zdls&meteori

zdls&meteori

N. V. GOGOLJ

ZAPISI LUAKA

www.bosnaunited.net
www.crowarez.org

zdls&meteori

KAKO SU SE ZAVADILI IVAN IVANOVI I IVAN

NIKIFOROVI
P o g l a v lj e I
Ivan Ivanovi i Ivan Nikiforovi
to ima krasnu bekeu1 Ivan Ivanovi! Upravo divnu! A kakve su to janjee koice!
Doavola, kakve koice! Plavkastosive s injem!2 Kladim se o to hoete da ni u koga neete
takvih nai! Pogledajte ih, ako boga znate, osobito kad se s kim razgovara, pogledajte ih sa
strane: kakva je to milina! To se ne da opisati: barun! srebro! vatra! Mili boe! Sveti Nikola
udotvore, ugodnie boji! Zato ja nemam takvu bekeu, Saio ju je prije nego je Agafija
Fedosejevna putovala u Kijev. Poznajete li Agafiju Fedosejevnu? To je ona to je prisjedniku
odgrizla uho.
Krasan je ovjek Ivan Ivanovi! Kakvu kuu ima u Mirgorodu! Oko cijele kue je
nadstrenica na hrastovim stupovima, a pod nadstrenicom svuda stoje klupe. Kad prigrije
velika vruina, Ivan Ivanovi skine i bekeu i hlae, pa onako u samoj koulji lei pod
nadstrenicom i motri to se radi u dvoritu i na ulici. A to ima lijepe jabuke i kruke ba pred
prozorima! Samo otvorite prozor upravo vam se grane guraju u sobu. To je sve pred kuom;
a da vidite ta ima u bai! ega sve nema tamo! ljiva, vianja, treanja, svakojakog povra,
krastavaca, dinja, graka, ak ima i gumno i kovanicu.
Krasan je ovjek Ivan Ivanovi! On jako voli dinje. To mu je najmilije jelo. im odrua,
odmah u samoj koulji izie pod nadstrenicu i naredi Hapki da mu donese dvije dinje. Sam ih
razree, sjemenke umota u poseban papir i stane jesti. Onda mu Hapka mora donijeti tintarnicu,
te on vlastoruno napie na zamotak sa sjemenkama: Ova je dinja pojedena toga i toga dana.
A ako je pri tom bio kakav gost, onda pripie: Sudjelovao taj i taj.
Pokojni je mirgorodski sudac vazda uivao gledajui kuu Ivana Ivanovia. Da, kuica nije
loa. Osobito mi se na njoj dopadaju oni sa svih strana nadograeni trijemovi i tremici, te kad
je gleda izdaleka, vidi same krovove, nasaene jedan na drugi, to jako lii na tanjur pun
palainki, ili jo vie na gube to izrastu na deblu jedna iznad druge. Uostalom, svi su ti krovovi
pokriveni trstikom; na njih se svojim gusto razratenim granama naslanja vrba, hrast i dvije
jabuke. Izmeu drvea proviruju i vide se na ulicu mali prozori s bijelim izrezuckanim
kapcima.
Krasan je ovjek Ivan Ivanovi! Zna ga i poltavski komisar! Doro Tarasovi Puhivoka
uvijek se svraa k njemu kad ide iz Horola. A protopop otac Petar, to ivi u Koliberdi, kad se
kod njega skupi pet-est gostiju, vazda veli da me zna nikoga tko bi tako zduno ispunjao svoju
kransku dunost i tako umio ivjeti kao Ivan Ivanovi.
Boe dragi, kako vrijeme prolazi! Tada je ve bilo prolo vie od deset godina otkako je
ostao udovac. Djece nije imao. Ali Hapka ima djecu koja trkaju po dvoritu, Ivan Ivanovi
obino daje svakomu od njih evrek, kriku dinje ili kruku. Hapka mu nosi kljueve od
komora i podruma; a klju od velike krinje to stoji u njegovoj spavaoj sobi i od srednje
komore Ivan Ivanovi dri kod sebe i ne voli nikoga putati onamo. Hapka je jedra cura, nosi
vezenu kecelju, ima vrste listove i svjee obraze.
1
2

B e k e a laka bundica s gajtanima i rojfama, podstavljena jagnjeim runom.

To su koice od ovce merluke, kojima se vuna prelijeva kao svila.

zdls&meteori
A kako je Ivan Ivanovi bogobojazan! Svaku nedjelju obue bekeu pa ide u crkvu. Kad
unie u crkvu, pokloni se na sve strane i obino zauzme mjesto na pijevnici i prilino dobro
pripjeva u basu. Kad se svri sluba boja, Ivan Ivanovi nikada ne proputa da obie sve
prosjake. On se moda i ne bi bavio tako dosadnim poslom da ga na to ne ponukuje priroena
mu dobrostivost. Obino odabere najsakatiju babu u dronjavoj haljini saivenoj od samih prnja
pa joj veli:
Zdravo, bogaljko! Odakle si, sirotice?
Iz zaselka sam dola, dobri gospodine; eto ve trei dan kako nisam ni jela ni pila,
roena me djeca istjerala iz kue.
Eh, ti jadnice, a to si dola ovamo?
Pa tako, gospodine, da prosim milostinju, ne bi li mi tko udijelio barem da kupim
kruha.
Hm! Tako, pa zar si eljna kruha? obino bi pitao Ivan Ivanovi.
Kako ne bih bila eljna! Gladna sam kao pseto.
Hm! na to bi obino rekao Ivan Ivanovi. Onda si moda eljna i mesa?
Ma svime to mi goder dadne vaa milost, svime u se zadovoljiti.
Hm! Pa zar je meso bolje od kruha?
Ta gladnu eljadetu nije do biranja. to mi god udijelite, sve je dobro. Pri tom bi
baba obino pruila ruku.
No, hajde s milim bogom na to bi rekao Ivan Ivanovi. A ta stoji? Pa ja te ne
tuem.
I poto se s takvim pitanjima obratio jo dvojici-trojici prosjaka, napokon poe kui ili se
svrati na aicu rakije susjedu Ivanu Nikiforoviu, ili k sucu, ili upravniku policije. Ivan
Ivanovi jako voli kad mu tko donese milotu ili kakvu poslasticu. To mu se jako dopada.
Vrlo je valjan ovjek i Ivan Nikiforovi. Kua mu je do kue Ivana Ivanovia. Njih su
dvojica takvi prijatelji kakvih svijet jo nije vidio. Anton Prokofijevi Pupopuz, koji jo i dandanas hoda u smeem redingotu s plavim rukavima i nedjeljom objeduje kod suca, znao je rei
da je Ivana Nikiforovia i Ivana Ivanovia sam vrag sapeo uzicom. Kud jedan, tud se i drugi
mota za njim.
Ivan Nikiforovi nije nikada bio oenjen. Naklapalo se dodue da se oenio, ali je to prosta
la. Ja vrlo dobro poznajem Ivana Nikiforovia, pa mogu rei da nije niti kanio da se eni.
Odakle samo potjeu sve te spletke? Ba kao kad se ono pronio glas da se Ivan Nikiforovi
rodio s repom straga. Ali fa je izmiljotina tako apsurdna, a ujedno gnusna i nepotena, da niti
ne smatram potrebnim da je opovrgnem pred naim prosvijeenim itaocima, kojima je bez
sumnje poznato da jedino vjetice, i to malo njih, imadu ostrag rep. A uostalom, vjetice su
vie enskoga negoli mukoga roda.
Unato prisnom prijateljstvu ti neobini prijatelji nisu ba bili slini jedan drugomu. Naravi
im se najbolje mogu upoznati iz poreenja. Ivan Ivanovi ima neobini dar da govori
izvanredno ugodno. Boe dragi, kako li govori! Taj se osjet moe usporediti jedino s onim kad
nam tko trijebi glavu od uiju, ili vas prstom polagacko kakljika po peti. Slua ga, slua
i samo ti glava klone. Godi ti. Izvanredno ti godi. Kao san poslije kupanja. Ivan Nikiforovi
naprotiv vie uti, ali kad lane rijecu, onda se uvaj: posijee te jae nego najotrija britva.
Ivan Ivanovi je suhonjav i visoka rasta; Ivan Nikiforovi je neto nii i malo se iri u dobljinu.
Glava Ivana Ivanovia nalik je na rotkvu s repiem okrenutim nadolje; glava Ivana
Nikiforovia na rotkvu s repiem okrenutim uvis. Ivan Ivanovi samo poslije ruka lei u samoj
koulji pod nadstrenicom, a podvee obue bekeu pa ide nekamo, bilo u gradski duan,
kojemu on dobavlja brano, ili u polje da lovi prepelice. Ivan Nikiforovi cio dan lei na
4

zdls&meteori
pritrijemku; ako nije odve vru dan, izlae lea suncu i nee da ide nikuda. Kad mu se ba
ujutro prohtije, malo se proe dvoritem, malo prigleda gospodarstvo, pa opet na poinak. U
prijanja vremena katkada bi svratio Ivanu Ivanoviu. Ivan Ivanovi je izvanredno tankoutan
ovjek i ni u obinu razgovoru nee izustiti nepristojnu rije te e se odmah nai uvrijeen ako
uje takvu rije. Ivan Nikiforovi gdjekada ne moe obuzdati jezik; onda Ivan Ivanovi obino
ustane i rekne: Dosta, dosta, Ivane Nikiforoviu; leite radije opet na sunce mjesto da govorite
takve bogumrske rijei. Ivan Ivanovi se jako ljuti kad mu se u boru nae muha onda se
razjari, hitne tanjur i napravi domainu rusvaj. Ivan Nikiforovi se neobino voli kupati, pa kad
sjedi do grla u vodi, moraju mu u vodu postaviti i stol sa samovarom, i jako voli da pije aj u
takvoj svjeini. Ivan Ivanovi se brije dvaput u sedmici, Ivan Nikiforovi samo jedanput. Ivan
Ivanovi je izvanredno radoznao. Boe sauvaj, da mu pone togod pripovijedati, pa da ne
zavri! A ako je ime nezadovoljan, odmah ti to pokae. Po licu se Ivana Nikiforovia vrlo
teko moe zakljuiti da li je zadovoljan ili se srdi; ak i kad se neemu obraduje, nee da to
pokae. Ivan Ivanovi je poneto bojaljive naravi. Ivan Nikiforovi, naprotiv, ima alvare s
iako gustim naborima da bi u njih, kad bi ih ovjek napuknuo, moglo stati cijelo dvorite s
ambarima i kuom. Ivan Ivanovi ima velike izraajne oi boje duhana, a usta su mu malo nalik
na slovo V; u Ivana Nikiforovia oi su malene, ukaste, te mu se sasvim gube izmeu gustih
obrva i podbulih obraza, a nos mu izgleda kao zrela ljiva. Kad vas Ivan Ivanovi hoe ponuditi
burmutom, onda uvijek najprije jezikom oblizne poklopac burmutice, zatim kvrcne prstom po
njoj, prui vam je i kae, ako ste mu znanac: Smijem U vas moliti, gospodine, da se
posluite? A ako mu niste poznati, onda: Gospodine, premda nemam ast poznavati ni vae
ni oevo vam ime, smijem li vas moliti da se posluite? Ivan Nikiforovi opet jednostavno
vam daje u ruku svoj roi i tu gestu samo ukratko popraa rijeima: Posluite se. Ni Ivan
Ivanovi ni Ivan Nikiforovi ne vole buhe; zato ni Ivan Ivanovi ni Ivan Nikiforovi ne
propuste nijednoga idova torbara koji proe onuda a da ne kupe od njega razne boice eliksira
protiv tih insekata, poto ga najprije dobrano ispsuju to ispovijeda idovsku vjeru.
Meutim, unato stanovitim razlinostima, i Ivan Ivanovi i Ivan Nikiforovi krasni su
ljudi.

P o g l a v lj e II
Iz kojega se moe saznati to je poelio Ivan Ivanovi, o em se vodio razgovor
Izmeu Ivana Ivanovia i Ivana Nikiforovia i kako se svrio taj razgovor
Jednoga jutra, bilo je to u mjesecu srpnju, Ivan Ivanovi je leao pod nadstrenicom. Dan
je bio vru, zrak suh i treperio od strujanja u njemu. Ivan Ivanovi je ve stigao da obie kosce
u polju i u zaselku, stigao je da ispita mukarce i enske to ih je sastao odakle su, kamo idu i
po to; strahovito se nahodao pa je prilegao da se odmori. Leei tako dugo je razgledao
komore, dvorite, upe i kokoi, to su trkale po dvoritu, i mislio u sebi: Boe dragi, to sam
ja gospodar! ega sve nemam! Imam kuu, ambare, ivad, to mi god srce zaeli, imam
prepeenice, vone rakije; u vonjaku kruke, ljive, u bai mak, kupus, graak ... ega mi jo
nedostaje?
Poto je sebi zadao to dubokomisleno pitanje, Ivan Ivanovi se zamisli. Meutim mu oi
pronaoe nove objekte ta promatranje, preskoie preko plota u dvorite Ivana Nikiforovia i
nehotice se pozabavie zanimljivim prizorom. Mrava je enska po redu iznosila zaleanu
odjeu i vjeala je na razapet konopac, da se prozrai. Zamalo je stara mondura s otrcanim
reverima pruila rukave u zrak i grlila brokatnu jaku, iza nje se pomoli plemiki frak s grbom
na dugmetima, s ovratnikom izjedenim od moljaca, pa bijele kamirske hlae, koje je Ivan
5

zdls&meteori
Nikiforovi negda navlaio na svoje noge, a sada bi ih jedino mogao navui na svoje prste.
Poslije tih hlaa doskora se zaljuljae i druge u obliku irilskoga slova I. Zatim modri kozaki
bemet3, koji je Ivan Nikiforovi dao ivati prije dvadesetak godina, kad se spremao da stupi u
miliciju pa je ve i brkove pustio. Najzad se k svemu tomu pridrui i ma, slian iljku koji
stri uvis. Neto se uzvitlae skutovi neega to je liilo na kaftan travnozelene boje s dugmetima
velikima kao petorka. Iza toga kaftana proviri prsluk opiven zlatnim gajtanima, s velikim
izrezom sprijeda. Taj prsluk ubrzo pokrije stara suknja pokojne bake s depovima u koje bi
stala lubenica. Sve je to pomijeano prualo Ivanu Ivanoviu vrlo zanimljiv prizor. Sunane su
zrake meutim djelomice obasjavale modri ili zeleni rukav, crveni rever ili dio zlatnoga
brokata, ili igrale na iljku maa i davale svemu tomu neobian izgled, nalik na vertep to ga
putujui probisvijeti prikazuju po zaselcima. Osobito kad tijesno zbijena svjetina gleda kralja
Heroda sa zlatnom krunom ili Antona to vodi kozu; iza vertepa ciliu gusle, Ciganin
drombulja rukama po ustima i oponaa bubanj, a sunce zalazi i svjei se hladak june noi
neopazice jae privija na ramena i grudi punakih seljanki.
Naposljetku se baba pomoli iz komore stenjui i nosei na leima starinsko sedlo s
otkinutim stremenima, s pohabanim presvlakama za pitolje, s podsedlicom neko crvene boje,
zlatom izvezenom i ureenom mjedenim ploicama.
to je to glupa enska! pomisli Ivan Ivanovi. Na kraju e jo izvui i samoga
Ivana Nikitorovia, da ga prozrai.
I doista: Ivan Ivanovi se nije ba sasvim prevario u svome raunu. Za kojih pet minuta
uzvitlae se alvare od nankinga Ivana Nikitorovia i zapremie gotovo pola dvorita. Poslije
toga ona iznese jo njegovu ubaru i puku.
ta to znai? pomisli Ivan Ivanovi. Nikada nisam vidio puku kod Ivana
Nikitorovia. ta je to s njim? Nikada ne puca, a ima puku! ta e mu ona? A lijepa je stvarca.
Jako bih elio da imam tu pukicu; volim se pozabaviti puicom.
Hej, babo, babo! zavikne Ivan Ivanovi dozivajui je prstom.
Stara prie plotu.
ta to ima, bakice?
Pa sami vidite, puku.
Kakvu puku?
Tko bi je znao kakva je. Da je moja, moda bih i znala od ega je napravljena, ali je
gospodareva.
Ivan Ivanovi ustane pa uzme puku razmatrati sa svih strana i zaboravi staricu prekoriti
to je i puku izvjesila s maem, da se prozrai.
Mora da je eljezna nastavi starica.
Hm! eljezna. Zato je eljezna? mrmljao je Ivan Ivanovi. A ima li je tvoj pan
ve odavno?
Moda je ima i odavno.
Lijepa stvarca! nastavi Ivan Ivanovi. Namolit u Ivana Nikitorovia da mi je
dade. ta e njemu! Ili u je zamijeniti za togod. Reci, bakice, je li ti pan kod kue?
Jest.
ta radi? Lei?
Lei.
Onda dobro, doi u k njemu.
3

Bemet prilino dugaak kaput, kakav su neko nosili kozaci.

zdls&meteori
Ivan Ivanovi se obue, uzme u ruku kvrgavu batinu za obranu od pasa, jer ih u Mirgorodu
ima na ulici mnogo vie nego ljudi, i poe.
Premda su dvorita Ivana Ivanovia i Ivana Nikitorovia bila jedno do drugoga i preko
plota se moglo prijei iz Jednoga u drugo, Ivan Ivanovi ipak poe ulicom. Iz te je ulice trebalo
skrenuti u pokrajnu uliicu, koja je bila tako uska da se dvoja jednoprena kola nisu mogla
mimoii kad bi se srela u njoj, i sve dotle bi ostala u tom poloaju dok Im ne bi zadigli stranje
tokove i odvukli ih natrag, svaka na drugu siranu. A i pjeak bi se u njoj kao cvijeem okitio
ikom to je s obadvije strane rastao uz tarabu. U toj je uliici s jedne strane stajala upa Ivana
Ivanovia a s druge strane ambar, kapija i golubinjak Ivana Nikitorovia. Ivan Ivanovi prie
kapiji i pokuca alkom. U dvoritu se uzlajae psi, ali cijeli se raznodlaki opor odmah povue
maui repom kad ugleda poznato lice. Ivan Ivanovi prijee dvorite, u kojem su se arenili
indijski golubovi koje je vlastoruno hranio Ivan Nikitorovi, pa kore od lubenice i dinja,
mjestimice zelenilo, na drugom mjestu opet polomljen toak Ili obru od bave, ili derani u
prljavoj koulji to se valja tu slika koju vole slikari! Sjena od odjee to je visila na uetu
pokrivala je gotovo cijelo dvorite i davala mu neku hladovinu. Baba mu se pokloni, zablene
se u njega i ne mae se s mjesta. Pred kuom je gizdavo stajao malen pritrijemak s
nadstrenicom na dva hrastova stupca slaba zatita od sunca, koje se u to doba ne ali u
Malorusiji i pjeaka od glave do pete oblijeva vruim znojem. Iz toga se moe zakljuiti kako
je Ivan Ivanovi silno udio da se domogne eljkovane stvari, kad se u to doba odluio da izie
iz kue i ak se iznevjerio svojoj vajkadanjoj navici da istom podvee izlazi u etnju.
Soba u koju je stupio bila je potpuno tamna, jer su prozorski kapci bili zatvoreni. Kroz
rupicu nainjenu u kapku prodirala je sunana zraka, koja se prelijevala u duginim bojama,
odraavala se na suprotnom zidu i ocrtavala na njemu areni krajobraz od Irskom pokrivenih
krovova, drvea i odjee razastrte u dvoritu, ali sve naglavce. Od toga je u sobi vladao neki
udni polumrak.
Pomozi bog! pozdravi Ivan Ivanovi.
Ah! Zdravi bili, Ivane Ivanoviu! odgovori mu glas iz kuta sobe.
Tad istom Ivan Ivanovi spazi Ivana Nfkiforovia gdje lei na ilimu prostrtu na podu.
Oprostite to sam pred vama u naturi.
Ivan Nikiforovi je leao sasvim gol, ni koulje nije imao na sebi.
Nita zato. Jeste li to spavali danas, Ivane Nikiforoviu?
Jesam. A jeste li vi spavali, Ivane Ivanoviu?
Jesam.
Dakle ste tek sada ustali?
Ja da sam sada ustao? Bog s vama, Ivane Nikiforoviu! Tko bi spavao do sada! Upravo
sam se vratio iz zaselka. Usput sam svuda vidio krasno ito! Milina! I sijeno je tako naraslo,
mekano je i sono!
Horpino! zovne Ivan Nikiforovi donesi Ivanu Ivanoviu rakije i patete s
kajmakom.
Lijepo je vrijeme danas.
Nemojte ga hvaliti, Ivane Ivanoviu. Neka ga vrag odnese! Ne znam kud bih se djenuo
od vruine.
I zato ste morali spomenuti vraga. Ej, Ivane Nikiforoviu! Sjetit ete se vi jo mojih
rijei, ali e biti prekasno; ispatat ete vi na onome svijetu zbog bogumrskih rijei.
A ime sam vas uvrijedio, Ivane Ivanoviu? Nisam vam dirnuo ni oca ni mater. Ne
znam ime sam vas uvrijedio.
7

zdls&meteori
Dosta je toga, dosta, Ivane Nikitoroviu!
Bogami, nisam vas uvrijedio, Ivane Ivanoviu!
udnovato da prepelice jo ne idu na vapku.
Kako vas volja, mislite to hoete, ali ja vas nisam niim uvrijedio.
Ne znam zato ne idu nastavi Ivan Ivanovi kao da i ne uje to govori Ivan
Nikiforovi. Valjda im jo nije vrijeme, ali ja bih rekao da je sada ba pravo vrijeme.
Onda kaete da ito dobro stoji?
ito je krasno, milina jedna!
Na to je slijedila utnja.
to vi to, Ivane Nikitoroviu, razastirete odjeu? napokon e Ivan Ivanovi.
Ma ta prokleta baba nije pazila, pa mi gotovo novo odijelo popljesnivilo. Sad sam ga
dao prozraiti, fina je oha, izvrsna, samo ga treba preokrenuti pa u ga opet moi nositi.
Meni se tamo vani dopala jedna stvarca, Ivane Nikitoroviu.
Kakva stvarca?
Recite mi, molim vas, ta e vam ona puka to ste je dali iznijeti s odjeom da se
prozrai? Pri tom Ivan Ivanovi ponudi svojega prijatelja burmutom. Smijem li moliti da
se posluite?
Molim, posluite se samo. Ja u mrknuti svojega. Ivan Nikiforovi opipa pod oko
sebe i napokon nae svoju burmuticu. to je to luda baba, dakle je i puku izvjesila da se
provjetri! Dobar burmut pravi onaj idov u Soroincima. Ne znam ta mee u nj, ali fino
mirie! Malko slino mirie kao kaloper. Uzmite, savaite ga malo u ustima, zar ne da mirie
slino kao kaloper? Uzmite, posluite se!
Je l' te, molim vas, Ivane Nikiforoviu, ja svejednako o puki, ta ete raditi s njom?
Pa ona vam ne treba.
Kako da mi ne treba? A kad htjednem pucati?
Bog s vama, Ivane Nikiforoviu, ta kada ete v pucati? Valjda na sudnji dan. Koliko
ja znam, a i drugi pamte, niste dosada jo ubili ni jednu patku, a ni bog vam nije dao narav da
pucate. Imate dostojanstvenu pojavu i dranje. Gdje biste se vi vucarali po movarama, kad se
dijelovi vae odjee, koji se ne mogu u svakom razgovoru nazvati po imenu, ve sada zrae?
ta bi tek onda bilo? Ne, vi treba da imate mira, odmora. (Kako je naprijed spomenuto, Ivan
Ivanovi je umio govoriti neobino slikovito kad je trebalo da koga uvjeri. A kako je govorio!
Boe, kako je govorio!) Da, zato vama dolikuju samo otmjeni ini. ujte, dajte je meni.
Iskljueno! To je skupocjena puka. Takvu puku neete danas nigdje nai. Kupio
sam je od Turina jo u ono vrijeme kad sam kanio stupiti u miliciju. A sada da je ni pet ni est
dadem vama! Iskljueno! Ta mi je stvar prijeko potrebna.
A emu vam je potrebna?
Kako emu? A kad mi na kuu napadnu razbojnici... Pa da mi nije potrebna! Hvala
ti, boe, sad sam miran i ne bojim se nikoga. A zato? Zato to znam da mi u komori stoji
puka.
Lijepa puka! Ali, Ivane Nikiforoviu, zatvara joj je pokvaren.
Pa ta onda, ako je pokvaren? Moe se popraviti. Treba ga samo namazati konopljenim
uljem, da ne ra.
Iz vaih rijei, Ivane Nikiforoviu, nipoto ne vidim da ste prijateljski raspoloeni
prema meni. Nita mi niste voljni uiniti da mi dokaete svoju naklonost.

