Talijanska povelja o restauriranju1 (1931.

)
Opa pravila za restauriranje spomenika: proglas Vieg vijea za starine i lijepe
umjetnosti u Rimu
Vie vijee za starine i lijepe umjetnosti2,
prouavajui pravila kojih se restauriranje spomenika, u Italiji uzdignuto do stupnja velikog
nacionalnog pitanja, treba pridravati, i obavijeteno o nunosti stalnog odravanja i usavravanja3
neprijepornog prvenstva kojeg u tom djelovanju, sainjenom od znanosti, umjetnosti i tehnike,
ono posjeduje,
uvjereno u mnogostruku i vrlo ozbiljnu odgovornost koju podrazumijeva svako restauratorsko
djelo (bez obzira na to prati li ili ne prati arheoloka iskapanja); zajamivi stabilnost ruevnih
dijelova; konzervirajui ili nanovo privodei spomenik umjetnikoj namjeni; koristei se sklopom
dokumenata o historiji i umjetnosti prevedenima u kamen, koji nisu manje dragocjeni od onih
koji se uvaju u muzejima i arhivima, pristajui na analitika prouavanja koja mogu dovesti do
novih, neoekivanih odreenja u povijesti umjetnosti i izgradnji;
stoga, uvjereno u to da se ni zbog kakve hitnje, praktine koristi ili osobne osjetljivosti toj temi ne
mogu nametnuti oitovanja koja nisu savrena, koja nemaju stalni i zajameni nadzor i ne
odgovaraju dobro utvrenom jedinstvu kriterija te oito ustanovljujui da se ta naela moraju
primijeniti kako u restauriranjima koja izvode privatne osobe tako i u onima koja izvode javne
ustanove, poevi od samih nadletava4, osnovanih zbog konzerviranja i istraivanja spomenika;
uzimajui u obzir da se u restauratorskome radu trebaju sjediniti i da se ni u kojem dijelu ne smiju
izostaviti razliiti kriteriji, odnosno historijski razlozi, koji ne doputaju brisanje ijedne faze
kojima je spomenik sastavljen, izvrtanje njegova poznavanja 5 pomou dodataka, to uenjake
dovodi do pogreaka, niti rasipanje grae rasvijetljene analitikim istraivanjima; arhitektonsko
poimanje, koje spomeniku namjerava povratiti umjetniku namjenu i, kada je to mogue,
jedinstvo slijeda (koje ne valja mijeati s jedinstvom stila); kriterij koji potjee iz osjeaja graana i
duha grada, vezanim uz njegova sjeanja i nostalgije; konano, onaj neophodni kriterij koji
predvodi administrativne potrebe pripadne sredstvima i praktinoj koristi;
dri da se, nakon vie od trideset godina djelovanja u ovome polju, koje se odvijalo u svoj
sloenosti s velianstvenim rezultatima, iz istih rezultata moe i mora izvui jedan sklop
konkretnih pouka koje e potvrditi i precizirati teoriju restauriranja, ve ustanovljenu slijedom
sastanaka Viega vijea i obraanjem koje prati najvei dio Nadletava za starine, srednjovjekovnu
i modernu umjetnost te iz ove teorije, koju nadzire praksa, navijeta glavna naela.
Ono stoga utvruje:
1. da se, povrh svakog planiranja, najvea vanost treba posvetiti ustrajnoj skrbi o odravanju i
konsolidacijskim radovima, usmjerenima stvaranju nove otpornosti i trajnosti spomenika, koje su
mu oduzela oteenja i rastvaranja6;
Carta del restauro italiana. Tekst preveden prema izdanju Daniele Lamberini Teorie e storia del restauro
architettonico, Polistampa, Firenze 2003., str. 180-182.
2 Consiglio Superiore per le Antichit e Belle Arti.
3 Odravanja i usavravanja: tal. mantenere e perfezionare.
4 Nadletava: tal. Soprintendenze.
5 Izvrtanje njegova poznavanja: tal. falsata la sua conoscenza. Rije se moe prevesti i kao krivotvorenje.
6 Oteenja i rastvaranja: tal. le menomazioni e le disgregazioni.
1

2. da se problem ponovne uspostave 7 , potaknut umjetnikim razlozima ili razlozima

