SV

KEN FOLLETT

OVJEK
IZ
PETROGRADA
ovjek ne moe voljeti ovjeanstvo
ovjek moe voljeti samo ljude
Graham Greene

Naslov izvornika:
Ken Follett THE MAN FROM ST. PETERSBURG
Prevela: Olga Vueti

SV

~ 2~

Zahvale
Pri pisanju ove knjige pomogli su mi mnogi prijatelji kojima
srdano zahvaljujem: Alan Earney, Pat Golbitz, M.E. Hirsh,
Elaine Koster, Diana Levine, Caren Meyer i njeni marljivi
pomonici Sue Rapp, Pamela Robinson, te osoblje iz Bertrama
Rota Ltd, Hilary Ross, Christopher Sinclair-Stevenson, Daniel
Starer, Colin Tennant i po abecedi zadnji, ali inae u svakom
pogledu prvi, Al Zuckerman.

SV

~ 3~

1.
Bilo je dokono nedjeljno popodne, od onih to se Waldenu sviaju.
Stajao je pred otvorenim prozorom i gledao u park. Na irokoj, ravnoj
tratini dizala su se velika stabla: bijeli bor, dva golema hrasta, nekoliko
kestenova i jedna vrba kronje poput djevojakih uvojaka. Sunce je stajalo
visoko, a stabla su bacala tamne, hladne sjene. Ptice su utihnule, samo je
s rascvale povijue kraj prozora dopiralo zujanje zadovoljnih pela. I u
kui je sve bilo tiho. Posluga je uglavnom imala slobodno popodne. Jedini
gosti tog vikenda bili su Waldenov brat George, Georgeova ena Clarissa i
njihova djeca. George je otiao u etnju, Clarissa je leala, a djeca su
nekamo nestala. Walden se raskomotio; naravno, u crkvu je iao u aketu;
za sat-dva obui e frak za veeru, a dotle mu je ugodno u odijelu od tvida
i koulji meka ovratnika. Pa, pomisli, bude li samo Lidija htjela veeras
svirati klavir, bit e to savren dan..
Okrene se eni.
- Hoe li svirati iza veere?
Lidija se nasmijei.
- Ako eli.
Walden zauje neku buku pa ponovo pogleda kroz prozor. Na samom
poetku kolnika, kojih etristo metara daleko, pojavio se neki automobil.
Walden se acne od srdbe kao od podmukla uboda bola u desnoj nozi
prije oluje. to e mi sad tu neki automobil, pomisli. Ne da on ima neto
protiv automobila, ta i sam ima lanchester kojim redovito putuje u London
i natrag, ali su oni ljeti na selu prava napast jer kad protutnje diu oblake
praine s nepoploane ceste. Zato se bavi milju da asfaltira nekoliko
stotina metara ceste. Ne bi inae oklijevao, ali ceste nisu u njegovoj
domeni od 1909. kad je Lloyd George osnovao Odbore za ceste, a to u
njemu izaziva bijes. Jer, to je karakteristian primjer vladavine liberala:
najprije su od Waldena uzeli novac na raun onoga to bi on ionako uinio,
a onda za to nisu ni prstom makli. Vjerojatno u na kraju sam asfaltirati
cestu, pomisli Walden, samo me ljuti to za to dvaput plaam.
Automobil je skrenuo na poljunano dvorite, zastenjao, zatresao se i
stao pred junim vratima. Ispusni dim uvukao se kroz prozor i Walden
naas prestade disati. Iz kola izae voza sa ljemom na glavi, zatitnim
naoalima i tekim vozakim kaputom, te otvori vrata putniku. Iskroi
nizak mukarac u crnom kaputu i crnom pustenom eiru. Walden ga

SV

~ 4~

prepozna i namrti se: mirnom ljetnom popodnevu doao je kraj.

- To je Winston Churchill ree.
- Ba nezgodno - nato e Lidija.
Tog se ovjeka jednostavno ne moe rijeiti. U etvrtak se obratio
Waldenu pismom, no on mu nije odgovorio. U petak ga je potraio kod
kue u Londonu, ali reeno mu je da je grof izaao. Sad se pak dovezao ak
u Norfolk, i to u nedjelju. Opet e biti otpremljen. Zar dri da me moe
impresionirati svojom upornou, pitao se Walden.
On nije volio biti grub prema ljudima, ali Churchill je to zasluio.
Vlada liberala, u kojoj je Churchill ministar, estoko napada same temelje
engleskog drutva: oporezuje zemlju, potkopava Dom lordova, nastoji
Irsku predati katolicima, slabi Kraljevsku ratnu mornaricu i poputa pred
ucjenama sindikata i prokletih socijalista. Walden i njegovi prijatelji nee
se rukovati s takvim ljudima.
Vrata se otvore i u sobu ue Pritchard. Bio je to visok Londonac, crne
kose namazane briljantinom, samo naoko dostojanstvena dranja. Kao
mlad momak pobjegao je na more, a onda napustio brod u istonoj Africi.
Walden koji je ondje bio na safariju unajmio ga je da nadgleda nosae
domoroce, i otada su zajedno. Sad je Pritchard Waldenov upravitelj, odlazi
s njim iz kue u kuu, prijatelj mu je koliko to sluga moe biti.
- Prvi lord Admiraliteta je ovdje, gospodine - ree Pritchard.
- Nema me - odgovori Walden.
Pritchardu je bilo neugodno. Nije navikao odbijati ministre.
Upravitelj mog oca bio bi to uinio ne trepnuvi okom, pomisli Walden; ali
se stari Thomson dobrovoljno povukao, uzgaja rue u vrtu one seoske
kuice, a Pritchard nekako nikad nije ovladao onim nepristupanim
dostojanstvenim dranjem.
Pritchard zamuca, to je bio znak da je vrlo oputen ili vrlo napet:
- G-g-gospodin Churchill je r-r-rekao da ete k-k-kazati kako vas
nema kod kue, gospodine, pa ree neka vam p-p-predam ovo pismo.
On prui posluavnik s jednom kuvertom.
Walden nije volio nikakvo prisiljavanje. Zato uzvrati srdito:
- Vrati mu je ... - a onda zastade i ponovo pogleda rukopis na kuverti.
Nekako su mu poznata ta velika, jasna, kosa slova.
- O, boe - uzdahne.
Uzme kuvertu, otvori je i izvue jedan jedini list debelog bijelog
papira, presavijenog napola. Na vrhu je bio otisnut crven kraljevski grb.
Walden proita:

SV

~ 5~

Buckinghamska palaa 1. svibnja 1914.

Moj dragi Waldene,
Primite mladog Winstona.
George R. I

- Od kralja - ree Lidiji.

Walden pocrvenje od neugodnosti. Kakva netaktinost uvui kralja u
neto ovakvo! Osjeao se kao kakav uenik kojem je reeno neka se
prestane svaati i vrati se svojoj zadai. Na tren je bio u iskuenju da se
ne pokori ni kralju. Ali posljedice... kraljica vie ne bi primala Lidiju, ljudi
ne bi mogli pozivati Waldenove na zabave na kojima je neki lan
kraljevske obitelji, a najgore od svega, Waldenova ki Charlotte ne bi
mogla biti predstavljena na Dvoru kao debitantica. Drutveni ivot obitelji
bio bi uniten. Mogli bi se mirne due odseliti u neku drugu dravu. Ne,
odbiti kralja ne dolazi u obzir.
Walden uzdahne. Churchill ga je pobijedio. Na neki nain to mu je i
olakanje, jer sad moe napraviti izuzetak a nitko mu nee moi
prigovoriti. Pismo od kralja, dragi moj, objasnit e, tu se nita ne moe, to
zna.
- Zamoli gospodina Churchilla da ue - ree Pritchardu.
Onda prui pismo Lidiji. Liberali zaista nemaju pojma o tome kako
monarhija treba funkcionirati, pomisli i promrmlja:
- Kralj jednostavno nije dovoljno strog s tim ljudima.
- Ovo postaje strano dosadno - nehajno e Lidija.
Nije to njoj ni najmanje dosadno, pomisli Walden, zapravo joj je vrlo
zanimljivo, ali to kae samo zato jer bi tako reagirala kakva engleska
grofica, a poto Lidija nije Engleskinja nego Ruskinja, to voli govoriti kao
tipini Englezi, kao to bi onaj tko zna francuski esto rekao alors i bien.
Walden prie prozoru. Churchillov automobil jo je buio i dimio u
dvoritu. Kraj njega je stajao voza, s jednom rukom na vratima kao da
dri konja da mu ne pobjegne. Nekoliko slugu buljilo je u nj iz sigurne
daljine.
Pritchard ue i najavi:
- Gospodin Winston Churchill.
Churchill je bio etrdesetogodinjak, tono deset godina mlai od
Waldena. Bio je to nizak, mrav mukarac, a oblaio se, po Waldenovu
sudu, pomalo preelegantno za pravog dentlmena. Kosa mu gotovo sva
otpala, ostao je jo samo uperak na elu i dvije kovre na sljepooicama
to mu je, uz mali nos i vjeno cinian blijesak oka, davalo vragolast

SV

~ 6~

izgled. Jasno se vidjelo zato je na karikaturama uvijek prikazivan kao

vrai.
Churchill se rukuje s Waldenom i pozdravi:
- Dobar dan, lorde Waldene. - Potom se nakloni Lidiji: - Lady Walden,
milo mi je.
to mi to kod njega ide toliko na ivce, upita se Walden.
Lidija ponudi Churchilla ajem, a Walden mu ree neka sjedne.
Walden nije kanio askati; jedva je ekao da sazna oko ega se digla takva
praina.
Churchill poe:
- Najprije primite moju kao i kraljevu ispriku zbog nametanja.
Walden samo kimne glavom. Ne, nee mu rei da ga ne smeta.
Churchill nastavi:
- Napominjem da me na to tjeraju izuzetno vani i razlozi.
- Bolje mi recite koji.
- Znate li to se dogaa na novanom tritu?
- Znam. Kamatna stopa je porasla.
- Od jedan i sedamdeset pet na gotovo tri posto. To je ogroman porast,
i to se dogodilo u svega nekoliko tjedana.
- Vi po svoj prilici znate i zato.
Churchill kimne glavom.
- Njemake kompanije na sve strane utjeruju dugove, skupljaju
gotovinu i kupuju zlato. Jo nekoliko tjedana i Njemaka e naplatiti sve
to joj druge zemlje duguju, dok e svoje dugove ostaviti neplaene, a
zlatne rezerve e biti vee nego ikad ranije.
- Spremaju se za rat.
- Na taj i na druge naine. Skupili su porez od milijardu maraka,
daleko iznad normalnog poreza, da bi bolje opremili vojsku koja je inae
ve najjaa u Evropi. Sjetit ete se da je 1909, kad je Lloyd George poveao
porez u Britaniji za petnaest milijuna funti sterlinga, zamalo izbila
revolucija. A milijardu maraka iznosi pedeset milijuna funti. To je najvei
porez u povijesti Evrope ...
- Zaista jest - prekine ga Walden. Churchill je bio na samom rubu
teatralnosti, a Walden nije elio sluati njegovo fraziranje. - Mi
konzervativci ve smo neko vrijeme zabrinuti zbog njemakog
militarizma. I sad mi vi, pet prije podne, kaete da smo u pravu.
Ali Churchill se nije dao smetati.
- Njemaka e gotovo sigurno napasti Francusku. Pitanje je hoemo li

SV

~ 7~

mi pomoi Francuskoj.
- Ni govora - iznenaeno e Walden. - Ministar vanjskih poslova nas je
uvjerio da mi nemamo obaveza prema Francuskoj...
- Sir Edward to ozbiljno misli, naravno - nato e Churchill. - Ali on se
vara. Jer na sporazum s Francuskom je takav da nikako ne bismo mogli
ostati po strani i gledati kako je Nijemci osvajaju.
Walden se zaprepasti. Liberali su svi, ukljuujui i njega, uvjereni da
nee uvui Englesku u rat; a sad njihov istaknuti ministar tvrdi suprotno.
Dvolinost politiara ispuni ga bijesom, ali je zaboravio na to im se sjetio
posljedica rata. Pomisli na sve one njemu znane mladie koji e morati u
rat: strpljive vrtlare u njegovu parku, drske sluge, preplanule momke s
farme, bune studente, trome lijenine u klubovima u St. James's...! a
onda tu misao istisne druga, mnogo neugodnija, i on upita:
- A moemo li pobijediti?
Churchill e ozbiljno:
- Mislim da ne moemo.
Walden je buljio u nj.
- Dragi Boe, to ste to vi uinili?
Churchill se stade braniti:
- Vodili smo politiku tako da izbjegnemo rat, a to se ne moe postii
ako se istovremeno naoruate do zuba.
- I niste uspjeli izbjei rat.
- Jo uvijek to pokuavamo.
- Ali ne vjerujete da ete uspjeti.
Churchillu na tren ratoborno bijesnu oi, ali onda zauzda svoj ponos.
- Tono.
- I to e se dogoditi?
- Ako Engleska i Francuska ne mogu zajedno svladati Njemaku,
onda moraju uza se imati jo jednog saveznika, neku treu zemlju: Rusiju.
Bude li se Njemaka podijelila i vodila rat na dvije fronte, tad moemo
pobijediti. Naravno, ruska vojska je nesposobna i korumpirana, kao i sve
drugo u toj zemlji, ali to i nije vano sve dotle dok odvlai jedan dio
njemakih snaga.
Churchill je savreno dobro znao da je Lidija Ruskinju, i to to joj je u
njenoj prisutnosti vrijeao domovinu bila je netaktinost u njegovu stilu,
no Walden se na to nije osvrtao jer ga je strano zanimalo ono to je
Churchill govorio.
- Pa Rusija je ve u savezu s Francuskom primijeti.

SV

~ 8~

- To nije dovoljno - objasni Churchill. - Rusija je obavezna da se bori

ukoliko Francuska postane rtva agresije. No na Rusiji je da odlui u
kojem je sluaju je Franuska rtva a u kojem napada. A kad izbije rat,
obje zaraene strane uvijek tvrde da su rtve. Stoga saveznitvo ne
obavezuje Rusiju da ratuje ukoliko ne eli. Nama je, pak, sad potrebno da
Rusija vrsto stane na nau stranu.
- Teko mi je i zamisliti da biste se vi momci udruili sa carem.
- Onda nas krivo sudite. Da spasimo Englesku sklopili bi savez i sa
samim avlom.
- Verujem se pristalicama to nee svidjeti.
- Oni to nee ni znati.
Walden je shvatio kamo sve to vodi i ta mu je mogunost bila
uzbudljiva.
- to imate na umu? Neki tajni sporazum? Ili kakav nepisani ugovor?
- I jedno i drugo.
Walden sumnjiavo pogleda Churchilla. Moda ovaj mladi demagog i
ima mozga, pomisli, a taj mozak moda ne radi u mom interesu. Znai,
liberali ele sklopiti tajni ugovor sa carem unato mrnji koju engleski
narod gaji prema surovom ruskom reimu. Ali zato to otkrivaju upravo
meni? ele me uvui u neto, toliko mi je jasno. A s kojim ciljem? Zato da
bi, ukoliko sve krene nizbrdo, imali konzervativca na kojeg mogu svaliti
krivnju? Trebat e im daleko lukaviji spletkar od Churchilla da mene
uvuku u takvu zamku.
- Nastavite - ree Walden.
- Zapoeo sam s Rusima razgovore o vojno-pomorskim problemima u
skladu s naim vojnim pregovorima s Francuzima. Neko su vrijeme bili
prilino mlaki, a sad postaju ozbiljni. Dolazi nam jedan mladi ruski
admiral. To je knez Aleksej Andrejevi Orlov.
- Aleks! klikne Lidija.
Churchill je pogleda.
- Mislim da vam je u rodu, lady Walden.
- Jest - potvrdi Lidija, a zbog nekog razloga koji Walden nije mogao
pogoditi inilo se da se uznemirila. - On je sin moje starije sestre, to znai
da mi je ... roak?
- Neak ispravi je Walden.
- Nisam znala da je postao admiral. Valjda je nedavno unaprijeen Lidija e, sad ve kao obino posve staloena, te Walden zakljui da je onaj
njezin nemir bio tek trenutaan privid. On se veselio to e Aleks doi u

SV

~ 9~

London; momak mu je bio jako drag. - Premlad je za in admirala doda

Lidija.
- Trideset mu je godina - Churchill e nato Lidiji, a Walden pomisli da
je i Churchill sa svojih etrdeset godina premlad da bude na elu
Kraljevske ratne mornarice. Churchill, pak, kao da je svojim izrazom lica
govorio: Svijet pripada sposobnim mladim ljudima kao to smo ja i Orlov.
Ali mene zbog neega treba, pomisli Walden.
- Nadalje nastavi Churchill Orlov je carev neak po ocu, pokojnom
knezu, i, to je jo vanije, on je jedan od rijetkih ljudi, osim Raspuina,
koji uiva carevu naklonost i povjerenje. Ako u ruskoj mornarikoj
hijerarhiji itko moe okrenuti cara na nau stranu, onda je to Orlov.
- A moja uloga u svemu tome? - postavi Walden pitanje koje ga je
zaokupljalo.
- elim da u tim pregovorima predstavljate Englesku i elim da mi
Rusiju donesete na tanjuru.
Taj momak zaista ne moe a da ne bude melodramatian, pomisli
Walden.
- elite da Aleks i ja pregovaramo o anglo-ruskom vojnom savezu?
- Jest.
Walden je istog trena uvidio koliko e taj zadatak biti teak, izazovan
i zahvalan. No prikrio je uzbuenje i odolio iskuenju da ustane i hoda
amo-tamo.
Churchill je objanjavao:
- Vi poznate cara osobno. Poznate Rusiju i teno govorite ruski.
Brakom ste postali Orlovljev tetak. Ve ste jedanput nagovorili cara da
podri Englesku a ne Njemaku, 1906, kad ste posredovali i sprijeili
ratifikaciju ugovora u Bjrku. - Churchill zastane. - U svakom sluaju,
nismo vas odmah izabrali za predstavnika Britanije u tim pregovorima.
Kako stvari stoje u Westminsteru ...
- Da, da - prekine ga Walden ne hotei se upustiti u diskusiju o tome.
- Meutim, zbog neeg ste promijenili miljenje.
- Kratko reeno, car je izabrao vas. ini se da ste jedini Englez u
kojeg ima povjerenja. U svakom sluaju, poslao je telegram svom roaku,
Njegovu Velianstvu kralju Georgeu V, inzistirajui da Orlov vodi
pregovore s vama.
Walden je mogao zamisliti zaprepatenje meu radikalima kad su
shvatili da e u taj tajni plan morati ukljuiti jednog starog reakcionarnog
torijevskog plemia.

SV

~ 10 ~

- Pretpostavljam da ste bili uasnuti - ree.

- Ni najmanje. Naa vanjska politika ne razlikuje se mnogo od vae. A
ja sam oduvijek smatrao da neslaganje u unutarnjoj politici nije razlogom
da vlada Njegova Velianstva ne iskoristi va talent.
Sad je na redu laskanje, pomisli Walden. ele me po svaku cijenu. A
glasno upita:
- A kako sve to sauvati u tajnosti?
- Izgledat e kao privatni posjet. Ako se slaete, Orlov e kod vas u
Londonu provesti ljeto. Vi ete ga uvesti u drutvo. Vaa ki ove godine
treba biti predstavljena u drutvu, nije li tako? - Gledao je Lidiju.
- Tono - potvrdi ona.
- Dakle, ionako ete esto izlaziti. Kao to znate, Orlov je neenja, i to
oito vrlo poeljan, pa moemo dati u javnost da trai enu Engleskinju.
Moda je ak i nae.
- Dobra ideja.
Walden odjednom shvati da se zabavlja. Za konzervativnih vlada
Salisburyja i Balfoura bio je nekakav poluslubeni diplomat, ali u
posljednjih jedanaest godina nije se bavio meunarodnom politikom. Sad
mu je prilika da se vrati na poprite. Prisjeti se kako je cijeli taj posao
privlaan i zanimljiv: ona tajanstvenost, pa kockarsko umijee
pregovaranja, sukobi linosti; paljivo doziranje nagovaranja,
zastraivanja ili prijetnje ratom. S Rusima nije lako pregovarati; znaju
biti kapriciozni, tvrdoglavi i arogantni. Ali s Aleksom e on ve izai na
kraj. Kad se Walden enio Lidijom, na vjenanju je bio i Aleks,
desetogodinji djeak u mornarskom odijelu. Kasnije je Aleks nekoliko
godina studirao na Oksfordskom sveuilitu pa je praznike provodio u
Walden Hallu. Momku je otac umro, te mu je Walden posveivao mnogo
vie vremena no to bi inae posvetio jednom pubertetliji i za to bio bogato
nagraen: prijateljstvom ivahnog mladog uma.
To je sjajna osnova za pregovore. Vjerujem da bi mi to moglo poi za
rukom, pomisli. Kakav bi to bio trijumf!
- Mogu li, dakle, zakljuiti da pristajete? - upita Churchill.
- Naravno - odgovori Walden.
Lidija ustane.
- Ne, nemojte ustajati - ree kad su i mukarci ustali. - Preputam vas
vaim razgovorima o politici. Hoete li ostati na veeri, gospodine
Churchill? Naalost, imam jednu obavezu u gradu.
- Onda u vas pozdraviti. - Ona se rukuje s gostom.

SV

~ 11 ~

Izala je iz oktagona gdje su uvijek pili aj, prela veliko predvorje pa

kroz malo predvorje ula u cvjetnu sobu. Istovremeno je jedan mlai
vrtlar, nije mu znala imena, uao kroz vrtna vrata s naramkom ruiastih
i utih tulipana to e za veerom krasiti stol. Lidiju je u Engleskoj, a
posebno u Walden Hallu, izmeu ostalog, oduevljavalo to obilje cvijea.
Uvijek su joj brali svjee cvijee jutrom i veerom, ak i zimi kad se uzgaja
u staklenicima.
Vrtlar dotakne kapu; nije ju morao skidati ukoliko nije bio oslovljen
jer cvjetna soba je zapravo bila dio vrta. Odloio je cvijee na mramorni
stol pa izaao. Lidija je sjela i uivala u svjeem miomirisnom zraku. Ova
je soba kao stvorena za oporavak od oka, a nju je razgovor o Petrogradu
iscrpio. Sjetila se Alekseja Andrejevia, stidljivog, lijepog djeaka, na
svom vjenanju, a toga se sjetila kao najnesretnijeg dogaaja u svom
ivotu.
Ba sam perverzna, pomisli, kad cvjetnu sobu pretvaram u svoje
svetite.
Ova kua ima prostorije za gotovo svaku svrhu: posebne sobe za
doruak, ruak, aj i veeru; biljarnicu i orunicu; posebne prostorije za
pranje rublja, glaanje, pravljenje dema, ienje srebrnine, dranje
ulova, uvanje vina, etkanje odjee ... Njen apartman ima spavaonicu,
garderobu i dnevni boravak. A ipak, kad eli biti u miru dolazi ovamo,
sjedi na obinoj stolici i bulji u grubi kameni slivnik i eljezne noge
mramornog stola. Primijetila je da i njen mu ima svoje neslubeno
svetite: kad je Stephen zbog neeg uznemiren, odlazi u orunicu i ita
kakvu knjigu o lovu.
Tako dakle, Aleks e biti njen gost u Londonu, i to u sezoni.
Razgovarat e s njim o domu, o snijegu, baletu i bombama; i njegova e joj
prisutnost skrenuti misli na jednog drugog mladog Rusa, ovjeka za kojeg
se nije udala.
Prolo je ve devetnaest godina otkako nije vidjela tog ovjeka, a ipak,
im se samo spomene Petrograd u njoj se budi uspomena na nj, i koa joj
se jei pod odjeom od anan svile koju je obukla za aj. Bilo mu je
devetnaest godina, koliko i njoj, bio je gladan student duge crne kose, lica
kao u vuka, oiju kao u panijela. Bio je mrav kao akalica, koa mu bila
bijela, dlake po tijelu mladenake, mekane i tamne, a ruke vjete, vjete. I
sad je crvenjela, ne pri pomisli na njegovo tijelo ve pri pomisli na svoje,
kako je izdaje, izluuje uitkom, tjera da sramno vriti. Bila sam
pokvarena, pomisli, i jo sam pokvarena, jer eljela bih to opet initi.

