esto poglavlje : Faizmi i konzervativizmi u ranom 20.

stoljeu

U ovom poglavlju knjige autor obraa panju na faistike i njemu sline pokrete u drugim
evropskim dravama i u nekim dravama Latinske Amerike. Autor se na poetku ovoga
poglavlja fokusira na neke pokrete koji su stilski bili slini njemakim i talijanskim
pokretima, ali koji u sutini nisu bili faistiki kao to su npr. meksiki zlatnokouljai koji su
osnovani 1934. godine. Dalje u tekstu se navodi kako je bilo pokuaja da faistiki pokreti
preuzmu vlast i u zemljama liberalne demokratije; u prvom redu na Veliku Britaniju,
Francusku i SAD. U SAD-u je taj pokret ubrzo propao, ali je u francuskoj situacija vie
odgovarala pokretu Croix de feu kojeg je predvodio pukovnik de la Rocque. Autor smatra da
je za neuspjeh faizma u SAD kriva socijalna politika New Deal-a koja je kanalizirala
populizam usmjeren protiv establimenta u ljevicu, a ne u ekstremnu desnicu. to se tie
situacije u Britaniji autor smatra da faizam tu nije uspio zbog jednostavne injenice da je
parlamentarizam bio razvijen vjekovimai da je on predstavljao barijeru. Dalje u tekstu
podvlae se paralele izmeu faizma i konzervativizma. Jedan takav reim je Salazarov u
Portugalu koji je imao minimalne faistike tendencije. S druge strane tipian faistiki pokret
Falanga je djelovao u paniji. Ovaj pokret je u sebi okupio mnoge konzervativce i radiklae i
podravali su pobunu generala Franca. Najblii roak falangistikom pokretu je austrijski
Standestaat pod vodstvom Engelberta Dolfusa kojeg je Hitler zbacio 1938. godine jer ga je
ocijenio kao reakcionarnog.
Dosta panje je posveeno zemljama Istone Europe. Nove drave su se susretale sa istim
problemima: ratna razaranja, nemiri, trajkovi, ekonomske tekoe, i etnike tenzije. Sve
novonastale drave su imale problema sa manjinama te su ih eljeli nacionalizovati. Glavni
primjeri diktatura u ovom djelu Evrope su direktna monarhijska vlast u Bugarskoj, Rumuniji i
Jugoslaviji. Zanimljivo je to to se faizam uglavnom razvijao kod nacionalnih manjina i to
najbolje pokazuje primjer njemake manjine u Sudetima. Autor navodi da je istonoeuropski
faizam najuspjeniji bio u Maarskoj i Rumuniji. Glavni pokret u Rumuniji koji se
supotstavljao kraljevoj vlasti je bila eljezna garda pod vodstvom Codreanua i imala je
podrku velikog broja intelektualaca. Rad Legije je zabranjen 1938. godine, a njen voa
ubijen. Passmore zakljuuje da faizam nije uspio u istonoeuropskim zemljama iz razloga to
prijetnja ljevice nije bila dovoljno velika da prisili konzervativce da prihvate faiste za

saveznike. Kao klasian primjer faistikih oirganizacija u Latinskoj Americi autor navodi
reim Getulia Varge i reim u Argentini Juana Dominga Perona.

Sedmo poglavlje: Feniks iz pepela ?

Naredno poglavlje se bavi sudbinom faizma nakon Drugog svjetskog rata. Autor navodi
kako je neprikladan termin faizam za te nove ultra-nacionalistike pokrete te on koristi naziv
nacional-populisti. Navodi se kako su sve vladajue garniture nakon rata svoju legitimnost
zasnivali na pobjedi protiv faizma. Tako njemaki ustav zabranjuje formiranje
antidemokratskih stranaka, a u Italiji je 1960. dolo do masovnih protesta kada je vlada
prihvatila glasove neofaistikih zastupnika to ju je primoralo na ostavku. Glavna
neofaistika stranka u Italiji je MSI. Takoer, dosta panje je posveeno i pokretu Nova
desnica iz 1968. koji je kombinovao desniarske ideje sa nekim idejama odreenih ljeviara.
Ovaj pokret je imao pristalica u skoro svakoj evropskoj zemlji, ali uglavnom iz intelektualnih
krugova. Takoer autor naglaava velik uspjeh francuske partije FN-a koja je pobijedila na
izborima 1995. godine. Njen uspjeh autor pripisuje bvelikom broju nezaposlenih mladih te
deindustrijalizaciji zapadne ekonomije. Svi ovi moderni desniarski pokreti se vode idejom
ouvanja nacije i antiimigrantskom kampanjom. Dalje je obraena talijanska partija MSI i
njihovi uspjesi koji su trajali do 90-tih godina, ali padom komunizma njihova pozicija znatno
slabi. Nasljednik te partije Alleanza nazionalek oja sebe opisuje postfaistikom. Slian tome
pokretu je francuski FN kojeg je predvoio Le Pen. Oni su pokuavali da ekstremnu desnicu
uine prihvatljivijom za umjerene, ali kljuna razlika u odnosu na prole faistike pokrete je
ta da se FN ne protivi demokratiji. Dalje se govori o ekstremnoj desnici u Rusiji koja se javlja
90-tih godina usljed liberalnih reformi Borisa Jeljcina, te u nekim manjim pokuajima dase
uspostavi desnica u SAD-u. U zakljuku se navodi da pokreti koji su preuzeli naslijee
faizma ipak nisu uspjeli u potpunosti da uu u politiku srednje struje.

