UVOD

to je to srednji vijek?
Pojam srednjeg vijeka pojavljuje se u 15. st. u vrijeme humanizma. Njime se
oznaavalo razdoblje izmeu antike i renesanse. Razdoblje je znaajno jer se tada stvaraju
dananje nacije i cijeli se europski prostor kristijanizira. Pojam Europa dobiva dananje
znaenje.
Periodizacija:
Poetak pokrtavanje cara Konstantina I., selidba prijestolnice Carstva iz Rima u
Carigrad 330. g., poetak seobe naroda, propast ZRC1-a 476. g., smrt bizantskog cara
Justinijana 565. g., krunidba Karla Velikog 800. g.
Kraj Kolumbovo otkrie Amerike 1492. g., pad Carigrada pod Osmanlije 1453. g.,
Magellanovo oplovljivanje svijeta, Tridesetogodinji rat, Francuska revolucija 1789. g. zbog
nestanka feudalizma, izum tiskarskog stroja, poetak reformacije od strane M. Luthera.

I.

RIMSKI SVIJET U 4. STOLJEU

Politike prilike
Srednjovjekovna Europa nastaje na temeljima Rimskog Carstva, to znai da srednji
vijek nije radikalan prekid s antikom. Rimska je civilizacija bila jedina, jer su u nju bile
uklopljene druge sredozemne kulture (Egipat, Sirija,...). Preko granica Carstva su ivjeli
barbari, odnosno germanska plemena i Arapi.
U 4. st. rimski se car smatrao boanstvom. Nosio je oznaku dominus, to znai
gospodar. Prvi takav car bio je Dioklecijan, koji je vladao apsolutistiki imenovao je sve
slubenike, odreivao poreze i kontrolirao vojsku. Ceremonijal Dioklecijanovog dvora bio je
preuzet s istoka njemu se pristupalo u proskinezi, tj. niice. Zbog efikasnije obrane od
barbara, Carstvo je podijeljeno na 4 dijela kojima su vladala 2 augusta i 2 cezara tetrarhija.
Ti veliki dijelovi zvali su se prefekture s prefektom na elu. Prefekture su bile podijeljene na
dijeceze kojima su upravljali vikari, a dijeceze na provincije s guvernerima. Ukupno je bilo 4
prefekture, 12 dijeceza i 104 provincije. Osnovna jedinica lokalne uprave je bila civitas to
znai gradska opina. Porezi u 4. st. rastu. Prikupljali su se na zemlju ovisno o plodnosti i
stupnju proizvodnje zemljarina. Uvedene su mostarine i cestarine.

Ekonomsko i drutveno stanje

Ekonomija:
Najvanija gospodarska grana bila je poljoprivreda, dok se trgovalo samo na lokalnoj
razini. U Carstvu se smatralo poniavajuim baviti se trgovinom, to je jedan od razloga njene
slabe razvijenosti. Senatorima je to bilo strogo zabranjeno. Gradovi su se hranom
opskrbljivali s okolnog seoskog podruja. Nije bilo masovne obrtnike proizvodnje.
Robovi su se koristili u svim proizvodnim djelatnostima. Nije bilo potrebe za
centralizacijom proizvodnje, jer je svaki dio Carstva bio ekonomski samodostatan. Razlog
tome lei u injenici da su u 4. st. svi zemljoposjedi bili velikih povrina i okupljali velik broj
ljudi koji su mogli proizvoditi sve to je potrebno tom podruju. To i prestanak osvajakih
ratova uzroci su slabljenja trgovine. Posljedica slabljenja nije bilo ekonomskog interesa
1 ZRC Zapadno Rimsko Carstvo
1

odravati politike veze pojedinih dijelova Carstva, dolo je i do krize gradova, tj. osnovnih
upravnih jedinica to je uvjetovalo politiku krizu.
Drutvo:
Na vrhu drutvene ljestvice bili su senatori tu titulu nisu nosili samo lanovi Senata,
nego i najbogatiji graani. Boravili su izvan grada na svojim zemljoposjedima villama. Na
tim su posjedima ivjeli i svi oni koji su sudjelovali u proizvodnim djelatnostima
(poljoprivrednici, tesari, pastiri, vinogradari,). Ti su se radnici dijelili u dvije skupine
robovi i slobodni ljudi. S vremenom je broj robova opadao jer Carstvo nije vie vodilo
osvajake ratove, a i robovi su se oslobaali manumisijom. Robovi su dobivali svoju kuu i
komad zemlje s koje su davali tlaku veleposjedniku nazivali su se okueni robovi ili servi
casati. Druga skupina su bili koloni, koji su veinom bili zarobljeni germanski barbari, a
drugim dijelom propali slobodni mali zemljoposjednici. Oni su imali nasljedno pravo
obraivati komad zemlje, ali on nije bio u njihovom vlasnitvu. Morali su veleposjedniku
davati dio uroda i nisu smjeli napustiti posjed. Prodavani su zajedno sa zemljom. Oni koji su
uspjeli ouvati posjede manje veliine nazivali su se kurijali. Imali su nasljedno pravo
sudjelovati u upravi civitasa jer su po statusu bili odmah ispod senatora. U 4. st. i oni ulaze u
krizu, jer su bili odgovorni za prikupljanje poreza, a ako ga nisu mogli skupiti morali su
davati vlastita sredstva. Trgovcima i obrtnicima je bilo zabranjeno napustiti zanimanje. Dakle,
postojala je prisila svatko je morao raditi ono to mu se kae kako se dravna blagajna ne bi
ispraznila, jer je ve bila oslabljenja zbog obrane granica od barbara.

Knjievnost, obrazovanje i umjetnost

Knjievnost:
U knjievnosti su se nastojali oponaati klasini pisci, ali neuspjeno. Jedino su
kranski spisi uspjeli ouvati stil. U zlatno doba Carstva gotovo su svi znali i latinski i grki
jezik. S vremenom se to promijenilo, tako da se na zapadu govorio samo latinski. To je
rezultiralo zanemarivanjem grke knjievnosti i znanstvenih spisa, tako da se obrazovanje u
kasnom Carstvu temeljilo na samo nekoliko latinskih pisaca.
Obrazovanje:
U tekstu Marcijana Kapele Vjenanje Merkura i Filologije spominje se sedam
kategorija znanja, tj. sedam slobodnih vjetina gramatika, retorika i logika koje su inile
trivij, te aritmetika, geometrija, astronomija i glazba koje su inile kvadrivij. Tih sedam
slobodnih vjetina inile su temelj onoga to bi svaki obrazovan ovjek trebao znati.
Umjetnost:
Potpuna dekadencija.

Vjera
Ljudi u kasnom Carstvu su bili jako zainteresirani za vjeru, jer su ivjeli u vremenu
politike i ekonomske nesigurnosti. Vjerovanje u grkorimski panteon gubi na znaenju. U
viim drutvenim slojevima javile su se pristae stoicizma (svi ljudi imaju jednaka prava
utjecaj na rimsko pravo koje je postalo blae). Obini ljudi su u vjeri traili rjeenje osobnih
problema. Vjerovali su u neki drugi svijet bolji ovoga, to je utjecaj istonjakih vjera
mitraizam ili tovanje Izide i Ozirisa. Kranstvo u poetku nije bilo dobro prihvaeno zbog
netolerantnosti prema drugim vjerama i nepokoravanja dravi. Krani nisu htjeli sudjelovati
u javnim sveanostima u kojima se odavalo potovanje starim bogovima i prinosila rtva caru.
Rimljanima su takve sveanosti imale vie simbolino nego stvarno znaenje car je bio taj
2

koji je objedinjavao sve vjere i drao Carstvo jedinstvenim, a neko posebno boanstvo.
Krani su bili tajno drutvo kojeg su inili ljudi iz najniih slojeva drutva. Bili su proganjani
zbog uvjerenja da su prijetnja dravi. Meutim, s vremenom kranstvo postaje sve
prihvatljivije, jer u njemu ljudi vide utjehu.
U 3. st. Carstvo ulazi u ozbiljnu krizu. Na vlasti je Dioklecijan koji nastoji unititi
kranstvo najveim progonom do tada. Njegov nasljednik Konstantin je bio drugaijeg
miljenja. On je 313. godine Milanskim ediktom priznao kranstvo. Ediktom se kler izuzeo
iz nadlenosti graanskih sudova osnovani su posebni crkveni sudovi s biskupom na elu.
Najvea kazna crkvenog suda bila je ekskomunikacija zabrana sudjelovanja u kranskim
ritualima i kontakta s drugim kraninom. Zahvaljujui sudovima, biskupi su imali veliku
mo nad zajednicom. Svaki je biskup bio nadlean za jednu dijecezu. Veliki gradovi ije su
crkve osnovali apostoli imali su status patrijarije. Na Istoku su bile 4 Antiohija,
Aleksandrija, Carigrad i Jeruzalem. Carigradski patrijarh je imao najvei autoritet. Na Zapadu
je jedino Rimska crkva mogla dokazati da ju je osnovao apostol, pa je rimski biskup imao
najveu mo. U 4. st. su carevi odluivali u vjerskim pitanjima. Oni su odluivali to je
hereza, a to pravovjerje, sazivali su koncile i nametali Crkvi zakone. Car je postavljao
biskupe. Nakon pada ZRC-a ta se situacija promijenila. Na Istoku je Crkva dobila pravo
samoodluivanja za vrijeme cara Justinijana.
Ubrzo se javljaju hereze koje su prijetile raspadu Crkve. Najvie heretikih pokreta
proizalo je iz dvojbi o naravi Isusa Krista je li on ovjek ili Bog? Najvanija od tih hereza
je arijanstvo koje je propovijedao aleksandrijski sveenik Arije. Glavna ideja te hereze je da
Isus Krist nije ravnopravan Bogu Ocu i da nije vjean kao on. Da bi se rijeili sukobi oko te
hereze car Konstantin je sazvao crkveni sabor 325. g. u Nikeji u Maloj Aziji na kojem je
pobijedila pravovjerna dogma. Manihejstvo je bilo suprotna sekta arijanstvu. Dobila je ime
prema proroku Maniju iz Perzije. Osnovna ideja je da postoje dva naela dobro i zlo,
Ahuramazda i Ahrimana. Starozavjetni Bog predstavlja zlo, a Isus dobro. Jedan od
najpoznatijih manihejaca je Aurelije Augustin, koji je poslije preao na kranstvo.
Broj krana je s vremenom rastao jer je vjera bila pod zatitom cara i drugih
velikodostojnika. Dolo je do bogaenja Crkve, a biskupi su bili zaineresiraniji za lak ivot
nego za duhovne dunosti. Crkva se posvjetovala. Otpor takvom nainu ivota pruali su
asketi. Najpoznatiji asket bio je sv. Antun Pustinjak. Uz pustinjake tu su i dendriti (npr. David
iz Soluna) koji su ivjeli na drveu te stiliti (npr. sv. Danijel i Simeon) koji su boravili na
stupovima. S vremenom se osnivaju redovnike zajednice u 6. st. se javljaju benediktinci.
Herezama su se suprotstavljali i teolozi najpoznatiji je sv. Aurelije Augustin. Kao mladi
postaje manihejac, a nakon 9 godina kranin. Godine 387. pokrstio ga je biskup zapadne
Crkve sv. Ambrozije. Napisao je autobiografsko djelo Ispovijesti.

II. PROPADANJE RIMSKOGA SVIJETA NA ZAPADU

Germanska plemena
Germani su bili prvi susjedi Rimskog Carstva na granici na Rajni i gornjem toku
Dunava. Za Rimljane Germani su bili barbari. O Germanima se najvie saznaje iz djela
Publija Kornelija Tacita Germanija (1. 2. st.) Germani su preivljavali od poljoprivrede,
stoarstva i lova. Od eljeza su izraivali oruje i orue. ivjeli su u selima, gradovi nisu
postojali pa se nije uspjela stvoriti ni kompleksna drutvena organizacija. Osnovna drutvena
struktura je pleme koje je sainjavalo nekoliko tisua boraca. Pleme je bilo podijeljeno na
porodice, a svi su lanovi jedne porodice obraivali zajedniku esticu zemlje. Pleme je
vodilo vie voa, ali nisu imali velike ovlasti. Odluke su se donosile na narodnoj skuptini
3

kojoj su nazoili svi slobodni ljudi sposobni za borbu. Voe su oko sebe okupljale nekoliko
mladih ratnika, koji su im morali bili apsolutno vjerni. Bilo je neasno ako je voa poginuo
prije nekoga od ratnika. Dakle, lojalnost pojedinim osobama bila je puno vanija od lojalnosti
institucijama. Zbog toga kod Germana nije bilo razvijenih politikih odnosa niti svijesti o
zajednikoj dravi. U germanskom drutvu su postojale razlike. Oni bogatiji smatrani su
boljima poeci stvaranja plemstva. Sveenstvo je takoer bilo utjecajno. Slobodni ljudi su
bili pravno jednaki, ali imovinski vrlo razliiti. Najniu skupinu drutva su inili poluslobodni
i robovi. Poluslobodni su bili siromaniji, ali su bili pravno izjednaeni sa slobodnima.
Robovi su radili na zemlji svoj gospodara. ene nisu bile jednake mukarcima i obavljale su
najtee poslove. tovale su se prirodne sile i due predaka mnogobotvo. rtve su bile
uobiajene, ak i ljudske.
U 4. st. dolo je do pomaka u ekonomskoj i politikoj organizaciji germanskog drutva
zbog neposrednog doticaja s rimskom kulturom koja se najvie prenosila trgovinom. Mala
plemena su poela stvarati plemenske saveze na elu sa samo jednim ovjekom, da bi se
uspjenije obranili od ostalih plemena. Na granici s Rimskim Carstvom je vladao relativan
mir. Neki su se Germani naselili na rimski teritorij kao taoci, gdje im je pruena naobrazba i
usaene rimske politike ideje. S druge strane naseljavala su se i itava germanska plemena,
osobito u vrijeme epidemija kad je broj rimske populacije smanjen u pograninim podrujima
(to su npr. Alamani i Franci). Ta su granina plemena branila Carstvo od svojih sunarodnjaka.
I vojska je germanizirana.
Iako su Germani ojaali i organizirali se u 4. st. nikada nisu imali ideju o unitenju
Rimskog Carstva. Svi Germani u slubi Carstva su mu bili odani, a ona plemena koja su bila
ratniki nastrojena prema Carstvu bila su poraena od drugih germanskih plemena.

Germanske seobe
Germanska plemena su svoju seobu zapoela u prvim stoljeima prije Krista s
podruja Skandinavije. Kako nisu mogla prodrijeti na podruje Rim. Carstva naselila su se
istono i sjeverno od limesa. Na tom su podruju ivjeli Slaveni, koje su uspjeno potisnuli.
Germansko pleme Ostrogota (istoni Goti) naselilo se na podruju oko Crnog mora.
Zapadno od njih su se naselili Vizigoti (zapadni Goti). Vandali su ivjeli zapadno od Vizigota.
Posljedica seoba Gota i Vandala bila je stvaranje plemenskih saveza na zapadu Alamani,
Burgundi, Ripuarski Franci, Salijski Franci, Angli, Sasi i Langobardi. Sva su ta plemena
neprestano selila zbog ispae za stoku ili pritisaka jaih plemena. Sedamdesetih godina 4. st.
poinje pritisak germanskih plemena na Rim. Carstvo, uzrokovan prodorima Huna, Maara,
Avara, Bugara, Peeneza i Mongola iz Azije prema zapadu. Svi ti azijski narodi pripadali su
skupini uraloaltajskih naroda, odnosno nomada s podruja sredinje Azije. Kao nomadi su se
teko organizirali i ivjeli su u odredima od nekoliko porodica. S vremenom su se organizirali
u velike vojske koje su poele prodirati prema Kini. Huni su nakon uspjenog pohoda na Kinu
krenuli prema Europi. Prvi su se na udaru nali Ostrogoti. Meu Germanima je zavladao strah
koji ih je natjerao na seobu prema Rimskom Carstvu. Vizigoti su ve odavno bili bliski
rimskoj civilizaciji. Mnogi su bili arijanci. Mnoge je pokrstio Ulfila, misionar meu Gotima.
Naobrazbu je stekao u Carigradu kao talac. Preveo je Bibliju na gotski, a da bi to uspio morao
je stvoriti gotsko pismo zasnovano na grkom alfabetu.
Kako su Vizigoti bili sljedei na hunskom udaru, molili su rimskog cara da prijeu
Dunav i nasele se na teritorij Carstva. To im je dopustio car Valens 376. godine, ali su morali
predati oruje. Rimljani su prema njima vrlo loe postupali. Zbog toga su se pobunili. Dolo
je do bitke kod Hadrijanopola 9.8.378. g. gdje su Rimljani poraeni. Ta bitka je bila vana jer
od tada Carstvo vie nee biti sposobno uspjeno braniti granice zbog velikih gubitaka vojske.
S druge strane, ta pobjeda nije bila toliko znaajna da bi Carstvo bilo potpuno poraeno. Nije
4

bilo vlasti meu Vizigotima koja bi se nametnula i svrgnula Carstvo. Zato je ve sa carem
Teodozijem (posljednji car koji je vladao jedinstvenim carstvom) sklopljen mir.
Teodozije je Carstvo ostavio dvama sinovima Arkadiju i Honoriju. Arkadije je
vladao u Carigradu, a Honorije od 401. g. u Ravenni. Kako su bili maloljetni stvarnu je vlast
imala najjaa osoba Zapada Stilihon. Vizigoti su se opet pobunili na elu s Alarikom.
Sklopljen je sporazum po kojem je 396. g. Vizigotima omogueno da se nasele u Epiru, a
Alarik je postavljen za vojskovou Ilirika. Uskoro su zapoeli prodore prema Italiji, prvi
401. g. Pokuali su jo dvaput. Trei put je Stilihon htio kupiti mir, na to ga je Honorije
proglasio izdajicom i dao pogubiti. Vizigoti su napokon 410. g. uspjeli osvojiti Rim te su ga
pljakali tri dana. Alarika je naslijedio Ataulf koji je Vizigote poveo prema Hispaniji, gdje je
kralj postao Valija. Zaposjeli su i Galiju, ime su stvorili ogromno carstvo od Gibraltara do
rijeke Loire u ime Rim. Carstva.
Kako je zbog Vizigotskih provala u Italiju povuena vojska s rajnskog i dunavskog
limesa, Vandali su provalili u Galiju iz koje su krenuli u Hispaniju gdje su osnovali 4
kraljevstva (dva vandalska i po jedno svevsko i alansko). Meuti, Vizigoti su ih porazili pa su
krenuli prema Africi. Stvorili su Vandalsko pomorsko carstvo i gusarili. Godine 455. su
opljakali Rim, iz ega je nastao izraz vandalizam. Vandalska je drava bila najjaa za
vrijeme Gajzerika. Nakon pohoda bizantskog vojskovoe Belizara 534. g. Vandal su nestali.
Zbog seobe Vandala i Vizigota i Burgundi su preli na teritorij Carstva. U dolini rijeke
Rhone su osnovali Burgundsko Kraljevstvo.
Ostrogoti su bjeei pred Hunima preli granicu Carstva na donjem Dunavu, te su se
naselili u Panoniji. Neki su se Ostrogoti priklonili Hunima, tako da su se borili na njihovoj
strani u bitci na Maurijakovu polju 451. g. protiv Rimljana i Vizigota.
Britansko otoje je bilo naputeno od strane rimskog stanovnitva za vrijeme
Vizigotskih napada na Rim, pa je ponovno dolo pod utjecaj keltske kulture to se razdoblje
naziva keltska renesansa. Godine 441./442. dolazi do navale Angla, Sasa i Jita, pred ime su
se Kelti povukli prema zapadu.
Uz sva ova zauzimanja rimskih provincija od strane Germana, Italija je jedina ostala
pod kontrolom cara. Glavnu rije je imao vojskovoa Aecije.
Huni su imali vrhovnitvo nad mnogim germanskim plemenima. Njihov se utjecaj
najvie osjeao na istoku, gdje su male skupine Huna stalno ugroavale stanovnitvo. Od
poetka 5. st. Huni se poinju organizirati pod jednim vladarom, a vrhunac tog procesa je
vladavina Atile Bia bojeg. On je od istonog cara Teodozija II. dobivao danak. Onda se
okrenuo i protiv Zapada i napao Galiju. Dolo je do bitke na Maurijakovu polju 451. g. u
kojoj su se Huni sukobili s Aecijem, Vizigotima, Francima, Burgundima,Huni su bitku
izgubili, ali su zato sljedee godine sruili Akvileju. Krenuli su i prema Rimu, ali ih je od toga
odgovorio papa Leon I. Veliki. Aecije je ubijen od strane cara Valentijana, a uskoro su i Goti
ubili cara ta se dva ubojstva mogu uzeti kao poetak kraja Zapada, jer poslije njih nije bilo
utjecajnih careva, a ni vojskovoa. Posljednji od velikih vojskovoa bio je Rimljanin Orest,
koji je 475. g. proglasio svog 12-godinjeg sina Romula za cara Augustulus. Dolo je do
pobune koju je vodio germanski vojskovoa Odoakar Romul Augustulus je svrgnut. Tada je
podruje ZRC-a dolo pod vlast cara iz Carigrada Zenona ( 476. g.). Zenon je ovlastio
Odoakara kao vrhovnog zapovjednika vojske u Italiji i da njome vlada u carevo ime. Taj se
dogaaj naziva pad ZRC-a, premda uope nije imao takvo znaenje Carstvo je polagano
propadalo od poetka 4. st.
Zenon je smatrao da kao jedini car posjeduje vlast na Zapadu. Zato je odluio zavaditi
germanska plemena izmeu sebe. Car je sklopio sporazum s Teodorikom, voom Ostrogota, u
cilju svrgavanja Odoakara koji je caru smetao na Zapadu. Teodorik je u zamjenu trebao dobiti
titulu carskog predstavnika na Zapadu. Plan je uspjeno proveden Odoakar je ubijen,
Teodorik je 493. zavladao Italijom. Priznavao je vrhovnu vlast bizantskog cara, ali je u
5

mnogoemu bio samostalni vladar. Dolazak Teodorika na vlast u Italiji oznaavao je trenutak
kad su se na Zapadu stvorila barbarska kraljevstva.

Barbarska kraljevstva na Zapadu

Barbari su eljeli ouvati rimski nain ivota, ali se nisu eljeli pokoravati caru. To
isto su eljeli i Rimljani htjeli su ouvati svoju kulturu, ali nisu htjeli plaati velike poreze.
To se najvie oitovalo u Teodorikovoj Italiji. Rimsko je stanovnitvo odralo svoje sudstvo i
administraciju. Rimljani su zauzimali najvie poloaje. Po sustavu tercije (raspodjela po
treinama) Ostrogoti su dobivali samo treinu prihoda s rimske zemlje. Teodorik je poticao
daljnji razvoj rimske kulture. Njegov tajnik Kasiodor bio je jedan od najobrazovanijih ljudi,
rodom Rimljanin. Na dvoru je djelovao i Boecije koji je preveo brojna grka djela (Aristotel,
Euklid, Pitagora, Ptolomej). Njegovo najvee djelo je Utjeha filozofije. to se tie vjere,
Teodorik je bio vrlo tolerantan. Pred kraj vladavine to se promijenilo arijanstvo je dobilo
prednost pred pravovjerjem, a mnogi su rimski odlinici smaknuti.
Teodorika je naslijedio unuk Atalarik, a njega Teodat slabi vladari. Zbog te slabosti
bizantski je car Justinijan krenuo u pohod na Zapad. Prvo je njegov vojskovoa Belizar
proveo uspjean pohod na Vandale. Onda je krenuo na Ostrogote. Ostrogotski kralj postaje
Totila koji Bizantince izbacuje iz Italije. Bizant je pobjedu doekao tek nakon 10 godina
544. g. Ta ratovanja su jako loe utjecala na Italiju dolo je do epidemija. Uz Italiju i S
Afriku Justinijan je osvojio i JI Hispanije djelomino je ostvario svoju ideju o jedinstvenom
Carstvu. Za upravitelja Italije postavio je vojskovou Narzesa.
Za 20 godina u Italiju provaljuju Langobardi. Oni su germanski narod koji je krenuo u
seobu iz Skandinavije u 1. st. Car Justinijan im je dozvolio 546. g. da se nasele u zapadnoj
Panoniji, uz uvjet da pokore Gepide. Godine 568. Langobardi kreu prema Italiji i pod
vodstvom kralja Alboina ulaze u Furlaniju, osvajaju Spoleto i Benevent. Rim nisu uspjeli
osvojiti zahvaljujui papi Grguru I. Nakon smrti Alboina zavladala je anarhija unutar
kraljevstva je postojalo 35 samostalnih vojvodstava. Pod Bizantom su ostali Genova, Rim,
Napulj, Venecija, Ravenna, Ancona, Perugia i Sicilija. Time je italski poluotok bio podijeljen
izmeu Langobarda S i Bizanta J. Godine 751. Langobardi rue Ravenski egzarhat
najjae predstavnitvo carske vlasti na poluotoku.
U Engleskoj su Angli i Sasi formirali 7 kraljevstava heptarhija (Nortumbrija,
Mercija, Wessex, Istona Anglija, Essex, Kent i Sussex). Najvaniji imbenik engleskog
drutva bila je slobodna seoska opina, tj. folk.
Nakon propasti ostrogotske drave na tlu nekadanjeg Zapadnog Carstva najjaa
postaje Franaka. Najvie o njihovoj povijesti doznajemo iz djela biskupa Grgura iz Toursa
Povijest Franaka. Salijski se Franci naseljavaju 357. g. na lijevu obalu Rajne. Drugi su se
irili prema jugu. Franci su sudjelovali u bitci na Maurijakovu polju na strani Rimljana.
Sredinje vlasti u poecima nije bilo, ve je teritorij bio podijeljen na oblasti. Meutim, u
jednoj od tih oblasti na prijestolje je doao Klodvig (iz dinastije Merovinga) 481. godine i
zavladao je svim Francima. Pokorio je Alamane i Ripuarske Franke. U bitci kod Vouillea 507.
g. pobijedio je Vizigote. Klodvig se pokrstio zahvaljujui svojoj pobjedi nad Alamanima od
svih germanskih kraljeva postao je prvi pravovjerni kranin. Uskoro su i ostali Franci
slijedili njegov primjer. Zbog toga su dobili podrku biskupa u Galiji, a Klodvig je od
bizantskog cara Anastazija dobio titulu konzula.
511. godine Klodviga nasljeuju etvorica sinova, to je uzrokovalo velike borbe za
premo. Tek je Klodvigov najmlai sin Klotar 558. g. ponovno ujedinio kraljevstvo. Usprkos
neslaganjima oko podjele zemlje meu Klodvigovim sinovima, nikada se nije izgubio ni
komadi franakog teritorija. ak su uspjeli sebi podvri Burgundsko Kraljevstvo 534. g.
Razlog tolikog uspjeha lei u injenici da su Franci imali podrku pape, stalni izvor ratnika iz
6

njihove prvotne postojbine u Germaniji, a i drava je bila podijeljena izmeu vie vladara pa
se njome moglo efikasnije upravljati.
Nositelj lokalne vlasti u Franakoj je bio grof comes ija je zadaa bila predvoditi
ratnike naseljene na svom podruju, suditi i sakupljati poreze. Podruje jedne grofovije
odgovaralo je podruju rimske civitas, a u Germaniji podruju na kojem je ivjelo jedno
pleme. Vie se grofovija ujedinjavalo u vojvodstvo, najee u vrijeme rata. Nakon 600. g.
mo grofova, vojvoda i veleposjednika bila je vea od kraljeve.
Vlast oko kralja bila je neorganizirana. inili su je lanovi kraljevske svite koji su
nakon odraene slube slani u pogranine provincije gdje su postavljani kao grofovi. Comes
stabuli ili glavni konjuar postao je vojni zapovjednik, maral ili potkiva takoer.
Najznaajniji je bio maiordomus ili glavni dvorski sluga koji je postao naelnik palae i
mijenjao je kralja u sluaju odsutnosti. Svi su slobodni ljudi bili duni ii u rat o svom troku.
Kako je sredinja vlast bila neorganizirana nije trebala puno novca. Zbog toga su se porezi
prestali prikupljati do kraja 7. st.
Utjecaj Rima nije bio prevelik, iako je veina stanovnitva Galije bila galorimska. Tu
su ostaci senatorske aristokracije uspjeli ouvati svoje zemljoposjede i rimski nain ivota.
Galorimljani su takoer zaposjedali i gradove. Za vrijeme Merovinga poinju propadati
biskup postaje najutjecajniji ovjek u gradu. Najvei preitak antike je sustav villa
zemljoposjeda u vlasnitvu senatorske aristokracije. Druga stvar koja je opstala je rimsko
pravo svi su se odnosi meu Rimljanima regulirali prema rimskom pravu. Germani su se po
doseljenju ravnali po obiajnom pravu. Nakon vremena obiajno pravo se poinje popisivati
po uzoru na rimsko. Za razliku od antike politike organizacije koja je nestala, crkvena je
preivjela seobu naroda to je bila jedina institucija koja je kod barbarskih kraljeva izazivala
strahopotovanje i koja bila posrednik izmeu galorimskog stanovnitva i germanskog kralja.
Crkva je nametnula latinski jezik i slubenoj korespondenciji, ali i obinom puku. Latinski
koji je govorio puk naziva se vulgarnim i on je s vremenom potisnuo germanske dijalekte.
Crkva je u svom djelokrugu imala i kole u kojima se predavalo po naelu sedam slobodnih
vjetina.
S vremenom su ova preivjela obiljeja antike nestajala, a germanski obiaji
prevladali. to se tie sudstva, vjerovalo se da Bog ne moe dopustiti da strana koja se bori za
pravednu stvar izgubi parnicu, pa se od okrivljenog trailo da dokae svoju nevinost. To se
radilo jednostavnom prisegom na nevinost ako je optuenik bio odlina roda, kompurgacijom,
tj. prisegom drugih ljudi koji su smatrali da optueni nije kriv, a najee bojim sudom ili
fizikim kunjama. Poseban oblik bojeg suda bio je dvoboj. Pravda bi bila na strani onoga
tko bi pobijedio. Ako je optuenik ubio ili ranio nekoga, kazna je bila novana, a visina joj je
ovisila o teini ozljede. Odteta za ubojstvo se zvala wergeld, a visina je ovisila o drutvenom
statusu rtve.
Premda su Galorimljani bili u podreenom poloaju, za vrijeme Merovinga to se
poinje mijenjati, tako da je i majordom bio Galorimljanin. Razlike su se smanjivale i zbog
mijeanih brakova.

Crkva u germanskim kraljevstvima

Crkva je u barbarskim drutvima Zapada bila jedini imbenik koji je nastojao zadrati
jedinstvo Carstva. Postala je neovisna politika sila, najvei zemljoposjednik i sredite
naobrazbe i umjetnikoj stvaranja.
Tijekom vremena, razni su vladari imali manje ili vee utjecaje na Crkvu. Ostrogot
Teodorik je imenovao jednog papu. Bizantski car Justinijan imao je od svih careva najveu
mo nad Crkvom. Biskupima je davao velike ovlasti, a sveenstvu privilegije. Rimski biskup
je morao imati potvrdu cara za svoje imenovanje. U samom Rimu papa je bio najvanija
7

osoba. Osobito se to potvrdilo nakon langobardskih osvajanja kada Bizant nije pruio nikakvu
zatitu Rimu. S Langobardima je sklopljen mir i papa je postao vladar Rima, koji je ostao
izoliran od ostatka Carstva. To se najvie osjetilo za pontifikata pape Grgura I. Velikog.
Napisao je Magna moralia ili komentar Knjige o Jobu. Njegov najvei uspjeh je bio mir s
Langobardima 599. g. kojim je sprijeio pljaku Rima. Langobardi su od vremena tog mira
sve vie postajali pravovjerni. Papa je radio na obnavljanju Crkve na Zapadu. U tome su mu
pomogli redovnici redovnitvo se tijekom 5. i. 6. st. poelo sve bre iriti. Najvaniji od
redovnika bio je Benedikt iz Nursije. kolovao se u Rimu, gdje se zgrozio nad iskvarenou
grada. Zbog toga je odluio ivjeti pustinjakim ivotom. Proivio je 3 godine u jednoj peini,
gdje su se oko njega poeli skupljati sljedbenici. Zatim je otiao u Monte Cassino gdje je
osnovao samostan. Stvorena je Regula sv. Benedikta koja je zasnovana na pravilu ora et
labora moli se i radi i tri redovnika zavjeta siromatvo, poslunost i krepost. Redovnici
nisu imali osobnu imovinu. Vanost samostana irili su naobrazbu, pruali utoite najniim
slojevima drutva, akumulirali imovinu, irili kranstvo. irenja kranstva od strane
redovnika najbolje se vidi na primjeru Engleske. Tamo su ivjeli Angli i Sasi koji su bili
pogani. Irsku je pokrstio sv. Patrik, a kotsku misionari iz Irske. Pokrtavanja Engleske
preputeno je opatu Augustinu i njegovim redovnicima. Misija je bila uspjena Augustin je
postavljen za nadbiskupa sa sjeditem u Canterburyju, a opat Paulin je postao prvi nadbiskup
Yorka. Najvei otpor kranstvu su pruali na sjeveru Engleske, u Nortumbriji, ali i on je
uskoro slomljen tako da je vei dio Engleske bio pokrten do 7. st. Na sinodu u Whitbyju 664.
g. razrjeavalo se pitanje hoe li Crkva u Engleskoj prihvatiti rimsko vrhovnitvo ili e ostati
izolirana. Pobijedio je Rim, pa je za canterburyjskog nadbiskupa odabran Teodor koji je
uvrstio englesku crkvenu organizaciju.
Prijetnju Rimskoj crkvi su predstavljali irski misionari oni su uz prihvaenje
kranstva ouvali i mnoga znanja iz antike. Primjer takvog obrazovanog misionara je
Kolumban. On je sa svojim propovjednicima osnovao samostane po Franakoj, a naklonost je
pronaao i kod Alamana i Langobarda. Nije slijedio Regulu sv. Benedikta, ve svoja stroa
pravila.