SV

~ 12 ~

S osjeajem krivnje pomisli na mua. Rijetko je kad razmiljala o

njemu a da se nije osjeala krivom. Nije ga voljela kad su se vjenali, ali
sad ga voli. Odluan je, srdaan i oboava je. Njegova je naklonost
postojana i njena i potpuno liena one oajnike strasti koju je ona nekad
upoznala.
Sretan je, pomisli, samo zato to nikad nije spoznao da ljubav moe
biti divlja i pohlepna. Vie ne eznem za takvom ljubavlju, uvjeravala je
samu sebe. Privikla sam se ivjeti bez nje, a s godinama mi je to postalo
lake. Tako i treba, ta skoro mi je etrdeseta!
Neke njene prijateljice jo dolaze u iskuenje i podlijeu mu. Njoj ne
govore o svojim vezama jer osjeaju da im ona ne bi odobravala; ali
ogovaraju druge, i Lidija zna da na zabavama u ladanjskim kuama dolazi
do mnogih ... pa, prevara. Jedanput je lady Girard, ljubaznim tonom
starije ene koja mladoj domaici daje dobar savjet, rekla Lidiji: Draga
moja, ako vam istovremeno dou u goste vikontesa i Charlie Stott, svakako
ih morate smjestiti u spojene spavaonice. Lidija ih je pak smjestila svakog
na svoju stranu kue, i vikontesa vie nikad nije dola u Walden Hall.
Ljudi govore da je za svu tu nemoralnost kriv pokojni kralj, ali Lidija
ne vjeruje u to. Istina, on je prijateljevao sa idovima i pjevaima, ali nije
zbog toga bio razvratnik. U svakom sluaju, dvaput je bio u gostima u
Walden Hallu: jedanput kao princ od Walesa, drugi put kao kralj Edward
VII, i oba puta se ponaao besprijekorno.
Pitala se hoe li novi kralj ikada doi. Monarh u gostima predstavlja
veliki teret, ali i uzbuenje: sav onaj trud da u kui sve bude u najboljem
redu, pa pripremanje najbogatije trpeze to se da zamisliti, a povrh toga
jo i kupovanje dvanaest novih haljina samo za jedan vikend! Ako ovaj
kralj doe k Waldenovima, moda e im osigurati eljeni entre: pravo da
pri znaajnim prigodama uu u Buckinghamsku palau kroz vrtni ulaz
umjesto da ekaju red u Mallu s dvjesto drugih koija.
Lidija pomisli na svoje goste ovog vikenda. George, Stephenov mlai
brat, armantan je kao Stephen ali ni izdaleka onako ozbiljan. Georgeovoj
keri Belindi osamnaest je godina, koliko i Charlotti. Obje e djevojke ove
sezone biti predstavljene u drutvu. Belindina je majka umrla prije
nekoliko godina i George se ponovo oenio, prilino brzo. Njegova druga
ena, Clarissa, mnogu je mlaa od njega i prilino ivahna. Rodila mu je
dva blizanca. Jedan e naslijediti Walden Hall kad Stephen umre, ukoliko
Lidija u kasnim godinama ne rodi sina. Mogla bih, pomisli ona, osjeam se
kao da bih mogla, ali jednostavno se to ne dogaa.

SV

~ 13 ~

Ve je bilo vrijeme da se pripremi za veeru. Uzdahne. Osjea se

ugodno i prirodno u odjei za aj, s leerno sputenom lijepom kosom; ali
sad e morati navui steznik, a sluavka e joj dignuti kosu u visoku
punu. Kau da neke mlade ene uope ne nose steznike. To je u redu,
mislila je Lidija, ako ti je prirodno struk uzak, no ona je uska samo na
pogrenim mjestima.
Ustane i izae. Mladi vrtlar stajao je kraj ruina grma i razgovarao
sa sluavkom. Lidija je prepozna: bila je to Annie, zgodna, pohotna i glupa
djevojka, iroka i ljubazna osmijeha. Stajala je s rukama u depovima
kecelje, okrenuvi bucmasto lice prema suncu, i smijala se neemu to je
vrtlar rekao. Eto, to je djevojka kojoj nije potreban steznik, pomisli Lidija.
Annie je trebala paziti na Charlottu i Belindu jer je guvernanta imala
slobodno popodne. Lidija ree otro:
- Annie, gdje su mlade dame?
Djevojin smijeh zamre, ona se nakloni i uzvrati:
- Ne mogu ih nai, gospoo.
Vrtlar se plaho odmakne.
- ini se da ih i ne trai - ukori je Lidija. - Hajde, kreni.
- U redu, gospoo. - Annie otri prema stranjoj strani kue.
Lidija uzdahne: djevojke vjerojatno nisu ondje, ali sad joj se ne da
zvati Annie natrag i opet joj prigovarati.
etala je livadom i razmiljala o poznatim i ugodnim stvarima,
potisnuvi Petrograd u zaborav. Stephenov otac, sedmi grof od Waldena,
zasadio je zapadnu stranu parka rododendronima i azalejama. Lidija nije
upoznala starca jer je umro prije njena poznanstva sa Stephenom, ali po
svemu sudei bio je to pravi pravcati viktorijanac. Njegovi su se grmovi
sad okitili prekrasnim cvatom i razmeu se u prilino neviktorijanskom
arenilu skladnih boja. Moramo nekoga angairati da nam naslika kuu,
pomisli ona, posljednja je slika napravljena jo dok se park nije bio
podignut.
Svrne pogledom natrag k Walden Hallu. Sivi kamen junog proelja
koio se u ljepoti i dostojanstvu na popodnevnom suncu. U sredini su
juna vrata. Ondje dalje, u istonom krilu, nalaze se salon i posebne
blagovaonice, a iza njih se bez nekog reda proteu kuhinje, ostave i
praonice, sve do udaljenih staja. Ovdje blie, na zapadnoj strani,
smjeteni su jutarnji salon, oktagon i knjinica na uglu; zatim se iza ugla,
du zapadnog proelja, redaju biljarnica, orunica, cvjetna soba, puionica
i uprava. Na prvom katu, obiteljske spavaonice uglavnom su na junoj

SV

~ 14 ~

strani, glavne gostinske sobe na zapadnoj strani, a sobe za poslugu iznad

kuhinja prema sjeveroistoku, skrivene pogledu. Krov se dii s bezbroj
kula, tornjia i potkrovlja. Cijelo proelje krase kameni ornamenti u
najboljem viktorijanskom rokoko stilu: cvijee, grbovi i spirale, zmajevi,
lavovi i kerubini, balkoni i grudobrani, stupovi za zastave, sunane ure i
groteske. To je zdanje Lidiji priraslo srcu i sretna je to ga Stephen, za
razliku od mnogih starih plemia, moe odravati.
Uto Charlotte i Belinda iz grmlja izbiju na livadu. Naravno, Annie ih
nije nala. Obje su nosile eire iroka oboda i ljetne haljine, crne arape
to ih nose kolarke, te niske crne cipele. Poto e Charlotte ove sezone
biti predstavljena u drutvu, doputeno joj je da s vremena na vrijeme
digne kosu i sveano se odjene za veeru, ali se Lidija prema njoj odnosila
kao prema djetetu, to je i bila, jer nije dobro da djeca odrastu prebrzo.
Dvije su roakinje bile sasvim zaokupljene razgovorom, i Lidija se
nehajno upita o emu li to raspravljaju. Kakve su misli mene morile kad
mi je bilo osamnaest godina? I tad se sjeti mladia meke kose i vjetih
ruku, pa pomisli: Molim te, Boe, pomozi mi da sauvam svoju tajnu.
***
- Vjeruje li da emo se osjeati drukije kad izaemo u drutvo? upita Belinda.
Charlotte je ve prije razmiljala o tome.
- Ja neu.
- Ali bit emo odrasle.
- Ne shvaam kako zabave i plesovi i izleti mogu nekog uiniti
odraslim.
- Morat emo nositi steznik.
Charlotte zahihoe.
- Jesi li ga ikad nosila?
- Nisam. A ti?
- Probala sam prolog tjedna.
- I kako je?
- Grozno. Ne moe ni hodati kako treba.
- Kako si izgledala?
Charlotte gestikulirajui rukama pokae goleme grudi. Obje djevojke
udare u smijeh. Uto Charlotte spazi majku pa navue skruen izraz lica
oekujui prijekor. No mama je po svoj prilici bila okupirana neim
drugim jer se samo neodreeno nasmijeila i okrenula na drugu stranu.
- Ipak e biti zabavno - napomene Belinda.

SV

~ 15 ~

- Sezona? Da - Charlotte e zamiljeno. - Ali koja je svrha svega toga?

- Da upozna pravog mladia, naravno.
- Hoe rei, da nae mua.
Stigle su do golemog hrasta nasred livade, pa se Belinda zavalila na
klupu ispod stabla, malo zlovoljna.
- Ti izlazak u drutvo dri vrlo glupim, zar ne? upita.
Charlotte sjedne do nje i preko travnatog saga pogleda dugako juno
proelje Walden Halla. Visoki gotski prozori svjetlucaju na popodnevnom
suncu. Odavde se ini kao da su prostorije u kui racionalno i pravilno
rasporeene, ali se iza ove fasade zapravo krije oaravajua zbrka. Ona
ree:
- Zaista je glupo to se tako dugo mora ekati. Nije da jedva ekam
kad u na plesove i u popodnevne popodnevne posjete, niti mi se uri
upoznati mladie, ako nikad i neu ba mi je svejedno. Bijesna sam zato
to se prema meni jo ponaaju kao prema djetetu. Odvratno mi je
veerati s Marjom. Ta je ena prava pravcata neznalica, ili se pravi da
jest. U blagovaonici barem uje nekakav razgovor. Tata govori o
zanimljivim stvarima. Kad mi je dosadno, Marja predloi da igramo na
karte. A ja ne volim nikakve igre, ta cijeli ivot se igram. - Charlotte
uzdahne. Vlastite su je rijei jo vie razljutile. Pogleda Belindino mirno,
pjegavo lice okrueno vijencem riih uvojaka. Charlottino pak lice bilo je
okruglo, izrazito ravna nosa i markantne brade, a kosa joj gusta i tamna.
Blago Belindi u njenoj bezbrinosti, pomisli ona, nju ovako neto uope ne
mui, ona se nikad ne uzrujava ili zbog ega.
Charlotte dotakne Belindinu ruku.
- Oprosti, nisam mislila gnjaviti.
- Ma dobro, dobro - nasmijei se Belinda popustljivo. Uvijek se ljuti
zbog onoga to zapravo ne moe promijeniti. Sjea li se kad si ono htjela
u Eton?
- Ja? Nikad!
- Ali jesi, sto-posto. Podigla si stranu galamu. Tata se kolovao u
Etonu, rekla si, pa zato ne bi i ti.
Charlotte se toga nije sjeala, ali nije mogla zanijekati da je takvo
ponaanje bilo tipino za nju u desetoj godini.
- Zar doista misli da sve to ne moe stvarno biti drukije. To sveano
predstavljanje u drutvu, pa boravak u Londonu tokom sezone, onda
zaruke, potom brak...
- A isto tako moe izazvati skandal pa biti prisiljena da se iseli u

SV

~ 16 ~

Rodeziju - odgovori joj Belinda.

- Nije mi sasvim jasno kako se izaziva skandal.
- Ni meni.
Na tren su zanijemile. Charlotte je katkad eljela da bude pasivna
poput Belinde. ivot bi bio jednostavniji, ali i strano dosadan.
- Pitala sam Marju to u raditi kad se udam. I zna to mi je
odgovorila? Raditi? Pa, dijete moje, nee raditi nita ree oponaajui
grleni ruski naglasak svoje guvernante.
- Oh, to je glupo - nato e Belinda.
- Zar ne? A to rade moja i tvoja majka?
- One su otmjeno drutvo. Idu na zabave, borave u ljetnjikovcima,
odlaze u operu i...
- Pa to je ono to imam na umu. Ne rade nita.
- Raaju djecu ...
- E, to je posebna pria. Od tog su raanja napravile nekakvu stranu
tajnu
- To je zato jer je to ... nepristojno.
- Zato? to je u tome nepristojno? - Charlotte shvati da se opet
uzbudila. Marja joj vjeno ponavlja da se ne smije uzbuivati. Duboko
uzdahne i snizi ton. - I ti i ja moramo raati tu djecu. Zato bi nam mogle
rei kako do toga dolazi, zar ne? A s druge strane, tjeraju nas da nauimo
sve o Mozartu i Shakespeareu i Leonardu da Vinciju.
inilo se da je Belindi neugodno, ali ju je tema jako zanimala. I ona o
tome misli isto to i ja, pomisli Charlotte, samo, koliko ona zna?
- Shvaa li da ona rastu u tebi? upita Charlotte.
Belinda kimne glavom pa izlane:
- Ali kako to poinje?
- Oh, mislim da se to jednostavno dogodi kad napuni otprilike
dvadeset prvu godinu. I zapravo zbog toga mora biti debitantica i izai u
drutvo, da bi si osigurala mua prije no to pone raati. - Charlotte
oklijevajui zastane, potom doda: - Barem tako ja mislim.
- A kako onda izlaze van? udila se Belinda.
- Ne znam. I kolika su?
Belinda rairi ruke odmjerivi ezdesetak centimetara.
- Blizanci su bili ovoliki kad su se rodili. - Ponovo razmisli pa smanji
razdaljinu. - Ma, moda ovoliki.
Nato e Charlotte:
- Kad koko snese jaje, ono izlazi... straga. - Izbjegavala je Belindin

SV

~ 17 ~

pogled. Nikad jo nije ni s kim vodila tako intiman razgovor. - Jaje je

veliko ali ipak izae.
Belinda joj se nagne blie pa e tiho:
- Jedanput sam vidjela kako se Daisy otelila. To je krava dersejka na
naoj farmi. Kravar nije znao da ja to promatram. Tako oni to zovu:
oteliti se.
- I kako je to bilo? - bez daha upita Charlotte.
- Grozno. Izgledalo je kao da joj se trbuh otvorio, izalo je puno krvi i
svaega. - Belinda slegne ramenima.
- To me plai - uznemireno e Charlotte. - Bojim se da mi se to ne
dogodi prije no to saznam sve o tome. Zato nam ne kau?
- Ne bi trebalo da govorimo o takvim stvarima.
- Bogami, imamo mi pravo govoriti o tome!
- Nemoj psovati, to ti samo sve oteava - kao bez ilaha izusti Belinda.
- Ba me briga. - Charlottu je izluivalo to to ni nema naina da
sazna te stvari, nema koga pitati, ne moe o tome proitati ni u kakvoj
knjizi... U tom joj trenu sine ideja.
- uj, u naoj knjinici ima jedan zakljuan ormar. Kladim se da su
ondje knjige o tome. Hajde da vidimo!
- Ali ako je zakljuan ...
- Ma ja znam gdje je klju. Znam to ve godinama.
- Imat emo gadnih neprilika ako nas uhvate.
- Sad su svi zabavljeni presvlaenjem za veeru. Moramo iskoristiti tu
priliku.
Charlotte ustane. Belinda je oklijevala.
- Bit e vike.
- Nije me za to stalo. U svakom sluaju, ja idem pogledati u ormar, a
ti moe sa mnom ako eli.
Charlotte se okrene i poe prema kui. Tren kasnije Belinda dotri za
njom, kao to je Charlotte i oekivala.
Kroz trijem ukraen stupovljem ule su u hladno, velianstveno
prostrano predvorje. Krenule su lijevo, prole kraj jutarnjeg salona i
oktagona pa ule u knjinicu. Charlotte je ponavljala u sebi da je ena pa
ima pravo da zna, ali uza sve to osjeala se poput zloeste djevojice.
Knjinica je njena omiljena prostorija. Na uglu kue, s tri golema
prozora, kupa se u svjetlu. Koom presvuene stolice stare su ali
iznenaujue udobne. Zimi ovdje cijeli dan gori vatra, tu su razne igre i
slike za sastavljanje, i dvije-tri tisue knjiga. Ima tu starih knjiga, ovdje

SV

~ 18 ~

su sve otkako je kua podignuta; ali ima i mnogo novih, jer mama ita
romane a tatu zanimaju mnoga podruja: kemija, poljoprivreda, putopisi,
astronomija, povijest. Charlotte osobito rado dolazi ovamo kad Marja ima
slobodan dan; tako joj guvernanta ne moe oduzeti Daleko od bjesomune
gomile a umjesto toga nametnuti joj Vodenu djeicu. Ponekad je tata ovdje
s njom, sjedi za viktorijanskim pisaim stolom i prouava neki katalog
poljoprivrednih strojeva ili bilancu neke amerike eljeznice, ali nikad se
ne mijea u njen izbor knjiga
U prostoriji nije bilo nikog. Charlotte prie stolu, otvori jednu malu,
etvrtastu ladicu i izvadi neki klju.
Uza zid pokraj stola stajala su tri ormara. U jednom j su bile kutije s
igrama, u drugom kutije s papirom za pisanje i kuvertama s reljefnim
Waldenovim grbom. Trei je bio zakljuan. Charlotte ga otvori kljuem.
Unutra je bilo tridesetak knjiga i hrpa starih asopisa. Charlotte
pogleda jedan asopis. Zvao se Pearl. Nije obeavao nita. Onda ona brzo
nasumce uzme dvije knjige ne gledajui naslove. Potom zatvori i zakljua
ormar te vrati klju u ladicu stola.
- Evo! klikne likujui.
- Gdje emo ih pregledati? protisne Belinda. '
- Zna gdje je skrovite?
- O, da!
- Ma zato apemo?
Obje se zahihotaju.
Charlotte prie vratima. Odjednom zauje kako je netko doziva iz
predvorja:
- Lady Charlotte ... lady Charlotte ...
- To nas Annie trai. Draga je ali jako glupa. Izai emo drugim
putem, - brzo ree Charlotte, ode na drugu stranu knjinice i izae kroz
vrata to su vodila u biljarnicu. Odatle se pak ilo u orunicu; ali ondje je
ve netko bio. Ona na tren oslune.
- To je moj tata - apne Belindi, oito preplaena.
Bio je vani sa psima.
Na svu sreu, iz biljarnice se kroz francuska vrata moglo na zapadnu
terasu. Charlotte i Belinda se iuljaju i tiho za sobom zatvore vrata. Sunce
se nisko crvenjelo i stvaralo duge sjene na livadama.
- A kako emo sada u kuu? upita Belinda.
- Preko krovova. Za mnom!
Charlotte trkom zae iza kue, pa kroz kuhinjski vrt stigne do staja.

SV

~ 19 ~

One dvije knjige ugurala je u prslui pa stegla pojas da joj ne ispadnu.

Charlotte je znala kako e se iz jednog ugla stajskog dvorita,
svladavajui prilino lak uspon, popeti na krov iznad prostorija za
poslugu. Najprije se uspela na poklopac niskog eljeznog spremita u
kojem su se drmale cjepanice. Odatle se prebacila na valoviti limeni krov
dograene upe gdje su se uvale alatke. upa se naslanjala na praonicu.
Charlotte se uspravila na valovitom krovu, onda se popela na crijepom
pokriven krov praonice. Tu se okrene i pogleda, Belinda ju je slijedila
Sad Charlotte legne potrbuke na krov od crijepa pa se stade kretati
poput raka pridravajui se dlanovima i rubovima cipela, sve dok nije
stigla do kraja krova koji se naslanjao na jedan zid. Onda se uspue uz
krov, zajae na sljeme. Belinda je dostigne i dobaci:
- Hej, ovo je opasno, a?
- Ja se ovako pentram od svoje devete.
Iznad njih bio je prozor jedne potkrovne spavaonice koju su dijelile
dvije sobarice. Prozor je bio visoko u zabatu, gornji mu uglovi sezali gotovo
do krova to se koso sputao na obje strane. Charlotte se uspravi i virne u
sobu. Unutra nije bilo nikoga. Ona se uspne na podboj prozora i ustane.
Sad se nagne ulijevo, jednu ruku i jednu nogu prebaci na rub krova,
potom se popne gore, na crijepove. Onda se okrene i pomogne Belindi da
se popne.
Leale su ondje trenutak, hvatajui dah. Charlotte se sjeti kako su joj
rekli da krov Walden Halla pokriva povrinu od etiri jutra. ovjek to ne
moe vjerovati sve dok ne doe ovamo i uvidi da bi se lako izgubio meu
svim ovim sljemenima i uvalama. Odavde se bez muke stie do svakog
dijela krova po stazama, ljestvama i tunelima, namijenjenim ljudima koji
odravaju zgradu i koji svakog proljea iste ljebove, boje odvodne cijevi i
mijenjaju slomljene crijepove.
Charlotte ustane.
- Doi, dalje je lako - ree.
Na idui krov vodile su ljestve, dalje se protezala iroka staza, potom
se kratke drvene stepenice dizale do malih etvrtastih vrata u zidu.
Charlotte otvori vrata, upue kroz njih i nae se u skrovitu.
Bila je to niska prostorija bez prozora, s kosim stropom i drvenim
podom na koji se ovjek moe i nabosti ukoliko nije dovoljno oprezan.
Neko je vjerojatno sluila kao ostava, no u svakom sluaju sada je
potpuno zaboravljena. Jedna su vrata vodila u spremnicu kraj djeje sobe
koja se ve godinama nije koristila. Charlotte je otkrila skrovite kad joj je

SV

~ 20 ~

bilo osam ili devet godina i da bi izmakla nadzoru povremeno se ovdje

igrala, a ini joj se da se igra cijeli svoj ivot. Na podu su bili jastuci, u
vrevima stajale svijee, i kutija ibica. Na jednom jastuku leao je izlizan
i otrcan pas-igraka, skriven ovdje prije osam godina kad je guvernanta
Marja zaprijetila da e ga baciti. Na malom, prikladnom stolu stajala je
napukla vaza puna bojica i mapa s pisaim priborom. Svakih nekoliko
godina vrila se inventura u Walden Hallu, i Charlotte se sjea kako je
domaica, gospoa Braithwaite, znala rei da nedostaju neke vrlo udne
stvari.
Belinda upue unutra, a Charlotte zapali svijee. Onda iz prsluia
izvue one dvije knjige i proita im naslove. Jedna se zvala Medicina u
kuanstvu a druga Romanca poude. Medicinska knjiga obeavala je vie.
Charlotte je sjela na jastuk i otvorila je. Belinda se smjestila kraj nje s
izrazom krivnje na licu. Charlotte je bila uzbuena kao da otkriva tajnu
ivota.
Listala je stranice. U knjizi je jasno i detaljno pisalo o reumatizmu,
slomljenim kostima i ospicama, ali kod opisa poroaja sve je odjednom
izgledalo sasvim nerazumljivo. Bili su opisani neki tajanstveni grevi, pa
probijanje vode i nekakva vrpca koju treba podvezati na dva mjesta a
onda prerezati karama, prethodno uronjenim u kipuu vodu. Ta je glava
oito bila pisana za one koji o tome ve mnogo znaju. Bio je tu i crte gole
ene. Charlotte je uoila da ena na slici nema dlaka na onom mjestu gdje
ih ona ima u izobilju, ali joj je bilo neugodno to rei Belindi. Onda je nala
i crte enine utrobe s djetetom, ali nije bilo ni traga nekom prolazu kroz
koji bi dijete izalo.
- Vjerojatno ih lijenici izvade rezom - nagaala je Belinda.
- A kako se to onda obavljalo ranije, dok nije bilo lijenika? - nato e
Charlotte, pa zakljui: - Ma ne, ipak ova knjiga nije dobra. - Onda
nasumce otvori drugu i glasno proita prvu reenicu na koju joj je pao
pogled: Sputala se s pohotnom sporou sve dok se nije sasvim natakla na moj

ukrueni ud, a onda zapoe ono slatko micanje naprijed-natrag. Charlotte se

namrti i pogleda Belindu.

