OVJEK BEZ GLAVE

Budim se sa mamurlukom, mojim najboljim prijateljem toga dana, glave nabrekle vie
nego kad sam prvi put umoio. Razlog tomu je jueranje balzamiranje na nekoj opskurnoj
hipsterskoj urci gdje se toio izopropanol i glicerin ukjesto klasinog etanola kojeg su jedni (oni
sa Dalijevim brkovima) oklasificirali kao so last year, a drugi (oni to briju brade kosilicama) kao
jeftinu utjehu za malograane. Dobro, rekoh i prihvatim igru. Moda ne izgledam kao krelac i ne
uklapam se u to drutvo speckaa i nositelja mukih keper tajica, ali barem mogu piti njihovu
cugu pa nee skuit da sam mesoder i prljava heteroseksualina. Izopropanol je bio malo prejak
za moj eludac, neki lik koji si je nosio turban od vlastitih brkova na glavi mi je rekao da je 2x
toksiniji od klasinog etanola. Bacih se na glicerin, slatkast okusom, malo podsjea na pialinu
pjegavog dadevnjaka iz dobrih starih dana... Prebio se od glicerina ko Vuco enu i otpizdio iz tog
kvaziintelektualnog brloga od kojeg me, da budem iskren, malo poela boljeti glava. to se
dogodilo kasnije te veeri samo dragi bog zna. Bog i tajne slube One sve prate tako da bi mi
sigurno mogli dati transkripte svih razgovora i video snimke svih gluposti koje sam radio, samo
kad bih ih lijepo zamolio..
Tako mamuran od glicerola krenuh si kuhati kavu neznajui gdje mi je glava, a gdje mi je
kava. Sluajno umjesto vode usuh mjeavinu duine i sumporne kiseline koju sam imao pri ruci
jer nikad nezna kad e ti netko iz Kraljevstva Jehovinih Svjedoka zakucati na vrata, pa da ih
ima ime ponuditi. Kava je bila, malo je rei odvratna, no kao to jedna lasta ne ini proljee,
tako se ni poklonjenoj kavi ne gleda u talog. Niti zube. Dan danas alim to nisam imao apsolutno
nikakvog teoretskog znanja iz kemije, ve samo onog praktinog (prikupljenog godinama
istraivanja bespua ljudske podsvjesti i (neo)zbiljnosti) koje mi ba nije puno koristilo, jer da me
Plejika iemu nauila onda bih valjda znao da glicerol i mjeavina duine i sumporne kiseline
zajedno dvore nitroglicerin, nestabilnu tvar koja lako eksplodira. nekad koritenu za razaranje
kua, sela, gradova, ljudi, naposlijetku i ljudskog razuma. Eksplodirao je figurativno moj eludac i
odluio povratiti to gnojivo natrag odakle je dolo. No kako sam tucnuo uslijed eluane reakcije,
nitro-kava je odluila i doslovno eksplodirati taman kad mi je dola do usta i skratila me za glavu,
klasinim Kronenbergijanskim head explosionom
Hah! Puite ga hipsteri! Ko je sad originalan?! Nasmijah se nonim palcem jer ni grla ni
usta vie nijesam imao. Pomislim rukom, jer nemadoh glavu, da su jedini likovi koji su se napili
nitroglicerina, Toro i Pono iz istoimenog crtia, a i oni su bili abe. abe se ne raunaju. Mnoge
misli su mi salijetale ruku, otereivale ju tako da je postala jako teka i mnogo mi je u toj situaciji
pomoga SL 2000. Kako sam i dalje iv? to u rei roditeljima? Ode moja frizura. ta sad kopati?
Kako vui? Zbogom, strabizmu! Kako e mi mali iz voarne to mi visi 100 kuna izai pred oi?
Hoe li mu biti manje neugodno jer nemam oi? Kako u znati da mi vraa sto kuna, a ne pedeset
ili dvjesto? Hoe li me ikada ikoja ena moi voljeti? Hoe li posao patiti?... Odluio sam ne
razbijati dlanove tim stvarima jer njihovi intelektualni kapaciteti nisu ni blizu, nikad prealjenom
mozgu. Ne muiti se svom silom zabrinjavajuih pitanja i biti zahvalan na tome to sam i dalje iv.
Za prvu ruku, odnosno glavu, napravio sam si masku od slonovae i nataknuo je na ramena.
Bolje da susjedi pomisle da sam lud, nego da nemam glavu, pa da ponu govorkanja. Odma sam

poslao poruku jednoj redovnici to ivi u samostanu sv. Josipa u blizini Napulja da mi napravi
poliuretansku masku koju nee prozreti ni najnevjerniji skeptik.
Mogao sam odahnuti jer su mi plua i dalje bila itava. Bilo je bolje ovako, bez glave.
Osim fizikog optereenja za ruke brige i nisu bile vie tako teke. Bile su puste i plitke, jeftine i
niske. Bez glave, srce je postalo samo mehaniko orue, stroj za pumpanje krvi kroz krvotok.
Otupljenost koja mi je obuzela srce i duu. Nije bolilo i da sam imao oi zaplakao bih radi toga.
Bistriji ili tuplji ovjek biva kad... Sjedio sam potpuno sam u toj nesretnoj blagovaoni obojanoj u
tragediju, pretvarajui se, pretpostavljajui i nadajui se da e vrijeme, po ko zna koji put zalijeiti
sve rane i rijeiti sve probleme.