zdls&meteori
Kako moete rei, Ivane Ivanoviu, da vam niim ne iskazujem svoju naklonost?
Kako vas nije sram! Vai volovi pasu na mojoj ledini, a ja ih nisam ni jedanput uhvatio u jaram.
Kad idete u Poltavu, uvijek itete da vam posudim kola, pa recite, jesam li vam to kad odbio?
Vaa djeurlija preko plota skae u moje dvorite i igra se s mojim psima pa neka se igra, samo
da mi nita ne dira!
Kad neete da mi je poklonite, onda dederte da se mijenjamo za togod.
A ta biste mi dali za nju? Pri tom se Ivan Nikiforovi podnimi na ruku i pogleda
u Ivana Ivanovia.
Dao bih vam za nju onu mrku krmau to sam je tovio u svinjcu. Krasna je krmaa!
Vidjet ete da e vam ve do godine oprasiti praie.
Ne razumijem, Ivane Ivanoviu, kako moete tako govoriti. ta e mi vaa krmaa?
Valjda da vragu spremim dau?
Opet! Vi zbilja ne moete nita bez vraga! Grijeh vam je to, bogami je grijeh, Ivane
Nikiforoviu!
Pa molim vas, Ivane Ivanoviu, kad mi za puku nudite vrag zna ta krmau.
A zato bi ona bila vrag zna ta, Ivane Nikiforoviu?
Kako da nije? Ta lijepo prosudite sami. Ono je puka zna se ta je; a ovo je vrag
zna ta: krmaa. Da mi to niste vi kazali, mogao bih to primiti za uvredu.
A to je vama tako loe na krmai?
A za koga vi mene zapravo drite? Da ja krmau ...
Sjedite, sjedite! Neu vie o tom... Neka vam bude vaa puka, neka vam trune i ra
u zakutku u komori nou vie da govorim o njoj.
Poslije toga nastade utnja.
Pripovijeda se pone Ivan Ivanovi da su tri kralja navijestila rat naemu caru.
Da, neto mi je govorio Petar Fjodorovi. A kakav je to rat? I radi ega?
Za sigurno se ne moe kazati radi ega je, Ivane Nikiforoviu. Ja mislim, ti kraljevi
hoe da mi svi prijeemo na tursku vjeru.
Vidi budala! to im se prohtjelo! ree Ivan Nikiforovi i zadigne glavu.
Eto vidite, zato im je na car i navijestio rat. Neemo, kae on njima, nego vi primite
vjeru Kristovu!
Pa ta? Ta nai e ih potui, Ivane Ivanoviu.
Svakako! Dakle, Ivane Nikiforoviu, neete da mijenjate puku?
Ja vam se udim, Ivane Ivanoviu: svi vas, ini se, poznaju kao uena ovjeka, a
govorite kao nedoraslo mome. Kakav bih ja bio glupan...
Sjedite, sjedite. Bog s njom! Neka istrune tamo; neu vie govoriti o njoj!...
U taj as donesoe zakusku.
Ivan Ivanovi popije aicu rakijo i prigrize pitu s kajmakom.
Sluajte, Ivane Nikiforoviu. Dat u vam osim krmae jo dvije vree zobi, ta zob
niste posijali. Svejedno ete ove godine morati kupiti zob.
Bogami, Ivane Ivanoviu, ako se ovjek hoe s vama razgovarati, mora se prvo najesti
graka. (To jo nije nita. Zna Ivan Nikiforovi izvaliti jo i drugaije reenice). Tko je jo uo
da bi ovjek puku mijenjao za dvije vree zobi? Svoju bekeu mi zacijelo neete ponuditi.
Ali vi zaboravljate, Ivane Nikiforoviu, da vam uz to jo dajem krmau.
ta! Dvije vree zobi i krmau za puku?
9

zdls&meteori
Pa zar je to premalo?
Za puku?
Dakako, za puku.
Dvije vree za puku?
Dvije vree, ali ne prazne, nego pune zobi; a krmau ste zaboravili?
Poljubite se sa svojom krmaom, a ako neete, onda s vragom!
Ah! Samo nek ovjek s vama neto pone! Ali ekajte samo: nabockat e vam na
drugom svijetu jezik usijanim iglama zbog tih vaih bogumrskih rijei. Poslije razgovora s
vama mora ovjek oprati i ruke i lice i okaditi cijelo tijelo.
Dopustit ete, Ivane Ivanoviu, puka je otmjena stvar, vrlo zanimljiva zabava, a uz
to je sobi najljepi ukras...
Raspripovijedali ste se, Ivane Nikiforoviu, toliko o toj svojoj puki, kao luak o
pisanoj torbi ozlojeeno e Ivan Ivanovi, jer se zbilja ve poinjao ljutiti.
A vi ste, Ivane Ivanoviu, pravi gusak.
Da Ivan Nikiforovi nije izrekao tu rije, malo bi se jo bili rjekali pa bi se, kao obino,
razili kao prijatelji; ali sada se dogodi neto sasvim drugo. Ivan Ivanovi plane kao iva vatra.
ta ste to rekli, Ivane Nikiforoviu? upita on povisujui glas.
Rekao sam da ste slini gusaku, Ivane Ivanoviu.
Kako ste se usudili, gospodine, da zaboravite pristojnost i potovanje prema staleu i
familiji ovjeka, pa da me obeastite tako pogrdnim imenom?
A ta je na tom pogrdno? I ta ste se zapravo toliko uzmahali, Ivane Ivanoviu?
Ponavljam: kako ste se usudili, protiv svake pristojnosti, da me nazovete gusakom?
Pijuckam ja vama na glavu, Ivane Ivanoviu! ta ste se toliko raskokodakali!
Ivan Ivanovi se nije vie mogao svladati: usne su mu drhtale, usta su mu promijenila
obini oblik slova V i poprimile oblilk slova O, a oima je tako migao da je izgledao straan.
To se Ivanu Ivanoviu dogaalo vrlo rijetko, morao se ve jako razljutiti, da bude takav.
Izjavljujem vam izusti napokon Ivan Ivanovi da vas od ovoga asa vie ne
poznajem.
Goleme li nevolje! Bogami, neu plakati zbog toga! odgovori Ivan Ivanovi.
Lagao je, lagao, bogami, lagao je! Jako ga je to mrzilo.
Nikada vie moja noga nee prekoraiti va prag.
Ehe, he! ree Ivan Nikiforovi ne znajui ni sam ta da radi od jeda, te protiv svoga
obiaja ustane. Hej, babo, mome!
Na to se dozivanje iza vrata pomoli ona ista mrava baba i djeak nevelika rasta, sav
zamotan u dugaak i prostran kaput.
Uzmite Ivana Ivanovia za ruku i izvedite ga napolje!
ta? Plemia? zavikne Ivan Ivanovi s osjeajem dostojanstva i negodovanja.
Samo se usudite! Samo mi priite! Smlavit u vas skupa s vaim glupim panom! Ni gavran
vam nee nai tijela! (Ivan Ivanovi je znao govoriti neobino estoko kad bi mu dua bila
potresena.)
Cijela je grupa tvorila snanu sliku: Ivan Nikiforovi stoji nasred sobe u potpunoj svojoj
ljepoti bez ikakva ukrasa; baba razjapila usta, a lice joj izraava sasvim besmisleni strah; Ivan
Ivanovi digao ruku uvis, kako se prikazuju rimski puki tribuni. To je bio neobian trenutak,

10

zdls&meteori
divan prizor! A u svemu je bio jedan jedini gledalac: to je bio djeak u neizmjernom kaputu,
koji je stajao prilino ravnoduno i prstom eprkao po nosu.
Najzad Ivan Ivanovi uze svoju kapu.
Vrlo se lijepo ponaate, Ivane Nikitoroviu! Krasno! To vam neu zaboraviti.
Odlazite, Ivane Ivanoviu, odlazite! I pazite da mi ne doete na oi, jer u vam inae
svu njuku izudarati, Ivane Ivanoviu!
Eto, ovo ete, Ivane Nikitoroviu! odgovori mu Ivan Ivanovi pokazujui mu ipak
i zalupi za sobom vrata, koja se cvilei opet sama otvore. Ivan Nikiforovi se pojavi na vratima
i htjede jo neto rei, ali Ivan Ivanovi se nije vie osvrtao, ve je trao iz dvorita.

P o g l a v lj e III
to se dogodilo poslije svae izmeu Ivana Ivanovia i Ivana Nikiforovia
I tako se zavadie dva asna mua, gizda i dika Mirgoroda! A zbog ega? Zbog triarije,
zbog gusaka. Nisu vie htjeli da se vide, prekinuli sve veze, dok su prije bili poznati kao
nerazdruivi prijatelji! Prije su svaki dan Ivan Ivanovi i Ivan Nikitorovi slali jedan drugomu
slue da se propita za zdravlje i esto se razgovarali s balkona i govorili jedan drugome tako
prijazne rijei da bi ti se srce razdragalo sluajui ih. Nedjeljom bi Ivan Ivanovi u svojoj finoj
vunenoj bekei i Ivan Nikitorovi u uto-smeem kazakinu od nankinga tako rei ispod ruke
zajedno ili u crkvu. Pa ako bi Ivan Ivanovi, koji je imao izvanredno otre oi, prvi opazio
mlaku ili kakvu neistou na ulici, to se gdjekada deava u Mirgorodu, vazda bi rekao Ivanu
Nikitoroviu: Pazite, nemojte stati ovamo, tu ne valja. Ivan Nikiforovi takoer je davao
upravo dirljive dokaze prijateljstva. Pa ma kako daleko stajao, uvijek bi Ivanu Ivanoviu pruio
ruku s burmuticom i to popratio rijeima: Posluite se! A kakvo krasno gospodarstvo imaju
obojica!... I sada ta dva prijatelja... Kad sam to douo, kao da me grom oinuo! Dugo nisam
htio vjerovati: boe sveti! Ivan Ivanovi se zavadio s Ivanom Nikiforoviem! Takvi estiti
ljudi! Pa to je onda stalno na ovome svijetu?
Kad je Ivan Ivanovi doao svojoj kui, dugo je jo bio jako uzbuen. Prije se obino
najprije navraao u talu da vidi jede li kobila sijeno (Ivan Ivanovi ima kobilicu doruu s lisom
na elu. Vrlo je lijepo konje); zatim bi vlastitom rukom nahranio pure i praie, i onda bi
otiao u kuu, gdje bi ili djeljao drveno sue (on je vrlo vjeto, nimalo loije od tokara, znao
izraivati razne predmete od drveta), ili bi itao knjigu, tampanu kod Ljubija, Garija i Popova
(naslova joj se Ivan Ivanovi vie ne sjea, jer je slukinju ve odavno otrgnula gornji dio
naslovne strane i dala ga djetetu da se igra), ili se pak odmarao pod nadstrenicom. No danas
se nije bavio ni jednim od tih svojih svagdanjih poslova. tovie, kad je sastao Hapku, on je
izgrdi to lunja bez posla, a meutim je nosila u kuhinju krupicu; zatim baci tap na pijevca
koji je doao pred pritrijemak po svoj uobiajeni darak; a kad je k njemu dotrao prljavi
djeai u poderanoj kouljici i zaviknuo: Tata, tata, daj mi medenjak, on mu tako strano
zaprijeti i tako se ustopta nogama da uplaeno dijete pobjee glavom bez obzira.
Najzad se ipak predomisli te se posveti svojim redovitim poslovima. Kasno je ruao i tek
predvee legao pod nadstrenicu da se odmori. Teni bor s golubima to mu ga je Hapka
skuhala sasvim mu odagna sjeanje na jutronji dogaaj. Ivan Ivanovi opet stane s uitkom
promatrati svoje gospodarstvo. Naposljetku mu pogled zape o susjedno dvorite te on ree sam
sebi: Danas nisam bio kod Ivana Nikiforovia. Idem prijeko k njemu. Nato Ivan Ivanovi
uzme tap i kapu i uputi se na ulicu, ali tek to izie iz kapije, sjeti se svae, pljune i vrati se
natrag. Otprilike isto se zbivalo i kod Ivana Nikiforovia. Ivan Ivanovi je vidio kako je baba
11

zdls&meteori
ve zakoraila na plot da prijee u njegovo dvorite, kadli se zauje glas Ivana Nikiforovia:
Natrag, natrag! Nemoj! Ivan Ivanovi se jako snudi. Vrlo je lako mogue da bi se ova dva
vrijedna ovjeka sutradan pomirila, da jedna izvanredna okolnost to je nastupila u kui Ivana
Nikiforovia nije onemoguila svaku nadu i dolila ulje u vatru koja je ve dogarala.
Isti dan uvee Ivanu Nikiforoviu stie Agafija Fedosejevna. Ta Agafija Fedosejevna nije
Ivanu Nikiforoviu bila ni roakinja, ni svast, pa ak ni kuma. Zapravo ona uope nije imala
rata da dolazi k njemu, a on se ba i nije bogzna kako radovao njezinim posjetima; ali ona je
svejedno dolazila i zadravala se kod njega po nekoliko sedmica, a kadto i dulje. Tada bi
prigrabila kljueve i cijelu kuu uzela u svoje ruke. To je Ivanu Nikiforoviu bilo jako mrsko,
ali on ju je zaudo sluao kao dijete i makar se gdjekada pokuavao opirati, ipak je Agafija
Fedosejevna uvijek nadvladavala.
Otvoreno govorei, ja ne razumijem zato je to tako ureeno da nas enske hvataju za nos
tako spretno kao da je to ruka ajnika? Ili su im ruke tako stvorene, ili nai nosovi ne valjaju
ni za to drugo. I unato tomu to je nos Ivana Nikiforovia donekle bio slian ljivi, ona ga je
vrsto uhvatila za taj nos i vukla ga za sobom kao psetance. ak je za vrijeme njezina boravka
kod njega hoe-nee mijenjao svoj navikli nain ivota: nije tako dugo leao na pripeci, a
kad bi i leao, nije leao u naturi, ve uvijek oblaio koulju i alvare, premda Agafija
Fedosejevna to nije zahtijevala od njega. Ona nije marila za kerefeke, pa kad je Ivan
Nikiforovi imao groznicu, ona ga je vlastoruno od glave do pete trljala terpentinovim uljem
i octom. Agafija Fedosejevna nosila je na glavi kapicu, tri bradavice na nosu i kunu haljinu
kavine boje sa ukastim cvjetovima.
Cijeli joj je stas bio slian kaci, i zato je pronai joj struk bilo isto tako teko kao vidjeti
vlastiti nos bez ogledala. Noge su joj bile kratke i graene u obliku dvaju jastuka. Ujutro je
spletkarila i jela kuhanu ciklu, a majstorski je znala psovati no u svim tim raznolikim
zaposlenjima lice joj ni na asak nije mijenjalo svoj izraz, to obino samo enskinju polazi za
rukom.
im je ona stigla, sve se okrene naopako.
Nemoj se ti s njime miriti, Ivane Nikiforoviu, niti ga moliti za oprotenje. On hoe da
te uniti, takav je to ovjek! Ne zna ti jo njega.
ukala te ukala prokleta baba i postigla da Ivan Nikiforovi nije vie htio ni uti za
Ivana Ivanovia. |
U svemu nastade promjena: ako se desi te se susjedovo pseto uvue u dvorite, mlate ga
im stignu; kad djeca prijeu preko plota, vraaju se tulei, sa zadignutim kouljicama i
biljegama od iba na leima. ak i baba, kad ju je Ivan Ivanovi htio neto upitati, naini tako
nepristojnu kretnju da je Ivan Ivanovi, kao ovjek izvanredno tankoutan, pljunuo i samo
promrmljao: Gadne li babe! Gora je od svoga pana!
Naposljetku, da prevri mjeru svih uvreda, mrski susjed sagradi ba njemu nasuprot, na
mjestu gdje se obino prelazilo preko plota, gusinjak - s oitom namjerom da jo pojaa uvrede.
Taj je Ivanu Ivanoviu tako odvratni gusinjak - bio sagraen vrakom brzinom: za jedan dan.
To izazove u Ivanu Ivanoviu srdbu i elju za osvetom. Meutim, on nije niim odavao
svoje ogorenje, mada je gusinjak zapremio i jedan dio njegova zemljita; ali srce mu je tako
lupalo da mu je bilo teko sauvati to prividno spokojstvo.
Tako je proveo dan. Spusti se no... Oh, da sam slikar, divno bih prikazao sav ar noi!
Prikazao bih kako spava cijeli Mirgorod; kako nepomino gledaju na njega bezbrojne zvijezde;
kako se usred varave tiine blizu i daleko razlijee lave pasa; kako kraj njih juri zaljubljeni
crkvenjak i vere se preko plota kao neustraivi vitez; kako bijeli zidovi kua obasjani
mjeseinom postaju jo bjelji, a drvee to ih zasjenjuje jo tamnije, sjene jo crnje padaju od
drvea, cvijee su i smirena trava jo mirisaviji, a turci, ti neumorni vitezovi noi, na sve strane
12

zdls&meteori
slono intoniraju svoju pjesmu zrikanja. Prikazao bih kako u jednoj od tih niskih nabijenih
kuica na samotnoj postelji lei ispruena crnooka graanka s uzbibanim mladim grudima pa
sanja o husarskim brkovima i ostrugama, a mjeseeva joj se svjetlost smijulji na obrazima.
Prikazao bih kako po bijelome putu promie crna sjena imia koji sjeda na bijele dimnjake
kua... Ali teko da bih bio kadar naslikati Ivana Ivanovia kako je tu no iziao napolje s pilom
u ruci. Toliko mu se raznih osjeaja odraavalo u licu! On se tiho, tihano priulja i uvue se
pod gusinjak. Psi Ivana Nikiforovia nisu jo nita znali za njihovu zavadu, pa su mu zato kao
staromu prijatelju dopustili da prie gusinjaku, koji je stajao na etiri hrastova stupa; on dopuze
do prvoga stupa, namjesti na nj pilu i pone piliti, Buka od piljenja ponukavala ga je da se svaki
as obazre; ali misao na nanesenu mu uvredu vraala mu je hrabrost. Napokon bi prvi stup
prepiljen. Ivan Ivanovi se lati drugoga. Oi su mu gorjele te nita nisu vidjele od straha.
Najednom Ivan Ivanovi krikne i obamre od strave: prividi mu se mrtvac; ali zamalo doe k
sebi, kad opazi da je to guska koja je ispruila glavu prema njemu. Ivan Ivanovi pljune
ozlojeen i nastavi posao, i drugi je stup prepiljen: gusinjak se zaljulja. Kad se Ivan Ivanovi
latio treega stupa, srce mu je tako strano lupalo, da je nekoliko puta morao prekinuti rad. Ve
je bio prepilio vie od polovice treega stupa, kadli se sada ve labavo postrojenje jako
zaljulja... Ivan Ivanovi jedva stie da odskoi u stranu, a gusinjak se s praskom surva. On
zgrabi pilu, u smrtnom strahu dotri kui i baci se na krevet; nije niti imao smjelosti da kroz
prozor pogleda na posljedice svoga stranoga djela. inilo mu se da se okupila cijela kua
Ivana Nikiforovia: stara baba, Ivan Nikiforovi i djeak u beskrajnom kaputu pod
predvodnitvom Agafije Fedosejevne dolaze s kolcima da mu razrue i razbiju kuu.
Cijeli je sutranji dan Ivan lvanovi proveo kao u groznici. Jednako mu se inilo da e mu
mrski susjed iz osvete barem zapaliti kuu. Zato naloi Hapki da svaki as prigleda nije li
gdjegod podmetnuta suha slama. Napokon, da pretekne Ivana Nikiforovia, odlui da prvi kod
mirgorodskog kotarskog suda podnese tubu protiv Ivana Nikiforovia. U emu se ta tuba
sastojala moe se doznati iz idueg poglavlja.

P o g l a v lj e IV
to se odigralo u uredu mirgorodskog kotarskog suda
Divan grad je Mirgorod! Kakvih sve zgrada ima u njemu! Sa slamnatim krovovima, s
krovovima od trstike, pa ak i od indre; desno ulica, lijevo ulica, svuda krasan plot; na njemu
se vije hmelj, na njemu vise lonci, iza njega suncokret pomalja svoju suncoliku glavu, crveni
se mak, proviruju debele bundeve... Divota! Plot je svagda okien predmetima koji ga ine jo
slikovitijim: ili razastrtom plahtom, ili kouljom, ili alvarama. U Mirgorodu nema ni tatova ni
lopova, pa zato svatko vjea na plot to mu se prohtije. Ako se uputite na trg, zacijelo ete se
na asak zaustaviti da se nauijete krasna vidika: na trgu se nalazi mlaka, krasna mlaka! Takva
mlaka kakvu jo nikada niste imali prilike vidjeti! Zaprema gotovo cijeli trg. Krasna mlaka!
Okruuju je kue i kuice, koje se izdaleka fine kao plastovi sijena, i dive se njezinoj ljepoti.
Ali moje je miljenje da nema ljepe zgrade od kotarskog suda. Da li je od hrastovine ili
od brezovine, to me |e ne lie; ali ona ima, gospodo moja, osam prozora! Osam prozora u
jednom redu, koji svi gledaju na trg i na ogromnu vodenu plohu koju sam malo prije spomenuo,
a koju upravnik policije zove jezerom! Jedini je sud olien granitnom bojom, sve su ostale kue
u Mirgorodu jednostavno okreene. Krov mu je sav od indre, i taj bi ak bio olien crvenom
bojom da nisu pisari u tu svrhu pripremljeno ulje zainjeno lukom pojeli, a to je na nesreu bilo
ba za vrijeme posta, i krov ostade neolien. Na trg izlazi pritrijemak, po kojemu esto trkaju
kokoi, jer se na pritrijemku gotovo uvijek nae prosute krupice ili kakve druge hrane, ali to
13

zdls&meteori
nitko ne ini navlas, nego se dogaa iz neopreznosti onih to dolaze na sud. Sud je razdijeljen
na dvije polovice: u jednoj je kancelarija, a u drugoj zatvor. U onoj polovici gdje je sud nalaze
se dvije iste okreene sobe: jedna je ekaonica za stranke, a u drugoj stoji stol, ukraen
packama od tinte. Na njemu je zrcalo4. etiri hrastove stolice s visokim naslonima; uza zidove
krinje okovane eljezom, u kojima se pohranjuju hrpe tubi cijeloga kotara. Na jednoj od tih
krinja upravo je stajala ulatena izma.
Uredovanje je otpoelo ve ujutro. Sudac, prilino gojazan ovjek, dodue neto tanji od
Ivana Nikiforovia, dobroudna lica, u masnoj kunoj kabanici, puio je lulu i pio aj te se
razgovarao sa sudskim pisarom. Sudac je imao usta tik ispod nosa, pa mu je zato nos mogao
njuiti gornju usnu koliko mu je god srce eljelo. Ta mu je usna sluila mjesto burmutice, jer
bi mu se burmut adresiran u nos uvijek prosipao na nju. Dakle, sudac se razgovarao s pisarom.
Bosa je cura stajala sa strane i drala posluavnik sa alicama.
Nakraj stola sekretar je itao neku sudsku odluku, ali tako jednolinim i alostivim glasom
da bi i optuenik zaspao sluajui ga. Sudac bi to bez sumnje uinio prije nego itko drugi, da
se nije meutim upustio u zanimljiv razgovor.
Ba sam se trudio da iznaem govorio je sudac srui iz alice svoj ve malo
ohladnjeli aj kako oni to rade da tako lijepo pjevaju. Prije jedno dvije godine imao sam
krasna drozda. Pa ta mislite, odjedanput mi se sasvim pokvario. Poeo pjevati bog bi ga znao
ta. I to dalje, sve gore i gore, stao vrati i krijetiti, ma upravo da ga baci! A zapravo je sve
sitnica! Evo to je tome krivo: pod gr'ocem mu se napravi mjehuri manji od grakova zrna.
Taj mjehuri treba samo probosti iglom. To me je nauio Zahar Prokofijevi, i to, ako hoete,
pripovijeda? u vam kako je dolo do toga: dolazim ja k njemu...
Zapovijedate li, Demjane Demjanoviu, da itam drugi akt? prekine ga sekretar,
koji je ve prije nekoliko minuta dovrio itanje.
Pa zar ste ve proitali? Molim vas, kako brzo! Nisam nita ni uo! Pa gdje je to?
Dajte mi ovamo da potpiem. ta jo imate?
Predmet kozaka Bogitjka o krai krave.
Dobro, itajte! Da, dakle doem ja k njemu... Mogu vam dapae potanko nabrojiti
ime me je sve poastio. Uz rakiju je bila servirana suena moruna, jedinstvena! Da, ali ne
moruna kakvom pri tom sudac cokne jezikom i nasmijei se, a nos mu mrkne iz svoje
uvijek pripravne burmutice kakvom nas asti na mirgorodski pecerajski duan. Slea
nisam jeo, jer od njega, kako znate, uvijek dobijem garavicu. Ali ajvara sam dobrano okusio;
krasan ajvar! Mora se priznati, izvrstan je bio! Na to sam popio malo breskovae, ustajane na
kiici. Bilo je i afranove, ali afranovu ja, kako znate, ne troim. Znate, to vam je dobro tako:
najprije treba, tono se kae, razdraiti apetit, a onda zavriti... Ah! Koga to uju moje ui, koga
to vide moje oi! odjednom usklik ne sudac kad ugleda Ivana Ivanovia gdje ulazi.
Pomozi bog! Da ste mi zdravi! pozdravi Ivan Ivanovi klanjajui se na sve strane
sa svojstvenom mu prijaznou.
Boe dragi, kako je on umio svakoga oarati svojim finim ponaanjem! Nigdje nisam vidio
takve tankoutnosti. On je i sam bio potpuno svjestan svojega dostojanstva, pa je sveope
potovanje primao kao neto sasvim naravno. Sudac sam ponudi stolicu Ivanu Ivanoviu, nos
mu mrkne s gornje usne sav burmut, to je kod njega uvijek bio znak velikoga zadovoljstva.
ime vas smijem poastiti, Ivane Ivanoviu? upita on. Izvolijevate li alicu
aja?
Ne, hvala lijepa odgovori Ivan Ivanovi, pa se pokloni i sjede.

Zrcalo (ruski: zercilo) trobridna kristalna prizma, u carskoj Rusiji amblem uzvienosti suda.

14

zdls&meteori
Uinite mi ljubav, jednu alicu! opet e sudac.
Ne, zahvaljujem. Tronut sam vaom gostoljubivou odgovori Ivan Ivanovi,
pokloni se i sjede.
Jednu alicu ponovi sudac.
Ne, nemojte se truditi, Demjane Demjanoviu! Nakon tih rijei Ivan Ivanovi se
pokloni i sjede.
Jednu alicu?
Pa dobro, neka bude, jednu alicu! pristane Ivan Ivanovi i prui ruku prema
posluavniku.
Boe dragi! Kakav li bezdan profinjenosti znade biti u nekih ljudi! Ne moe se ni iskazati
kakav ugodan dojam ostavljaju takve manire!
Ne izvolijevate li jo jednu alicu?
Pokorno zahvaljujem odgovori Ivan Ivanovi stavljajui preokrenutu alicu na
posluavnik, pa se pokloni.
Uinite mi ljubav, Ivane Ivanoviu!
Ne mogu. Veoma sam vam zahvalan. Pri tom se Ivan Ivanovi pokloni i sjede.
Ivane Ivanoviu! Meni za ljubav, jednu alicu!
Ne, puno vam hvalim na asti. Rekavi to, Ivan Ivanovi se pokloni i sjede.
Samo jednu alicu! Samo jednu jedinu!
Ivan Ivanovi prui ruku prema posluavniku i uze alicu aja.
Do avola! Ma kako samo moe, ma kako se samo ovjek dovine da tako sauva svoje
dostojanstvo!
Demjane Demjanoviu poe Ivan Ivanovi ispijajui posljednji gutljaj ja sam
doao k vama po hitnu poslu: podnosim tubu. Pri tom Ivan Ivanovi postavi alicu na
mjesto i izvadi iz depa biljegovan arak papira. Tubu protiv svojega neprijatelja, protiv
svojega din-dumanina.
A protiv koga to?
Protiv Ivana Nikiforovia Dovgohuna.
Kod tih rijei sudac malne pade sa stolice.
ta kaete? usklikne on i pljesne rukama. Ivane Ivanoviu, jeste li vi to?
Pa vidite i sami da jesam.
Bog s vama i svi sveci! Kako! Vi! Ivane Ivanoviu, vi da ste postali neprijatelj Ivanu
Nikiforoviu! Govore li to vaa usta? Ponovite jo jedanput! Ta ni je ti se tko sakrio iza vaih
lea pa govori mjesto vas?
Pa ta tu ima tako nevjerojatno? Ja ne mogu da ga vidim, jer mi je nanio smrtnu
uvredu, okaljao je moju ast.
Presveta Trojice! Ma kako u to sada dokazati majci! Dobra starica svaki dan, kad se
posvadim sa sestrom, govori nama: Djeco, vi ivite kao pas i maka. Kamo sree da se
ugledate u Ivana Ivanovia i Ivana Nikiforovia. To su prijatelji, takvi prijatelji da im nema
para! To su estiti ljudi!
Eto ti sad i prijatelji! Pripovijedajte zbog ega i kako je dolo do toga?
To je delikatna stvar, Demjane Demjanoviu. Rijeima se to ne da iskazati. Radije
neka vam proitaju moju tubu. Evo primite je s ove strane, tako je zgodnije.
Proitajte, Tarase Tihonoviu! ree sudac predajui tubu sekretaru.
15

zdls&meteori
Sekretar uze tubu, usekne se, kako se ve usekuju sekretari kod kotarskih sudova, naime
sa dva prsta, te poe itati:
Plemi mirgorodskog kotara i vlastelin Ivan Ivanov sin Pererepenko uslobouje sa
slavnom sudu podastrijeti slijedeu