- to li to znai? - u udu e Belinda.
***
Feliks Keinski sjedio je u eljeznikom vagonu i ekao da vlak
krene s doverskog kolodvora. U vagonu je bilo hladno. Feliks je bio
potpuno miran. Vani je jo bilo mrano i on je jasno vidio svoj odraz na
prozoru visokog mukarca s urednim brkovima, u crnom kaputu i

SV

~ 21 ~

polucilindru. Na mreu iznad glave smjestio je mali kofer. ovjek bi lako

pomislio da je to kakav trgovaki putnik neke vicarske tvornice satova,
no im bi ga po blie pogledao uoio bi da mu je kaput jeftin a kofer od
kartona, i da to lice nije lice ovjeka koji prodaje satove.
Razmiljao je o Engleskoj. U svojoj je mladosti uzdizao englesku
ustavnu monarhiju kao idealan oblik vladavine. No sad mu je takvo
gledanje smijeno jer odavno je promijenio miljenje o idealnom obliku
vladavine. Na onom nepominom i blijedom licu to se odraavalo na
prozoru zatitra sjenka osmijeha
Vlak je krenuo, i nekoliko minuta kasnije Feliks je ve promatrao
kako prve suneve zrake obasjavaju vonjake i itna polja Kenta. Evropa
je svojom ljepotom uvijek u njemu izazivala divljenje. Pri prvom susretu s
njom doivio je duboko ganue, jer kao svi ruski seljaci ni on nije mogao
zamisliti da svijet moe tako izgledati. I tad se vozio vlakom. Bio je ve
proputovao stotine kilometara kroz rijetko naseljene sjeverozapadne
ruske gubernije, nagledao se onih zakrljalih stabala, bijednih sela
zametenih snijegom kroz koje vijugaju blatne ceste. A onda se jednog
dana probudio u Njemakoj. Gledajui obraena zelena polja, asfaltirane
ceste, dotjerane kue u istim selima i cvjetne gredice na sunanom
peronu kolodvora, pomislio je da je u raju. Kasnije je u vicarskoj sjedio
na verandi nekog malog hotela, grijao se na suncu i promatrao snijegom
pokrivene planine, pio kavu i jeo svjee, hrskave zemike i mislio: Ovdje
su ljudi zacijelo jako sretni.
A sad, gledajui kako se u rano jutro na engleskim farmama budi
ivot, sjetio se zore u svom selu: sivo nebo prijetee se nadvilo, vjetar brije,
lokve po movarnom polju stegao led, a busenje otre trave zasuo mraz;
on, u izlizanoj platnenoj odjei, u pustenim nazuvcima i cokulama, koraa
promrzlih stopala, a otac mu, u otrcanoj halji siromanog seoskog
sveenika, grabi kraj njega i tvrdi da je Bog dobar. Njegov je otac volio
ruski narod jer ga i Bog voli. Feliksu je pak oduvijek bilo savreno jasno
da Bog mrzi ljude jer se prema njima odnosi tako surovo.
I ta njihova rasprava bila je poetak dugog putovanja, putovanja koje
je Feliksa od kranstva preko socijalizma odvelo do anarhistikog
terorizma, od gubernije Tambov kroz Petrograd i Sibir do eneve. A u
enevi je donio odluku koja ga je dovela u Englesku. I tad se sjeti
sastanka. Umalo ga nije propustio ...
***

SV

~ 22 ~

Umalo nije propustio sastanak. Bio je u Krakovu na pregovorima s

poljskim idovima koji su asopis Pobuna krijumarili preko granice u
Rusiju. Stigao je u enevu kad se ve smrailo i poao ravno u Ulrichovu
tiskaru u jednoj maloj sporednoj ulici. Upravo je zasjedao uredniki
kolegij: etiri mukarca i dvije djevojke, okupljeni oko svijee u stranjem
dijelu tiskare iza blistavog tiskarskog stroja, udisali su miris tiskarske
boje i mainskog ulja i planirali revoluciju u Rusiji.
Ulrich je objasnio Feliksu o emu raspravljaju. On se bio sastao s
Josifom, pijunom ruske tajne policije Ohrane. Josif je potajice
simpatizirao revolucionare pa je prodavao Ohrani krive informacije.
Anarhisti su mu katkad otkrivali tone ali bezopasne podatke, a Josif ih je
zauzvrat upozoravao na djelovanje Ohrane.
Ovaj put je Josifova vijest bila senzacionalna.
- Car eli vojni savez s Engleskom - rekao je Ulrich Feliksu. - alje
kneza Orlova na pregovore u London. Ohrana to zna jer mora tititi kneza
na putovanju kroz Evropu.
Feliks skine eir i sjedne. Je li to istina, upita se. Jedna od
djevojaka, potitena i neugledna Ruskinja, donese mu au aja. Feliks
izvadi iz depa upola izgrien komadi eera, stavi ga meu zube pa
stade kroza nj pijuckati aj na seljaki nain.
- Stvar je u tome - nastavi Ulrich da bi Engleska onda mogla zaratiti s
Njemakom pa prisiliti Ruse da i oni ratuju.
Feliks kimne glavom.
Ona neugodna djevojka ree:
- I to nee ginuti knezovi i grofovi ve obini Rusi.
Ima pravo, pomisli Feliks. U ratu e se boriti seljaci.
Vei dio svog ivota on je proveo meu njima Jest da su to sirovi,
osorni i ogranieni ljudi, ali po onoj njihovoj budalastoj velikodunosti,
onim povremenim spontanim izljevima iste radosti vidi se da bi mogli
biti sasvim drukiji u kakvom pristojnom drutvu. Svagdanje su im brige
vrijeme, ivotinje, bolesti i raanje, a k tome kako da nadmudre vlastelina
U ranoj mladosti snani su i uspravni, smiju se i tre brzim i lakim
korakom, ali kako prevale dvadesetu poinju se grbiti i sijediti, postaju
spori i namrteni. A sad e knez Orlov, bez sumnje zbog vrlo opravdanih
razloga meunarodne diplomacije, pokupiti te mladie u proljee njihova
ivota i natjerati ih na topove to e ih raznijeti na komade ili zauvijek
osakatiti.
Upravo zbog ovakvih stvari Feliks je postao anarhist.

SV

~ 23 ~

- to da se radi? - upita Ulrich.

- Moramo istaknuti tu vijest na prvoj strani Pobune - ree ona
neugledna djevojka.
Potom su raspravljali o tome kako e obraditi lanak. Feliks je samo
sluao. Nisu ga naroito zanimali uredniki poslovi. On je raspaavao
asopis i pisao lanke o pravljenju bombi, i bio duboko nezadovoljan. U
enevi je postao strano civiliziran. Pije pivu umjesto votke, nosi ovratnik
i kravatu i odlazi na koncerte orkestralne glazbe. Radi u knjiari. A u
meuvremenu, u Rusiji kuha kao u kotlu. Naftai ratuju s Kozacima,
skuptina je nemona, a milijun radnika trajka. Car Nikola II.
najnesposobniji je i najgluplji vladar to ga je dala degenerirana
aristokracija. Cijela je zemlja zapravo bava baruta to eka iskru, a
Feliks eli biti ta iskra. Ali opasno je vratiti se natrag. To je uinio Josif
Staljin, i im je stupio na rusko tlo poslan je u Sibir. Tajna policija pozna
prognane revolucionare bolje no one kod kue. No Feliks vie ne moe
podnijeti ovaj kruti ovratnik, kone cipele i okolnosti u kojima se naao.
Pogledom obuhvati malu grupu anarhista: Ulrich, tiskar sijede kose i
pregae zamrljane tintom, intelektualac koji Feliksu posuuje
Proudhonove i Kropotkinove knjige, ali i ovjek od akcije koji je jedanput
pomogao Feliksu u pljaki neke banke; Olga, neugledna djevojka koja se
zamalo zaljubila u Feliksa, no jednog je dana vidjela kako je slomio ruku
nekom policajcu pa se preplaila; Vera, pjesnikinja slobodna ponaanja;
Jevno, student filozofije koji stalno govori o ienju krvlju i vatrom;
Hans, urar to prozire u ovjekovu duu kao da mu je pod povealom; i
Pjotr, razvlateni grof, pisac briljantnih traktata iz ekonomije i
nadahnutih revolucionarnih uvodnika. Ozbiljni su to, marljivi i vrlo
pametni ljudi. Feliks dobro zna koliki im je znaaj jer i on je zajedno s
ostalim oajnicima u Rusiji nestrpljivo ekao prokrijumarene novine i
pamflete to su onda kolali iz ruke u ruku sve dok se nisu potrgali na
komadie. No traktati o ekonomiji ipak nisu dovoljni, ne tite oni od
policijskih metaka, a vatreni lanci nee sagati palae.
Ulrich je govorio:
- Ova vijest mora doprijeti do svih a ne samo do italaca Pobune. Hou
da svaki seljak u Rusiji sazna da e ga Orlov povesti u uzaludan i krvav
rat zbog neeg to se njega uope ne tie.
- Glavni je problem u tome hoe li nam vjerovati - nato e Olga.
- Glavni je problem u tome je li ta pria istinita - javi se Feliks.
- To moemo provjeriti - ree Ulrich. - Drugovi iz Londona mogli bi

SV

~ 24 ~

saznati je li Orlov stigao onamo prema planu i je li se sastao s ljudima s

kojima treba da se sastane.
- Nije dovoljno samo proiriti tu vijest - uzbueno e Jevno. - Mi to
moramo sprijeiti.
- Kako? - u udu e Ulrich gledajui mladog Jevna preko metalnih
okvira naoala.
- Moramo pozvati na ubojstvo Orlova. To je izdajnik naroda i stoga ga
treba pogubiti.
- Zar bi to zaustavilo pregovore?
- Vjerojatno bi - javi se grof Pjotr. - Naroito kad bi ubojica bio
anarhist. Ne zaboravite, Engleska prua azil anarhistima, a to cara
dovodi do bijesa. Dakle, ako bi jednog njegovog kneza u Engleskoj ubili
nai drugovi, car bi se mogao strano naljutiti i prekinuti pregovore
Jevno e oduevljeno:
- To bi tek bila prava pria! Mogli bismo objaviti da je Orlova ubio na
ovjek zbog izdaje ruskog naroda.
- Sve novine svijeta prenijele bi taj izvjetaj - glasno je mislio Ulrich.
- A zamislite samo to bi to izazvalo kod kue. Dobro znate to ruski
seljaci misle o novaenju: to je za njih smrtna osuda. Zato se mladiu koji
ide u vojsku sprema sprovod. I kad bi oni saznali da ih car eli uvui u
veliki evropski rat, rijeke bi zacrvenjele krvlju...
Ima pravo, pomisli Feliks. Jevno uvijek tako govori, a ovaj put ima
pravo.
- Daleko si ti od stvarnosti, moj Jevno ree Ulrich.
- Orlov je u tajnoj misiji, nee se valjda voziti Londonom u otvorenoj
koiji i mahati mnotvu. Osim toga, poznam ja drugove iz Londona: ti nisu
nikad nikoga ubili. Nije mi jasno kako bi se to izvelo.
- Meni jest - javi se Feliks. Sve se oi upru u nj, a sjene na licima
zatitraju na treperavom svjetlu svijee. - Ja znam kako bi se to izvelo.Vlastiti mu se glas uinio stranim kao da mu se grlo steglo. - Ja u poi u
London. I ubiti Orlova.
Prostorijom odjednom zavlada muk; taj razgovor o smrti i razaranju
odjednom je tu meu njima postao stvaran i konkretan. Svi su iznenaeno
buljili u Feliksa, samo se Ulrich znalaki smijeio, kao da je i raunao s
time da e se sve upravo ovako zavriti.

SV

~ 25 ~

2.
London je bio nevjerojatno bogat grad. Feliks je, dodue, vidio
neumjereno bogatstvo u Rusiji i veliko blagostanje u Europi, ali nigdje u
tolikoj mjeri. Ovdje nitko ne hoda u dronjcima. Zapravo, iako je vrijeme
lijepo svi nose debele odjee. Vozari, ulini prodavai, pometai, radnici i
dostavljai, svi se razmeu u lijepim konfekcijskim kaputima bez rupa i
zakrpa. Sva djeca obuvena su u izme. Sve ene nose eire, i to kakve!
Uglavnom su to golema pokrivala iroka poput kotaa kakvog giga, a
ukraena vrpcama, perjem, cvijeem i voem. Na ulicama vreva. Feliks je
vidio vie automobila u prvih pet minuta nego dotad u cijelom ivotu, a
bilo ih je isto koliko i zaprenih vozila. Svatko je jurio, bilo da se vozi ili
hoda.
Na Piccadilly Circusu sav se promet zaustavio. Dogodilo se ono to se
svakodnevno zbiva u gradu: prevrnuo se neki jednopreg. Grupa
mukaraca iz petnih se ila upinjala da uspravi konja i kola, dok su ih s
plonika cvjearice i naminkane dame bodrile i zbijale s njima ale.
Kako je Feliks iao prema istoku, ona prvotna slika velikog bogatstva
sve vie je blijedjela. Proao je kraj neke katedrale s kupolom koja je na
planu grada to ga je kupio na kolodvoru Victoria bila oznaena kao Sv.
Pavle, a potom se naao u siromanijim predjelima. Odjednom su ona
velianstvena proelja banaka i poslovnih zgrada zamijenili nizovi niskih
vie-manje tronih kua. Ovdje je bilo manje automobila a vie zaprenih
kola, a konji su bili mraviji. Prodavalo se uglavnom na ulinim tezgama.
Vie nigdje nisi vidio dostavljae. Mnoga su djeca hodala bosonoga, no
Feliksa se to nije naroito dojmilo jer je smatrao da po toj klimi ionako
nisu potrebne izme.
to je dublje zalazio u East End slika je bila sve gora. Redale se
ruevne zgrade, prljava dvorita i smrdljive uliice, a skitnice rovale po
hrpama smea traei hranu. Zaavi u Whitechapel High Street, Feliks
je ugledao dobro mu poznate brade, dugu kosu i tradicionalne halje
svakovrsnih ortodoksnih idova, te trgovinice u kojima se prodaje
dimljena riba i koer; inilo mu se kao da se naao u kakvom getu u
Rusiji, samo to ovi idovi nisu izgledali zaplaeni.
U Jubilee Streetu potraio je zgradu s brojem 165; tu mu je adresu
dao Ulrich. Bila je to jednokatnica slina nekoj luteranskoj kapeli. Na
jednoj je obavijesti stajalo da je Klub i institut prijatelja radnika otvoren

SV

~ 26 ~

za sve radne ljude bez obzira na politiko opredjeljenje, no po drugoj

obavijesti bilo je jasno o kakvom se zapravo mjestu radi jer je na njoj
pisalo da je Klub otvorio Pjotr Kropotkin 1906. godine. Tko zna. hou li
ovdje u Londonu upoznati legendarnog Kropotkina, upita se Feliks.
Uao je u zgradu. U predvorju ugleda hrpu novina s naslovom
Prijatelj radnika, ali na jidiu: Arbeiter Fraint. Na zidovima su bile
obavijesti o satovima engleskoga, nedjeljnoj koli, izletu u Epping Forest i
predavanju o Hamletu. Feliks kroi u dvoranu. Njena unutranjost ga
uvjeri da je tono naslutio: to je zacijelo neko bila laa kakve sektake
crkve. No sada je preureena; na jednom joj je dijelu podignuta pozornica
a na drugom ank. Na pozornici je grupa mukaraca i ena uvjebavala
neku dramu. Moda se engleski anarhisti zapravo time i bave, pomisli
Feliks. Onda je jasno zato im je dozvoljeno drati klubove. Priao je
anku. Alkoholnom piu nije bilo traga, ali je zato ugledao riblje okruglice
s krunim mrvicama, mariniranu haringu i, o radosti, samovar.
Djevojka za ankom pogleda ga i ree:
- Nu?
Feliks se nasmijei.
***
Tjedan dana kasnije, onog dana kad je knez Orlov trebao stii u
London, Feliks je ruao u nekom francuskom restoranu u Sohou. Stigao je
rano, izabrao jedan stol kraj vrata i naruio jelo na francuskom. Pojeo je
juhu od luka, govei file i kozji sir, a popio pola litre crnog vina. Konobari
su se izmjenjivali. Kad je zavrio s jelom, bila je upravo najvea guva za
ruak. U jednom trenutku, dok su tri konobara bila u kuhinji a druga dva
okrenuta leima, mirno je ustao, priao vratima, uzeo svoj kaput i eir i
izaao ne plativi.
Na ulici se nasmijei. Ba uiva krasti.
Brzo je nauio kako e preivjeti u ovom gradu a da ne potroi skoro
ni penija. Za doruak bi na ulinoj tezgi kupio zaslaeni aj i kriku kruha
za dva penija, i to je bila jedina hrana koju je plaao. Za ruak bi ukrao
kakvo voe ili povre. Uveer bi poao u jednu karitativnu ustanovu i
dobio zdjelu juhe od mesa i neogranienu koliinu kruha, a zato je morao
sluati neku nerazumljivu propovijed i pjevati koju crkvenu pjesmu.
Dodue, imao je pet funti gotovine, ali to je uvao za sluaj prijeke
potrebe.
Stanovao je u jednoj etverokatnoj stambenoj zgradi u Dunstan
Houses u Stepney Greenu gdje i pola vodeih anarhista. Spavao je na

SV

~ 27 ~

madracu na podu u stanu Rudolfa Rockera, karizmatskog plavokosog

Nijemca koji je izdavao Arbeiter Fraint. Feliks je bio imun na arm i
Rockerova karizma nije ga se naroito dojmila, ali je zato cijenio njegovu
potpunu predanost ideji. Kod Rockera i ene mu Milly anarhistima su
uvijek bila otvorena vrata, i cijeli dan i pola noi kod njih su se skupljali
posjetioci, dolazili glasnici, drale se rasprave i sastanci odbora, u beskraj
se pio aj i puile cigarete. Feliks nije plaao stanarinu ali bi svaki dan
donio neto u zajedniko kuanstvo: pola kilograma kobasica, paketi aja,
pun dep naranaa. Domaini su vjerovali da on to kupuje, a on je,
naravno, sve krao.
Rekao je anarhistima da e neto prouavati u Britanskom muzeju
kako bi zavrio svoju knjigu o prirodnom anarhizmu u primitivnim
drutvima. Povjerovali su mu. Bili su to ljubazni, portvovni i bezazleni
ljudi; iskreno su vjerovali da se revolucija moe izvesti irenjem
obrazovanja i stvaranjem sindikata, pamfletima i predavanjima i izletima
u Epping Forest. Feliks je znao da je veina anarhista izvan Rusije takva.
Nije ih mrzio ali ih je potajice prezirao, jer, konano, oni se samo plae.
Pa ipak, i u takvim grupama nae se nekoliko lanova spremnih na
nasilje. Kad mu budu potrebni, ve e ih on potraiti.
U meuvremenu ga je muilo pitanje hoe li Orlov doi i kako e ga
ubiti. Znajui da od takvih briga nema koristi, nastojao se potpuno
posvetiti usavravanju engleskog jezika. Neto je nauio u kozmopolitskoj
vicarskoj, a tokom dugog putovanja vlakom kroz Evropu prouavao je
kolski udbenik engleskog jezika za rusku djecu i engleski prijevod svog
omiljenog romana, Pukinove Kapetanove keri, koji je na ruskom znao
gotovo napamet. Otkako je u Londonu svako jutro ita Times u itaonici
kluba u Jubilee Streetu, a popodne luta ulicama i uputa se u razgovor s
pijancima, skitnicama i prostitutkama, s ljudima koji su mu najdrai,
ljudima koji kre pravila. Brzo je poeo povezivati rijei tiskane u
knjigama sa zvukovima svuda oko sebe, i sad ve moe iskazati sve to je
potrebno. Nee proi dugo, a on e na engleskome razgovarati ak i o
politici.
Izaavi iz restorana krenuo je prema sjeveru, preao Oxford Street i
uao u njemaku etvrt zapadno od Tottenham Court Roada. Mnogi su
Nijemci revolucionari, ali su skloniji komunizmu nego anarhizmu. Feliks
se divio disciplini komunista ali nije mu se sviao njihov autokratizam, a
osim toga, njegovu temperamentu nije odgovarao partijski rad.
Propjeaio je cijeli Regent's Park i sa sjevera uao u predgrae

SV

~ 28 ~

srednjeg stalea. Lutao je ulicama s drvoredima, zavirivao u male vrtove

oko skladnih vila od opeka, traei neki bicikl koji bi ukrao. Nauio je
voziti bicikl u vicarskoj i tad je shvatio da e mu to vozilo izvrsno
posluiti za praenje jer se njime lako manevrira i nije upadljivo, a u
gradskom se prometu na njemu moe dovoljno brzo slijediti automobil ili
koija. No zaludu je gledao, buruji tog dijela Londona valjda su negdje
zakljuali svoje bicikle. Tad spazi nekog ovjeka na biciklu i htjede ga
sruiti s vozila, no u tom su se trenu na cesti nala tri pjeaka i jedan
pekarski kombi, a Feliks nije elio napraviti scenu. Malo kasnije ugledao
je drugog biciklista, mladog dostavljaa. Ali je momkov bicikl bio
preupadljiv, sprijeda je imao veliku koaru a na poprenoj motki metalnu
plou s imenom trgovca. Feliks je ve razmiljao o nekoj drugoj smicalici,
kad konano spazi ono to mu je trebalo.
Neki ovjek od tridesetak godina izaao je iz jednog vrta gurajui
bicikl. Nosio je tvrdi slamnati eir i prugastu jaknu pod kojom mu se
nadimao trbuh. Naslonio je bicikl na vrtni zid i sagnuo se da stavi
tipaljke na hlae. Feliks mu brzo prie.
ovjek spazi njegovu sjenu, uzgleda i promrmlja:
- Dobar dan.
Feliks ga srui.
ovjek se prevrne na lea i pogleda Feliksa s tupim izrazom
iznenaenja. Feliks se baci na nj i koljenom mu pritisne trbuh. ovjek je
ostao bez daha i bespomono zakrkljao. Onda Feliks ustane i pogleda
prema kui. S jednog je prozora buljila u nj neka mlada ena, ruku je
pritisla na otvorena usta, oi razrogaila od straha.
On iznova svrne pogledom k ovjeku na zemlji: proi e jo koja
minuta prije no to i pomisli da ustane.
Feliks uzjai na bicikl i brzo se odveze.
ovjek koji ne osjea straha moe uiniti sve to hoe, pomisli. Nauio
je on tu lekciju prije jedanaest godina, na ranirnom eljeznikom
kolosijeku kraj Omska. Snijeilo je ...
***
Snijeilo je. Feliks je sjedio na hrpi ugljena u otvorenom eljeznikom
vagonu i nasmrt se smrzavao.
Smrzavao se ve godinu dana, sve otkako je pobjegao iz odreda
kanjenika to su vezani lancem kopali u rudniku zlata. Tijekom te godine
preao je Sibir, od ledenog sjevera gotovo do Urala. Sad mu je preostalo
jo samo tisuu i pol kilometara do civilizacije i topline. Gotovo cijelim