Poeci oblikovanja Europe

Teritorij ZRC-a je od 3. st. postepeno propadao. Uzroci su bili barbarski prodori,
zastoj trgovine i prometa, zamiranje kulture, gusarenje Vandala po Sredozemlju, pojava Arapa
koji su prekinuli stare putove Sredozemljem. Jaz izmeu Zapada i Istoka je bio sve vei. Pod
bizantskim je vrhovnitvom jaala Venecija. Gradovi na Zapadu slabe zbog nerazvijene
trgovine oni su sada samo sjedita crkvene i svjetovne administracije.

III. PREOBRAZBA RIMA NA ISTOKU RAANJE BIZANTA

Ranobizantsko razdoblje od Konstantina I. do Justinijana I. (330-518.)
Prednost koju je Istok imao pred Zapadom jest ouvanje trgovine i gradske privrede.
Grci i Sirijci bili su tradicionalno dobri trgovci te imali monopol nad trgovinom luksuznom
robom i dok se Zapad mrvio u lokalne jedinice Istok je profitirao od velikog trita i stoga je
stanovnitvo plaalo redovitije poreze car je u Carigradu imao vee prihode i bolje plaao
vojsku nego zapadnorimski car u Ravenni.
Car Konstantin je 11.5.331. godine na mjestu nekadanje kolonije Bizantij,
inaugurirao novu prijestolnicu Carigrad. Izgraen je na poluotoku: s jedne strane ga je titio
8

zaljev Zlatni Rog, a Mramorno more i Bospor (kljuna toka povezivanja Europe i Azije) s
druge strane a s kopna je bio pristupaan samo sa sjeverozapadne strane.
U doba Konstantina a potom Teodozija II. (408-450) podignut je trostruki red zidina.
Spajanjem elemenata rimskog dravnog ureenja, grke (helenistike) kulture i kranstva
nastala je dravna tvorba koju nazivamo Bizantskim Carstvom a do toga je dolo pomicanjem
teita Rimskog Carstva na Istok izazvanog velikom krizom 3. stoljea. U 4. stoljeu dolazi
do masovnog pokrtavanja i premjetanja prijestolnice iz Rima na Bospor.

Neuspjeh Justinijanova projekta obnove jedinstvenog Rimskog Carstva

Nakon propasti ZRC-a, Bizantsko Carstvo se i dalje naziva Rimsko Carstvo
Romania, a stanovnici Rimljani Romeji. U doba Justinijana I. (527-565.) prvi put nakon
propasti ZRC inilo se da se ono moe obnoviti u starom sjaju i obujmu.
518. godine na vlast dolazi Justin I. Njega nasljeuje neak 527. Justinijan I. koji pokree niz
ratova za obnovu: a) Perzijsko Carstvo, 532. sklapa vjeni mir - 50 god.
b) vandalska drava u sjevernoj Africi
c) Ostrogoti u Italiji (Totila poraen i ubijen 552.)
d) osvajanje jugoistone Hispanije
Justinijanova osvajanja nisu uveavala ve rasprivala vojne i financijske izvore u
Carstvu. Najbolji zapovjednici ratovali su na Zapadu u vrijeme kada su bili potrebni na istoku
zbog uestalih napada Sasanida . Izlika Perzije je bila nikada precizno odreena granica. Kako
su strateki interesi za cara bili na Zapadu protiv Perzijanaca se vodio iskljuivo defenzivni
rat Sirija strahovito patila jer je bila esto prekidala trgovina svilom s istoka. Ratovi protiv
Perzije uzrokovali su poveanje poreza i osiromaili velike trgovake gradove o kojima je
ovisilo bogatstvo Bizantskog Carstva.
Lojalnost istonih provincija koja nije dolazila u pitanje u vrijeme germanskih napada
znaajno je oslabila zbog napora koje je nametnula provedba ambicioznih Justinijanovih
planova. To se odnosi na Egipat i Siriju koji su bili prisiljeni plaati velik porez dok su Grci
sve vie dobivali visoka mjesta u dravnim slubama.
Jaz je produbljen vjerskim prijeporima, spor je izbio zbog pitanja o Kristovoj prirodi.
Zapadni dijelovi Carstva pristali su uz objanjenje da Krist ima istodobno ljudsku i boansku
prirodu. Monofizitizam, koji je bio radikalna opreka nestorijanizmu (prenaglaavanje
Kristove ljudske prirode), nauavao je ideje o praktini jednoj Kristovoj prirodi. Zaetnik je
bio egipatski monah Eutih koji je nametnuo nauavanje 449. godine na koncilu u Efezu ali je
ve 451. na koncilu u Halkedonu/Kalcedonu to uenje osueno.
Razlike u shvaanju priroda bile su veoma vane jer su ljudi bili spremni prkositi svim
dravnim vlastima kako bi ouvali svoju vjeru. Car je na koncilu u Carigradu 553. osudio
neke pronestorijanske spise te samo izazvao sporove a monofizite nije zadovoljio. Papinstvo
je uz pritiske prihvatilo pravovjernu dogmu ali velik dio stanovnitva Egipta i Sirije nikad nije
osim gornjeg sloja u tim provincijama grkoga podrijetla ime je stvorena nova razlika.
Stranke Plavih i Zelenih bile su prvotno organizacije navijaa na hipodromskim
trkama ali su s vremenom prerasle u svojevrsne stranke i izraavale narodne tenje.
Zeleni su bili inovniki stale i bogati trgovci sa Istoka, monofizitisti i ostali sektai,
a Plavi grkorimska senatska aristokracija i pravovjerci. Nezadovoljni fiskalnom politikom,
velikim investicijama i ratovanjem 532. su se zajedniki pobunili a pobuna je nazvana nika
prema lozinki pobunjenika (pobjeuj). Vojska je napravila veliki pokolj na hipodromu te tako
uguila bunu.
Carigrad i sredinji dijelovi Carstva nisu bili pogoeni ratovima ve je car u Carigradu
poduzeo graditeljske radove i on je bez konkurencije postao najvei i najmoniji sredozemni
grad. Podignuta je sv. Sofija sv. Mudrosti, daleko najvea kranska crkva do crkve Sv.
9

Petra u Rimu. Drugi veliki spomenik Justinijanova vremena bila je kodifikacija rimskoga
prava koja je ostvarena u zbirci Corpus Iuris Civilis. Zakone je sabrao pravnik Tribonijan.
Od Justinijanove smrti (565) do Heraklija (610):
Justin II. (565-578.) odbio plaati danak Avarima u Panonskoj nizini i
Perzijancima; ouvao bogatstvo u riznici ali izloio Crastvo opasnostima
Tiberije II. ukinuo neke poreze, odluio plaati Avarima a napao Perzijance.
Pohod je vodio Maurikije na istonoj granici a u meuvremenu su Avari 582. zauzeli kljunu
utvrdu na sjeveroistoku Carstva Sirmij (Srijemska Mitrovica) pa su Slaveni nagrnuli na
prostor juno od Save i Dunava.
Maurikije epoha velikih uspjeha protiv Perzije, carstvo dobilo bogatu Armeniju.
Langobardi provaljuju u Italiju 568. pa Maurikije reformira upravni sustav civilnu i vojnu
vlast objedinjuje u rukama egzarha ili vojnog zapovjednika kako bi se dotina pokrajina bolje
branila jednog alje u Ravennu a drugog u Kartagu.
Godine 602. bizant potisnuo Asvare i Slavene sjeverno od Dunava ali je car napravio dvije
greke 1)umjesto da ide u pohode sa vojskom, ostao je u Carigradu i smanjio im
plau
2) naredio im da prezime na nesigurnom i klimatski nepovoljnom terenu sjeverno od
Dunava. To je bio motiv za pobunu. Na vlast doao nii asnik
Foka (602-610.) kriza dosegnula vrhunac. Perzijski car Hozroje pokrenuo vojsku
na Carstvo, dunavski se limes uruio pa su Avari i Slavenu uli, zavladala epidemija kuga.
Heraklije (610-641.) sin kartakog egzarha, stigao flotom iz Afrike da bi okonao
Fokinu strahovladu. Fokinom smru zavrila ranobizantska epoha. Poela je povijest
srednjovjekovnog grkoga carstva.

Islam i arapska osvajanja

Arapi su Semiti, bliski idovima i Sirijcima te Babiloncima i Fenianima. Potkraj 6. i
7. stoljea oni su beduini ili nomadi te ive od napasanja stoke. Uz Crveno more postojali su
gradovi gdje su se iskrcavali trgovci koji su se bojali ploviti Crvenim morem te su iz tih
junoarapskih luka kretali prema Rimskom Carstvu. Ti su putovi nekada bili vani tako da se
tu razvila napredna civilizacija. Kada je Rim u 1. st. prije nove ere, zauzeo Egipat trgovci iz
Indije su robu iskrcavali vie na zapadnoj nego na istonoj, arapskoj obali Crvenog mora pa
su se u krizi koja je nastupila u 7. st. mnogi vratili nomadskom ivotu.
Du crvenomorske obale i na krajnjem sjeveru postojala su kraljevstva na niskom
stupnju organiziranosti, a beduinska drutva u unutranjosti Arapskog poluotoka ivjela su po
drutvenim obrascima koja je civilizirano Sredozemlje ve odavno zaboravilo: vie ena,
osveivanje prolivene krvi, slaba i prekobrojna djeca ubijana, stotine boanstava. No bilo je i
zajednikih vjerskih rituala: tri sveta mjeseca (prekid rata, sajmovi i sveanosti), vjerski
centar bila je Meka vano trgovako sredite blizu crvenomorske obale gdje se nalazila
bogomolja aba u kojoj su bili razni idoli kao i Kristova slika te crni meteorit.
Muhamed je roen 571. Bio je pastir, oenio udovicu Hadidu i stekao drutveni
poloaj i bogatstvo. Imao je greve koji su tumaeni kao sveti transovi - imao je viziju da mu
je stigao arhaneo Gabrijel (Debrail) i naredio mu da progovori kao Boji prorok.
Kako su ga u poetku zajedno sa sljedbenicima progonili pobjegao je 622. u Jatrib koji
je preimenovan u Medinet-en-Nabi, odnosno Prorokov Grad, a danas se zove Medina. Njegov
bijeg ili hidra oznauje poetak muslimanske ere.
Medina je bila sredite Arapa koji su prihvatili idovsku vjeru pa je manje bila
neraspoloena prema monoteizmu negoli u Meki. Za vrijeme boravka u Medini pobjeivao je
u nekim sporadinim borbama s graanima Meke da bi 630. direktno napao grad. Oistio je
Kabu od lanih idola i od poetka je tvrdio da su aba i crni kamen ostaci hrama koje je
10

podigao Abraham i da niz prorokih nasljeivanja, zapoet Abrahamom, zavrava njim

samim. Umro je 632. Iza sebe je ostavio zbirku svojih objava Kur'an koju je sakupio i uredio
Abu Bekr 634. g.
Osnovni vjerski rituali koje je prorok propisao: molitva, post, milodari i hodoae.
Jednostavnost islama, nepostojanost formalne sveenike hijerarhije i rituala bili su glavni
razlozi irenja.
Nasljednici (kalifi):
Abu Bekr dovrio ujedinjenje Arabije.
Omar silovita osvajanja, nalaze se na granicama Perzijskog i Bizantskog Carstva
iscrpljenih dugotrajnim ratovanjem i unutarnjim krizama. Arapi na takav nain izmeu 634. i
639. osvajaju Siriju, Palestinu, Armeniju i Egipat. Izgradili flotu te zauzeli Cipar, Kretu i
Rodos. Perzija je osvojena od 632. do 642. Islam se do polovice 7. stoljea proirio od
Tripolija na zapadu do istonih granica Perzije i tada je izbio graanski rat.
Osman (644.-656.) vjernici se podijelili u dvije stranke. On nije bio toliko
neprijateljski raspoloen prema stanovnitvu Meke kao prethodnici pa je optuen da
favorizira svoje suplemenike Omejade koji su bili jako ugledna porodica u Meki i u poetku
najei Muhamedovi protivnici. Nakon to je ubijen na vlast dolazi
Alija, Muhamedov neak i posinak za kojeg se sumnjalo da je sudjelovao u uroti pa
je izbila pobuna predvoena Ajom. Uguio ju je, ali je Osmanov roak Muavija podigao
novu i Alija je ubijen od strane haridita (ne priznaju vlast kalifa).
Muavija prvi omejadski kalif, premjestio prijestolnicu iz Meke u Damask. Raste
centralizacija, uvedeni redovni porezi a vlast kalifa postala nasljedna.
Oko omejadskog dvora u Damasku razvija se arapska civilizacija.
Od 697. do 708. pala je Kartaga pa je itava sjeverna Afrika (oslabljena podjelom izmeu
bizantske uprave i lokalnog stanovnitva), sve do Gibratalskog tjesnaca na zapadu u rukama
muslimana. Vojska pod vodstvom Tarika (koji je dao Gibraltari ime) je 711. prela tjesnac i
povlastila itav Pirinejski poluotok.
Franaka drava nije bila tako dezorganizirana, majordom Karlo Martel je 732. godine
doekao osvajae kod Poitiersa i nikad im vie nije palo na um ii tako daleko na sjever.
Najvei udarac osvajakim ambicijama muslimana je bila pobuna Berbera u Africi koja je
zapadno-sredozemnu vojsku liila najboljih odreda a, u meuvremenu su Karlo Martel i Pipin
osnaili Franaku. Na istoku su muslimani osvojili Buaharu i Samarkand te doavi do Kine
ovladali Putom svile od Kine do Sredozemlja. Takoer su osvojili Afganistan i dolinu Inda ali
nisu uspjeli svladati Bizantsko Carstvo.

IV. POKUAJ OBNOVE U DOBA PIPINA MALOG I KARLA

VELIKOG
Od Merovinga do Pipina Malog
U 7. stoljeu Franako je Kraljevstvo slabilo i propadalo kao i ostala germanska
kraljevstva. Majordom, osoba koja je kontrolirala kraljevsku upravu, promicao je interese
plemstva te nije htio ni mogao ouvati mo centralne vlasti. Pogranini teritoriji poput
Gaskonje i Bavarske postali su neovisni.
Franaku su izvukli pripadnici jedne obitelji koji su uspjeli zadobiti nasljedno pravo
nad poloajem majordoma. Prvo od tih velikih majordoma bio je Pipin. On je prvo bio
majordom Austrazije (SI Francuska i SZ Njemaka) a 687. je postao majordom Neustrije te
je ovladao itavom dravom. Zanimalo ga je pokrtavanje germanskih pogana koji su
11

ugroavali istone granice, to su bili Frizi, narod na sjeveru koji se bavio gusarstvom. Stvorio
je temelje suradnje sa Crkvom jer je bio uvjeren da Frige ne moe pokoriti ukoliko ih ne
pokrsti. Umro je 714. a naslijedio ga je nezakoniti sin Karlo Martel (eki) te 717. pokorio
pobunjenu Neustriju. Ponovo je pokorio Austriju Bavarsku i vapsku te obranio zemlju od
muslimana 732. kod Poitiersa. Poticao je djelovanje misionara i reformatora.
Najvaniji od misionara bio je Anglosas Winfrith kojemu je monako ime bilo
Bonifacije. Zadatak mu je bio reformirati franaki crkvu i podvrgnuti je sredinjoj vlasti u
Rimu. Posjekao je Odinov hrast nedaleko Fritzlara i od tog drveta sagradio kapelicu te je
promaknut iz biskupa u nadbiskupa.
Protjerao je irske redovnike jer se nisu htjeli prilagoditi nj zahtjevima, doveo
benediktince koji su osnovali samostan Fuldu, bavio se iskvarenim franakim klerom i
napokon je rimsko vrhovnitvo prihvaeno. Opet se vratio pokrtavanju pa su ga ubili 754/5.
poganski Frizi.
Stalna pomo koju su Karlo i njegovi sinovi davali Bonifaciju dovela je do toga da je
Crkva dozvoljavala upotrebu svoje imovine za sekularne namjene. Tako je oduzeo Crkvi
zemlju i raspodijelio je svojim ljudima da bi podigao dovoljan broj konjanika za obranu od
muslimana. Crkva je nominalno ostala vlasnik zemlje i primala rentu.
Kada je Karlo Martel umro 741. godine naslijedila su ga dva sina - Pipin Mali i
Karloman. Oni su kao majordomi vladali, a krunu dali nasljedniku merovinke loze Hilderiku
ije je ime davalo legitimnu vlast stvarnim vladarima. Kada su skrili pobunu treeg brata
Karloman se povukao u samostan. Hilderik je svrgnut, obrijan i poslan u samostan. Pipin je
postao franaki kralj, prvi iz dinastije Karolinga.

Pipin Mali i Karlo Veliki

Bliske veze papinstva i Franakog Kraljevstva prerasle su nakon Pipinove krunidbe u
politiki savez.
Godine 751. Langobardi su osvojili Ravennu ime je nestao Ravennski egzarhat pa su
Langobardi zaprijetili samom Rimu. Papa Stjepan II. je 754. otiao u Franaku kako bi od
Pipina zatraio pomo. Pomazao je kraljevsku obitelj poput kraljeva iz Izraela, zabranio
Francima uz prijetnju ekskomunikacije izaberu kralja iz druge dinastije te Pipinu i sinovima
podario titule rimskih patricija. Slijedi glasovita Pipinova donacija kljuevi gradova koje
su Langobardi osvojili su sveano odneseni u Rim i stavljeni na grob Sv. Petra kao dar.
Istjerao je 759. Saracene iz Narbonne, podvrgnuo Akvitaniju, Sasku u pohodima 753. i 758.
godine.
Pipin je umro 768. godine a naslijedili su ga Karlo i Karloman koji su podijelili
Kraljevstvo. Karloman je nakon dvije godine tajanstveno umro, a Karlova drava dosegnula
vrhunac i zaposjela teritorij od Sjevernog mora do Sredozemlja i od Pirineja do Panonije.
Crkva ga je kanonizirala te mu se pripisuje sreivanje kranskih poslova s abasidskim
kalifom u Jeruzalemu i Svetoj Zemlji. Njegov pokuaj stvaranja dinastikog braka s
bizantskom caricom Irenom 802. godine bit e simbol nedostignutog jedinstva Zapada i
Istoka Europe.
Pipinova udovica je Karla Velikog oenila Deziderijevom keri, no on je izazvao
Karlov bijes kada je zauzeo gradove koji su otprije pripadali Pipinu i ugostio Karlomanovu
udovicu koja se nadala ostavtini. Karlo je u dva pohoda svladao sjevernu Italiju, poslao
Deziderija u samostan te se 774. proglasio kraljem Franaka i Langobarda.
Najvei Karlov osvajaki pohod bilo je pokoravanje Sasa na dijelu SZ Njemake. Rat
je trajao od 722. do 804. Sasi su redovito krili prisege vjernosti i dizali nove ustanke te
protjerivali katolike misionare. Karlo je 785. objavio Kapitular o saskim krajevima u kojem
se predviene najstroe kazne za svaki pokuaj neposlunosti. Zakon je ublaen kada su Sasi
12

odvratili na nj nizom ustanaka. Karlo 788. poveo vojsku niz Dunav i smijenio bavarskog
vojvodu Tasila, pobijedio Avare izmeu 791. i 796. god te osvojio nj prijestolnicu Ring, 799.
godine franaki odred dospio do Trsata. Istonu granicu protegnuo od Baltika do Jadrana te
du nje osnivao niz teritorija s posebnom vojnikom organizacijom-marke iliti markgrofovije.
Kada je 750. propao Omejadski Kalifat u Damasku jedini preivjeli aln obitelji Abdel-Rahman, pobjegao u Kordobu gdje je vladao kao emir; Karlo je elio zauzeti prostor od
rijeke Ebro do Pirineja ali je pohod propao 778., odredi su se povukli a napali i unitili su ih
kranski Baski. Otada je njegova politika strogo defenzivna pa je osvojio 801. Barcelonu da
bi si osigurao dovoljno iroko podruje za organizaciju marke.
Na Boi 800-te okrunio ga je Leon III. u crkvi Sv. Petra u Rimu, Karlo kao nije znao da e se
to dogoditi. Teoretski Leon III. nije imao nikakvog prava da nekog uvede u carsko
dostojanstvo, a ni Karlo da takvu ast prihvati, ako se pri tome ne rauna falsificirani
dokument tzv. Konstantinova darovnica po kojoj je car Konstantin preselivi prijestolnicu iz
Rima iz Carigrada prepustio papinstvu svjetovnu vlast na Zapadu.
Krunidba Karla Velikog je pogodila interese Bizantskog Carstva koje je Karlovo
uzdizanje u carsko dostojanstvo smatralo uzurpacijom. Potkraj 800-te dolo je do toga da
otada postoje dva carstva. Razlaz Istoka i Zapada koji se davno nagovjetavao i koji se jasno
iskazao u vrijeme ikonoklastike krize doao je do izraza i u politikoj sferi. Kranski se
svijet raspao na dva dijela i u kulturnom i u jezinom i u etnikom smislu.
U Aachenu 812. godine sklopljen mirovni ugovor izmeu Franakog i Bizantskog
Carstva, po kojem je Bizantu priznato vrhovnitvo nad podrujem Venecije i primorskim
dijelovima Dalmacije, a Karlu je zauzvrat priznata carska titula, ali samo kao cara Franaka ne
i zapadnorimskoga. Drava mu je stvorena na snazi kopnene vojske, on ima tri funkcije:
zapovijeda vojskom, vrhovni je sudac i titi tvrtku, nije se smatralo da ima apsolutnu vlast.
Najvie se pribliio carskoj legislaturi sudskim reformama i izvanrednim mjerama kao
kapitulari: niz odluka carskim slubenicima, a to su bili: komornik (dvor i carska blagajna)
seneal/majordo (hrana i posjedi za proizvodnju), peharnik (podrum i vinogradi),
maral/konstabl ( tale i vlast na d vojskom), kapelan/kancelar (skriptorij). Zastupnici
sredinje vlasti u pokrajinama su grofovi, imaju sudsku, vojnu, financijsku i drugu izvrnu
vlast.
Uzdu granica vea podruja povjeravaju se markgrofovima ili vojvodama, to su bili
franaki plemii koji su dobivali uz posjed i dio prihoda s posjeda.
Slao je laike i klerike kao inspektore (missi ili missi dominici) u pokrajine prema kapitularu iz
802. godine. Carstvo je bilo podijeljeno na administrativne jedinice u koje su svake godine
slani po dvojica missi, jedan laik i jedan klerik. Tako je car pomou missi mogao ostvarivati
vlast nad grofovima.
Postupno se obveza odlaska svakog slobodnjaka u vojsku pretvorila u obvezu odlaska
samo bogatih zemljoposjednika jer siromasi nisu mogli naputati imanja (slali su u poetku
samo jednog predstavnika) a onda su se oni povezali sa grofovima zbog zatite i tako je
stvorena privatna konjanika pratnja te se s vremenom daju dozvole svima da u vojsku dolaze
u odredu koji predvodi njihov gospodar. Financiranje konjice je rijeeno na raun Crkve:
Karlo daje svojim najpouzdanijim sljedbenicima crkvene zemlje kao beneficije na doivotno
uivanje tj. kao nagradu za slubu. U drugoj polovici 8. st., svi velikodostojnici sebi
osiguravaju odred vjernih konjanika.
Scabini - posebni suci koji odreuju koji zakon valja primijeniti u odreenom sluaju.
Sudovanje i vojska se zasnivaju na besplatnom radu pojedinca Neposrednim rekvizicijama
odravaju se javni radovi, smjetanje inovnika i prijevoz ljudi i robe a posredni poraz plaali
su pokoreni narodi dok je opi porez plaan u vidu dara ili priloga od velikodostojnika koji ga
je pak dobio od seljaka. Velik dio Karlovih prihoda ostvarivao se na njegovim vlastitim
13

posjedima jer je on bio najvei zemljoposjednik, ova strana careve aktivnosti poznata je iz
njegova Kapitularima o selima.
Izbori biskupa bili su pod carevom kontrolom, Crkva je imala velike koristi od careve
dodjele posjeda. Vladar bi im, jo od vremena Merovinga, jamio i imunitet od grofova ili
druge svjetovne vlasti. Do 9. stoljea prelati su tako postali i pravi posjednici.
Trgovina je bila u opadanju, ivjelo se samo od poljoprivrede. Postojala su dva sloja
1)zemljoposjednici-crkveni ili laiki, 2)neslobodno ili poluslobodno seljatvo. Nije bilo
mjesta za trgovce koji obino ive u gradovima; trgovina se svela na sitne poslove na seoskoj
trnici. Svaka regija je imala vlastiti novac to je pokazatelj da je stanovnitvo prisiljeno vriti
male transakcije na malom prostoru jer je kronino siromano. Pristizali su lutajui trgovci sa
Istoka zvani Sirijci koji donose samo luksuzne proizvode koje kupuju samo iznimno bogati.
Karlovo vrijeme nije donijelo nikakav ekonomski boljitak.

Karolinka renesansa
Karlo je zasluan za poticanje obnove i razvoja nauavanja i uenosti to se u
historiografiji naziva karolinka renesansa. Poticaj za takvu obnovu stigao je s britanskih
otoka. Italija je jo od vremena pape Grgura I. padala u sve dublju krizu, panjolsku su
osvojili muslimani, a samo je meu Ircima i Anglosasima vladala latinska uenost. U
Franaku su kasnije krenuli glasoviti misionari sv. Kolumban i sv. Bonifacije.
Kulturna dekadencija bila je na vrhu u merovinko doba, odnos crkvenih otaca prema
uenosti bio je pragmatian, oni su inzistirali na mistinosti, potrebi vjerovanja, preobraenju
poganih i irenju istine o Kristovoj objavi.
Benediktinski samostan nije bio obrazovna institucija, jer se u njemu vodio vjerski
ivot i povezivao sa svakodnevnim poslovima.
Svjetovno sveenstvo je bilo preputeno samo sebi a biskupi su bili svjetovnjaci i
neznalice. Oni izuzetni sveenici poput Bonifacija troili su energiju pokrtavajui poganske
zemlje. Karlo je elio iskorijeniti postojee stanje. Stvorio je poznatu kolu u palai te je iz
Nortumbrije doveo Alkuina da joj bude na elu. U Aachenu je privukao uitelje sa svih strana:
Anglosase, Irce, Italike, Hispance te Franke iz Franake i Germanije. Alkuinova djela nisu
predstavljala nita posebno sastojala su se uglavnom od dijaloga o slobodnim vjetinama i
komentara Biblije. Drugi istaknuti uenjak bio je Einhard, autor ivotopisa Karla Velikog.
Einhard se izdvajao iz okoline idejom da je literatura neto vie od praktine potrebe za
irenjem vjere. Za nas je najznaajniji Ivan Skot Eri(u)gena, Irac koji sredinom 90. stoljea
stie u Franaku. Glavno djelo O podjeli prirode pisano je u obliku dijaloga te ujedinjuje
neoplatonistika i kranska shvaanja u jedan filozofsko-teoloko sustav.
Za karolinke epohe utemeljen je i suvremeni sustav pisanja. Pisalo se manjim
slovima i stiskalo ih jedno uz drugo, sve je ira uporaba minuskule. U 8. stoljeu postoji
nekoliko vrsto oblikovanih minuskula: irska, vizigotska i beneventana.
Izvan uskog polja latinske naobrazbe karolinka renesansa nije postojala. Knjievnost
na narodnom jeziku jo nije stvorena osim u obliku junakih pjesama koje su pjevali putujui
svirai. Poslije tzv. lijepih umjetnosti, sauvan je samo jedan vaan karolinki spomenik izuzetno lijepa bazilika koju je Karlo sagradio u Aachenu.
Razlika izmeu autohtonog rimskoga i novodoseljenog barbarskog (germanskog i
slavenskog) stanovnitva je nestala. Stare plemenske zakone zamijenili su carski kapitulari.
Crkva je znaajno ojaala pokrtavanjem.

Pomorska sila Sredozemlja: Venecija

14

Venecija je jedina nastala u vrijeme kada je zapadno-rimsko carstvo nestajalo ili je ve

nestalo. Stanovnitvo joj je bilo sa dolina rijeke Po koji su se doselili nakon prodora Huna u
Italiju polovinom 5. stoljea, te se poveavalo dolaskom Langobarda 568. godine.
Prvi izabrani dud bio je Orso, izabran 727. kao simbol otpora bizantskom
suverenitetu. Njega su naslijedili bizantski slubenici sve do 751. kada je nestao Ravenski
egzarhat.
Poetkom 9. stoljea dud Odelerije, njegov brata Beato sklopili su savez s Francima i
stavili se pod vrhovnitvo talijanskog kralja Pipina kako bi izmaknuli bizantskom
suverenitetu. Iako je franako-bizantski sporazum iz 812. godine jamio Veneciji politiku i
pravnu neovisnost o Franakom Carstvu, on nije potvrdio stvarnu vlast Bizantskog Carstva.
Venecija jaa do kraja 11. stoljea kao neovisna republika, te zaposjeda podruja na
istono-jadranskoj obali i du pomorskog puta prema Istoku, pa i na Levantu.

