crta Edward Windsor Kemble (1861-1933). Twain nije u prvi mah bio
zadovoljan ilustracijama, ali je poslije morao priznati da su one znatno
pridonijele velikom uspjehu knjige.
Ovaj je prijevod raen prema amerikom kritikom izdanju The Annotated
Huckleberry Finn to ga je priredio Michael Patrick Hearn 1981. godine. U
njemu je vjerno reproducirano prvo britansko izdanje iz 1884., s Kembleovim
ilustracijama, koje je izalo etiri mjeseca prije prvog amerikog izdanja, na
temelju palti sloenih u SAD-u. To izdanje velikog formata popraeno je
opsenim predgovorom,mnogobrojnim fotografijama i crteima, te jo
brojnijim komentarima o manje poznatim pojmovima i izrazima koji se
pojavljuju u tekstu romana.
Dakako da je takvo izdanje uvelike olakalo posao prevodiocu. Ipak, prevodilac
je imao mnoge druge probleme koje je morao uglavnom sam svladati,
ponajvie zato to je odluio prvi put kod nas pokuati to vjernije i tonije
prenijeti svu jezinu i stilsku kompleksnost izvornog djela.
Naime, veina naih itatelja koji poznaju Pustolovine Huckleberryja Finna
samo iz naih dosadanjih prijevoda nisu uope svjesni te kompleksnosti jer se
prevodioci nisu ni potrudili da je doaraju u svojim prijevodima. Stoga nisu ni
prevodili objanjenje to ga je autor stavio na sam poetak knjige, objanjenje
u kojem istie da se posluio sa tri razliita narjeja iz Missourija i sa etiri
varijante jednog od tih narjeja. U obranu tih prevodilaca valja priznati da se ni
Sadraj
Prvo poglavlje
Siviliziranje Hucka Gospojica Watson Tom Sawyer eka Hucka
Drugo poglavlje
Deki izmiu Jimu Druina Toma Sawyera Dobro promiljeni planovi
Tree poglavlje
Pranje glave Milost boja Jo jedna la Toma Sawyera
etvrto poglavlje
Huck i sudac Praznovjerice
Peto poglavlje
Huckov otac Njeni roditelj Na pravom putu
esto poglavlje
Stari tui suca Thatchera Huck nakanio da bjei Politika ekonomija
Batrganje
Sedmo poglavlje
Vrebanje prilike Zatoen u kolibi Potapanje lea Predah..
Osmo poglavlje
Spavanje u umiBuenje mrtvihIstraivanje otokaOtkrivanje Jima Jimov
bijeg Znaci Balam
Deveto poglavlje
Spilja Kua plovi rijekom
Deseto poglavlje
Dobar ulov Stari Hank Bunker Prerueni Huck
Jedanaesto poglavlje
Huck i nepoznata ena Potraga Izvrdavanje Na putu za Goshen
Dvanaesto poglavlje
Polagana plovidba Posuivanje stvari Na olupini Urotnici Traganje za
amcem
Trinaesto poglavlje
Bjeanje s olupine uvar Potapanje
etrnaesto poglavlje
Dobra zabava Harem Francuski jezik
Petnaesto poglavlje
Hucku je pobjegla splav U magli Huck sustie splav Kr
esnaesto poglavlje
Iekivanje Neduna laNovac plovi rijekomHuck je isplivao na obalu
Sedamnaesto poglavlje
Veernji posjet Farma u Arkansasu Unutarnje dekoracije Stephen Dowling
Bots
Osamnaesto poglavlje
Puk. GrangerfordGospodarska obiteljKrvna osvetaEvanelje ''Otkrivanje
splavi Iza naslaganih drva Svinjetina s kupusom
Devetnaesto poglavlje
Mirovanje po danu Jedna astronomska teorijaAntialkoholiarska kampanja
Vojvoda od Bridgewatera Muke jednog kralja
Dvadeseto poglavlje
Huckovo objanjenjeKovanje ratnog planaObraivanje vjerskog sabora
Gusar na crkvenom saboru Vojvoda u ulozi tiskara
Dvadeset prvo poglavlje
Vjebanje u maevanju Hamletov monolog vrljanje po graduDokoni
gradi Stari Boggs Ubojstvo
Dvadeset drugo poglavlje
Sherbum U cirkusu Pijanac u areni Uzbudljiva tragedija
Dvadeset tree poglavlje
Prevareni gledaoci Usporeivanje kraljeva Jim ezne za kuom
Dvadeset etvrto poglavlje
Jim u kraljevskom ruhu Putnik u amcu Prikupljanje podataka Ucviljena
obitelj
Dvadeset peto poglavlje
Jesu li to oni? Pjevanje hvalospjeva Pretjerana estitost Pogrebne orgije
Loa investicija
Dvadeset esto poglavlje
Poboni kralj Kraljevi sveenici Ona njega moli za oprotenjeSkrivanje u
sobi Huck uzima novce
Dvadeset sedmo poglavlje
Sprovod Udovoljavanje radoznalosti Osumnjieni Huck Brza prodaja,
mala zarada
Dvadeset osmo poglavlje
Putovanje u Englesku Betija jedna! Mary Jane pristaje da se ukloni Huck
se rastaje s Mary Jane Mumps Protivnika stranka
Dvadeset deveto poglavlje
Osporeno srodstvoKralj objanjava nestanak novcaUsporeivanje rukopisa
Iskopavanje lea Huck bjei
Trideseto poglavlje
Kralj napada Hucka Velikaka svaa Utjeha u piu
Trideset prvo poglavlje
amerike knjievnosti. Roman govori o djeaku Hucku koji bjei od svoga oca
putujui na splavi rijekom Mississippi u potrazi za slobodom, a drutvo mu
pravi odbjegli rob Jim. Iz Twainova opusa od djela prevedenih na hrvatski
izdvajaju se jo "Doivljaji Toma Sawyera", "Kraljevi i prosjak". "Novanica od
milijun funti", Novinarstvo u Tennesseeju i druge prie"... Mark Twain umro
je u mjestu Redding 1910. godine.
"Sva moderna amerika knjievnost dolazi iz jedne knjige Marka Twaina, a to
je 'Huckleberry Finn'"
ameriki nobelovac Ernest Hemingway