Uvod

Znansteveni pristup distorzije doivljaja vlastitog tijela datira jo od 1886. godine

kada je Enrico Mosellini nazvao takve pormeaje dismoforfobia (Hunt, Thienhaus,
Ellwood, 2008). Navedeni termin se kroz zadnje stoljee nastavio razvijati prije svega u
kontekstu somatoformnih poremeaja definiranih u DSM-u. Prema zadnjoj verziji DSM-V,
poremeaj vezan uz iskrivljeno doivljavaje vlastitog tijela naziva se tjelesni dismorfni
poremeaj (APA, 2013). Uobiajna klinika slika osobe sa takvim poremeajem ukljuje
najee pretjerana okupiranost svarnim ili umiljenim manama vezanim uz neki dio tijela
(esto samog lica poput akni i bora ili bilo kakvog drugog dermatilokog ili anatomskog
odstupanja). Osobe se fokusiraju na tu manu i smatraju je poraavajuom te se ne mogu
oduprijeti takvoj slici sebe. Takva zaokupiranost ih navodi na razne oblike ponaanja kako
bi ili uklonili percipirani problem, ublaili njegovu izraenost ili kompenzirali osjeaj
vlastite vrijednosti oblicima ponaanja koji nadoknaaju datu manu (npr. pretjerano
minkanje). Posljedice takvog poremeaja moe biti od socijalne aksioznosti, pa sve do
samoubojstva. Ovaj poremeaj vrlo esto je u komorbitetu sa drugim poremeajima.
Iako je prevalencija ovog poremeaja oko 1% populacije, svi ljudi se tokom
odrastanja suoavaju sa vlastitim tjelesnim deficitima te nuno grade sliku vlastitog izgleda
u pravcu prihvaanja ili odbacivanja sebe, a tome su kao rizina skupina izrazito podlona
djeca i adolescenti (Albertini, Philips,1999). Djeca jo u ranoj dobi ue o prihvatljivom i
neprihvatljivom izgledu, a nakon polaska u kolu pa sve do kraja puberteta definiraju
vrijednosni sustav vlastitog izgleda te ovisno o obiteljskim i drutvenim parametrima
stvaraju stav prema sebi. Valja naglasiti da poremeaji tjelesnog izgleda mogu imati i
psihodinamsku pozadinu te psihodinamski pristupi objanjavaju navedeni poremeaj kao
posljedicu premjetanja emotivnog ili seksualnog konflikta na polje izgleda (Albertini,
Philips,1999).
Neovisno o tome da li govorimo o normalnoj okupaciji vlastitim izgledom za
vrijeme odrastanja ili poremeaju koji moe rezultirati traginim posljedicama, tema slike
vlastitog tijela sastavni je dio djeijeg i adolescentskog svijeta te je iz toga razloga od
fundametalne vanosti omoguiti ciljanoj populaciji potrebnu edukaciju u svrhu prevencije
i ranog prepoznavanja poremeaja.

Albertini R.S., Phillips K.A., (1999) Thirty-three cases of body dysmorphic

disorder in children and adolescents. Journal of Child and Adolescnt Psychiatry. 32. 1.
Diagnostic and statistical manual of mental disorders: DSM-5. (2013). Washington,
D.C.: American Psychiatric Association.
Hunt TJ, Thienhaus O & Ellwood A (July 2008). "The mirror lies: Body
dysmorphic disorder". American Family Physician 78 (2.)