V. PROPAST KAROLINKOG CARSTVA

Nasljednici Karla Velikog
Nakon Karlove smrti, Carstvo je bilo suoeno s tekim problemima. Muslimanska
osvajanja uinila su plovidbu Sredozemljem opasnom, te bitno smanjile dotok robe s Istoka,
koja je dodatno smanjila trgovinu robe na Zapadu. Veleposjednici su bili protiv jaanja
sredinje vlasti, a itava vlast je bila ovisna o njihovoj podrci. Oni su nadzirali sudove, bili
prevladavajui element u vojsci, te je iz tog sloja dolazila veinom grofova i biskupa. Mo
grofova se morala posebno nadzirati, jer su vrili pritisak na careve izaslanike te ih je samo
snaan vladar mogao kontrolirati. Navedeni problemi, zajedno sa dezintegracijom Carstva,
odnosno anarhijom koja je svela na lokalnu ili u najboljem sluaju na regionalnu razinu vlasti
nije se dala zaustaviti, a novi val barbara je dodatno oteao funkcioniranje sredinje vlasti.
Ludovik Poboni je bio Karlov nasljednik. Za oeva vladanja je postao kralj
Akvitanije. Kad je doao na prijestolje, otpustio je sve oeve savjetnike koji su vodili
nemoralan ivot te je tako u samom poetku neki monici se udaljili od njega. Bio je to
zaetak opozicije sredinjoj vlasti. Ludovika je zacario papa te tako promicao tezu da Crkva
izabire, postavlja i svrgava careve; dok je Karlova namjera bila da se sam okruni za cara,
elei da se odupre takvom stavu.
Ludovikovo preveliko uvaavanje Crkve je oslabilo njegov carski autoritet, ali su
glavni problemi uruavanja bili u obitelji. Naime, Ludovik je pokuavao odabrati svog
nasljednika tako da nitko ne bude nezadovoljan. Ludovik je imao tri sina Lotara, Pipina i
Ludviga. Pokuao je svakom sinu odijeliti dio kraljevstva, ali tako da to ipak bude jedinstveno
Carstvo. Pipin je dobio Akvitaniju, a Ludvig Bavarsku, dok je Lotara kao najstarijeg sina
proglasio suvladarom. Lotar je trebao biti car te je bilo predvieno da on nadgleda vladavinu
svoje brae. Prvi koji je bio nezadovoljan takvom odlukom je bio Bernard, Ludovikov neak i
Karlov unuk, ali je njegova pobuna bila brzo uguena.
Nakon suprugine smrti, Ludovik se oenio Juditom koja mu je ubrzo rodila sina Karla,
te je molila cara da i njemu podari dio zemlje. Razmirice su rasle i zbog nezadovoljstva
odabira Lotara unutar obitelji te su svae prerasle u graanske ratove. Za vrijeme tih
nesuglasica jaalo je plemstvo. Nakon Pipinove smrti, Ludovik se obratio Lotaru, poto je
drao Ludviga u nemilosti, te mu ponudio ispriku i polovicu kraljevstva ukoliko bi zatitio
mlaeg Karla i pomogao mu da zadri drugu polovicu. Lotar je prihvatio ponudu.
Nakon Ludovikove smrti, Lotar je zahtijevao vlast nad cijelim kraljevstvom pozivajui
se na sporazum iz 817. koji mu je jamio titulu cara. Karlo (elavi) mu se suprotstavio i
povezao se sa polubratom, Ludvigom Bavarskim. Tako je poeo rat trojice brae. Plemstvo
15

je imalo namjeru izvui to vie ustupaka, ali ne dopustiti pobjedu ni s jedne strane. Jedina
velika bitka, ona u Fonteoy-de-Puisaye 841. godine, zavrila je bez pobjednika iako su obje
strane potom davale umnogome pretjerane informacije o protivnikim gubicima, ali nema
potvrde da se radilo o tolikim rtvama.
Ubrzo nakon te bitke, Karlo i Ludvig su se razili ali su shvatili da su odvojeni
nemoni protiv Lotara. 842. godine u Strasbourgu su obnovili savez. Dali su jedan drugom
javni govorni zavjet, na francuskom i njemakom.
Zajednika zakletva je prisilila Lotara da se povue u Italiju, a potom da se dogovori s
braom. 843. braa su potpisala sporazum u Verdunu Lotar je zadrao carski naslov,
podruje od ua Rajne u Sjeverno more sve do Rima na jugu, na zapadu do Rhone i Rajne na
istoku; Ludvig Bavarski (Njemaki) je dobio gotovo sve zemlje istono od Rajne; a Karlo
elavi zapadni dio nekadanje drave.
Lotarevo je Kraljevstvo bilo slabo, pa ga je podjela meu sinovima ubrzo dovela do
propasti. 855. je podijelio Kraljevstvo izmeu svoja tri sina: najstariji Ludovik II. je dobio
Italiju i carsku titulu (ali za vrijeme njegove vladavine, naslov je izgubio svaku faktinu
vrijednost); Karlo je dobio podruje izmeu Alpe i rijeke Rhone (podruje koje e kasnije
postati kraljevstvo Burgundije); dok je Lotar dobio sjevernije zemlje (Lotarevo Kraljevstvo,
Lotaringija ili Lorraine). Sporazumom 870. u Mersenu, kraljevstvo je podijeljeno izmeu
Karla . i Ludvig Nj. Nakon smrti cara Ludovika II., Karlo . i Ludvig Nj. su se opet poeli
natezati, ali je Karlo prvi stigao do Rima i tamo se okrunio na Boi 875. te se vratio u svoju
Francusku ostavivi Italiju njenoj sudbini.
Do 884. godine, bila su samo dva legitimna nasljednika Karla elavog i Ludviga
Njemakog: Karlo Debeli - sin Ludvika Nj., te Karlo Bezazleni unuk Karla elavog. Karlo
Debeli je ve imao titulu njemakog kralja kad ga je plemstvo odluilo prihvatiti za svog
vladara, te je za cara bio okrunjen 881., a svrgnut 887. godine. Plemstvo koje je tada bilo
veoma mono, stvorilo je nove kraljevske dinastije, jer je loza Karolinga izumrla s Debelim.

Nove barbarske provale

Franako plemstvo je za razliku od kranskih ideala, koji su stalno napominjali
jedinstvo, bili veoma nelojalni. Crkva je bila zgroena svim tim razmiricama i graanskim
ratovima jer nije mogla funkcionirati na prostoru koji je bio razdijeljen. Crkva se estoko
borila za jedinstvo. Poticali su Karolinge da se zavjetuju kako e vladati u miru. Crkva nije
mogla napustiti Karolinge, jer s druge strane feudalci nisu imali uope razumijevanja za
jedinstvo velike drave.
Moda bi i Carstvo i dulje potrajalo da nije bilo barbarskih provala. Poele su u prvim
desetljeima 9. st. i trajale vie od stotinu godina. Barbari su ponajprije bili zainteresirani za
pljaku, a potom za naseljavanje. Zbog njihove brzine, Karolinzi su bili bespomoni. Zatita
se osnovala na lokalnoj obrani od monika koji su titili svoje posjede te tako stvarali temelje
za feudalne posjede u 10. st. koji su nastali nakon barbarskih napada.
Novi su barbarski napadai bili Vikinzi/Normani, Saraceni te Maari. Svaki od njih su
napadali Europu s druge strane. Opustoili su svaku regiju od Britanskih otoka do Sicilije pa
od Biskajskog zaljeva do Crnog mora.
Saraceni u rimsko doba je oznaavalo jedno od semitskih plemena na Sinaju, kasnije
za Arape i islamizirane narode Sredozemlja. Stigli su prvi, najdulje su napadali ali uinili
najmanje tete. Stizali su ponajprije iz sjeverne Afrike, manje iz panjolske. Za razliku od
Saracena iz panjolske, oni iz Afrike su predstavljali veu opasnost. Bili su vrlo sposobni
pomorci, opasni gusari. Osvojili su Siciliju, Sardiniju, Korziku, gradove na Apeninskom
poluotoku. Nikada nisu osvojili dosta teritorija da bi mogli osnovati dravu u Italiji. Karolinzi
ih nikada nisu mogli posve istjerati iz zemlje.
16

Vikinzi ili Normani jedan narod, ali su imena razliitog postanka (nortmann znalo
se samo da dolaze preko mora, sa sjevera; vikingr staronorveki gusar). [u historiografiji:
VIKING = napada koji samo pljaka, NORMAN = kada pljakai se poinju trajno
naseljavati] Za razliku od Saracena, poinili su vie tete na veim podrujima. Napadali su
svaku europsku zemlju od panjolske do Rusije, ali su najvie razarali na Britanskim otocima
i u Francuskoj te su miroljubivo naselili Island, Grenland pa ak i osnovali privremenu
koloniju (na dananjem Grenlandu).
Maari nomadi uralo-altajskog podrijetla, prisiljeni da odu iz svoje postojbine zbog
vojnog poreza. Sposobni konjanici , estoki ratnici i nemilosrdni protivnicihahaha
Pljakali su u Moravskoj, Austriji pa sve do njemakih granica. 905. su sruili
Velikomoravsku kneevinu te porazili teku njemaku vojsku.
[Molim pogledati kartu na 143. strani zbog boljeg uvida u barbarke pohode. Hvala!]
Oko 1000. godine, situacija se u Europi potpuno stabilizirala. Novi drutveni tip
organizacije feudalizam je stvoren tijekom perioda nereda i nestabilnosti.

Novi narodi u srednjoj, istonoj Europi: Rusi, esi i Poljaci

Hazari je bio savez nomadskih turskih i iranskih plemena na podruju sjevernog
Kavkaza koji se ubrzo irio na sjeverno, zapadno i juno podruje. Nakon poraza od Avara na
Kavkazu, sredite im se preselilo u Itil na Volgi.
Rusija je ve u 9. st. bila zemlja gradova-drava, odnosno kneevina, od kojih je
svakom od njih vladao varjaki ili slavenski vojskovoa s titulom kneza. Prvi od takvih
vladara je bio Rjurik. Sve su kneevine bile povezane do kraja stoljea u labavi savez pod
vodstvom kijevskog kneza. Vaan trgovaki put je iao od Kaspijskog jezera i Crnog mora
preko Rusije sve do Baltika. Ruski su knezovi izvlaili korist iz trgovine te su u 9. st.
opustoili Carigrad. Od tog vremena se poeo iriti bizantski utjecaj u Rusiji, osobito pomou
kranstva. Pokrtenje Rusa i njihovo uvoenje u bizantsku sferu utjecaja bilo je najbolje i
najsigurnije sredstvo da se otkloni opasnost za samo Bizantsko Carstvo.
Rjurikovi nasljednici vladali su Rusijom sve do kraja 16. st. Za vrijeme Rjurikovog
nasljednika, Olega, Kijev je postao sredite Olegove vlasti pa od tada se drava moe zvati
Kijevska Rusija. Vrhunac moi, Kijevska Rusija je dosegla za vrijeme Vladimira, kraj 10. i
poetak 11. st. Uspostavio je vrstu dravnu hijerarhiju.
Vladimir je pokuao stvoriti jedinstvenu pogansku hijerarhiju od plemenskih
boanstava slavenskih i neslavenskih naroda sa svog podruja. Napravio je i panteon u Kijevu
posveen poganskom bogu Perunu, ali je ipak nakon sporazuma s Bizantom 989. pozvao
carigradskog patrijarha da uspostavi episkopiju, te samim tim inom je poelo intenzivno
pokrtavanje.
Vladimirov nasljednik, Jaroslav Mudri, prodro je u baltike zemlje, porazio Peenege.
U njegovo doba je nastao je najstariji zakonik Ruska pravda, zapravo kodificirano obiajno
pravo. Jaroslavovu vladavinu su obiljeili i mnogobrojni sukobi sa braom, kojih je
sveukupno bilo 12, koji su imali svoje interese. Sve je to vodilo nejedinstvenoj dravi koja je
jo vie bila ugroena prodorom Polovaca (Kumana) koji su opustoili june krajeve i kidali
prometne i trgovake veze Kijeva s Crnim morem. Godine 1097. predstavnici najvanijih
oblasnih gospodara dogovorili su u Ljubeu podjelu nekadanje Kijevske Drave.
Na prostoru srednje Europe, u prvoj polovici 7. st., postojala je Samova Drava, koja
je potpala od kraja 8. st. pod franaku dravu Karla Velikog. Slabljenjem Franakog Carstva,
stvara se Velikomoravska kneevina iji je najvaniji vladar bio Rastislav za ije je vladavine
dolo do masivnog pokrtavanja.

17

eka je od 10. st. bila u posebnim odnosima s SRC 2. Knez Vclav je potovan kao
zatitnik ekog naroda i drave. Ubio ga i naslijedio brat Boleslav II.
Borbe izmeu Boleslavljevih nasljednika znaajno su umanjile snagu drave i njezin opseg.
Boleslavljev unuk Bretislav je privremeno proirio vlast na podruju dananje zapadne
Slovake te je osvojio i Moravsku, dio Poljske i lesku. Njemako-rimski car ga je prisilio da
prizna njegovu vrhovnu vlast. Prije smrti, Bretislav je ustanovio seniorat, prema kojemu ima
vladati najstariji lan Pemyslove porodice.
[Moe se zapamtiti da je Libua Pemysla slovi za osnivaicu Praga.]
U sjevernijim krajevima, na podruju dananje Poljske, u ranom srednjem vijeku
nalazila su se razliita slavenska plemena. Pleme Poljana, koje je nastavalo sredinje podruje
oko rijeke Warte, dalo je ime itavom prostoru i stvorilo dravu.
Kako su dijelovi Poljske doli pod vlast velikomoravskog kneza, tako se do kraja 9. st.
poelo iriti kranstvo.
Na vlast je doao Siemomyslovljev (jedan od legendarnih osnivaa dinastije, koja je
ujedinila zemlje kasnije poznate kao Velika Poljska) sin Mieszko, koji je poeo iriti granice
do Baltika. Time je praktiki postao osniva prve poljske dinastije. Za vrijeme njegovog
nasljednika, sina Boleslava I. Hrabrog, Poljska je proglaena neovisnom od vlasti njemakog
cara.

to je feudalizam?
Feudalizam u uem, prvotnom i pravom smislu rijei oznaava feudalno-vazalske
veze, odnosno, drutveni sustav obveza i prava zasnovan na posjedovanju zemlje i osobnim
odnosima u kojima zemlju vazali dre kao leno (imanje) dobiven od gospodara (seniora).
U irem smislu, pojam obuhvaa feudalno drutvo, sustav ekonomske, drutvene i
politike organizacije zasnovan na vezama ovjeka prema ovjeku, u kojoj jedan sloj
specijaliziranih ratnika feudalne gospode podinjenih jedni drugima hijerarhijom veza
zavisnosti, gospodari seljakom masom koja obrauje zemlju i stvara im uvjete ivota.
Feudalno drutvo se uglavnom razvijalo u autarkinoj (nezavisnoj) poljoprivrednoj
ekonomiji, odnosno karakteristino je za one tipove drutava gdje je poljoprivreda
dominantan tip privreivanja. Jo jedan aspekt feudalizma je lenski i seniorski sustav i kojem
seniori nad neslobodnim seljatvom imaju niz razliitih policijskih, sudskih, poreznih i drugih
prava.
Razvoj europskog feudalizma poinje u doba prvih Karolinga u 8. st., povezivanjem
dodjele lena i uspostave osobnih vazalsko-seniorskih odnosa. Stvaranje feudalizma prema
konkretnim dogaajima: car Karlo elavi izjavio je 843. da su careve dunosti prema
velikaima obavezna protuusluga za vjernost vazala; godine 859., u jednom dokumentu,
vazalske su obveze definirane kao savjet i pomo. Kao je karolinka mo slabila prema kraju
9. st., tako su lokalni monici postajali neovisni.
Vazal je slobodan ovjek koji svojevoljno stupa u odnos prema drugom slobodnom
ovjeku, senioru. Senior i vazal su spojeni vazalskim ugovorom. Prema tom ugovoru, vazal je
duan svom senioru consilium obveza sudjelovanja na skupovima koje saziva te auxilium
pomo (vojna ili financijska). Zauzvrat je senior duan svom vazalu pruiti pomo.
Vlasnitvo ima najee dva nosioca: vrhovnog (osvojili zemlju i nisu u neposrednom
odnosu sa zemljom) i koristovnog (oni koji obrauju zemlju - vazali) vlasnika. Isto tako
postoje dvije vrste zemljita: alodijalno (zemljita koja feudalac zadrava za sebe, obraujui
ih snagom svojih kmetova) te zemljita to ih feudalac ustupa kmetovima na obradu, tako da
na posjedu feudalaca postoji vei ili manji broj kmetskih selita. Kmetovi se obvezuju da e
2 SRC- Sveto Rimsko Carstvo
18

kao naplatu na ustupljenu zemlju davati svom gospodaru feudalnu rentu i to u tri oblika:
radna, naturalna i novana.
U zapadnoeuropskom tipu feudalizma cijela drutvena zgrada ima oblik piramide: na
vrhu je glavni vlasnik (vrhovni senior odnosno kralj), slijede njegovi vazali koji imaju svoje
vazale . ta se hijerarhija nastavlja prema dolje, te je vii vazal senior nieg. Cijela feudalna
piramida poiva na kmetovima kao osnovnim proizvoaima.
Patrimonijalni tip jest tip feudalne drave koji se nije dugo odrao jer feudalci, poto
su ojaali, nastoje da se to vie emancipiraju od kraljevske vlasti i da sami sudjeluju u
vladanju. Taj se proces odvijao u nekim zemljama i pomou fiktivnog pojma krune (eka,
Poljska, Hrvatska i Ugarska), koja postaje imaginarni nosilac suvereniteta.
Feudalizam u prvotnom znaenju rijei, od 14. st. vie nije najznaajnija politika i
drutvena pojava. U Engleskoj se ukida u 16. st., u Francuskoj 1789., u Rusiji 1861., dok u
Hrvatskoj 1848. kada se ukida kmetski odnos kao posljednji ouvani element feudalizma.

Selo u ranom srednjem vijeku

Osnovna proizvodna jedinica u srednjovjekovnom drutvu bilo je selo, odnosno
seoska opina, a ne leno. Kako su zemljoposjednici postali dio feudalnog sustava, morali su
sve vie vremena potroiti na politiku i ratovodstvo, pa u naelo vie nisu mogli nadgledati
proizvodnju na svojim imanjima, stoga su seljaci primorani voditi brigu sami o sebi.
Srednjovjekovno selo je bilo suvie mala zajednica da bi teilo prema stvarnoj
samodostatnosti. Ono je bilo vrlo konzervativno i krajnje neefikasno. Proizvodilo je dovoljno
hrane za svoje potrebe, ali u doba epidemija i ratova i to je bilo neostvarivo.
Sve obradive estice bile su podijeljene na nekoliko otvorenih polja, a svaki je seljak
na svakom polju obraivao esticu zemlje. Feudalni gospodar je takoer imao traku zemlje na
svakom polju, kao i seljak. Tako ustrojeni sustav obraivanja zemlje nije samo olakavao i
pojednostavljivao sam posao, ve je davao mogunost svima da osiguraju dovoljno ita za
preivljavanje, jer nitko nije imao monopol na dobru zemlju.
Poto gnojiva gotovo da nije bilo, nedostatak marvene stoke umnogome je
onemoguavao kvalitetnu obradu zemlje. Jedini nain da se sprijei iscrpljivanje zemlje, bilo
je ostaviti na ugaru. U sjevernim dijelovima Europe postupno je razvijen tropoljni sustav.
Kako nije bilo znanja o najosnovnijim naelima higijene, bunari su se zagadili, pile se
i movarne vode. Voda je bila opasna za pie, ali vino i pivo Mnogi su izraavali
nezadovoljstvo ako ne bi dobili dnevnu dozu vina ili piva. U godinama pothranjenosti i gladi,
proizvodnja piva bila je zabranjena kako bi se ouvale zalihe itarica, ali to nije uvijek bilo
lako provesti.
Selo je moralo uzdravati ne samo seljane, ve i vie slojeve koji su se brinuli za
njegovu duhovnu i politiku dobrobit. Tijekom karolinkog razdoblja, crkvena desetina je bila
obavezna; svaki seljak je morao davati Crkvi 10% svojih prihoda u kulturama i stonoj
proizvodnji. esto se znalo dogoditi da je senior preuzeo pravo sakupljanja cijele ili dijela
desetine koja je trebala ii nekoj upi, a to se pravo moglo ak prenositi na nekog od njegovih
vazala kao leno.
Seljaci su bili obavezni da odreen broj dana rade na seniorovoj zemlji i da se brinu o
njegovoj stoci. Kako je u principu senior bio vlasnik sve seoske zemlje, vlasniku je nakon tih
radova svaki seljak trebao platiti za kuu i za zemlju koju je obraivao. Visina poreza je
ovisila o statusu seljaka.
Osim nameta na zemlju, gospodar je mogao traiti i udio iz eventualnog seljakova
prihoda na tritu ili njegove imovine. Slobodnjaci su obino, ali ne i uvijek, bili izuzeti iz
ovog nameta, ali su neslobodni i poluslobodni bili prisiljeni plaati visoke postotke.
19

Gospodar je u selu imao i neke monopole. Posjedovao je mlin, penicu te u junim

dijelovima i tijesak za groe. Valja naglasiti da je prihod koji je gospodar dobivao iz sela u
RSV3-u u cijeloj Europi bio gotovo u potpunosti u naturi. Mogue je bilo da selo ima vie
gospodara. Nasljedna prava, namjerni potezi vrhovnog vladara mogli su dovesti do podjele na
vie vlasnika.
Na nekim podrujima, osobito u junim dijelovima kontinenta, i dalje su egzistirali mali,
samostalni posjedi. Ponegdje je stanovnitvo ivjelo u malim selima koja su bila
samodostatna.

Crkva u feudalno doba

Propadanje Karolinkog Carstva vodilo je sve oiglednijem poveanju moi i prestia
Crkve u drutvu. Crkva je bila jedina koja se zalagala za mir, red i jedinstvo krana. Crkva je
preuzela politiko vodstvo na Zapadu. Kler je bio promicatelj pokreta koji su za cilj imali
ouvanje Carstva i zaustavljanje feudalnih ratova. Biskupi su zahtijevali pravo da sude i da
kanjavaju svjetovne vladare, pa su to i u nekim sluajevima i inili.
Kada se Carstvo raspalo, biskupi su ostali podvrgnuti razliitim vladarima, pa im je
bilo vrlo teko ujediniti se da bi djelovali u zajednikom cilju i interesu. Mo nadbiskupa se u
to vrijeme poveala, a oni su nastojali kontrolirati i disciplinirati biskupe. Mnogi su biskupi
smatrali da se moraju podvrgnuti papinu autoritetu, to nije bilo jednostavno jer je papa bio
daleko.
Glasoviti falsifikat, zbirka Pseudo-Izidorove Dekretalije (sastavljene sredinom 9. st.),
je pomogao Crkvi da se rijei svjetovnog tutorstva svjetovnjaka. U njoj je bilo mnogo
originalnih papinskih pisama i mnogo autentinih kanonskih odredbi izglasanih na razliitim
crkvenim koncilima, ali kako u dokumentima nije bilo presedana koji bi opravdali i podrali
tadanju politiku Crkve, nepoznati kompilator nije oklijevao dodati krivotvorene tekstove.
Tijekom srednjeg vijeka ova se zbirka izvora smatrala autentinom.
Papa Nikola I. je bio plemikog podrijetla, velikih sposobnosti; pokuavao je
nametnuti svoj autoritet jakim laicima i klericima. Prvi je sukob imao s Bizantskim Carstvom
poznatim kao Focijeva shizma. (Car Mihael II. stavio je na mjesto carigradskog patrijarha
Focija a pritom smijenio dotadanjeg Ignacija. Oba pretendenta su traila pravorijek od pape.
Nikola je poslao izaslanike da ispitaju sluaj, ali su bili podmieni od Focija. Papa je otpustio
izaslanike, a Fociju naredio da ode s patrijarijske stolice. Focije je papu ekskomunicirao i
optuio Rimsku crkve za herezu. Novi car, Bazilije I. je smijenio Focija i vratio Ignacija.)
Raspad Karolinkog Carstva izolirao je Italiju od sjevernih dijelova nekadanje
zajednike drave. Sin cara Lotara, Ludovik II. bio je posljednji vladar koji je imao stvarnu
vlast na Apeninskom poluotoku. Nakon njegove smrti stvarna vlast je prela u ruke franakih
grofova i markiza na sjeveru zemlje i langobardskih vojvoda u srednjoj Italiji. Bizant je drao
june krajeve, ali nije elio imati jakog susjeda, ve je gotovo podravao protivnike
kraljevske vlasti. Talijanski velikai nisu potivali papinstvo, nego su ak uzimali Crkvi
zemlju i nisu se libili krenuti na Rim. Papa Ivan VIII. je pozvao Karla Debelog da intervenira,
ali nakon to je dobio svoju krunu otiao je iz Italije. Na kraju su pape morale sklopiti savez s
nekom od lokalnih frakcija.
Izvan Italije malo se znalo o toj degradaciji papinstva te je kranski Zapad i dalje
potivao nasljednika sv. Petra. Od 10. st. Crkva je prestala funkcionirati kao administrativna
cjelina.

3 RSV rani srednji vijek

20

Crkva je shvatila da ne moe nadzirati svoju zemlju bez zatite feudalne vojske, stoga
su crkveni dostojanstvenici organizirali skupine naoruanih vazala, kojima su vrlo brzo poeli
dijeliti lena. Crkva je imenovala ljude advokate koji bi obavljali za njih laike dunosti.
Od karolinkog doba kler je obavljao mnoge javne dunosti te je feudalcima bilo
potrebno da budu na njihovoj strani.

VI. MOSTOVI PREKO TAMNIH VREMENA

Civilizacije Istoka Bizant i Arapi
Heraklije se, preuzevi vlast, prvo morao suoiti sa opasnim prodorom Avara, Slavena
i Perzijanaca. Da bi se oduprije, proveo je drutvenu reformu, termin tema se poela koristiti
ne samo vojni odred nego i za upravnu jedinicu i iskoristio je vjeru ratovanje je
predstavio kao sveti rat te tako dobio pomo Crkve.
626. Slavene i Avare su porazili kod Carigrada, koji su ga pokuavali osvojiti.
Za vrijeme Heraklija je zavrio rimski, a poeo bizantski period, grki jezik je postao
slubeni.
Tijekom 8. st. Arapi su opet zaprijetili Carigradu. Nanesene su tete Carstvu u
pomorskoj bici kod Cipra, zatim i u Siriji i Armeniji. U vrijeme opsade, vladao je car Lav III.
Tada je izbio ikonoklastiki sukob koji je podijelio bizantsko drutvo. [Ikonoklazam je bila
struja u Crkvi koja se protivila prikazivanju Trojstva, Krista, Bogorodice, anela i svetaca te
javnomu i privatnom tovanju svetih slika.] Lav II. je otro istupio protiv kulta ikona.
Njegova dinastija je izumrla s kraljicom Irenom.
Njen nasljednik je poginuo u ratu s Bugarima, ija povijest poinje naseljavanjem
Slavena na Balkan potkraj 6. i poetkom 7. st. Bugarsko ime potjee od Bugara, turkijskog
naroda. Bizantski car Konstantin IV. je morao sklopiti mirovni savez s njima, kojim je
formalno priznao pravo na zemlju izmeu Dunava i Balkana.
Mihael III., bizantski car, je na zahtjev moravskog kneza Rastislava, poslao
Konstantina i Metodija, slavenske apostole, redovnike rodom iz Soluna, da propovijedaju
kranstvo na slavenskom jeziku meu Slavenima na srednjem Dunavu i u Moravskoj.
Simeonova vlast je bila vrhunac bugarska drave. Proirio je bugarske granice te 913.
dobio carsku krunu.
Bizantska pomorska prevlast na istonom Sredozemlju je bila obnovljena pod vlau
cara Nikefora II. Foke, koji je osvojio Kretu.
Za vrijeme Bazilija II. izbija pobuna koju su potaknuli predstavnici zemljoposjednike
aristokracije Barda Skler i Barda Foka, koja je skrena 989. Bazilije je osobno vodio dva
pohoda protiv lokalnih arapskih vladara u Siriji, dok mu je glavni cilj bio osvojiti Samuilovu
dravu (koja je preuzela Simeonovu tradiciju), to je i uinio te tako stekao nadimak
Bugaroubojica. Bazilije nije imao mukih nasljednika te je nakon njegove smrti dolo do
sukoba. Slabljenjem Bizantskog Carstva, paralelno su jaali Turci koju su jednom navratu u
svojim osvajanjima doli i do Carigrada.
Bizantinci su se isticali kao vrsni umjetnici, zlatari, svilari, draguljariNjihov novac
nomizma koji direktno nastavlja tradiciju rimskog solida, bio je sve do 13. st. jedini zlatni
novac kovan u Europi.
Islamska civilizacija je za vrijeme Absida iji je osniva bio Abu Abas dosegnula
vrhunce. On je potaknuo bunu protiv omejadskog kalifa, dinastije prije Absida, poznatu kao
Abasidski prevrat ili revolucija. Trijumf Abasida znaio je i kraj Arapa u kalifatu. U to
vrijeme svi muslimani postaju jednaki, a nearapi brzo stjeu politiku mo.
21

Obnova Zapadnog Carstva

Nedostaci njemakih zemalja su se zapravo pokazali kao prednost. Bila je siromanija
od Francuske, Italije i veinom su svi slobodni ljudi bili ratnici to nije bilo pogodno za
barbarske provale, a zbog istog razloga feudalizam se slabije razvijao. Najvanije je to to je
zadrala dignitet kraljevske vlasti. Nasljednik Karla Debelog je bio nezakoniti unuk Ludviga
Njemakog, Arnulf Karatanski, koji osvajanjima doao do Rima gdje ga je papa Formoz
okrunio za cara. Nakon Arnolfa, dolo je do podjele Carstva na pet velikih vojvodstava (Sasi S, Bavarci - JI, vabe gornji tok Rajne, Frankonija srednja Rajna, Lotaringija).
Nakon smrti nasljednika, Ludviga Djeteta, izumrla je karolinka dinastija u
Njemakoj. Plemstvo je izabralo novog vladara, vojvodu Frankonije Konrada. Dolaskom
saske dinastije nakon Konrada, napokon je zaustavljen rast vojvodske moi i raspadanje
monarhije. Henrik I. Ptiar je bio rodonaelnik saske dinastije. Zatitio je istonu granicu
utvrdama i zapoeo Drang nach Osten - Prodor na Istok.
Henrikov nasljednik je bio Oton I. Veliki. lan saske dinastije koji je istaknuo svoj
poloaj zatitnika svih krana u Kraljevstvu te je obnovio savez sa Crkvom. 941. je zavladao
itavim Kraljevstvom. Sustav vlasti nije bio strukturiran da bi trajno odravao jaku kraljevsku
vlast. On je bio najsnaniji vladar na Zapadu. Njegova vanjska politika se temeljila na
pokuajima da se oslabi Francuska, poticanje naseljavanja slavenskih teritorija na Istoku te na
irenju i odravanju vlasti u Italiji. Sukobio se s Maarima, Slavenima.02. veljae 962. godine
je okrunjen za cara u Rimu. Oton je sazvao sinod u Rimu kako bi sudio papi Ivanu XII. zbog
ubojstva, razbojstva, krivokletstva i drugih zloina. Obnovio je Zapadno Kraljevstvo, koje je
obuhvaalo Njemaku i dvije treine Italije, a temeljilo se na savezu s Crkvom, na koju je
gledao kao na politikog saveznika kojeg tek treba ovladati.
Otona je naslijedio Oton II. koji se odmah u poetku morao pozabaviti pobunom
vojvoda, a nakon to je uguio pobunu, poeo je provoditi politiku kojom je posve dokonao
njihovu vlast. Nakon nepromiljenog pohoda na Italiju, poginuo je u 28. godini, a za
nasljednika je postavljen njegov trogodinji sin, Oton III, koji je bio priznat za kralja
Njemake i Italije. Nazvao je sebe Italicus, Saxonicus, Romanus imititajui rimske careve te
servus Apostolorum, servus J. Christi to je htio batiniti od Karolinga. Za njegovo vrijeme
je dolo do ustanka Slavena kojima su pomogli Poljaci,a Poljska i eka su poele prihvaati
kranstvo te se je polako poela stvarati politika organizacija na tom prostoru. Otonov izbor
Nijemca (bratia Brunu) i Francuza (uitelja Gerberta) na mjesto pape samo je ojaao njegov
poloaj.
Bavarski vojvoda Henrik iz saske dinastije postaje carem Henrikom II. nakon Otonove
smrti. Poticao je razvoj Crkve te time nesvjesno stvarao preduvjete za raspad Carstva.
Nasljednik koji je doao na vlast odabirom knezova, bio je vojvoda Frankonije,
Konrad. Konrad II. je prestao vjerovati Crkvi te je traio saveznike u niem plemstvu koje je
elio uiniti nasljednicima krune. Pripojio je Burgundsko Kraljevstvo.
Vrhunac Kraljevstva, prema nekim miljenjima, je dosegnulo za vrijeme Konradova
sina, Henrika III. koji je uinio svojim vazalima Poljsku, eku i Ugarsku. Zbog sukoba oko
izbora pape, Henrik je morao intervenirati 1046. to zbog obnove Carstva na tom podruju,
to zbog reforme Crkve. Za papu je odabrao prijatelja, Bamberga, odnosno Klementa II. koji
ga je iste godine okrunio za cara. Henrik je definitivno oslobodio papinstvo tekih utega
rimske politike, dok je papa bio vie neovisniji i nije trebao pomo njemakih vladara.
Leon IX. izabran je za papu 1049. godine. Ponovno je uspostavio autoritet pape na
prostoru sjeverno od Alpa, te je sazvao koncil u Reimsu to ga je dovelo u sukob s kraljem
Francuske.
Obnovljeno SRC Njemake je proivjelo do 1056. koje je bilo utemeljeno na idejama
Karolinkog Carstva.
22

VII. OPORAVAK ZAPADA

Vjerska obnova
Pobuna protiv prakse Crkve u 10. stoljeu krenula je iz europskih samostana od kojih
je prednjaio samostan Cluny u Burgundiji te je ubrzo postao i sredite reformnog pokreta.
Samostan u Clunyu je osnovao akvitanski vojvoda Vilim, 910. godine koji je svoju zadubinu
podvrgnuo izravno papi. Samostan je prihvatio verziju Regula sv. Benedikta kojom se
ostavljalo vrijeme za intelektualne i vjerske aktivnosti, s naglaskom na strogoj disciplini i
potivanju visokih moralnih standarda. Reformni se pokret iz Francuske proirio po cijeloj
Europi, a na vrhuncu pokreta, samostanu u Clunyu je bilo podreeno 200 europskih
samostana. U prvo vrijeme je cilj bio obnova nekadanjeg redovnikog ivota, a kasnije su se
kao glavni problemi nametnuli simonija i nikolaitizam koje su reformatori estoko napali. Do
1100. reformatori su postigli mnogo od prvotno zacrtanih ciljeva. Od vremena Leona IX.
(1049. 1054.) papinska mo raste i oni opet nadgledaju biskupe koje su imenovali
svjetovnjaci. Obnovu je pratio i porast puke pobonosti koja je svoj vrhunac dosegnula u 11.
stoljeu, a ega je direktan rezultat i masovni odaziv na prvi kriarski rat 1095. godine.
Razvijaju se i dva srodna pokreta: Boje primirje ili Tregua Dei zabranjivanje borbi na
odreene dane u godini koji su bili sveti i Boji mir koji je imao utjecaj na razvoj laike
vlasti, sa zajednikom svrhom odravanja mira. Vana posljedica vjerske obnove su bili
kriarski ratovi, zaetak romanike te porast interesa za obrazovanje. To je vrijeme porasta
ivotnog standarda prosjenog ovjeka i napretka u odnosu prema radu. Vezano uz
obrazovanje, na Treem lateranskom koncilu 1179. godine odreeno je da se uz katedrale
osnivaju kole, a jedan od preduvjeta bio je i unaprjeenje latinskog jezika, glavnog
razgovornog jezika uenih ljudi diljem Europe.
Jedan od najistaknutijih papa razdoblja vjerske obnove bio je Silvestar II. Koji je
postavljen za papu 999. godine, a radio je na jaanju papinstva i Carstva. Smatralo se da je
arobnjak jer je puno panje pridavao laikoj naobrazbi, pa je njegovo ime ubudue
izbjegavano.