t u b u:
1.) Svojimi bogumrskimi, na gnuanje navodeimi i svaku mjeru prevrujuimi
protuzakonitimi postupci cijelomu svijetu poznati plemi Ivan Nikiforovi sin Dovgohum
nanio je meni dne 7. srpnja tekue 1810. godine smrtnu uvredu, kako personalno na moju ast
podnoseu se, tako istodobno i na ponienje i obeaenje mojega stalea i familije uperenu.
Isti je plemi uz to gnusne vanjtine, ima svadljivu narav te obiluje svakovrsnimi
bogohuljstvami i psovkami.
Tu ita malo zastade, da se ponovo usekne, a sudac je pobono skrstio ruke i samo
mrmljao preda se:
iva li pera! Gospode boe! Kako taj ovjek umije pisati!
Ivan Ivanovi zamoli da se ita dalje, i Taras Tihonovi nastavi:
Isti plemi, Ivan Nikiforov sin Dovgohun, kad sam doao k njemu s prijateljskom
ponudom, javno me je nazvao uvredljivim po moju ast pogrdnim imenom, naime gusakom,
akoprem je cijelomu mirgorodskom kotaru poznato da se ja tim gnusnim ptijim imenom
nikada nazivao nisam, niti se u budue istim nazivati kanim. U dokaz mojeg plemikog
podrijetla navodim da je u knjizi roenih i krtenih nalazeoj se u crkvi Triju Svetiteljah upisan
datum mojega roenja, a isto tako i obavljeno krtenje. A gusak, kako je poznato svima koji su
iole upueni u znanosti, ne moe biti upisan u knjigu roenih i krtenih, jer gusak nije ovjek
nego ptica, to je ve svakomu, pa i onomu koji u Seminariju bio nije, vjerodostojno poznato.
Ali doim je isti opaki plemi o svemu tom bio obavijeten, samo radi toga da bi mojemu
staleu i zvanju nanio smrtnu uvredu, istom me je gnusnom rijeju pogrdio.
2.) Isti taj nedolini i nepristojni plemi takoer je posegnuo na moju obiteljsku, od mojega
roditelja bivega u duhovnom zvanju, blaene uspomene Ivana Onisijeva sina Pererepenka,
batinjenu imovinu time to je u protivnosti sa svim zakoni upravo nasuprot mojemu
pritrijemku postavio gusinjak, to ni sa kakvom drugom namjerom uinio nije nego da jo
povea nanesenu mi uvredu; jerbo isti je gusinjak do sada stajao na valjanu mjestu i dovoljno
je jo bio vrst. No gnusna se namjera gore spomenutoga plemia sastojala jedino u tom da
mene svjedokom nepristojnih pakosti uini; jerbo je poznato da nijedan ovjek u talu, a
pogotovo u gusinjak, radi pristojnoga ina ne ide. Kod toga protuzakonitoga ina dva su
prednja stupa zabijena u moje vlastito zemljite, koje sam dobio jo za ivota mojega roditelja,
blaene uspomene Ivana Onisijeva sina Pererepenka, prostirue se u ravnoj crti od ambara sve
do mjesta na kojemu enske peru sue.
3.) Gore oznaeni plemi, ije ve samo ime i prezime ulijeva gnuanje, gaji u dui pakosnu
namjeru da moju vlastitu kuu zapali. ega se nesumnjivi dokazi oituju iz slijedeega: 1. isti
je opaki plemi sada poeo ee izlaziti iz svojih odajah, to prije poradi svoje lijenosti i
gnusne tunosti tijela nikada poduzimao nije; 2. u njegovoj sobi za sluinad, nalazeoj se tik
do plota koji omeuje moje vlastito od mojega pokojnoga roditelja blaene uspomene Ivana
Onisijeva sina Pererepenka batinjeno zemljite, svakodnevno i neobino dugotrajno gori
svijetlo, to je jo oigledan dokaz tomu, jerbo se dosele poradi njegove gramzljive krtosti ne
samo lojanica nego i lu rano gasiti morae.
Stoga molim slavni sud da istoga plemia Ivana Nikiforova sina Dovgohuna poradi
zlonamjernoga potpaljivanja, poradi uvrede potenja nanesene mojemu staleu, imenu i
16

zdls&meteori
prezimenu i nasilnog prisvojenja mojega vlasnitva, a poglavito poradi toga to je mojemu
prezimenu podlo i pokudno pridodao priuvak Gusak, na novanu globu, na plate sudbenih
trokovah i naknadu tete dade osuditi, te istoga kao prekritelja zakona u lance okovati i tako
okovana u gradsku tamnicu zatvoriti dade i na temelju ove moje tube takvu odluku
bezodvlano donijeti izvoli.
Zakljueno i potpisano.
Mirgorodski vlastelin Ivan Ivanov sin Pererepenko.
Kad je proitana tuba, sudac prie k Ivanu Ivanoviu, primi ga za dugme i stade mu
govoriti otprilike ovako:
ta to inite, Ivane Ivanoviu! Ta bojte se boga! Razderite tu tubu, beztraga joj glava!
(Neka je avo odnese!) Bolje podajte ruku Ivanu Nikitoroviu, izljubite se s njim te kupite koju
bocu santurinskog ili nikopoljskog vina, ili jednostavno napravite pun pa pozovite i mene!
Ispit emo ga zajedno i zaboraviti sve!
Ne, Demjane Demjanoviu! To nije tako jednostavna stvar odgovori Ivan Ivanovi
s ozbiljnim izrazom lica, koji mu je vazda tako pristajao. To nije takva stvar koja bi se mogla
izravnati mirnim putem. Zbogom! Ostajte i vi zbogom, gospodo! nastavi on s istom
ozbiljnou obraajui se svima ostalima. Nadam se da e moja tuba imali odgovarajui
uinak i ode, a cijeli sud ostade preseneen.
Sudac je sjedio bez rijei. Sekretar je mrknuo burmut, pisari su prevalili crijep od
razbijene boce koji im je sluio mjesto tintarnice, a sudac je onako rastresen prstom brljao po
mlaci od razlivene tinte.
ta vi velite na to, Dorofeju Trofimoviu? ree sudac obraajui se nakon utnje
sudskomu pisaru.
Nita ne velim odgovori pisar.
Kakve se sve stvari dogaaju na svijetu! nastavi sudac.
Ali jo pravo ne stie da izgovori te rijei, kadli vrata krinue i u sudnicu se iskrca prednja
polovica Ivana Nikiforovia; druga mu je polovica ostala u ekaonici. Pojava Ivana
Nikiforovia, i jo k tomu na sudu, uini se svima tako neobinom da je sudac zaviknuo, a
sekretar prekinuo itanje. Jedan kancelist u nekom udu od ohana polutraka uzeo pero u zube,
a drugi proguta muhu. ak i invalid to je vrio dunost feldjegera i podvornika i dotle stajao
kod vrata eui se u svojoj prljavoj rubaki sa iritima na ramenima, dapae i taj invalid razjapi
usta i stade nekomu na nogu.
Koja ast! Kako ste? Kako zdravlje, Ivane Nikiforoviu?
Ali Ivan Nikiforovi je bio napola mrtav, jer se zaglavio u vratima pa nije mogao koraknuti
ni naprijed ni natrag. Uzalud je sudac vikao u ekaonicu, neka tkogod od ljudi to su bili tamo
odostraga gume Ivana Nikiforovia u sudnicu. U ekaonici se nalazila samo jedna stara ena,
koja je dola na sud, ali ona, koliko se god trudila svojim koatim rukama, nije mogla nita
uiniti. Tad jedan kancelist, debelih usana, irokih ramena, krumpirasta nosa, kiljavih i pijanih
oiju, s poderanim laktovima, prie prednjoj polovici Ivana Nikiforovia, skrsti mu ruke kao
djetetu, pa namigne staromu invalidu, koji se koljenom upre u trbuh Ivana Nikiforovia, te ga,
ne obazirui se na njegovo alobno jaukanje, istisnue u ekaonicu. Nato povukoe zasunke i
otvorie drugo krilo vrata. Pri tom su kancelist i njegov pomaga, invalid, od silnoga napora
diui iz svojih usta irili tako jak zadah da se sudnica na neko vrijeme pretvorila u pravu
rakijanicu.
Nisu li vas ozlijedili, Ivane Nikiforoviu? Kazat u majci da vam poalje odstojane
rakije, njome ete protrljati kria i lea pa e sve proi.
17

zdls&meteori
Ali Ivan Nikiforovi se svali na stolicu, te nita osim otegnutih ohova nije mogao da
kae. Napokon slabim, od umora jedva ujnim glasom izusti:
Nije li vam po volji? pa izvadi iz depa burmuticu i nadovee: Uzmite, posluite
se!
Vrlo mi je drago da vas vidim odgovori sudac. Ali nikako se ne mogu domisliti
to vas je ponukalo da se potrudite pa da nas tako ugodno iznenadite svojim posjetom.
Imam podnesak... tek jedva propenta Ivan Nikiforovi.
Podnesak? Kakav podnesak?
Tubu... tu zbog tekoga disanja nastade odulja pauza. Oh!... tubu protiv
lopova... Ivana Ivanovia Pererepenka.
Gospode! I vi! Takvi rijetki prijatelji! Tubu protiv tako vrla ovjeka!...
On je sam sotona! isprekidano izgovori Ivan Nikiforovi.
Sudac se prekrii.
Uzmite podnesak, proitajte ga.
Nema druge, proitajte ga, Tarase Tihonoviu ree sudac obraajui se sekretaru s
ozlojeenim izrazom lica, dok mu je nos nehotice mrknuo burmuta s gornje usne, to je inae
prije inio samo od velikoga zadovoljstva. Ta samovolja njegova nosa jo vie ozlojedi suca.
On izvadi maramicu i otare s gornje usne sav burmut, da ga kazni za njegovu drzovitost.
Sekretar naini svoj uobiajeni uvod, to ga je vazda prakticirao prije nego e poeti itati,
naime bez pomoi maramice, te otpone svojim dosadnim glasom ovako:
Plemi mirgorodskoga kotara Ivan Nikiforov sin Dovgohun slobodan je podnijeti
slavnomu sudu slijedeu

tubu:
1.) Nazoviplemi Ivan Ivanov sin Pererepenko iz mrske zlobe i oite pizme meni svakojake
pakosti, tete i ine podle i u uas dovodee postupke ini te se juer popodne kao razbojnik i
tat sa sjekirama, pilama, dlijetima i inim bravarskim alatom nou uuljao u moje dvorite i u
istom se nalazei moj gusinjak. Vlastoruno i sramotno ga je isjekao. Za to ja sa svoje strane
za takav protuzakoniti in nikakva povoda dao nisam.
2.) Isti plemi Pererepenko radi meni o glavi, i do 7. prologa mjeseca tajei tu namjeru,
doao je k meni te na prijateljski i lukav nain htio od mene izmamiti puku, nalazeu se u
mojoj sobi, i nudio mi za istu sa svojstvenom mu krtou mnogo neupotrebljivih stvari, kao:
mrku krmau i dva mjerova zobi. Ali prozrijevi onda njegovu zloinaku namjeru, na sve sam
mogue naine nastojao da ga od iste odvratim, ali isti lopov i podlac Ivan Ivanov sin
Pererepenko izgrdio me je upravo seljaki te od toga vremena gaji prama meni nepomirljivo
neprijateljstvo. Uz to je isti, ve spomenuti, goropadni plemi i razbojnik Ivan Ivanov sin
Pererepenko i veoma sumnjiva podrijetla; sestra mu je bila cijelomu svijetu poznata drolja te
se odvucala s jegerskom elom, koja je prije pet godina bila kantonirana u Mirgorodu; a mua
je svoga dala upisati meu seljake. Otac i mati takoer su mu bili strahoviti zloinci i oboje
nevjerojatne pijanice. Ve spomenuti plemi i razbojnik Pererepeniko svojim je kotskim i
osuivanja vrijednima postupci natkrilio svoju svojtu i pod krinkom bogobojaznosti poinja
najsramotnija djela. Postove ne dri; jerbo uoi svetoga Filipa kupio je ovaj bezbonik ovna i
sutradan naloio svojoj bezakonoj djevojuri Hapki da ga zakolje, te se izgovarao da mu je ba
onda loj trebao za lerbe i svijee.
18

zdls&meteori
Stoga molim slavni sud da istoga plemia kao razbojnika i svetokradicu, varalicu, ve u
krai i grabeu uhvaenoga u gvoa okovati te u zatvor ili u dravnu tamnicu baciti, i tamo
prema nahoenju suda nakon lienja ina i plemstva valjano izbatinati i u sluaju potrebe na
robiju u Sibiriju poslati, te ujedno na plate sudbenih trokova i naknadu tete osuditi i na ovu
moju tubu odluku donijeti izvoli.
K ovoj tubi ruku je priloio vlastelin mirgorodskoga kotara Ivan Nikiforov sin
Dovgohun.
im je sekretar prestao itati, Ivan Nikiforovi se mai za kapu u namjeri da ode.
Kamo ete, Ivane Nikiforoviu? vikne za njim sudac. Sjedite jo malo. Ispijte
alicu aja. Oriko, ta stoji tu, luda curo, i oijuka s kancelistima, hajde, donesi aja!
Ali Ivan Nikiforovi, sav u strahu to se toliko udaljio od kue i izdrao tako opasnu
karantenu, ve je stigao da se provue kroz vrata. Samo ree:
Ne uznemirujte se, ja bih drage volje... i zatvori za sobom vrata, ostavivi u sudnici,
sve zabezeknute.
Nije se moglo nita uiniti. Obadvije su tube bile primljene i stvar je bila na putu da
pobudi prilian interes, kadli joj jedna nepredviena okolnost dade jo vei interes. Kad je
sudac iziao iz sudnice u pratnji pisara i sekretara, a kancelisti su spremali u vreu kokoi, jaja,
okrajke kruha, pite, kolae i druge triarije to su ih stranke donijele, najedanput utra u sobu
mrka krmaa i na ope uenje ne zgrabi pitu ili koricu kruha, ve tubu Ivana Nikiforovia,
io je leala na rubu stola, a neki joj arci visili dolje. Kad je apila spis, mrka svinja utee tako
brzo da je nijedan od kancelarijskih inovnika nije mogao sustii, mada su za njom bacali
ravnala i tintarnice.
Ova je neobina dogodovtina izazvala strahovitu zbrku, jer jo nije bio nainjen ni prijepis
tube. Sudac, tj. njegov sekretar i pisar, dugo su pretresali tu neuvenu okolnost; naposljetku
se sloie da treba o tom uputiti akt upravniku policije, budui da istraga u toj stvari vie spada
u djelokrug graanske policije. Isti dan mu bude poslan akt br. 389, i u vezi s tim dolo je do
prilino zanimljiva objanjenja o kojem itaoci mogu saznati u iduem poglavlju.

P o g l a v lj e V
U kojem se prikazuje vijeanje dviju uvaenih mirgorodskih linosti
im je Ivan Ivanovi posvravao svoje gospodarske poslove i iziao da po svojoj navadi
legne pod nadstrenicu, na svoje neizrecivo zauenje opazi gdje se neto crveni na vrtnim
vratima. To je bio crveni rever upravnika policije, koji je, ba kao i njegov ovratnik, dobio
polituru i na rubovima se ve pretvarao u lakiranu kou. Ivan Ivanovi pomisli u sebi: Nije
loe to je Petar Fjodorovi doao da se porazgovorimo, ali se jako zaudi kad vidje da
upravnik policije ide neobino brzo i mae rukama, to se inae vrlo rijetko dogaalo kod njega.
Upravnik policije imao je na monduri osam dugmeta, deveto mu se otkinuto za vrijeme
procesije prilikom posvete crkve prije dvije godine i do danas ga panduri ne mogu pronai,
mada upravnik policije svaki dan, kad mu nadzornici kvartova podnose raport, pita da li se
nalo dugme. Tih mu je osam dugmeta bilo poredano onako kako enske sade grah: jedno
desno, drugo lijevo. Lijeva mu je noga bila prostrijeljena u posljednjem ratu, pa ju je zato
epesajui tako daleko zabacivao u stranu da je time gotovo sasvim onemoguivao rad desne
noge. to je upravnik policije bre manevrirao svojom pjeadijom, to se manje pomicao
naprijed. I zato, dok je upravnik policije stigao do nadstrenice, Ivan Ivanovi je imao dosta
19

zdls&meteori
vremena da nagaa zato upravnik policije tako brzo mae rukama. To ga je to vie zanimalo
to je stvar morala biti neobino vana, kad je upravnik policije ak opasao novu sablju.
Zdravo da ste, Petre Fjodoroviu! dovikne mu Ivan Ivanovi, koji je, kako je
naprijed reeno, bio vrlo radoznao i nikako nije mogao zatomiti svoju nestrpljivost videi kako
upravnik policije juria na pritrijemak, ali svejednako jo ne die oiju i mui se sa svojom
pjeadijom, koja nikako nije mogla s jednim zamahom stupiti na stepenicu.
Dobar dan elim dragomu prijatelju i dobrotvoru Ivanu Ivanoviu: odgovori
upravnik policije.
Molim izvolite sjesti. Kako vidim, utali ste, jer vam smeta vaa ranjena noga...
Moja noga! uzvikne upravnik policije i omjeri Ivana Ivanovia pogledom kakvim
gorostas gleda pigmejca, ili ueni pedant uitelja plesa. Pri tom isprui svoju nogu i lupi njom
o pod. Ali ta ga je hrabrost skupo stala, jer mu se cijelo tijelo zaljulja, a nos mu kljucne u ogradu
pritrijemka; ali mudri se uvar reda odmah uspravi, kao da se nije nita dogodilo, i mai se u
dep da izvadi burmuticu.
Mogu vam rei, preljubazni prijatelju i dobrotvore Ivane Ivanoviu, da sam ve u
svome ivotu izdurao i malo drugaije mareve. Da, ozbiljno, i te kako. Na primjer, za vrijeme
rata 1807. godine... Ah, pripovijedat u vam kako sam preko tarabe iao k jednoj ljepunoj
Njemici.
Pri tom upravnik zamiri na jedno oko i na licu mu se naini bearski vragolanski osmijeh.
A gdje ste danas bili? upita Ivan Ivanovi hotei prekinuti upravnika policije i to
bre ga navesti na razlog posjeta. Rado bi bio upitao upravnika policije to ima da mu saopi,
ali njegovo duboko poznavanje svijeta predoivalo mu je svu netaktinost takvoga pitanja, i
zato se Ivan Ivanovi morao svladati i strpljivo ekati rjeenje zagonetke, dok mu je srce kucalo
neobino jako.
Molim uljudno, kazat u vam gdje sam bio odgovori upravnik policije. Prvo,
moram vam saopiti da je danas krasno vrijeme...
Kod tih posljednjih rijei Ivana Ivanovia malne udari kap.
No molim uljudno, danas sam doao k vama u jednoj veoma vanoj stvari.
Dok je upravnik policije to govorio, lice mu je poprimilo isto onakav zabrinuti izraz s kojim
je malo prije juriao na pritrijemak. Ivan Ivanovi je oivio i drhtao kao u groznici, ali po svojoj
navadi ne propusti da zapita:
Kakva je to vana stvar? Zar je zbilja vana?
Pa znate: prije svega slobodan sam vas upozoriti, dragi prijatelju i dobrotvore Ivane
Ivanoviu, da ste vi... to se mene tie, znate, ja tu nita... nego interesi dravne vlasti, interesi
dravne vlasti zahtijevaju... vi ste naruili javni mir i red.
ta to govorite, Petre Fjodoroviu? Nita ne shvaam.
Za boga miloga, Ivane Ivanoviu! Kako da nita ne shvaate? Vae vlastito ivine
zdipilo je vrlo vaan slubeni spis, a vi nakon svega toga velite da nita ne shvaate!
Kakvo ivine?
Da prostite, vaa vlastita mrka krmaa.
A ta sam ja kriv? Zato je sudski podvornik ostavio vrata otvorena?
Ali, Ivane Ivanoviu, to je bilo vae vlastito ivine, dakle ste vi odgovorni.
Pokorno vam zahvaljujem to me usporeujete sa svinjom.
E, to nisam rekao, Ivane Ivanoviu! Bogami, nisam rekao! Molim prosudite sami po
svojoj savjesti; vama je bez sumnje poznato da je u smislu propisa dravne vlasti zabranjeno
20

zdls&meteori
da neiste ivotinje tumaraju po gradu, pogotovu po glavnim gradskim ulicama. Vi sami
uviate da je to zabranjeno.
Bog bi vas znao ta to govorite! Alaj je to vana stvar da je svinja izila na ulicu!
Dopustite, molim vas, dopustite, dopustite, Ivane Ivanoviu, to ne smije bili. ta da
radimo? Via vlast nareuje mi se moramo pokoravati. Ne poriem, gdjekada zalutaju na
ulicu i dapae na trg kokoi i guske, ali upozoravam: kokoi i guske, ali jo sam lani izdao
naredbu da se svinje i koze ne putaju na javne trgove. Tu sam naredbu dao usmeno proitati
na sastanku pred cijelim graanstvom.
Sluajte, Petre Fjodoroviu, ja u toj cijeloj stvari vidim samo to da na svaki nain
hoete da me vrijeate.
E, to ne moete kazati, vrlo potovani prijatelju i dobrotvore, da vas ja hou vrijeati.
Sjetite se, molim vas: ni jedne rijei vam nisam rekao lani kad ste podigli krov za cio arin vii
od propisane mjere. Naprotiv, pravio sam se kao da to nisam ni opazio. Vjerujte mi, dragi
prijatelju, da ni sada ne bih apsolutno nita... moja dunost, jednom rijeju moja mi sluba
nalae da pazim na istou. Prosudite sami, kad najednom na glavnoj ulici...
No, lijepe su vam te vae glavne ulice! Svaka baba baca na njih sve svoje smee.
Dopustite mi primjedbu, Ivane Ivanoviu, da vi sada mene vrijeate! Istina, to se
gdjekada dogaa, ali veinom samo kraj taraba, upe ili komore, ali da na ulicu ili na trg upadne
brea krmaa, to je takva stvar...
Pa ta onda, Petre Fjodoroviu? Ta i krmaa je boji stvor,
Slaem se. Cijeli svijet zna da ste vi uen ovjek, da se razumijete u nauke i druge
razne predmete. Dabome, ja nisam uio nikakve nauke. Pisana sam slova nauio istom u svojoj
tridesetoj godini. Jer ja sam, kako vam je poznato, poeo sluiti kao redov.
Hm! oglasi se Ivan Ivanovi.
Da nastavi upravnik policije godine 1801. bio sam porunik u 4. eti 42.
lovakog puka. Komandir nam je, kako moda znate, bio kapetan Jeremejev.
Pri tom upravnik policije zarije svoje prste u burmuticu, koju je Ivan Ivanovi drao
otvorenu i gnjeio burmut.
Hm! odgovori Ivan Ivanovi.
Ali moja je dunost nastavi upravnik policije pokoravati se onomu to zahtijeva
via vlast. Znate li vi, Ivane Ivanoviu, da onaj koji sa suda ukrade slubeni spis isto tako kao
svaki drugi zloinac potpada pod kazneni sud?
Znam to tako dobro da o tom, ako elite, mogu vama drati predavanje. To se odnosi
na ljude, na primjer da vi ukradete spis; ali svinja je ivotinja, boji stvor...
To je tano, ali zakon kae: onaj koji je kriv zbog krae... molim da pozorno sluate:
kriv! Tu se ne govori ni o rodu, ni o spolu, ni o staleu, prema tome i ivotinja moe biti kriva.
Kako vas volja, ali prije nego sud izree osudu na kaznu, ivine se mora predvesti na policiju
kao naruilac javnoga mira i reda.
Ne, Petre Fjodoroviu! usprotivi se Ivan Ivanovi. Toga nee biti!
Kako elite, ali ja se moram drati propisa dravne vlasti.
A to vi mene straite? Valjda hoete da poaljete po mene onog jednorukog vojnika.
Dat u nalog slukinji neka ga najuri araem. Ta e mu slomiti i drugu ruku.
Neu da se prepirem s vama. U sluaju da neete svinju da izruite policiji, radite s
njom to vam je po volji. Zakoljite je, ako elite, za Boi i napravite unke, ili je pojedite
nesuenu. Samo bih vas molio, ako budete pravili kobasice, poaljite mi koji par od onih to ih
vaa Hapka tako vjeto pripravlja od krvi i slanine. Moja Agrafena Trofimovna ih jako voli.
21

zdls&meteori
Drage volje u vam poslati koji par kobasica.
Vrlo u vam biti zahvalan, ljubazni prijatelju i dobrotvore. Dopustite da vam kaem
jo jednu rije: imam nalog od suca, a isto tako i od svih naih znanaca, da vas pomirim s vaim
prijateljem Ivanom Nikiforoviem.
ta? S onim prostakom? Da se pomirim s onim grubijanom? Nikada! Toga nee biti,
nee!
Ivan Ivanovi je bio vrlo odluno raspoloen.
Kako vas volja odgovori upravnik policije astei obadvije svoje nozdrve
burmutom. Ja se ne usuujem da vam dajem savjete; ali dopustite da vam kaem: eto vi ste
sad u zavadi, a kad se pomirite...
No Ivan Ivanovi pone govoriti o lovu na prepelice, to je obino inio kad je htio da
promijeni temu razgovora.
I tako se upravnik policije morao vratiti kui ne postigavi nikakva uspjeha.