SV

~ 29 ~

putem je pjeaio, samo se katkad vozio u motornim kolima ili vagonima

punim koa. Najradije se vozio sa stokom jer se uz nju grijao i jeo krmu.
Jedva je bio svjestan da i sam nije ivotinja. Nije se prao, umjesto kaputa
nosio je pokriva strgnut s nekog konja, otrcana mu odjea bila je puna
buha a kosa puna uiju. Omiljena hrana bila su mu sirova ptija jaja.
Jedanput je ukrao jednog ponija, jahao ga dok nije crknuo a zatim jeo
njegovu jetru. Potpuno je izgubio osjeaj za vrijeme. Po vremenskim je
prilikama znao da je jesen ali nije imao pojma koji je mjesec. esto se nije
mogao ni sjetiti to je radio dan ranije. U trenucima prisebnosti shvaao je
da je napola lud. S ljudima uope nije razgovarao. Svaki grad i selo je
zaobilazio, zaustavivi se samo da uzme togod sa smetlita. Znao je samo
da mora ustrajno ii prema jugu, jer ondje e biti toplije.
Ali je vlak s ugljenom skrenuo na ranirni kolosijek, i Feliks je ve
pomislio da e umrijeti. Ondje je bio straar, neki debeli policajac u
krznenu kaputu koji je uvao ugljen da ga seljaci ne bi pokrali za svoja
ognjita ... Kad mu je sinula ona misao, Feliks je shvatio da mu je doao
lucidan trenutak, i to moda posljednji. to li ju je izazvalo, upita se, a
onda osjeti miris policajeva ruka. Ali je policajac bio golem, pucao od
zdravlja i imao puku.
Ba me briga, pomisli Feliks, ionako umirem.
Ustao je, zgrabio najvei komad ugljena to ga je mogao podii,
doteturao do straarnice, uao i udario zapanjenog policajca onom
gromadom po glavi.
Na vatri je bio lonac a u loncu varivo, prevrue da bi se moglo jesti.
Feliks je iznio lonac van i istresao jelo na snijeg; zatim je kleknuo i stao
jesti hranu zajedno sa snijegom koji ju je hladio. Bilo je tu krumpira i
repe, debelih komada mrkve i mesa. Gutao je sve ne vaui. Onda je
policajac izaao iz kolibe i palicom snano udario Feliksa po leima. Feliks
podivlja. Zar e mu taj ovjek oduzeti hranu? Podigne se s tla i nasrne na
nj. Udarao je i grebao, a policajac se branio palicom, ali Feliks nije osjeao
udaraca. Prstima je epao ovjeka za vrat i stegnuo. Nee ga pustiti.
Ubrzo ovjek zatvori oi, lice mu poplavi a jezik se isplazi. Feliks tad
nastavi jesti.
Pojeo je svu hranu u kolibi, ugrijao se kraj vatre i odspavao u
policajevu krevetu. Probudio se oporavljen. S lea je skinuo izme i kaput
i krenuo u Omsk. Putem je otkrio neto znaajno o sebi: vie nije osjeao
strah. Neto se duboko u njemu dogodilo, kao da se neto prelomilo. Nije
se mogao sjetiti to bi ga prestrailo. Kad bude gladan, krast e; kad ga

SV

~ 30 ~

budu gonili, skrivat e se; kad bude u opasnosti, ubit e. Vie nije imao
nikakvih elja. Nita ga vie nije moglo dirnuti. Ljubav, ponos, enja i
strah bijahu zaboravljene emocije. Kasnije su se sve vratile, sve osim
straha.
U Omsku je prodao policajev krzneni kaput pa kupio hlae i koulju,
prsluk i kaput. Spalio je svoje prnje i za jedan rubalj se okupao i obrijao u
nekom jeftinom hotelu. Jeo je u restoranu, s viljukom umjesto prstima.
Vidio je prvu stranicu nekih novina i sjetio se kako se ita. I tad je
spoznao da je uskrsnuo iz groba.
***
Sjedio je na klupi na stanici u Liverpool Streetu, a bicikl mu bio
naslonjen na zid kraj njega. Kako li izgleda Orlov? O tom ovjeku ne zna
nita, zna samo na kojem je poloaju i s kojim zadatkom dolazi. Moda je
knez sasvim obian, ustrajan i vjeran carev sluga, ili pak sadist i
razvratnik, a moda je neki ljubazan sjedokosi starac koji uiva samo u
tome da svoju unuad cupka na koljenu. No, to i nije vano. Svakako e ga
ubiti.
Feliks je bio uvjeren da e prepoznati Orlova jer Rusi toga soja pojma
nemaju kako se putuje neupadljivo, bez obzira jesu li u tajnoj misiji ili
nisu.
Hoe li Orlov doi? Ako doista doe, i stigne upravo onim vlakom koji
je naveo Josif, i ako se potom sastane s grofom Waldenom, kao to je Josif
rekao, onda vie nee biti sumnje da je Josifova informacija tona.
Nekoliko minuta prije dolaska vlaka, na kolodvor je tropoui stigla
jedna zatvorena koija u koju su bila upregnuta etiri sjajna konja i
dovezla se ravno na peron. Sprijeda je bio koija, straga livrirani lakej.
Za koijom je doao jedan eljezniar odjeven u kaput vojnikog stila sa
sjajnim dugmetima, obratio se koijau i uputio ga prema drugom kraju
perona. Onda je stigao i ef kolodvora u aketu i cilindru, vana izgleda,
pogledao na svoj depni sat pa ga kritiki usporedio sa satovima na
peronu. Zatim je otvorio vrata koije da putnik sie.
Kad je eljezniar prolazio kraj Feliksa, on ga zgrabi za rukav.
- Molim vas, gospodine - ree, s onim tobonjim izrazom uenja kao u
nekog naivnog stranog turista. - Je li to engleski kralj?
eljezniar se naceri.
- Nije, stari moj, to je samo grof Walden. - I s time ode.
Znai, Josif je imao pravo.
Feliks je prouavao Waldena okom ubojice. Bio je visok, otprilike

SV

~ 31 ~

njegove visine, a krupan; sigurnija meta nego kakav malen ovjek. Moglo
mu je biti pedeset godina. Izgledao je zdrav, samo je malo epao: znai,
moe bjeati ali ne jako brzo. Na sebi je imao vrlo upadljiv svijetlosivi
aket i cilindar iste boje. Ispod cilindra mu virila kratka i ravna kosa, a
brada mu bila iljasta kao u pokojnog kralja Edvvarda VII. Stajao je na
peronu naslonjen na tap, mogue oruje, odmarajui se na lijevoj nozi.
Koija, lakej i ef stanice vrtjeli su se oko njega kao pele oko matice. On
se, pak, ponaao sasvim leerno. Nije zirkao na sat. Nije obraao panju
na ulizice oko sebe. Navikao je on na to, zakljui Feliks, ta cijela se ivota
svojim znaenjem izdizao iz mnotva.
Uto se pojavio vlak izranjajui iz dima to je sukljao iz lokomotive.
Mogao bih sad ubiti Orlova, pomisli Feliks, i istog trena osjeti uzbuenje
lovca koji se pribliava plijenu; no ve je bio odluio da nee stupiti u
akciju odmah. Danas je ovdje da promatra a ne da djeluje. Po njegovu
sudu, mnogi se anarhistiki atentati zabrljaju uglavnom zbog urbe ili
prenagljenosti. Njemu je na prvom mjestu planiranje i organizacija to
mnogim anarhistima predstavlja pravu anatemu; no oni ne shvaaju da
ovjek mora planirati svoje akcije, a postaje nasilnik tek onda kad poinje
organizirati tue ivote.
Vlak stade ispustivi oblak pare. Feliks ustane i priblii se peronu.
Sasvim pri kraju kompozicije bio je jedan privatan vagon to se od ostalih
razlikovao po svijetloj i svjeoj boji. Zaustavio se tono kraj Waldenove
koije. ef stanice brzo priskoi vagonu i otvori vrata.
Feliks je napeto buljio niz peron, promatrao ono mjesto u sjeni gdje e
ugledati svoju rtvu.
Jedan su trenutak svi ekali, a onda se pojavio Orlov. Na tren zastane
na izlazu. Feliks ga je upijao pogledom. Bio je to nizak ovjek, odjeven u
skupocjen i debeo ruski kaput s krznenom kragnom, glave pokrivene
cilindrom. Lice mu bilo ruiasto i mladenako, gotovo djeako,
golobrado, a brkovi kratki. Nesigurno se osmjehnuo. Izgledao je ranjiv.
Ljudi nevina izraza lica esto ine velika zla, pomisli Feliks.
Orlov sie s vlaka. Zagrli se s Waldenom na ruski nain, ali kratko,
potom oba uoe u koiju.
Prilino im se uri, zakljui Feliks.
Lakej i dva nosaa tovarili su prtljagu na koiju, no nisu mogli
smjestiti sve. Feliks se sa smijekom sjeti svog kartonskog kofera, napola
praznog.
Sad se koija okrenula. Lakej je ostao iza nje, po svoj prilici da se

SV

~ 32 ~

pobrine za ostatak prtljage. Ona dva nosaa priu prozoru koije a iznutra
izroni jedna ruka u sivom rukavu i dadne im nekoliko novia. Onda se
koija odvezla. Feliks se popeo na bicikl i krenuo za njom.
U vrevi londonskog prometa nije mu je bilo teko slijediti. Pratio ju je
kroz sredite grada, du Stranda, pa kroz St. James's Park. Na drugoj
strani parka koija se nekoliko metara provezla omeenom cestom pa
naglo skrenula u jedno ograeno dvorite.
Feliks skoi s bicikla, po travi ga odgura do ruba parka i stade. Pred
njim je bila cesta to vodi k dvorinim vratima. Koija se zaustavila pred
impozantnim ulazom neke velike kue. Preko krova koije Feliks ugleda
dva cilindra, jedan crni i jedan sivi, gdje nestaju u zgradi. Onda se vrata
zatvorie, i vie nije vidio nita.
***
Lidija je kritiki prouavala ker. Charlotte je stajala pred velikim
zidnim zrcalom i probala odjeu u kojoj e kao debitantica biti
predstavljena na Dvoru. Madame Bourdon, mrava, elegantna krojaica
trkarala je oko nje s pribadaama, ovdje bi nabrala koji volan, ondje
privrstila neku ipku.
Charlotte je zraila ljepotom i nevinou, kao to i dolikuje
debitantici. Haljina od bijelog tila ukraena briljantima sputala se gotovo
do poda i djelomino skrivala blago uiljene cipele. Ispod dekoltea koji se
sputao do struka vidio se svjetlucav kouljac. etiri metra duga povlaka
bila je protkana srebrnim nitima, obrubljena svijetloruiastim ifonom i
na kraju vezana velikom bijelo-srebrnom vrpcom. Charlottina crna kosa
bila je podignuta u punu i privrena tijarom koja je nekad pripadala
prethodnoj lady Walden, Stephenovoj majci. U kosi je nosila dva bijela
pera, kako nalae pravilo.
Pa moje je dijete skoro odraslo, pomisli Lidija i ree:
- Vrlo lijepo, madame Bourdon.
- Hvala vam, gospoo.
- Strano mi je neudobno - javi se Charlotte.
Lidija uzdahne. Eto, to je upravo tipino za Charlottu.
- Voljela bih da nisi tako frivolna - ree joj.
Charlotte klekne da podigne povlaku. Lidija je upozori:
- Ne mora zato kleknuti. Pogledaj mene i uini isto to i ja. Pokazat
u ti kako se to radi. Okreni se nalijevo.

SV

~ 33 ~

Charlotte je poslua, a povlaka se nabora na njenoj lijevoj strani. Sad

je uhvati lijevom rukom a onda se okreni jo malo nalijevo. Sad je povlaka
bila ispruena na podu pred Charlottom.
- Koraaj naprijed i u hodu desnom rukom prebaci povlaku preko
lijeve.
- Tako ve ide. - Charlotte se nasmijei. Od njena te smijeka obuzima
milina. Uvijek je bila takva, mislila je Lidija. Dok je bila mala uvijek sam
znala to smjera. No kad ovjek odraste, onda naui prikrivati svoje misli.
Charlotte upita:
- Mama, tko je tebe nauio svemu ovome?
- Prva ena tvog strica Georgea, Belindina majka, pouila me u svemu
prije mog sveanog predstavljanja. - Htjela je dodati: Lako te uputiti u ovo,
ali one teke lekcije mora sama nauiti.
U sobu ue Charlottina guvernanta Marja. Ta praktina i
nesentimentalna ena u tamnosivoj haljini jedina je sluavka koju je
Lidija dovela iz Petrograda. U svih ovih devetnaest godina izgledom se
nije promijenila. Lidija nije imala pojma koliko joj je godina. Pedeset?
ezdeset?
Marja ree:
- Gospoo, stigao je knez Orlov. O, Charlotte, sjajno izgleda.
Ve je vrijeme da je Marja pone zvati lady Charlotte, pomisli Lidija,
a glasno ree:
- Charlotte, sii im se presvue.
Istog trena Charlotte poe odvezivati naramenice koje su drale
povlaku. Lidija izae i ode u salon. Stephen je ve bio ondje i pijuckao eri.
Pogladi je po goloj ruci i ree:
- Ba si mi lijepa u ljetnoj haljini.
Ona se nasmijei.
- Hvala. - I on prilino dobro izgleda, pomisli, ba mu pristaje ovaj sivi
kaput i kravata boje srebra. A i brada mu je skoro sva u sivoj i srebrnoj
boji. Mogli smo biti vrlo sretni, ti i ja... Odjednom poelje da ga poljubi ; u
obraz. Obazre se po sobi: jedan je lakej za bifeom nalijevao eri. Znai,
mora obuzdati poriv. Sjedne i prihvati au od lakeja. - Kako je Aleks?
- Kao i obino - odgovori Stephen. Vidjet e, zaas e sii. Kako
Charlotti pristaje haljina?
- Sjajno. Nego, zabrinjava me njeno ponaanje. Ovih je dana
sumnjiava prema svemu. Mrsko bi mi bilo da postane cinina.
No Stephena to nije zabrinjavalo.

SV

~ 34 ~

- Samo priekaj dok joj se kakav zgodan gardist pone udvarati, brzo
e ona promijeniti miljenje.
Na tu primjedbu Lidija se naljuti. Znai, sve su djevojke robinje svoje
romantine prirode. Tako Stephen obino govori kad se neim ne eli
dublje pozabaviti. ovjek bi pomislio da je nekakav dobroudan ali
upljoglav seoski vlastelin, to nije tono. No, on je uvjeren da se
Charlotte ne razlikuje od drugih osamnaestogodinjakinja, i nita drugo
nee ni da uje. A Lidija zna da Charlotte u svojoj biti ima traak neeg
divljeg i neengleskog to treba obuzdati.
Sasvim nesvjesno Lidija je osjeala neko neprijateljstvo prema Aleksu
u odnosu na Charlottu. Premda ne svojom krivnjom, on ju je podsjetio na
njen ivot u Petrogradu, na opasnu prolost. Nemirno se promekoljila u
naslonjau. Stephen ju je prodorno promatrao.
- Pa valjda nisi nervozna zbog susreta s malim Aleksom - ree joj.
Ona slegne ramenima.
- Rusi su vrlo nepredvidivi.
- Nije on ba tipian Rus.
Ona se nasmijei muu, ali onaj trenutak intimnosti bio je proao, i
sad joj je srce bilo ispunjeno samo uobiajenom rezerviranom naklonou.
Vrata se otvore. Budi mirna, ree Lidija sama sebi.
Aleks ue.
- Teta Lidija! - usklikne i sagne se nad njenu ruku.
- Zdravo, Alekseje Andrejeviu - pozdravi ga ona ukoeno. A onda e
oputenije: - No, ovjek bi rekao da ti je jo uvijek osamnaest.
- Da bar jest - on e, a oi mu zablistaju.
Upita ga kako je putovao. Dok joj je odgovarao, ona se pitala zato se
jo nije oenio. Samo zbog njegove titule mnoge su djevojke izgubile glavu,
da se o njihovim majkama i ne govori, a povrh toga jo je i izuzetno
zgodan i neizrecivo bogat. Sigurno je slomio ve nekoliko srdaca.
- Sestra i braa alju ti pozdrave i poruuju da se moli Bogu za njihgovorio je Aleks mrtei se. - Petrograd je sad vrlo nemiran, nije to vie
onaj grad kakav ti pamti.
- uli smo za onog popa - ree Stephen.
- Raspuina. Carica vjeruje da kroza nj govori Bog, a ona ima veliki
utjecaj na cara. Ali Raspuin je samo jedan simptom. Stalno izbijaju
trajkovi, a katkad i pobune. Narod vie ne vjeruje u svetost cara.
- I to treba poduzeti? upita Stephen.
Aleks uzdahne.

SV

~ 35 ~

- Mnogo toga. Unaprijediti poljoprivredu, otvoriti vie tvornica,

stvoriti pravi parlament poput engleskog, provesti reformu zemlje,
osnovati sindikate, dozvoliti slobodu govora ...
- Da sam na vaem mjestu ne bih jako urio s osnivanjem sindikataprimijeti Stephen.
- Moda. Ipak, Rusija se nekako mora ukljuiti u dvadeseto stoljee.
Ili emo mi, plemstvo, to uiniti, ili e nas narod unititi i sam to uiniti.
Pa on govori radikalnije od samih radikala, pomisli Lidija. Mora da
su se kod kue prilike zaista promijenile kad jedan knez ovako govori!
Njena sestra, Aleksova majka, spomenula joj je u pismu tekoe, ali ni
rijei o tome da je plemstvo zaista u opasnosti. No Aleks je sliniji ocu,
starom knezu Orlovu, toj politikoj ivotinji. Da je danas iv, i on bi ovako
govorio.
- Zna, postoji i trea mogunost, i to je nain da se aristokracija i
narod ipak ujedine - oprezno e Stephen.
- A to je? - sa smijekom e Aleks kao da zna to slijedi.
- Rat.
Aleks ozbiljno kimne glavom. Oni su istomiljenici, pomisli Lidija.
Aleksu je Stephen oduvijek uzor; nakon smrti starog kneza on mu je
najblii.
Uto ue Charlotte, i Lidija se iznenaeno zagleda u nju. Nosila je
haljinu koju Lidija nikad nije vidjela: bila je sva od ipke krem-boje,
obrubljena tamnosmeom svilom. Lidija nikad ne bi izabrala takvu
haljinu, previe je upadljiva. Ali nema sumnje, Charlotte zaista u njoj
izgleda zanosno. Gdje li ju je kupila? I otkad kupuje haljine bez mene,
pitala se Lidija. I tko joj je rekao da joj te boje pristaju uz crnu kosu i
smee oi? Je li se to ona malo naminkala? A zato ne nosi steznik?
I Stephen je buljio u nju. Ta odrasla osoba, to je njegova ki! Pod
dojmom te spoznaje nesvjesno je ustao. Lidija se skoro nasmije. Ve idueg
trena shvatit e da mu takva kurtoazija u vlastitoj kui nema smisla. Pa
nee valjda ustajati svaki put kad mu ki ue u sobu.
Aleks se jo vie zbunio. Skoio je, prolio eri i pocrvenio kao rak.
Onda je au, niz koju je curilo pie, premjestio iz desne u lijevu ruku, pa
se sad nikako nije mogao rukovati. I tako je bespomono stajao, krajnje
napet, sve bi htio pozdraviti Charlottu, a ne moe se smiriti. Pa on je
stidljiv, zaudi se Lidija i ve htjede dobaciti neto beznaajno kako bi
prekinula neugodnu tiinu, kad je Charlotte pretee.
Iz Aleksova depa na grudima izvue svileni rupi, obrie mu njime

SV

~ 36 ~

desnu ruku i ree na ruskom:

- Kako si, Alekseje Andrejeviu? - Onda mu uhvati tu sada suhu.
ruku, prodrma je, uze mu au iz lijeve ruke pa obrie najprije au potom
ruku, vrati mu au, gurne mu rupi natrag u dep i natjera ga da
sjedne. Zatim ona sjedne kraj njega i ree: - Tako, sad je dosta prolijevanja
erija. Sad mi priaj o Djagiljevu. Vele da je udak. Jesi li ga upoznao?
Aleks se nasmijei.
- Jesam, upoznao sam ga.
Lidija je ostala zadivljena. Dakle, kako se samo Charlotte sjajno
snala u toj neugodnoj situaciji! Ne oklijevajui ni trena! Pa jo i postavila
pitanje, po svoj prilici unaprijed pripremljeno, i tako Orlovu skrenula
misli od nezgode u kojoj se naao i smirila ga. I to sve tako leerno kao da
to ini ve dvadeset godina! Ma otkud joj takav nastup?
Lidija izmijeni znaajan pogled s muem. Ni njemu nije promaklo
Charlottino ljupko ponaanje. Od oinskog ponosa lice mu je sjalo
blaenim osmijehom.
***
Feliks je koraao gore-dolje po St. James's Parku razmiljajui o
onome to je vidio. S vremena na vrijeme bacio bi pogled preko ceste na
skladno proelje Waldenove kue to se dizala nad visokim dvorinim
zidom kao glava kakva plemia nad ukrobljenim ovratnikom. Oni vjeruju
da su ondje sigurni, pomisli.
Sjeo je na klupu namjestivi se tako da moe vidjeti kuu. Oko njega
su vrvjeli Londonani srednje klase, prolazile djevojke s golemim eirima
na glavi, inovnici i trgovci u tamnim odijelima i polucilindrima vraali se
kui, brbljave dadilje vozale djecu u kolicima ili vodale tek prohodale
maliane u predebeloj odjei, gospoda u cilindrima odlazila u klubove u St.
James's i vraala se, livrirani lakeji etali male rune pse. Jedna debela
ena s velikom punom torbom teko se spustila do njega na klupu i
dahnula:
- Prilino vrue, a?
Ne znajui to bi odgovorio, Feliks se samo nasmijeio i skrenuo
pogledom.
Po svoj je prilici Orlov shvatio da bi mu u Engleskoj ivot mogao biti u
opasnosti. Zato se na kolodvoru i zadrao svega nekoliko trenutaka, a
pred kuom dobro pazio da ga nitko ne vidi. Valjda je unaprijed traio da
dou po nj zatvorenom koijom, zakljui Feliks, jer vrijeme je lijepo i svi se
uglavnom voze u otvorenim landauerima.

SV

~ 37 ~

Sve do danas je ovo ubojstvo planirano u apstraktnom smislu,

razmiljao je Feliks. Bila je to stvar meunarodne politike, diplomatskih
prepirki, saveza i sporazuma, vojnih nagaanja, hipotetikih reakcija
dalekih kajzera i careva. A sad se odjednom radi o konkretnom ovjeku od
krvi i mesa, odreene veliine i oblika; sad je to mladenako lice s
briima, lice koje treba smrskati metkom; to je nisko tijelo u tekom
kaputu koje bombom treba raznijeti u krv i dronjke; to je glatko obrijan
vrat nad tokastom kravatom, vrat koji treba prerezati da iz njega ikne
krv.
Feliks je potpuno siguran da je kadar to uiniti. tovie, jedva eka.
Ima jo pitanja na njih e se nai odgovori; ima jo problema bit e
rijeeni; treba odvanosti on je ima u izobilju.
Pred oima mu je bila slika Orlova i Waldena u toj krasnoj kui.
Odjeveni u lijepu udobnu odjeu, okrueni utljivim slugama, uskoro e
veerati za dugakim stolom na ijoj se poliranoj povrini kao na zrcalu
vidi odraz krobljenih ubrusa i srebrnog jedaeg pribora. Jesti e savreno
istih ruku, ak i noktiju, a ene e nositi rukavice. Pojest e jednu
desetinu pripremljene hrane a ostalo poslati natrag u kuhinju. askat e
o konjskim trkama, ili moda o novoj modi za dame, ili pak o kakvom
poznatom kralju. A u meuvremenu, oni koji e morati ratovati cvokou u
svojim kolibama izloeni okrutnoj ruskoj zimi, pa ipak e se kod njih nai
kakva zdjela krumpirove juhe za anarhista namjernika.
Kakva e to radost biti ubiti Orlova, pomisli, kakva slatka osveta! Kad
to uinim, mogu umrijeti zadovoljan.
Strese se.
- Prehladit ete se dobaci mu ona debela ena.
Feliks slegne ramenima.
- Za veeru sam mu spremila ukusan janjei kotlet i spekla pitu od
jabuka - doda ona.
- Ah - promrmlja Feliks. Koga mu to vraga govori? Ustane s klupe i po
travnjaku prie malo blie kui. Onda sjedne na zemlju a leima se
nasloni na stablo. Morat e dan-dva nadzirati kuu i utvrditi kako Orlov
ivi u Londonu: kad i kamo izlazi, vozi li se koijom, landauerom,
automobilom ili taksijem; koliko vremena provodi s Waldenom. Bilo bi
idealno kad bi unaprijed znao kamo ide pa da ga saeka u zasjedi. To nee
biti teko ukoliko dozna kakve su mu navike. Inae e morati na neki
nain otkriti kneeve planove, moda podmiivanjem nekog sluge u kui.
Slijedee mu je pitanje koje oruje upotrijebiti i kako ga nabaviti.