Osmo poglavlje: Faizam, nacija i rasa

U ovom poglavlju se obrauju razni tipovi faizma, u prvom redu bioloki i kulturni.
Najosnovniji oblik faizma smatra da je rasa odreena bioloki, te je asimilacija nemogua.
Nacisti su ak smatrali da su asimilirani Jevreji opasniji jer djeluju prikriveno. Nacionalizam

krvi i zemlje je bio dominantan kod evropske desnice u meuratnim godinama. Faizam ne
tolerira raznolikost identiteta. Autor zatim obrauje nacizam i Hitlerovo poimanje rase koje je
iznio u svom djelu Mein Kampf u kojoj Arijevci bili na vrhu piramide te je smatrao da i meu
rasama postoji borba za dominaciju i da u svakoj postoji tenja za istotom. Po njemu su
Jevreji podrivali Arijevsku rasu naroito kroz promoviranje kapitalizma i komunizma. Prava
borba protiv Jevreja poinje 1935. kada im je zabranjeno da se vjenaju sa Arijevcima i da
imaju seksualne odnose sa njima. Zatim se navode uasi koje je poinila SS jedinica
Einsatzgruppen. S druge strane u Italiji nije bio toliko jak antisemitizam to se najbolje vidi
na primjeru Musolinija ija je ljubavnica bila Jevrejka. Musolini je ak i ismijavao bioloki
rasizam. Ovakav stav zahtjeva revidiranje jer, iako nije bilo toliko izraen bioloki rasizam
reim je prihvatao mit o nacionalnoj nadmonosti.
U sklopu svoje kampanje za sticanje ugleda, suvremeni faisti poriu da su rasisti i oni tvrde
da su pravi rasisti tvorci globalizacije i multikulturalizma. Takoer, za nacional-populiste
musliman je danas preuzeo ulogu Jevreja kao utjelovljenje zla to je posebno dolo do
izraaja nakon napada u New Yorku 2001. godine.

Deveto poglavlje: Faizam i spol

Iako su faisti davali prioritet rasistikom nacionalizmu, oni su naciju zamiljali po mukim
mjerilima. On se jednako protivi i feminizmu i socijalizmu. Faisti su smtrali da se drutvo
mora regenerirati mukim vrijednostima. Takoer, autor navodi da nije nikakav ok to su
faisti mrzili homoseksualce. Meutim Rohm se popeo na sam vrh nacistike hijerarhije iako
je bio homoseksualac. Ali nakon otkrivanja njegove perverzije to je posluilo kao izgovor
za obraun sa SA-om 1934. i od tada poinje masovni progon homoseksualaca. Mnogi faisti
su mrzili i ene koliko i homoseksualce i smatrali su da treba da ostanu tamo gdje im je
mjesto. Ali ipak dosta lanova Nacistike partije je bilo ene, oko 8 %. Faizam se
zahvaljujui mobilizaciji ena razlikova od autoritativnog konzervativizma. enske
organizacije su postale dio reima. Faizam je zadobio podrku cijelog spektra enskih grupa,
feministikih i nefeministikih, liberalnih, konzervativnih i socijalistikih. Tako se moe
zakljuiti da su ene u faistikim reimima imale bitnu, ali sekundarnu ulogu.

Deseto poglavlje: Faizam i stale

U ovom poglavlju autor sumira dosadanje zakljuke o faizmu a to su sljedei: faistika
ideja je proimala sve aspekte politike, branili su prava patrijarhalne porodice i protivili su se
svim ostalim izmima. Takoer, u ovom poglalvju autor analizira ta je to kod faizma to je
privuklo veliki broj pristalica. Tako autor donosi zakljuak da je nacistika stranka imala
podrku iz odreenih stalea, ali je ipak bila svestaleka. Dalje se navode razni primjeri o
tome kako je izgledalo faistiko birako tijelo u drugim zemljama. Faizam nema osobitu
privlanost za bilo koji drutveni stale. Nacizam se proirio jer se obraao svojim glasaima
kao pripadnicima nacije.
U daljem tekstu se govori o teroiji nacional-socijalizma Mauricea Barresa. On nijeje
pozivao na ukidanje privatne svojine ve na promjenu duha stalekih odnosa. Hitler je vidio
korporativizam kao klju socijalnog mira. U zakljuku autor navodi da radikalni faizam nije
propao zato to nije imao znaenja ve zato to nije imao snage da ostvari svoje ciljeve.
Nacionalni interes nikada nije bio dovoljno jak da disciplinira divlji kapitalizam naroito to
su faisti mislili da je jak kapitalizam u nacionalnom interesu. Da li je faizam u svom osnovu
bio poduzetnika ideologija pita se autor. Na to pitanje odgovara da nije iz razloga to je malo
kapitalista eljelo instalirati faistike reime iako su u mnogim zemljama koristilii faistike
bande za borbu protiv ljevice.

Jedanaesto poglavlje: Faizam i mi

U ovom kratkom poglavlju autor prouava samu bit faizma i njegovu narav. Takoer, on
postavlja pitanje da li faizam treba gledati samo sa moralne take gledita zbog svoje
istrebljivake naravi i da li se mora pisati sa iskljuivo antifaistikog gledita. Autor smatra
da je odgovor na to pitanje veoma komplikovan. I za kraj postavlja se pitanje da li je mogue
da danas doe do pojave faizma. Do danas ni jedan pokret koji se ogre faistikim ruhom
nije uspio da doivi vei uspon na politikoj sceni. Objanjenje nije samo strah ljudi od
faizma ve i mnoge stvari koje su faisti vjerovali u meuratnom periodu danas nisu
relevantne, ali nikada ne treba otpisati potencijalni proboj faista na vlast u Evropi u
budunosti.