P o g l a v lj e VI
Iz kojega italac lako moe doznati sve to je u njemu sadrano
Koliko su se god svi kod suda trsili da stvar zabaure, ipak je sutradan ve cijeli Mirgorod
saznao da je krmaa Ivana Ivanovia ukrala tubu Ivana Nikiforovia. Prvi se upravnik policije
zaboravio i sve izbrbljao. Kad su to pripovijedali Ivanu Nikiforoviu, on ne ree nita, ve
samo upita:
Je li bila ona mrka?
Ali Agafija Fedosejevna, koja je bila prisutna, stane opet navaljivati na Ivana Nikiforovia:
ta ti pada na um, Ivane Nikiforoviu? Svi e te ismijavati kao glupaka ako popusti!
Kakav e onda biti plemii Bit e gori od babe to prodaje slatkie koje ti tako voli jesti.
I nagovori ga neumorna enska! I nae ona negdje nekog crnomanjastog ovjeuljka
srednjih godina s pjegama po cijelom licu, u tamnomodrom kaputu zakrpanom na taktovima,
pravu pravcatu kancelarijsku tintarnicu! izme je mazao katranom, za uhom imao po tri pera,
a sa dugmeta mu je na uzici visila staklena boica mjesto tintarnice; mogao je najedanput
pojesti devet pita, a desetu spremao u dep, i na jedan biljegovani arak papira znao napisati
toliko kleveta da ih nitko nije bio kadar odjedanput proitati a da itanje ne prekine kaljanjem
i kihanjem. Ta je sitna podoba ovjeka rovala, mozgala i rkala, te naposljetku skuhala ovakav
spis:
Mirgorodskom Kotarskom Sudu od plemia Ivana Nikiforova sina Dovgohuna.
Pozivom na moju tubu, koju sam ja, plemi Ivan Nikiforov sin Dovgohun u svoje
vrijeme slavnomu sudu u svezi s plemiem Ivanom Ivanovim sinom Pererepenkom podnio, na
to je i Kotarski Mirgorodski sud svoj pristanak dao. I drski samovlasni in mrke krmae,
premda u tajnosti uvan, ve treim osobama do znanja doprijevi. Budu dotino doputenje
i pristanak kao zlonamjerni sudu bezodvlano podlei, jer je dotina krmaa glupa ivotinja, te
stoga pogotovo sposobna za krau spisa. Iz ega oigledno slijedi, da je ve spomenutu krmau
van svake sumnje na to napukla protustranka, nazivajui se plemiem Ivanom Ivanovim sinom
Pererepenkom, kojemu je ve dokazano razbojstvo, pokuaj umorstva i svetokradstvo. Nu ovaj
22

zdls&meteori
je Mirgorodski Sud sa svojstvenom mu pristranou tajni pristanak svoje osobe dao, bez kojega
pristanka dotina krmaa nipoto priliku za krau spisa imala ne bi, budu je Mirgorodski
Kotarski Sud podvornikim osobljem dovoljno opskrbljen, zato je pak trebalo pozvati vojnika
u svako doba nalazeega se u ekaonici, koji je dodue orav na jedno oko i jedna mu je ruka
donekle ozlijeena, ali zato da bi istjerao krmau i odalamio ju ulom veoma odgovarajue
sposobnosti imade. Iz ega se vjerodostojno vidi protupropisni pristanak ovoga Mirgorodskoga
suda i nepobitno idovsko dijeljenje dobitka po meusobnom sporazumu u tom pogledu
sklopljenom. Dotini pak gore spomenuti razbojnik i plemi Ivan Ivanov sin Pererepenko, koji
je ve osramoen, s njim se uortaio. Stoga ja, plemi Ivan Nikiforov sin Dovgohun, stavljam
ovomu Kotarskom Sudu na znanje i ravnanje, ukoliko od dotine mrke krmae ili od s njom u
ortatvu se nalazeega plemia Pererepenka naprijed oznaena moja tuba vraena ne bude i
na istu po pravednosti odluka u moju korist ne uslijedi, to u ja, plemi Ivan Nikiforov sin
Dovgohun, proti spomenutomu protuzakonitomu pristanku ovoga Suda priziv Apelacionom
Sudu podnijeti te u odgovarajuem obliku cijelu stvar iznijeti.
Plemi mirgorodskoga kotara Ivan Nikiforov sin Dovgohun.
Taj je podnesak imao eljeni uinak. Sudac je naime, kako ve obino bivaju svi
dobroudni ljudi, bio straljive naravi. On se obrati sekretaru. Ali sekretar samo promrsi kroz
zube duboko hm i lice mu poprimi onaj ravnoduni i avolski dvosmisleni izraz kakav ima
jedino sotona kad vidi do svojih nogu rtvu koja dolazi k njemu. Preostajalo je samo jedno
jedino sredstvo: da pomire zavaene prijatelje. Ali kako da se toga late, kad su svi dosadanji
pokuaji izjalovili? Ipak odlue da pokuaju jo jedanput: ali Ivan Ivanovi odluno izjavi da
nee, i dapae se jako razljuti. Ivan Nikitorovi mu mjesto odgovora okrene lea pa ni da bi
pisnuo. Tad parnica potee neobinom brzinom, kakvom se obino mogu podiiti sudovi. Spis
bi oznaen, unesen u urudbeni zapisnik, obiljeen brojem, uiven u fascikl i potpisan, sve u
jedan te isti dan, i onda cijeli akt poloen u ormar, u kojem je leao, leao, leao, jednu, dvije,
tri godine; mnogo se za to vrijeme nevjesta poudavalo, nova je ulica probijena u Mirgorodu,
sucu ispao jedan kutnjak i dva onjaka, kod Ivana Ivanovia je vie djece trkalo po dvoritu
nego prije; bog jedini zna otkud se naoe! Ivan Nikiforovi za inat Ivanu Ivanoviu podigao
novi gusinjak, dakako malo dalje od prijanjega, i sasvim se zagradio od Ivana Ivanovia, tako
da se ti uvaeni ljudi nisu gotovo uope vie viali a parnica je u najboljem redu jednako
leala u ormaru koji je od silnih tintenih mrlja ve sav bio marmoriran.
Meutim se zbio dogaaj koji je za cijeli Mirgorod bio izvanredno vaan. Upravnik policije
je prireivao primanje.
Gdje u nai kistove i boje da naslikam taj aroliki skup i tu sjajnu gozbu? Uzmite sat,
otvorite ga i pogledajte to je u njemu. Strahovit darmar, zar ne? Zamislite sada da je isto toliko
tokova, ako ne i vie, stajalo u dvoritu upravnika policije. Kakvih brika i kola tamo sve nije
bilo! Jedna straga iroka, sprijeda uzana; druga straga uzana a sprijeda iroka. Jedna su ujedno
bila i brika i teretna kola; druga ni brika ni teretna kola; neka su bila nalik na ogroman plast
sijena Mi na debelu trgovkinju; druga na raskutrana idova ili na kostur s kojega jo nije spala
sva koa; neka su u profilu izgledala kao prava lula s kamiem; druga nisu bila nalik ni na to,
ve podsjeala na neko udno, strahovito runo i izvanredno fantastino stvorenje. Iz toga
kaosa tokova i kozlia izdizalo se neko udo od koije s ogromnim prozorom kao u sobi, s
unakrtenim debelim prekama. Koijai u sivim kozakim i seljakim kratkim kaputima i
svitkama, u janjeim ubarama i kapama razliitoga kalibra, s lulom u ruci, vodali su ispregnute
konje po dvoritu.
to je to bilo primanje kod upravnika policije! Dopustite, nabrojit u sve koji su bili
prisutni: Taras Tarasovi, Jevpl Akinfovi, Evtihij Evtihijevi, Ivan Ivanovi (ne onaj na Ivan
23

zdls&meteori
Ivanovi, nego drugi), Sava Gavrilovi, pa na Ivan Ivanovi, Elevterij Elevterijevi, Makar
Nazarijevi, Foma Grigorijevi... Ne mogu dalje, nemam snage! Ruka mi je sustala piui! A
koliko je bilo dama! Tamne puti i bijela lica, dugakih i kratkih, debelih poput Ivana
Nikiforovia i tako tankih da bi ovjek gotovo mogao spremiti u korice sablje upravnika
policije. Koliko kapica! Koliko haljina! Crvenih, utih, smeih, zelenih, modrih, novih,
preokrenutih, prekrojenih; pa marama, vrpca, ridikila!5 Zbogom, jadne moje oi! Poslije ovoga
prizora ni za to vie neete biti. A kako je dugaak stol bio prostrti A kako su se svi
raspripovijedali kakav su agor digli! ta je prema tome mlin sa svim svojim rvnjima,
tokovima i stupama! Ne mogu vam tano rei o emu su se razgovarali, ali vjerojatno o
mnogim ugodnim i korisnim stvarima, kao o vremenu, o psima, o penici, o enskim kapicama,
o drijepcima, Napokon Ivan Ivanovi, ne onaj na, nego drugi, to je kiljio na jedno oko,
ree:
Jako mi je udno da moje desno oko (kiljavi je Ivan Ivanovi vazda ironiki govorio
o sebi) ne vidi Ivana Nikiforovia gospodina Dovgohuna.
Nije htio doi odgovori mu upravnik policije.
Kako to?
Eto, sada su ve, hvala bogu, dvije godine kako su se zavadili, naime Ivan Ivanovi i
Ivan Nikiforovi, pa gdje je jedan od njih, onamo drugi nipoto nee da ide.
ta kaete! pri tom kiljavi Ivan Ivanovi digne oi uvis i sklopi ruke. Eto vidite,
kad ve ljudi sa zdravim oima ne ive u miru, gdje da se onda ja slaem sa svojim kiljavim
okom!
Na te rijei svi prasnue u smijeh. Svi su jako voljeli kijavoga Ivana Ivanovia, to je
pravio ale koje su posve odgovarale tadanjemu ukusu. ak i visoki suhonjavi gospodin u
redingotu od upava sukna s flasterom na nosu, koji je dotle sjedio u kutu i nijedanput mu se
nije promijenio izraz lica, ak ni onda kad mu je muha uletjela u nos, dapae i taj gospodin
ustane sa svoga mjesta i primakne se blie krugu to se stvorio oko kiijavoga Ivana Ivanovia.
Sluajte! ree kiljavi Ivan Ivanovi kad je vidio da ga je opkolilo prilino
drutvance. Sluajte! Umjesto da tu sad promatrate moje kiljavo oko, dederte da mjesto toga
pomirimo naa dva prijatelja. Ivan Ivanovi se sada zabavlja sa enama i djevojkama,
poaljimo kriomice po Ivana Nikiforovia pa ih sloimo.
Svi jednoglasno prihvate prijedlog Ivana Ivanovia i zakljue da netko odmah otie Ivanu
Nikitoroviu kui te ga pozove da na svaki nain doe upravniku policije na objed. Ali tad
iskrsne vano pitanje kome da se povjeri ta teka misija, te dovede sve u nepriliku. Dugo su
pretresali tko je najsposobniji i najiskusniji u diplomatskim stvarima, te najzad jednoglasno
zakljue da se to povjeri Antonu Prokofijeviu Golopuzu.
Ali najprije treba da itaoca malo upoznamo s tom vienom osobom. Anton Prokofijevi
bio je ovjek savrenih vrlina u potpunom smislu te rijei: ako mu tko od uglednih Mirgoroana
dade okovratnu maramu ili gae, on zahvali; vrkne li ga tko malo po nosu, zahvali. Kad ga
tko zapita: Zato vam je, Antone Prokofijeviu, kaput sme a rukavi su vam plavi? obino
bi odgovorio: A vi nemate ni takav! ekajte dok se otra, pa e cio biti jednak! I doista:
plava se oha od djelovanja sunca ve poela pretvarati u smeu i sada je sasvim slina boji
kaputa. Nego udno je kod Antona Prokofijevia da ohanu odjeu obino nosi ljeti a odjeu
od nankinga zimi. Anton Prokofijevi nema svoje kue. Neko je imao kuu negdje nakraj
grada, ali ju je prodao i za utrak kupio tri dorata i malu briku, u kojoj je odlazio u goste
vlasteli cijele okolice. Ali kako su mu konji zadavali mnogo muke, a uz to mu je trebalo i
novaca za zob, Anton Prokofijevi ih je mijenjao za gusle i slukinju, te povrh toga u ime prida
5

R i d i k i l iskrivljena franc. rije rticule runa torbica, obino izvezena, od svile ili koje druge tkanine.

24

zdls&meteori
dobio dvadeset i pet rubalja. Nato je Anton Prokofijevi gusle prodao, a slukinju zamijenio za
duhankesu od safijanove koe izvezenu zlatom. I sada ima duhankesu kakvu nitko nema. Ali
zbog toga uitka ne moe se vie vozati od jednog vlasteoskog imanja do drugog, ve mora
uvijek biti u gradu i noivati u tuim kuama, obino kod plemia, koji nalaze uitak u tom da
ga vrkaju po nosu. Anton Prokofijevi voli dobro jesti, prilino dobro igra duraka i mlina.
Oduvijek mu je bila strasi da se pokorava, pa je zato i sada odmah uzeo kapu i tap i dao se na
put.
Putem stane razmiljati na koji bi nain Ivana Nikiforovia sklonuo na to da doe na
primanje. Neto osorna narav ovoga inae valjanoga ovjeka inila je njegov pothvat gotovo
nemoguim. Ta gdje e se on odluiti da poe, kad mu je ve teka muka da se digne s kreveta?
No recimo da e se dii, kako da doe nekamo gdje moe biti siguran da e nai svoga
nepomirljivoga neprijatelja? to je vie Anton Prokotijevi premiljao o tom, to je nalazio vie
zapreka. Dan je bio sparan, sunce je peklo, znoj je curio s njega. Unato tome to se dao vrkati
po nosu, Anton Prokotijevi je bio lukav ovjek u mnogim stvarima. Samo u mijenjanju nije
ba bio osobite sree; dobro je znao kad treba da se pravi glupakom, a kadto se znao snai i u
takvim okolnostima i prilikama gdje bi se i rijetko koji pametan ovjek izvukao.
Dok je njegov snalaljivi um izmiljao nain, kako bi sklonuo Ivana Nikiforovia, te ve
hrabro iao svemu u susret, donekle ga smete jedna nenadana okolnost. Nee biti zgorega
itaoca uputiti da je Anton Prokotijevi meu ostalima imao i jedne hlae posve neobina
svojstva, naime kad bi ih god obukao, uvijek bi ga psi grizli za noge. Na svoju nesreu taj dan
je obukao ba te hlae, I tako, im se predao razmiljanju, sa svih strana zauje strahovit lave.
Anton Prokotijevi die takvu viku (nitko nije znao vikati jae od njega) da nisu pred njega
istrali samo poznata nam baba i posjednik neizmjernoga kaputa nego i djeaci iz kue Ivana
Ivanovia nagrnue k njemu. I mada su psi stigli da ga ugrizu samo za jednu nogu, ipak to
znatno oslabi njegovu smionost, tako da je sa stanovitom plahou prilazio pritrijemku.

P o g l a v lj e VII i p o s lj e d nj e
Ha! Zdravo da ste! ta mi draite pse? ree Ivan Nikiforovi kad ugleda Antona
Prokofijevia, jer s Antonom Prokotijeviem nitko nije govorio drugaije nego u aljivu tonu.
Crkli svi, da bog da! Tko ih drai? odgovori Anton Prokotijevi. Nego druga
stvar: poslali su me po vas.
Laete!
Bogami, ne laem! Petar Fjodorovi vas moli da doete k njemu na objed.
Hm!
Bogami! Tako vas uvjerljivo moli da se ne moe ni iskazati. ta se to, kae, Ivan
Nikiforovi tako tui od mene kao od neprijatelja. Nikad se ne svraa k meni da se
porazgovorimo ili da malo posjedi.
Ivan Nikiforovi se pogladi po podvoljku.
Ako, kae, Ivan Nikiforovi ni sada ne doe, onda ne znam ta da mislim: zacijelo
ima neto protiv mene! Uinite mi uslugu, Antone Prokofijeviu, nagovorite Ivana
Nikiforovia! Dakle, Ivane Nikiforoviu, poimo! Tamo je sada odlino drutvo na okupu.
Ivan Nikiforovi stane promatrati pijetla to je stajao na pritrijemku i iza glasa kukurijekao.
Da vi znate, Ivane Nikiforoviu nastavi revni izaslanik kakvu su jesetru, kakav
svjei kavijar poslali Petru Fjodoroviu!
Tu Ivan Nikiforovi okrene glavu i pone paljivo sluati. To ohrabri izaslanika.
25

zdls&meteori
Hajdemo bre, tamo je i Foma Grigorijevi. ta oklijevate? nadovee on videi da
Ivan Nikiforovi svejednako lei u istom poloaju. ta je? Idemo ili ne idemo?
Neu.
To neu prenerazi Antona Prokofijevia. On je ve mislio da je njegovo uvjerljivo
izlaganje sasvim predobilo toga inae vrloga ovjeka, ali umjesto toga sada je uo to odreito:
neu.
A zato neete? upita on gotovo ozlojeeno, to je kod njega bivalo izvanredno
rijetko, ak ni onda kad bi mu na glavu metali zapaljen papir, ime su se osobito rado zabavljati
sudac i upravnik policije.
Ivan Nikiforovi smrkne burmuta.
Kako vas volja, Ivane Nikiforoviu, ali ja zbilja ne znam zato se ustruavate.
Zato da poem? napokon prozbori Ivan Nikiforovi. Tamo e biti i onaj
razbojnik!
Tako je on obino nazivao Ivana Ivanovia. Boe sveti! A jo tako nedavno...
Bogami, nee biti! Ma bogom vas kunem da nee biti! Neka me grom ubije na mjestu!
odgovori Anton Prokofijevi, kojemu nije bilo teko da se i deset puta ti jednom asu
zabogma. Hajdemo, Ivane Nikiforoviu!
Ta vi laete, Antone Prokofijeviu, tamo je on!
Bogami, bogami nije! Ne makao se s ovoga mjesta ako je tamo! Ta prosudite sami,
zato da vam laem! Ma ruke mi se i noge osuile!... ta, jo ni sada ne vjerujete? Nek' crknem
tu pred vaim oima! Ne vidio mi ni otac, ni mati, ni ja carstva nebeskoga! Jo mi ne vjerujete?
Ova uvjeravanja potpuno umire Ivana Nikiforovia, te on naloi svojemu komorniku u
beskrajnom kaputu da mu donese hlae i kazakin od nankinga.
Drim da je suvino opisivati kako je Ivan Nikiforovi oblaio hlae, kako su mu omotali
ogrlicu i najzad obukli kazakin, koji je pukao pod lijevim pazuhom. Dosta je rei da je cijelo
to vrijeme sauvao dolinu spokojnost i uope nije odgovarao na navaljivanja Antona
Prokofijevia da togod mijenja za njegovu tursku duhankesu.
U meuvremenu su gosti nestrpljivo oekivali odluni trenutak kad e se pojaviti Ivan
Nikiforovi pa e se napokon svima ispuniti elja da se ta dva valjana ovjeka pomire. Mnogi
su bili gotovo sigurni da Ivan Nikiforovi nee doi. Upravnik policije ak se kladio sa
kiljavim Ivanom Ivanoviem da nee doi, ali oklada propade, jer je kiljavi Ivan Ivanovi
traio da se upravnik kladi o svoju prostrijeljenu nogu, a on o svoje kiljavo oko, na to se
upravnik policije jako uvrijedio a drutvo se potajice smijalo. Nitko jo nije bio sjeo k stolu,
premda je ve odavno proao jedan sat, dakle vrijeme kad se u Mirgorodu dapae u sveanim
zgodama ve odavno objeduje.
im se Anton Prokofijevi pojavio na vratima, za tili as ga svi opkolie. Na sva pitanja
Anton Prokofijevi samo gromoglasno odgovori odreitim: nema nita! im je izustio te rijei,
ve je prijetila da se saspe na njega kia prigovora i psovki, a moda i vrkaca po glavi zbog
neuspjeha njegove misije, ali uto se otvore vrata i ue Ivan Nikiforovi.
Da se pojavio sam neastivi ili mrtvac, ni oni ne bi izazvali takvu preseneenost u cijelom
drutvu kao ovaj neoekivani dolazak Ivana Nikiforovia. A Anton Prokofijevi se sve drao
za trbuh smijui se grohotom od radosti to se tako naalio s cijelim drutvom.
Bilo kako mu drago, no svima je bilo upravo nevjerojatno da se Ivan Nikiforovi za tako
kratko vrijeme mogao obui kako prilii plemiu. Ivana Ivanovia u taj as nije bilo u sobi; bio
je nekamo izaao. Kad se malo oporavie od iznenaenja, svi se stadoe zanimati za zdravlje
Ivana Nikiforovia i izjavie svoje zadovoljstvo to se udebljao. Ivan Nikiforovi se ljubio sa
svima i govorio im: Vrlo mi je drago.
26

zdls&meteori
Meutim u sobu dopre miris bora i pokaklja izgladnjelim gostima nozdrve. Svi nagrnu
u blagovaonicu. Naprijed krene povorka dama, govorljivih i utljivih, mravih i debelih, i
dugaki se stol zaareni svim bojama. Neu opisivati kakvih je sve jela bilo na stolu. Neu
spomenuti ni valjuke u kajmaku, ni depie s utrobom to su ih servirali uz bor, ni puricu sa
ljivama i groicama, ni ono jelo to je jako liilo na izme namoene u kvasu, ni onaj umak
koji je labua pjesma staroga kuhara, ni onaj umak to je bio serviran sav obuhvaen plamenom
rakije, pa je to dame vrlo zabavljalo, a i plailo. Neu govoriti o tim jelima, jer daleko vie
volim da ih jedem nego da nairoko pripovijedam o njima.
Ivanu Ivanoviu je vrlo prijala riba pripravljena s hrenom. Gorljivo je prionuo za to korisno
i hranjivo zanimanje. Vadio je najsitnije koice i metao ih na rub tanjura, te pri tom nekako
sluajno pogleda preko stola: stvoritelju nebeski, kako je to bilo udno! Nasuprot njemu sjedio
je Ivan Nikiforovi!
U isti as podigne oi i Ivan Nikiforovi... Ne!... Ne mogu!... Dajte mi drugo pero! Pero
mi je premlitavo, premrtvo, pretanko za tu sliku! Njihova lica, na kojima se odraavalo silno
iznenaenje, kao da su se okamenila. I jedan i drugi ugledao je odavno mu poznato lice i inilo
se da je svaki od njih pripravan nesvjesno prii k drugomu kao neoekivanu prijatelju i ponuditi
mu burmuticu s rijeima: Posluite se ili Smijem li moliti da se posluite; ali to je lice
ujedno bilo i strano kao zla slutnja. I Ivana Ivanovia i Ivana Nikiforovia oblije znoj.
Svi prisutni, to ih je god bilo kod stola, zanijemjee od napete panje, nitko nije skidao
oiju s negdanjih prisnih prijatelja. Dame, koje su dotle bile zauzete razgovorom o lom kako
se pripravljaju kopuni, najednom prekidoe razgovor. Sve se stia. To je bila slika dostojna
kista velika umjetnika. Najzad Ivan Ivanovi izvadi maramicu i stane se usekivati, a Ivan
Nikiforovi se obazre i zaustavi pogled na otvorenim vratima. Upravnik opazi tu njegovu
kretnju i naredi da se vrata to vre zatvore. Tad oba prijatelja uzee jesti i nijedanput se vie
ne pogledae.
im se svrio objed, oba negdanja prijatelja skoie s mjesta i stadoe traiti svoje kape,
da strugnu. Tad upravnik policije namigne, i onda Ivan Ivanovi ne na Ivanovi nego onaj
drugi, to kilji na jedno oko stane iza lea Ivanu Nikiforoviu, a upravnik policije se
namjesti iza lea Ivanu Ivanoviu te ih obojicu uzmu gurati odstraga, da ih zblie pa da ih ne
puste sve dotle dok jedan drugomu ne prue ruku. Ivan Ivanovi, onaj sa kiljavim okom,
dogura Ivana Nikiforovia, dodue malo ukoso, ali ipak dosta uspjeno, do mjesta gdje je stajao
Ivan Ivanovi; ali upravnik policije uzeo je pravac malo previe u stranu, jer nije mogao izai
na kraj sa svojom pjeadijom, koja ovaj put nije htjela da slua nikakvu komandu i kao za
inat zastranjivala neobino daleko, i to ba na sasvim suprotnu stranu (tomu je moda bilo krivo
i to to je na stolu bilo neobino mnogo svakojakih vonih rakija), tako da Ivan Ivanovi pade
na neku damu u crvenoj haljini, koja se iz radoznalosti bila progurala u sredinu. To znamenje
nije slutilo na dobro. Tad sudac, da popravi stvar, stane na mjesto upravnika policije, pa
potegne nosom sav burmu) s gornje usne i odgurne Ivana Ivanovia na drugu stranu. U
Mirgorodu je to uobiajen nain pomirenja. Donekle je slian loptanju. im je sudac gurnuo
Ivana Ivanovia, onaj se Ivan Ivanovi sa kiljavim okom upre svom snagom i potisne Ivana
Nikiforovia, s kojega je znoj curio kao kinica s krova. Unato tome to su se oba prijatelja
estoko opirala, ipak ih sastavile, jer su obje strane to su bile u akciji dobile znatno pojaanje
od ostalih gostiju.
Tad ih sa svih strana tijesno opkolile i nisu ih putali sve dotle dok najzad nisu pristali da
jedan drugome prue ruku.
Bog s vama, Ivane Ivanoviu i Ivane Nikiforoviu! Recite po dui zbog ega ste se
zavadili? Nije li zbog triarije? Zar vas nije stid pred bogom i pred svijetom?

27

zdls&meteori
Ja ne znam ree Ivan Nikiforovi daui od umora (vidjelo mu se da nipoto nije
protivan tome da se pomiri) ne znam ta sam uinio Ivanu Ivanoviu; zalo mi je sasjekao
gusinjak i kanio da me ubije?
Nisam imao nikakve zle nakane nato e Ivan Ivanovi ne gledajui Ivana
Nikiforovia. Kunem se pred bogom i vama, potovana gospodo plemii, da nita nisam
uinio svojemu neprijatelju. Zato on blati i nanosi tetu mojemu inu i zvanju?
Ta kakvu sam vam ja tetu nanio, Ivane Ivanoviu? upita Ivan Nikitorovi.
Jo samo asak objanjavanja i dugotrajno je neprijateljstvo bilo na putu da se ugasi.
Ivan Nikitorovi ve turi ruku u dep, da izvadi burmuticu pa da rekne: Posluite se.
Zar to nije teta odgovori Ivan Ivanovi kad ste mi, potovani gospodine, in i
moje poteno ime uvrijedili takvom rijeju kakvu se ne pristoji ni izustiti ovdje.
Dopustite da vam prijateljski kaem, Ivane Ivanoviu! Pri tom Ivan Nikitorovi
prstom dotakne dugme Ivana Ivanovia, to je oznaavalo da je izvrsno raspoloen.
Uvrijedili ste se vrag bi znao zato: zato to sam vas nazvao gusakom.
Ivan Nikitorovi odmah uvidi da je uinio nesmotrenost to je izlanuo tu rije; ali ve je
bilo prekasno: rije mu se ve bila omakla.
Sve ode do vraga!
Kad je Ivan Ivanovi na tu rije, dobaenu bez svjedoka, postao izvan sebe i takav ga gnjev
obuzeo kakav nikomu ne elim, to je tek sada, prosudite sami, dragi itaoci, to je tek sada
morao osjeati kad je ta ubitana rije izgovorena u drutvu u kojemu se nalazilo mnogo dama,
a pred njima je on volio bili osobito pristojan? Da je Ivan Nikitorovi postupio drugaije, da je
rekao ptica a ne gusak, stvar bi se jo nekako mogla izgladiti.
Ali ovako sve je bilo svreno!
On dobaci Ivanu Nikitoroviu pogled i kakav pogled! Da je taj pogled imao izvrnu
vlast, bio bi Ivana Nikitorovia pretvorio u prah i pepeo. Gosti razumjee taj pogled te sami
pohitae da ih rastave. I taj ovjek, koji je bio poznat kao uzor krotkosti, koji nikada nije
proputao nijednu prosjakinju da je ne ispita, sada odjuri strahovito bijesan. Takve silne bure
izazivaju strasti!
Cio mjesec dana nita se nije ulo za Ivana Ivanovia. Zatvorio se u svojoj kui. Otvorio
je zavjetnu krinju, a iz te krinje izvadio ta mislite? karbovancel6 Stare djedovske
karbovance! Ti su karbovanci preli u prljave ruke nadri-pisara. Parnica bude dalje upuena
apelacionom sudu. I tek kad je Ivan Ivanovi primio radosnu vijest da e se parnica sutra rijeiti,
tek je onda provirio u svijet i odluio se da izae iz kue. Jao! Odonda je iz apelacionog suda
svaki dan dobivao glas da e sutra pasti odluka u parnici, i tako se vuklo punih deset godina!
Prije jedno pet godina sluajno sam prolazio kroz Mirgorod. Vrijeme je bilo loe za
putovanje. Ba je bila jesen sa svojim tuno-kiovitim vremenom, blatom i maglom. Neko
neprirodno zelenilo tvorevina neprestanih kia poput rijetke je mree pokrivalo polja i
njive kojima je pristajalo kao starcu ludorije ili kao starici rue. Na mene je onda vrijeme silno
utjecalo: kad je ono bilo dosadno, i mene je napadala ama. Ali unato tome, kad sam bio
nadomak Mirgoroda, osjetio sam kako mi srce jae bije. Boe, koliko uspomena) Ve dvanaest
godina nisam vidio Mirgorod. Tada su u dirljivu prijateljstvu ovdje ivjela dva jedinstvena
ovjeka, dva jedinstvena prijatelja. A koliko je poumiralo znamenitih ljudi! Sudac Demjan
Demjanovi ve je onda bio pokojni; Ivan Ivanovi, onaj sa kiljavim okom, takoer se ve
preselio u vjenost. Dovezao sam se ha glavnu ulicu. Svuda su bile zabijene motke kojima su
6

Karbovanec (ukr.) srebrna kuda.

28

zdls&meteori
na vrhu bili privreni svenjii slame: neto se novo planiralo. Turobno su strili ostaci taraba
i plotova.
Ba je bio neki svetak. Zaustaviti svoju rogoinom oplaenu kibitku pred crkvom i uoh
tako tiho da se nitko nije okrenuo. Dodue, nitko se nije ni mogao okrenuti, jer je crkva bila
prazna. Gotovo i nije bilo svijeta. Bilo je oito da su se i najgorljiviji bogomoljci pobojali blata.
Svijee su pri takvom tmurnom, ili bolje reeno munom danjem svjetlu djelovale nekako
neobino neugodno; tamna su predvorja bila alosna; dugoljaste prozore s okruglim oknima
odlijevale su kine suze. Izaem u predvorje pa upitam jednoga asnoga starca sa sijedom
kosom:
Moete li mi rei da li je iv Ivan Nikiforovi?
U taj mah kandilo pred ikonom usplamti ivlje, i svjetlo padne mojemu susjedu ravno u
lice. Kako li se zaudih kad ga bolje pogledah i vidjeh poznate crte lica! To je bio sam Ivan
Nikiforovi: Ali kako se promijenio!
Kako zdravlje slui, Ivane Nikiforoviu? Kako ste se postarali!
Da, postarao sam se. Danas sam se vratio iz Poltave odgovori Ivan Nikiforovi.
ta velite: Ili ste u Poltavu po tako runu vremenu?
ta da radim! Parnica...
Meni se nehotice ote uzdah. Ivan Nikiforovi primijeti taj uzdah pa ree:
Budite bez brige, doznao sam iz pouzdana izvora da e odluka u parnici pasti idue
sedmice, i to u moju korist.
Ja samo slegnem ramenima i poem da saznam togod o Ivanu Ivanoviu.
Ivan Ivanovi je ovdje ree mi netko eno ga na pijevnici.
Tad opazim neku mravu priliku. To da je Ivan Ivanovi? Lice mu je bilo izbrazdano
naborima, a kosa sasvim bijela; ali bekea mu je bila ista. Nakon prvih pozdravnih rijei Ivan
Ivanovi mi se obrati s veselim osmijehom, koji je vazda tako dobro pristajao njegovu
ljevkastomu licu, pa e mi:
Da vam saopim ugodnu vijest?
Kakvu vijest? upitam ja.
Sutra e se svriti moja parnica. Apelacija mi je za sigurno obeala.
Ja uzdahnem jo dublje i bre-bolje se oprostim, jer sam putovao vrlo vanim poslom, pa
sjednem u kibitku.
I krenue oraste rage, poznate u Mirgorodu pod imenom kurirski7 konji, a kopita im, to
su se zaglibila u sivoj blatnoj masi, s neugodnim se umom uljapkae po njoj. Kia je pljutila
po idovu to je sjedio na kozliu i pokrio se rogoinom. Vlaga mi je prodirala kroz sve kosti.
Kraj mene polako promae sumorna brklja sa straarnicom u kojoj je invalid krpao svoju sivu
uniformu. Opet ono isto polje, mjestimice izrovano i crno, mjestimice zeleno; mokre avke i
vrane, monotona kia, plaljivo nebo bez traka svjetlosti. Dosadno je na ovome svijetu,
gospodo moja!
Preveo
Roman ovarov

Kurirski konji ekspresni, vrlo brzi i izdrljivi konji. Ovdje je taj epitet, naravno, upotrebljen ironino.