arhitektonskog jedinstva, usko povezanima s historijskim kriterijem, moe postaviti samo kada se
zasniva na potpuno pouzdanim podacima, podrijetlom sa spomenika koji e se ponovo
uspostaviti, a ne na pretpostavkama, odnosno na sastavnicama koje su preivjele s velikom
nadmou, a ne na nadmono novim sastavnicama;
3. da se na spomenicima koji su udaljeni od nae uporabe i civilizacije, primjerice antikim
spomenicima, mora redovito iskljuivati bilo kakvo dovravanje, a moe se razmatrati mogunost
izvoenja anastiloze, to jest ponovnog sastavljanja postojeih, rastavljenih dijelova, s moguim
dodatkom neutralnih sastavnica koje bi predstavljale najmanju nunost u integriranju reda i
jamenju uvjeta konzerviranja;
4. da se na spomenicima koji se mogu nazvati ivuima mogu dopustiti samo ona koritenja koja
nisu odve strana izvornim namjenama i koje u nunim prilagodbama ne uzrokuju bitne preinake
na graevini;
5. da se trebaju konzervirati sve sastavnice koje posjeduju umjetniki znaaj ili znaaj povijesnoga
spomena, kojem god vremenu pripadale, ne doputajui da se uplete elja za stilskim
ujednaavanjem i povratom u prvotni oblik, iskljuujui neke na tetu drugih, a ukloniti se mogu
samo one, poput zazidanih prozora i interkolumnija na trjemovima koje, bez vanosti i znaenja,
predstavljaju beskorisno nagrivanje; prosudba o tim relativnim vrijednostima i o odgovarajuim
uklanjanjima mora u svakom sluaju biti brino promiljena, a ne preputena osobnoj prosudbi
autora restauratorskog projekta;
6. da se, pored potivanja spomenika i njegovih razliitih faza, nastavi s potivanjem njegovih
ambijentalnih prilika8, koje se ne smiju mijenjati neprikladnim uklanjanjima, izgradnjom novih i
bliskih graevina, nametljivih po masi, boji i stilu;
7. da u dodacima koji se pokau nunima kod konsolidiranja, ostvarenja potpunog ili djelominog
integriranja ili praktine uporabe spomenika, bitnom kriteriju koji valja slijediti, pored
ograniavanja tih novih sastavnica na najmanje mogue, pridoda i onaj prema kojem im se mora
dati izgled gole jednostavnosti i podudaranja s konstruktivnom shemom te da se u slinim
stilovima moe dopustiti nastavljanje postojeih linija u sluajevima u kojima je rije o
geometrijskim izriajima, lienim uresne osobnosti9;
8. da takvi dodaci u svakom sluaju moraju biti briljivo i jasno oznaeni10 primjenom grae koja
je razliita od prvotne ili uvoenjem okvira, jednostavnih i lienih rezbarija, odnosno primjenom
znakova ili natpisa11, kako izvedeno restauriranje ne bi dovelo u zabludu uenjake i predstavljalo
krivotvorinu historijskog dokumenta;
9. da najmodernija konstruktivna sredstva, u cilju ojaavanja oslabjelog sklopa spomenika i
ponovnog integriranja mase, mogu donijeti dragocjenu pomo i da ih je uputno koristiti kada
dodavanje konstruktivnih sredstava analognih starima ne ispunjava svrhu; isto tako, da
eksperimentalna pomo pojedinih znanosti moe doprinijeti svim ostalim, manjim ili sloenijim,

Ponovne uspostave: tal. ripristino.

Ambijentalnih prilika: tal. le condizioni ambientali.
9 Uresne osobnosti: tal. individualit decorativa.
10 Briljivo i jasno oznaeni: tal. accuratamente ed evidentemente designate.
11 Znakova ili natpisa: sigle o epigrafi.
7
8

temama u konzerviranju tronih struktura, u kojima empirijski postupci trebaju ustupiti mjesto
strogo znanstvenim postupcima;
10. da oslobaanje, u iskapanjima i istraivanjima koja bacaju svjetlo na stara djela, mora biti
metodiko i da ga mora izravno slijediti ureenje ruevina i trajna zatita otkrivenih umjetnikih
djela koja se mogu konzervirati in situ;
11. da u iskapanju, kao i u restauriranju spomenika, bitan i tono odreen uvjet sainjava precizna
dokumentacija koja analitikim izvjeima, skupljenim u dnevniku restauriranja, i ilustriranim uz
pomo crtea i fotografija, prati radove kako bi se sve sastavnice, odreene strukturom i oblikom
spomenika, kao i sve faze u ponovnom sastavljanju, oslobaanju i dovravanju, stekle na trajan i
pouzdan nain.
Uvjereno, konano, da u tako tekim i sloenim vremenima, kada svaki spomenik i svaka faza
njegova restauriranja predstavljaju zasebne zadae te da se utvrivanje opih naela mora dovriti
i oploditi ispitivanjem i raspravljanjem posebnih sluajeva, izraava sljedee elje:
a) da se prosudba Viega vijea trai sustavno, prije poetka radova, za svako restauriranje
spomenika koje prelazi uobiajenu konzervatorsku djelatnost, bilo da ta restauriranja promiu i
vode privatne osobe ili da to ine javne ustanove i sama nadletva;
b) da se u Rimu svake godine odri prijateljski skup, iji se radovi mogu objaviti u asopisu
Bollettino d'Arte12 Ministarstva nacionalne naobrazbe13, na kojem e nadzornici izloiti sluajeve i
probleme na koje nailaze kako bi privukli pozornost kolega i iznijeli vlastite prijedloge rjeenja;
c) da se obvee na sastavljanje i metodiko konzerviranje spomenutih dnevnika restauriranja i da
se, prema mogunosti, na temelju podataka i analitikih vijesti pripremi znanstvena publikacija na
slian nain kao kod iskapanja.

Bollettino d'Arte, asopis je 1907. osnovao povjesniar umjetnosti Corrado Ricci kao glavni ravnatelj
Uprave za starine i lijepe umjetnosti. U vremenu sastavljanja Talijanske povelje o restauriranju glavni
urednik asopisa je Roberto Paribeni, arheolog i istraiva rimske civilizacije. U njegovo doba (1929.1933.) u asopisu objavljuju Mario Salmi, Amedeo Maiuri, Gino Chierici, Guido Calza, Corrado Ricci,
Gustavo Giovannoni, Bernard Berenson. Giovannoni je 1932. objavio izvjee o Konferenciji u Ateni iz
1931. godine.
13 Ministarstva nacionalne naobrazbe: tal. Ministero dell'Educazione Nazionale. Naziv Ministarstva za javnu
naobrazbu u faistikoj Italiji.
12