Politika obnova Francuska

Do kraja 10.stoljea, Francuska je rastrgana borbama izmeu Karolinga i Robertovaca,
nasljednika francuskog kralja Roberta I., koji su vladali do 936. kada su se na prijestolje
vratili Karolinzi. Karolinzima je ostanak na prijestolju osigurala naklonost krupnog plemstva,
a s protjecanjem 10. stoljea slabila je i kraljevska vlast i ubrzavao se razvoj feudalizma koji
je potkraj 10.stoljea zagospodario teritorijem Francuske.
Karolinge su naslijedili Kapetovii koji su znatno centralizirali dravu u 12., a
pogotovo u 13. stoljeu. Henrik I. (1031. 1060.), kao i njegovi prethodnici, je bio znatno
vezan uz karolinku tradiciju dranja ovlasti nad cijelim, prevelikim teritorijem drave, zbog
ega je njegova vlast bila najmanja od svih prije njega. Za njegova sina, Filipa I. (1060.
1108.), polako poinje jaati vlast vladara, a on je bi prvi iz dinastije koji je nastojao proiriti i
uvrstiti kraljevski posjed, komad zemlje od oko 130 km oko Pariza koji je nekada
posjedovao rodonaelnik dinastije Kapetovia, Hugo Kapetovi. Taj teritorij je imao veliku
strateku vanost jer je razdvajao velika lena na sjeveru Francuske i oteavao stvaranje
protukraljevskih saveza, a nalazio se i na krianju svih vanijih putova. Filipova vladavina je
prekretnica u povijesti Kapetovia.
Ipak, u 11. stoljeu vladaju krupni feudalci, a ne kraljevi. Tek je u nekoliko feudalnih
dravina vladaru istih uspjelo razviti institucije i obiaje koje su mu davale neto vie od
osobne vlasti, primjerice Flandriji i Normandiji. U obje pokrajine, vladar je zadrao pravo
23

sudovanja, imao je pravo na visoke prihode od poreza i trgovakih pristojbi koji su uglavnom
plaani u novcu. Zabranili su napade na nenaoruane ljude i pljaku imovine, vjerojatno pod
utjecajem Bojeg mira. Zahvaljujui normanskim ratnikim tradicijama i strogo odreenim
pravilima slube, normandijski je vojvoda imao najbolju vojsku u itavoj Europi jer je u
Normandiji ve poekom 11. stoljea uglavljen broj vojnika koji svaki vazal mora dovesti
svom senioru. Normandijski je vojvoda imao i potpunu kontrolu Crkve na svom posjedu.
Do kraja 11. stoljea velik dio Francuske je imao relativno stabilnu vlast te se
oslobodio najgorih oblika nasilja i nereda. Francuski feudalci i vitezovi e biti glavna snaga u
kriarskoj vojsci koja je 1099. godine osvojila Jeruzalem, a polovicom 11. st. njihovi
najznaajniji pothvati su bili osvajanje june Italije i Engleske.

Politika obnova Sicilija i Engleska

U prvoj polovici 11. st. u junu Italiju poinju stizati mnogi siromani vitezovi, mlai
sinovi koji su ostali bez zemlje, hajduci i neprijatelji normandijskog vojvode, a 1030.
Normani, koji su se u j. Italiji iskrcali 1016. godine i ostali na pomo lokalnom stanovnitvu,
dobivaju grofoviju Aversa koja postaje mjesto gdje Normani plaenici dobivaju posao. Meu
njima su bili braa Vilim eljezne Ruke i Drogon. Vilima je godine 1043. vojvoda od Salerna
(u kojem su se 1016. iskrcali) imenovao grofom od Apulije ime oni postaju znaajan
imbenik junotalijanske politike. Nakon Vilimove i Drogonove smrti, njihov mlai brat
Robert Guiscard postaje voa Normana. On je 1071. godine istisnuo Bizantince s juga Italije.
Zauzeo je Dra i dopro do sredinje Grke. Njegov mlai brat, Roger, je osvajao Siciliju i
konano je osvojio 1091. godine kad su i posljednje saracenske snage pokleknule. Njegov
nasljednik, Roger II. nastavio je njegovu politiku i osnovao Kraljevstvo Obaju Sicilija ija je
vlast dosegla viu razinu nego bilo gdje u Europi. Iznimno efikasnu vlast sicilskog kralja
inili su arapski emiri, bizantski logoteti i normanski baruni.
U Engleskoj su normanski osvajai bili mnogi discipliniraniji, pa je njihovo osvajanje
i teklo mnogo organiziranije. Za stvaranje kraljevstva na Siciliji bilo je potrebno skoro jedno
stoljee, a u Engleskoj je posao obavljen za jedno desetljee. Engleska je do 9. stoljea
nalikovala vie primitivnim germanskim drutvima nego stanju u Franakoj i Italiji. Vikinke
provale i normanska osvajanja preivjela je samo jedna anglosaksonska drava, Wessex, koja
se razvila u Kraljevstvo Engleske osnovano od strane vladajue obitelji. Za opstanak je bilo
potrebno stvoriti administrativnu podjelu jer je u 10. stoljeu drava postala prevelika da bi
njome izravno vladao kralj. Trebalo je unaprijediti vojni sustav, poboljati sudstvo. U to doba
se isticao canterburryjski nadbiskup, sv. Dunstan, koji je uporno nastojao reformirati Crkvu i
dravu. Engleska je bila podijeljena na grofovije kojima je upravljao erif, koji usprkos svoj
moi koju je imao, nije mogao svoj poloaj pretvoriti u osobni posjed kako su to napravili
francuski velikai, jer je bio jak samo kao kraljev podanik i da bi takav ostao morao je ostati
lojalan kralju. Grofovije su bile podijeljene na kotareve, a i grofovije i kotarevi su imali
vlastite sudove kojima je predsjedao kraljev slubenik. Ovim sustavom lokalne vlasti
spreavalo se plemstvo da preuzme vlast na lokalnoj razini, a kralju omoguavalo da proiri
utjecaj diljem drave. S reformom sudstva, krvna je osveta postala rijetkost, a nove kaznene
odredbe su dodatno ojaale kraljevsku vlast. Slabosti ovog sustava su bile neefikasnost vojske
koju su inili slobodni seljaci i slabost institucija centralne vlasti. Kao i u Francuskoj, dolazi
do jaanja grofovija, paralelno s jaanjem kraljevske vlasti te kralj Etelred u 11. st. vie n
moe stati na kraj ojaalim magnatima.
Nakon Etelredove smrti, 1016. godine za engleskog kralja je priznat danski kralj Knut
koji je obnovio jaku kraljevsku vlast istovjetnu onoj iz 10. st. Nakon Knutove smrti, Englezi
odbacuju dansku dinastiju i zapadaju u stanje slino onom u kojem je Francuska bila stoljee
24

ranije. Zemlja je bila prevelika da njome vlada kralj, a nije bilo sredinjih institucija koje bi
pomogle u vladanju. Sve vie ljudi postaje podlonicima grofova i dolazi do nestajanja
seoskih opina. Jaaju tendencije prema feudalizaciji, ali ne postoji institucija lena. Postoje
privatne vojske, privatni sudovi i nasljedne slube. Od godine 1051. Normani su znatno
ojaali utjecaj na dvoru i pojaali pritisak na engl. kralja Edvarda ime su pokazali pretenzije
na englesku krunu, a koji im je istu, budui da nije imao nasljednika i obeao. Ovo je izazvalo
estoke reakcije kod engleskog plemstva.
Normanski vojvoda Vilim je ve 1066. bio jedan od najjaih europskih vladara.
Grofom je postao 1035., nakon oeve smrti, a Normandijom je vladao unato snanoj
opoziciji. Prvotno je nosio nadimak Kopile. Kad su se 1047. godine pobunili Vilimovi vazali
on je odnio briljantnu pobjedu, uz pomo kralja Henrika I. Unaprjeivao je odnose s Crkvom.
Godine 1066. je osvojio Englesku. Kada je roak Knuta Velikog, Harold, pokuao uzeti
englesku krunu, Vilim je zatraio papinu pomo, a papa mu je poslao posveeni stijeg kao
znak legitimnosti. Dana 14. listopada 1066. odigrala se odluujua bitka, a nakon to su
Harold i njegova braa poginuli otpor je nestao. Vilim je za Boi okrunjen u Londonu, ali je
u itavoj zemlji uspostavio vlast tek 1072. godine, zbog otpora na sjeveru. U svega nekoliko
godina, Engleska, koja je dotad kaskala za ostatkom Europe, je bila praktiki ispred svih,
zahvaljujui ureenju koje su Normani donijeli sa sobom. Sva je zemlja prela u kraljeve ruke
koji ju je dijelio kao lena, a ne privatne posjede, a dogodile su se i promjene u Crkvi.
Rezidencije biskupa su premjetene u vanije gradove, dolazi do jaanja sredinje vlasti,
Veliko vijee postaje feudalni sud engleskih seniora, a Malo vijee je uz kralja i pomae mu u
administraciji. Godine 1086. Vilim je dao sastaviti Knjigu stranog suda koja je pomogla u
poveanju kraljevih prihoda i utvrivanju osobnog vlasnitva svakog pojedinca. Vilim
Osvaja umire 1087. godine i ostavlja Normandiju najstarijem sinu Robertu, a Englesku
drugom sinu Vilimu II. Riem.

Ekonomski oporavak
Temelj ekonomskog opravka bila je zemljoradnja. Meutim, kada su seljaci poeli
proizvoditi vie nego to im je bilo potrebno dolo je u gradovima do razvoja trgovine i obrta.
Vezano za zemljoradnju vana je upotreba pluga i poveanje koritenja ivotinjske snage,
osobito konja, zatim, prelazak na tropoljni sustav. Sve ove inovacije poticale su rast
stanovnitva, a porast teritorija i poljoprivrednih prihoda dali su poticaj europskom
gospodarstvu. Unutarnjom kolonizacijom nastaje velik broj novih sela i dolazi do slabljenja
ropstva. Procesi oslobaanja robova, nastajanje novih sela, krenja uma i porast broja
stanovnika dugotrajni su procesi koji su obiljeili 12. i 13. stoljee u Europi. Nakon 1100.
godine dolazi do ubrzanog i naglog razvoja trgovine i obrta, uspona i razvoja gradova te
transformacije zemljoposjednike aristokracije u feudalno plemstvo. Crkva je ustrajala na
isticanju dostojanstva rada i time poticala obrtnike da se ponose svojim poslom. U Italiji,
primorski gradovi iskazuju svoju mo, posebice Venecija, ve od 9. st., a do polovice 11. st.
oni postaju kljuni imbenici europske i sredozemne trgovine. Genova i Pisa istiskuju
muslimane sa Sredozemlja, pa je do poetka Prvog kriarskog rata 1095. nestala opasnost za
plovidbu Sredozemljem, sve do dolaska Osmanlija. Nastaju gradovi du prometnica, a raste i
industrijska proizvodnja. Trguje se luksuznom robom i posebice, robom iroke potronje,
zbog ega dolazi do revolucije u ekonomskom ivotu. Dolazi do komutacije robne rente u
novanu, to dovodi i do toga da seljaci kmetovi mogu kupiti svoju slobodu. Razvija se
graanstvo koje eli osobnu slobodu, osloboenje od financijskih obveza prema feudalcima te
vlastitu samoupravu to nikako nije bilo po volji kleru i plemstvu, ali su se eventualno morali
prilagoditi duhu vremena. U elji za potpunom neovisnou dolazi do stvaranja gradskih
25

komuna kolektivnog tijela graana koje ima pravnu osobnost, a koje se razvijaju u 11. st., a
u Hrvatskoj potkraj sljedeeg stoljea.

VIII. PREVLAST CRKVE NA ZAPADU

Obnova na Zapadu zapoela je sredinom 11. stoljea. Borba, koju su zapoeli
clunyjevski redovnici i papa Leon IX (1049.-1054.), nastavila se do kraja srednjeg vijeka.

Veliki crkveni raskol. Odnos crkve i carstva

Do konanog raskola crkava na Istonu ili Pravoslavnu i Zapadnu ili Katoliku dolo
je 1054. godine. Na Zapadu je Crkva teila to veoj neovisnosti u odnosu na svjetovne
vladare dok je na Istoku dolo do tijesne simbioze dravne i crkvene vlasti, s prevlau
dravne. Papa Lav IX odrao je 1049.-1053. diljem Europe niz crkvenih sinoda na kojima je
osuivao pojave svjetovnjake investiture, simonije i sveenikih brakova. Ovakva su se
shvaanja sukobila sa nazorima carigradskog patrijarha Mihaela Kerularija. Do vrhunca krize
je dolo 1054., kada je Lav IX poslao u Carigrad kardinala Humberta i izaslanike. Zadaa im
je bila dobiti priznanje rimskog prvenstva u Crkvi. 1054. papini su izaslanici prekinuli
pregovore i na oltar crkve svete Sofije u Carigradu poloili papinsku bulu o izopenju
patrijarha Kelurarija i svih njegovih sljedbenika iz Crkve.
Neovisnost papinstva na Zapadu uvrena je odredbom o nainu izbora pape
(donesenom 1059.) kojom se nastojao suzbiti svaki svjetovni utjecaj na taj postupak. Papa je
trebao birati i kardinale. Od tada carevi zaista vie nisu mogli imenovati pape. Dok je
papinstvo jaalo svoj poloaj, njemaka je monarhija bivala sve slabija. Na prijestolje dolazi
Henrik IV (1056.-1106.). U monarhiji su nestale sve institucije sredinje vlasti, a plemstvo je
stekao nasljedno pravo upravljanja posjedima. Vladarsku domenu i prihode Henrik IV
pronaao je u junoj Saskoj, s njezinim bogatim rudnicima srebra, a u upravi je sve vie
koristio ministerijale-sloj neslobodnih ljudi u vanoj upravnoj slubi na pojedinom posjedu.
Papa je tada bio jedan od najveih voa i reformatora u povijesti Crkve-Grgur VII (1073.1085.), poznat do svog izbora kao opat Hildebrand. Prema njegovim nazorima, svi su katolici
morali sliati papinske odluke o tome to je drutveno poeljno. Papa je trebao suditi i osuditi
i vladare ako su grenici. Prvo je zabranio brak svim sveenicima, zatim je zabranio da
svjetovnjaci dodjeljuju biskupske asti, tap i prsten. Svjetovni dunosnici nisu smjeli imati
nikakvog udjela u izboru crkvenih slubenika. Potekoa je bila u tome to su biskup i opati
istovremeno bili i feudalci te tako ujedno i slubenici svjetovnog vladara.
Henrik IV je objavio rat papi 1076. godine, uz to je prisilio njemake biskupe da
odbiju priznati Grgura za papu. Papa je izopio Henrika iz Crkve, zbog ega su mnogi
njemaki velikai stali na papinu stranu. Stanje se za vladara neprekidno pogoravalo tako da
je u svom otporu ostao praktiki sam. Henrik je sa odanim dijelom vojske krenuo na Italiju.
Grgur se zatvorio u utvrdu Canossa, no Henrik je doao zamoliti papu za oprost i milost. Papa
ga je primio i razrijeio izopenja, to je bila politika pobjeda Henrika jer je stekao naklonost
njemakih velikaa. Henrik je sve vie jaao svoje pozicije, da bi ga papa 1080. ponovo
izopio. Iste godine Henrik je s vojskom ponovo krenuo na Italiju, umarirao u Rim i
protjerao papu. Protupapa je okrunio Henrika carskom krunom na Uskrs 1084. Grgurovi
nasljednici nastavili su s politikom suprotstavljanja Henriku, a ubrzo su uz njih ponovo stali
brojni njemaki velikai. Konano ga je mlai sin, rimski kralj Henrik V, odluio skloniti s
vlasti. Uz pomo velikaa, prisilio je oca na abdikaciju. Car Henrik V (1106.-1125.) odluio je
teite vladarske djelatnosti pomaknuti ka Crkvi, poglavito prema papi. 1122. car i papa Kalist
II (1119.-1124.) sklopili su Wormski konkordat. Car se odrekao investiture prelata znakovima
26

crkvene vlasti, prstenom i tapom, ime je konano ukinuta svjetovna investitura u uem
smislu rijei. Carevi nikada vie nisu imali mo nad Crkvom nalik na onu careva iz otonske
dinastije.
Rastua mo teritorijalnih kneeva dola je do izraaja prigodom smrti Henrika V
1225. jer car nije imao mukih nasljednika. Prijestolje je pripalo Lotaru II (1125.-1137., knezu
Saske. Ovakav izbor doveo je do sukoba i tekog rata novog vladara s Hohenstaufovcima.
Prvi put javljaju se nazivi gvelf (Lotarovi pristae) i gibelini (pristae Hohen.) Gvelfi
podupirali papinstvo, a gibelini pristae prevlasti cara. Lotarova vladavina obiljeena je
slomom slavenskog otpora na istonim granicama Carstva, te njemakom kolonizacijom na
istok, koja nje dola do poljskih granica. Nakon Lotara, izabran je Hohenstaufovac Konrad III
(1137.-1152.) ime je vraeno legitimno nasljeivanje prijestolja. Time zapoinje doba
dinastije Hohen. Konrada je naslijedio Fridrik I Barbarossa (1152.-1190.), gvelf po majci.
Svima je priznao zateena prava i povlastice, a sam je poeo raditi na jaanju vladarske
domene u Porajnju. Fridrikove mjere ile su prema jaanju sredinje vlasti i drave, to bi
caru omoguilo neovisnost od ostalih sredita moi.
Prvi carev pohod na Italiju zbio se 1154., elio pod svoj nadzor staviti cvatue
sjevernotalijanske gradove. Pod utjecajem radikalnih ideja Arnolda iz Brescie rimsku puk se
pobuno 1143. protiv pape traei samoupravnu komunu, ubili su i papu Luciju II 1145. Fridrik
se 1154. u Paviji okrunio za kralja Italije te slomio otpor nekolicine sjevernotalijanskih
gradova. U Rimu je okrunjen za cara od pape Hadrijana IV (1154.-1159.) Odnosi carstva i
papinstva ubrzo su se poeli ponovo kvariti. Papa je u caru poeo prepoznavati veu opasnost
od svih talijanskih komuna, dok je car papu doivljavao kao glavnu prepreku vlastitoj kontroli
nad itavom Italijom. Meu sjevernotalalijanskim gradovima snagom i hegemonistikim
tenjama isticao se Milano. Kralj je prisilio grad na pokornost i iskaze lojalnosti. Car je u vee
sjevernotalalijanske gradove poeo postavljati nove slubenike zvane podesta, carske
predstavnike koji su obavezno morali biti doljaci. Prednost novih dunosnika bila je u
njihovoj nepristranosti.
Novi papa Aleksandar III (1159.-1181.) sklopio je savez s talijanskim komunama. Kao
odgovor, Fridrik je imenovao protupapu kojeg je priznavala samo manjina kardinala, i to
njemakih. Sjeverotal. gradovi okupili su se u protucarsku, tzv. Lombardsku ligu (1167.), za
sredite lige izabran je grad Alesandria. Lombardska je vojska carevoj, 1176. kod Legnana,
nanijela teak poraz. Fridrik je 1183. s Lombardskom ligom sklopio mir u Konstanzu.
Zadrana je careva nominalna vrhovna vlast nad sjeverotalijanskim gradovima, ali su oni
imali pravo sami izabirati vlastite slubenike i prikupljati vlastite poreze. Fridrik je stvaranje
jake carske vlasti usmjerio na Njemaku, u kojoj su vlast imali teritorijalni kneevi. Meu
njima se isticao Henrik La, saski i bavarski knez. Fridrik je pokorio itavu Saku i Bavarsku te
protjerao Henrika. Fridrikovi nasljednici bili su preslabi za nastavak politike centralizacije te
previe zaokupljeni Italijom i tamonjim odnosima. Brakom sina Henrika s Konstancom,
normanskom princezom s juga Italije, Fridrik je oslabio poloaj papinstva u Italiji. Henrik VI
(1190.-1197.) je preko ene traio krunu Normanskog Kraljevstva. Papa Celestin III (1191.1198. okrunio je 1191. u Rimu Henrika za cara. Novi papa nije priznao caru vlast na jugu
Italije. Zarobivi engleskog kralja Rikarda Lavljaeg Srca, Henrik VI ishodio je veliku
otkupninu, ime je znatno ojaao svoj poloaj u Njemakoj i Italiji. Uvrstivi se u itavoj
Italiji, car je postao gospodar prostora od Baltika do Sicilije, to do tada nije uspjelo ni
jednom njegovom prethodniku. Umro je 1197.

Kriarski ratovi
Kriarskim ratovima prethodili su pohodi poput istjerivanja Saracena iz Italije,
renkokviste muslimanske panjolske te njemakih napada ma poganske baltike Slavene. Od
poetka se zapaala veza izmeu reformskih elemenata u Crkvi i kriarskog pokreta. Krajem
27

11. stoljea Turci Selduci izbili su na obale Egejskog mora i zaprijetili samom Craigradu.
Pomaui Bizantu papa se nado da bi mogao prevladati crkveni raskol te osigurati vei broj
hodoasnika. Postojali su i unutarnji razlozi zbog kojih je Europa okretala pozornost Istoku.
Odlazak dijela pripadnika ratobornih svjetovnih elita na Istok mogao je olakati Crkvi
nametanje poeljnog drutvenog reda.
Godine 1095. na koncilu u Piacenzi pojavili su se poslanici bizantskogcara Aleksija I
Komnena (1081.-1118.) i zatraili pomo Zapada. Papa Urban II (1088.-1099.) i koristio je to
kao povod da sazove koncil u Clermontu. 1095. odrao je jedan od najpoznatijih govora u
povijesti papinstva i pozvao ljude u kriarski pohod. Osim vojnika, poelo se u kriare javljati
mnogo neborakog stanovnitva zbog vjerskog ara. Prvi se za odlazak javio grof Rajmond
Tuluski, najmoniji velika juga Francuske, normandijski vojvoda Gotfrid Bujonski,
flandrijski grof Robert. Najuspjeniji propovjednik diljem Francuske koji je pozivao ljude u
rat bio je Petar Pustinjak, koji je iza sebe imao tisue sljedbenika. Dvije velike skupine od po
nekoliko tisua kriara krenuli su kroz Njemaku, Ugarsku i Bugarsku. Prva je skupina bez
veih problema napredovala, dok je druga imala velikih problema s domaim stanovnitvom,
posebno u Bugarskoj. Meu lokalnim kriarskim voama u Porajnju bilo je i onih koji su
svjetinu poticali na pogrom protiv idova. U Carigrad je umjesto profesionalnih i
organizirane vojske stigla kaotina svjetina, sastavljena preteito od seoske sirotinje. Car ih je
dolino primio, upozorivi ih da ne kreu na svoju ruku. Prebacio ih je maloazijsku obalu
odakle su poeli napadati i pljakati selduke teritorije. Selduci su brzo okupili vojsku koja
ih je teko potukla.
Bizantski car Aleksije je podmiivanjem vezivao jednog po jednog kriarskog
zapovjednika uz sebe. Konano su mu svi prisegnuli na vjernost i u zamjenu za obenu carsku
pomo obeali da e gradove i teritorije, koje na Istoku osvoje (osim Svete zemlje) vratiti
Bizantu. Slubeni predvodnik kriarskog pohoda bio je papin legat, biskup Ademar koji je
imao teak zadatak mirenja i posredovanja meu svjetovnim voama pohoda. Prvi kriarski
rat (1096.-1099.) postigao je zauujue uspjehe, unato brojnim unutarnjim
proturjenostima. Kriarima su posao olakale unutarnje slabosti i poetak procesa raspadanja
Seldukog Carstva. U ljeto 1097. kriari su opsjeli Nikeju. Kriari su krenuli dalje na istok
prema Antiohiji, na putu ih je muila nestaica vode i hrane. U takvom stanju doekali su ih i
napali Selduci, bitka je zavrila potpunim trijumfom kriara. Novu teritorijalno-politiku
jedinicu velikog stratekog znaenja stvorio Balduin, Edesku Grofoviju. Osvojili su klju
Sirije, Antiohiju, ali su ih ubrzo opkolili Selduci. Kriarima je s vojskom pohitao u pomo i
car Aleksije ali je povukao svoje trupe, time jo vie produbivi kriarsko nepovjerenje prema
Bizantu. U gradu je pronaeno koplje, kojim je navodno Isus proboden, to im je vratilo
borbeni zanos. Opsada je razbijena i uslijedio je slom muslimanske obrane na itavom
prostoru sjeverno od Jeruzalema. Beomond je preuzeo vlast u Antiohiji, umire biskup
Ademar. Vodstvo nad kriarima preuzeo je Rajmond Tuluski. 1099. kriari su osvojili
Jeruzalem.
Novi vladar postao je Balduin, doveden iz Edese, ime je stvoreno feudalno
Jeruzalemsko Kraljevstvo u kojem su se preslikale zapadne drutvene i dravne funkcije.
Izmeu katolika i muslimana razvio se suivota, izrazita vjerska snoljivost, poput molitvi
razliitih vjernika u istim svetitima. Jeruzalemsko Kraljevstvo se do 1130. proirilo i na
sjeveru i na jugu te osvojilo gotovo sve sredozemne luke u Svetoj zemlji. U osvajanju luka
pomogli su talijanski gradovi Pisa, Genova i Venecija. Tekoe su za kriare na Istoku poele
kada su muslimanski vladari poeli prevladavati unutarnje nesuglasice i sve jedinstvenije
nastupati protiv njih. Edeska Grofovija je 1144. dospjela u ruke muslimana. Pad Edese
potaknuo je ujedinjavanje svih muslimana sjeverno od matinog kriarskog teritorija. Na
Zapadu se poela okupljati vojska za Drugi kriarski rat (1147.-1149.), odaziv nije bi
masovan kao za prvi pohod. Vodeu ulogu preuzeli su francuski kralj Luj VII te njemaki car
28

Konrad III. Od samog poetka sve je polo po zlu. Kriarskim osvajanjem Damaska bi se
oteala komunikacija muslimanskih zemalja, no opsada je zavrila potpunim neuspjehom. Luj
i Konrad vratili su se u Europu. Kriarske zemlje su bile sa svih strana okruene Saladinovom
vlau. Snaan muslimanski vladar, iza kojeg su jedinstveno stajali svi okolni muslimani,
suprotstavio se slabim i razjedinjenim kriarima iji je borbeni duh sve vie slabio. U
odluujuoj bici kod Galilejskog jezera 1187., kriari su potueni, a jeruzalemski kralj
zarobljen, 3. 10. 1187. godine Jeruzalem je, nakon 88 godina, pao u muslimanske ruke.
Zbog novog kriarskog pohoda pregovaralo se o pomirenju Francuske i Engleske.
Engleski kralj Henrik II i njegov sin Rikard Lavljeg Srca, francuski kralj Filip II August te car
Fridrik I Barbarossa osobno su predvodili vojsku koja se zaputila u Svetu zemlju. Kao prihod
za pohod skupljala se Saladinova desetina u Engleskoj i Francuskoj. Trei kriarski rat (1187.1192.) bio je dobro planiran i financiran, unato tome pokazao s velikim promaajem.
Obnovljen je sukob Henrika II i Filipa II Augusta. Rikard se na putu zapleo u sicilska
unutarnja pitanja, izazvavi protiv sebe cara Henrika Vi i Bizantince zbog osvajanja Cipra.
Najvanija palestinska luka, Akra, predala se kriarima 1191. godine. Saladin je ponudio
engleskom kralju prihvatljive uvjete mira koji je sklopljen 1192.. Katolici su od tada mogli
posjeivati Jeruzalem koji je ostao u muslimanskim rukama. Ostatak Jeruzalemskog
Kraljevstva ostao je u rukama kriara. Rikarda je pri povratku zarobio Henrik VI, traei za
njega otkupninu od 100 000 funti.

Jaanje Bizanta za dinastije Komnena (1081.-1185.)