29

zdls&meteori

ZAPISI LUAKA
3. listopada
Danas se dogodila neobina zgoda. Ustao sam jutros pokasno, a kad mi je Mavra donijela
oiene cipele, zapitah koliko je sati. Kad sam uo da je ve davno prolo deset sati, pourio
sam se da se bre obuem. Priznajem, ne bih ni iao u ured, jer znam unaprijed kakvo e kiselo
lice udesiti na naelnik odjeljenja. On mi ve odavno govori: ta je to tebi, brate, uvijek
takva zbrka u glavi? Srlja kadto kao mahnit, pa gdjekad zamruje stvar da je ni vrag ne bi
razmrsio, naslov pie malim slovom, ne oznauje ni dan, ni broj. Prokleto zanovijetalo!
Zacijelo mi zavia to ja sjedim u direktorovu kabinetu i zarezujem pera njegovoj
preuzvienosti. Rijeju, ne bih iao u ured kad se ne bih nadao da u sastati blagajnika i moda
izmoliti od toga Zidova bilo kolik predujam. I to mi je stvorenje! Da ti on kada predujmi
mjesenu plau Gospode, boe moj, i sudnji bi dan svanuo prije. Makar ti puknuo, koliko
moli, makar u najljuoj nevolji bio ne da on, vrag matori. A kod kue ga vlastita kuharica
mlati po obrazima; to sav svijet zna. Ne znam ta i koristi sluiti u centralnom uredu; ama nita
ne privreuje. Sasvim je drugaije u gubernijskoj upravi, graanskom sudu ili dohodarinskoj
oblasti: tamo se eno stisnuo gdjekoji sasvim u kutiu i piskara, frak je na njemu gadan, njuka
takva da bi pljunuo, a gledaj kakav on ljetnikovac naimlje! Porculansku pozlaenu fasu nemoj
ni nositi njemu: to je, veli doktorski poklon; a njemu daj ili par konja trkaa, ili droke ili
dabrova krzna za tri stotine rubalja. Naoko je tihan, govori ti tako njeno: molim vas noi da
zareem perce, a onamo e oderati molitelja sve do koulje. Istina je, kod nas je za to otmjena
sluba, u svemu je takva istoa kakve gubernijska uprava nee vidjeti nikada, stolovi su od
tisovine, i svi starjeine govore vi... Ali da nije otmjene slube, priznajem, odavno bih ve
ostavio ured.
Obukao sam staru kabanicu i uzeo kiobran, jer je zapljutala kiica. Po ulicama nije bilo
nikoga; javljale se samo ene, koje su prebacile suknju preko glave, i trgovci pod kiobranima,
i kuriri. Od otmjenih sam skobio samo naega ovjeka inovnika. Smotrio sam ga na raskru.
im sam ga smotrio, odmah sam rekao sebi: Hej! nee ti, golube, u ured, ti se uri eno za
tom to leti pred tobom, i gleda joj noice. Kakav je objeenjak na ovjek, inovnik! Boga
mi, ne zaostaje za kakvim asnikom: im proe kakva sa eirom, svakako e se zakvaiti. Dok
sam to mislio, smotrim da se koija dovezla pred duan kraj kojega prolazim. Odmah sam je
poznao: bila je to koija naega direktora. Sta e on u duanu! pomislih: to je zacijelo
njegova ki. Pritisnem se uza zid. Lakaj otvori vrataca, a ona prhne iz koije kao ptiica.
Kako je pogledala desno i lijevo, kako je trenula obrvama i oima... Gospode, boe moj, propao
sam, propao sasvim! I zato ona izlazi po ovakvom kiovitom vremenu! Ded sada tvrdi da
enske ne ginu za svim tim krpama. Nije me prepoznala, a ja sam i naroito nastojao da se
zamotam togod mogu, jer je na meni bila jako zamrljana kabanica i uz to staroga fasona. Sada
se platevi nose s dugim ogrlicama, a na meni su kraane ogrlice, jedna na drugoj; a i sukno
nije nikako dekatirano. Psetance njeno nije dospjelo da utri na duanska vrata, te ostalo na
ulici. Znam ja to psetance. Zove se Maggy. Nisam probavio ni asak, kad odjednom zaujem
tanak glasi: Zdravo Maggy! Eto ti na! tko to govori? Obazrem se i smotrim dvije dame to
idu pod kiobranom: jedna je starica, druga mladojka; ali ve prooe; a kraj mene se opet
razleglo: Ti si kriva, Maggy! Koga vraga, vidim da se Maggy njuka s psetancem to je ilo
za damama Hej! rekoh sam sebi; ta zaista, nisam li ja pijan! Samo to se, ini mi se, rijetko
deava meni. Nisam, Fidele, ti krivo sudi, ree Maggy, ja sam sam vidio, da je rekla:
ja sam bila, vau, van, ja sam bila, vau, vau, jako bolesna! Ah, gle ti psetanca! Priznajem, ja
sam se zaudio kad sam je uo gdje govori kao ovjek; ali poslije, kad sam sve valjano smislio,
prestao sam da se udim. Zaista, na svijetu se dogodilo ve mnogo ovakvih zgoda. U Engleskoj
je izronila riba i izrekla dvije rijei na takvom neobinom jeziku da se uenjaci ve tri godine
30

zdls&meteori
mue da ga ustanove, i sve jo nisu otkrili nita. itao sam takoer u novinama kako su dvije
krave dole u duan i zaiskale funtu aja. Ali ja sam se, priznajem, kudikamo jae zaudio kad
je Maggy rekla: Ja sam ti pisala, Fidele; zacijelo ti Polkan nije donio moje pismo! Do vraga!
Otkad ivim, nisam jo uo da bi pas znao pisati. Pravilno pisati zna samo plemi. Znaju
dabome gdjekada da piskaraju i trgovii po poslovnicama, pa i kmetovski svijet; ali njihovo
je pisanje veim dijelom mehanino: nema ni zareza, ni toke, ni sloga.
To me je zadivilo. Od nekoga sam vremena, priznajem, zapaao da ujem i da viam takve
stvari kojih jo nitko nije uo ni vidio. Ded, da poem, rekoh sam sebi, za tim psetacem,
te da doznam to je ono i ta misli. Razapeo je kiobran i krenuo za onim dvjema damama.
Otile one u Gohorovu ulicu, vratile se u Mjeansku, onda u Stoljarnu, naposljetku na
Kokukin most i stale pred velikom kuom. Tu ja kuu znam, rekoh sam sebi: to je
Zvjerkovljeva kua. Kolika je grdosija! Koliki svijet stanuje u njoj i koliko kuharica! A naih
ljudi, inovnika, kao pasa, sve vrve. Tamo imam i ja prijatelja koji dobro zna trubiti u trubu.
Dame se popele na peti kat. Dobro, pomislih: sada neu za njima, nego u zapamtiti mjesto
i prvom u se prilikom okoristiti.
4. listopada
Danas je srijeda i zato sam bio kod naega efa u kabinetu. Namjerice sam poranio te sjeo
i sva pera pozarezivao. Na je direktor zacijelo jako uman ovjek. Sav mu je kabinet natrpan
ormarima s knjigama. Proitao sam nekima naslove: sve sama uenost, takva uenost da na
ovjek ne smije ni primirisati sve ili na francuskom Hi na njemakom jeziku. A kad mu
pogleda u lice: hm, kakva mu uzvienost sija iz oiju! Jo nikada nisam uo da je izustio
suvinu rije. Jedino e da zapita kad mu dade spise: Kakvo je vrijeme? Vlano, vae
preuzvienosti! Da, nije on naemu ovjeku pari Dravnik. Ali ipak primjeujem da on
mene osobito voli. Kad bi i kerka... eh, gadarija!... Nita, nita, utkac! itao sam Polku.
Ali glup su narod Francuzi! No, ta bi oni? Tamo sam itao i jako ugodan opis plesa, napisao
ga kurski vlastelin. Kurska vlastela lijepo piu. Iza toga sam opazio da je ve pol jednoga sata,
a na jo ne izlazi iz spavae sobe. Ali oko polovice drugoga dogodila se zgoda koju ne moe
nikoje pero opisati. Otvorila se vrata, ja mislio da je direktor te skoio sa stolice sa spisima; ali
to je bila ona, ona glavom! Sveci boji, kako je bila odjevena! Odjea je na njoj bijela kao
labud hu, sjajna! A kad je pogledala sunce, tako mi boga, sunce! Poklonila se i rekla:
Tata nije bio ovdje? Joj, joj, joj, kakav joj je glasi. Kanarica, zbilja kanarica! Vaa
preuzvienosti, htjedoh da reknem: nemojte me kazniti, a ako biste ve da me kaznite,
kaznite me svojom generalskom ruicom, ali, vrag odnio, jezik mi se nekako ukoio, te rekoh
jedino: Nije nipoto. Ona pogledala mene, knjige i ispustila rubac. Ja poletio to me noge
nose, oskliznuo se na prokletu parketu i umalo da nisam razmecao nos, ali sam se zadrao i
dohvatio rubac. Sveci boji, kakav je rubac! najfiniji, batistov ambra, prava pravcata ambra!
sav odie generaltinom. Ona mi zahvalila i tek se malo nasmijeila, tako da joj se eerna usta
nisu gotovo ni ganula, pa iza toga otila. Sjedio ja jo jedan sat, kad odjednom uao lakaj i
rekao: Idite kui, Aksentij Ivanovi, gospodar je ve otiao od kue. Ne marim lakajski
svijet: razvaljuje se vazda u predsoblju i ne bi se potrudio ni da glavom kimne. to vie: jednom
jedan od tih skotova zamislio, ni S mjesta ne ustajui, da mi ponudi burmuta. A zna li ti, glupi
kmete, da sam ja inovnik, da sam plemenita roda? Ali ja sam dohvatio eir i sam obukao
kabanicu, jer ta te gospoda nikad nee posluiti, i iziao. Doma sam najvie leao na postelji.
Onda sam prepisao jako lijepe stihove: Kad duicu sat ne vidim, ini mi se, godina je: Sam
svoj ivot nenavidim, Mrzak mi je to jo traje. Spjevao je valjda Pukin. Naveer sam se
zamotao u kabanicu, otiao pred kuni prilaz njene preuzvienosti i dugo ekao ne e li izii da
sjedne u koiju, ali nije, nije izlazila.

31

zdls&meteori
6. listopada
Razbjesnio se odjelni starjeina. Kad sam doao u ured, pozvao on mene preda se i uzeo
mi govoriti ovako: No, reci mi molim te, ta ti radi? Kako, ta? Nita ne radim,
odgovorio ja. No razmisli valjano! ta preao si ve etrdesetu godinu vrijeme ti je da se
opameti. ta ti uobraava sebi? Zar misli da ja ne znam tvoje ludorije? Ta ti leti za
direktorovom kerju! No, ded pogledaj sebe, smisli samo ta si ti! Ta ti si nitica, nita vie. Ta
ti nema ni prebijene pare. Pogledaj samo u ogledalo lice svoje otkud bi ti i mislio na to!
Do vraga, zato to mu je lice nekud nalik na apotekarsku staklenicu, a na glavi mu je uperak
kose, pa ga zakovrio, ukoio i mae ga nekim katancem, misli ve da on jedini smije sve.
Razumijem, razumijem zato se ljuti na mene. Zavia mi: opazio je moda sklonost to se
iskazuje nada sve meni. Ali ja pljujem na njega! Ba i jest velika ptica dvorski savjetnik!8
Objesio zlatni lanac na sat, naruuje cipele za trideset rubalja ta vrag ga odnio! Zar sam ja
kakav raznoinac,9 krojaki sin, ili podasniki? Ja sam plemi. Pa to, mogu i ja dosluiti.
Istom su mi etrdeset i dvije godine takvo doba kad se pravo zapoinje tek sluba. ekaj,
prijatelju! I ja u da budem pukovnik, a moda, ako bog da, togod i vie. I ja u udesiti stan,
moda i bolji od tvojega. ta si ti sebi zavrtio u glavu da osim tebe i nema estita ovjeka? Daj
ti meni (rak od Rueva, saiven po modi, pa da sveem oko vrata takav rubac kao ti ne bi ti
onda vrijedio ni mojega potplata. Nemam imetka, to je nevolja.
8. studenoga
Bio sam u kazalitu. Igrali su ruskoga glupaka Filatku. Jako sam se smijao. Bio sam i na
nekoj lakrdiji u kojoj su smijeni stihovi o advokatima, osobito o jednom kolekom
registratoru, tako da sam se udio kako ih je propustila cenzura; a o trgovcima se izrijekom
kazuje da varaju svijet a sinovi im raskalano ive i guraju se med plemie. O novinarima ima
takoer jako smijean kuplet: da sve vole psovati i da autor moli publiku za zatitu. Jako aljive
komade piu sada pisci. Volim odlaziti u kazalite. im mi se stvori u depu gro ne mogu
da otrpim, nego odem. A med naim ljudima, inovnicima, ima takvih svinja: nikako ne odlazi,
prostak, u kazalite; osim ako mu pokloni ulaznicu. Jedna je glumica jako lijepo pjevala. Sjetio
sam se one... oh, gadarija... Nita, nita... utkac.
9. studenoga
U osam sam se sati otputio u ured. Odjelni se starjeina uinio kao da nije primijetio moj
dolazak. Ja pako, kao da se nije nita desilo izmeu nas. Pregledavao sam i uporeivao spise.
Iziao sam u etiri sata. Proao sam kraj direktorova stana, ali nisam nikoga vidio. Poslije ruka
sam najvie leao na postelji.
11. studenoga
Danas sam sjedio u kabinetu naega direktora, zarezao mu 23 pera, a njenoj... jaoj! jaoj!
njenoj preuzvienosti etiri pera. On jako voli da stoji to vie pera. Hm, to mora da je glava!
Sve on uti, ali u glavi valjda rasuuje vazda. elio bih da doznam o emu on najvie premilja,
ta li se snuje u toj glavi. Volio bih iz bliega promatrati ivot te gospode, sve te dvosmislice i
dvorske poslove: kako oni, ta oni rade u svojem krugu to bih eto volio da doznam! Nekoliko
sam puta kanio da zapodjenem razgovor s njegovom preuzvienou, ali vrag odnio, nikako ne
slua jezik; tek rekne da je vani hladno ili toplo, a dalje ne moe ama nita da izrekne. Volio
bih zaviriti u gostinsku sobu, na kojoj viam samo kadto otvorena vrata, a za gostinskom
8
9

Sedmi inovni razred.

Slobodnjak, koji nije plemi.

32

zdls&meteori
sobom jo u jednu sobu. Hej, bogata li namjetaja! Kakva su zrcala i porculani Volio bih zaviriti
onamo, u onaj dio gdje je njena preuzvienost onamo bih volio! u budoir, kako tamo stoje
sve te boice, staklenice, cvijee takvo da te je strah i dahnuti na nj, kako tamno lei
porazbacana odjea njena, slinija uzduhu nego odjei. Volio bih zaviriti u spavau sobu ...
tamo su, mislim, udesa, tamo je, mislim, raj kakvoga nema ni na nebesima. Da mi je vidjeti
klupicu na koju ona stavlja, kad ustaje iz postelje, noicu svoju, i kako se na noicu navlai
arapica, bijela kao snijeg... Joj! joj! joj! nita, utkac.
Ali danas kao da me je obasjala svjetlost: sjetio sam se razgovora dvaju psetaca, to sam
ga uo na Njevskom prospektu. Dobro, pomislih sam u sebi: sada u saznati sve. Treba da
ugrabim prepisku to su je vodili ti triavi psii. Tamo u jamano doznati tota. Priznajem,
jednom sam dapae dozvao Maggy i rekao joj: Sluaj, Maggy, evo sada smo sami: ja u i
vrata zatvoriti ako hoe, tako da nas nitko nee vidjeti pripovjedi mi sve to god zna o
gospoici: ta ona i kako? Ja u se zakleti da neu nikomu odati. Ali lukavo psetace podvilo
rep, zgrilo se i izilo polako na vrata kao da nije nita ulo. Odavno sam nagaao da je pas
pametniji od ovjeka; bio sam, tovie, uvjeren da pas zna govoriti, ali je u njemu samo neka
tvrdoglavost. On je vanredan politiar: sve zapaa, svaki korak ovjekov. Ne, bilo kako mu
drago, odmah u sutra u Zvjerkovljevu kuu, pa u ispitati Fidelu, a ako mi poe za rukom,
ugrabi! u sva pisma to joj ih je pisala Maggy.
12. studenoga
U dva sata poslije podne otputio se ja da sastanem Fidelu i da je ispitam. Ne trpim kupus
to zaudara iz sviju sitniarija na Mjeanskoj ulici; uz to ispod vrata na svakoj kui smrdi
takav pakleni smrad da sam zaepio nos i trkom potrao. A i nitkovi obrtnici isputaju iz svojih
radionica toliku silesiju ai i dima da se otmjen ovjek nipoto ne moe etati ovuda. Kad sam
se uzverao u esti kat i zazvonio, izie djevojka, prilino lijepa, sa sitnim pjegicama. Poznao
sam je: bila je ona ista to je ila sa staricom. Malko se zacrvenjela, i ja se odmah dosjetio
ti bi, golubice, mladoenju. ta elite? ree ona. Moram da se razgovaram s vaim psetom.
Djevojka je bila glupa! Dotle psetace dotralo lajui; htjedoh da ga uhvatim, ali gad samo to
me nije zgrabio zubima za nos. Ali u kutu mu spazim luburu. Hoj, to ja i trebam! Pristupim joj,
prekopam slamu u dubovoj koarici, te na najveu radost svoju izvuem malen zaveljaj
papiria. Gadno psetace, kad je to vidjelo, najprije me ugrizlo za list na nozi, a onda, kad je
nanjukalo da sam uzeo papire, stalo tamutati i ulagivati se, ali ja rekoh: Ne, golubice,
zbogom! i otrah. Mislim da sam se djevojci uinio ludim, jer se strahovito uplaila. Kad sam
doao kui, htjedoh da se odmah prihvatim posla i da pregledam te listove, jer uz svijeu neto
slabo vidim; ali Mavri palo na pamet da pere pod. Te su sluge uhonke navijek iste u nepravi
as. Tako sam otiao da se proeem i da promislim tu zgodu. Sada u doznati napokon sve
prilike, misli, sve te razloge, pa u naposljetku dokuiti sve. Ti e mi listovi otkriti sve. Psi su
pametan svijet, oni znaju sve politike prilike i zato e tamo jamano biti sve o nama: portret i
sve prilike toga ovjeka. Tamo e biti togod i o onoj, to... nita, utkac! Naveer sam se vratio
kui. Najvie sam leao na postelji.
13. studenoga
Ded dakle da pregledamo. Pismo je prilino itljivo, ali u rukopisu kao da ipak ima neto
pasje. Da proitamo: Mila Fidele! Nikako ne mogu da se nauim na tvoje purgarsko ime. Kao
da ti nisu mogli nadjenuti ljepe ime? Fidele, Rosa kako je to bljutav ton! Ali okanimo se
toga. Vrlo me veseli to smo zamislile da se dopisujemo.
List je napisan jako ispravno. Interpunkcije su u redu, pa i slovo jat. Ovako ne zna pisati
ama ni na odjelni starjeina, premda on pria da je uio negdje na sveuilitu. Da vidimo dalje.
33

zdls&meteori
ini mi se da je jedan od najveih uitaka na svijetu dijeliti s drugim misli, osjeaje i
dojmove.
Hm!... misao je izvaena iz jednoga djela prevedenog s njemakog. Imena se ne sjeam.
Govorim ti po iskustvu, premda nisam po svijetu trala dalje od vrata nae kue. Zar mi
ivot ne tee u obilju? Moja gospoica, koju otac zove Sophie, luduje za mnom.
Joj, joj!... nita, nita! utkac!
I otac me jako esto miluje. Pijem aj i kavu sa skorupom. Ah, ma chre, moram ti rei
da nikako ne uivam u krupnim oglodanim kostima to ih u kuhinji dere na Polkan. Kosti
valjaju samo od divljai i uz to onda dok im jo nitko nije isisao mozak. Jako je dobro smijeati
nekoliko sosova, ali samo bez kopra i bez zeleni; ali ne znam loijega obiaja nego psima davati
svaljane krune mrve. Kakav god za stolom gospodin, koji je svaki smet drao u rukama, uzme
tim rukama da mijesi kruh, pa te zovne i turne ti u zube kuglicu. Da odbije, nekako je
neuljudno no, pa jede, gadi ti se, ali jede.
Vrag bi znao to je to! Takva besmislica! Kao da nema niega ljepega o emu bi pisali.
Da pogledamo na drugoj stranici, nema li togod valjanije.
... Ja sam s drage volje spremna da ti javljam sve to se kod nas zbiva. Govorila sam ti
ve tota o glavnom gospodinu, kojega Sophie zove tatom. To je jako straan ovjek...
Ah, evo napokon! Da, znao sam; u njih je politiki pogled na sve predmete. Da pogledamo
kakav je tata.
... jako straan ovjek. On najvie uti; govori vrlo rijetko. Ali prije nedjelje dana
neprestano je govorio sam sa sobom: Hou li dobiti ili neu dobiti? Jedanput se obratio i
meni s pitanjem: Sta misli, Maggy, hou li dobiti ili neu dobiti? Ja nisam ama nita znala,
pa sam onjuila cipelu i otila. Onda, ma chre, za nedjelju dana vratio se tata sav radostan.
Cijelo prijepodne dolazila gospoda uniformirana i estitala mu neto. Za stolom je bio veseo,
kako ga vesela nisam nikada vidjela, i kresao anegdote. A poslije ruka me digao do svojega
vrata i rekao mi: Ded pogledaj, Maggy, ta je to! Vidjela sam neku vrpicu. Onjukala sam
je, ali nisam razabrala ba nikakav miris; naposljetku sam tihano olaznula: malko je slano.
Hm! To je pseto, ini mi se, ve suvie... treba ga istui. A, dakle je astoljubiv. Treba to
primiti na znanje.
Zbogom, ma chre! Ja trim itd. ... itd. ... sutra u dokonati pismo. No, zdravo! evo
mene opet s tobom. Danas je gospoica moja Sophie ...
A, no, ded da vidimo, to Sophie. Hej, gadarija!... Nita, nita... nastavit emo.
... Gospoica moja Sophie 'bila je u silnoj smetnji. Spremala se za ples, a ja se jako
poradovala to u za njena izbivanja moi da piem tebi. Moja Sophie svagda vanredno voli
odlaziti na ples, premda se gotovo svagda srdi kad se oblai. Ja ne razumijem zato se ljudi
odijevaju. Zato ne bi hodali ovako, na primjer, kao mi? I dobro je i udobno je. Nikako ne
razumijem, ma chre, kakav je uitak odlaziti na ples. Sophie se s plesa vraa kui svagda u
est sati izjutra i gotovo joj svagda po blijedom, suhom liku pogaam da joj jadnici nisu tamo
dali da jede. Ja, priznajem, ne bih nikada mogla ovako ivjeti. Da mi ne daju sosa s Ijetarkom,
ili peenih kokojih krilaaca, to ... ne znam ta bi sa mnom bilo. Dobar je i sos s kaicom; ali
mrkva, ili repa, ili artioke, nikada nee valjati.
Vanredno nejednak stil! Odmah se vidi da nije pisao ovjek: zapoinje kako treba, a
zavruje psinom. Ded da pogledamo jo jedno pisamce. Neto je podugo. Hm! ni dan nije
oznaen.
Ah, mila, kako se osjea da se pribliava proljee! Srce mi kuca kao da sve oekuje
nekoga. U uima mi neprestano zuji, tako da je esto podignute noice stojim po nekoliko
asova i prislukujem na vratima. Odat u ti da imam mnogo udvaraa. Promatram ih esto kad
34

zdls&meteori
sjedim na prozoru. Ah, da zna kakvih nakaza ima meu njima! Neki prenezgirapni kuni pas,
strano glup, na licu mu pie glupost, epiri se po ulici i uobraava da je silno znamenita linost,
i misli da e se svi zablenuti u njega. Ni izdaleka! Nisam se ni obazrela na njega kao da ga
i ne vidim. A kakav straan buldog postajkuje pred mojim prozorom! Da se nalovi na stranje
ape, to on, prostak, jamano ne zna, za cijelu bi glavu nadvisio tatu moje Sophie, koji je
takoer prilino visoka rasta i debeo. Taj je bukvan zacijelo uasan bezobraznik. Ja zareala
na njega, ali njega ni brige i bar da se namrtio! Ali on isplazio jezik, oklopio uetine, te gleda
u prozor takav prostak! Ali zar ti misli, ma chre, da je moje srce ravnoduno prema
svakomu udvaranju. Ah, nije... Da ti vidi jednog kavalira to se iz susjedne kue vere preko
plota, a ime mu je Tresor... Ah, ma chre, kakva je u njega njukica! ...
Pi, do vraga!... Takve triarije! I kako se mogu takvim glupostima puniti listovi! Dajte vi
meni ovjeka! Ja hou da vidim ovjeka, ja item duevne hrane onakve koja bi mi hranila
i sladila duu, a mjesto toga ovakve sitnice... Da prevrnemo jednu stranicu, nije li tamo bolje?
... Sophie je sjedila za stoliem i neto ila. Ja sam gledala na prozor, jer volim promatrati
prolaznike kad odjednom ue lakaj i javi Teplov! Neka izvoli ui! zavrknula Sophie,
te poletjela da grli mene. Ah, Maggy! Da ti zna tko je to: crnko, kamer-junker, a kakve su
mu oi! Crne kao ahat! I Sophie otrala u svoju sobu. Zaas uao mlad kamer-junker, crnih
zalizaka, pristupio ogledalu, udesio kosu i ogledao sobu. Ja zareala i sjela na svoje mjesto.
Sophie izila i veselo se poklonila kad je on strugnuo nogom; a ja se priinila kao da nita ne
primjeujem, i uzela dalje gledati na prozor; ali sam ipak glavu malko nakrivila i nastojala da
ujem o emu oni govore. Ah, ma chre, o kakvim su triarijama govorili! Govorili su kako je
jedna dama u igri, mjesto jedne figure, odigrala drugu; onda, da je neki Bobov sa svojim
jabotom jako nalikovao na rodu i gotovo je pao, a neka Lidina uobraava sebi da su joj oi
modre, ali su zelene i sve ovako. Otkud bi se, pomislih sama u sebi: Kamer-jumker i
porodio s Tresorom! Nebesa! kolika je razlika! Prvo, u kamer-junkera je sasvim glatko, iroko
lice, a uokolo su zalisci kao da je crnim rupcem povezao lice; a u Tresora je tanana njukica i
na samom elu bijela lisa. Tresorov se stas ne moe ni usporediti s kamer-junkerovim. A oi,
manire, kretnje, sasvim su drugaije. Oh, kolika razlika! Ja ne znam, ma chre, ta joj je
omiljelo na Teplovu. ta se tako zanosi za njega?
Meni se i samom ini da tu neto ne valja. Ne moe biti da bi nju ovako oarao Teplov. Da
vidimo dalje:
ini mi se, ako se taj kamer-junker svia, onda e se naskoro sviati i onaj inovnik to
kod tate sjedi u kabinetu. Ah, ma chre, da ti zna kakva je to nakaza! Prava kornjaa u vrei...
Kakav li je to inovnik?
Prezime mu je jako udno. Neprestano sjedi i zarezuje pera. Kosa mu je na glavi jako
nalik na sijeno. Tata ga gdje-kada alje mjesto sluge...
ini mi se da to gadno psetance iba na mene. Otkud je moja kosa nalik na sijeno?
Sophie ne moe nikako da suspregne smijeh kad njega ugleda.
Lae, prokleto pseto! Pogana li jezika! Kao da ja ne znam da je to od zavisti! Kao da ne
znam ije su to spletke! To su spletke odjelnoga starjeine. Zakleo se ovjek na nepomirljivu
mrnju i eto mi hudi te hudi, na svakom mi koraku hudi. Ali da vidimo jo jedan list. Moda
e se tamo raskriti stvar sama po sebi,
Ma chre Fidele, oprosti mi to ti tako davno nisam pisala. Bila sam sva u omami. Zaista
je pravo rekao neki pisac da je ljubav drugi ivot. Uz to su sada kod nas u kui velike promjene.
Kamer-junker je sada kod nas svaki dan. Sophie je do ludila zaljubljena u njega. Tata je jako
veseo. ula sam dapae od naega Grigorija, koji mete pod i gotovo svagda razgovara sam
sobom, da e naskoro biti svadba, jer tata hoe svakako da mu se Sophie uda ili za generala ili
za kamer-junkera, ili za vojnikoga pukovnika...
35