SV

~ 38 ~

Izbor oruja ovisit e o tonim okolnostima u kojima e izvriti ubojstvo. A

nabavljanje oruja ovisit e o anarhistima iz Jubilee Streeta. to se toga
tie, ne moe se osloniti na onu amatersku dramsku grupu ni na
intelektualce iz Dunstan Housesa, a niti na sve one koji zaista imaju
materijalnih sredstava.
Ali etvero-petero gnjevnih mladih ljudi uvijek nae novaca za pie, i
za rijetkih prigoda kad raspravljaju o politici, govore o anarhizmu u
smislu eksproprijacije i eksproprijatora, to u argonu znai financiranje
revolucije kraom. Oni e sigurno imati oruje ili e znati gdje se
nabavlja.
Dvije mlade djevojke, po izgledu trgovake pomonice, etajui prole
su kraj njega. Jedna je govorila: ... rekla mu, ako ti misli da samo zato
to si izveo djevojku u kino i poastio je aom tamnog piva, moe... I s
tim odmakoe.
Feliksa obuze neki udan osjeaj. Pitao se je li to zbog djevojaka. Ne,
one mu nita ne znae. Osjeam li ja to strah, zapita se. Ne. Ispunjenje?
Ne, to dolazi kasnije. Uzbuenje? Jedva.
Konano shvati da ga je preplavio osjeaj sree.
Bilo je to zbilja udno.
***
Te je noi Walden poao k Lidiji u njenu sobu. Nakon ljubavnog ina
ona je zaspala s glavom na njegovu ramenu, a on je budan leao u nraku i
sjeao se Petrograda iz 1895. godine.
U to je doba stalno putovao Amerikom, Afrikom, Arabijom uglavnom
zato to mu je Engleska bila pretijesna dok je u njoj bio i njegov otac.
Petrogradsko drutvo smatrao je veselim ali ukoenim. Sviao mu se
ruski krajolik i votka. S lakoom je uio jezike, no ruski jezik mu je bio
najtei od svih pa je uivao u izazovu.
Kao nasljednik grofovije Stephen je morao poi u kurtoazni posjet
britanskom ambasadoru, a ambasador je pak po dunosti uveo Stephena u
petrogradsko drutvo i pozivao ga na zabave. Stephen je odlazio na zabave
jer je volio razgovarati s diplomatima o politici, gotovo isto koliko se volio
kockati s oficirima i pijanevati s glumicama. Tako je na jednom prijemu
u britanskoj ambasadi upoznao Lidiju.
uo je za nju ve ranije. Bila je na glasu kao uzor kreposti i velika
ljepotica. I zaista je bila lijepa, na neki krhak, neodreen nain: bijela
tena, svijetloplave kose, u bijeloj haljini. Bila je skromna i pristojna,
obzirna i ljubazna. No Stephenu se nije inila posebno zanimljivom pa se

SV

~ 39 ~

brzo povukao iz njena drutva.

Ali kasnije je za veerom sjedio do nje i morao s njom razgovarati. Svi
su Rusi govorili francuski, a ako su uili jo koji jezik onda je to bio
njemaki, tako da je Lidija znala vrlo malo engleskoga. Na svu sreu,
Stephen je dobro vladao francuskim. No, problem je bio nai temu za
razgovor. On je neto nabacio o ruskoj vladi, a ona je odgovorila otrcanim
reakcionarnim frazama. Onda je on s oduevljenjem priao o lovu na
krupnu divlja u Africi, a ona je neko vrijeme zainteresirano sluala, no
kad je spomenuo gole crne pigmejce, pocrvenjela je i stala razgovarati s
ovjekom koji joj je sjedio s druge strane. Stephen je sam sebe uvjeravao
da ga ta djevojka uope ne zanima: ona je od onih djevojaka kojima se
mukarac eni, a on se jo ne namjerava eniti. A ipak se u njemu
probudila sumnja da u njoj ima neto vie no to se okom vidi.
I sad, nakon devetnaest godina, dok lei s njom u krevetu, jo uvijek
je ispunjen tom sumnjom. Potiteno se nasmijeio u mraku.
One veeri u Petrogradu jo jednom ju je vidio. Nakon veere izgubio
se lutajui po labirintu zgrade ambasade i dospio u glazbenu sobu. Lidija
je bila ondje, sama, sjedila za glasovirom i ispunjavala prostoriju
neobuzdanom, strastvenom glazbom. Melodija je Stephenu bila nepoznata
i gotovo disonantna, ali fascinirala ga je djevojka. Nestalo je one njene
blijede i nedodirljive ljepote, oi su joj gorjele, glava se u zanosu njihala,
tijelo drhtalo od uzbuenja. Bila je to posve druga ena.
Nikad nije zaboravio tu glazbu. Kasnije je saznao da je to bio
Klavirski koncert u B-molu ajkovskog, i otad ga je odlazio sluati kad
god mu se ukazala prilika, iako nikad nije otkrio Lidiji zato.
Iz ambasade je otiao u hotel da se presvue; dogovorio se da e u
pono igrati karte. Bio je strastven ali ipak discipliniran kockar: znao je
koliko smije izgubiti, i kad bi izgubio odreenu svotu, prestajao bi igrati.
Da je gomilao dugove morao bi zamoliti oca da ih plati, a to nije mogao
podnijeti. Ponekad je dobivao prilino velike svote. Meutim, ar kockanja
nije mu bio u dobitku; volio je muke zabave i pijanevanje do sitnih sati.
Taj put nije poao na pononi randevu. Njegov sobar Pritchard upravo
mu je u hotelskom apartmanu vezivao kravatu kad je britanski
ambasador pokucao na vrata. Njegova ekselencija je izgledala kao da je
upravo ustala iz kreveta i urno se obukla. Stephen je najprije pomislio da
je izbila neka revolucija i da se svi Britanci moraju skloniti u ambasadu.
- Naalost, loe vijesti - poe ambasador. - Radije sjednite. Telegram iz
Engleske. Radi se o vaem ocu.

SV

~ 40 ~

Stari je tiranin umro od sranog napada u ezdeset petoj.

- Ma boga mu, tako brzo - nato e Stephen.
- Moje duboko sauee - suutno e ambasador.
- Ljubazno od vas to ste osobno doli.
- Nita zato. Stojim vam na usluzi.
- Vrlo ste paljivi.
Ambasador se rukovao s njim i otiao.
Stephen je buljio u prazno razmiljajui o starome. Bio je vrlo visok,
eljezne volje a neugodne udi. Svojim te sarkazmom mogao rasplakati.
Na tri se naina moglo izai s njim na kraj: da postane kao on, podredi
mu se, ili ga napusti. Stephenova majka, njena i bespomona
viktorijanska djevojka, podredila mu se i umrla mlada. Stephen ga je
napustio.
Zamislio je oca kako lei u lijesu. Konano vie nema moi, pomisli.
Nee vie pred tobom plakati sluavke, drhtati sluge, bjeati i skrivati se
djeca. Vie ne moe ugovarati brakove, izbacivati stanare i braniti
prijedloge zakona Parlamenta. Vie nee slati lopove u zatvor, otpremati
agitatore u Australiju. Pepeo pepelu, prah prahu.
U kasnijim je godinama promijenio miljenje o svom ocu. I sad, 1914.
godine, u svojoj pedesetoj, Walden je svjestan da je naslijedio neke oeve
vrline: ljubav prema znanju, vjeru u racionalizam, predanost ozbiljnom
radu kao opravdanju ljudske egzistencije. Ali one davne 1895. godine
osjeao je samo ogorenost.
Pritchard je donio bocu viskija na posluavniku i rekao:
- Ovo je tuan dan, moj lorde.
To moj lorde prenerazi Stephena. On i njegov brat imali su titule iz
kurtoazije Stephenova je bila lord Highcombe ali su ih sluge uvijek
oslovljavale sa sire, dok je moj lorde bilo rezervirano za njihova oca. A
sad je Stephen, naravno, grof od Waldena. Uz titulu sad posjeduje
nekoliko tisua jutara zemlje na jugu Engleske, veliko imanje u kotskoj,
est trkaih konja, Walden Hall, vilu u Monte Carlu, lovaku kuicu u
kotskoj i mjesto u Domu lordova.
Morat e ivjeti u Walden Hallu. To je obiteljski dvorac i svaki grof od
Waldena stanuje u njemu. Uvest e elektrinu struju, odlui. Prodat e
neke farme i investirati novac u nekretnine u Londonu i u
sjeveroamerike eljeznice. Odrat e nastupni govor u Domu lordova. O
emu e govoriti? Vjerojatno o vanjskoj politici. Zatim, mora se brinuti o
stanarima, upravljati s nekoliko domainstava. U sezoni e se morati

SV

~ 41 ~

pojaviti na Dvoru, prireivati streljake zabave, lovake plesove ...

Znai, potrebna mu je ena.
Neenja ne moe igrati ulogu grofa od Waldena. Na svim tim
zabavama mora biti neka domaica, domaica koja e uzvraati posjete,
dogovarati se s kuharima o jelovniku i rasporeivati goste po sobama,
domaica koja e sjediti na drugom kraju dugaka stola u blagovaonici
Walden Halla. Mora postojati grofica od Waldena.
Mora se roditi nasljednik.
- Treba mi ena, Pritchard.
- Da, moj lorde. Proli su nam momaki dani.
Idueg je dana Walden posjetio Lidijina oca i sveano zatraio dozvolu
da je posjeuje.
Sad, nakon dvadeset godina, teko mu je shvatiti kako je kao zreo
mladi mogao biti onako uasno neodgovoran. Pa on se uope nije upitao
je li Lidija prava ena za njega, jedino mu je bilo vano da je dostojna
titule grofice. Nije se uope upitao moe li je usreiti. Pretpostavio je da e
se ona njena skrivena strast to se oslobodila dok je svirala glasovir
osloboditi za njega, a prevario se.
Dva tjedna joj je svakodnevno odlazio u posjet nije mogao
pravovremeno stii kui na oev pogreb a onda ju je zaprosio, ne direktno
nego u oca. Njezin je otac gledao na brak isto tako s praktine strane kao i
Walden. Walden je objasnio da se eli vjenati odmah, iako je u koroti, jer
mora poi kui i preuzeti upravu nad imanjem. Lidijin otac je to potpuno
razumio. Vjenali su se est tjedana kasnije.
Kakva sam prepotentna mlada budala bio, korio je sebe. Vjerovao sam
da e Engleska uvijek vladati svijetom, a ja da u uvijek vladati svojim
srcem.
Mjesec je izronio iz oblaka i osvijetlio spavaonicu. Stephen svrne
pogled na Lidijino usnulo lice. A ovo nisam predvidio, nisam znao da u se
bespomono, beznadno zaljubiti u tebe. Samo sam elio da se svidimo
jedno drugome, i na kraju je to tebi bilo dovoljno ali ne i meni. Ni u snu
nisam sanjao da u trebati tvoj osmijeh, da u eznuti za tvojim poljupcem,
udjeti da nou doe u moju sobu; nikad ni pomislio nisam da u se
plaiti, uasavati da te ne izgubim.
Lidija je u snu neto promrmljala i okrenula se. Izvukao je ruku ispod
njena vrata pa sjeo na rub kreveta. Ostane li jo malo, zaspat e, a nije
zgodno da ih Lidijina sobarica zatee zajedno u postelji kad ujutro donese
aj. Obue pidamu, navue papue, pa kroz spojene garderobe tiho ode

SV

~ 42 ~

u svoju spavaonicu. Zaista sam sretan ovjek, pomisli legavi.

***
Walden je pregledavao stol s dorukom. Tu su lonci s kavom,
kineskim i indijskim ajem; vrevi vrhnja, mlijeka i okrepljujueg napitka;
velika zdjela zobene kae; tanjuri s pogaicama i prepeencem; lonii
marmelade, meda i dema. Na bifeu je vie srebrnih zdjela, svaku
zagrijava piritjera, a u zdjelama kajgana, kobasice, slanina, bubrezi i
bakalar. Na jednom stoliu ima preane govedine, unke i jezika. Zdjela
za voe, na posebnom stolu, puna je bresaka golica, naranaa, dinja i
jagoda.
Ovo bi moralo udobrovoljiti Aleksa, zakljui.
Izvadio si je na tanjur jaja i bubrege i sjeo. Rusi e imati svoju cijenu,
razmiljao je; za obeanu vojnu pomo zacijelo e neto traiti. Brinulo ga
je koja bi to cijena mogla biti. Zatrae li neto to im Engleska ne moe
dati, pregovori e propasti na samom poetku, a onda...
No njegov je zadatak da ne propadnu.
Morat e nekako izigrati Aleksa. Ta mu je misao bila neugodna.
Dugogodinje poznanstvo s momkom trebalo bi mu dobro doi u ovom
sluaju, ali bi zapravo moda lake vodio otre pregovore s nekim prema
kome je osobno ravnoduan.
Moram potisnuti osjeaje, moramo pridobiti Rusiju.
Nalije kave i pojede nekoliko pogaica s medom. Malo kasnije uao je
Aleks, vesela pogleda i dobro izriban.
- Jesi li dobro spavao? - upita ga Walden.
- Izvanredno. - Aleks uzme breskvu golicu i stade je jesti sluei se
noem i viljukom.
- Zar e pojesti samo to? - udio se Walden. - Nekad ti je prijao
engleski doruak. Sjeam se, znao si pojesti zobenu kau, vrhnje, jaja,
govedinu i jagode, a onda traiti od kuhara jo prepeenca.
- Nisam ja vie djeak u razvoju, tea Stephene.
Kako sam to smetnuo s uma, upita se Walden.
Nakon doruka preli su u jutarnji salon.
- Uskoro e biti objavljen na novi petogodinji plan razvoja vojske i
ratne mornarice - ree Aleks.
To je u njegovu stilu, mislio je Walden; najprije ti neto kae a onda te
za neto zamoli. Sjetio se kako je Aleks jednom rekao: Teo, ovog ljeta
namjeravam itati Clausewitza. Usput reeno, smijem li dovesti jednog
gosta u lov u kotsku?

SV

~ 43 ~

- Budet za iduih pet godina iznosi sedam i pol milijardi rubaljanastavi Aleks.
Deset rubalja za jednu funtu, izrauna Walden, to je 750 milijuna
funti.
- To je golem program - ustvrdi. - Trebalo ga je zapoeti jo prije pet
godina.
- I ja to mislim sloi se Aleks.
- Po svoj ete prilici tek poeti ostvarivati program a ve emo se nai
u ratu.
Aleks samo slegne ramenima.
Naravno, nee se on uputati u prognoziranje kad bi Rusija mogla ui
u rat, pomisli Walden i ree:
- Najprije morate bojne brodove opskrbiti topovima veeg kalibra.
Aleks kimne glavom.
- Sad nam je ve trei bojni brod spreman za porinue. A etvrti je u
izgradnji. Oba e imati topove kalibra 304 milimetra.
- To nije dovoljno, Aleks. Churchill je preao na topove od 380
milimetara.
- Tako i treba. To je naim kapetanima fregate jasno ali politiarima
nije. Ti pozna Rusiju, teo, na nove ideje gleda se s krajnjim
nepovjerenjem. Inovacije prodiru puevim korakom.
Izmotavamo se, pomisli Walden.
- A emu ti daje prednost?
- Sto milijuna rubalja odmah e se potroiti na crnomorsku flotu.
- Ja bih rekao da je Sjeverno more vanije. U svakom sluaju, jest za
Englesku.
- A mi smo, pak, vie orijentirani na Aziju; nama prijeti opasnost od
susjedne Turske a ne od Njemake.
- One bi mogle sklopiti savez.
- Zaista bi mogle. - Aleks zastane oklijevajui, pa nastavi: - Velika
slabost ruske ratne mornarice je u tome to nema luke koja se ne ledi.
To je izgledalo kao poetak nekog pripremljenog govora. Aha, sad
dolazimo do sri stvari, pomisli Walden. Ali je i dalje izbjegavao otvoreni
razgovor.
- A Odesa?
- Ona je na obali Crnog mora. Dok Turci dre Carigrad i Galipolje, oni
i kontroliraju prolaz izmeu Crnog i Sredozemnog mora. Dakle, u
stratekom pogledu, Crno more bi mirne due moglo biti i neko

SV

~ 44 ~

kontinentalno jezero.
- to je razlogom da se rusko carstvo stoljeima nastoji proiriti na
jug.
- A zato ne? Mi smo Slaveni, a i mnogi balkanski narodi su Slaveni. I
mi ih, naravno, podravamo u njihovoj tenji za nacionalnim
osloboenjem.
- Tono. I ako u tome uspiju, vjerojatno e vaoj ratnoj mornarici
dozvoliti slobodan prolaz u Sredozemno more.
- Slavenska prevlast na Balkanu dobro bi nam dola. A ruska jo
bolje.
- Bez sumnje, iako je to, koliko je meni poznato, malo vjerojatno.
- A kako bi bilo da razmisli o tome?
Walden ve htjede odgovoriti, ali se naglo predomisli. Tako znai, u
tome je stvar, to oni ele, to je dakle cijena. Za ime boga, pa ne moemo
Rusima dati Balkan. Ako je to uvjet, onda ugovora nee biti...
Aleks je govorio:
- Ako emo se boriti na vaoj strani, moramo biti jaki. A na tom
podruju o kojem govorimo moramo ojaati svoj poloaj, i zato oekujemo
od vas da nam u tome pomognete.
Time je potpuno jasno reeno: dajte nam Balkan i borit emo se uz
vas.
Sabravi se, Walden se namrti kao da je zbunjen ree:
- Kad bi Britanija imala kontrolu nad Balkanom, mogli bismo vam,
barem teoretski, dati to podruje. Ali ne moemo vam dati ono to nije
nae. Prema tome, ne znam kako bismo vam pomogli da ojaate svoj
poloaj, kako si rekao.
Aleks je po svoj prilici imao spreman odgovor jer je istog trena
uzvratio:
- Mogli biste balkanske zemlje proglasiti ruskom sferom utjecaja.
Oh, pa to i nije tako loe, pomisli Walden. To bismo mogli urediti.
Osjetio je veliko olakanje. No prije zavretka diskusije mora jo
doznati koliko je Aleks vrst u svojoj odluci. Zato ree:
- Zacijelo se moemo sloiti da u tom dijelu svijeta vama damo
prednost pred Austrijom i Turskom.
Aleks odmahne glavom.
- Nama to nije dovoljno - ree odluno.
Znai, vrijedilo je pokuati. Aleks je mlad i strpljiv, ali ne doputa da
mu nareuju. Utoliko gore.

SV

~ 45 ~

Sad je Waldenu trebalo vremena da razmisli. Udovolji li Britanija

zahtjevima Rusije, doi e do velike promjene u meunarodnom poretku, a
takve promjene, poput pomicanja zemljine kore, uzrokuju potrese na
neoekivanim mjestima.
- Moda bi se volio posavjetovati s Churchillom prije no to nastavimo
- Aleks e smjekajui se.
Vraki dobro zna da u to i uiniti, pomisli Walden. Odjednom shvati
koliko je vjeto Aleks sve to izveo. Najprije je postavio pretjeran zahtjev i
njime prestraio Waldena, potom je izloio svoj stvaran zahtjev od kojeg je
Waldenu tako laknulo da ga je objeruke prihvatio.
Mislio sam da u ja izigrati Aleksa, a na kraju je on izigrao mene.
Walden se nasmijei i ree:
- Ponosim se tobom, mome moj.
***
Tog jutra je Feliks odredio kada, gdje i kako e ubiti kneza Orlova.
U glavi mu se poeo raati plan dok je itao Times u knjinici kluba u
Jubilee Streetu. Matu mu je zapalio isjeak iz stupca s dvorskim
vijestima:

Knez Aleksjej Andrejevi Orlov doputovao je juer iz Petrograda. Ljeto e

provesti u Londonu kao gost grofa i grofice od Waldena. Knez Orlov bit e u
etvrtak, 4. svibnja, predstavljen Njihovim Velianstvima Kralju i Kraljici na Dvoru

Sad je sigurno znao da e Orlov biti na odreenom mjestu, odreenog

dana, u odreeno vrijeme. Takvi su podaci izuzetno vani pri paljivom
planiranju ubojstva. Feliks je namjeravao sve potrebne informacije izvui
iz nekog Waldenovog sluge ili do njih doi pratei Orlova i tako saznati s
kime se obino sastaje. Sad nema potrebice da riskira i uputa se u
razgovor sa slugama niti da ikoga prati. Zna li Orlov da novine objavljuju
njegovo kretanje, upravo kao da idu u prilog ubojicama? To je tipino
engleski, pomisli.
Idui problem bio je kako da se dovoljno priblii Orlovu da ga moe
ubiti. ak ni Feliks nee lako ui u kraljevsku palau. Ali odgovor i na to
pitanje naao je u Timesu. Na istoj stranici na kojoj su bile dvorske vijesti,
izmeu izvjetaja o plesu koji je priredila lady Bailey i detalja o
najnovijim odlukama, pisalo je:

KRALJEVSKI DVOR Upute za dolazak koija Kako bi se olakala prozivka

koija gostiju na Dvoru Njihovih Velianstava u Buckinghanvskoj palai, zamoljeni
smo da objavimo slijedee: koijai gostiju koji uivaju privilegiju da uu na ulaz
Pimlico neka redaru, koji e stajati na lijevoj strani dvorinih vrata, dadu posjetnicu s

SV

~ 46 ~

jasno napisanim imenom vlasnika koije; a koijai gostiju koji ulaze na glavni ulaz
neka takoer urue takvu posjetnicu redaru, koji e stajati na lijevoj strani
nadsvodena prolaza to vodi u Kvadrangulum palae.
Da gosti ne bi morali predugo ekati, potrebno je da uz svaku koiju bude i lakej;
on e ekati na ulazu i poi po koiju kad mu bude reeno. Dvorina vrata otvorit e
se za prijem gostiju u 8.30 sati.