Do razdoblja Aleksijeve vladavine Bizant je izgubio posjede i vlast na jugu Italije te u
Maloj Aziji, a utjecaj na Balkanu znatno mu je oslabio. Za Komnena Biznat je izgubio
prevlast na istonom Sredozemlju u korist talijanskih gradova-drava. Glavni Aleksijevi
protivnici bili su Normani s juga Italije. Bizant je naao saveznike u Mleanima koji su
nanijeli pomorski poraz Normanima kod Draa, ali su ga s kopna Normani osvojili. Mleani
su u protunapadu zauzeli Dra, a Bizantinci su potisnuli normanske snage. Mleani su za tu
pomo dobili goleme trgovake povlastice u Carigradu. Nova opasnost Bizantu predstavljali
su Peenezi. Aleksije se za pomo u obrani obratio Kumanima koji su 1091. razbili Peenege.
Aleksije je vodio i tri pohoda protiv rakog upana Vukana.
Od Zapada Bizant nije oekivao kriare, ve pomone postrojbe za svoju vojsku i
oslobaanje Palestine. Dolazak kriarske vojske u Bizant car je dpustio, ali je bio vrlo
sumnjiav prema njihovim pravim namjerama. Do sredine 1097., bizantska je vlast, uz pomo
kriara, obnovljena u veem dijelu Male Azije. Kriari nisu vratili Antiohiju. Od poetka 12.
st. sve su vaniji odnosi Bizanta s Ugarskom koja je zavladala Hrvatskom i Dalmacijom.
Carev sin, Ivan, oenio se ugarskom princezom. Aleksijeva vladavina oznaila je uspon i
jaanje vojne moi Carstva, ali niz negativnosti kao to su davanje dravnih poreza u zakup,
kvarenje novca. Opadalo je tematsko ureenje, a opseg i znaaj tema znatno su se smanjili.
Porezne obveze za stanovnitvo znatno su se poveale. Na znaaju je sve vie dobivala
feudalna vojska pod vodstvom pojedinih pronijara. Vlasnik pronije bila je drava. Ubrzala se
fudalizacija Bizanta. Nastavljeno je davanje manastira na upravu svjetovnjacima, izazivajui
ogorenje u crkvenim krugovima. Car je ipak bio dobro prihvaen u crkvenim krugovima jer
se odluno borio protiv bogumilskog pokreta. Autoritet carske vlasti je za Aleksija znatno
poratsao, ali je stvoren novi, feudalni, a ne vie centralistiki poredak.
Cara Aleksija naslijedio je sin Ivan II Komnen, najvei od Komnena. Pokorio je Srbe
te rakog velikog upana prisilio na priznavanje vrhovne bizantske vlasti. 1137. Antiohija je
pala, a normanski vladar je poloio caru vazalnu prisegu. Bizant je sa Njemakim Carstvom i
Pisom sklopio protunormanski savez.
29

Naslijedio ga je najmlai sin Emanuel koji je ujedinio u sebi viteke ideale zapadnog
tipa s bizantskom zamisli univerzalnog carstva. Dvaput se enio, oba puta zapadnjakinjom.
Emanuel se okrenuo put Zapada, upustivi se u borbu za mo na Sredozemlju. Prolazak
kriarske vojske kroz Bizant poremetio je odnose sa njemakim carom. Bizantsku zauzetost
kriarima iskoristili su Normani koji su 1147. osvojili bogate grke gradove, Korint, Tebu i
Krf. Bizantinci, Nijemci i Mleani sklopili su protunormanski savez i 1149. preoteli Krf. Iste
godine protiv Bizanta pobunila se Raka, a zatim je uslijedio i niz ugarsko-bizantskih ratova.
Emanuel je uspio uvrstiti poloaj na Balkanu. Poduzeo je veliku ofenzivu na Italiju kojom se
krenulo 1155. iz Ancone, ubrzo je cijelo obalno podruje palo u bizantske ruke. Sve sile
zainteresirane za Italiju odmah su se ujedinile protiv Emanuela. Godine 1156. Normani su kod
Brindisija teko porazili bizantsku vojsku. Primirje je sklopljeno 1158., a bizantska vojska se
morala povui iz Italije. Na Istoku je Emanuel imao mnogo vie uspjeha. Pokorio je Malu
Armeniju i Antiohijsku Kneevinu. 1167. Hrvatska, Dalmacija, Bosna i Srijem kratkotrajno su
potpali pod bizantsku vlast. 1172. raki veliki upan Stefan Nemanja odustao je od otpora i
priznao bizantsku vrhovnu vlast. Bizant se sukobio s Mleanima zbog zauzimanja Dalmacije.
1182. na vlast je doao Andronik, za enu je uzeo ker Luja VII. Glavna politika
smjernica njegove kratkotrajne vladavine bila je obraun s plemstvom i dokidanje njegove
prevlasti u Crastvu. Pri tome se sluio najbrutalnijim sredstvima i metodama. Crastvo je naglo
slabilo, to se vidjelo i na bojnom polju, gdje je trpjelo poraz za porazom. 1181. ugarskohrvatski kralj Bela III Bizantu je oduzeo Hrvatsku, Dalmaciju i Srijem. Stefan Nemanja svoju
je dravu osamostalio u odnosu na Bizant i teritorijalno se proirio na raun Carstva prema
istoku i jugu. 1185. Normani su zauzeli Solun, drugi grad Carstva. Smru Andronika nestalo
je dinastije Komnen.

Reformski pokret u crkvi u 12. stoljeu

Papinstvo je u jaanju vlastite ulogu unutar Crkve imalo veliku pomo redovnitva,
ija je uloga bila presudna i u jaanju puke pobonosti. Clunyjevski redovnici zadrali su
veliki utjecaj iz 11. stoljea. Njihovu organizacijsku shemu, centralizaciju pod jednim
glavarom reda, slijedili su i mnogi novi redovi. Pokret za to vei asketizam zapoet je
tijekom 11. stoljea u Italiji osnivanjem reda kamaldoleza, iji su redovnici ivjeli pustinjaki.
U Francuskoj se strogou isticao red kartuzijanaca koji su smjeli govoriti samo u krajnjoj
nudi. Najutjecajniji od svih redova bili su cisterciti, koji su tijekom 12. stoljea postupno
preuzimali prvenstvo meu redovnitvom.
Utemeljitelj Bernard iz Clairvauxa na temelju Benediktove regula organizira novi red
cistercita u 12. stoljeu. On je smatran stvarnim poglavarom Crkve izmeu 1125. i 1153. Prvi
je zapazio novu opasnost za katolianstvo od krivovjerja (hereza) koja su stizala s Istoka. Jaa
kult Blaene Djevice Marije. Unato strogosti, broj cistercita je ubrzano i stalno rastao.
Samostane su redovito podizali na pustim ili zaputenim podrujima, s vremenom su cisterciti
postali znalci isuivanja movara. Vlastite posjede davali su u gospodarski zakup, osiguravi
stalne prihode.
Posebni problem za Crkvu predstavljali su katedralni slubenici kanonici, vrlo bogat
i utjecajan sloj. esto su ivjeli svjetovno i bilii oenjeni, a za vjerske dunosti postavljali bi
zamjenike vikare. Novi redovi norbertinaca bili su najznaajniji meu kanonicima koji su
slijedili redovnika pravila.
Posebnu grupu novih redova unutar Crkve predstavljali su tzv. viteki redovi. Viteki
red templara, iji su osnivai bili osmorica francuskih vitezova, stvorio je udrugu za zatitu
hodoasnika na putu prema svetim mjestima. Preuzeli su redovnike zavjete siromatva,
poslunosti i duhovne istoe. Crkveni koncil u Troyesu 1128. potvrdio je pravila novog reda.
Vladari i pape dali su im povlastice koje su ih izuzimale od bilo kakvih svjetovnih ili crkvenih
30

jurisdikcija. U bankarstvu su se izuzetno izvjetili te su tijekom 13. stoljea postali glavni

bankari i blagajnici francuskih kraljeva. Takmaci templara bili su vitezovi ivanovci. Postali su
financijski moni te su se od poetka s njima sukobljavali oko premoi u Jeruzalemskom
Kraljevstvu.
Teutonski red (Njemaki viteki red) postao je predvodnik njemake kolonizacije na
istok Europe. Na prelasku 12. u 13. stoljee papinstvo se zabrinulo zbog inflacije novih
redova i njihove suvie uske specijalizacije. etvrti lateranski koncil 1215. pokuao je
zabraniti osnivanje novih redova, ali bez uspjeha. Redovnici su znatno olakavali provedbu
papinskih reformskih mjera vlastitim utjecajem na javno mnijenje. Sve je vanija uloga
papinske kurije kao vrhovne sudske instance. Rastao je broj samostana sudski podlonih
jedino i izravno papi.

Uspon Europe renesansa 12. stoljea

12. stoljee je doba obiljeeno remek-djelima knjievnosti na narodnim jezicima
Euurope, vrhuncem romanike i poecima gotike u likovnoj umjetnosti, obnovom prouavanja
prava, prihvaanjem znanstvenih dostignua istonih naroda te pojavom prvih sveuilita. Od
ivih europskih narodnih jezika prvi je u knjievnosti zabiljeen francuski (od poetka 12.
stoljea.). Popularan anr bile su duge epske pjesme (chansons de geste) o ivotima junaka.
Najpoznatija je bila Pjesan o Rolandu, o Tristani i Izoldi, o Svetom Gralu ili o kralju Arturu.
Glavna zadaa znanstvenika toga doba bila je prepisivanje arapskih i grkih tekstova koji su
sadravali znanja antikog svijeta. Carigrad, Palermo i Toledo bile su tri ulazne luke grke
znanstvene batine u srednjovjekovnoj Europi. Meu prevoditeljima isticao se i na Herman
Dalmatin (1110.-1154.) koji je radio na prijevodu Kur'ana. Do sredine 13. stoljea veina
najvanijih znanstvenih i filozofskih djela bila je ve s grkog i arapskog uspjeno prevedena
na latinski. U filozofiji je prevlast su imale Aristotelove misli. Velika zasluga autora 12.
stoljea bila je oivljavanje znanstvene misli. Sredinom 12. st. teologija, filozofija i logika
postale su nova i vana podruja istraivanja. Najpoznatiji logiar, teolog i filozof bio je
Petar Abelard. Vjerovao je u crkvena nauavanja ali je smatrao i da sve vjerske istine moe
dokazati razumskim putem.
Prouavanje logike i teologije naroito se razvilo u sjevernoj Francuskoj. U Italiji i na
jugu Francuske najjai su bili studiji prava i medicine. Profesor Irnerije najzasluniji je za
organiziranje sustavnog prouavanja rimskog prava. Razvija se kanonsko odnosno crkveno
pravo. Rad na usavravanju kanonskog prava doveo je redovnik Gracijan u svom djelu
Decretum Gratiani.
Krajem 11. st. najpoznatija kola medicine bila je u Salernu kraj Napulja. Prva
sveuilita nije utemeljila Crkva, kasnije je preuzela u svoje ruke osnivanje veine novih te je
pomou sveuilinih upravnih tijela uspijevala nadzirati obrazovanje i istraivanje.
Najpoznatije talijansko sveuilite iz 12. stoljea bilo je Bolonjsko. Najveem dijelu Europe
model je postalo pariko sveuilite.
Samostani, posebice Cluny, bili su predvodnici razvoja novog tipa arhitekture i
likovne umjetnosti koja se naziva romanika jer se oslanjala na rimske uzore. Ve do 1220.
oblikovana su naela novog, gotikog stila u arhitekturi. Znaajke su mu bile velika visina
graevina i obilje svjetlosti u njihovoj unutranjosti.

IX. USPON ZAPADNIH MONARHIJA

Engleska
31

Krajem 11. stoljea Engleska je bila najnaprednije europsko kraljevstvo s ogranienom

sredinjom vlau. Godine 1110. umro je kralj Vilim II. Njegov najmlai brat Henrik I (1110.1135.) okrunio se za kralja unato starijem bratu Robertu Normandijskom. Velikaima je
poveljom o povlasticama zajamio dotadanji status i prava. Pozvao je natrag u zemlju
protjeranog nadbiskupa Canterburryja. Sporazumom iz 1106. Henrik se odrekao investiture
znakovima duhovne asti. Na Henrikovu dvoru dolazi do jaanja sredinjih financija to mu
omoguuje prevlast nad barunima. Tako je postao sve neovisniji o velikaima. U sudstvu su i
dalje prevladavali velikai, ali Henrik je na lokalnim sudovima mogao provoditi reforme.
Poeo je slati kraljevske suce koji su obilazili sve dijelove Kraljevstva, oni su bili podloni
izravno kralju. Henrik nije uklonio feudalnu rascjepkanost ali je naznaio put njezina
nestanka u 13. st. Uspjeh reformi, odnosno nove uprave i sudstva, donio je Henriku nadimak
Lav Pravde.
Jedini Henrikov nasljednik bila je ker Matilda koja se udala za grofa od Anjoua,
velikog normanskog neprijatelja. Velikaka oporba istakla je drugog kandidata Stjepana od
Bloisa koji se uspio nametnuti kao kralj, te je plemstvu morao izdati novu povelju
slobotinama i dati ustupke Crkvi. Izbio je graanski rat, ali Stjepan se uspio zadrati na
vlasti. Stjepan je pristao priznati Matildinog sina Henrika za nasljednika. Novi kralj Henrik II
Plantagenet (1154.-1189.) od 1150. vladao je Normandijom, od oca je naslijedio Anjou i
Touraine. enidbom je doao do Poitoua, Guienne i Gaskonje te je polagao pravo na itav
dananji jugozapadni dio Francuske. Pokazao se jednim od najznaajnijih promicatelja
uprave, pravnog sustava i vlasti u Engleskoj. Prisiljavao je velikae da mu predaju utvrde,
vraao je kraljevske posjede i prava u svoje ruke. Obnovio je sredinju upravu. Nastojao je da
svi vaniji sporovi budu voeni pred kraljevskim sucima. Time je poveao vlastite prihode i
smanjio mo baruna. Okruni kraljevski suci bivali su sve vaniji u odnosu na erife.
Posljednja kraljeva sudska reforma bila je stvaranje sredinjeg suda. Sudske reforme dovele
su Henrika do sukoba s Crkvom koja je do tada imala utjecaj u sudstvu. Dolo je do sukoba s
canteburyskim nadbiskupom Thomasom Beckettom. Henrik je sazvao koncil u Calrendonu
1164., zatraivi da se na njemu utvrdi englesko obiajno pravo. Calerendonske konstitucije
Beckett je odbio priznati jer su ile u pravcu smanjivanja prava Engleske crkve. Nakon to su
njegovi vitezovi ubili Becketta, Henrik II se dao javno izbievati u znak kajanja grijeha.
Beckettovo ubojstvo bilo je povod nezadovoljnom dijelu plemstva za usatnak protiv kralja.
Kralj je pomou plaenika suzbio ustanike. Uz pomo svojih pristaa kralj je proirio i
uvrstio svoju vlast nad dijelom Irske. Njegovi sinovi eljeli su prijestolje, a pomagao im je i
francuski kralj Filip II August s kojim je Henrik bio u sukobu.
Henrika II naslijedio je Rikard Lavljeg Srca (1189.-1199.) koji je za cijele vladavine
boravio izvan zemlje. Za Rikarda u engleskoj je uveden porezni sustav. Rikard je bio i ostao
popularan u narodu, za razliku od brata, Ivana Bez Zemlje, koji ga je naslijedio i ostao
zapamen kao jedan od najneuspjenijih engleskih kraljeva, a za neprijatelje je imao Filipa II
Augusta i papu Inocenta III (zbog sukoba oko izbora canteburyjskog nadbiskupa). Filip je u
jednom nevanom sluaju Ivana pozvao pred svoj sud, na to se Ivan ogluio pa mu je
francuski kralj oduzeo sve feude na francuskom podruju i objavio rat. Ivan je do 1204.
izgubio sve francuske posjede osim Gaskonje i dijela Poitoua, izgubio je i Normandiju. Od
poetka 13. st. anglosaksonska sastavnica engleskog drutva postajala je sve znaajnija.
Nakon Ivanove smrti engleski je jezik postao i jezik pisane kulture. 15. 6. 1215. Ivan je donio
Veliku povelju slobode - Magna Cartu. Od tog vremena organizirane grupe velikaa branile
su u Engleskoj svoje povlastice i engleske zakone u odnosu prema kralju.

Francuska
Poetkom 12. st. francuski je kralj imao ogranienu mo u odnosu na velikae. Nakon
1100. kraljevsku vlast stvarno je obnaao Luj VI Debeli na podruju Pariza do Orleansa.
32

Normandija je ostala vezana uz Englesku iako je franc. kralj zbog nje vodio rat s engleskim
kraljem Henrikom I. Njegov sin Luj VII oenio se Elenorom Akvitanskom, na iji se poticaj
sukobio s velikaima i Crkvom. Dolaskom u Francusku buduu kralj Henrik II je stupio u
ljubavnu vezu s Elenorom. Luj VII je ponitio brak, a Elenora se udala za Henrika II i donijela
mu Akvitaniju. Kralj je pruio utoite papi Aleksandru III tijekom sukoba s carem Fridrikom
I, ime je dolo do jaanja francuske monarhije. Sitno plemstvo je u mnogim mjestima
ustupalo dio uprave na svojim posjedima kralju, kako bi ih ovaj zatitio od jaih susjeda. U
sredinjoj Francuskoj utjecaj monarhijske vlasti postao je prevladavajui na podrujima sitnoplemikih feuda. Jaanje kraljevske vlasti bilo je posljedica renesanse 12. st. Podravao je
gradove na velikakim podrujima, davao im povlastice. Luj VII nije uspio znaajnije
iskoristiti obnovu ideje snane monarhijske vlasti.
Njegov nasljednik Filip II August (1180.-1223.) iskoristio je centralizaciju do krajnjih
granica. Zadrao je potporu veine plemstva, Crkve i graanstva. enidbom je dobio
pokrajinu Artois ime se teritorijalno proirio prema Lam Mancheu. Filip je spletkario protiv
engleskog kralja Henrika II, podravajui njegove sinove u zahtjevu za prijestolje. Filip je od
slabog Ivana Bez Zemlje uspio oduzeti najvei dio plantagenetskih posjeda na francuskom
podruju. Posljednja Filipova bitka bila je protiv koalicije koju je 1213.-1214. organizirao
Ivan Bez Zemlje. Velikai sa sjevera, ukljuivi i flandrijskog grofa, stavili su se na stranu
Engleza i Nijemaca, ali su svi kod Bouvinesa 1214. potueni i kanjeni. To je Filipu donijelo
prevlast sredinje vlasti i uprave nad najveim vazalima. Filip se posvetio unutarnjoj izgradnji
zemlje, postavi u pravom smislu rijei utemeljitelj centralizirane i birokratizirane francuske
drave. Nastavljeno je jaanje sredinjeg kraljevskog suda. Bio je naklonjen gradovima i
trgovini. Kralj je izdao brojne povlastice francuskim graanima i titio je strane trgovce na
francuskom ozemlju-. Znatno se poveao i kraljevski prihod. Filip je bio prvi put do tada
najmoniji i najbogatiji ovjek Francuske. Njegova vladavina bila je toka s koje nije bilo
povratka na razdoblje velikake premoi i rascjepkanosti.

X. DOBA BORBE CRKVE ZA OUVANJE PREVLASTI U

DRUTVU.
Tijekom 13. stoljea Crkvi je postalo sve tee ouvati vodei poloaj u drutvu. Porast
materijalnog blagostanja kod svjetovnih elita vodio je relativizaciji vjerskih uputa i propisa za
neporoan ivot. Brojni su biskupi, opati i pape bivali zaokupljeni upravljanjem i stjecanjem
prihoda od velikih materijalnih dobara, a sve manje zainteresirani za duhovni utjecaj nad
svjetovnjacima.

Papa Inocent III.

Probleme papinstvu naroito je zadavao Henrik VI. vlau nad Italijom. Papinstvo je
kroz 12. st. imalo problema i a gradovima u kojima se razvija krivovjerje. Od 1198. g. papa
postaje Lothario Conti, poznatiji kao papa Inocent III. On je naumio ostvariti plan prema
kojem je papa glava kranstva i voa itave Europe, vrhovni sudac u svim vanim sukobima.
Uspio je izboriti pravo imenovanja vodeeg rimskog senatora, ali zbog otpora u Rimu, morao
je u prvih 10 godina svog pontifikata pobjei iz Rima 2 puta. Nakon smrti Henrika VI.,
gibelini su za cara izabrali Filipa vapskog, a gvelfi Otona IV od Brunswicka, sina Henrika
Lava. Papa je podrao Otona i on je izabran za cara 1209. g. (do 1215.). No Oton se pojavio u
Italiji traei carska prava i teritorije. Papa se tada okrenuo protukandidatu Fridriku II
Hohenstaufovcu (Sicilskom), sinu Henrika VI. Dao je obeanje papi da nee traiti spajanje
33

Sicilije i ostatka Carstva. Oton je poraen 1214. g. kod Bouvinesa i 1215. godine za cara je
postavljen Fridrik II. Inocent je odigrao vanu ulogu u prijestolnim borbama u Ugarsko
hrvatskom kraljevstvu. Kraljevi Engleske, Aragona i Portugala stavili su svoja kraljevstva pod
vrhovnu vlast pape, dok je Sicilija ve bila papinski feud. Inocent nije zapostavio ni vjerska
pitanja. etvrtim kriarskim ratom i zauzeem Carigrada privremeno je nestalo raskola.
Unitio je krivovjerce juga Francuske. Sazvao je 1215. g. etvrti lateteranski koncil s ciljem
ponovnog zauzimanja Svete zemlje i provoenja crkvene reforme. Zabranjeno je sveeniko
odavanje svjetovnim uicima, zabranila simonija, prodaja svetakih moi. Dvije vane
koncilske odluke: 1. Prvom se strogo zabranilo sveenstvu sudjelovati prigodom sudskih
dvoboja ili ordalija. 2. Druga vana odluka ila je prema uvrenju rastue protuidovske
nesnoljivosti u Europi, odredivi razliita ogranienja za idove i obvezu noenja idovske
oznake na odjei.

Krivovjerja (hereze)
Na etvrtom lateranskom koncilu strogo su osueni krivovjerci valdenzi i albiani.
Krivovjerni pokreti s kraja 12. st. izrasli su u puku, a ne meu intelektualcima te su iza njih
stajale na tisue sljedbenika. Glavna pokretaka snaga hereza bilo je nezadovoljstvo
ponaanjem sveenstva. Od vremena grgurovskih reformi upljanima je bilo doputeno odbiti
sveenika iz moralnih razloga. Grgurove odredbe da sveenici koji ive u grijehu ne mogu
dijeliti sakramente vodile su obnovi donatistikog krivovjerja koje je nauavalo da sakramenti
nemaju vrijednost ako ih je udijelio greni sveenik. Sjevernotalijanski gradovi postali su
glavna uporita krivovjerja krajem 12. st. Graanstvo je bilo sklono raspravama o vjerskim
pitanjima. Jedan od prvih voa krivovjeraca u Italiji bio je Arnold iz Brescie, iji su
sljedbenici bili poznati kao arnoldisti ili siromasi. Najvaniji protusveeniki pokret pokrenuo
je Petar Vald odluio je svu svoju imovinu razdijeliti sirotinji. Posvetio se propovijedanju
evanelja, oko sebe je okupio sljedbenike poznate pod nazivom lyonski siromasi. Trei
lateranski koncil konano je odbacio valdenge. Valdenzi su odbijali poslunost papama i
episkopatima te su drali da svi svjetovnjaci, ukljuivi i ene, mogu propovijedati.
Krivovjerni pokreti su prihvaali kransku vjeru, ali su odbacivali sveenstvo. Uenja stare
sljedbe manihejaca proirila su se s Istoka, preko Balkana, trgovakim putovima na Zapad u
gotovo sve vanije gradove. Na jugu Francuske, u Languedocu, ti sljedbenici su bili poznati
pod imenom albiana. Bili su poznati i pod imenima Bugara ili katara.
Uspjehu novih pokreta pogodovala je injenica da se od obinih vjernika malo trailo.
Vjersko uenje bilo je jednostavnije od katolikog. Veina krivovjeraca bila je dualistikog
svjetonazora. Vjerovali su da je sav materijalni svijet djelo sila zla. Starozavjetni Jahve je za
njih bio zli bog, koji je ubio Krista. Papa je ubrzo odobrio propovijedanje tzv. kriarskog
pohoda protiv onih koji odbijaju uvidjeti jedine vjerske istine. U poetku je odaziv bio
skroman, ali kada su 1208. g. slubenici grofa Rajmonda Tuluskoga, poznatog zatitnika
krivovjeraca, ubili papinog legata. Veliki odaziv za pohod bio je na sjeveru Francuske zbog
politikih i gospodarskih razloga. Vojsak pod vodstvom grofa Simona od Montforta krenula je
na jug. Katolici s juga pridruili su se krivovjercima u otporu prema sjevernjacima.
Braniteljima je pomo pruao i aragonski kralj. Sjevernjaci su pobijedili i njihovi velikai
zauzeli posjede na jugu. Kriarski rat protiv albiana vie je znaio u politikom nego u
vjerskom smislu. Juni velikai poeli su vraati posjede koje su im oduzeli sjevernjaci.
Pokrenut je novi kriarski rat na jug Francuske u kojem je vodeu ulogu uzeo francuski kralj
Luj VIII (1223.-1226.). Najvei dio Languedoca izravno je prikljuen kraljevskim posjedima,
a ostali dio vrsto vezan uz Crkvu. Tijekom II. etvrtine 13. st. vodstvo u progonu
krivovjeraca preuzela je crkvena inkvizicija od biskupa. Inkviziciju su, prema odobrenju pape
Grgura IX. Preuzeli znalci dogmatskih pitanja, lanovi novih crkvenih redova franjevaca i
34

dominikanaca. Inkvizicija je u stotinjak godina djelovanja smanjila broj heretika, da bi ih

krajem 14. st. potpuno iskorijenila. Inkvizicija je od poetka dobila potporu svjetovnih
vladara, Krivovjereje je slabilo autoritet glavnih institucija na kojima je srednjovjekovno
drutvo poivalo, drava i Crkva. Pritiskom inkvizicije uspjeno je iskorijenjeno albiansko
krivovjerje. Gradovi u Flandriji, Francuskoj i Italiji oieni su od heretika.

Prosjaki redovi
Meu propovjednicima u Languedocu poetkom 13. st. isticao se panjolac Dominik
de Guzman (1170.-1221.). Sudjelovao je na etvrtom lateranskom koncilu i 1216. dobio
pravo da osnuje novi red dominikanaca od strane pape Honorija III. Dominikanci su preuzeli
pravila reda augustinaca, nazivali se propovjednicima i bili su vrlo obrazovani. Nazivali su se
braom (fratrima) stoga su trebali ivjeti meu ljudima, a ne zatvoreni i izdvojeni u
samostane. Na sebe su preuzeli zavjet potpunog siromatva, nisu imali privatnog vlasnitva
niti prihode. Uzdravali su se pronjom. Bili su snani na europskim sveuilinim sreditima,
posebno na parikom. Istie se otac skolastike filozofije Toma Akvinski (1225.-1274.).
Drugi veliki prosjaki red osnovao je sveti Franjo Asiki (1181.-1226.) poetkom 13.
st. okrenuo se vjeri, odrekao se bogatstva. 1215. na 4. lateranskom koncilu zatraio je od pape
Inocenta III potvrdu pravila svog reda franjevaca. Franjo je ustrajao na potpunom siromatvu i
fratri su morali raditi vlastitim rukama.
Dominikanci su uvijek bili usmjereni prema uenju i teologiji, franjevci su se bavili
misionarskim radom. Najvee dostignue prosjakih redova predstavljala je obnova crkvenog
utjecaja na svjetovnjake. Kod franjevaca pridruena braa (svjetovnjaci, meu njima i franc.
Kralj Luj IX Sveti) zvali su se treoreci, a kod dominikanaca Kristova milicija. 1217.
prosjaki redovi dobili su pravo propovijedi, ispovijedi i davanja oprosta od grijeha u svim
upama. Podvrgnuti su izravno papi.

Papinstvo i dinastija Hohenstaufovaca

Povijest Njemake i Italije od vremena smrti pape Inocenta III (1216.) do smrti
posljednjeg cara iz dinastije Hohen. (1268.) obiljeena je borbama papa i carske obitelji.
Inocent je za sobom ostavio mladog Fridrika II Sicilskog, koji je nakon njegove smrti postao
protivnik papinstva. Isticao se obrazovanou, kao pjesnik i eljom za znanjem. Papi je dao
dva obeanja: 1. Predaja Sicilije papi poto postanje njemaki car, kako bi papinska drava
izbjegla opasnost okruenja. Fridrik nije ispunio obeanje jer mu je Sicilija bila izvor
financijske i vojne moi. 2. Obeao je da e povesti kriarski rat, no odgaao ga je 12 godina
jer se usmjerio na uvrenju vlasti u Italiji. Odnosi carstva i papinstva zaotrili su se 1227. g.
dolaskom Grgura IX za papu. Fridrik je 1227. krenuo u kriarski rat ali se ubrzo vratio, na to
je papa reagirao njegovim izopenjem iz Crkve. Car je ponovo krenuo na Istok, dobio je
Jeruzalem, Nazaret i Btlehem s koridorom do Sredozemnog mora od egipatskog sultana.
Konstitucijama Sicilskog Kraljevstva iz 1231. g. sva je vlast centralizirana u
carevim rukama, dok je drutvena elita liena moi. Uz podrku signorea (gospodara) Fridrik
II stekao je prevlast u Toskani i Lombardiji, ak i u nekim dijelovima papinske drave. U
Njemakoj je za kralja postavio sina Henrika, ali tamo su stvarnu mo imali svjetovni i
crkveni kneevi. Njemaki su velikai potakli Henrika na pobunu protiv oca koja je brzo
uguena. Na koncilu u Lyonu 1245. car je ponovo izopen iz Crkve, izabran protucar i
proglaen kriarski rat protiv Fridrika. Fridrik je zadrao posjede u Njemakoj i na Siciliji,
dok je papa Inocent IV (1243.-1254.) onemoguio stvaranje ujedinjenog talijanskog
kraljevstva. Fridrika je u Njemakoj naslijedio sin Konrad IV (1250.-1254.), nakon njegove
smrti izabran je Rudolf Habsburgovac za cara 1273. g. Na Siciliji je zavladao njegov
35

vanbrani sin Manfred Sicilski koji je imao papinstvo za protivnika. Papa je pozvao Karla
Anuvinca koji je ubio 1266. Manfreda i proglasio se kraljem.

Kasniji Kriarski ratovi

Unato neuspjehu Treeg kriarskog rata do kraja 1201. g. dio francuskih velikaa na
sebe uzeo znak kria. Odluili su putovati morem prema Bliskom Istoku, u organizaciji
Venecije. Venecija je kao plau traila osvajanje Zadra, to je izvreno 1202., kriari su tamo i
prezimili. Kriari su 1204. uz pomo Mleana osvojili Carigrad. Mleane je zbog toga papa
izopio iz Crkve. Za cara je postavljen flandrijski grof Balduin, a za carigradskog patrijarha
Mleanin. Stvoreno je Latinsko Carstvo koje je potrajalo do 1261. g. Venecija je uvrstila
vlast na egejskim otocima i priobalju te osigurala strateke i trgovake interese. 1212. se
pojavio veliki pokret djece iz Njemake i Francuske, uvjereni da mogu bez borbe zauzeti
Jeruzalem, nazivajui se Bojim izabranicima. Filip II August naredio je povratak djece. U
Njemakoj su djeca pod vodstvom djeaka Nikole dola do Genove gdje su im vlasti
zabranile ukrcaj na brodove. Teko unutarnje stanje u muslimanskim zemljama nakon
Saladinove smrti (1193.) pruilo je priliku za uspjean 5. (1217.-1221.) kriarski pohod.
Kriari su zauzeli vanu egipatsku luku Damiette. Fridrik II Sicilski je pregovorima stigao do
Jeruzalema ali su ga muslimani opet vratili 1244. 6. kriarski rat (1227.-1270.) vodio je
francuski kralj Luj IX Sveti koji nije uspio zauzeti Jeruzalem. U 7. kriarskom ratu (1270.)
poloaj krana bio je beznadan. Luj IX poveo je bezuspjeni pohod na Tunis. Padom Akre
1291. g. izgubljeno je i posljednje kriarsko uporite u Svetoj zemlji. Pape su u 13. st.
pozivale na kriarske ratove pokuavali uglavnom da bi imali opravdan razlog za skupljanje
poreza. Iz Jeruzalemskog Kraljevstva mnogi talijanski i drugi gradovi tijekom 13. st. uvozili
su velike koliine razliitih dobara. Sredozemna trgovina dobila je znaajne poticaje.
Trgovaak i hodoasnika putovanja pridonijela su razvoju bankarstva. Vodei bankari bili su
vitezovi templari. Sicilija je postala vano sredite manufaktura svile.

Slom Bizanta. Pad Carigrada 1204. i Latinsko Carstvo.