zdls&meteori
Vrag odnio! ne mogu vie da itam... Sve ili kamer-junker, ili general. to god je najljepe
na svijetu, sve dopada ili kamer-junkeru ili generalu. Nalazi siromako blago, misli da e ga
dohvatiti rukom, a preotima ti ga ili kamer-junker ili general! Vrag odnio! elio bih i sam da
postanem generalom, ne zato da dobijem ruku i drugo ne, htio bih da budem generalom zato
da vidim kako bi me oblijetali, te stvarali dvorske smicalice i dvolinosti, a onda da reknem da
pljujem na vas obadvoje. Vrag odnio, dogrdjelo mi! Razderao sam na komadike listove glupog
pseta.
3. prosinca
Ne moe da bude. Lagarija! Nee biti svadbe! ta onda ako je on kamer-junker? Ta to nije
nita, nego samo ast; nije nikakva vidljiva stvarca, koju bi mogao uzeti u ruke. Ta zbog toga
to si kamer-junker nee stei jo tree oko na elu. Ta nije u njega nos od zlata, nego ovakav
kao i u mene, kao i u svakoga, ta on njime njui a ne jede, kie a ne kalje. Nekoliko sam ve
puta elio da dokuim otkud su te razlike. Zato sam ja titularni savjetnik10 i rad kojega sam ja
razloga titularni savjetnik? Moda ja i nisam titularni svjetnik? Moda sam ja kakav grof ili
general, pa se samo inim titularnim savjetnikom? Moda ja i sam ne znam to sam. Ta koliko
primjera ima u historiji: kakav god prost ovjek, ne samo da nije plemi, nego naprosto kakav
graanin ili dapae seljak i odjednom se otkriva da je on neki velika ili barun, ili kako ga...
Kad od seljaka moe kadto da bude tako, ta li tek moe da bude od plemia? Odjednom ja,
na primjer, ulazim k naemu u generalskoj uniformi; i na desnom mi je ramenu epoleta, i na
lijevom ramenu epoleta, preko ramena modra vrpca ta? kakvu e pjesmicu da zapjeva
krasotica moja? ta e kazati i sam tata, direktor na? O, to je jako astoljubiv ovjek. To je
mason, svakako mason; on se dodue priinja ovakvim i onakvim, ali ja sam odmah primijetio
da je mason; kad komu daje ruku, prua samo dva prsta. A zar ja ne mogu ovoga trena biti
imenovan general-gubernatorom, ili intendantom, ili tamo ime god drugim? Htio bih da znam,
zato sam ja titularni savjetnik? Zato ba titularni savjetnik?
5. prosinca
Danas sam cijelo jutro itao novine. udne se stvari zbivaju u paniji. Nisam ni mogao
pravo da ih razaberem. Piu da je prijestol ispranjen, te su stalei u neprilici zbog izbora
nasljednika i zbog toga nastaju bune. To se meni ini vanredno udnim. Ta kako moe prijestol
biti ispranjen? Vele, neka dona treba da se popne na prijestol. Ne moe se dona popeti na
prijestol, nikako ne moe. Na prijestolu mora da bude kralj. Ali nema kralja, kau. Ne moe
se desiti da ne bi bilo kralja. Drava ne moe biti bez kralja. Ima kralj, samo je on jamano
gdjegod gdje se ne zna. Moe se desiti da je on i tamo ba, ali kakvi god ili obiteljski razlozi,
ili strah od susjednih drava, kao to od Francuske ili od drugih zemalja, primoravaju njega da
se krije, Hi ima kakvih god drugih razloga.
8. prosinca
Ve sam bio odluio da odem u ured, ali su me zadrali razliiti razlozi i misli. Nikako mi
ne ispadaju iz glave panjolski poslovi. Kako moe biti da bi se dona zakraljila? Nee to
dopustiti. Ponajprije, nee dopustiti Engleska. Uz to i politike prilike cijele Evrope, austrijski
car, na car... Te su me zgode zaista tako umorile i potresle da se cio dan nisam mogao ba
niim da bavim. Mavra mi primijetila da sam za stolom bio vanredno rastresen. I zaista sam
dva tanjura, ini mi se, onako rastresen bacio na pod i umalo da se nisu razbili. Poslije objeda

10

Deveti inovni razred.

36

zdls&meteori
sam iznemogao; nita pouno nisam mogao da dokuim. Najvie sam leao na postelji i
premiljao o panjolskim prilikama.
Godine 2000, dne 43. travnja
Dananji dan je dan najvelianstvenijega slavlja. U paniji ima kralj. Pronaao se. Taj sam
kralj ja. Istom sam danas doznao to. Zaista, odjednom me je obasjalo kao munjom. Ne
razumijem kako sam mogao misliti i uobraavati da sam titularni savjetnik. Kako mi je mogla
uljesti u glavu ta mahnita, luaka misao? Sva srea to se jo nitko nije sjetio onda da me strpa
u ludnicu. Sada je sve otvoreno preda mnom. Sada vidim sve kao na dlanu. A prije, ne
razumijem to, prije je sve preda mnom bilo u nekoj magli. A sve je to otud, mislim ja, to ljudi
sude da je ovjeji mozak u glavi; nije nipoto: vjetar ga donosi s Kaspijskoga mora. Najprije
sam objavio Mavri tko sam ja. Kad je ona ula da je pred njom panjolski kralj, pljesnula
rukama i skorp umrla od straha: glupara, nije jo nikada vidjela panjolskoga kralja. Ali ja sam
nastojao da je umirim, milostivim sam rijeima nastojao da je uvjerim o svojoj dobrohotnosti,
te sam joj rekao da se nikako ne srdim to mi je gdjekada loe istila cipele. Ta to je neuk svijet:
ne moe im govoriti o uzvienim stvarima. Ona se uplaila zato to je uvjerena da su svi
kraljevi u paniji nalik na Filipa II. Ali ja sam joj protumaio da meda mnom i med Filipom
nema gotovo nikakve slinosti i da ja nemam niti jednoga kapucina. U ured nisam odlazio.
Vrag ga odnio! Ne, prijatelji, neete vi sada mene namamiti: neu ja prepisivati gadne spise
vae!
Dne 86. martobra, med danom i noi
Danas mi je doao egzekutor na, da doem u ured, jer ve dulje od tri nedjelje ne dolazim u
slubu.
Ali ljudi su nepravi, raunaju po nedjeljama. To su uveli Zidovi, jer u to se vrijeme umiva
rabin. Ali ja sam za alu ipak otiao u ured. Odjelni je starjeina mislio da u mu se pokloniti i
da u stati da se ispriavam; ali ja sam ga pogledao ravnoduno, niti previe gnjevno niti previe
dobrohotno, te sjeo na svoje mjesto, kao da ne primjeujem nita. Gledao sam sve to
kancelarijsko smee i mislio: Kad biste vi znali tko med vama sjedi!... Gospode boe, kako
biste se vi uskomeali! A i sam bi se odjelni starjeina stao meni klanjati do pojasa isto onako
kako se sada klanja direktoru. Poloili pred mene neke spise da iz njih nainim izvadak. Ali ja
ih se nisam niti prstom dirnuo. Za nekoliko se asaka svi uzmuvali. Rekoe da dolazi direktor.
Mnogi inovnici na jagmu potrali da se pokau pred njim, ali ja ni makac s mjesta. Kad je
prolazio naim odjelom, svi pozakapali frakove, ali ja ba nita I Kakav direktor? Da ja
ustanem pred njim nikada! Kakav je on direktor? On je ep, a nije direktor. Obian ep,
prost ep, nita vie onakav kakvim zaepljuju boce! Najsmjenije mi je bilo kad su mi
turnuli spis da ga potpiem. Mislili su da u napisati sasvim pri kraju lista: stolni starjeina taj
i taj nije ve jo neto! A ja sam na najglavnijem mjestu, gdje se potpisuje uredski direktor,
potpisao: Ferdinand VIII. Da vam bjee vidjeti kakva je smjerna utnja zavladala; ali ja sam
samo mahnuo rukom, rekao: Ne treba nikakvih podanikih iskaza! i iziao. Otuda sam otiao
ravno u direktorov stan. Njega nije bilo kod kue. Lakaj nije htio da me pusti, ali ja mu rekoh
takvu rije da je klonuo. Prodro sam ravno u sobu za odijevanje. Ona je sjedila pred ogledalom,
pa skoila i uzmakla od mene. Ali ja joj nisam rekao da sam kralj panjolski. Rekao sam joj
samo da je oekuje srea kakvu ne bi znala ni zamisliti, i da emo se mi, unato neprijateljskim
spletkama, zdruiti. Nita vie nisam htio da govorim, nego sam otiao. Oh, himbena li stvora
ene! Sada sam istom dokuio ta je ena. Dosad nije jo nitko doznao u koga je zaljubljena:
ja sam to prvi otkrio. ena je zaljubljena u vraga. Jest, bez sve ale. Fiziari piu gluposti da
11

11

inovnik za vanjske slubene poslove.

37

zdls&meteori
ona tako i tako ali ona ljubi jedinoga vraga. Eno vidite, iz loe prvoga reda uperila ona
lornjet. Vi mislite da gleda toga debeljka sa zvijezdama? Ni izdaleka: gleda vraga to onomu
stoji za leima. Eno mu se sakrio u trak. Eno joj odonud mae prstom! I ona e poi za njega,
poi e. A eto svi ti oci, njihovi inovnici, svi ti to se ulaguju na sve strane i dodvaraju se
dvoru, i vele da su patrioti, i ovo, i ono: zakupe ele ti patrioti! Mater, oca, boga prodat e za
novce, slavohlepnici, hristoprodavci! Sve je to slavohlepnost, a slavohlepnost je zato to pod
jezikom ima malen mjehuri i u njemu sitan crvi, kolika je glavica na pripadai, pa sve to
radi brija to stanuje u Gorohovoj ulici. Ne sjeam se kako se zove; ali se pouzdano zna da
on, u zajednici s jednom primaljom, hoe po svem svijetu da rairi islam, i zato ve u
Francuskoj, vele, vei dio naroda ispovijeda vjeru Muhamedovu.
Nikojega dana. Dan je bio bez broja.
Hodao sam incognito po Njevskom prospektu. Provezao se car. Sav grad poskidao kape,
pa i ja; ali nisam niim odao da sam kralj panjolski. Smatrao sam nedolinim da se otkrijem
tu pred svima, jer se moram najprije predstaviti na dvoru. Zadravalo me jedino to to jo
nemam panjolskoga nacionalnoga kostima. Da mi je nabaviti kakvu god mantiju. Htjedoh
naruiti kod krojaa, ali to su pravi magarci; uz to oni sasvim zanemaruju svoj posao, dali se
na pekulaciju i ponajvie taracaju ulicu kamenjem. Odluio sam da nainim mantiju od
novoga vice-mundira to sam ga dva puta oblaio. Ali da ga ti gadovi ne iskvare, odluio sam
da u saiti sam, a vrata u zakljuati da nitko ne vidi. Izrezao sam noicama sav vice-mundir,
jer kroj treba da bude sasvim drugaiji.
Dana se ne sjeam. Mjeseca takoer nije bilo.
Bilo je, vrag bi znao to.
Mantija je sasvim gotova i saivena. Kad sam ju obukao, zaciknula Mavra. Ali jo se ne
nakanjujem da bih se predstavio dvoru: dosad jo nema deputacija iz panije. Bez deputata mi
ne prilii i nee biti nikakva znamenovanja mojemu dostojanstvu. Oekujem ih od trena na
tren.
Dne 1.
Vanredno se udim polaganosti deputata. Kakvi bi ih razlozi mogli zadrati? Da nije
Francuska? Jest, to je najneprijaznija drava. Otiao sam da se raspitam na poti nisu li stigli
panjolski deputati, ali potar je vanredno glup, ne zna nita. Ne veli, ovdje nema nikakvih
panjolskih deputata, a ako elite napisati list, primit emo ga po odreenom kursu. Do vraga!
to je list? List je besmislica. Listove piu apotekari, ali najprije kvase octom jezik, jer inae
bi im se cijelo lice oliavilo.
Madrid, 30. veljae
Ja sam dakle u paniji, i sve se zbilo tako brzo da sam se jedva prenuo. Jutros mi stigoe
panjolski deputati, te sam s njima sjeo u koiju. udnom mi se uinila neobina brzina. Tako
smo se naglo vozili da smo za pol sata stigli na panjolsku granicu. Uostalom, ta sada su po
svoj Evropi eljeznice, a parobrodi voze vanredno brzo. udna je zemlja panija! Kad smo
uli u prvu sobu, spazih mnotvo ljudi obrijanih glava. Ali ja sam se dosjetio da su to jamano
grandi, ili vojnici, jer oni briju glave. Uinilo mi se neobino udnim vladanje dravnoga
'kancelara, koji me je vodio za ruku: on me gurnuo u malu sobicu i rekao: Sjedi tu, a ako se
bude nazivao kraljem Ferdinandom, izbit u ti iz glave taj hir. Ali ja sam znao da je to samo
iskuenje, te sam mu odbio, a za to me kancelar dva puta udario palicom po leima tako bolno
38

zdls&meteori
da umalo nisam zaviknuo, ali sam se suzdrao, jer sam se sjetio da je to viteki obiaj kad se
nastupa visoko zvanje, a u paniji vladaju jo i danas viteki obiaji. Kad sam ostao sam,
odluim da se uzmem baviti dravnim poslovima. Otkrio sam da su Kitaj i panija jedna te ista
zemlja, te ih samo po neznanju smatraju razliitim dravama. Savjetujem svima neka namjerice
napisu na papiru panija, pa e se stvoriti Kitaj. Ali mene je vanredno ogoravala zgoda to e
da se dogodi sutradan. Sutra e se u sedam sati desiti udna pojava: zemlja e sjesti na mjesec.
O tom pie i znameniti engleski kemiar Wellington. Zaista, srce mi se uzrujalo kad sam
pomislio ma neobinu njenost i slabost mjeseevu. Ta mjesec se obino pravi u Hamburgu i
jako se loe pravi. udim se kako Engleska ne pazi na to. Pravio ga je hrom bavar, a vidjelo
se da je glupan, nema ni pojma o mjesecu. Poloio okatranjeno ue i neto maslinova ulja; i
zato je po cijeloj zemlji straan smrad, tako da se mora epiti nos. I zato je i sam mjesec tako
njena kugla da ljudi nikako ne mogu da ive, te tamo ive samo nosovi. I zbog toga istoga ne
moemo mi da vidimo svoje nosove, jer svi su oni na mjesecu. I kad sam smislio da je zemlja
teka stvar, pa ako sjedne na mjesec, moe da smrvi u brano nosove nae, zaokupio me takav
nespokoj da sam navukao arape i cipele, te pohitao u dvoranu dravnoga vijea, da naloim
policiji neka ne dopusti zemlji da sjedne na mjesec. Obrijani grandi, kojih sam u dvorani
dravnoga vijea zatekao svu silu, bili su pametan svijet, te im sam rekao: Gospodo, spasimo
mjesec, jer zemlja hoe da sjedne na nj! svi poletjee onoga trena da izvre moju vladalaku
elju, a mnogi su se uzverali uza zid da dohvate mjesec; ali u taj mah uao veliki kancelar. im
ga smotrie, svi se razbjegli. Ja, kao kralj, ostadoh jedini. Ali, na udo moje, kancelar me udario
palicom i otjerao me u moju sobu. Toliku silu imaju u paniji narodni obiaji.
Sijeanj te iste godine, koji se desio iza veljae.
Sve dosad ne mogu da razumijem kakva je ta zemlja panija. Narodni su obiaji i dvorske
etikete sasvim neobine. Ne razumijem, ne razumijem, nikako ne razumijem nita. Danas meni
obrijali glavu, uza svu viku moju iza svega glasa, da se ne elim zafratriti. Ali ne mogu vie ni
da se sjetim ta je bilo sa mnom kad mi stadoe na glavu kakati hladnu vodu. Takvih paklenih
muka nisam jo nikada muio. Skoro sam pobjesnio, te su jedva mogli da me dre. Nikako ne
razumijem to taj udni obiaj znai. Glup, besmislen obiaji Ne dokuujem nerazboritost
kraljevima to ga sve do danas ne dokidaju. Sudei po svemu to je vjerojatno, nagaam da
nisam moda zapao inkviziciji u ake, te nije li onaj to sam ga smatrao kancelarom glavom
veliki inkvizitor. Samo ipak ne mogu da razumijem kako je kralj mogao dopasti pod
inkviziciju. Istina je, moglo se desiti od Francuske i osobito od Polignaca. Oh, onaj skot
Polignac! Zavjerio se da e mi do smrti huditi. I evo me proganja te proganja; ali ja znam,
prijatelju, da tebe vodi Englez. Englez je velik politiar. On svuda kopka. To ve sav svijet zna:
kad Engleska mre burmut, Francuska kie.
Dne 25.
Danas je veliki inkvizitor opet uao u moju sobu, ali ja, kad sam mu iz daljine uo korake,
sakrio se pod stolicu. Kad je vidio da me nema, uzeo da zove. Najprije zaviknuo: Popriin!
Ja ni rije. Onda: Aksentij Ivanov! Titularni savjetnie! Plemiu! Ja sve utim
Ferdinande VIII, kralju panjolske! Htjedoh da promolim glavu, ali onda sam pomislio:
Ne, brate, nee me prevariti! Znamo mi tebe: opet e mi hladnu vodu liti na glavu. Ali on
me opazio i palicom me istjerao ispod stolice. Vanredno bolno bije prokleta palica. Ali za sve
to me je nagradilo ovo sada otkrie: doznao sam da u svakoga pijetla ima panija, da mu je
pod perjem, blizu repa. Veliki pak inkvizitor otiao od mene rasren i grozei mi se nekom
kaznom. No ja i ne marim za njegovu nemonu pakost, jer znam da on radi kao maina, kao
orue Englezovo.
39

zdls&meteori
D 34 ne. Mc. gonedi. veljae 349
Ne, nisam moan da dulje trpim. Boe! ta oni rade od mene! Liju mi hladnu vodu na
glavu. Ne paze, ne vide, ne sluaju mene. ta sam im uinio? Zato me mue? ta bi oni od
mene jadnika? ta im mogu dati ja? Ja nita nemam. Ja nisam moan, ne mogu da trpim sve
muke njihove, glava mi gori, i sve se vrti preda mnom. Spasite me! otmite me! Dajte mi trojku
konja, brzih kao vihor! Sjedaj, moj goniu, zvoni, zvonce moje, uzvijte se, konji moji, nosite
me s toga svijeta! Dalje, dalje, da se ne vidi nita, nita. Nebo se evo vitla preda mnom;
zvjezdica se blista u daljini; uma juri s mranim drveem i mjesecom; sura mi se magla
razastrla pod nogama; ica jei u magli; s jedne je strane more, s druge Italija; eno se javljaju i
ruske kuice. Promalja li se dom moj iz daljine? Sjedi li mi do prozora majka? Majice, spasi
bijednog sina. Prolij suzicu na bolnu glavicu njegovu! Pogledaj kako ga mue! Privij grudima
bijednoga sirotana svojega! Nema njemu mjesta na svijetu! Gone njega! Majice, saali se
na bolno djetence svoje!... A znate li da je alirskomu begu ba pod nosom kvrga?
Preveo
Iso Velikanovi

40

zdls&meteori

NOS
1
Dana 25. oujka u Petrogradu se zbio neobino udnovat dogaaj. Brija Ivan Jakovljevi
sa stanom na Voznesenskom prospektu (prezime mu se izgubilo, pa ak mu ni na cimeru na
kojem je naslikan gospodin s nasapunanim licem i natpisom: i puta se krv nije nita
drugo oznaeno), brija Ivan Jakovljevi probudio se prilino rano i osjetio miris vruega
kruha. On se malo pridigne na krevetu i ugleda kako mu supruga, prilino ugledna dama koja
je jako voljela piti kavu, vadi iz pei netom ispeeni kruh.
Danas ti ja, Praskovja Osipovna, neu piti kavu ree Ivan Jakovljevi nego bih
mjesto toga htio jesti vruega kruca s lukom. (Ivan Jakovljevi bi naime htio i jedno i
drugo, ali je znao da je sasvim nemogue traiti dvije stvari najedanput: jer Praskovja Osipovna
nije voljela takve prohtjeve.)
Pa nek budala jede kruh; bolje u ja proi, pomisli supruga u sebi, ostat e meni jo
jedna porcija; i baci jedan hljeb kruha na stol.
Ivan Jakovljevi iz pristojnosti preko koulje obue frak, sjede za stol, naspe soli, pripremi
dvije glavice luka, uze no u ruku i, nainivi vano lice, stade rezati kruh. Razree on kruh
popolak, pogleda u sredinu i nae se u udu kad spazi da se neto bjelasa. Ivan Jakovljevi
oprezno poeprka noem i opipa prstom: vrsto? ree on sam sebi: ta bi to moglo biti?
Turne on prste unutra i izvue nos!... Ivanu Jakovljeviu ruke klonue, on protrlja oi i
stade pipati: nos, pravi nos! i jo izgleda kanda je neiji poznati. Ivanu Jakovljeviu lice
problijedi od uasa. Ali taj uas nije bio nita prema srdbi to je obuzela njegovu suprugu.
Gdje si ti, zvijeri jedna, odrezao taj nos? zavie ona gnjevno. Lopove, pijanico!
Ja u te sama prijaviti policiji. Razbojnie jedan! Ve sam ja sa tri strane ula da ti za vrijeme
brijanja tako natee muterije za nos da jedva mogu izdrati!
Ali Ivan Jakovljevi je bio vie mrtav nego iv. Prepoznao je da ovaj nos nije bio nikog
drugog nego kolekog asesora Kovaljova, kojega je brijao svake srijede i nedjelje.
Stani, Praskovja Osipovna! Zamotat u ga u krpu, pa u ga metnuti u kut. Nek tamo
malo lei, a onda u ga odnijeti.
Neu ni da ujem! Da ja dopustim da kod mene u sobi lei odrezani nos?... Pogao
nedopeena! Samo jednako britvom vue po remenu, a gotovo uope nee biti kadar vriti
svoju dunost, bitanga, nitkov! Da ja za tebe odgovaram policiji? Ah ti eprtljo, bukvane
bukvasti! Van s njim! vani nosi ga kud te volja, da mi se skine s oiju!
Ivan Jakovljevi je stajao sasvim kao gromom oinut. Mislio je, mislio i nije znao ta
da misli. Vrag bi ga znao kako se to dogodilo, ree on naposljetku eui se rukom iza uha.
Jesam li se juer vraao pijan ili trijezan, to ve zbilja ne znam rei. A po svim znacima
dogaaj je upravo nemogu; jer kruh je stvar peena, a nos je neto sasvim drugo!... Ivan
Jakovljevi uuti. Pomisao na to da e policajci kod njega pronai nos i podii optubu protiv
njega dovela ga do potpune nesvijesti. Ve mu se priviala crvena ogrlica, sva lijepo izvezena
srebrom, krvniki ma... i drhtao je cijelim tijelom. Naposljetku on dohvati svoju donju odjeu,
obue na se sve te triarije i ispraen zlogukim opomenama Praskovje Osipovne zamota nos u
krpu i izae na ulicu.
Htio ga je nekamo podmetnuti: ili pod drveni plonik pred kapijom, ili nekako udesiti da
mu neopazice ispadne, pa onda zamaknuti u pokrajnju uliicu. Ali na nesreu je neprestano
nailazio na kojeg znanca koji bi odmah poinjao s pitanjem: kamo e? ili koga si tako rano
41

zdls&meteori
poao brijali?, tako da Ivan Jakovljevi nikako nije mogao uhvatiti pravu priliku. Jedanput ga
je ve sasvim bio bacio, ali policijski straar mu jo iz daleka pokae helebardom pa dovikne:
Digni! eno ti je neto ispalo! I Ivan Jakovljevi morade dii nos i spremiti ga u dep. Spopade
ga oaj, pogotovu jer se na ulici poelo pojavljivati sve to vie svijeta, prema tome kako su se
stali otvarati duani i sitne prodavaonice.
On odlui da poe k Isakijevskom: moda e mu tamo uspjeti da ga nekako hitne u
Njevu?... Ali ja moram moliti za oprotenje to dosad nisam nita rekao o Ivanu Jakovljeviu,
koji je u mnogom pogledu bio ovjek vrijedan potovanja.
Ivan Jakovljevi je. kao svaki estiti ruski majstor bio strahoviti pijanac. I premda je svaki
dan brijao tue podbratke, njegov je vlastiti vjeno bio neobrijan. Frak je Ivana Jakovljevia
(Ivan Jakovljevi nikad nije hodao u obinom kaputu) bio pjegav: naime on je bio crn, ali sav
posut uto-smeim i sivim arama; ovratnik mu se sjajio, a na mjestu triju dugmeta visili su
mu samo konci. Ivan Jakovljevi je bio velik cinik i kad mu je koleki asesor za vrijeme brijanja
obiavao govoriti: Tebi, Ivane Jakovljeviu, stalno smrde ruke!, onda je Ivan Jakovljevi na
to odgovarao pitanjem: A od ega da smrde? Ne znam ti ja, brate, samo eto smrde,
govorio bi koleki asesor a Ivan Jakovljevi bi mrknuo duhana, pa bi ga zbog toga
nasapunao i po licu, i pod nosom, i iza uha, i pod bradom, jednom rijeju gdje ga je bila volja.
Ovaj estiti graanin nalazio se ve na Isakijevskom mostu. On se prije svega ogleda; zatim
se nagne nad ogradu mosta kao da gleda pod most da li pliva mnogo riba, pa kradom hitne krpu
s nosom u vodu i osjeti kao da mu je taj mah deset pudova12 spalo s lea. Ivan Jakovljevi se
ak nasmijei. Umjesto da ode brijati inovnike podbratke, uputi se sada u jednu gostionicu s
natpisom jela i aj i narui au puna, kad odjednom spazi na kraju mosta nadzornika kvarta
otmjene pojave, sa irokim zaliscima, u trouglatom eiru i sa sabljicom. On obamre; a
meutim ga je kvartalni prstom dozivao k sebi i govorio:
Doider ovamo, dragoviu!
Ivan Jakovljevi je znao kako se valja vladati, pa jo iz daleka skine kapu, hitro prie i
ree:
elim zdravlja vaemu blagorou.
Ne, ne, brate moj, mani ti blagoroe; kai ti meni to si tamo radio na mostu?
Bogami, gospodine, poao sam brijati, pa tek onako pogledao da li rijeka brzo tee.
Lae, lae! To ti ne pali. Izvolider odgovarati.