Feliks je proitao obavijest nekoliko puta: taj turi stil Timesa bilo mu
je vrlo teko razumjeti. No barem toliko je shvatio: kad gosti budu odlazili
iz palae, njihovi lakeji poi e po koije koje e biti parkirane negdje
drugdje.
Moram smisliti neto, pomisli; kad se Waldenova koija vrati pred
palau po grofa i Orlova, ja moram biti u njoj ili na njoj.
Sad je ostao nerijeen jo jedan veliki problem. Nema pitolja.
U enevi je mogao lako nabaviti pitolj, ali je bilo riskantno nositi ga
preko meunarodnih granica; da su mu u prtljazi nali oruje, jo bi mu
bili zabranili ulaz u Englesku.
Zacijelo ni u Engleskoj nije teko nabaviti pitolj, ali on ne zna kako a
ne usuuje se nikog otvoreno pitati. Pronaao je, dodue, trgovine orujem
u londonskom West Endu i, paljivo motrei tko u njih ulazi, uoio da sve
muterije redom pripadaju vioj klasi. Feliksa ondje ne bi posluili sve i
da ima novaca za ono njihovo krasno i precizno izraeno vatreno oruje.
Vrzmao se i po krmama nie klase gdje su kriminalci sigurno meusobno
kupovali i prodavali pitolje, ali nikad pred njim, to i nije iznenaujue.
Jedina su mu nada ostali anarhisti. Uputao se u razgovor s onima koje je
drao ozbiljnima, ali oni nisu nikad spominjali oruje, bez sumnje to nisu
htjeli u Feliksovoj prisutnosti. Oito mu nisu vjerovali jer je tek doao u
njihove redove. U anarhistike su se grupe uvijek uvlaili policijski
pijuni, to, dodue, nije spreavalo anarhiste da dobrodolicom prime
pridolice, ali su pritom bili vrlo oprezni.
Sad vie nema vremena za tajno raspitivanje. Morat e otvoreno
pitati kako da nabavi pitolj. I to treba izvesti krajnje oprezno, a potom
odmah prekinuti sve veze s anarhistima iz Jubilee Streeta i preseliti se u
drugi dio Londona kako bi izbjegao riziku da mu tkogod ue u trag.
Kako bi bilo da se obrati mladim idovskim huliganima iz Jubilee
Streeta? To su gnjevni i nasilju skloni mladii, i za razliku od svojih oeva
odbijaju ropski rad u eksploatatorskim radnjama East Enda gdje se iju
odijela koja aristokracija naruuje kod kroja u Savile Rowu. Za razliku
od svojih oeva oni ne obraaju panju konzervativnim propovijedima

SV

~ 47 ~

rabija. Ali jo nisu nacistu s time gdje potraiti rjeenje svojih problema, u
politici ili kriminalu.
Najbolji su mi izgledi kod Nathana Sabelinskog, zakljui Feliks. To je
mladi od kojih dvadeset godina, prilino lijepe slavenske pojave, nosi vrlo
visoki krobljeni ovratnik i uti prsluk. Feliks ga je vidio meu kartaima
varalicama kraj Commercial Roada; vjerojatno ima dosta novaca i za
kockanje i za odijevanje.
Feliks pogleda prisutne u knjinici: jedan starac je drijemao, neka
ena u debelom kaputu itala Kapital na njemakom i pravila biljeke, a
jedan litvanski idov nagnut nad ruskim novinama itao je sluei se
povealom. Feliks izae iz prostorije i sie niza stepenice.
Mathana nije nigdje bilo, a ni njegovih prijatelja. Njemu je jo rano,
pomisli; ako uope radi, taj radi nou.

Vratio se u Dunstan Houses. Spakirao je britvu, isto rublje i

rezervnu koulju u kartonski kofer. Onda se obratio Milly, eni Rudolfa
Rockera: Naao sam sobu. Vratit u se veeras da zahvalim vama i
Rudolfu. Privrstio je kofer na zadnje sjedalo bicikla i odvezao se najprije
na zapad u centar Londona, potom na sjever u Camden Town. Tu je
pronaao jednu ulicu s visokim, nekad otmjenim zgradama, izgraenim za
prepotentne obitelji iz srednjeg stalea koje su se sad preselile u
predgraa gdje zavravaju nove eljeznike linije. U jednoj zgradi Feliks
je unajmio prljavu sobu kod neke Irkinje imenom Bridget. Platio joj je
unaprijed, deset ilinga za dva tjedna.
Oko podneva vratio se u Stepney, pred Nathanovu kuu u Sidney
Streetu. Bila je to kuica u nizu od onih malih tipiziranih jednokatnica.
Glavna vrata bila su irom otvorena. Feliks ue.
Doeka ga zagluujua buka i zapahne smrad. U jednoj prostoriji od
kojih dvanaest kvadratnih metara dvadesetak ljudi obavljalo je krojake
poslove. Mukarci su radili za strojevima, ene ile na ruke a djeca glaala
saivenu odjeu. S dasaka za peglanje dizala se para i mijeala sa
smradom znoja. Strojevi su tropotali, glaala pitala, radnici neprestano
brbljali na jidiu. Gomile izrezanih komada odjee, pripremljenih za
ivanje, pokrivale su svaki slobodan komadi poda. Nitko nije dizao
pogleda, svi su radili kao mahniti.
Feliks se obrati najblioj osobi, jednoj djevojci s djetetom na grudima
koja je priivala dugmad na rukav jakne:
- Je li Nathan ovdje?
- Gore - uputi ga ona ne prekidajui posao.

SV

~ 48 ~

Feliks izae iz prostorije i uspne se uskim stubitem. Gore su bile

dvije male spavaonice, u svakoj po etiri kreveta. U njima su spavali neki
ljudi, valjda oni koji rade nou. Nathan je bio u stranjoj sobi; sjedio je na
rubu kreveta i zakopavao koulju.
Ugledavi Feliksa, upita:
- Feliks, wie gehts?
- Moram razgovarati s tobom - Feliks e na jidiu.
- Pa govori.
- Doi van.
Nathan navue kaput, pa su sili na ulicu. Stajali su na suncu, blizu
otvorena prozora eksploatatorske radnje, a razgovor im nitko nije mogao
uti od buke to je dopirala iznutra.
- Radnja mog oca - objanjavao je Nathan. - Plaa pet penija za strojno
ivanje jednih hlaa koje radnica saije za jedan sat. Jo tri penija plaa
za krojenje, glaanje i priivanje dugmadi. Onda nosi hlae nekom krojau
u West End i dobiva za njih devet penija. S profitom od jednog penija
moe kupiti kriku kruha. Zatrai li od krojaa u West Endu deset penija,
bit e izbaen iz radnje a posao e dobiti jedan od onih brojnih idovskih
krojaa to po ulicama hodaju sa ivaim strojem pod rukom i nude svoje
usluge. Ja neu tako ivjeti.
- Jesi li zato postao anarhist?
- Ti ljudi iju najljepu odjeu na svijetu, a jesi li vidio kako su oni
odjeveni?
- A kako bi se to promijenilo? Nasiljem?
- Znao sam da tako misli. Nathane, treba mi pitolj.
Nathan se nervozno nasmije.
- Zato?
- A zato anarhistima obino treba pitolj? To ti meni reci.
- Da kradu lopovima, ugnjetavaju tirane i ubijaju ubojice.
- I to e od toga ti uiniti?
- Rei u ti, ako zaista eli znati... - Nathan trenutak razmisli pa
ree:
- Poi u gostionicu Frying Pan na uglu Brick Lanea i Thrawl Streeta.
Javi se Garfieldu Patuljku.
- Hvala ti - radosno e Feliks ne mogavi obuzdati likovanje. - Koliko
e me stajati?
- Pitolj na kapsulu pet ilinga.
- Radije bih neto sigurnije.

SV

~ 49 ~

- Dobri pitolji su skupi.

- Morat u se cjenkati. - Feliks stisne Nathanovu ruku i ponovi: Hvala ti.
Nathan ga je promatrao dok se penjao na bicikl.
- Moda e mi o tome kasnije priati.
Feliks se nasmijei.
- itat e u novinama. - Mahne rukom i odveze se.
Provezao se Whitechapel Roadom i Whitechapel High Streetom, onda
skrenuo desno u Osborn Street. Odjednom je grad pokazao sasvim drugo
lice. Bio je to najzaputeniji dio Londona koji je Feliks dotad vidio. Ulice
uske i prljave, ljebovi zaepljeni smeem, zrak zagaen i smradan,
stanovnici uglavnom bijednici. No usprkos tome, svugdje je vrvjelo kao u
konici. Mukarci su trali gore-dolje gurajui runa kolica, gomile se
okupljale oko ulinih tezgi, prostitutke se nudile na svakom uglu, a
stolarske i izmarske radnje proirile se na plonike.
Feliks ostavi bicikl pred vratima Frying Pano; uzme li ga tkogod,
jednostavno e ukrasti drugog. Na ulazu u gostionicu morao je prekoraiti
neto to je sliilo na crknutu maku. Uao je u prostoriju niska stropa,
gotovo bez namjetaja, sa ankom na drugoj strani. Na klupama uza
zidove sjedili su stariji mukarci i ene, dok su mlai stajali nasred
prostorije. Feliks prie anku i narui au piva i hladnu kobasicu.
Onda pogleda oko sebe i spazi Garfielda Patuljka. Nije ga odmah
uoio jer je stajao na stolici. Bio je visok kojih metar i dvadeset, velike
glave, a po licu mu se vidjelo da je srednjih godina. Ogroman crni pas
sjedio je na podu do njegove stolice. Patuljak je razgovarao s dva krupna
mukarca, oito siledijama, odjevenim u kone jakne i koulje bez
kragne. Moda su mu to tjelohranitelji. Vidjevi im nabrekle trbuhe,
Feliks se naceri. Poderat u ih ive, pomisli. Ona su se dvojica krijepila
pivom iz vreva od litre, ali je patuljak pio neto drugo, reklo bi se, din.
Pipniar prui Feliksu pie i kobasicu.
- I au najboljeg dina doda Feliks.
Neka mlada ena za ankom dobaci mu znaajan pogled.
- Je li za mene? - upita i koketno se nasmijei pokazujui pokvarene
zube. Feliks samo skrene pogledom.
Dobivi din, plati i uputi se prema onoj grupi koja je stajala kraj
jednog prozoria s pogledom na ulicu. Feliks stane izmeu njih i vrata i
oslovi patuljka:
- Gospodin Garfield?

SV

~ 50 ~

- Tko ga treba? odazove se Garfield kretavim glasom

Feliks mu ponudi din.
- Mogu li porazgovarati s vama o poslu?
Garfield uze au, iskapi je i odgovori:
- Ne moete.
Feliks srkne piva. Bilo je slae i ne onako pjenuavo kao vicarsko.
- Htio bih kupiti pitolj.
- Onda ne znam zato ste doli ovamo.
- Uputili su me k vama iz kluba u Jubilee Streetu.
- Anarhist, je l' da?
Feliks je utio. Garfield ga odmjeri od glave do pete.
- A kakav biste pitolj, na primjer, htjeli?
- Neki revolver. Dobar.
- Kakav brauning sa sedam metaka, a?
- Taj bi bio odlian.
- E pa, nemam ga. I da ga imam ne bih ga prodavao. A kad bih ga
prodavao traio bih pet funti.
- Reeno mi je najvie funtu.
- Pogreno su vam rekli.
Feliks razmisli. Patuljak je zacijelo zakljuio da Feliksa kao stranca i
anarhista moe prevariti. U redu, platit emo ti na tvoj nain.
- Ne mogu dati vie od dvije funte.
- A ja ne mogu spustiti ispod etiri.
- Ide li uz to i kutija municije?
- U redu, i kutija municije. Dakle, sve za etiri funte.
- Dogovoreno - sloi se Feliks. Primijetio je kako je jedan tjelohranitelj
zatomio cerek. Kad je platio pie i kobasicu, Feliksu je ostalo jo tri funte,
petnaest ilinga i jedan peni.
Garfield dade glavom znak jednom pratiocu i on ode iza anka pa
izae van kroz stranja vrata. Feliks pojede kobasicu: Minutu-dvije
kasnije pratioc se vrati nosei neto zamotano u krpe. Pogleda Garfielda
koji mu kimne glavom. Nato ovjek prui zamotak Feliksu.
Feliks odmota krpe i nae malu kutiju, u njoj revolver. Izvadi ga iz
omota i stade razgledati.
- Spusti toga vraga, nee ga valjda pokazivati cijelom svijetu upozori ga Garfield.
Pitolj je bio ist i podmazan, a mehanizam je glatko funkcionirao.
Feliks se usprotivi:

SV

~ 51 ~

- Ako ga ne pregledam, kako u znati je li dobar?

- Gdje misli da si, u robnoj kui Harrods.
Feliks otvori kutiju s mecima i brzim, vjetim pokretima napuni
bubanj.
- Makni tu jebenu pljucu - sikne patuljak. - Brzo mi daj lovu i odjebi.
Boga mi, nisi pri zdravoj.
Feliksu se od napetosti steglo grlo. Povue se korak natrag i uperi
pitolj u patuljka.
- Isuse, Marijo i Josipe! - zaprepasti se Garfield.
- Da isprobam pitolj, a? - naceri se Feliks.
Ona dva tjelohranitelja odmaknu se u stranu svaki u svom pravcu
tako da ih Feliks ne moe oba drati na nianu. Feliks protrne; nije
oekivao da su tako pametni. Idui potez e im biti skok na nj. U gostionici
je zavladao muk. Feliks shvati da nee stii do vrata jer e ga epati
jedan tjelohranitelj. Golemi pas stade reati osjeajui napetost u zraku.
Feliks se nasmije i ispali metak u psa.
Pucanj iz pitolja zagluio je malu prostoriju. Nitko se ne pokrenu.
Pas se svali na pod krvarei. Patuljkovi tjelohranitelji stadoe kao
ukopani.
Feliks se povue jo jedan korak, segne iza sebe i napipa vrata. Otvori
ih, s pitoljem jednako uperenim u Garfielda, i izae van.
Zalupi vratima, strpa pitolj u dep i skoi na bicikl.
Uto zauje kako se otvaraju vrata gostionice. On se odgurne i stade
voziti. Netko ga zgrabi za rukav od kaputa, no on je i dalje vozio i istrgao
se. Onda zauje pucanj i mehaniki se sagne. Netko je vikao. Feliks
zamakne iza nekog prodavaa sladoleda pa skrene za jedan ugao. Iz
daljine se uo zviduk policajca. Feliks se osvrne. Nitko ga nije pratio.
Nakon pola minute izgubio se u labirintu Whitechapela.
Ostalo mi je est metaka, pomisli.

SV

~ 52 ~

3.
Charlotte je bila spremna. Haljina to je svima zadala toliko
glavobolje savreno joj je stajala. Jedna crvena rua krasila joj grudi, a
kiticu rua omotanu ifonom nosila je u ruci. Tijara od briljanata bila joj
je dobro privrena na puni zajedno s dva velika bijela pera. Sve je bilo
sjajno.
Ona je, pak, umirala od straha.
- Kad uem u Prijestolnu dvoranu - rekla je Marji - otpast e mi
povlaka, tijara e mi se spustiti na oi, puna se raspasti, pera se nagnuti
u stranu, zaplest u se u rub haljine i pljusnuti na pod. Cijelo e drutvo
prasnuti u smijeh, a najglasnije e mi se smijati Njeno Velianstvo
kraljica. A ja u iz palae istrati u park i baciti se u jezero.
- Ne smije tako govoriti - ukori je Marja. A onda doda njenije: - Bit
e najljepa.
Charlottina majka ue u spavaonicu, zastane pred Charlottom i
zagleda se u nju.
- Draga moja, prekrasna si - ree i poljubi je.
Charlotte zagrli majku, pritisne obraz uz njen, onako kako je to inila
kao dijete, kad ju je oaravala barunasta glatkoa majina lica. Onda se
odmakne i iznenadi vidjevi suze u majinim oima.
- I ti si predivna, mama - ree.
Lidijina haljina bila je od satena boje slonovae, s povlakom od
sivkastoutog brokata optoenom grimiznim ifonom. Kao udata ena ona
je, za razliku od Charlotte, nosila tri pera u kosi. Njen je buket bio od
graholika i petunija.
- Jesi li spremna? - upita.
- Ve sto godina - odgovori Charlotte.
- Podigni povlaku.
Charlotte podigne povlaku onako kako su je uili.
Majka s odobravanjem kimne glavom.
- Hoemo li?
Marja otvori vrata. Charlotte stane u stranu da propusti majku, ali
mama ree:
- Ne, draga, ovo je tvoja no.
Hodale su hodnikom jedna za drugom, a Marja iza njih, pa se spustile
do odmorita. Kad je Charlotte dola na vrh glavnog stubita, prolomi se

SV

~ 53 ~

pljesak. Sva je posluga bila okupljena na dnu stubita: domaica,

kuharica, lakeji, sobarice, slukinje, konjuari i sluge. Bezbroj lica uprlo je
poglede u nju s ponosom i radou. Charlotte je bila ganuta njihovom
privrenou; shvatila je da je to i za njih velika no.
Usred tog mnotva bio je tata, velianstven u svom fraku od crna
samta, s hlaama do koljena i crnim arapama, ma mu o boku, trorogi
eir u ruci.
Charlotte se polako spusti stepenicama.
Otac je poljubi i ree:
- Moja mala djevojice.
Kuharica, koja ju je poznavala toliko dugo da se usudila slobodnije
ponaati, povue je za rukav i apne:
- Divno izgledate, gospoice.
Charlotte joj stisne ruku i uzvrati:
- Hvala, gospoo Harding.
Aleks joj se nakloni. Bio je prekrasan u uniformi admirala ruske
ratne mornarice. Kakav zgodan mukarac, pomisli Charlotte; po svoj e se
prilici tkogod zaljubiti u nj veeras.
Dva lakeja otvore glavna vrata. Tata uhvati Charlottu za lakat i
njeno je izvede. Mama je ila za njima drei Aleksa pod ruku. Da se
barem veeras mogu potpuno iskljuiti i bez razmiljanja ii kamo god me
vode, razmiljala je Charlotte. To bi mi bilo najbolje.
Koija ih je ekala vani. Koija William i lakej Charles stajali su u
stavu mirno svaki sa svoje strane vrata, odjeveni u livreju posluge
Waldenovih. Muevan i prosijed William bio je miran, ali je Charles
izgledao uzbuen. Uz tatinu pomo Charlotte ue u koiju i s olakanjem
sjedne. Jo nisam pala, pomisli.
Onda su se ukrcali Walden, Orlov i Lidija. Pritchard donese jednu
koaru, stavi je na pod koije, potom zatvori vrata.
Koija krene.
Charlotte e s uenjem gledajui koaru:
- Zar emo jesti? Pa ne idemo ni kilometar dalje od kue.
- ekaj samo dok vidi kolonu odgovori joj otac. Provest emo mi i sat
vremena u koiji.
Ove bi veeri moglo biti vie dosade nego nervoze, pomisli Charlotte.
I doista, koija se zaustavila kod Admiraliteta, na samom poetku
Malla, skoro kilometar dalje od Buckinghamske palae. Tata je otvorio

SV

~ 54 ~

koaru i izvadio bocu ampanjca. U koari je bilo sendvia s piletinom,

bresaka iz staklenika i kolaa.
Charlotte je popila au ampanjca ali jesti nije mogla. Pogleda kroz
prozor. Plonici su vrvjeli besposliarima koji su promatrali povorku
monika. Jedan visoki mukarac, uska, lijepa lica, stajao je naslonjen na
bicikl i netremice buljio u njihovu koiju. Od njegova pogleda Charlotte
zadrhti i brzo se okrene.
Nakon onog velianstvenog izlaska iz kue, ovaj antiklimaks, ovo
ekanje u povorci djelovalo je na Charlottu smirujue. Kad je koija
konano prola kroz dvorine dveri i pribliila se velikom ulazu u Palau,
opet je bila ona stara Charlotte, puna skepticizma, omalovaavanja i
negodovanja.
Koija se zaustavila, vrata se na njoj otvorila. Charlotte je lijevom
rukom podigla povlaku a desnom skutove, izala iz koije i ula u Palau.
Golemo predvorje pokriveno crvenim sagom kupalo se u spletu svjetla
i boja. Ugledavi sve one ene u bijelim haljinama i mukarce u sjajnim
uniformama, Charlotte je, usprkos svom skepticizmu, osjetila srhe od
uzbuenja. Briljanti su svjetlucali, maevi zveckali a perje se njihalo.
Straari u crvenim odorama stajali u stavu mirno s obje strane.
Charlotte i mama ostavile su ogrtae u garderobi, zatim u pratnji tate
i Aleksa polako krenule predvorjem, potom se popele velikim stubitem
okienim bezbrojnim crvenim i bijelim ruama na kojem su stajali gardisti
s helebardama. Proavi kroz galeriju slika stigli su u prvu od tri sveane
dvorane s golemim svijenjacima i poput zrcala sjajnim parketnim podom.
Tu je povorka zavravala, gosti prilazili jedni drugima, razgovarali i
uzajamno se divili odjei. Charlotte ugleda roakinju Belindu, strica
Georgea i strinu Clarissu. Dvije se obitelji pozdrave.
Stric George nosio je istu odoru kao tata, ali je onako debeo i crvena
lica izgledao u njoj grozno. Kako je strini Clarissi, mladoj i zgodnoj eni, u
braku s takvim debeljkom, pitala se Charlotte.
Tata je gledao naokolo kao da nekoga trai.
- Jesi li vidio Churchilla? - upita Georgea.
- Zaboga, to e ti on? - Tata izvadi sat.
- Sad moramo na svoja mjesta u Prijestolnu dvoranu. Ostavljamo vam
Charlottu na brizi, s doputenjem, Clarissa. - I s tim rijeima tata, mama i
Aleks odu.
- Haljina ti je prekrasna - obrati se Belinda Charlotti.
- Uasno je neudobna.

SV

~ 55 ~

- Znala sam da e to rei.