Nakon smrti cara Andronika Komnena (1185.), na vlast je dola obitelj Angel. Car
Izak II Angel (1185.-1195.) sklopio je mir i sa ugarsko-hrvatskim kraljem Belom III, te je
oenio Belinu ki. U Bugarskoj 1185. ustanak Petra i Asena, stvaranje Drugog Bugarskog ili
Vlako-bugarskog Carstva. Bizant je izgubio Bugarsku, u kojoj se Asen proglasio za cara, to
je nakon gubitka Srbije novi udarac za Carstvo na Balkanu. Nijemce predvoene
Barbarossom, koji su ili u 3. kriarski rat, 1188. g. u Niu su doekali srpski i bugarski
izaslanici koji su im ponudili savez i vazalnu prisegu protiv Bizanta. Nijemci su zauzeli
Hadrianopol i Filapopol te zaprijetili opsadom Carigrada koji je onda morao propustiti
kriare. Bizant je izgubio Cipar. Izak je 1190. Srbe prisilio na mir, Bizant je priznao
samostalnost srpske drave, a Stefan Nemanji dobio je za enu bizantsku princezu. U ratu s
Bugarima nije imao uspjeha. 1195. g. Izaka je oslijepio i zbacio s prijestolja brat Aleksije III
Angel. Za vojni obraun s Bugarima Bizantinci nisu imali snage. Novi bugarski car Kalojan
(1197.-1207.) osvojio je ubrzo i velik dio Makedonije, okrenuo se papi za priznanje vlasti,
dobio je 1204. i kraljevsku krunu iz ruku legata pape Inocenta III.
Opasnost za Bizant predstavljao je i njemaki kralj Henrik VI koji je traio povrat
teritorija od Draa do Soluna. Henrik VI je oenio ker Izaka II, a Bizant je pristao plaati
danak, tzv. alamanski porez. Nakon smrti Henrika Venecija postaje glavnim neprijateljem
Bizanta, ona eli kontrolu nad istonim Sredozemljem. Jedino rjeenje za osiguranje mletake
prevlasti u regiji bilo je ruenje Bizanta, Mleani su uz kriare imali pomo Aleksija Angela,
sina zbaenog Izaka II. Nakon osvajanja Zadra 1202. i sklapanja sporazuma na Krfu s
36

pretendentom Aleksijem, kriari i Mleani opsjeli su Carigrad. Osvojenje grada kriari i

Mleani izvrili su 13. 4. 1204. Na ruevinama Bizantskog Carstva nastalo je Latinsko
Carstvo ( 1204.-1261.) u kojem je za cara postavljen grof Balduin Flandrijski koji je dobio
etvrtinu bizantskog teritorija, a ostatak su podijelili Mleani i kriari- dobivi ih kao lena.
Caru je pripala Trakija, Hij, Sam, Lezb. Bonifacije Montferatski osnovao je Solunsko
Kraljevstvo koje je obuhvaalo i susjedna podruja Makedonije i Tesalije. Mleani su uzeli
Dra, jonsko otoje, Kretu, luke na Helespontu i Hadrianopol. Tako su postali najjaa
kolonijalna sila na istonom Sredozemlju.
Na ruevinama Bizanta izniknulo je mnotvo kriarskih dravica. Na Peloponezu
nastala je francuska kneevina Ahaja ili Moreja od svih kriarskih tvorevina najdulje se
odrala. Teodor Laskaris, zet Aleksija III, stvorio je Nikejsko Carstvo u Maloj Aziji. Mihael
Angel na Balkanu stvorio je Epirsku Despotovinu. Aleksij i David Komnen, unuci Aleksija I.,
osnovali su u maloazijskom crnomorsskom prostoru Trapezuntsko Carstvo. Grci su digli
ustanak u Trakiji, pomogao im je Kalojan, Latinsko Carstvo povuklo se iz MA to je
omoguilo Laskarisu da izgradi novu prijestolnicu u Nikeji, obnovljena je i grka patrijarija.
Teodor se 1208. okrunio za cara, tako je Nikejsko Carstvo postalo nosilac dravnopravnog i
crkvenog kontinuiteta Bizanta.
Latinsko Carstvo nakon smrti cara Henrika (1216.) zapalo je u krizu. Trapezuntsko
Carstvo odralo se i nakon pada Carigrada 1453. Nikejsko Carstvo ojaalo je za vladavine
Ivana III Bataca (1222.-1254.) zauzeo je i Hadrianopol. Dolo je do sukoba Bugarske i
epirske despotovine na Marici 1230. u kojem su zapadni Grci doivjeli poraz. Bugarska je
postala dominantan imbenik na Balkanu. Nikejski je patrijarh 1235. priznao samostalnost
bugarske patrijarije. Konanu pobjedu na d Bugarima i zapadnim grkim vladarima Batac je
ostvario 1246. kada je osvojio Solun (dokinuto Solunsko Kralj.). Do 1252. pokorio je i Epir.
Batacov nasljednik,Teodor II Laskaris, koji je elio kontrolu nad svjetovnim i crkvenim
poslovima, sukobio se s aristokracijom to je ubrzalo propast dinastije Laskarisa. Regenstvo
je pripalo Mihaelu Paleologu koji je 1261. g. sklopio sporazum s Genovom glavni takmac
Venecije. 27. 7. 1261. osvojen je Carigrad i srueno Latinsko Carstvo, a obnovljeno
Bizantsko. Dinastija Paleologa vladala je Bizantom do propasti 1453.

Obnova Bizanta: Mihael VIII. Paleolog (1261.-1282.)

Bizant je ponovo postao sredozemna sila. Najvea opasnost prijetila je Bizantu sa
Sicilije ako bi se tamonji vladat povezao s papinstvom. Bizant je i Veneciji dao povlastice
kao i Genovi ime je smanjio ovisnost o talijanskoj strani. Problem je bio dolazak Karla
Anuvinca za kralja na Siciliji 1266. uz kojeg su stale Srbija i Bugarska. Paleolog je, koristei
naklonost pape Klementa IV i Grgura X te francuskog kralja Luja IX, nudei crkvenu uniju,
neutralizirao anuvinsku opasnost. U ratu s Bugarima 1272. Mihale je ostvario odreene
uspjehe i pomake. Mihael se saveznitvima osigurao: papom protiv Anuvinaca, Ugarskom
protiv Srba, Tatarima protiv Bugara, a Tatarima i Mamelucima od Selduka. 1274. na
crkvenom saboru u Lyonu sklopljena je crkvena unija. Bizant je zagospodario Egejskim
morem. Stanovnitvo se u Bizantu podijelilo na pristae i protivnike unije. Mihael je unutar
Bizanta imao i problema s arsenitima- pristaama svrgnutih Laskarisa. Novi papa, Francuz
Martin IV (1281.-1285.), potpuno se stavio u slubu Anuvinaca i proglasio Mihaela
raskolnikom. Anuvinci i Mleani 1281. sklopili su savez za obnovu Latinskog Carstva.
Mihael VIII pozvao je araganskog kralja Pedra III da napadne Karla Anuvinca i oduzme mu
kraljevstvo, kako bi Pedro osvetio zeta Manfreda, kojem je Karlo to isto uinio.

XI. IRENJE KRANSKE EUROPE

37

pregled dogaaja od 11. st.

Naini irenja kranstva: Kriarski ratovi, rekonkvista, misionari razaslani
itavom Europom, poganstvo se zadralo iskljuivo u Litvi
Porastao broj kranskih monarhija nastaje sloeniji meunarodni politiki
sustav
Rekonkvista ponovno kransko osvajanje panjolske ( nakon muslimanskih
osvajanja)
Krajnji sjever i sjeverozapad Pirenejskog poluotoka jedini dio koji je ostao
katolicima za vrijeme vrhunca muslimanske ekspanzije
Tu stvorena Kraljevstva Lona i Navarre
Kastilja bila juna pogranina regija Lona, sa osvajanjima prema jugu iri se i
njeno ime
Na sjeveroistoku formira se grofovija Barcelona
Po. 11. st. nastalo Kraljevstvo Aragon
1055. osvojeni Toledo i Madrid
Nakon toga dolazi do promjene vlasti meu muslimanima nova dinastija
Almoravida, voa Jusuf ubrzo vraaju izgubljene teritorije
1106. Jusuf umire opadanje moi muslimana, pojaane provale katolika
prema jugu
El Cid ( Sid) najpoznatiji katoliki ratnik krajem 11. st.

Kronika o Sidu

Pripisivali mu sve kranske vrline, ak i svetost

Zapravo bio voa bande katoliko muslimanskih razbojnika

1093/1094. osvojio Valenciju

1212. bitka kod Las Navas de Tolosa pobjeda katolike strane, prekretnica u
ratu
Jako slabljenje muslimanske moi, pola stoljea kasnije ostaje im Kraljevstvo
Granada
Znaaj rekonkviste: - plemstvo i sveenstvo vrlo snaan poloaj u drutvu

Povlateni slojevi stekli velike posjede i povlastice

Nastali mnogi gradovi sa visokim stupnjem slobode i

povlastica

Stvaranje gradskih liga meusobni savezi radi ouvanja

i uvrivanja vlasti protiv svih protivnika, pa i kralja

Polagani rast kraljevske vlasti i centralizacije

Skandinavija u razvijenom srednjem vijeku

pokrtavanje ilo polagano, uestali sukobi s starim vjerskim obiajima
Germana
u vedskoj i Norvekoj snane poganske drutvene snage dugo se odupirali
Crkvi i vladarima
esti unutarnji sukobi i graanski ratovi
Danska - od skandinavskih kraljevstava bila najsnanija

tokom 12. st. pokorila veinu okolnih slavenskih podruja

vea sila sve do 13. st. kada im veinu posjeda uzimaju Nijemci

poetkom razvijenog srednjeg vijeka nesreene prilike

od kraja vladavine Knuta Velikoga 1035. i Svenda Estridssona

(1047-1076) pa do sredine 12. stoljea trajale unutarnje borbe
38

Valdemar I. Veliki 1157-1182.

Uvrstio vlast

1158. poloio vazalnu prisegu njemakom caru

1162. od njemakog cara dobio Dansku kao leno ( Leno

zemljini posjed to ga je feudalac dao vazalu uz uvjete da e
vazal izvravati svoje obveze)

Poetak velikog uspona Danske

Uguio ustanak seljatva u pokorenoj vedskoj

Jaanje feudalnih snaga, plemstva i Crkve pogoranje

poloaja seljatva

Knut IV. 1182-1202.

Odbija priznati vazalitet caru

Od 1185. danski se kralj naziva kraljem Danaca i

Slavena

U to vrijeme osvajaju Schleswig, Holstein, Lbeck i Hamburg

Valdemar II. Pobjednik 1202-1241.

1219. osvaja Estoniju posljednji veliki uspjeh

1227. poraz od koalicije sjevernonjemakih kneeva i

Lbecka

Gube dotadanji poloaj regionalne velesile

Norveka od sredine 12. stoljea pratimo sukob dviju strana koje se bore za

vlast

Magnus V. Erlingsson 1162-1184.

Na vlast doao uzurpacijom, pokuava ozakoniti svoj in i dobiti

krunu od Crkve

Zato daje brojne povlastice katolikom sveenstvu

o
To izazvalo otpor birkenbeinera (brezonogih), stanovnitva umovitih
podruja uz vedsku granicu
o
Sverre 1177-1202.

Potekao kao voa iz redova birkenbeinera

Nametnuo se kao novi norveki vladar

Ne priznaje naela nasljeivanja i nedjeljivosti drave, niti

ovlast sveenstva da izabere novog vladara sve te odredbe bile su
usvojene za Magnussove vladavine

Najvie mu se opiru crkveni redovi

o
U toj borbi kao pobjednik izaao kralj (Magnuss)
o
Nakon toga jo bilo brojnih sukoba prvo s sveenstvom, a potom i sa
plemstvom
vedska poetkom 12. stoljea vlada dinastija Stenkil
o
Razdoblje dinastije Stenkil obiljeeno opadanjem poganstva i rastom
kranstva
o
1130. na vlast dola dinastija Sverhera
o
Za njihove vladavine kranstvo se uvrstilo, iri se njemaki utjecaj na
razvoj vedskih gradova
o
Knutsson prvi okrunjeni vedski kralj (1208-1216)
o
1250-1266. zapoelo povezivanje vedske i Norveke
o

39

Srednja Europa u razvijenom srednjem vijeku

do 1100. pokrtena veina slavenskih naroda istoni Slaveni (Rusi i ostali)
pravoslavni, a zapadni Slaveni (esi, Slovaci, Poljaci, Maari) katolici
u pokrtavanju preostalih poganskih plemena se isticali vitezovi Njemakog
vitekog reda Teutonci i viteki red maonoa
posljednji se pokrstili Litvanci (14. stoljee)
-

eka pokrtena tokom 10. stoljea

o
11. stoljee vodea slavenska drava Zapada
o
Pod jakim njemakim utjecajem eki kraljevi dobivali krunu od
njemakog cara
o
U 12. stoljeu doseljavanje njemakih kolona, dravna uprava oponaa
njemake uzore + doseljavanje njemakih rudara snana rudarska
proizvodnja + razvijena trgovina (takoer Nijemci kontroliraju)
o
Uvrstilo se pravo primogeniture kraljev prvoroenac nasljeuje
krunu
o
1273. vrhunac moi
o
1278. unitena zajednikim napadom Maara i cara Rudolfa
Habsburgovca
o
Ne gubi izvorni teritorij ubrzo pada pod stranu vlast
o
Izumrla domaa dinastija Pemyslovia zamijenili ih Luksemburgovci
o
Germanizacija
Maarska pokrtena oko 1000. godine
o
Pokrtena za kralja Stjepana nasljeuje ga nekoliko slabijih vladara,
priznavali vrhovnu vlast Nijemaca
o
Od Nijemaca ih oslobodila borba za investituru, za Ladislava(10771095) i Kolomana(1095-1116) ojaala kraljevsku vlast i proirila ju na
Hrvatsku, Dalmaciju (1102.), dio Galicije i itavu Transilvaniju
o
U 12. stoljeu zapoela unutarnja previranja vojni neuspjesi, jaanje
plemstva
o
1222. Zlatna bula Andrije II (1205-1235) ograniavanje kraljevske
vlasti, definiranje prava povlatenih slojeva
o
Sredina 13. stoljea Ugarsko Hrvatsko Kraljevstvo ne predstavlja
snaniji imbenik u regiji ni Europi
Poljska pokrtena oko 965., neko vrijeme bila jedno od najmonijih
slavenskih kraljevstava, pokorili eku, lesku, Pomeraniju i dio Rusije
o
Slaba sredinja vlast, prevlast plemstva i sveenstva, dezintegracija i
gubljenje osvojenih podruja
o
Kao i drugdje u Europi, jaanje plemstva uzrokovalo slabljenje kralja
o
Boleslav III Krivousti (1086-1138) se smatra glavnim uzronikom
mrvljenja sredinje vlasti oporuno podijelio zemlju i titule petorici sinova
o
Ti posjedi se stalno dijelili sredinom 13. stoljea 20 kneevina
o
12. i 13. stoljee znaajni demografski rast(koloni), razvoj gradova i
sela( po uzoru na Njemaku i Flandriju), velika kolonizacija nakon Tatarske
provale 1241.
o
Lokacijske povlastice izdavane naseljenicima za obnovu postojeih ili
izgradnju novih gradova i sela, povlastice se temeljile na Magdeburkom
zakonu(odreivao pravnu i fiskalnu organizaciju naselja)
40

o
Postotak Nijemaca naglo raste od 13. stoljea
o
Tri Tatarske provale 1241, 1259, 1287 - katastrofalno oslabile sredinju
vlast, odcjepljenje Pomeranije, irenje njemakog Brandenburga na poljskom
teritoriju
o
Krajem 13. stoljea tenja za ujedinjenjem ali i sukobi kneeva oko
vlasti
o
Elementi jedinstva lanovi dinastije Piastovia u svim kneevinama,
zajednika crkvena metropolija, zajedniki naziv Regnum Poloniae te znakovi
kraljevske vlasti

Baltika regija u 12. stoljeu, Velika Kneevina Litva

-

1201. osnivanje Rige, vano uporite Teutonaca

1202. osnovan i Viteki red maonoa
Snanu vlast uspostavio veliki knez Mindaugas ( 1236-1263)
o
Ujedinjuje litvanske prostore, otima pogranina ruska podruja Crnu
Ruteniju
1237. Viteki red maonoa i Teutonci se ujedinjuju u jedinstveni Teutonski
viteki red

Rusija u razvijenom srednjem vijeku

najrascjepkaniji prostor itave Europe
preuzeti slavenski obiaji nasljeivanja vlasti
glavni grad Kijev, njime upravlja pojedinac vladajue kue vlast u ostalim
gradovima se dijelila na temelju seniorata ( starosti)
nasljeivanje nije bilo dosljedno, svaki novi vladar grabio koliko je vie zemlje
za sebe mogao
od 1054. postojale 64 kneevine, 293 kneeva i odigralo se 83 graanska rata
od 1125. teritorij se nezaustavljivo mrvi, a sredinja vlast slabi
Kijev gubi stvarnu mo, ostaje mu simbolika, i ulogu, ali jaaju ostali gradovi
Gali, Rostov, Suzdalj, Polock, Minsk, Smolensk i Novgorod
Polako se kroz desetljea sve vie uzdie Novgorod
Od 1236. njime upravlja Aleksandar Nevski(1236-1252)
Raspadom Sredinje vlasti Kijevske Rusije, u sreditu Rusije i na zapadu
oblikovalo se nekoliko kneevina koje svoju samostalnost nisu uspjele trajnije odrati

Prva i druga Mongolska provala. Mongolska vlast nad Rusijom.

u 12. stoljeu ivjeli od Bajkala do Mandurije, Velikog kineskog zida i Altaja
javlja se vodei sloj prvaka nojoni, sa svojim vojnikim druinama nukeri
najmonijeg vou skuptina mongolskih poglavara bira za dingis kana,
vrhovnog kana, tako stvorena jedinstvena mongolska drava, bila ujedno strogo
hijerarhijski podijeljena
Temudin 1167-1227 dingis-kan
itavo drutvo vojniki organizirano i podijeljeno na tmene (deset tisua ljudi)
i na nie jedinice
takvo drutvo zahtjeva stalna ratovanja 1207. osvojeni Kirgizi, 1211.
jugozapad Sibira, nakon toga pokorena Kina sve do Koreje
41

Kinezi znatno utjecali na daljnji razvoj vojne tehnologije, dravnog aparata i na

irenje pismenosti
Prvi val osvajanja zaobiao Rusiju, krenuvi sjeveroistono na Bugare
1235. novi dingis-kan postao Batu kan
Do 1240. osvojen velik dio Rusije
Batu kanovo Mongolsko Carstvo od rijeka Oba i Dunava, Kavkaza i Crnog
mora
Sredina 13. stoljea unutarnji sukobi, osamostaljenje Zlatne Horde i mongolske
Perzije od velikog kana
Mongolska vlast zadrala se dva stoljea u Rusiji
Smatrali islam puno opasnijim od kranstva, niz katolikih misija od
Carigrada do Pekinga (osnovana katolika nadbiskupija u Pekingu)
Veliko se Carstvo na kraju raspalo krajem 14. stoljea na niz meusobno
suprotstavljenih drava

XII. USPON SVJETOVNIH INSTITUCIJA I NOVIH

DRUTVENIH GRUPA
Francuska
U 13.st. dolazi do jaanja teritorijalnih velikih monarhija Engleske i Francuske. U tom
razdoblju za Francusku su bitna dva vladara. To su bili Luj VIII. (1223.-1226.) i Luj IX. Sveti
(1226.-1270.). Obojica su bili poboni vladari i nastavili su uobiajenu politiku tadanjih
vladara Francuske davati politiku potporu papi. Unato tome papinska mo u Francuskoj je
sve vie slabila.
Vladavina Luja VIII. imala je dvije znaajke: preuzeo je novi sustav dravne uprave
ustanovljen jo za Filipa II. Augusta te je uspostavio kraljevsku vlast u srcu LANGUEDOCA
ime su steeni novi posjedi na jugu Francuske. Francuska je kruna prvi put dobila izlaz na
Sredozemno more. Nakon smrti Luja VIII. u ime njegovog maloljetnog sina Luja IX. vladala
je njegova majka Blanka Kastiljska. Zbog toga je dolo do velikog otpora velikaa koji su
traili pomo od Engleza. No sve pobune bile su skrene.
Na prijestolje zatim dolazi Luj IX. koji je istican kao uzor katolikog vladara i ubrzo
nakon smrti proglaen je svetim. Postoji i njegov ivotopis koji je napisao Jean de Joinville
(1225.-1317.). Tijekom njegove vladavine, dravna se uprava razvijala. Kraljevska se kurija
poela dijeliti na specijalizirane odjele. Sudske dunosti su dodijeljene Parlamentu, a te
promjene su poveale vanost administracije i smanjile mo velikaa. Sukobio se s engl.
kraljem Henrikom III. (1216.-1272.) oko podruja koji je izgubio Ivan Bez Zemlje u
Francuskoj. Sukob je zavren mirom 1259. kojim su potvrena prava Henrika na pokrajine
GUIENNE i GASKONJU. Znaajno je jo da u Francuskoj u to doba bila zastupljena
feudalna rascjepkanost i umanjena je mo crkvenog suda.

Engleska
U tom razdoblju na vlast dolazi Henrik III. (1216.-1272.) koji je takoer bio suoen s
pobunom velikaa. Njegov regent William Marshal (1144.-1219.) uspio je suzbiti velikake
pobune no njegova ubrzana smrt je dovela u pitanje sve njegove rezultate. Henriku III. je
pomo pruao papa koji je velikaima zajamio opstanak odredbi Velike povelje te je rijeio
42

sukobe vodeih engl. velikaa. Henrik je bio vrlo poboan vladar koji je bio uvjeren pristaa
ideje o ujedinjenom kranstvu pod vodstvom pape.
U to vrijeme je u Engleskoj prevladavao osjeaj vjernosti prema zakonima i
institucijama drave. Veliku ulogu su imale odredbe Velike povelje slobode: kraljevska je
vlast bila ograniena, velikai su mogli ograniiti kraljevsku samovolju. Dravna uprava vie
nije bila ovisna o kraljevskoj osobnoj kontroli kao prije. No ipak dolazi do zaotravanja
odnosa izmeu kralja i velikaa zbog kraljevske ambiciozne vanjske politike( vraanje
posjeda iz Francuske koje je izgubio Ivan Bez Zemlje, potpomagao je pobune franakih
velikaa, doputao je ubiranje velikih poreza za papu, sukob s Velanima). Vrhunac sukoba
izmeu kralja i velikaa bio je 1258. Dolazi do pojave gladi i velikih neuspjeha protiv
Velana. Velikai su stvorili stalno vijee koje je trebalo imenovati sve visoke dravne
slubenike i odluivati o svim vanim pitanjima dok je kralj trebao provoditi i potivati
odluke vijea. Najistaknutiji u tom vijeu je bio Simon de Montfort (1208.-1265.). Odmah je
stvoreno novo velikako vijee. 1265. Simon je sazvao Parlament gdje su prvi put bili pozvani
predstavnike gradove. No vii drutveni slojevi nisu se ujedinili oko Montforta i ve je
Edvard, najstariji sin Henrika III., uspio okupiti vojsku i 1265. kod Eveshama potukao
Montforta koji je u bici i poginuo i ime je okonana velikaka oporba kralju. Nastavljen je
razvoj dravne uprave. Znaajne su i drutvene promjene: manji zemljoposjednici postojali su
sve vie neovisniji, ojaao je graanski sloj, trgovina i obrt postojali su sve vanije grane
gospodarstva, dolazi do pojave jakog osjeaja engleskog narodnog identiteta. Engleska je do
1272. postala najjae ujedinjeno i najbolje upravljano kraljevstvo europskog Zapada.

Svjetovnjaci u 13.st.:
1.

PLEMSTVO
Tijekom 13.st dolazi do jaanja svjetovnih upravnih tijela. Krajem stoljea veina
europskih drutava morala je redovito plaati dravi poreze, biti obvezatan na odreen oblik
vojne slube te pomagati u radu lokalne uprave. Gradovi su znatno porasli i u stanovnitvu i u
politici i u gospodarstvu. Talijanski gradovi su razvili bankovne poslove velikog obujma, a
imunijim drutvenim slojevima bila su pristupana razliita luksuzna dobra te se openito
popravio standard niih drutvenih slojeva. Rasla je vanost novca. Promjena je bila najvie
pogoeno plemstvo. U tenji za centralizacijom i profesionalizacijom vlasti lieni su mnogih
ranijih dunosti i privilegija. Dolazi do pojave vitetva. Pravi vitez je trebao biti branitelj
prave vjere, zatitnik slabih i potlaenih. Glavna su sredita viteke kulture i ivota bili
dvorovi francuskih velikaa do kraja 13.st. Posebnu vanost za irenje vitetva imao je dvor
Eleonore Akvitanske. Razvoj vitetva je utjecao i na razvoj knjievnosti na narodnom jeziku.
Razvija se njema. i talijansko pjesnitvo. Vrhunac je postignut za vrijeme Dantea Alighierija
(1265.-1321.). Dolazi i do uspona fran. proze. Brunetto Latini napisao je svoju enciklopediju
na francuskom. Vrlo vana djela iz tog razdoblja: Osvajanja Konstantinopola Geoffreyja de
Villehardouina, ivot Sv. Luja Jeana de Joinvillea. Najpoznatiju alegoriju je predstavljao
Roman o rui, duga pjesma koja zapoinje kao idealizacija dvorske ljubavi, a zavrava kao
enciklopedija.
2.
GRAANSTVO
To je razdoblje poznato kao zlatno doba europ. srednjovjekovnog graanstva. Jaali su
trgovina i obrt, poveao se broj stanovnitva u gradovima i pojavljuju se novi oblici poslovne
djelatnosti. Na Apeninskom poluotoku gradovi su uivali najvee bogatstvo te posjedovali
najvii stupanj politike neovisnosti i najrazvijeniju gradsku kulturu. Trgovina Sredozemljem
je predstavljalo najunosniju granu europske trgovine. Tu su jo i gradovi zapadnog
Sredozemlja Barcelona i Marseille. Krajem 13.st. Lombardski i toskanski gradovi bili su u
stvarnosti neovisni gradovi-drave, drei itavu sjevernu Italiju pod kontrolom. Ostali europ.
gradovi se nisu razvijali u tom smjeru kao to su to radili tal. gradovi. Najvaniju novost 13.st.
43

predstavljao je razvoj komercijalnog bankarstva. U tome su prednjaili talijanski gradovi.

Jedini konkurenti su im bili vitezovi templari. Kao bankari se jo istiu i idovi koji su
utjerivali dugove pa se ve u 13.st. javlja antisemitizam to je dovelo do otjerivanja idova iz
Engleske 1290. i iz Francuske 1306. Glavni bankari bili su tijekom 13.st. Toskanci i
Lombardijci. Rast bankarstva je dovelo do pojave fenomena protokapitalista, osoba koji su se
bavili iskljuivo financijskim operacijama.
Dolazi do pojave gilda i cehova. Pojavljuju se jo u 12.st., ali se razvijaju u 13.st. Za glavni
cilj su imale osiguranje monopola u proizvodima odreene struke svojim lanovima; zauzvrat
su im osiguravale zajamene cijene i dobre uvjete rada. Ceh je propisivao kvalitetu i cijenu
sirovina, cijenu konanih proizvoda, mogui prekovremeni rad itd. Cehovi i gilde su esto
nastupali kao vjerske i karitativne skupine. Razvijena trgovaka i poslovna djelatnost u 13.st.
Zabiljeena je u 4 grada francuske pokrajine Champagne (PROVINS, LAGNY, BAR-SURSEINE, BAR-SUR-AUBE). Postali su sredita europske kontinentalne trgovine 13.st. Bili su
najvea sredita razmjene robe sa Zapada, iz Italije i s Bliskog istoka, sredite bankara i
zajmodavaca. U veini gradova vlast je bila u rukama patricijata. Graanstvo je imalo i svoju
knjievnost u kojoj je ismijavalo drutvene skupine- fabule-kratke humoristine prie u
stihovima.
Bitnu ulogu su jo odigrali i seljaci, a najbolji status imali su seljaci na prostoru sjev. Fran.
i zap. Njem.

Intelektualno i umjetniko stvaralatvo

Sveuilita i kole u 13.st. bili su gotovo bez iznimke pod crkvenom kontrolom, a
nastavno osoblje bili su sveenici i redovnici. Ve tijekom 12.st. bilo je vie sredita uenosti,
ali najvaniji su Salerno, Bologna i Pariz i jedini koji su se u pravom smislu mogli nazvati
sveuilitima. Na parikom sveuilitu tijekom 13.st. dolazi do estokih borbi profesora koji
su eljeli preuzeti kontrolu nad sveuilitima Papa Grgur IX. donosi 1231. bulu Magna
Cartom kojom se istie pravo slobodnog odseljavanja profesora. 1229. su mnogi studenti i
profesori otili sa parikog sveuilita i tako su osnovani Oxford i Cambridge. Najpoznatiji
koled je bio Sorbona u Parizu, zaslugom Roberta Sorbona oko 1257. Poznati znanstvenici u
tom razdoblju bili su: Leonard iz Pise, zasluan za uvoenje arapskih brojki u Europu, Robert
Grosseteste, pobio Aristotelove tvrdnje u optici, Roger Bacon, rodonaelnik prirodnih
znanosti. Takoer je bitan bio Toma Arhiakon koji se naziva ocem skolastike.
Gotika arhitektura dostigla je svoje vrhunce u katedralama u Chartresu, Parizu,
Amiensu, Reimsu i Bourgesu. Kult Blaene Djevice Marije, uspostavljenog u 12.st., nastavio
se i u 13.st.

XIII. GUBITAK PRVENSTVA CRKVE

Papa Bonifacije VIII
Utjecaj papinstva nikada vjerojatno nije bio vei nego u treoj etvrtini 13. st., za to
je dokaz i pontifikat pape Grgura X. (1271. 1276.) koji neki smatraju razdobljem vrhunca
papinske moi uope. Ubrzo nakon toga, papinstvo ulazi u sukob s kraljevima Engleske i
Francuske u kojem svjetovnjaci odnose pobjedu. Kao rezultat te pobjede pape se sele u
Francusku. Odanost se puanstva premjestila s Crkve ka svjetovnim vladarima, a javno
mnijenje se krajem 13. st. okrenula od Crkve zbog prevelike upletenosti Crkve u svjetovna
pitanja. Na ovu situaciju je velik utjecaj imao i rat papinstva s Hohenstaufovcima. Na Siciliji
44

je 1282. godine dolo do pobune Sicilska veernja protiv Karla Anuvinca, a puanstvo je na
vlast dovelo aragonskog kralja Fridrika II. Sicilskog. Papa je, razbjenjen nastalom situacijom
uspio nagovoriti francuskog kralja Filipa III. na kriarski rat protiv Aragona koji je zavrio
tekim neuspjehom, a papinstvu dodatno naruilo ugled i povealo ve postojee
nezadovoljstvo. Na najvie dunosti u Crkvi postavljani su pravnici, skupljai crkvenih
poreza i praktini, poslovni ljudi. Od 1292. do 1294. papinska stolica je bila prazna, a novi
papa, Celestin V., se pokazao, kad je doao na vlast, nedoraslim problemima u kojima je
papinstvo bilo ogrezlo/zaglibilo. Nakon pet mjeseci je abdicirao i vratio se u samostan, a
naslijedio ga je Bonifacije VIII. (1294. 1303.) iji je odabir izabrao najvee nezadovoljstvo
od 11. st. On se borio za prava za koja je smatrao da Crkvi pripadaju i zastupao svom snagom
teoriju o prvenstvu papinstva, ime je samo razjario ve samosvjesne i mone europske
vladare.
Engleski kralj Edvard I. je svoje nepovjerenje prema Crkvi iskazao 1279. zabranivi
kupnju zemljita crkvenim institucijama bez njegove privole, a Filip IV. Lijepi je s jaanjem
svoje moi i vlasti odbacio neka udoredna naela i zakone. Njegova politika nije naila na
ozbiljniji otpor do nakon njegove smrti. Bonifacije VIII. je odbio i nastaviti praksu
oporezivanja sveenstva, na to se engleski i francuski kralj odgovorili jo veim porezima i
zapljenom crkvenih dobara (Engleska), na to je papa reagirao bulom Clericis Laicos iz 1296.
kojom je zaprijetio bilo kakvo oporezivanje sveenstva uz prijetnju ekskomunikacijom.
Godine 1927. je papa ipak donio odluku kojom svjetovni vladari, u velikoj potrebi, mogu
oporezivati sveenstvo. Sukob izmeu pape i francuskog kralja se nastavio kada je kralj dao
uhititi jednog biskupa pod optubom za izdaju. Papa ne poputa. Godine 1302. sastali su se u
Parizu francuski stalei pod izgovorom papinog napada na slobotine Kraljevstva na to je
Bonifacije odgovorio bulom Unam sanctam kojom je papa ak svojatao pravo zbacivanja
neposlunih vladara s prijestolja. Kao odgovor, a na poticaj francuskog kralja, Guillame de
Nogaret je sastavio popis navodnih optubi protiv pape i pozvao na sazivanje koncila kako bi
se utvrdila njihova istinitost. Nogaret je osobno krenuo u Italiju, s vojskom, po papu, ali se
prebacivanje pape u Francusku na suenje pokazalo neizvedivim. Bonifacije je ubrzo umro od
oka, a naslijedio ga je kompromisni Benedikt XI. (1303. 1304.) koji je dao oprost grijeha
Filipu, ali ne i Nogaretu. Naslijedio ga je Klement V. koji je na put u Rim stao u Lyonu i rekao
da nema namjeru krenuti dalje, kupivi tako tjelesnu sigurnost po cijenu duhovnog ropstva.
Njegovom krajnje popustljivom politikom pred francuskim kraljem poeo je sumrak
srednjovjekovnog papinstva i gubitak politikog vodstva Crkve u zapadnom svijetu. Osim
ukidanja Bonifacijevih bula i odluka, ukidanja vitezova templara pred neutemeljenim
Filipovim optubama, za njegov je pontifikat znaajan i prelazak Svete Stolice iz Rima u
Avignon 1308. ime poinje razdoblje babilonskog suanjstva koje traje do 1377. godine.