Pripravan sam vau milost brijati dvaput, pa makar i triput u tjednu bez ikakva
prigovora odgovarao je Ivan Jakovljevi.
Jok, prijane, to su sitnice! Mene ti brijai briju, i smatraju to velikom au. Nego
deder izvoli pripovijedati to si tamo radio?
Ivan Jakovljevi problijedi... Ali ovdje se dogaaj potpuno obavija maglom, i to se dalje
dogodilo, o lom apsolutno nita nije poznato.

2
Koleki asesor Kovaljov probudi se prilino rano i uini ustima: brr... to je uvijek inio
kad se budio, mada ni sam nije sebi znao protumaiti zato to ini. Kovaljov se protegne, pa
zatrai omanje ogledalo to je stajalo na stolu. Htio je pogledati priti to mu je sino bio
iskoio na nosu; ali na svoje najvee zaprepatenje ugleda da mu je tamo gdje bi trebao biti nos
12

pud stara ruska mjera za teinu (16,38 kg)

42

zdls&meteori
potpuno glatko mjesto! Kovaljov se prepade, zaite vode i runikom protrlja oi: doista nema
nosa! On se stade rukom upkati da vidi ne spava li: ini se, ne spava. Koleki asesor skoi s
kreveta, strese se: nema nosa!... Uz pomo sluge on se obue i odjuri ravno vrhovnom
upravniku policije.
Ali meutim je potrebno neto kazati o Kovaljovu, da italac vidi kakve je sorte bi otaj
koleki asesor. Koleki asesori koji to zvanje postizavaju pomou kolskih svjedoaba, nipoto
se ne mogu usporediti s onim kolekim asesorima to se proizvode na Kavkazu. To su dvije
sasvim razliite sorte. Ueni koleki asesori... Ali Rusija je tako udnovata zemlja da, ako neto
rekne o jednom kolekom asesoru, onda e svi koleki asesori, od Rige do Kamatke, to
bezuvjetno primiti na svoj raun. To se odnosi i na sva ostala zvanja i inove. Kovaljov je
bio kavkaski koleki asesor. Tek je dvije godine bio u tom zvanju i zato ga ni asak nije mogao
zaboraviti; a da sebi podigne otmjenost i vanost, on sebe nikada nije nazivao kolekim
asesorom, ve uvijek majorom. ujder, golubice obiavao je govoriti kad bi na ulici
sastao babu koja je prodavala tirkana prsa za koulje doi ti k meni kui; stan mi je u
Sadovoj ulici; samo upitaj gdje stanuje major Kovaljov svaki e ti pokazati. A kad bi sreo
koju ljepukastu, davao joj je povrh toga tajni nalog dodajui: Ti samo, duice, upitaj za stan
majora Kovaljova. Zato emo eto i mi ovoga kolekog asesora odsada nazivati majorom.
Major Kovaljov obiavao je svakoga dana etati Njevskim prospektom. Ovratnik njegovih
prsa od koulje bio je vazda izvanredno ist i utirkan. Zalisci su mu bili takvog oblika kakvi
se jo i sad mogu vidjeti kod gubernijskih i kotarskih mjernika, kod arhitekata, ukoliko su to
Rusi, a takoer kod ljudi koji vre razne policijske dunosti, i uope kod svih onih mueva koji
imaju oble, rumene obraze i vrlo dobro igraju boston: ovi zalisci idu samom sredinom lica i
ravno-ravno seu do nosa. Major Kovaljov nosio je sijaset peata od kameola s grbovima, i
takvih na kojima je bilo gravirano: srijeda, etvrtak, ponedjeljak i slino. Major Kovaljov doao
je u Petrograd po potrebi slube, naime da nae mjesto koje bi dolikovalo njegovu zvanju: ako
mu poe za rukom, onda mjesto vicegubernatora, a ako ne inae egzekutora u bilo kojem
uglednom odjelu. Major Kovaljov nije bio protivan ni da se oeni, ali samo uz uvjet da se u
nevjeste nae dvjesta tisua kapitala. Zato sad italac sam moe prosuditi u kakvom se poloaju
naao taj major kad je umjesto nimalo runa i umjerena nosa ugledao strahovito glupo, ravno i
glatko mjesto.
Kao za inat, nijedan se izvoik nije pokazivao na ulici, i on morade ii pjeice, zamotavi
se u svoj ogrta i pokrivi lice rupcem, kao da mu toboe krv curi iz nosa. Ali moda se to
meni samo tako priinilo: pa ne moe biti da nos ovako ludo nestane. On usput svrati u
slastiarnicu s namjerom da se pogleda u ogledalo. Na sreu li slastiarnici nije bilo nikoga:
egrti su pometali sobe i razmjetali stolice; neki su sanenih oiju na posluavnicima donosili
vrue kolaie; po stolovima i stolicama valjale su se jueranje novine polivene kavom. No,
hvala bogu, nema nikoga, ree on u sebi, sad se mogu pogledati. On bojaljivo prie
ogledalu i pogleda. Vrag nek zna kakav je to nesmisao! ree on i pljune... Pa barem da je
togod tu mjesto nosa, a ono nita!...
On ljutilo zagrize u usne, izae iz slastiarnice i odlui da protiv svoga obiaja ni na koga
ne gleda i da se nikomu ne nasmijei. Najedanput pred vratima jedne kue stade kao ukopan;
pred oima mu se ukae neobjanjiva pojava: pred kunim ulazom stade koija, vrataca se
koije otvorie, iz nje sagnut iskoi gospodin u monduri i trkne uz stepenice. Kakav li je bio
uas i ujedno preneraenje Kovaljova kad je prepoznao da je to bio njegov vlastiti nos! Kod
tog neobinog prizora njemu se, izgleda, sve preokrenuto u oima; osjeao je da jedva stoji na
nogama; ali on odlui da pod svaku cijenu saeka dok se nos vrati u koiju, i sav je drhtao kao
u groznici. Za dvije minute nos doista izae. Bio je sad u monduri opivenoj zlatom s velikim
tvrdim ovratnikom i imao je na sebi hlae od jelenje koe, a o bedru sablju. Po eiru s
perjanicom moglo se zakljuiti da spada u rang dravnog savjetnika. Iz svega je bilo oito da
43

zdls&meteori
ide nekamo u posjete. On se obazre na obadvije strane, zavikne koijau: hajdemo!, sjedne i
odveze se.
Ubogi Kovaljov samo to ne poludi. Nije znao to da misli o tom stranom dogaaju. Pa
kako je to zaboga mogue da je nos, koji je jo juer bio na njegovu licu i nije mogao ni hodati
niti se voziti sad najedanptu u monduri! On potra za koijom, koja se na sreu nije daleko
odvezla te je stala pred Kazanskom sabornom crkvom.
Pohita onamo, progura se kroz cijeli red starica prosjakinja zavezanih lica sa dva otvora za
oi, kojima se prije tako rugao, i ue u crkvu. Bogomoljaca je u samoj crkvi bilo malo, svi su
oni veinom stajali kod ulaznih vrata. Kovaljov se osjeao tako ozlojeen da se nije bio kadar
molili, i traio je pogledom onoga gospodina po svim kutovima. Napokon ga spazi gdje stoji
po strani. Nos je sasvim bio sakrio lice u svoj veliki tvrdi ovratnik i molio se s izrazom najvee
pobonosti.
Kako da priem k njemu? mislio je Kovaljov. Po svemu, po monduri i po eiru, vidi
se da je dravni savjetnik. Vrag bi ga znao kako da to napravim!
On stade oko njega kaljucati, ali nos ni na asak nije naputao svoje pobono dranje i
samo je kimanjem glave odgovarao na poklone.
Potovani gospodine... ree Kovaljov silei se u svojoj nutrini da se osokoli
potovani gospodine...
ta elite? odgovori nos okrenuvi se.
Meni je udno, potovani gospodine... ini mi se... vi biste morali znati gdje vam je
mjesto. I najedanput vas nalazim, pa jo gdje? u crkvi. Vi ete dopustiti...
Oprostite mi, ali ja nikako ne pojmim o emu vi izvolijevate govoriti... Objasnite mi.
Kako da mu objasnim? pomisli Kovaljov, pa kad se malo ohrabrio, pone:
Ja dabogme... uostalom, ja sam major. Vi ete i sami uvidjeti da je meni nezgodno
hodati bez nosa. Kakva god piljarica koja na Voskresenskom mostu prodaje oljutene narane,
ta moe sjediti bez nosa; ali za osobu koja eka na gubernatorsko mjesto, to e nesumnjivo
uslijediti... Recite sami... Ja ne znam, potovani gospodine...
(Pri tom Kovaljov slegne ramenima)___oprostite... ako se to promotri sa stanovita pravila
dunosti i asti... sami moete shvatiti...
Apsolutno nita ne shvaam odgovarao je nos. Izrazite se jasnije.
Potovani gospodine... ree Kovaljov s osjeajem vlastitog dostojanstva ja ne
znam kako da shvaam vae rijei... Stvar je tu, ini se, potpuno oigledna... Ili vi hoete... Ta
vi ste moj vlastiti nos!
Nos pogleda na majora i obrve mu se malo namrtie.
Vi se varate, potovani gospodine. Ja sam svoj. Uz to meu nama ne moe biti nikakvih
tjenjih odnosa. Sudei po dugmetima vae vice-mondure, vi mora da sluite u senatu ili u
svakom sluaju u pravosuu, a ja sam u prosvjetnom resoru. Rekavi to, nos se okrene i
opet se stade moliti.
Kovaljov se potpuno zbuni, ne znajui ta da radi i ak ta da misli. U taj as zauje se
utanje enske haljine; pridoe vremena dama, sva nakiena ipkama, i s njom druga tanana
u bijeloj haljini, koja je vrlo lijepo pristajala njenom vitkom stasu, u blijedoutom eiru lakom
kao kolai. Iza njih stade i otvori burmuticu visok gospodin s velikim zaliscima i cijelim
tucetom ovratnika.
Kovaljov pristupi blie, isturi batisteni ovratnik svojih utirkanih prsa, poravna svoje
peate to su mu visili na zlatnu laniu, i smjekajui se na sve strane obrati panju na lagacku
damu koja se kao proljetni cvijetak lako naklanjala i podizala k elu svoju bijelu ruicu s
44

zdls&meteori
poluprozirnim prstima. Osmijeh se na Kovaljovljevu licu jo vie rairi kad je ispod eira
ugledao njezin bljetavobijeli podbradak i dio lica, osjenjen bojom prve proljetne rue. Ali
najedanput odskoi kao da se opekao. Sjeti se da mjesto nosa nema ama ba nita, i suze mu
navrijee na oi. On se gospodinu u monduri obratio s namjerom da mu otvoreno kae da se
samo izdaje za dravnog savjetnika, da je prevarant i podlac i da nije nita drugo nego njegov
vlastiti nos... Ali nos je ve bio nestao: vjerojatno se dovio da se opet odveze nekomu u posjete.
To dovede Kovaljova u oajanje. On se uputi natrag i naas zaslade pod kolonadom,
paljivo izgledajui na sve strane ne bi li gdje spazio nos. Vrlo se dobro sjeao da je imao eir
s perjanicom i monduru opivenu zlatom; ali kabanicu nije zapamtio, ni boju njegove koije,
ni konja, pa ak ni to da li je odotraga imao lakaja i u kakvoj livreji. Uz to je toliko koija jurilo
na jednu i na drugu stranu i takvom brzinom da ih je teko bilo raspoznati; pa upravo da je i
zapazi meu njima, ne bi imao nikakve mogunosti da je zaustavi. Dan je bio krasan i sunan.
Na Njevskom je vrvjelo od svijeta. Cijeli se cvjetni vodopad dama izlio na plonik, poevi od
Policijskog pa sve do Anjikina mosta. Eno ide i njegov znanac dvorski savjetnik, koga je on
nazivao potpukovnikom, osobito u prisutnosti drugih ljudi. Eno i Jarikina, efa odsjeka u
senatu, prisnoga prijatelja, koji je u bostonu vjeno gubio kad je igrao osam. Eno i drugoga
majora, koji je na Kavkazu stekao asesorstvo domahuje mu rukom da doe k njemu...
Ah, do vraga! ree Kovaljov. Ej, izvoik, vozi ravno vrhovnomu upravniku policije!
Kovaljov sjede u droku i jednako je izvoiku dovikivao: Tjeraj kao da te vile nose!
Je li vrhovni upravnik policije kod kue? zavie on uavi u predsoblje.
Nema ga odvrati vratar as prije je otiao.
Eto ti ga na!
Jest nastavi vratar nije dodue ba tako davno, ali je otiao. Da ste samo asak
prije doli, moda biste ga jo i nali kod kue.
Ne skidajui rupca s lica, Kovaljov sjede u koiju i zavie oajnim glasom: Vozi!
Kamo sad? upita izvoik.
Vozi ravno!
Kako ravno? Tu je zaokret: nadesno ili nalijevo?
Ovo pitanje zaustavi Kovaljova i prisili ga da se opet zamisli. U njegovu poloaju njemu
je trebalo da se prije svega obrati upravi javnoga reda, ne zato to je ona imala neposrednu vezu
s policijom, ve zato to su njene naredbe mogle bili mnogo bre nego raznih drugih nadletava;
svakako bi bilo nerazborito traiti zadovoljtinu od onog nadletva ijim se slubenikom nos
izdavao, jer se iz vlastitih odgovora samoga nosa moglo vidjeti da tomu ovjeku nita nije
sveto, te da on i u ovom sluaju isto tako moe slagati, kako je slagao kad je tvrdio da njega
nije nikad vidio. Dakle Kovaljov ve htjede zapovjediti izvoiku da vozi u upravu javnoga
reda, kad mu opet sune misao u glavu da je taj varalica i lopov koji je ve kod prvog susreta s
njim postupio tako besramno meutim ve mogao iskoristiti vrijeme pa nekuda kidnuti iz grada
i onda e sve potrage biti jalove, ili e, ne dao bog, trajati cijelih mjesec dana. Napokon, kao
da ga je samo nebo urazumilo. On odlui da se izravno obrati Novinskoj Ekspediciji i da
pravovremeno napravi oglas u kojem e u tanine dati njegov lini opis, da ga svatko tko ga
sretne smjesta moe njemu dopremiti ili barem saopiti njegovo prebivalite. Stvorivi dakle
takvu odluku, naredi izvoiku da ga odveze u Novinsku Ekspediciju, i cijelim putem jednako
mu je pesnicama bubetao po leima i uz to govorio: Bre, nitkove! bre, lopove! Eh,
gospodaru! stenjao je izvoik stresajui glavom i ibajui uzdama svoga konja koji je imao
dugaku dlaku kao bolonjezac.13 Napokon droka stade, i Kovaljov sav zadihan utri u omanju

13

bolonjezac vrsta psa.

45

zdls&meteori
sobu za primanje gdje je neki sijedi inovnik u starom traku i s naoarima, s perom meu
zubima, brojio donesene bakrene novce.
Tko tu prima oglase? zavikne Kovaljov. Ha, dobar dan!
Moje potovanje ree stari inovnik, koji na asak podie oi pa ih opet spusti na
razastrte hrpe novaca.
Ja bih elio da mi neto natampane u novinama.
Oprostite. Molim da se malo strpite odvrati inovnik zapisujui jednom rukom
cifru na papiru a prstima lijeve ruke premeui dvije kuglice na raunaljci. Kraj stola mu je s
ceduljom u ruci stajao lakaj s gajtanima i takve vanjtine koja je na prvi pogled odavala njegovo
prebivanje u aristokratskoj kui, i on je smatrao umjesnim da pokae svoju drutvenost.
Vjerujte mi, gospodine, da psetance ne vrijedi osam grivenjika, naime ja ne bih za nj
dao ni osam groa, a grofica ga voli, bogami, voli i evo zato, tko ga pronae, sto rubalja!
Da kaemo kako dolikuje, onda ovako, meu nama reeno, Ukusi ljudi dabogme nisu na jedan
kalup: ako si ve ljubitelj pasa, pa dri si paradna psa ili pudla; ne ali pet stotina, pa daj makar
i tisuu, ali barem da je lijepo pseto.
Dostojanstveni inovnik sluao je to s vanim izrazom lica i u isto vrijeme bio zauzet
izraunavanjem koliko u donesenoj cedulji ima slova. Sa strane je stajalo mnotvo starica,
vlasnika trgovakih rakijanica i pazikua s ceduljama. U jednoj je pisalo da se preputa na
poslugu koija trijezna ponaanja; u drugoj malo upotrebljavana koija, dovezena godine
1814. iz Pariza; famo se izdavala u najam mlada cura od devetnaest godina, izvjebana u pranju
rublja, vjeta i drugim poslovima; prodaje se droka bez jedne opruge, mlad vatren konj sa
sivim arama star sedamnaest godina, novo sjemenje repe i rotkve nabavljeno iz Londona,
ljetnikovac sa cijelim komforom: s dvije pregrade u staji za konje i s mjestom na kojem bi se
mogao urediti prekrasan brezov ili jelov park; na istoj se cedulji nalazilo upozorenje
reflektantima koji ele kupiti stare potplate, uz poziv da dou na javnu drabu svaki dan od 8
sati ujutro do 3 sata poslije podne. Soba u kojoj se okupilo cijelo to drutvo bila je malena i
zrak je u njoj bio izvanredno zasien; ali koleki asesor Kovaljov nije mogao osjeati zadaha,
jer se bio pokrio rupcem i zato to mu se nos nalazio bogzna gdje.
Potovani gospodine, dopustite mi da vas upitam... Moja je stvar vrlo hitna ree
on naposljetku nestrpljivo.

Odmah, odmah! Dva rublja i etrdeset i dvije kopejke! Ovaj as! Jedan rubalj i
ezdeset i etiri kopejke! govorio je sjedokosi gospodin, bacajui staricama i pazikuama
ceduljice u lice. ta elite? upita on napokon okrenuvi se Kovaljovu.
Molim vas... ree Kovaljov dogodio se lopovluk ili prijevara, dosad nikako
nisam mogao doznati. Molim vas, natampajte da e onaj tko mi dopremi toga lopova dobiti
pristojnu nagradu.
Smijem li znati vae ime?
Ne, emu ime? Ne mogu vam ga rei. Imam mnogo znanaca: dravnu savjetnikovicu
ehtarjovu, enu vieg oficira Palageju Grigorjevnu Podtoinu... Da one doznaju, boe
sauvaj! Moete jednostavno napisati: koleki asesor ili, jo bolje, u majorskom inu.
A onaj to je utekao, bio je va sluga?
Ma kakvi sluga! Utekao mi je... nos!
udnovato prezime! A za veliku svotu vas je orobio taj gospodin Nosov?
Nos, a ne Nosov... vi me niste dobro razumjeli! Nos, moj vlastiti nos je nestao neznano
kuda. Vrag se htio naaliti sa mnom!
Pa kako je to nestao? Nekako pravo ne shvaam.
46

zdls&meteori
Ta ja vam ne znam rei kako je nestao; ali glavno je to da se on sad vozika po gradu
i naziva se dravnim savjetnikom. Zato vas i molim, objavite neka ga onaj koji ga uhvati to
prije dopremi k meni. Prosudite sami, kako mogu opstati bez tako vidljiva dijela svoga tijela?
Nije to kakav god mali prst na nozi, koji turim u izmu, pa nitko ne vidi da ga nemam. Ja
svakog etvrtka bivam kod dravne savjetnikovice ehtarjove; pa tu je Podtoina, Palageja
Grigorjevna, ena vieg oficira, ona ima vrlo lijepu ker, i to su jako dobri znanci, pa recite
sami kako u sad... Nikako sad ne mogu k njima.
inovnik se zamisli, to su mu odavale vrsto stisnute usne.
Ne, takav oglas ne mogu uvrstiti u novine ree on napokon nakon dulje utnje.
Kako? Zato ne?
Tako. Novine mogu izgubiti svoj dobar glas. Ako svatko pone pisati da mu je utekao
nos, onda... I onako se ve govorka da se tampa mnogo neumjesnoga i lanih glasina.
Ta ta je u toj stvari neumjesno? Drim, da ovdje nema nita takvo.
To vi drite da nema. A eto, prologa tjedna dogodio se slijedei sluaj: Doe ovamo
inovnik isto ovako kako ste vi doli, donese cedulju, ja mu izraunam i naplatim 2 r. 72 k., a
cijeli se oglas sastojao u tom da je utekao pudl crne dlake. ovjek bi rekao, ta tu ve moe
biti? A ono ispao pamflet: naime taj je pudl bio blagajnik ne sjeam se koje ustanove.
Pa ja vam ne dajem oglas za pudla nego za svoj vlastiti nos; prema tome gotovo isto
kao za sama sebe.
Ne, takav oglas nikako ne mogu uvrstiti.
Ta kad mi je uistinu nestao nos!
Ako je nestao, to je stvar medicinara. Kazivaju da ima takvih ljudi koji znaju nasaditi
kakav god hoete nos. Ali ja uostalom primjeujem, vi mora da ste ovjek vesele udi i volite
u drutvu zbijati ale.
Kunem vam se bogom na nebu! Ako je ve dolo do toga, ja u vam ga makar pokazati.
Zato da se uznemirujete! nastavi inovnik, mrui duhan. Uostalom, ako vas
time ne bih uznemirio doda on s osjeajem radoznalosti bilo bi poeljno pogledati.
Koleki asesor skide s lica rubac.
Uistinu, izvanredno udnovato! ree inovnik mjesto je potpunoma glatko, kao
netom speena palainka. Da; upravo nevjerojatno ravno.
No, hoete li se i sada jo nekati? I sami vidite da mi ne moete odbiti da natampate.
Ja u vam biti osobito zahvalan, i drago mi je to mi je ovaj sluaj pruio priliku da se s vama
upoznam... Kako se iz ovoga vidi, major je ovaj put odluio da udari u podle ice.
Natampati, na kraju, nije velika stvar ree inovnik samo ja ne predviam da
ete od toga imati ikakve koristi. Ako ba hoete, onda dajte nekomu koji ima iskusno pero,
nek vam to opie kao rijedak proizvod prirode, pa taj lani uvrstite u Sjevernoj Peli (pri tom
on jo jedanput mrkne duhana) za pouku mladei (tu se usekne) ili tako, zbog ope kurioznosti.
Kolekom asesoru sve nade padoe u vodu. On spusti pogled na novine u kojima je bio
oglas o kazalinim predstavama; lice mu je ve bilo pripravno da se nasmijei, naiavi na ime
neke ljepune glumice, i ruka mu se ve bila maila depa, da vidi ima li uza se plavu
novanicu, jer vii oficiri po miljenju Kovaljova moraju sjediti u foteljima ali mu sve
pokvari misao o nosu!
I sam je inovnik, ini se, bio potresen Kovaljovljevim tekim poloajem. elei makar
donekle olakati njegovu alost, on je smatrao pristojnim da mu s nekoliko rijei izrazi svoje
saaljenje.

47

zdls&meteori
Zaista alim to vas je zadesila takva nedaa. Moda izvolite mrknuti malo duhana?
To rastjeruje glavobolju i loe raspoloenje; ini dobro ak i kod hemoroida. Govorei tako,
inovnik prui Kovaljovu svoju burmuticu, podmetnuvi pod nju dosta spretno poklopac sa
slikom nekakve dame u eiru.
Ova nepromiljena gesta izbaci Kovaljova iz strpljenja.
Ne razumijem kako se jo moete aliti ree on ljutito. Zar ne vidite da ja nemam
ba ono ime bih mogao mrkati duhan? Vrag nek odnese va duhan! Ja sad ne mogu ni da ga
vidim, i ne samo va traljavi berezinski, nego ni da mi ponudite sam pravi rape.14 Rekavi
to, on duboko ojaen izae iz Novinske Ekspedicije i uputi se pristavu kvarta.
Kovaljov ue k njemu ba u vrijeme kad se ovaj protezao, zijevajui glasno graknuo i
rekao: Eh, to sam dva sata fino odspavao! I zato se moglo predviati da je dolazak kolekog
asesora bio potpuno nepravovremen. Pristav je bio velik tovalac svih umjetnosti i rukotvorina;
ali ispred svega je prvenstvo davao dravnoj novanici. To je stvarca, obiavao je govoriti,
od koje bolje stvarce nema: ne trai jesti, ne zauzima mnogo mjesta, lijepo ti stane u dep, a
ako ti padne, nee se razbiti.
Pristav primi Kovaljova prilino hladno i ree mu da poslije objeda nije vrijeme za voenje
istrage, da je sama priroda odredila da se ovjek poslije jela mora malo otpoinuti (iz toga je
koleki asesor mogao zakljuiti da pristavu kvarta nisu bile nepoznate izreke drevnih mudraca),
da potenu ovjeku nitko nee otkinuti nos.
I to njemu ovako ravno u lice! Valja napomenuti da je Kovaljov bio ovjek izvanredno
uvredljive naravi. On je sve mogao oprostiti, ma to se govorilo o njegovoj osobi, ali nikako
nije opratao ako se to odnosilo na in ili zvanje. ak je drao da se u kazalinim komadima
moe propustiti sve to se odnosi na nie oficire, ali se ne smije napadati na vie oficire. Nain
kako ga je pristav kvarta primio tako ga zbuni da strese glavom i ree s osjeajem dostojanstva,
rairivi pri tom malo ruke:
Ja uviam da nakon ovakvih uvredljivih primjedaba s vae strane nemam to dodati...
i ode.
On stie kui jedva osjeajui noge pod sobom. Ve je bio sumrak. Poslije svih tih
neuspjelih potraga stan mu se uini neiskazano mrzak. Uavi u predsoblje, on ugleda na
prljavom konatom divanu svoga slugu Ivana kako lei na leima, pijucka u strop i prilino
uspjeno pogaa u jedno te isto mjesto. Njega razbjesni takva slugina ravnodunost; on ga udari
eirom po elu i izdere se na nj: Ti, svinjo jedna, stalno se bavi glupostima!
Iva naglo skoi sa svoga mjesta i strelimice pohita da mu svue ogrta.
Uavi u svoju sobu, major se, onako umoran i alostan, baci u naslonja, i naposljetku
poslije nekoliko uzdaha ree sam sebi:
Boe dragi! Boe dragi! Zbog ega me je snala takva nesrea? Da sam bez ruke ili bez
noge, bilo bi bolje; da sam bez uha, bilo bi loe, ali ipak snoljivije; ali bez nosa je ovjek, vrag
ga znao ta: niti je ptica, niti je graanin naprosto zgrabi ga pa ga baci kroz prozor! Pa da
su mi ga jo u ratu odsjekli ili u dvoboju, ili da sam to sam prouzroio; ali nestao mi ni za to,
ni zbog ega, nestao zabadava, za gro!... Ali ne, ne moe biti doda on nakon kratkog
razmiljanja. Nevjerojatno je da bi nos nestao; potpunoma nevjerojatno. To mi zacijelo ili na
san dolazi ili imam privienja; moda sam se nekako zabunio pa mjesto vode popio rakiju
kojom poslije brijanja natirem bradu. Onaj glupan Ivan nije je spremio, i ja sam je valjda
omakom dohvatio. Da se stvarno uvjeri da nije pijan, major se utine tako bolno da je
zajauknuo. Ta ga bol potpuno uvjeri da radi i ivi na javi. On se polagano priblii ogledalu i

14

ribani francuski burmut.