- I ti si prelijepa.
- Hvala ti - ree Belinda pa e tiim glasom: - uj, knez Orlov je zaista
privlaan.
- Jako je drag.
- Mislim da je vie nego drag.
- Kako ti oi udno sjaje.
Sad e Belinda jo tie:
- Ti i ja moramo uskoro ozbiljno porazgovarati.
- O emu?
- Sjea se naeg razgovora u skrovitu? U Walden Hallu, kad smo
uzele one knjige iz knjinice?
Charlotte pogleda strica i strinu: bili su okrenuti na drugu stranu i
razgovarali s nekim tamnoputim mukarcem s ruiastim turbanom od
satena na glavi.
- Naravno, sjeam se.
- E, o tome.
Odjednom zavlada tiina. Mnotvo se povue u stranu stvarajui
prolaz u sredini. Charlotte se osvrne. Kralj i kraljica uli su u dvoranu u
pratnji paeva, nekoliko lanova kraljevske obitelji i indijske tjelesne
strae.
Dvoranu ispuni utanje svile; sve su se ene spustile u dubokom
poklonu.
U Prijestolnoj dvorani orkestar skriven u Galeriji minestrela zasvira
Neka Bog uva kralja. Lidija pogleda prema golemim vratima s dva
pozlaena diva uvara. Najprije su se pojavila dva dvorjanina koraajui
natrake, jedan je nosio zlatan tap a drugi srebrni. Onda uoe kralj i
kraljica, dostojanstvena koraka, blago se smijeei. Uspnu se na podij i
stanu pred prijestoljima. Njihova pratnja zauze svoja mjesta kraj njih.
Kraljica Mary nosila je haljinu od zlatom protkana brokata i krunu
ukraenu smaragdima. Nije neka ljepotica, pomisli Lidija, ali kau da je
kralj oboava. Neko je bila zarunica muevljeva starijeg brata koji je
umro od upale plua, a njena udaja za novog nasljednika prijestolja u ono
se doba smatrala proraunatim politikim potezom. Meutim, sad se svi
slau da je dobra kraljica i dobra ena. Lidija bi je eljela osobno upoznati.
Predstavljanje zapone. ene ambasadora, jedna po jedna, prilazile su
kralju i kraljici, klanjale se, potom se vraale na svoja mjesta. Slijedili su
ih ambasadori odjeveni u razne operetno kiene uniforme, samo je

SV

~ 56 ~

ambasador Sjedinjenih Drava bio u obinom crnom veernjem odijelu,

kao da sve eli podsjetiti kako Amerikanci ni najmanje ne dre do takvih
gluposti.
Tokom ceremonije Lidija je lutala pogledom po prostoriji. Grimizni
saten pokrivao je zidove, friz s herojskim prizorima pruao se pod
stropom, golemi svijenjak bljetao, a sve bilo ukraeno tisuama cvjetova.
Lidija je uivala u raskonim sveanostima, lijepoj odjei i sjajnim
ceremonijama; sve joj je to istovremeno godilo i diralo je. S vojvotkinjom
od Devonshirea, kraljiinom dvorskom damom, izmijenila je diskretan
smijeak. Onda se s uitkom zagledala u bogat zlatni vez na dvorskoj
odori Johna Burnsa, socijalistikog ministra trgovine.
Kad je zavrilo predstavljanje diplomata, kralj i kraljica su sjeli.
Njihov su primjer slijedili lanovi obitelji, diplomati i veina vieg
plemstva. Lidija i Walden, zajedno s ostalim niim plemstvom, morali su
ostati na nogama.
Konano je bilo na redu predstavljanje debitantica. Svaka bi djevojka
zastala pred Prijestolnom dvoranom a jedan bi joj dvorjanin uzeo povlaku
iz ruke i rairio je iza nje. Onda bi djevojka stala beskrajno dugo koraati
crvenim sagom prema prijestoljima, a sve oi bile uprte u nju. Uspije li
biti graciozna i prisebna ovdje, onda to moe biti svugdje.
Stigavi pred podij s prijestoljima, debitantica bi uruila svoju
posjetnicu lordu komorniku koji bi glasno proitao njeno ime. Onda bi se
poklonila kralju, potom kraljici. Neke se djevojke zaista elegantno
klanjaju, pomisli Lidija. Ona je imala velikih problema dok je natjerala
Charlottu da uvjeba poklon, a moda su se i druge majke nale u istoj
nevolji. Nakon poklona debitantica bi se udaljila vodei rauna o tome da
ne okrene lea prijestoljima sve dok se ne skloni na sigurno meu
promatrae.
Djevojke su koraale tako blizu jedna iza druge da su lako mogle
nagaziti jedna drugoj na povlaku. Lidiji se inilo da ceremonija nije tako
intimna i ozbiljna kao nekad. Ona je bila predstavljena kraljici Viktoriji u
sezoni 1896, godinu dana nakon udaje za Waldena. Stara kraljica nije
sjedila na prijestolju ve na nekoj visokoj stolici te se inilo da stoji. Lidija
se zaprepastila vidjevi koliko je Viktorija niska rasta. Ona je tad morala
poljubiti kraljiinu ruku. Sad je taj dio ceremonije izostavljen, vjerojatno
zato da bi se dobilo na vremenu. No zato sad Dvor izgleda poput kakve
tvornice to proizvodi maksimalan broj debitantica u najkraem vremenu.
Meutim, dananje djevojke ne vide tu razliku, a i da vide vjerojatno ih za

SV

~ 57 ~

to ne bi bilo stalo.
Odjednom se na ulazu nala Charlotte. Dvorjanin joj je spustio
povlaku, njeno je gurnuo, i ona je stala koraati crvenim sagom, glave
visoko uzdignute, vrlo ozbiljna i samosvjesna. Za ovaj sam trenutak
ivjela, pomisli Lidija.
Djevojka ispred Charlotte se pokloni, a onda se dogodi neto
nezamislivo. Umjesto da se uspravi, debitantica upre pogled u kralja,
isprui umolno ruke i klikne jakim glasom:
- Vae Velianstvo, za ime Boga, nemojte vie muiti ene!
Sufraetkinja, pomisli Lidija.
Pogled joj poleti ka keri. Charlotte je stajala kao ukopana na pola
puta od podija, buljei u prizor s izrazom uasa na blijedom joj licu.
Muk zaprepatenja vladao je u Prijestolnoj dvorani samo trenutak.
Dva dvorjanina prva su dola k sebi: priskoie djevojci, vrsto je uhvatie
pod ruku i bez okolianja odvedoe.
Kraljica se zajapurila a kralj se svladao i ostao potpuno miran kao da
se nita nije dogodilo. Lidija opet pogleda Charlottu. Zato ba moja ki
mora biti slijedea? Sad su se sve oi uprle u Charlottu. Lidija bi joj
najradije doviknula: Ponaaj se kao da se nita nije dogodilo! Samo
naprijed!
Charlotte je jo stajala kao kip. No lice joj vie nije bilo onako blijedo.
Onda duboko udahne i zakroi naprijed. Lidiji stade dah. Charlotte preda
svoju posjetnicu lordu komorniku koji objavi:
- Predstavlja se lady Charlotte Walden.
Charlotte stane ispred kralja.
Paljivo, hrabrila ju je u sebi Lidija
Charlotte izvede savren poklon.
Potom se pokloni i pred kraljicom.
Zatim se napola okrene i udalji.
Lidija odahne.
ena do nje, neka barunica koju je Lidija poznavala samo iz vienja,
apne:
- Ba je to sjajno izvela.
- To je moja ki - Lidija e sa smijekom.
Waldena je ispad mlade sufraetkinje potajice razveselio. Duhovita
djevojka, pomislio je. Naravno, bio bi uasnut da je takvo to na Dvoru
izvela Charlotte, no budui da se radilo o tuoj keri, smatrao je taj
incident izvanrednim osvjeenjem u beskrajno dugoj ceremoniji. Vidjevi

SV

~ 58 ~

kako je Charlotte mirno nastavila svojim putem, nije se iznenadio; drugo i

nije oekivao. Ona je samouvjerena mlada dama, i po njegovu sudu Lidija
bi sebi trebala estitati na djevojinu odgoju umjesto to stalno brine zbog
toga.
Nekad je davno Walden uivao u ovakvim prigodama. Kao mladi
rado je oblaio dvorsku odjeu i epirio se u njoj. U onim su ga danima i
noge sluile. Sad se, meutim, osjea glupo u hlaama do koljena i
svilenim arapama, a da se ni ne spominje ovaj prokleti veliki elini ma.
Osim toga, nagledao se toliko slikovitih sveanosti po raznim dvorovima
da ga zaista vie ne oduevljavaju.
to li o tome misli kralj George, pitao se. Walden je volio kralja.
Naravno, u usporedbi s ocem, Edwardom VII, George je prilino bezbojan i
blag momak. Njemu narod nikad nee klicati Dobri stari Georgie! kao
to je klicao Dobri stari Teddy!. Ali e ga na kraju zavoljeti zbog njegova
nenametljiva arma i umjerena ivota. On zna pokazati odlunost, iako je
to dosad inio vrlo rijetko, a Waldenu se sviaju izravni ljudi. I zato
smatra da e George zaista biti dobar vladar.
Konano se zadnja debitantica poklonila i otila, a kralj i kraljica su
ustali. Orkestar ponovo zasvira himnu. Kraljevski se par nakloni najprije
ambasadorima, potom njihovim enama, onda vojvotkinjama i konano
ministrima. Kralj uze kraljicu za ruku, a paevi joj podigoe povlaku.
Onda najprije izaoe dvorjani, hodajui natrake. Potom izae kraljevski
par, za njima gosti, prema redu prvenstva.
Veera je bila servirana u tri dvorane: u jednoj za kraljevsku obitelj i
njihove prisne prijatelje, u drugoj za diplomatski zbor, a u treoj za ostale
goste. Walden je, dodue, bio kraljev prijatelj ali ne i prisan prijatelj, zato
je poao s ostalima u treu dvoranu. Aleks se, pak, prikljuio diplomatima.
U blagovaonici se Walden ponovo sastao sa svojom obitelji. Lidija je
sva blistala. Walden se obrati keri:
- estitam, Charlotte.
- Koja je ono grozna djevojka? - upita ga Lidija.
- Navodno ki nekog arhitekta - odgovori joj on.
- Onda je sve jasno - nato e Lidija.
- Zato je onda sve jasno? - zaudi se Charlotte. Walden se nasmijei.
- Tvoja majka hoe rei da djevojka nije ba iz najbolje obitelji.
- Ali zato smatra da kralj mui ene?
- Ma to je ona govorila o sufraetkinjama. Ali neemo o tome veeras,
danas je na veliki dan. Idemo na veeru. Pogledajte samo taj bogati stol.

SV

~ 59 ~

Dugaki bife bio je krcat toplim i hladnim jelima, a okien cvijeem.

Sluge odjevene u grimizno-zlatne kraljevske livreje nudile su gostima
jastoge, file od pastrve, prepelice, jorkirsku unku, jaja zvidovke i razne
kolae i poslastice. Walden je uzeo pun tanjur te sjeo i stao jesti; nakon
vie od dva sata stajanja u Prijestolnoj dvorani zaista je ogladnio.
Prije ili kasnije Charlotte e doznati sve o sufraetkinjama, njihovim
trajkovima glau i prisilnom hranjenju, razmiljao je Walden, ali je sve
to, blago reeno, neukusno, i to due ostane u blaenom neznanju to bolje
za nju. U njenim godinama ivot se mora sastojati od zabava i izleta,
haljina i eira, ogovaranja i koketiranja.
Meutim, na sve strane je brujalo o incidentu i onoj djevojci.
Waldenov brat George sjeo je do Waldena i bez uvoda stao objanjavati:
- To je neka gospoica Mary Blomfield, ki pokojnog sira Arthura
Blomfielda. Majka joj je u onom trenutku bila u salonu. im su joj kazali
to je ki uinila, odmah je pala u nesvijest.
George je oito s uitkom priao o tom skandalu.
- Valjda joj drugo i nije preostalo - zakljui Walden.
- Kakva sramota za obitelj! - nastavio je George. - Idue dvije-tri
generacije Blomfieldovih zacijelo nee imati pristupa na Dvor.
- Nee nam nedostajati.
- Ni najmanje.
Uto Walden spazi Churchilla gdje se kroz mnotvo probija prema
njima. Pisao je prvom lordu Admiraliteta o svom razgovoru s Aleksom i
jedva ekao da s njim raspravi o slijedeem koraku, ali ne ovdje. Skrene
pogledom u nadi da e Churchill shvatiti znak. No mogao je i znati da od
te tajne poruke nee biti koristi.
Churchill se nagne preko Waldenova sjedala.
- Moemo li izmijeniti koju rije?
Walden pogleda brata. Georgeovo je lice izraavalo odbojnost. Walden
mu dobaci rezigniran pogled i ustane.
- Idemo se proetati u galeriju slika - predloi Churchill.
Walden poe za njim. Churchill ree:
- Zacijelo ete mi i vi prigovoriti da je za protest ove sufraetkinje
kriva Liberalna stranka.
- Vjerojatno jest - potvrdi Walden. - Ali vi ne elite razgovarati o tome.
- Zaista ne elim.
Dva su mukarca koraala rame uz rame dugako galerijom.
Churchill poe:

SV

~ 60 ~

- Ne moemo prihvatiti da Balkan bude ruska sfera utjecaja.

- Toga sam se i bojao.
- Pa to e im Balkan? Mislim, ako zanemarimo onu glupost o
podravanju slavenskog nacionalizma.
- ele izlaz na Sredozemno more.
- To bi nama ilo u prilog da su nam saveznici.
- Tono.
Stigli su do kraja galerije i stali. Churchill upita:
- Postoji li neki nain da im dademo izlaz a da ne prekrajamo kartu
Balkanskog poluotoka?
- O tome sam i ja razmiljao.
Churchill se nasmijei.
- I imate protuprijedlog?
- Imam.
- Da ga ujemo.
Walden stade objanjavati:
- Ovdje se zapravo radi o tri vodene povrine: o Bosporu, Mramornom
moru i Dardanelima. Kad bismo im mogli dati te vodene prolaze, ne bi im
trebao Balkan. Dakle, pretpostavimo da se cijeli prolaz izmeu Crnog i
Sredozemnog mora proglasi meunarodnim vodenim putem kroz koji bi
brodovi svih zemalja imali slobodan prolaz, to bi zajedniki jamile
Rusija i Engleska.
Churchill ponovo poe koraati, polako i zamiljeno. Walden je kroio
kraj njega ekajui odgovor.
Konano Churchill progovori:
- Taj prolaz u svakom sluaju treba da bude meunarodni vodeni put.
Dakle, predlaete da ono to bismo ionako dali, nudimo kao ustupak?
- Tako je.
Churchill digne pogled i odjednom se naceri.
- U makjavelistikoj vjetini nema onoga tko se moe nositi s
engleskom aristokracijom. U redu. Samo nastavite i predloite to Orlovu.
- Zar ne elite za to traiti dozvolu Kabineta?
- Ne.
- ak ni ministra vanjskih poslova?
- Jo ne. Rusi e sigurno htjeti modificirati prijedlog, eljet e barem
znati detalje o tome kako e im se to jamstvo osigurati. Zato u to iznijeti
Kabinetu kad dogovor bude potpuno razraen.
- Vrlo dobro.

SV

~ 61 ~

Walden se pitao koliko uope Kabinet zna o onome na emu rade

Churchill i on. Moda se i prvi lord Admiraliteta vjeto slui
makjavelizmom. Gdje je zapravo prava istina u tom kolopletu?
- Gdje je sad Orlov? - upita Churchill.
- U blagovaonici za diplomate.
- Idemo mu odmah izloiti prijedlog.
Ali Walden odmahne glavom. Zaista s pravom prebacuju Churchillu
da je impulzivan.
- Ovo nije pravi trenutak.
- Ne moemo ekati pravi trenutak, Walden. Svaki dan nam je
dragocjen.
Nee ti mene prestraiti, mali moj, pomisli Walden, a glasno ree:
- Morat ete meni prepustiti da ja to ocijenim, Churchill. Iznijet u
Orlovu prijedlog sutra ujutro.
Churchill se narogui, ve spreman na svau, ali se onda obuzda, te
e pomirljivo:
- Pa, valjda nam Nijemci nee noas objaviti rat. U redu. - Pogleda na
sat. - Sad moram ii. Obavijestite me o svemu.
- Naravno. Do vienja.
Churchill je siao niza stepenice a Walden se vratio u blagovaonicu.
Drutvo se razilazilo. Kralj i kraljica ve su se povukli, svi se najeli, i vie
nije bilo razloga da itko dulje ostaje. Walden okupi svoju obitelj, te se svi
spustie niza stepenice. U velikom predvorju sreli su Aleksa.
Dame su pole u garderobu a Walden zamolio jednog dvorjanina da
mu pozove koiju.
Sve u svemu, zakljui dok je ekao, bilo je to prilino uspjelo vee.
***
Mali je podsjeao Feliksa na ulice u moskovskoj etvrti starog
plemstva. Ta iroka, ravna avenija protee se od Trafalgar Squarea do
Buckinghamske palae. Na jednoj strani diu se prekrasna zdanja, meu
njima i Palaa St. James's. Na drugoj strani je St. James's Park. Koije i
automobili bili su poredani s obje strane Malla, sve do pola ulice. Vozai i
koijai naslanjali se na vozila, zijevali i vrpoljili se ekajui da ih iz
Palae pozovu po gospodare i gospodarice.
Koija Waldenovih bila je parkirana uz park. Njihov koija u plavoruiastoj livreji stajao je kraj konja i itao novine pri svjetlu svjetiljke na
koiji. Iz tame parka, nekoliko metara dalje, promatrao ga je Feliks.
Bio je oajan. Njegov je plan propao.

SV

~ 62 ~

Kako nije razumio razliku izmeu engleskih rijei koija i lakej,

krivo je protumaio onu obavijest u Timesu o pozivanju koija. Mislio je da
e koija ekati pred Palaom dok mu se pojavi gospodar pa onda do
trati po koiju. Tad bi ga Feliks, kako je planirao, skidao, obukao njegovu
livreju i odvezao koiju k Palai.
A zapravo je koija ostao kraj vozila a lakej ekao na dverima Palae.
Kad koija bude zatraena, lakej e dotrati, a koija e tad odvesti koiju
po putnike. To znai da Feliks mora svladati dva ovjeka a ne jednog; a
problem je u tome to to mora izvesti kradom, tako da nijedan od stotina
slugu u Mallu ne primijeti da neto nije u redu.
Otkako je prije nekoliko sati shvatio svoju zabludu, Feliks nije imao
mira. Promatrajui koijaa gdje avrlja sa svojim kolegama, razgleda
jedan rolls-royce u blizini, igra neku igru s pola penija i brie prozore na
koiji, stalno je traio rjeenje tog problema. Moda je najpametnije
odustati od ovog plana i ubiti Orlova neki drugi dan.
Ta pomisao bila mu je mrska. Prvo, tko zna hoe li se ukazati jo koja
dobra prigoda. A drugo, eli ga ubiti sada. Ve mu u uima odzvanja
pucanj pitolja, ve gleda kako knez pada, ve je sastavio ifrirani brzojav
koji e poslati Ulrichu u enevu, ve u mati vidi uzbuenje u maloj
tiskari, pa naslove u svjetskim novinama, i konano val revolucije to e
prohujati Rusijom. Ne mogu to vie odlagati, pomisli, elim da to bude
sada.
Uto neki mladi u zelenoj livreji prie Waldenovom koijau s
rijeima:
- Ej, kako je, William?
Znai, koija se zove William.
- Ne smijem se potuiti, John - odgovori William.
Feliks to nije razumio.
- Ima li to u novinama? - interesirao se John.
- Je, revolucija. Kralj obeava da e dogodine svi koijai u Palau na
veeru, a gospodiii e ekati u Mallu.
- Tako e i biti.
- Sto posto.
John ode svojim putem.
Williama mogu srediti, ali to u s lakejem, upita se Feliks, i razmisli
o tome to bi se moglo dogoditi. Walden i Orlov e doi na vrata Palae.
Vratar e zovnuti Waldenova lakeja koji e pretrati kojih etristo metara
od Palae do koije. Onda e vidjeti Feliksa u koijaevoj uniformi i podii

SV

~ 63 ~

uzbunu.
A kad bi lakej stigao na parkiralite i vidio da koije vie nema ondje?
E, to je ideja!
Lakej e biti u nedoumici: da nije pogrijeio? Osvrtat e se gore-dolje,
pomalo uspanieno traiti koiju. Konano e priznati poraz i vratiti se u
Palau da kae gospodaru kako ne moe nai koiju. A tad e Feliks ve
voziti koiju i njena vlasnika kroz park.
Jo uvijek bi moglo upaliti!
Jest da je ovaj plan opasniji, ali mogao bi upaliti.
Vie nije bilo vremena za razmiljanje. Ve su prvi lakeji trali niz
Mali. Pozvan je onaj rolls-royce ispred Waldenove koije. William je
nataknuo svoj cilindar, oekujui poziv svakog trena.
Feliks izae iz grmlja, malo mu se priblii i zovne:
- Hej, hej, William!
Koija se okrene k njemu i namrti se.
Feliks mu urno mahne.
- Doi ovamo, brzo!
William savije novine, pa se neodluno, sporim korakom uputi prema
Feliksu.
- Pogledaj ovo! - uzvikne Feliks, nastojei da mu se u glasu osjeti
panika to mu, onako napetom, nije bilo teko postii. - Zna li to je ovo?ree uprijevi prstom u bunje.
- to? - zaudi se William, pa prie i zagleda se u onom smjeru kamo
je Feliks pokazivao.
- Ovo. - Feliks mu pokae pitolj. - Bude li vikao, ubit u te.
William se uasnuo. Feliks mu je u mraku vidio bjeloonice. Bio je to
krupno graen mukarac, stariji od Feliksa. Uini li neku glupost i
upropasti mi plan, ubit u ga, pomisli Feliks bijesno.
- Mii se - naredi mu.
ovjek se kolebao.
Moram ga odvui dalje od svjetla.
- Mii se, kretenu.
William zakroi u grmlje.
Feliks je iao za njim. Kad su se udaljili kojih pedeset metara od
Malla, Feliks ree:
- Stani.
William stane i okrene se.
Ako e pruiti otpor, onda e to uiniti ovdje, pomisli Feliks i naredi:

SV

~ 64 ~

- Svlai odjeu.
- to?
- Svlai se.
- Vi ste ludi apne William.
- Ima pravo, lud sam. Svlai se.
William je oklijevao.
Ako pucam u nj, hoe li tkogod dotrati? Hoe li grmlje priguiti
pucanj? Mogu li ga ubiti a da mu ne napravim rupu na uniformi? Hou li
mu skinuti kaput i pobjei prije no to netko stigne?
Feliks napne pitolj.
William se stane svlaiti.
Iz Malla je dopirala sve jaa buka: palili se motori, orme zveckale,
kopita toptala, ljudi vikali jedni na druge i na konje. Svakog bi trena lakej
mogao dotrati po koiju.
- Bre! - izdere se Feliks.
William je ostao samo u donjem rublju.
- Skidaj sve - ree Feliks.
William je oklijevao. Feliks podie pitolj. William skine potkoulju i
gaice te ostade gol, drui od straha i pokrivajui genitalije rukama.
- Okreni se - zapovijedi Feliks.
Koija mu okrene lea.
- Sad legni potrbuke.
ovjek ga poslua. Feliks odloi pitolj, brzo skine svoj kaput i eir,
pa obue koijaev kaput i stavi cilindar koji je William ispustio na
zemlju. Kolebao se bi li navukao kratke hlae i bijele arape, ali onda
odustane; kad bude sjedio na koiji nitko mu ionako nee vidjeti hlae i
izme, osobito pri slabom svjetlu ulinih svjetiljki.
Stavi pitolj u dep svog kaputa, onda prebaci kaput preko ruke.
Zatim smota Williamovu odjeu u zaveljaj.
William htjede podii glavu.
- Ne mii se - otro e Feliks.
I s time se tiho udalji.
William e po svoj prilici ostati neko vrijeme ondje, a onda e se onako
gol pokuati neopaeno vratiti u Waldenovu kuu. Vjerojatno nee
razglasiti da su ga svukli do gole koe sve dok ne nabavi drugu odjeu,
jasno, ukoliko nije ovjek bez ikakva stida. Naravno, kad bi znao da Feliks
namjerava ubiti kneza Orlova, moda bi zaboravio svaki stid, ali kako bi
on uope doao na takvu ideju?

SV

~ 65 ~

Feliks gurne koijaevu odjeu pod neki grm pa iskroi na svjetla

Malla.
Sad se naao na kliskom terenu. Sve dosad bio je samo sumnjivac to
vreba iz grmlja. Od ovog je trena pravi varalica. Ako mu se neki
Williamov prijatelj, na primjer John, poblie zagleda u lice, igra je gotova.
Hitro se popne na koiju, svoj kaput poloi na sjedalo do sebe,
namjesti cilindar, otpusti konicu i trne uzdama. Koija je izala na
cestu. Feliks je s olakanjem odahnuo. Dosad sam uspio, pomisli, sredit u
ja Orlova.
Vozei se niz Mali motrio je plonike ne bi li ugledao lakeja u plavoruiastoj livreji gdje tri po koiju. Ne bi se dobro proveo da ga sad vidi,
prepozna boje i skoi na stranje sjedalo koije. Uto je jedan automobil
izaao pred koiju i Feliks psujui zaustavi konje. Zabrinuto se ogleda. Od
lakeja ni traga. Malo kasnije cesta je opet bila prazna, i on potjera konje
naprijed.
Na kraju avenije, kod Palae, ugleda slobodno mjesto na desnoj
strani, nasuprot parku. Lakej e doi suprotnim plonikom i nee spaziti
koiju. Feliks se odveze na to mjesto i zakoi. Spustio se sa sjedala i stao
kraj konja, motrei plonik na suprotnoj strani. Tko zna hoe li se izvui
iv iz ovoga.
Prema onom njegovom prvom planu svi su izgledi bili da e Walden
ui u koiju i ne pogledavi koijaa, ali e sad sigurno uoiti da mu nema
lakeja jer e vratar iz Palae morati otvoriti koiju i spustiti stepenice.
Hoe li Walden u tom trenutku zastati i obratiti se koijau, ili e odloiti
ispitivanje za kasnije, kad dou kui? Ukoliko me oslovi, pomisli Feliks,
morat u mu odgovoriti i glas e me odati. to u onda? Ubit u Orlova na
vratima palae, pa to bude. Tad ugleda slugu u plavo-ruiastoj livreji
kako tri onom drugom stranom Malla.
Feliks skoi na koiju, otkoi konicu i poveze se u dvorite
Buckinghamske palae.
Ondje je bio red. Ispred njega su lijepe ene i dobro uhranjeni
mukarci ulazili u koije i automobile. Iza njega, negdje u Mallu,
Waldenov je lakej trao gore-dolje traei svoju koiju. Koliko e se jo
zadrati?
Sluge iz Palae brzo su i spretno ukrcavale goste u vozila. Dok su
posjetioci ulazili u koiju koja je bila pred vratima, jedan je sluga pozivao
vlasnike slijedee koije, a drugi pitao ije je tree vozilo.
Red se pomaknuo i jedan je sluga pristupio Feliksu.