Nastavak centralizacije u Francuskoj i Engleskoj

Francuska je bila manje jedinstvena od Engleske, pa je centralizacija bila i znatno
olakana nepostojanjem oporbe na dravnoj razini. Ope odrednice dravne politike
oblikovali su kralj i ui krug njegovih slubenika, a njihova provedba povjerena je tisuama
slubenika diljem Kraljevstva. Desetogodinji rat s Englezima oko Akvitanije i borbe u
Flandriji bez veih uspjeha, samo su dodatno oslabile o tetile resurse i kraljevsku blagajnu.
Kako bi nametnuo goleme trokove, 1306. godine je potjerao idove iz Kraljevstva te
zaplijenio njihovu imovinu, a viestruko je mijenjao vrijednost novcu kako bi ostvario profit
pa je stekao naziv Krivotvoritelj. Bio je prisiljen raspisati velike poreze. Problem je bio i
injenica da je uloga staleke skuptine bila tek u zaetku, pa sve do sredine 14. st. nije bilo
uobiajeno traiti njen pristanak za odreivanje poreza. Izravno je vladao Francuskom
tradicijom snane kraljevske vlasti i birokratizirane uprave koja se odrala sve do Francuske
45

revolucije. Nakon Filipove smrti je ipak dolo do slabljenja kraljevske vlasti (sredinom 14.
st.) i jaanja plemstva.
Engleska je bila ujedinjena daleko prije Francuske. Lokalno obiajno pravo je bilo
nadvladano zajednikim pisanim pravom, a povlateni slojevi su morali pregovarati izravno s
kraljevskom vlau. Edvard I. (1272. 1307.) je imao oznaku znaajnog vladara zbog
usavravanja engleskog zakonodavstva, reformiranja upravnog sustava, razvoja Parlamenta te
osvajanja Walesa i kotske, a nosio je nadimak engleskog Justinijana. U sustavu uprave kralj
je dao primat kraljevskom dvoru, sastavljenom uglavnom od njegovih vlastitih slubenika i
pratitelja. Od 1277. do 1282. proveo je pokoravanje Walesa, 1284. velkim je statutom
nametnuo toj pokrajini englesko pravo i upravni sustav, a 1301. je svom nasljedniku dodijelio
naslov princa od Walesa koji se zadrao do danas. Godine 1290. kotska ostaje bez
nasljednika. Edvard postavlja Johna Balliola, ali se ovaj 1296. odmee od engleskog kralja, a
Edvard u vojnom pohodu protiv Balliola s lakoom osvaja kotsku. Nakon povratka u
Englesku, u kotskoj izbija pobuna pod glasovitim Williamom Wallaceom. U bici kod
Sterling Bridgea, 11. rujna 1297., engleska vojska doivljava teak poraz. Wallace je uhien
tek 1304., kada je uhvaen i pogubljen. Novi kotski vladar, Robert Bruce, 1306. godine
ponovo zapoinje borbu, Edvard umire, a koti, zbog mrnje prema Englezima, sklapaju
saveznitvo s Francuskom koje e trajati naredna dva stoljea. Jo jedna znaajka Edvardove
vladavine je savjetovanje s velikaima. Kad god je smatrao da se odluke tiu i njihovih
interesa, a to je rezultiralo, od 1295. godine, redovitim zasjedanjem Parlamenta na kojem
uestvuju predstavnici vitezova i gradova. Parlament je postao kljuno tijelo engleske uprave.
Bio je najvii zemaljski sud, sredite izvrne vlasti, sastajalite velikaa, tijelo koje je
odobravalo poreze i glavni forum za oblikovanje stavova javnosti. Tijekom 14. st. velikai su
uspjeli potpuno istisnuti utjecaj kraljevih slubenika iz rada Parlamenta i koristiti ga za svoje
ciljeve.

Babilonsko suanjstvo (avignonski pape) i Zapadni raskol

Uz politike, gospodarske i vojne udarce, papinstvo i Crkva su izgubili poetkom 14.
st. i velik dio potpore javnosti. Formalne crkvene slube su postale nedovoljne, i traio se
blii dodir s Bogom putem meditacije i mistike. Zbog naina i okolnosti odlaska u Avignon,
papa je za veinu postao tek slubenik francuskog kralja, a do povratka u Rim, pape i veina
kardinalskog zbora su bili Francuzi. Avignonski pape su nastojali centralizirati sve vanije
poslove na svom dvoru zbog dominacije svjetovnih vladara nad lokalnim sveenstvom,
meutim, to se pokazalo kao skup i neuinkovit sustav koji je ubrzo postao predmetom opeg
negodovanja. Sve negativnosti ovog vremena iskazale su se u pontifikatu Ivana XXII. (1316.
1334.) koji je usavrio sustav financijskih iznuda u papinom pravu postavljanja veine
visokih slubenika u Crkvi. Tako su se prodavale ekspektancije mogunost kandidiranja za
odreenu visoku crkvenu slubu nakon odlaska ili smrti prethodnika pod uvjetom da netko
drugi u meuvremenu ne ponudi veu svotu. Rasla je i zloporaba oprosta od grijeha. Poveali
su se sukobi pape Ivana XXII. s franjevcima spiritualcima i carem Ludvigom IV. Bavarskim.
Spiritualci su eljeli povratak cijelog franjevakog reda izbornim naelima, radikalnom
siromatvu i pronji, a sugerirali su da bi i svi ostali sveenici trebali uiniti isto, budui da
Krist i njegovi apostoli nisu imali nikakve imovine. Ovakve su ideje uasnule Ivana XXII.
koji je proglasio shvaanje o Kristu i apostolima bez imovine krivovjerjem. Papinska je kurija
na kraju odnijela pobjedu. Dio spiritualaca se sklonio kod cara Ludviga. Zapoeo je
promidbeni rat optubama i pamfletima. Sve je vea i znaajnija postala djelatnost
protupapinskih pisaca. Najpoznatiji i najvaniji takvi pisci bili su William Ockham, Jean de
Jandun i Marsilije Padovanski. Jandun i Padovanski su objavili raspravu Defensor pacis iz
1324. godine najpoznatiju politiku raspravu s kraja srednjeg vijeka u kojoj su zagovarali
46

ogranienu monarhiju kojom e vladati zakoni i obiaji. Nasljednici Ivana XXII. su pokuali
obnoviti staru ravnoteu i nagodbu izmeu crkvenih i svjetovnih vlasti. Zavreni su procesi
centralizacije uprave i poduzeti napori ka osvajanju crkvenih teritorija u Italiji, a ostalo je i
dovoljno novca za odravanje raskonog dvora u Avignonu koji je postao jedno od vodeih
europskih kulturnih sredita. Rim je, pak, nakon odlaska papa u Avignon osiromaio i
prepustio se bezakonju i tekim unutarnjim borbama koje je donekle uspio suzbiti kardinal
Albornoz, a u to vrijeme je i papa poeo razmiljati o povratku u Rim. Presudno razdoblje
avignonskog papinstva bilo je za pontifikata Urbana V. (1362. 1370.). Urban V. je bio
stvarno poboan ovjek koji je elio reformirati Crkvu i sprijeiti daljnje uruavanje prestia
papinstva. Godine 1367. odlazi u Rim gdje je sveano doekan. Nakon tri godine se vratio
ponien i iscrpljen u Avignon. Naslijedio ga je Grgur XI. koji je u Rimu boravio tek nekoliko
mjeseci, i iznenada u njemu i umro. Papinska konklava iz 1378. jedna je od najvanijih u
povijesti Crkve. Uzrokovala je raskol, a iz njega je potekao itav niz drugih zala od kojih se
Crkva nije zadugo oporavila. Godine 1378. za papu je izabran Urban VI. koji se po
preuzimanju vlasti pokazao vlastodrcem i reformistom. Odbio je rasprave o povratku u
Avignon, odrao kardinalima predavanje o udoreu, javno ih ponizio i smanjio im prihode.
Kardinali su se pred papinim bijesom sklonili u Anagni, zanijekali mu pravo na naslov i
poloaj i izabrali protupapu Klementa VII. sa sjeditem u Avignonu. Nakon njihove smrti,
njihovi pristae meu kardinalima izabrali su im nasljednike. Ovo je rezultiralo ponovo
pojavom krivovjerja nakon dugo vremena. Zaetnik, za Crkvu najopasnijeg krivovjerja, bio je
engleski profesor John Wycliffe. On je naglaavao vanost Svetog Pisma, nijekao nadmo i
posebnu svetost sveenstva, osuivao svjetovno bogatstvo Crkve i sveenstva. Njegov je
napad uglavnom bio usmjeren prema crkvenim vlastima i povlasticama. Njegovo ustrajavanje
na vanosti Svetog pisma dovelo je do prvih engleskih prijevoda Biblije. Nasljednici njegova
uenja su se zvali lolardi i nakon 1399. su bili izloeni tekom progonu. Njegov se utjecaj
osjeao posebno u ekom kraljevstvu gdje je Karlo Luksemburki dao doputenje za
otvaranje Prakog sveuilita 1348. godine i za djelovanje narodnih propovjednika koji su
napadali udoree sveenstva i crkvenu upravu. Pod utjecajem Wycliffeovog uenja je
posebice bio rektor prakog sveuilita i voa vjerskih reformi u ekoj, Jan Hus, koji se
ubrzo naao u otvorenom sukobu s Crkvom.

Crkveni koncili i vjerska obnova

Oko 1400. godine i dalje je postojala mogunost spaavanja jedinstva Crkve. S
parikog sveuilita je potekla zamisao o spaavanju Crkve sazivanjem koncila neovisnog o
papi, kao opem koncilu prelata i uenjaka koji predstavljaju univerzalnu Crkvu. Koncil bi
imao konani autoritet u odreivanju najvanijih vjerskih pitanja i oblika upravljanja Crkvom
i trebao je reformirati Crkvu, udoredno i politiki. Koncil je sazvan u Pisi 1409. godine s
ciljem dokidanja raskola. Obojica papa su smijenjena, a izabran je Grk Aleksandar V. Obojica
dotadanjih papa su koncil proglasili nezakonitim i izopili Aleksandrove pristae. Nakon
Aleksandrove smrti za papu je izabran Ivan XXIII. kojeg je priznao i igmund Luksemburki.
Njih dvojica su se susrela 1413. u Lodiju i sazvali koncil za sljedeu godinu u Konstanci na
kojem su se po posljednji put okupili duhovni, intelektualni i politiki voe kako vi dokinuli
raskol, reformirali Crkvu i uklonili krivovjerje. Car igmund je pozvao Jana Husa uz
obeanje kako mu se nita nee dogoditi. im se Hus pojavio u Konstanci, uhien je i
utamnien, te je osuen na smrt i spaljen na lomai 1415. godine. U ekoj je izbila velika
pobuna i zapoeo tzv. Husitski pokret uperen protiv igmunda i Katolike crkve, koji je trajao
nekoliko desetljea.
U razdoblju od 1415. 1417. nije bilo pape. Za to je vrijeme koncil imenovao
povjerenstva koja su trebala prouiti pitanja crkvene reforme. Donesena je poznata odredba
47

Frequens kojom je propisano da se koncil mora sastajati u redovitim razmacima, ak ako ga

papa i ne bio voljan sazvati. Bio je to program neprimjeren vremenu i uvjetima. Umjesto
jedinstva postojale su tri sukobljene strane, a bez pravog vodstva, koncil se od 1417. poeo
raspadati. Godine 1417. koncil je izabrao novog papu. Bio je to Martin V. koji se ubrzo
pokazao odlunim zadrati stare obiaje papinskog apsolutizma u Crkvi. Godinu dana kasnije,
koncil u Konstanci je i slubeno rasputen, a Martin V. je dobio potpunu kontrolu upravljanja
Crkvom.
Koncil je rijeio problem raskola u Crkvi, ali nita vie od toga pa Crkva nije uspjela
vratiti staru mo i ugled. Odgodio je protureformacijski pokret za stotinjak godina, ali ne i
uzroke koji e do njega dovesti. Martin V. je pokorio podruja papinske drave i vratio
prosperitet Rimu. Kao rezultat toga pojavio se od 15. st. i nepotizam - zasipanje novcem i
visokim crkvenim slubama bliih, daljnjih roaka i vlastite izvanbrane djece. Povremeno su
sazivani crkveni sabori, a na onima u Paviji, Sieni i Baselu posebno se istakao dubrovaki
dominikanac, kardinal Ivan Stojkovi koji je otvorio i vodio koncil u Baselu 1431. Radio je
na pomirenju zapadnih i istonih krana, pred Osmanlijama je iz Konstantinopola dopremio
mnotvo starih grkih i latinskih rukopisa i knjiga neprocjenjive vrijednosti. U svom djelu
Tractatus de Ecclesia se zaloio za ukidanje dotada neospornog prvenstva pape. Mnogi su
vladari sklopili konkordate s papom formalne ugovore kojima su se crkveni prihodi dijelili u
skladu sa stvarnim odnosima pape i pojedinog vladara. Raznim nainima svjetovni su vladari
uspjeli postii znatan stupanj kontrole nad sveenstvom u svojim zemljama, a takvo je stanje
vodilo direktno u reformaciju.
Meu ostalim papama treba spomenuti: Nikolu V. prvaka meu humanistima i
utemeljitelja vatikanske knjinice; Pia II. humanista i pobornika kriarske vojne protiv
Osmanlija; Siksta IV. koji je itavu Italiju uvukao u rat kako bi ostvario vlastite politike
elje i posljednjeg papu u srednjem vijeku Aleksandra Borgiu koji je na papinsku stolicu
doao potkupljivanjem i koristio crkvena sredstva za bogaenje svoje mnogobrojne vanbrane
djece.

XIV. NEUSPJEH SVJETOVNOG VODSTVA

Preobrazba srednjovjekovnog drutva
Opadanje moi Crkve krajem srednjeg vijeka stvorilo je bojne potekoe svim
strukturama europskih drutava. U tom razdoblju Europa prelazi na robnonovano
gospodarstvo. Plemstvo i dalje ovisi o dohotku sa zemlje. Srednji sloj je bio nezadovoljan jer
bogati trgovci i bankari vre s vremenom sve jai pritisak na obrtnike cehove i gilde.
Tijekom 14.st. nii slojevi graanstva stvaraju puke politike stranke. Bankari i trgovci imaju
sve vei politiki utjecaj. Nered i nesigurnost zbog gospodarskih razloga znatno su pogorani
najteom epidemijom kuge u povijesti-Crna smrt, koja je opustoila Europu 1347. Zaraza je
prenesena s Istoka, vjerojatno od Tatara na Krimu preko tal. pomoraca i trgovaca najprije na
jug Italije, a odatle se iri na ostale dijelove Europe. Najtee su bili pogoeni gusto naseljeni
gradovi. Kuga je uzrokovala drastino smanjeni broj radnog sposobnog stanovnitva.
Zbog sve veeg straha, jedan dio stanovnitva prelazi u vjerske fanatike kao to su to
bili red flagelanata (samobievalci). Red je osnovan 1270. u Perugiji. Oni su stupali ulicama
Europe, udarajui se po leima lancima i bievima. Ubrzo se red okomio na idove, optuivi
ih da su uzronici izbijanja kuge. Kasnije su flagelanti stavljeni izvan zakona. Bilo je to i
vrijeme progona vjetica i arobnjaka.

48

Umjetnost 14. i 15.st izraava ope znaajke doba. U knjievnosti poznata su ova
djela: Theologica Germanica, spisi Imitatio Christi. Djeluju Francois Villon, Geoffrey
Chaucer (Canteburyjske prie). Gradi se po obrascima gotike.

Engleska i Francuska u 14. i 15.st.

Kraljevi su znatno oslabili, ali veina institucija iz 14 st. uspjela je preivjeti. Dvije su
zemlje kasnije vodile i Stogodinji rat (1337.-1453.). Za vrijeme kralja Edvarda II. (1307.1327.) Engl. je bila na rubu bankrota, plemstvo je bilo nezadovoljno te su gubili rat s kotima.
Velikai su uspjeli razvlastiti kralja, ali ipak nisu uspjeli poraziti kote u bitci kod
Bannockburna 1314. ime su koti obnovili vlastitu neovisnost. Edvarda II. je naslijedio
Edvard III. koji je bio maloljetan i u njegovo ime je vladala njegova majka, ali je ubrzo dolo
do pobune i mladi kralj preuzima prijestolje. Dolazi do sukoba s Francima. Sukobili su se
zbog Akvitanije. Kako bi oslabili otpor Engleza, Francuzi su podrali kote u njihovom
otporu, a zauzvrat su Englezi poticali Flandrijce. Flandrija je u tom razdoblju postala glavno
europsko trite engl. vune.
Kao povod Stogodinjem ratu bilo je pitanje nasljeivanja francuskog prijestolja.
Nitko od trojice sinova Filipa IV. Lijepog nije imao sina kao mukog nasljednika pa je na
vlast doao Filip VI. (1328.-1350.) koji je bio njihov roak. No kada je Edvard III. doao na
vlast poeo je isticati vlastita nasljedna prava na fran. krunu kao unuk Filipa IV. te je odbio
priznati kralja iz kue Valois. No ipak ga je priznao, ali kasnije je iskoristio nezadovoljstvo u
Flandriji pod vodstvom Jacques van Artevelda.. Njih je ucijenio prekidom izvoza vune iz
Engl. i oni su postali njegovi saveznici protiv Franc. Edvard se proglasio fran. kraljem, a fran.
odgovor na to bila je zapljena svih eng. posjeda na fra. zemlji. ime je zapoeo Stogod. rat.
Edvard je zapoeo rat pomorskom pobjedom 1340. kod Sluysa. 1346. je opustoio
sjev. Fran. sve do Pariza, a na povlaenju kod Crecyja je teko potukao Francuze. Dolazi do
predaje Calaisa. U meuvremenu je Filip VI. je umro i naslijedio ga je njegov sin Ivan Dobri
(1350.-1364.). 1356. Edvardov sin, Crni Princ (1330.-1376.) krenuo je na Akvitaniju i u bitci
kod Poitiersa porazio Ivana Dobrog i zarobio ga.. Sklopljeno je primirje u Calaisu 1360. koje
je na neko vrijeme zaustavilo rat. Njime se Edvard preutno odrekao fran. prijestolja, a u
zamjenu je dobio vlast nad JZ Fran.- Akvitanijom te nad Calaisom i Ponthieuom na sjeveru
dok su Francuzi morali platiti ogromnu otkupninu za kralja. Nitko nije potivao te odredbe.
Rat je obnovljen 1369., a novi fran. kralj postao je KarloV. (1364.-1380.).
Engl. je poela slabiti nakon smrti Edvarda i njegovog sina Crnog Princa, teritorijalne
steevine u Fran. su poele nestajati. Velikai su utjecali na vlast, ali ju nisu htjeli obnaati.
Crni Princ je prije smrti uspio uspostaviti kontrolu nad Parlamentom, ali se ta pobjeda
pokazala privremenom. Naslijedio ga je djeak Rikard II. (1377.-1399.). Glavnu je rije
preuzelo kraljev. vijee. Nezadovoljstvo je takoer izbilo zbog tzv. Radnikih statuta iz 1351.
zbog kojih su se zamrznule cijene i plae. Izbila je pobuna 1381.g. Ubrzo su se pobunili Kent
i Essex. Seljaci su traili ukidanje tlake i davanje zemlje u zakup po povoljnoj cijeni. Ulaze u
London, ali kralja nisu dirali. Kasnije je ipak ta pobuna uguena i ubijen je njihov voa Wat
Tyler. Rikard II. ipak je uspio podvrgnuti Parlament kruni, oslabiti velikae. Organizirao je
pohod na Irsku, ali kada se vratio izgubio je prijestolje i na vlast dolazi novi kralj Henrik IV.
(1399.-1413.).
U Fran. su prevladali rat, kuga i loa dravna uprava tijekom Filipa Vi. i Ivana II.
Dobroga. Opi stalei sjevera sastali su se u Parizu te pod vodstvom Etiennea Marcela
zatraili sudjelovanje u vlasti i promjene u sastavu kralj. vijea. Marcel je uspio nagovoriti
regenta dauphina Karla da objavi reforme o uspostavi demokratskije vlasti i kontrole nad
dravnim financijama. Pobuna se proirila i na selo koja se posprdno naziva akerija prema
najeem mukom imenu na selu, ali je tu pobunu krvavo uguilo plemstvo. Dauphin i
budui kralj Karlo V. Mudri (1364.-1380.) ujedinio je plemstvo u otporu graanstva i
49

seljatvu ne iz naklonosti prema plemstvu, ve zbog ouvanja vlastite moi. Njegov

nasljednik Karlo VI. Ludi (1380.-1422.) je nastavio tu politiku sve dok se nije duevno
razbolio.
Dolaskom Henrika IV. u Engl. na vlast 1399. zapoelo je razdoblje aristokratske
vladavine. Kraljev nasljednik Henrik V. (1413.-1422.) se do kraja ivota posvetio iskljuivo
vladarskim poslovima. Okrenuo se ratu s Fran. U Francuskoj se vodila borba za kontrolu nad
regentstvom izmeu burgundske i orleanske kue. U takvoj je situaciji Henrik V. zahtijevao
1414. fran. krunu. Upao je s vojskom u Fran. te ostvario pobjedu kod Azincourta 1415.g. to
mu je omoguilo savez s Burgundijom. 1417. je zapoeo iskrcavanje u Normandiji gdje se
prvi put poelo u znaajnoj mjeri koristiti topnitvo. Filip Dobri (1396.-1467.) predao je Fran.
Engl. mirom u Troyesu 1420. ime je Henrik priznat za fran. kralja. Njega je naslijedio
Henrik VI. (1422.-1471.) koji je bio maloljetan. Savez s Englezima postao je nepopularan u
Burgundiji, ali engl. poloaj djelovao je vrlo obeavajue zbog politikih sposobnosti vojvode
od Bedforda, engl. regenta u Parizu. 1428. engl. postrojbe dolaze do grada Orleansa koji se
smatrao kljunim za itavu junu Fran. Vodstvo za obranu grada preuzela je Ivana Orleanska
(1412.-1431.) i pobijedila je. Dauphin Karlo se na nagovor Ivane Orleanske uspio okruniti u
Reimsu za fran. kralja kao Karlo VII. Pobjednik (142.-1461.). Englezi su se Ivani Orleanskoj
osvetili namjetenim procesom pred inkvizicijskim sudom u Rouenu gdje je pogubljena 1431.
Filip Burgundski je napustio savez s Englezima 1435., a iste godine je umro Bedford. 1436.
Francuzi su osvojili Pariz. Od 1444.-1449. vladalo je primirje. Rat je obnovljen 1449., Fran.
su osvajali engl. posjede u Fran. da bi na kraju samo u rukama engl. kralja ostao 1453. Calais.
Bio je konani kraj Stogod. rata.
Novi fran kralj je postao Luj XI. (1461.-1483.) i imao je dva uspjeha. Prikljuio je sve
velike posjede kralj. domeni, a uz to je slomio mo kue burgundskih kneeva. 1465. je
osnovana velika feudalna liga koja je prisilila kralja da prepusti velike dijelove kralj. domene
pobunjenicima, ali kralj nije to potivao. Jedino burgun. kneza Karla Smjelog (1467.-1477.)
nije mogao poraziti. Karlo Smjeli bio je jedan od najmonijih vladara tog razdoblja. Branim
vezama je doao do Flandrije i gotovo itave Nizozemske. Luj je potaknuo vicarce i vladare
u Porajnju na pobunu protiv Karla. vicarci su u nekoliko navrata porazili Karla koji je
konano poginuo 1476. prigodom opsade Nancyja. Luj XI. je odmah poeo zauzimati
njegovo nasljee. Karlova ker se udala za Maksimilijana Habsburgovca tako da su se kue
Habs. i Valois nadmetale za posjede. Ugovorom iz Arrasa 1482. Luj je stekao Burgundiju te
pokrajine Artois i Pikardiju na sjeveru Fran. Flandrija i Nizozemska ostale su u habs. rukama.
Luj XI. se posvetio i srednjem sloju pa je tako dobio i nadimak kralj graanstva.
Henrik VI. je bio suoen s potpunim raspadom aristokratske, parlamentarne vladavine
i poetkom Rata dviju rua. Engl. velikai imali su tada jak poloaj nego ikad. Javni red se
poeo raspadati povratkom postrojbi iz Fran. Sukob se pretvorio u graanski rat. Jednu je
stranku vodila kraljica i njezini miljenici, dok je oporbu predvodio Rikard, vojvoda od Yorka.
Rikard je traio regentstvo umjesto oboljelog kralja to mu je Parlament odobrio za 1453. i
1454. No zatim se Henriku poboljalo i preuzeo je vlast. Pristae Yorka su pruili oruani
otpor i 1455. odigrala se prva bitak s pristaama kralja iz kue Lancaster. Time je zapoeo Rat
dviju rua, prema bijeloj rui u grbu Yorka, dok je puku ubrzo stvorena pria da je crvena rua
znak Lancastera. 1460. Rikard od Yorka je bio ubijen kod Wakefielda. Grof od Warwicka je
preuzeo vodstvo Bijele rue. On je 1461. zauzeo London i proglasio Edvarda, sina vojvode od
Yorka za kralja. Nametnuo je vlastitu volju kralj. vijeu koje je izgubilo velik dio nadlenosti
i ranije samostalnosti. Edvard se zatim oenio s jednom udovicom iz Lancastera to je dovelo
do nestabilnosti vlasti. Njezin brat se kasnije proglasio kraljem-Rikard III. Zbog naina na
koji je doao do vlasti nije imao punu potporu. Mnogi velikai su stali na stranu Henrika
Tudora, gospodara Richmonda. Rikard III. je poraen kod Boswortha, a sam je ubijen u toj
bitci. Za kralja je proglaen Henrik VII. Tudor (1485.-1509.). On je ujedno postao osniva
50

nove engl. dinastije. Engl. je oko 1500. raspolagala znaajnom tekstilnom proizvodnjom i
rastuom trg. mornaricom.

Njemako Carstvo i Habsburgovci. Stvaranje panjolske

Njem. se carstvo u potpunosti dezintegriralo krajem sred. vijeka. Uzdiu se pojedine
kneevske i prinevske kue. Jedna od najmonijih bili su Habsburgovci. 1273. za cara je
odabran Rudolf I. Habsburgovac (do 1291.). On je elio iskoristiti svoj poloaj za stjecanje
novih posjeda. Zavladao je prostorom od Baltika do Jadrana. Na Reichstagu u Nurnbergu je
1274. car Rudolf dobio je ovlasti zauzeti taj prostor.
U 14. i prvoj polovici 15.st. ulogu Habs. na carskom prijestolju zauzela je dinastija
Luksemburgovaca. Prvi car iz te kue bio je Henrik VII. kojeg je papin legat okrunio u Rimu.
Od 1313.-1346. vladao je u Njema. nered. Novi car je postao Ludvig (1328.-1346.) makar je
papa Ivan XXII. naglaavao kako samo papa moe odrediti novog cara. I zdan je dekret Licet
Juris kojim je istaknuto prvenstvo kneeva i Reichstaga u izboru cara. Naslijedio ga je Karlo
IV. Luksemburki. Sredite njegove vlasti bila je eka. elio je da samo 7 kneeva bira
novog cara. Njegovi sinovi Vjencaslav i igmund su samo do 1437. zadrali prijestolje, a
igmund je enidbom stekao Ugar.-Hrv. Kralj.
Vlast preuzimaju Habs. Novi je car Fridrik III. koji se nije interesirao za rad
Reichstaga. Posvetio se vladanju austrijskim zemljama. U 14. i 15.st. profilirale su 4 znaajne
lokalne dinastije: Wettini u Saskoj, Wittelsbachov u Bavarskoj, Hohenzollerni u
Brandenburgu i Habs. U 14.st. Habs. su osvojili Tirol i Koruku ime su kontrolirali sve vane
trg. pravce prema Ital. Fridrikov sin Maksimilijan je enidbom stekao Nizozemsku,
Burgundiju i Artois. Sklopio je ugovor s Vladislavom II. Jageloviem da e Habs. naslijediti
njegovu krunu ako nee imati mukog potomka.
Teritorijalni gubici Habs. bili su u vic. Jezgra otpora caru bila je u tri kantona: Uri,
Schweiz i Unterwalden. 1291. s dolaskom Rudolfa Habs. Na vlast ujedinili su se u
konfederaciju, tzv. vjeni savez. vicarci su ih potukli kod Morgartena i sklopili primirje
kojim je priznata neovisnost vic. Kantona. U kasnom srednjem vijeku konfederacija se zvala
Liga Gornje Njemake.
Na Pirinejskom poluotoku vladari pojedinih kran. kralj. Imali su sloene zadatke u
uvanju i izgradnji vlastitih drava. Najprije su trebali istjerati Maure. Malena su kralj. iz
ranog srednjeg vijeka postupno su okrupnjala te na kraju srednjeg vijeka preostala su 4
znaajna: Navarra oko Pirineja, Portugal, Aragon te Kastilja. Mauri su jedino zadrali
Granadu. Stanje se dugo nije mijenjalo sve dok kastiljska kraljica Izabela (1474.-1504.) nije
udala za Ferdinanda Aragonskog (1479.-1516.). Uinili su presudan korak za ujedinjavanje
panjolske. Obnovili su crkvenu inkviziciju. Osvojili su Granadu 1492., dali su potporu
velikim otkriima. No neprestani ratovi ispraznili su dravnu blagajnu pa su saveznika u ratu
protiv Fran. pronali u Filipu Habs. koji se oenio s panj. nasljednicom.
vica. savez nije bio jedini takav savez na tom prostoru. D sredine 14.st. stvoren je
vrst savez gradova nazvan Hanzeatska liga (Hanza). Gradovi Hanze obuhvaali su prostor
Sjeverno i Baltikog mora, dalje na istok do ruskog Novgoroda, a svoje faktorije imali su u
Londonu i Bruggesu. Najvaniji cilj Hanze bio je monopol na trgovinu sjevernjakim
proizvodima (riba, krzno, vosak) to je Hanzi tijekom 14. i 15.st. najveim dijelom i
uspijevalo. Sukob s Danskom 1361.-1370. zaprijetio je gubitkom baltikog monopola, a
ujedno i oznaio vrhunac moi Hanze. Mo hanzeatskih gradova prema kraju 15. i 16.st.
poela je postupno opadati, a pojedini gradovi-lanovi saveza ili su potpadali pod vlast
pojedinih njem. kneeva ili su postojali samostalni gradovi-republike.