48

zdls&meteori
najprije zamiri u nadi nee li mu se moda ipak nos pokazati na svome mjestu; ali u isti mah
odskoi natrag i ree: Kako nakazno izgledam!
To je bilo upravo nepojmljivo. Da mu je nestalo dugme, srebrna liica, sat, ili ma to
slino: ali da mu nestane to da mu nestane? i uz to jo u vlastitom stanu!... Uoujui sve
okolnosti, major Kovaljov je drao najbliim istini da krivac svega toga, ne moe biti nitko
drugi nego ena vieg oficira Podtoina, koja je prieljkivala da on oeni njezinu ker. On
dodue nije bio protivan da joj se udvara, ali je izbjegavao konani obraun. A kad mu je ona
bez okolianja izjavila da hoe svoju ker udati za njega, on se lijepo polako udaljio sa svojim
komplimentima rekavi joj da je jo premlad, da mora barem jo pet godinica odsluiti, dok
mu se navre ravno etrdeset i dvije godine. I zato je ena vieg oficira, oito iz osvete, odluila
da ga iznakazi, pa je u tu svrhu najmila nekakve babe vraare, jer nikako se nije moglo
pretpostaviti da je nos odsjeen: nitko nije k njemu dolazio u sobu; a brija Ivan Jakovtjevi
brijao ga je jo u srijedu, te mu je u toku cijele srijede i ak cijeloga etvrtka nos bio itav
toga se on sjeao i vrlo dobro je to znao; osim toga, osjetio bi pri tom i bol, a bez sumnje ni
rana nije mogla tako brzo zacijeljeti i postati glatka kao palainka. On je u glavi smiljao
planove: da li da enu vieg oficira redovitim putem pozove pred sud ili da sam ode k njoj pa
da joj dokae zloin. Njegova razmatranja prekide svjetlo to je bljesnulo kroz sve pukotine
vrata te nagovijetalo da je Ivan ve zapalio svijeu. Doskora se pokaza i sam Ivan nosei
svijeu pred sobom i jarko obasjavajui cijelu sobu. Prva je kretnja Kovaljovu bila da dohvati
rubac i da pokrije mjesto na kojem mu je jo juer bio nos, da glupi ovjek zbilja jo ne razjapi
usta kad u svoga gospodara opazi takvu neobinost.
Jo Ivan ne dospije da ode u svoju komoricu, kadli se u predsoblju zauje nepoznat glas
koji prozbori:
Stanuje li ovdje koleki asesor Kovaljov?
Izvolite unii. Major Kovaljov je ovde ree Kovaljov, urno skoivi i otvorivi
vrata.
U sobu ue policijski inovnik lijepe pojave, sa zaliscima ne odvie svijetlim, a ni tamnim,
prilino punih obraza, onaj isti koji je na poetku ove novele stajao na kraju Isakijevskog mosta.
Jeste li vi izvoljeli izgubiti svoj nos?
Jesam.
On je sad pronaen.
ta kaete? zavie major Kovaljov. Jezik mu se ukoio od radosti. On je gledao u
pristava, koji je stajao pred njim i kojemu je jarko titrajui treperilo svjetlo svijee na punim
usnama i na obrazima. Kako se naao?
udnim sluajem: uhvaen je gotovo na putu. Ve je bio sjeo u diliansu i htio
otputovati u Rigu. I paso mu je davno bio ispunjen na ime nekoga inovnika. A udno je to
da sam ga ja sam isprva drao za gospodina. Ali na sreu imao sam uza se naoari, pa sam
odmah vidio da je to nos. Ja sam naime kratkovidan, i ako vi stanete preda me, onda samo
vidim da imate lice, ali neu primijetiti ni nos, ni bradu, nita. Moja punica, naime mati moje
ene, takoer nita ne vidi.
Kovaljov je bio izvan sebe.
A gdje je on? Gdje je? Odmah idem po njega.
Nemojte se uznemiravati. Znao sam ja da vam je prijeko potreban, pa sam ga donio
sobom. A udno je i to da je glavni uesnik u toj stvari lopov brija u Voznesenskoj ulici, koji
sad sjedi u buturi. Ja sam ga davno imao u sumnji zbog pijanstva i krae, i jo je prekjuer u
jednom duaniu zdipio tucet dugmati. Va je nos potpuno onakav kakav je bio.
Pri tom pristav turi ruku u dep i izvadi iz njega nos umotan u papir.
49

zdls&meteori
Da, on je! za vie Kovaljov doista je on! Popijte sa mnom alicu aja.
Smatrao bih to za veliku poast, ali nikako ne mogu. Moram odavde poi u kazneni
zavod... Kod svih se ivenih namirnica osjea velika skupoa. Kod mene stanuje i moja
punica, naime mati moje ene, i njezina djeca; osobito najstariji daje velike nade: jako pametan
deki, ali nema nikakvih sredstava za kolovanje...
Nakon odlaska pristava, koleki asesor je jo nekoliko minuta ostao u nekom neodlunom
stanju i jedva se za nekoliko asaka toliko oporavio da je mogao vidjeti i osjeati: tako ga je
zaludila nenadana radost. On oprezno uze pronaeni nos u obadvije ake sloene u pregrt i jo
ga jedanput paljivo promotri.
On je, doista on! govorio je sam sobom major Kovaljov. Tu je i priti na lijevoj
strani to je juer iskoio. Major samo to se ne nasmijei od radosti.
Ali nita na svijetu nije dugotrajno: a zato ni radost u minuti koja slijedi poslije prve ve
nije tako iva; u treoj minuti ona postaje jo slabija i naposljetku se neprimjetno stapa s
obinim duevnim stanjem, kao to se kolobar na vodi, stvoren padom kamika, na kraju stapa
s glatkom povrinom vode. Kovaljov stade razmiljati i dosjeti se da stvar jo nije svrena: nos
se dodue pronaao, ali valja ga nasaditi, staviti ga na svoje mjesto.
A ta u onda ako se ne bude drao?
Na to pitanje to ga zadade samom sebi major problijedi.
S osjeajem neobjanjiva straha on poleti k stolu, primae ogledalo, da nos moda ne
postavi nahero. Ruke su mu drhtale. Oprezno i paljivo on ga stavi na prijanje mjesto. Oh,
uas! Nos se nije dao prilijepiti!... On ga metne pred usta, malo ga ugrije svojim dahom i opet
ga stavi na glatko mjesto to se nalazilo izmeu dvaju obraza; ali nos se nikako nije htio drati.
No! no! hajde, glupane! govorio mu je on. Ali nos je bio kao drven i padao je na
stol s tako udnim zvukom kao da je ep. Majoru se lice grevito iskrivi. Pa zar zbilja nee
prirasti? pitao se u strahu. Ali koliko ga je god puta metao na njegovo vlastito mjesto, sav
mu je trud jednako bio uzaludan.
On dozove Ivana i poalje ga po doktora, koji je u istoj kui imao najljepi stan u mezaninu.
Taj je lijenik bio naoit mukarac, imao je krasne zaliske crne kao smola, svjeu, krnu
doktoricu, jeo je izjutra svjee jabuke i u neobinoj je istoi drao svoja usta, koja je svakoga
jutra blizu tri etvrt sata ispirao i brusio zube sa pet etkica raznih vrsta. Doktor doe za as.
Upitavi kad se dogodila nesrea, on die majoru Kovaljovu podbradak i palcem ga vrkne ba
po onome mjestu gdje je prije bio nos, tako da je major morao zabaciti glavu takvom snagom
da je zatiljkom udario o zid. Lijenik ree da to nije nita, posavjetuje mu da se malo odmakne
od zida, ree mu da sagne glavu najprije na desnu stranu, zatim opipa mjesto gdje je prije bio
nos, pa ree: Hm! Zatim mu ree da sagne glavu na lijevu stranu i ree: Hm! Naposljetku
ga opet vrkne palcem, tako da major tre glavom kao konj kad mu se gledaju zubi. Nainivi
taj pokus, lijenik zaklima glavom i ree:
Ne, ne ide. Bolje vi ostanite ovako kako jeste, jer bi se stvar mogla samo pogorati.
Nasaditi se, dabogme, moe; ja bih vam ga moda odmah nasadio, ali uvjeravam vas da bi to
bilo gore po vas.
No, krasno! Kako u ostati bez nosa? ree Kovaljov. Gore ve ne moe biti
nego je sada. To je da te vrag odnese! Gdje da se pokaem s takvom nakaradom? Ta ja imam
dobra poznanstva: eto i danas bih morao poi na dvije kune zabave. Sa mnogima sam poznat:
tu je dravna savjetnik ovica ehtarjova, pa ena vieg oficira Podtoina... premda nakon
sadanjeg njenog postupka nemam S njom druge veze nego preko policije. Smilujte mi se
izusti Kovaljov moleivim glasom nema li nekog naina? Nekako mi ga nasadite, pa makar
ne bilo lijepo, samo da se dri; malo ga mogu i rukom pridrati u opasnim sluajevima. Osim
toga, ja ne pleem, pa nema opasnosti da bih ga moda ozlijedio kakvom nesmotrenom
50

zdls&meteori
kretnjom. Sve to se odnosi na raun zahvalnosti za vizite, moete biti uvjereni, koliko mi
doputaju moja sredstva...
Hoete li mi vjerovati ree doktor ni jakim ni tihim, ali izvanredno uvjerljivim i
magnetinim glasom da ja nikada ne lijeim iz koristoljublja. To se protivi mojim naelima
i mojoj vjetini. Istinabog, ja uzimam za vizite, ali tek toliko da svojim odustankom od honorara
ne uvrijedim svoje pacijente. Ja bih vam dakako mogao nasaditi nos, ali vas uvjeravam svojom
au, kad mi ve ne vjerujete na rije, da bi to bilo mnogo gore. Prepustite to radije djelovanju
same prirode. Umivajte se ee hladnom vodom, i ja vas uvjeravam da ete i bez nosa biti isto
tako zdrav kao da ga imate. A to se tie nosa, savjetujem vam da ga stavite u staklenu teglu sa
piritusom, ili jo bolje, nalijte dvije lice ljute rakije i zagrijanog octa pa moete za nj dobiti
mnogo novaca. Ja bih ga ak i sam uzeo ako previe ne zacijenite.
Ne, ne! Ni za to ga neu prodati! zavie oajni major Kovaljov bolje nek
propadne!
Oprostite! ree doktor opratajui se ja sam vam samo htio usluiti... ta se
moe! Barem ste vidjeli moju dobru volju. Rekavi to, doktor otmjena dranja izae iz sobe.
Kovaljov mu ak ne vidje lica i u dubokoj je bezosjeajnosti vidio samo rukavie iste i kao
snijeg bijele koulje to su mu virili iz rukava njegova crnoga fraka.
On odlui da ve sutradan, prije nego podnese tubu, pie eni vieg oficira, ne bi li ona
htjela njemu bez borbe vratiti ono to mu treba. Pismo je bilo slijedeeg sadraja:
Potovana gospoo
Aleksandro Grigorjevna!
Ne mogu pojmiti udnovati postupak s vae strane. Budite uvjereni da postupajui na takav
nain nita neete postii i nipoto me neete primorati da se oenim vaom keri. Vjerujte da
mi je tano poznata smicalica u pogledu mojega nosa, kao i to da ste u tom glavne uesnice vi,
i nitko drugi. Nenadano njegovo otkinue sa svojega mjesta, bijeg i maskerada, as u podobi
inovnika as opet u vlastitom obliku, nije nita drugo nego posljedica arolija koje ste
navraali vi ili oni koji se bave otmjenim zanatom poput vaega. Ja sa svoje strane smatram
svojom dunou upozoriti vas, ako gore spomenuti nos jo danas ne bude na svojemu mjestu,
da u biti prisiljen utei se zatiti i pokroviteljstvu zakona.
Meutim s odlinim potovanjem prema vama imam ast
ostati va
pokorni sluga
Platon Kovaljov

Potovani gospodine
Platone Kuzmiu!
Vae me je pismo izvanredno zaudilo. Otvoreno vam a priznajem, nisam ga nikako
oekivala, a pogotovo u poli gledu nepravednih prijekora s vae strane. Predobavjeujem vas
da inovnika kojega vi spominjete nikad u svojoj r kui primala nisam, ni maskiranoga, ni u
pravom izgledu. Istina je da je k meni zalazio Filip Ivanovi Potanikov. On je dodue doista
zaprosio ruku moje keri, budui da je ovjek valjana, trijezna ponaanja i velike uenosti, ali
ja mu nikada nisam davala nikakve nade. Vi jo spominjete neto o nosu. Ako pod tim
51

zdls&meteori
razumijevate kao da sam vam ja htjela pokazati dugi nos, to jest formalno vas odbiti: onda me
zauuje da vi sami o tom govorite, dok sam ja, koliko vam je poznato, bila sasvim protivnog
miljenja i, ako vi sad jo na zakoniti nain zaprosite moju ker, ja sam odmah pripravna da
vas zadovoljim, jer je to vazda predstavljalo predmet moje najvrue elje, u nadi ega ostajem
uvijek vam pripravna na usluge
Aleksandra Podtoina
Ne, ree Kovaljov sam sebi, proitavi pismo. Ona zbilja nije kriva. Ne moe biti!
Pismo je tako napisano kako ne moe pisati ovjek koji je skrivio nekakav zloin. Koleki
asesor je u tome bio iskusan, jer su ga jo u Kavkaskoj oblasti nekoliko puta iljali na istrage.
Na koji nain, kakvim sluajem se to dogodilo? Nek se sam vrag u to razumije! ree
on naposljetku i ruke mu klonue.
Meutim su se glasine o toj neobinoj dogodovtini ve bile pronijele po cijeloj
prijestolnici i, kako to ve biva, ljudi su i mnogo toga pridodavali. Ba su tada umovi sviju bili
jako raspoloeni prema svemu neobinomu; tek su nedavno sveopi interes pobudili pokusi o
djelovanju magnetizma. Jo je bila svjea pria o stolicama koje pleu u Konjunoj ulici, i zato
nije zaudo da se doskora poelo pogovarati da toboe nos kolekog asesora Kovaljova tano
u 3 sata eta Njevskim prospektom. Svaki dan je onamo nagrnulo mnotvo znatieljnika. Netko
ree da e se nos toboe nalaziti u Junkerovoj trgovini: i kraj Junkera nastade takva guva i
stiska da se ak i policija morala umijeati. Jedan pekulant pristojne vanjtine, sa zaliscima,
koji je pred ulazom u kazalite prodavao razne suhe slastiarske kolae, specijalno naini
krasne, vrste drvene klupe i stade radoznalce pozivati da za 80 kopejki po osobi stanu na njih.
Jedan je islueni pukovnik namjerno radi toga ranije poao od kue i s velikom se mukom
progurao kroz gomilu; ali se jako razljuti kad umjesto nosa u prozoru ugleda obinu vunenu
majicu i litografiranu sliku koja je predstavljala djevojku kako popravlja arapu a iza drvea je
kradom promatra neki kico u prsluku s reverima i s malom bradicom, sliku koja je ve preko
deset godina stalno visila na jednom te istom mjestu. On ode i ree ljutito: Kako mogu svijet
uznemiravati takvim glupim i nevjerojatnim glasinama? Zatim se pronio glas da nos
majora Kovaljova ne seta Njevskim prospektom, nego u Tavrijskom vrtu, da je toboe ve
davno tamo, da se jo Hozrev-Mirza,15 kad je stanovao ondje, jako divio toj udnovatoj igri
prirode. Onamo su poli i neki studenti Kirurke akademije. Jedna otmjena, ugledna dama
posebnim je pismom zamolila pazitelja vrta da njezinoj djeci pokae taj neobini fenomen, i
to, ako je mogue, sa kolskim i pounim objanjenjem za djecu.
Svim ovim dogaajima osobito su se radovali svi velikosvjetski, neizbjeivi posjetioci
otmjenih veernjih posijela, koji su voljeli nasmijati dame, a u to im je vrijeme zaliha tema bila
sasvim iscrpljena. Neveliki dio estitih i dobronamjernih ljudi bio je izvanredno nezadovoljan.
Jedan je gospodin s negodovanjem govorio da ne razumije kako se u dananjem prosvijeenom
vijeku mogu iriti besmislene izmiljotine, pa se udi kako da vlada na to ne obraa panju. Taj
je gospodin oito spadao meu onu gospodu koja bi eljela vladu uplesti u sve, pa ak i u svoje
svakidanje svae sa enom. Iza toga... ali ovdje se dogaaj ponovo obavija maglom, i to je
bilo zatim, potpuno je nepoznato.

3
Svakojaki se nesmisao dogaa na svijetu. Gdjekad uope nema nikakve vjerojatnosti:
najedanput se onaj isti nos koji se u inu dravnog savjetnika vozikao i digao toliku galamu u
gradu, kao da nita nije bilo, opet stvorio na svome mjestu, to jest ba izmeu dvaju obraza
15

Perzijski princ koji je 1829. doao u Rusiju da se ispria zbog ubojstva ruskog poslanika Gribojedova.

52

zdls&meteori
majora Kovaljova. To se dogodilo ve 7. travnja. Probudivi se, on sluajno pogleda u ogledalo
i vidi: nosi pipne rukom bogami nos! Ehe! ote se Kovaljovu i od radosti samo to
bosim nogama ne zaigra trepak16 po sobi, ali ga u tom omete Ivanov dolazak u sobu. On odmah
zatrai od sluge da mu dade vode za umivanje, pa jo jedanput zirne u ogledalo: nos. Briui
se runikom, on opet pogleda u ogledalo: nos.
Pogledajder, Ivane, ini mi se kanda imam priti na nosu ree on, a meutim je
mislio: zlo i naopako ako mi Ivan rekne: ta nema, gospodaru, ne samo prita, nego ni nosa
nema.
Ali Ivan ree:
Nije nita, nema nikakvog prita: nos je ist.
Dobro je, vrag ga dao! ree major sam sebi i pucketne prstima. U taj as zaviri kroz vrata
brija Ivan Jakovljevi, ali tako bojaljivo kao maak kojeg je netko upravo izmlatio zbog
krae slanine.
Reci najprije: jesu li ti ruke iste? zavikne mu Kovaljov iz daleka.
iste su.
Lae!
Bogami su iste, gospodine.
No, pazi se.
Kovaljov sjede. Ivan Jakovljevi ga zaogrne salvetom i zaas mu pomou etkice cijelu
bradu i dio obraza pretvori u kremu kakva se servira na imanjima trgovaca. Vidi ga! ree
Ivan Jakovljevi sam sebi pogledavi na nos, a onda naheri glavu na drugu stranu i pogleda ga
sa strane: Gle ti njega, ne bi ovjek ni mislio, nastavi on i dugo je promatrao nos. Napokon
s lakoom i pomnjom, kakvu ovjek samo moe zamisliti, zadigne dva prsta da ga primi za
vrak. Takav je ve bio sistem Ivana Jakovljevia.
No, no, no, pazi! zavie Kovaljov. Ivan Jakovljevi spusti ruku, lecne se i zbuni kako
se nikad nije zbunio. Napokon ga stade britvom oprezno kakljati pod bradom, i premda mu je
bilo prilino nezgodno i teko brijati bez dranja njunog dijela tijela, ipak on, kojekako se
svojim palcem upirui o njegovo lice i o donju eljust, na kraju svlada sve zapreke i obrije ga.
Kad je sve bilo gotovo, Kovaljov se bre-bolje obue, uze izvoika i odveze se ravno u
slastiarnicu. Ve s vrata on zavie: Mali, alicu okolade! i u isti as poleti k ogledalu: tu
je nos. On se veselo okrene i satirikim izrazom, malo mirkajui, pogleda na dva oficira, od
kojih je jedan imao nos jedva vei od dugmeta na prsluku. Poslije toga se uputi u kancelariju
odjela, u koji je stalno dolazio zbog vicegubernatorskog, a ako mu ne uspije, zbog
egzekutorskog mjesta. Prolazei kroz sobu za primanje, on se pogleda u ogledalo: nos je tu.
Zatim poe k drugom kolekom asesoru ili majoru, velikom podrugljivcu, kojemu je u odgovor
na razna zadirkivanja znao odgovoriti: Pusti ti to, znam ja tebe, staro si ti bockalo! Putem je
mislio: Ako i major ne pukne od smijeha kad me ugleda, onda e to biti siguran znak da sve
na meni sjedi na svome mjestu. Ali koleki asesor nita. U redu, u redu, vrag ga dao! pomisli
Kovaljov u sebi.
Na ulici sastade enu vieg oficira Podtoina i njezinu ker, pozdravi se s njima i one ga
doekae radosnim usklicima, dakle i opet, sve je u redu, nema na njemu nikakvog nedostatka.
Vrlo je dugo s njima razgovarao, namjerno je vadio burmuticu i pred njima veoma dugo
duhanom nabijao svoj nos na oba ulaza, te u sebi govorio: Eto vam, proklete babe, kokoke
jedne! Pa ipak se s kerkom neu eniti. Tek onako, par amour to da!

16

vrsta poskonog kola.

53

zdls&meteori
I major Kovaljov se od toga dana etkao na Njevskom prospektu kao da se nita nije
dogodilo, bivao u kazalitu i svagdje. I nos mu je, kao da se nita nije dogodilo, sjedio na
njegovu licu i pravio se kao da se nikad nije otuio. I poslije toga majora Kovaljova uvijek su
viali u dobru raspoloenju, kako se smjeka, tri apsolutno za svim ljepunim damama i
jedanput se ak zaustavio pred nekim duaniem u Gostinom dvoru i kupovao nekakvu
ordensku lentu, bogzna iz kojeg razloga, jer on sam nije bio kavalir nikakvog ordena.
Eto, kakva se zgoda desila u sjevernoj prijestonici nae prostrane drave! Kad sve uoimo,
onda tek vidimo da u njoj ima mnogo nevjerojatna. Da i ne govorimo o tom da je doista
udnovato nadnaravno otuenje nosa i njegovo pojavljivanje na raznim mjestima i u spodobi
dravnog savjetnika kako se Kovaljov nije dosjetio da se stvar o nosu ne moe oglasiti preko
Novinske Ekspedicije? Ja ovdje ne govorim u tom smislu da mi se ini skupo plaati za oglas:
to je nesmisao, i ja nipoto ne spadam meu koristoljubive ljude. Ali nedolino je, nezgodno,
nevaljalo! I onda opet kako se nos naao u peenom kruhu, pa onda kako je Ivan
Jakovljevi... Ne, to ja nikako ne shvaam, apsolutno ne shvaam! Ali od svega je
najudnovatije i najneshvatljivije kako pisci mogu izabrati ovakve sujete. Priznajem, to je ve
sasvim nedokuivo, to je uistinu... ne, ne, nikako ne shvaam. Prvo: domovina od toga nema
nikakve koristi; drugo: ... pa i drugo takoer nema koristi. Jednostavno ne znam ta je...
A ipak, uza sve to, iako se moe dopustiti i jedno i drugo i tree, ak se moe... No, pa gdje
nema neumjesnosti? a opet, kad sve to promisli, zapravo u svemu tome ipak ima neto.
Neka kae tko ta hoe, ali slini sluajevi se deavaju na svijetu rijetko, ali se deavaju.
Preveo
Roman ovary

54

zdls&meteori
NIKOLAJ VASILJEVI GOGOLJ
(18091852)
Rodom Ukrajinac, sin bogatog vlastelina iz Poltavske gubernije koji je takoer pisao
pjesme i kazaline komade na ukrajinskom i ruskom jeziku, Gogolj se u mladosti zanosio
velikim idejama da postane glumac, uveni pravnik ili veliki historiar. Poslije neuspjeha
na svim podrujima odluio se konano za knjievnost.
Pri prvim svojim knjievnim pokuajima u poeziji takoer doivljava razoaranja sve
do izlaska njegove knjige ukrajinskih pripovijedaka Veeri na salau kraj Dikanjke (prvi dio
1831, drugi dio 1832), koje su doivjele veliki uspjeh.
Svijet ukrajinskog sela, ukrajinske prirode, veselih i obijesnih ljudi, folklora i tradicionalne
patine bio je nepoznat ruskoj knjievnosti. Oduevio je svojim djelom cijelu Rusiju a najvea
priznanja dao mu je najnapredniji knjievni kritiar toga doba Visarion Bjelinski i veliki
pjesnik Pukin s kojim se tada Gogolj bio u Petrogradu sprijateljio.
Pukin je cijelo vrijeme njihova prijateljevanja bodrio i poticao Gogolja a i dao mu ideju
za njegovu slavnu satirinu komediju Revizor i satiriku romanesknu epopeju Mrtve due.
U Mirgorodu (1835), drugoj znaajnoj svojoj knjizi pripovijedaka, Gogolj je takoer
dao Ukrajinu, ali ne vie u tako veselim tonovima kao u Veerima.
Jo su alosnije boje njegovih petrogradskih pria koje objavljuje u zborniku Arabeske,
kao i komedija Revizor (1836), satira na birokratizam i korupciju, i Mrtve due (1842),
kritika ispraznog i parazitskog vlastelinskog ivota nikolajevske carske Rusije. Mrtve due
su najvee Gogoljevo djelo. Nakon to je Pukin proitao tu knjigu izrekao je svoju uvenu
reenicu: Kako je alosna naa Rusija!...
Kao dio Mirgoroda izaao je i povijesni roman Taras Buljba koji idealizira
tradicionalni kozaki ivot. Mnogi su isticali da je Gogolj tim djelom dao u prozi ono to su
ukrajinske dume (epske narodne pjesme poput naih junakih) u stihu. On se vjerojatno
njima i inspirirao za ovaj roman. Taras Buljba nazvan je Kozakom Ilijadom.
ivei u svojoj maloj Soroinci kraj Mirgoroda Gogolj gaji velike nade o svom buduem
ivotu. Ve u vrijeme kolovanja u Njeinu a pogotovu nakon dolaska u Petrograd on
doivljava sve to je suprotno njegovim mladenakim snovima. U Njeinu ga poraava oklop
obinosti i unitava samozadovoljavanje ljudi meu kojima ivi, a u Petrogradu narod bez
duha, svijet u kojem je sve potiteno, sve utonulo u besciljne i bezvrijedne poslove, u kojima
se svi besciljno iivljavaju. K tome se jo pridruio njegov teki materijalni poloaj i sve
druge nedae, pa i slabo zdravstveno stanje. Jadno ivovanje petrogradskih inovnika iz
njegove Kabanice i ostalih pria vlastito je Gogoljevo iskustvo.
Carska cenzura je uvijek nemilosrdno operirala po Gogoljevim tekstovima.
Sve je to Gogolja tjeralo iz Rusije i on je u Italiji i drugim evropskim zemljama proivio
vie godina. Gogolju je uspjelo barem to to Pukinu nije uspjelo nikada otii iz zemlje, jer
car nije htio Pukinu nikako dati putnicu, osobito nakon ustanka dekabrista.
Uz jednog od svojih nasljednika Saltikova-edrina Gogolj je najjai ruski humorist i
satiriar. Pripovijetka Kako su se zavadili Ivan Ivanovi i Ivan Nikiforovi (Mirgorod)
smatra se prvom ruskom humoreskom.
Nakon to je objavio svoja djela, a osobito nakon Revizora i Mrtvih dua, Gogolj
u biti svojoj konzervativac uplaio se slike koju je naslikao, ba kao njegov slikar artkov,
i pokuao to opozvati knjigom Izabrana mjesta iz prepiske s prijateljima (1846). Svi su tada
ustali protiv njega, a najee bijesni Visarion Bjelinski.

55

zdls&meteori
Pred kraj svog kratkog ivota Gogolj sve vie zapada u potpuni pesimizam, melankoliju,
religiozni misticizam u ponore mranog i reakcionarnog pravoslavlja. Neobrazovani i
fanatini sveenik Matej Konstantinovski iz Rova uspije ga nagovoriti da se odrekne svega,
pa i da spali sve svoje neobjavljene knjievne radove. Tako je nestao i drugi dio neobjavljenih
Mrtvih dua.
Gogolj je utjecao na sve budue ruske pisce, a osobito na Dostojevskog, Tolstoja i
Gonarova; on je udario temelje ruskog klasinog realizma.
Z. T.

56

zdls&meteori

57