Skandinavija u kasnom srednjem vijeku

51

To je razdoblje feudalnog partikularizma. Kraljevske su vlasti pokuale centralizirati

dravne organizacije, a u tu svrhu sluila im je zamisao o politikom ujedinjenju triju
kraljevstva pod jednim vladarom. Jedini vladar koji je ojaao sredinju vlast bio je danski
kralj Erik IV. Menved (1286.-1320.). Proirio je dansku vlast na Mecklenburg i Pomeraniju.
Na Islandu nije bilo feudalizma jer nije bilo potrebe za vojnom organizacijom.
Danski kralj Valdemar IV. Atterdag (1340.-1376.) je prodao Estoniju Teutoncima, a
dobivenim novcem je kupovao zemlju i jaao vlast po Danskoj. 1360. je sklopljena nagodba o
podjeli vlasti kojom je stvoren kralj. sud.
U vedskoj i Norvekoj vlast se sve vie feudalizirala. U tom razdoblju tim prostorom
hara kuga i jedino je bio poteen Island. Demografski gubici Skandinavije bili su veliki,
ostalo je vrlo malo radne snage. U borbi za ved. prijestolje upleo se i mecklenburki knez
Albert koji je na prijestolje doveo svog sina Alberta. On je plemstvu izdao 1371. povelju s
kapitulacijama, prvu u ved. povijesti, kojom se obvezao vladati iskljuivo u suglasju s
vijeem velikaa.
Mir s Hanzom je potpisan 1370. nakon to je danski kralj Valdemar pokuao osvojiti
Wisby. Tim mirom je Hanza odreivala nasljednika Valdemara. No ipak nakon njegove smrti
prepustili su tu odluku Danskoj. Tada je u prvi plan izbila Margareta, mlaa ki Valdemara
koja je udajom ve postala norveka kraljica. Zatim je svog sina Olafa nametnula za danskog
kralja i vedskog kralja. Danci i veani su zanijekali pravo kui Mecklenburg na nasljedstvo
njihovih kruna, a za jedinog nasljednika su priznali Erika Pomeranskog. U veljai 1389. ved.
Kralj Albert je bio poraen, a ved. se pokorila Margareti. Kada je Erik postao punoljetan,
sazvao je u ljeto 1397. sabor u Kalmaru, u vedskoj kako bi ga okrunili za kralja unije i kako
bi se meu kraljevstvima sklopio sporazum koji bi potvrdio njihov savez. Stvarna je vlast bila
ujedinjena u Danskoj. Erik je naginjao centralizaciji nakon 1412. s prijestolnicom u
Kopenhagenu. Podie se seljatvo, posebice u vedskoj, a njima su se kasnije prikljuili i
trgovci i vlasnici manufakturnih radionicama. 1435. je sazvan novi staleki sabor gdje su
zastupstvo dobili i graani te obraivai zemlje. Erik je morao pobjei iz zemlje, a 1440. za
kralja Danske, vedske i 1442. Norveke izabran Kristofor.
Pred kraj 15.st. sve je vie slabila Norveka, a sve vie je jaala vedska. Norveka je
u korist kota izgubila 1468. otoje Orkney i Shetland. Izvoznu trgovinu iz Norveke u
potpunosti su drali Nijemci iz Hanze. Nakon smrti vedskog kralja Karla Knutssona 1470.,
kralj postaje neak pokojnog kralja Sten Sture. On je u bitci kod Stockholma1471. potukao
kralja Kristijana. 1477. u Upssali je osnovano sveuilite. vedska se vlast iri i tako je itava
Finska dola pod upravu vedske.
U Danskoj i Norvekoj kralja Kristijana naslijedio je Hans (1483.-1513.). 1508.
njema. su trgovci izbaeni iz Osla. Na putu za ved. krunu, Hansu je smetao Sten Sture. No
Hans je pronaao saveznika u ruskom velikom knezu Ivanu Vasiljeviu koji je uao u Finsku,
te je Sten Sture bio poraen i Hans je bio okrunjen za ved. kralja 1497. U dogovoru s
Hemmingom Gadha, Sten Sture se pomirio sa roakom Svanteom Stuerom i zajedno su
svrgnuli Hansa u ved. 1501.

Poljska i Poljsko-litvanska Unija u 14. i 15.st.

Poljska je ipak poetkom 14.st. bila najslabija karika u tim lancu, ugroena savezom
eke i Teutonaca. Kazimir Veliki je sklopio s Teutoncima 1343. mir prema kojem im je
trajno ustupio Istonu Pomeraniju. Do kraja svoje vladavine Poljskoj je omoguio mir.
Novanom reformom uveo je poljski gro, srebrnjak velike vrijednosti. Pokrajinama u
kraljevo ime su upravljali tzv. starosti. Kralj je dopustio 1364. osnivanje poljskog sveuilita.
Dolo je do preuzimanja pravne konstrukcije o Kruni Poljskog Kraljevstva. Tim se pojmom
52

eljelo naglasiti odvojenost i zasebnost drave i krune od osobe konkretnog vladara. Zauzeo
je 1366. Galiku kneevinu. Nije imao mukog nasljednika te za nasljednika imenovao
ugars.-hrv. kralja Ludovika Anuvinca koji je 1370. preuzeo poljsku krunu. Njega je
naslijedila ker Jadviga koja se trebala udati za litvanskog velikog kneza Jagela iji je narod
jo jedini bio poganski u Europi. Velika Kneevina Litva se takoer morala prikloniti
Poljskoj.
Pokrtavanjem Litve, njem. viteki je red izgubio glavnu izliku za agresivnu i
osvajaku politiku na Baltiku. Odnosi su bili nategnuti nakon sklapanja Unije, a posebice se
kao veliki politiki problem pojavio otean i onemoguen poljski izvoz rijekom Vislom prema
Gdansku. Dolazi do izbijanja rata na inicijativu njem. vitezova 1409. U odluujuoj bitci
15.7.1410. kod Grunwalda njem. vitezovi su doivjeli teak poraz. To je oznailo kraj moi
njem. vitezova na Baltiku. Na pruskim podrujima do sredine st. je osnovan Pruski savez te je
Kazimir Jagelovi proglasio 1454. pripajanje Pruske i Istone Pomeranije, ime je zapoeo
novi rat koji je trajao do 1466.

Rusija u kasnom srednjem vijeku

Pod utjecajem mongolskih provala dolo je do postupnog pomicanja ruskog
stanovnitva sve vie na sjever. Veliki dio obradive zemlje zauzimali su seljaci koji se
nazivaju crni ljudi. ivjeli su u seoskim opinama, volostima. Ukupno stanovnitvo jedne
takve opine naziva se mir. Kasnije dolazi do sve veeg pravnog izjednaavanja razliitih
kategorija seljatva u jednu jedinstvenu grupu. Krajem srednjeg vijeka nestaju i seoski robovi,
tzv. holopi. Ruski su gradovi veinom nastajali na obalama velikih rijeka. U sreditu grada je
stajao tvreni kremlj, a prvi takav je izgraen u Moskvi za vrijeme Dimitrija Ivanovia
Donskog 1367. Naseljeni dio grada nazivao se posad. U ruskim gradovima u 15.st. poeli su
se javljati gradski tornjevi sa satovima, pri takav bio je podignut 1404. Moskvi. Trgovinom
su se isticali Moskva, Tver i Ninij Novgorod. Na Volgi je istaknuto sredite Kazan, a veliko
trite bila je i prijestolnica Zlatne Horde, Saraj.
Sredinom 14.st. Rusija je u biti bila labavi savez razliitih kneevina kojima je na elu
bio veliki knez. On je od Mongola dobivao jarlik, povelju s naslovom vladimirskog kneza. Od
vremena Ivana Danilovia Kalite taj je naslov redovito pripadao moskovskom knezu. Takoer
su Mongolima trebali plaati danak. Zbog sve vee centralizacije dovela je 1425.-1450. do
velike pobune udjelnih kneeva i rata u Moskovskoj Velikoj Kneevini. Rat je zavrio
pobjedom velikog kneza. Tako je 1425. Moskovska Kneevina osvojila cijelu sredinju i
sjeveroistonu Rusiju.
Kneev savjetodavni organ je bilo bojarsko vijee. Vrhunac i ujedno kraj upravne i
sudske centralizacije Moskovske Kneevine dostignut je 1497. donoenjem Sudbenika,
jedinstvenog pravnog zbornika koji je dokinuo sudsku i upravnu razmrvljenost Kneevine.
U razdoblju izmeu raspada Kijevske Rusije i uspona Moskve, Novgorodska
Republika bila je najvea dravna tvorevina. Najvei i najvaniji bio je Veliki Novgorod,
najvee trite cijele Rusije. Sve do sredine 15.st. veliki je knez naelno bio zatitnik
Republike, vrhovni vojskovoa te najvie sudsko tijelo i organ uprave, ali je vrhovni
suverenitet bio u rukama Novgorodskoga vijea. Iz tog je vijee kasnije nastalo Vijee
gospode.
Osvajanjem Perejaslavske Kneevine 1302. i dijela Smolenske Kneevine 1303.,
Moskovska Kne. teritorijalno je udvostruena. Mihael je bio prvi knez koji se slubeno
nazivao velikim knezom itave Rusije.
Od 1320. kada je mitropolit Petar prenio u sredite u Moskvu, ona je postala i crkveno
sredite itave Rusije. Od 1352. i u Rusiji je zavladala velika europska kuga.
53

Kan Mamaj je 1378. poslao snanu vojsku, ali su je Rusi na elu s Dimitrijem unitili
kod Perejaslavlja. U odluujuoj bitci na Kulikovu polju kraj Dona 8.9.1380. Mongoli su
pretrpili teak poraz. Ova je bitka oznaila poetak procesa zbacivanja mongolske vlati u
ruskim zemljama. Na vlast dolazi novi kan Tohtami koji je 1382. izvrio teku odmazdu za
poraz i opustoio je Moskvu. Rusija je ponovno bila pod Mongolima te je morala plaati
danak. Ruske se zemlje iz godine u godinu sve vie oslobaaju mongolskog pritiska kako su
rasle Tothtamieve unutarnje nevolje, povezane s pojavom Timur Lenka koji je 1391. napao
kana i 1395. razorio Saraj. Od toga udarca Mongoli se nisu oporavili.
Vasilije I. Dimitrijevi (1389.-1425.) je krajem 14.st. prikljuio Moskvi SuzdaljskoNiegorodsko Kneevstvo. Vasilije se pokuao pribliiti Litvi. 1408. Mongoli su ih ponovno
napali Ruse te su 1412. ponovno podreeni njima.
Moskovski je mitropolit Grk Isidor na crkvenom koncilu u Firencu 1439. pristao na
crkvenu uniju s Rimom, moskov. su ga vlasti 1441. zbacile i prekinule crkvene veze s
carigradskim patrijarijom. Izborom novog mitropolit Jone 1448. Ruska se pravoslavna crkva
odvojila od Carigrada. Uslijedilo je ukidanje niza manjih kneevina, dok su se prevlasti
Moskve djelomice jo odupirali jedino Tver i Novgorod. Tveru je glavna potpora bila Litva,
ali se poetkom 15.st. preputaju moskovskom knezu. Posljednja prepreka je bila Novgorod.
Za Ivana III. Vasiljevia Moskva je ostvarila potpunu prevlast nad ostalim kneevinama
sjeveroistone Rusije. Najprije su se 1463. predali ostaci Jaroslavske Kneevine. Uslijedilo je
pokoravanje Novgoroda. Nakon mukotrpnih borbi, ukinuto je novgorod. gradsko vijee te je
prikljuen Moskvi. U ljeto 1485. Moskovljani su opkolili Tver, a u dr. polovici 15.st. Moskva
je pokorila i Rjazan. 1485. ukinuto je i posljednja udjelna kneevina na starom podruju
Moskov. Kne.
Od 1419. je zapoela posljednja faza rasula u Zlatnoj Hordi. Na istoku se osnovala tzv.
Nogajska Horda, na zapadu osamostalio se Krimski Kanat. Takoer se pojavljuju Turci. 1475.
su zauzeli enoveke kolonije na crnomorskim obalama i najvaniju Kaffu. 1479. Krimski
Kanat je postao vazalna drava Turcima.
Moskvi su najvei neprijatelji bili Litva i Velika Horda. Ivan III. Je zakljuio
27.8.1503. mir s Litvom. Smru aika Ahmeda, posljednjeg kana Velike Horde 1505., Horda
je prestala postojati. Na njezinom nekadanjem europskom dijelu naslijedila su je tri kanata:
Kazanski, Astrahanski i Krimski.

Velika Kneevina Litva i Rusija

irenje Litve je bilo najvee za vrijeme velikog kneza Olgerda. 1362. osvojio je
Kijev, a zatim potukao Zlatnu Hordu 1363. na rijeci Sinje Vode. Naslijedio ga je sin Jogajl.
On se borio za vlast s Vitautasom, koji je bio Jogajlov brati.
Oko 1431.-1432. Poljska i Litva otvoreno su se sukobile oko Galicije i Volinije.
Primirjem iz 1432. Litvi je ostala Volinija, a Poljskoj zapadna Podolija. Knez u Litvi je postao
Kazimir, Jogajlin sin. On se 1447. okrunio za poljskog kralja. Poveljom Kazimira IV. iz 1447.
svim je feudalcima zajamena nasljednost svih posjeda te potpuno oslobaanje od novanih i
naturalnih davanja dravi. Uz velikog kneza glavna je institucija je bila panska rada.
Poljski i litvanski vladar Kazimir IV. bio je Moskvi vrlo opasan takmac. Fridrik III.
Habs. ponudio je 1486. Ivanu III. kraljevsku krunu pod uvjetom priznanja vazaliteta Carstvu
te napada svom snagom na poljsko-litvansku uniju i Kazimira. No to ruski knez odbija. Vode
se dva rata s Rusima. 1492. smru Kazimira IV. dolo je do ponovnog razdvajanja Poljske i
Litve.
U Rusiji umjesto ranijih votina stvarale su se pomjestije, doivotno dodijeljeni
posjedi kao plaa za slubu velikom knezu. Pomjeiki podrijetlom iz niih slojeva plemstva i
od starih dvorjanina bili u glavni oslonca veliko kneevske politike centralizacije, a izmeu
54

njih i stare aristokracije vladala je duboka mrnja koja je dosegnula vrhunac u 16.st., za
vladavine Ivana Groznog. Pojavljuju se posebni, stalni uredi izbi ili prikazi. Na elu prikaza
formalno je stajao mjesni bojar ili knez kao sudac.
Od 1497. Ivan III. se naziva Bojom milou gospodar cijele Rusije, a povelje
nazivaju moskovskog velikoga kneza od 1480. i carem cijele Rusije. Propau Bizanta 1453.
ruski e monasi razviti ideju o Moskvi kao treem Rimu i o ruskom caru kao nasljedniku
bizantskih careva.

Opadanje Bizanta i pad Carigrada. Balkanske drave.

Suvladari su postajali sve vie ravnopravni partneri i suradnici cara te se Bizant od
autokracije preobrazio u carstvo kojim upravlja itava dinastika porodica. Uspon Paleologa
oznaio je pobjedu bizantskih velikaa. Ubrzao se proces feudalizacije to e oslabiti dravu,
dravna kriza postaje vidljiva i u kvarenju novca. U vjerskoj politici car Andronik potpuno se
odrekao crkvene unije. Njegova vanjska politika je bila umjerena i nastoji ugovorima o miru
osigurati se od svih sila u susjedstvu.
Bizant je uao u rat Genove i Mleana na stranu Genove no na kraju su Genova i
Mleani sklopili separatni mir i ostavili Bizant da sam vodi dalje rat. Znatno je oslabila
istona granica Carstva u Maloj Aziji. Ve se oko 1300. praktiki itava Mala Azija nalazila
pod tur. vlau. Meu tur. kneevima najjai je bio Osman, zaetnik budue slavne dinastije i
carstva.
U ovo vrijeme su oivjeli i protubizan. planovi na Zapadu. Posebno s opasnim
pokazao Karlo Valois, istakavi pretenzije na bizantsku krunu te za saveznike imao i Mleane
i Srbe. No nije nita uspio ostvariti te su 1313. potpisali primirje s Bizantom.
Na vlast dolazi Andronik III. koji zbacio svog djeda. Pokuao je reformirati i
centralizirati sudstvo putem institucije opih sudaca Romeja. Vanjska politika Carstva bila je
obiljeena jaanjem i teritorijalnim irenjem Osmanlija u Maloj Aziji te Srba u Makedoniji
kao i slabljenjem separatistikih grkih i latinskih dravica na Balkanu. U borbi s Srbima
saveznike su nali u Bugarima no nakon bitke kod Velbuda 1330. oznaena je prevlast Srba
na Balkanu. Novi srpski vladar Stefan Duan stupio je 1332. u savez i brak s bugar. dvorom te
je odmah krenuo u osvajaki rat protiv Bizanta. Nevolje su snale Bizant i na azijskoj strani.
Sultan Orhan je 1331. zauzeo Nikeju, a 1337. Nikomediju.
Nakon smrti Andronika III. zapoinju graanski ratovi u Bizantu od ega se Carstvo
vie nikada nije oporavilo. Bizant je takoer bio zahvaen i tekim drutvenim sukobima te
vjerskim kontroverzama. To dolazi do izraaja u hesihastikom pokretu. Hesihastima su u
Bizantu od davnina nazivana redovnici koji u ivjeli strogo pustinjaki, u potpunoj tiini i
povuenosti od svijeta. U 14.st. ovim se imenom nazvala jedna mistiko-asketska struja koju
je osnovan sinajski redovnik Gregorije. Njegovo uenje je imalo odjeka u manastirima na
Svetoj Gori. Najvii cilj hesihasta u duhovnom smislu predstavljalo je dosizanje vizije
boanske svjetlosti pomou asketskih metoda i neprekidnim ponavljanjem tzv. Isusove
molitve. Najpoznatiji protivnik je bio gr. redovnik iz Kalabrije, Barlam. U obranu hesihazma
ustao je Gregorije Palama.
U bizan. gradovima glavnu ulogu je imala zemljoposjednika aristokracija. Ivan
Kantakuzen bio je glavni predstavnik aristokracije, tako da su njegovi protivnici traili
saveznike u gradskim masama. Izbile su pobune gradske sirotinje, a najvee borbe su se
vodile u Solunu. Ondje se oblikovala jaka puka stranka zelota. Kantakuzen je pronaao
saveznike u Srbima no kada je Tesalija priznala Kantakuzena za cara, Srbija je prela na
stranu legitimnog cara Ivana V. Paleologa.
Srpski vladar Duan je 1343. zauzeo itavu Albaniju osim Draa. Novi car je postao
Ivan VI. Koji je okrunjen 1346. u Hadrianopolu. Zeloti su se jo jedno vrijeme odrali u
55

Solunu i odbijali priznati novog cara, no car ih je porazio i uao u grad 1350. Pobjeda novog
cara oznaila je i pobjedu hesihazma. Crkveni sabor 1351. proglasio je pravovjernost
hesihazma.
Najvie koristi od cijele te situacije je imala Srbija. Srbi su zauzeli itavu antiku
Makedoniju do Soluna, 1345. je pao i grad Ser, a car Duan je ubrzo nakon toga preuzeo
naslov cara Srba i Grka, osnovana je srpska patrijarija. Sredinom 14.st. Bizant je oslabio,
zadrao je vlast samo nad Carigradom i Solunu, Trakijom i mali dio Peloponeza. Drava je i
finac. propadala te je izbila kuga 1348.
Smru srpskog cara Duana krajem 1355. vie nije bilo ozbiljne sile koja bi se mogla
suprotstaviti osmanskom napredovanju u Europi. Ubrzo nakon osvajanja Galipolja, sve vie
jaaju. 1362. je pao Hadrianopol. Novi sultan Murat I. osvaja polako Balkan. Car Ivan V.
traio je pomo od Rima, ali prvo su zahtijevali crkvenu uniju zatim e dobiti pomo. No
nita se od toga nije dogodilo. Novi car je postao Andronik IV. Paleolog, Ivanov sin koji je na
vlast doao uz pomo Genove. No Ivan V. se nije pomirio s gubitkom prijestolja te je na kraju
Ivan V. zadrao vlast u Carigradu, a Andronik IV. u gradovima na Mramornom moru, drugi
Ivanov sin, Emanuel je dobio Solun.
Od 1383. do 1389. Turci su osvojili Ser, Sofiju, Ni i Solun, 1389. pokorili su bugar.
vladara Ivana imana, a na Vidovdan 1389. potukli su vojsku na Kosovu. 1393. Turci su
pokorili Bugarsku i Tesaliju, 1396. Nikopolje, zauzeli su i Vidindsko Carstvo. 1397. opustoili
su Atenu. Olakanje i privremeni spas Bizantu pruili su Mongoli koji su kod Ankare 1402.
teko potukli Osmanlije. Novi car je postao Ivan VIII. koji je opet traio pomo Zapada protiv
Turaka. Pokuao je s crkvenom unijom. Pregovori su zapoeli s 1431. Koncil je nastavljen u
Firenci gdje je u srpnju 1439. proglaena crkvena unija Rima i Carigrada. No ni taj pokuaj
nije uspio. Posljednji bizantski car bio je Konstantin XI. Draga. Poetkom travnja 1453.
sultan Mehmed Osvaja je okupio golemu vojsku pred zidinama Carigrada. Opsada je
zapoela 7.4., a zavrena 29.5. Sultan je uao u grad i proglasio ga prijestolnicom Osmanskog
carstva. Osmanlije su 1456. pokorili Atenu, 1459. Srbiju, a 1460. Morejsku Despotovinu.
Padom Trapezunta 146. i posljednji djeli grke zemlje je doao pod osmansku vlast. (hvala
Bogu to je gotovo, nadam se da vas nisam ubila u pojam)

XV. TRAENJE RJEENJA DRUTVENE KRIZE

u Italiji se od 14. i 15. stoljea javljaju znakovi novog vremena tei se
raskidu s neposrednom prolou i okretanju prema uzorima iz antike Grkoj i Rimu
dok se na sjeveru vie trai oslonac na nekim dotadanjem kontinuitetu, dakle
monarhiji u kranskoj vjeri

Talijanski gradovi drave

u srednjem vijeku u Italiji ne prestaje urbani nain ivota, kao u mnogim
drugim europskim zemljama
gospodarstvo temeljeno na seljatvu i poljoprivredi nije nikada prevladalo do te
mjere kao drugdje
tokom borbi papa i careva slabe moi i velikaa i careva poetkom 14.
stoljea sjevernotalijanski gradovi neovisni s zasebnom upravom
iroki slojevi stanovnitva najee prihvaali despotsku vladavinu pojedinih
monika, tako su neki gradovi pod takvu upravu padali ranije, neki kasnije, a Venecija
nikada nije preuzela takav nain uprave
56

neki vladari gradova bili su razbojnici, a drugi zatitnici kulture i umjetnosti,

ali zajednika im bila nedovoljna briga za podanike
tri najistaknutija sredita i najvanija sjeverna grada: Venecija, Firenca i Milano
Venecija:
o
Dugotrajna povezanost s Bizantom povlaten poloaj u trgovini
Sredozemljem
o
Krajem 13. st. Mletaka Republika jedna od najrazvijenijih europskih
zemalja
o
Marko Polo 1254-1324, otkrio put prema istoku
o
Njegovim putem iri se i dohvat mletake trgovake flote, te se oni
javljaju kao izravni posrednici izmeu Zapada i Istoka
o
Iznutra politiki vrlo stabilan grad
o
Zlatna knjiga 1297. dovren proces oblikovanja aristokratske vlasti,
politiki monopol od tada u rukama gradskog patricijata, u mletakom vijeu
mogu sjediti samo pojedinci ije je ime zapisano u knjizi
o
Nedugo nakon toga osnovano izvrno tijelo Vijee desetorice, a
usporedno s njima je i dud
o
Cilj mletake politike bio je ouvati monopol u trgovini s Istokom
mo Venecije se na tome temeljila
o
Strani trgovci mogli su sudjelovati samo u kopnenoj trgovini sjeverno
od Venecije i to uz visoka davanja
o
Radi opskrbe hranom, a i kontroliranja alpskih trgovakih putova,
Venecija se u 14. stoljeu iri na podruju u svom zaleu
o
Od sredine 15. stoljea ima prevlast u sjeveroistonoj Italiji
o
Vodila 4 krvava rata s Genovom oko prevlasti na istoku, iz kojih je
Venecija 1380. izala kao pobijednik
o
Venecija prva razvila bankarske i financijske metode poslovanja, prvak
u organiziranju i djelovanju diplomacije
Firenca:
o
Njena povijest se ini puno konfliktnijom
o
Gvelfi i gibelini, patriciji i graani, kapitalisti i radnici u stalnoj
meusobnoj borbi
o
To se odrazilo i na izgled grada prevladavaju tornjevi, utvrde
pojedinih frakcija koje su tako branile politiku koju su zastupali, ali i svoju
imovinu
o
Grad se i unato sukobima razvijao i bogatio
o
Bogatstvo grada potjecalo iz manufakturne proizvodnje tekstil, vuna i
svila
o
Postojanje slabo plaene i nekvalificirane radne snage
o
1378. pobuna Ciompa dobila ime po najnie plaenom radniku,
nekvalificiranom grebenaru vune; pobuna radnika protiv vlasnika
o
Pobuna uguena brzo i krvavo, a poloaj radnika postao je jo gori
o
Odlino razvijena i u financijskim poslovima, a temeljio se na davanju
zajma pa ak i kraljevima i papama
o
Nakon velike krize sredinom 14. stoljea, svoj uspon zapoinje
bankarska obitelj Medici svoj vrhunac dosegli stotinjak godina poslije
o
Cosimo de Medici (1389-1464) doao 1429. na elo puke stranke,
1434. postao gospodar (signore) Firence.
57

o
Ouvao je republikanske institucije, ali je na sva vanija mjesta
postavljao svoje ljude
o
Politikom vjetinom uspio smiriti sve pokuaje organiziranog otpora, a
sporazumima s ostalima talijanskim velegradovima osigurao je gotovo pola
stoljea mira i napretka
o
Firenca je u njegovoj osobi dobila stabilnu i vrstu vlast
Milano:
o
Bio trgovaki jak poput Venecije i bankarski i proizvodno jak poput
Firence
o
Strateki poloaj na putovima prema Francuskoj i Njemakoj
o
Imali razvijenih manufaktura poznata bila izrada milanskih oklopa
o
Vodei grad u dolini rijeke Po
o
Unutarnje politike borbe bile izrazito krvave i nasilne uobiajene
kazne za politike gubitnike bile su financijska propast i protjerivanje iz grada,
ali su stranaki obrauni uestalo zavravali pokoljima, ubojstvima i smrtnim
kaznama
o
Prvi talijanski grad koji je prihvatio vlast jedne obitelji kao sinjorije
obitelj Visconti vladala je Milanom (uz krae prekide) od 1317.-1447.
o
Viscontiji vladali elinom rukom, strahom i terorom najpoznatiji bio
Gian Galeazzo, zavladao gradom tako to je iz zasjede ubio strica i dva bratia
( zauzeo Lombardiju do granice Veneta, irio se po Toskani i na podruju
papinske drave)
o
Nakon njegove smrti, Milano gubi velik dio svog teritorija
o
Nakon smrti posljednjeg Viscontija pokualo se vratiti republikanskom
nainu uprave neposredne opasnost i neprijateljsko okruenje iziskivalo je
jednog jakog vladara
o
Izabran je kao takav Francesco Sforza, do tada bio voa Viscontijevih
plaenika
o
Isti nain vladavine kao i kod Viscontija, do kraja 15. stoljea pod
pritiskom Francuske i panjolske, Sforze vie nisu u stanju odrati se u Milanu
Talijanski gradovi razvili su suvremenu diplomaciju i merkantilizam
Dva glavna naela talijanskih gradova:
o
Udruivanje gradova kada se jedan grad previe ojaa i postane
potencijalna prijetnja ostalima
o
Dravni interes opravdano svako sredstvo neke obitelji da se odri na
vlasti(zloini, nepravde, ubojstva,); takav sistem kasnije usvojili vladari
monih monarhija Engleske, Francuske i panjolske
No unato svim prednostima, glavni nedostatak bio je taj to je bilo nemogue
ujediniti sve gradove drave u jedinstvenu politiku cjelinu
Velika portugalska i panjolska zemljopisna otkria oteala poloaj talijanskih
gradova, te na kraju i razbili njihov monopol u trgovini s Istokom, a otkriem velikih
nalazita srebra i zlata i talijanski bankarski monopol
Na kraju 1453. padom Carigrada oteano i trgovanje istonim sredozemljem
Strane su sile u naredna tri stoljea stekle prevlast nad Italijom

Talijanska renesansa
razdoblje 14. i 15. stoljea, pokuavanje raskidanja veza sa srednjovjekovnim
tradicijama i vraanje antikim temeljima, ali ne i njihovo oponaanje
58

umjesto teolokih rasprava i vitekih romana javlja se elja za knjigama koje

veliaju ivotnost i uitke, kipove koji veliaju ljepotu ljudskog tijela
u Italiji je utjecaj klasinog antikog nasljea bio ivlje prisutan nego igdje
drugdje u Europi, te je donio velike promjene u svakodnevnom ivotu, obiajima,
pravu,
trojica najveih knjievnika predrenesanse: Dante (Boanstvena komedija),
Boccaccio (Decameron) i Petrarca (Cancioneri bar mislim)
unato tome to se u renesansnim djelima velia vjera, a ne Bog, to nije dovelo
do odbacivanja vjere
mo, bogatstvo, politika beskrupuloznost samo su djelomice ublaavani
osjeajem za lijepo
greka je misliti da su ljudi za vrijeme renesanse odbacili autoritete nisu,
samo su se ti autoriteti promijenili
izraz renesansni Talijani dakako nikako se ne odnosi na sve pripadnike
stanovnitva, ve na samo izrazitu manjinu sa stvaralakim mogunostima
u obrazovanju i dalje na sveuilitima pravo, medicina i teologija zadravaju
prvenstvo
renesansa je bila izrazito aristokratska po svojim nositeljima i publici; a to su
bili vladari, pape i bogati graani
vrlo popularno zanimanje bogatijih i obrazovanih bilo je sakupljanje starih,
nepoznatih i zaboravljenih tekstova
mnogi su humanisti ivjeli profesionalno kao agenti znaajnih kolekcionara,
kupujui, kopirajui ili kradui novo naene knjige
dobro opskrbljene knjinice postale su u talijanskim gradovima znakom
prestia
izvor humanizma i renesanse bila je Firenca, otkuda se oni ire itavom
Italijom
humanisti bili vrlo traeni kao dravni slubenici
talijansko je slikarstvo najbolji izraz duha vremena renesanse
Giotto veliki slikar predrenesanse, uveo treu dimenziju u slikarstvo
Slikari se okreu slikanju vjerskih i mitolokih prizora sa sloenim
alegorijskim znaenjem najpoznatiji: Michelangelo Buonarotti, Leonardo da Vinci i
Rafael Sanzio
No unato svim naprecima, humanisti i renesansni umjetnici nisu uspjeli rijeiti
etike i drutvene probleme svoga doba
Humanizam nije bio u stanju stvoriti nove standarde ponaanja niti pronai
ideale koji bi doveli Talijane do ujedinjenja
U talijanskim se kolama javlja termin obrazovani dentlmen, koji e ostati
do 20. stoljea cilj elitnog kolstva
Najpoznatiji renesansni uitelj bio je Vittorino da Feltre, 1425. otvorio kolu u
Mantovi za djecu lokalnih gospodara iz kue Gonzaga, kola je ubrzo dola na glas, te
su je poeli pohaati uenici iz mnogih krajeva Italije i Njemake iz visokih
drutvenih krugova
Temelj obrazovanja: prouavanje klasinih autora, vjerska poduka, tjelesni
odgoj, osobna urednost i lijepe manire

Sjevernjako rjeenje
-

razdoblje teke krize u svim poljima, mnogi ratovi, razaranja i epidemije

59

viteki obiaji zastupljeni vie nego prije i nevjerojatan porast broja vitekih
redova svi poznatiji europski viteki redovi nastali upravo u to doba
razoaranje i strah irokih razmjera izazvani nesigurnim i tekim ivotom
vodili su k morbidnom, opsesivnom zanimanju za smrt i sve njezine oblike
groblja postala popularna mjesta izlazaka, razvio se Mrtvaki ples (dance
macabre) i postao omiljena tema umjetnika i pjesnika
jaala je trgovaka razmjena europskih zemalja, pronaena nova trita i nove
sirovine
obnavlja se stari ideal o odanosti vladajuoj dinastiji, brojni graanski ratovi
uvjerili su konano veinu da je postojanje nasljednog vladara jedino rjeenje tih
nevolja
borba za vlastite povlastice postala je najvei grijeh, a poslunost kraljevoj
bolji najvea ast
i dalje prisutni snani vjerski osjeaji, naroito sjeverno od Alpa
sluio i kao jedino vezivno tkivo u izrazito tekim situacijama
javlja se misticizam, dobio na masovnosti u 15. stoljeu (oponaanje Krista i
njegova ivota), najzastupljeniji u Porajnju
rad mistika je doveo do snanog razvoja obrazovnog i reformskog pokreta
unutar Crkve
duhovni voa pokreta u Porajnju bio je uitelj Eckhart
Misticizmom se pripremalo tlo za nadolazak reforme
Razvija se i specifino kolovanje, koje za razliku od talijanskog cilj ima
stvoriti dentlmena, ovaj tip kolovanja imao je cilj u stvaranju pobonog ivota i
ojaati vjeru
Dva njihova ideala: korisnost i unutarkranska demokracija
Talijani se bave rijetkim rukopisima, Nijemci usavravaju vjetinu tiska
Johannes Gutenberg izumio tiskarski stroj 1453. (jel' tak?)

Umjesto zakljuka
iz politikog univerzalizma Rimskog i Bizantskog Carstva nastale su razliite
dravne tvorevine
na zapadu Europe razvijaju se protonacionalne monarhije, na istonoj srednjoj
Europi oblikovale su se vieetnike i vievjerske drave, na istoku poela dominirati
nova velika sila Moskovska Velika Kneevina, a na jugoistoku sasvim novo carstvo s
drugaijim vjerskim obiljejima, Osmansko Carstvo
u vjerskom smislu, kranstvo i islam u potpunosti su istisnuli poganstvo
pomorski putovi nadmaili su kopnene putove
daleko bolji ustroj i razvoj gospodarstva

60