SV

~ 66 ~

- Grof od Waldena - ree Feliks, a sluga ode u Palau.

Samo da ne izau prebrzo, poboja se Feliks.
Red se opet pomaknuo naprijed, i sad je pred njim bio samo jedan
automobil. Ne daj boe da mu motor zataji, pomisli Feliks. Voza je
pridrao vrata jednom starijem paru, i auto se odvezao.
Feliks je dotjerao koiju do trijema i zaustavio je sasvim naprijed tako
da je leima bio okrenut vratima Palae, pa svjetlo iznutra nije padalo na
nj. ekao je ne usuujui se osvrnuti.
Neka mlada djevojka progovori na ruskom:
- I koliko ti je dama veeras ponudilo brak, roae Aleks?
Jedna kapljica znoja skotrlja se Feliksu u oko i on je obrie
nadlanicom.
Onda neki ovjek upita:
- Gdje je, dovraga, moj lakej?
Feliks segne u dep kaputa kraj sebe i stavi ruku na drku pitolja.
Jo est metaka.
Krajikom oka spazio je kako sluga iz Palae brzo priskae, a tren
kasnije zau kako se otvaraju vrata koije. Vozilo se malo zanjihalo; netko
je uao.
- Hej, William, gdje je Charles?
Feliks se ukoi. inilo mu se da mu Waldenov pogled probija zatiljak.
Onaj djevojin glas javi se sad iz koije:
- Doi, tata.
- Ma ovaj William je pod stare dane ogluio... - Waldenove se rijei
izgubie kad je uao u koiju. Vrata se zalupe.
- Naprijed, koijau! - dovikne sluga pred Palaom.
Feliks odahne i krene.
Tako mu je laknulo da je na tren klonuo. A onda, kad se izvezao iz
dvorita, proe ga val oduevljenja. Orlov je u njegovim rukama, zatvoren
u ovoj kutiji iza njega, uhvaen u stupicu kao ivotinja. Sad ga vie nita
ne moe sprijeiti u njegovu naumu.
Povezao je koiju u park.
Drei uzde u desnoj ruci, nekako je uvukao lijevu ruku u jedan rukav
svog kaputa. Potom je prebacio uzde u lijevu ruku i sad uvukao u rukav
desnu ruku. Zatim se uspravio i navukao kaput preko ramena. Segnuo je
u dep i napipao pitolj.
Onda je ponovo sjeo i omotao al oko vrata.
Sad je spreman.

SV

~ 67 ~

Jo mora izabrati pravi trenutak.

Ima svega nekoliko minuta vremena, jer od Palae do Waldenove
kue tek je malo vie od kilometra. Prole se noi provezao ovuda biciklom
da bi istraio put.
Naao je dva pogodna mjesta; na svakom je ulina svjetiljka koja e
mu osvijetliti rtvu, a u blizini gusto grmlje u kojem e kasnije nestati.
Ve se vidjelo prvo mjesto. Jo pedeset metara. Kad mu se pribliio,
ugleda nekog ovjeka u veernjem odijelu; zastao je pod svjetiljkom da
zapali cigaru. Feliks nastavi vonju.
Drugo pogodno mjesto bio je jedan zavoj na cesti. Zatekne li se i ondje
tkogod, morat e riskirati, pa i ubiti uljeza ako zatreba. est metaka.
Ugledavi zavoj potjera konje bre. Iz unutranjosti koije,dopirao je
smijeh one djevojke.
Tad stie na okuku. ivci mu napeti kao strune.
Sad.
Pusti uzde i potegne konicu. Konji zateturaju a koija se zatrese i
naglo stane.
U koiji se zauje vrisak neke ene i vika mukarca. Onaj enski glas
nekako je uznemirio Feliksa, ali nije bilo vremena da razmisli zato.
Skoio je na zemlju, alom prekrio usta i nos, izvadio pitolj iz depa i
napeo ga.
Ispunjen odlunou i bijesom, irom otvori vrata koije.

SV

~ 68 ~

4.
Neka ena krikne, a vrijeme se zaustavi.
Feliks je poznavao taj glas. Pogodio ga je poput malja. Od oka se
skamenio.
Sad bi trebalo da se okrene k Orlovu, uperi u nj pitolj i povue
okida, potom da ispali jo jedan metak kako bi bio siguran da ga je ubio,
a onda bi se morao okrenuti i pobjei u grmlje ...
Umjesto toga pogledom je potraio onu koja je kriknula i ugledao joj
lice. Bilo je zapanjujue poznato, kao da ga je zadnji put vidio istom juer
a ne prije devetnaest godina. Oi joj bile raskolaene u panici, mala
crvena usta otvorena.
Lidija.
Feliks je stajao na vratima koije, usta otvorenih pod alom, s
pitoljem uperenim u prazno i mislio: Moja Lidija, ovdje u ovoj koiji...
Dok je buljio u nju, kao kroz maglu dopiralo mu do svijesti da se
Walden mie, vrlo sporo, tu, lijevo od njega. Ali Feliksa je obuzela samo
jedna misao: Upravo ovako je izgledala, raskolaenih oiju, otvorenih usta,
kad je leala gola poda mnom, nogu ovijenih oko mog pasa, gledala me i
stenjala od uitka ...
Onda je vidio da je Walden isukao ma ...
Zaboga, ma!
... pa zamahnuo njime, otrica mu sijevnula na svjetlu svijee, a
Feliks se odmaknuo presporo i prekasno, i ma mu se sruio na desnu
ruku, i on ispusti pitolj koji pade na cestu i opali.
Pucanj prekide aroliju.
Sad Walden podie ma i uperi ga ovaj put Feliksu u srce. Feliks se
odmakne u stranu. Vrak maa probije mu kaput i jaknu i zabode mu se u
rame. On nagonski odskoi i oslobodi se. Topla krv proiklja mu pod
kouljom.
Zabulji se u cestu traei pitolj, ali ga nigdje nije bilo. Onda ponovo
uzgleda i vidje kako se Walden i Orlov sudaraju pokuavajui istovremeno
izai kroz uska vrata koije. Feliksu je desna ruka mlitavo visjela o boku.
Tad je shvatio da je razoruan i bespomoan, ne moe ak ni zadaviti
Orlova jer mu je desna ruka nemona. Doivio je potpun neuspjeh, i to sve
zbog glasa jedne ene iz prolosti.
Nakon svega onoga, pomisli gorko, nakon svega onoga.

SV

~ 69 ~

Sav oajan, okrene se i pobjegne.

- Prokleta seljaina! - zaurla Walden.
Feliksa je rana boljela pri svakom koraku. Zauo je neije korake;
netko je trao za njim. Prebrzo a da bi to bio Walden. Dakle, goni ga
Orlov. Orlov progoni mene, a ja bjeim, pomisli ve na rubu histerije.
Jurne s ceste u grmlje. Walden je vikao:
- Aleks, vrati se, taj ima pitolj!
Ne znaju da sam ga izgubio, pomisli Feliks. Da ga bar jo imam, sad
bih ustrijelio Orlova.
Jo je malo trao, onda stao i osluhnuo. Nita se nije ulo. Orlov je
odustao.
Feliks se nasloni na jedno stablo. ak i ta kratka trka ga je iscrpla.
Doavi do daha, skine kaput i otetu livreju i oprezno opipa rane. Grozno
su ga boljele. Po njegovu sudu, to je dobar znak; da su jako duboke, sve bi
mu zatrnulo. Rame mu je polako krvarilo, i osjeao je otro probadanje.
aka mu je bila razrezana izmeu palca i kaiprsta, iz rane je liptala krv.
Mora nestati iz parka prije no to Walden uspije dii hajku.
S mukom navue kaput a livreju ostavi na zemlji. Stavi desnu ruku
pod lijevo pazuho i vrsto je stisne da ublai bol i smanji krvarenje. Onda
umoran krene prema Mallu.
Lidija.
Po drugi put u njegovu ivotu ona mu je uzrokom katastrofe. Prvi put
je to bilo 1895. u Petrogradu ...
Ne. Ne smije sad razmiljati o njoj, jo ne. Sad mora biti priseban.
Laknulo mu je kad je ugledao bicikl ondje gdje ga je i ostavio, pod
sputenom kronjom nekog velikog stabla. Po travi ga odgura do ruba
parka. Je li Walden ve alarmirao policiju? Trae li ve visokog mukarca
u tamnom kaputu? Pogleda to se dogaa u Mallu. Lakeji jo trkaraju,
motori automobila urlaju, koijai manevriraju koijama. Kad se ono
Feliks popeo na Waldenovu koiju? Prije dvadeset minuta? Otad se svijet
okrenuo.
Duboko je udahnuo i izvezao bicikl na cestu. Svi su ili svojim putem,
nitko na njega nije obraao panju. Drei desnu ruku u depu kaputa,
Feliks se popne na bicikl. Odgurne se i stane voziti, upravljajui lijevom
rukom.
Policajci su vrvjeli svud oko Palae. Ako ih Walden brzo mobilizira,
moda e opkoliti park i ulice oko njega. Feliks pogleda prema Admirality
Archu. Na cesti nije bilo nikakve barikade.

SV

~ 70 ~

im se izvue iz Malla, izgubit e se u West Endu i vie ga nee moi

nai.
Ve se nekako priviknuo da vozi bicikl drei se samo jednom rukom,
i sad je ubrzao.
Blizu Admirality Archa dostigne ga sa strane jedan automobil, a
istovremeno neki policajac iskoi pred njim na cestu. Feliks stade, ve
spreman na bijeg, no policajac je samo zaustavio promet kako bi neki
drugi automobil, koji je po svoj prilici pripadao nekom dostojanstveniku,
mogao izai iz jednog dvorita. Kad je vozilo izalo, policajac pozdravi pa
dade znak da se promet nastavi.
Feliks se provezao kroz Admirality Arch i stigao na Trafalgar Square.
Presporo, Walden, pomisli sa zadovoljstvom. Bila je pono ali su West
Endom, obasjanim ulinim svjetiljkama, miljeli ljudi i vozila. Sve je
vrvjelo od policajaca, a nigdje nijednog drugog biciklista: Feliks je upadao
u oi. Najradije bi ostavio bicikl i pjeke se vratio u Camden Town, ali se
bojao da pjeice nee moi prevaliti toliki put; zamarao se vrlo brzo.
S Trafalgar Squarea odvezao se St. Martin's Laneom, potom s glavnih
ulica skrenuo u sporedne na podruju kazalita. Jedna mrana ulica
odjednom se osvijetlila kad se otvorio stranji ulaz nekog kazalita kroz
koji je izala grupa glumaca, glasno razgovarajui i smijui se. Malo dalje
Feliks je uo stenjanje i uzdisanje i proao kraj para koji je vodio ljubav
stojei u jednoj vei.
Stigao je u Bloomsbury. Tu je bilo tie i mranije. Vozio se prema
sjeveru Gower Streetom, kraj klasinog proelja nekadanjeg sveuilita.
Sad je ve s velikim naporom gazio pedale, a cijelo ga tijelo boljelo. Jo
samo dva-tri kilometra, pomisli.
Sie s bicikla i nastavi pjeke prometnim Euston Roadom. mirkao je
pred svjetlima automobila, pred oima mu se maglilo.
Pred stanicom Euston ponovo se popeo na bicikl i nastavio voziti.
Odjednom mu se zavrti. Jedno ga ulino svjetlo zaslijepi. Prednji mu se
kota okrene i udari u rub plonika. Feliks padne. Leao je na tlu
oamuen i slab. Onda je otvorio oi i vidio da mu prilazi policajac. S
mukom se uspravi na koljena.
- Zar ste se napili? - upita policajac.
- Osjeam slabo - jedva protisne Feliks.
Policajac ga uhvati za desnu nadlakticu i pomogne mu da ustane. Bol
u ranjenom ramenu osvijesti Feliksa. Uspio je zadrati raskrvavljenu
desnu ruku u depu.

SV

~ 71 ~

Policajac ga onjui i promrmlja:

- Hm. - Otkrivi da Feliks ne smrdi po piu, odmah je postao
ljubazniji. - Hoete li moi?
- Odmah.
- Stranac, zar ne?
Policajac bijae uoio njegov naglasak.
- Francuz - objasni Feliks. - Radim u ambasadi.
- elite li taksi? - jo ljubaznije e policajac.
- Ne, hvala. Nije mi daleko.
Policajac podigne bicikl.
- Bolje da ga gurate.
Feliks prihvati bicikl.
- I hou.
- U redu, gospodine. Laku no.
- Bonne nuit.
Feliks se na silu nasmijei, pa se udalji gurajui bicikl lijevom rukom.
Skrenut u u slijedeu ulicu i sjesti da se odmorim, odlui. Osvrne se preko
ramena. Policajac ga je jo pratio pogledom. Feliks se prisiljavao da hoda
iako je oajniki osjeao potrebu da legne. U iduoj ulici, mislio je. Ali je
kroz iduu proao razmiljajui: Ne u ovoj ve u slijedeoj.
I tako je nastavio iz ulice u ulicu, inilo mu se satima.
Konano je stigao pred visoku kuu ravna krova u Camden Townu.
Kao kroz maglu pogleda broj na vratima da se uvjeri je li na pravom
mjestu.
Do njegove sobe u suterenu vodile su stepenice. Naslonio je bicikl na
ogradu od kovana eljeza i otvorio mala vrata. Onda je, precijenivi svoje
snage, pokuao odgurati bicikl niza stepenice, ali mu je vozilo kliznulo iz
ruke i stropotalo se u suteren. Trenutak kasnije njegova gazdarica
Bridget pojavila se na vanjskim vratima umotana u al.
- Koji je to vrag? - drekne.
Feliks bez rijei sjedne na stepenice. Mora se odmoriti i prikupiti
malo snage. Bridget sie i pomogne mu da ustane.
- Bogme ste dobro potegli - ree i pridravajui ga sie s njim niz
stepenice do ulaza u sobu. - Dajte klju - ree mu.
Feliks lijevom rukom nekako izvue klju iz desnog depa na hlaama
pa joj ga prui, te ona otkljua vrata. Uli su. Feliks je stajao nasred
sobice dok je Bridget palila svijeu.
- Da vam skinem kaput - tad e ona. Svukla mu je kaput i ugledala

SV

~ 72 ~

krvave mrlje.
- Zar ste se tukli? - zaudi se. Feliks legne na madrac. - ini se da ste
izvukli krai kraj.
- I jesam - protisne Feliks i onesvijesti se. Uasan bol doveo ga je
ponovo k svijesti. Otvorio je oi. Bridget mu je ispirala rane s neim to ga
je paklenski peklo.
- Ovu ruku treba zaiti - ree ona.
- Sutra - dahne Feliks.
Dala mu je piti tople vode s dinom.
- Nemam konjaka - rekla je sa aljenjem.
Feliks se ponovo ispruio, a ona mu previla ranu.
- Zvala bih doktora ali ga nemam ime platiti.
- Sutra.
Ona ustane.
- Navratit u ujutro im ustanem.
- Hvala.
Bridget izae, a Feliks se prepusti uspomenama.
***
Tokom mnogih stoljea sve ono to omoguava poveanje proizvodnje,
pa ak i samu proizvodnju, prisvojila je manjina ljudi. Zemlja pripada
manjini koja moe sprijeiti ostale da je obrauju. Ugljenokopi u kojima su
se muile mnoge generacije takoer pripadaju manjinu Tkalaki stroj koji
je, ovako usavren kakav je sad, plod rada triju generacija lankairskih
tkalaca, takoer pripada manjini; i ako praunuci onog istog izumitelja
prvog tkalakog stroja trate svoje pravo da na tom stroju rade, bit e im
reeno: Dalje ruke! Ovaj stroj nije va! eljeznice su vlasnitvo nekolicine
dioniara koji moda i ne znaju gdje je eljeznica koja im godinje donosi
prihod vei no to ga je nekad imao kakav srednjovjekovni kralj. I ako se
djeca onih ljudi koji su u tisuama umirali kopajui tunele, skupe i pou
ta izgladnjela gomila u dronjcima traiti od dioniara kruha ili posla, bit
e doekani bajunetama i mecima.
Feliks podigne pogled s Kropotkinova pamfleta. Knjiara je bila
prazna. Knjiar, neki stari revolucionar, zaraivao je novac prodajui
romane bogatim enama, a u stranjem dijelu knjiare skrivao
subverzivnu literaturu. Feliks je ondje provodio mnogo vremena.
Bilo mu je devetnaest godina. Tih su ga dana trebali izbaciti s
ugledne bogoslovije zbog izostajanja s nastave, nediscipline, duge kose i
druenja s nihilistima. Bio je gladan i bez prebijene pare, s izgledima da

SV

~ 73 ~

ostane i bez krova nad glavom, ali ivot je bio divan. Zanosio se samo
idejama, a svakog dana dolazio do novih spoznaja na podruju poezije,
povijesti, psihologije, a najvie politike.
Zakoni o vlasnitvu nisu doneseni zato da bi se pojedincu ili drutvu
osiguralo uivanje proizvoda njihova rada. Sasvim suprotno, doneseni su
zato da bi se proizvoau oduzeo jedan dio onoga to je stvorio. Kad se, na
primjer, zakonom utvruje pravo tog-i-tog gospodina na kuu, ne utvruje
se njegovo pravo na kuu koju je on sam izgradio za sebe ili podigao uz
pomo svojih prijatelja U tom mu sluaju nitko ne bi osporio njegovo
pravo! Nasuprot tome, zakonom se utvruje njegovo pravo na kuu koja
nije proizvod njegova rada.
Anarhistiki slogani zvuali su mu smijeno kad ih je prvi put uo:
Vlasnitvo je kraa, Vlast je tiranija, Anarhija je pravda. A zaudo,
kad je dublje razmislio o njima, uinili su mu se ne samo tonima ve
sasvim oevidnima. Kropotkinovo miljenje o zakonima nije se moglo
zanijekati. Nikakvi zakoni nisu bili potrebni da bi se sprijeila kraa u
Feliksovu rodnom mjestu: ako je jedan seljak ukrao drugome konja ili
stolicu, ili pak kaput koji mu je ena ukrasila vezom, cijelo bi selo vidjelo
te stvari kod prijestupnika i natjeralo ga da ih vrati. Prava kraa bila je
samo gazdino potraivanje zakupnine, i to ju je jo policija utjerivala. Isto
je i s vlau. Seljacima nitko nije morao govoriti kako e plug i volove
rasporediti po svojim njivama, oni su sami to odluivali. A prisiljavati ih je
trebalo samo kad se orala gazdina zemlja.
Stalno nam se istiu prednosti koje pruaju zakoni i kazne, no jesu li
zagovaratelji tog stava ikad pokuali odvagnuti dobrobiti koje se pripisuju
zakonima i kaznama nasuprot njihovom degradirajuem djelovanju na
ovjeanstvo? Sjetite se samo kakve sve zle strasti okrutne kazne na naim
ulicama bude u ovjeanstvu! ovjek je najokrutnija ivotinja na svijetu. A
tko je titio i poticao okrutne nagone ako ne kralj, sudac i sveenik,
naoruani zakonom? Tko je nareivao da se meso kida, vreli katran lijeva
u rane, da se trgaju udovi i lome kosti, da se ljudi reu na komade, kako bi
sauvao svoju vlast? Prosudite samo koliko je denunciranje, koje su
podravali suci a gotovinom plaale vlasti pod izgovorom da pomau
otkrivanju zloina, pokvarilo ljudsko drutvo. Samo poite u zatvore i
prouite to ovjek postaje kad ogrezne u porok i korupciju koja izbija iz
samih zidina naih zatvora. I konano, prosudite kakva se korupcija,
kakva duevna pokvarenost podrava idejom o poslunosti, tom sutinom
zakona; pa idejom o kanjavanju i pravu vlasti da kanjava; o nunosti

SV

~ 74 ~

krvnika, uzniara i denuncijanata, jednom rijeju, o svim obiljejima

zakona i vlasti Razmislite o tome i sigurno ete se sloiti da je zakon kojim
se odreuju kazne prava sramota i da ga treba ukinuti Narodi bez
politike organizacije, i zato manje pokvareni od nas, potpuno su shvatili
da je ovjek kojeg nazivaju kriminalcem jednostavno nesretnik i da se
nita nee postii ako ga biuju, okuju u lance ili ubiju, ve da mu treba
pomoi najveom bratskom brigom, treba se prema njemu odnositi kao
prema sebi ravnom, onako kako se radi meu potenim ljudima.
Feliks je kao kroz maglu primijetio da je u knjiaru ula neka
muterija i stala blizu njega, ali se sav bio zanio Kropotkinovim tekstom.
Ukinimo zakone! Ukinimo suce! Sloboda, jednakost i istinsko ljudsko
razumijevanje jedina su djelotvorna zatita od antidrutvenih nagona
nekih meu nama.
Uto onoj muteriji padne knjiga i Feliksu se prekine nit misli.
Skrenuo je pogled sa svog pamfleta, ugledao knjigu na podu do
muterijine dugake suknje, pa se automatski sagnuo i podigao je. Pruio
je knjigu muteriji, i tad ugleda njeno lice.
Duboko uzdahne.
Gle, pa vi ste pravi aneo, kaza, iskreno zadivljen.
Bila je to prekrasna plavua, nosila svijetlosivo krzno u skladu s
bojom oiju, a sva njena, blaga i ljupka. Tog je trena pomislio kako nikad
nee vidjeti ljepu enu, i imao je pravo.
Ona mu uzvrati pogled i pocrvenje, ali ne okrenu glavu. Nevjerojatno,
ali inilo se da je i on nju nekako oarao.
Malo kasnije pogledao je njenu knjigu. Bila je to Ana Karenjina.
Sladunjavo smee, frknuo je i istog trena zaalio to je progovorio
jer njegove su rijei prekinule aroliju. Ona je uzela knjigu i okrenula se.
Onda je vidio da je s njom slukinja, jer dala je knjigu slukinji koja ju je i
platila, a ona je u meuvremenu izala iz knjiare. Feliks je kroz prozor
vidio kako se popela u koiju.
Upitao je knjiara tko je to. Zvala se Lidija i bila ki grofa atova.
Saznao je gdje grof ivi i idueg se dana vrzmao oko njene kue u nadi
da e je vidjeti. Dvaput je u koiji odlazila nekamo i vraala se kui, a
onda je izaao jedan sluga i otjerao Feliksa. Njega to nije pogodilo, ta
pogledala ga je ravno u oi kad se zadnji put provezla u koiji.
Idueg je dana poao u knjiaru. Satima je itao Bakunjinov
Federalizam, socijalizam i antiteologizam a da nije razumio ni jedne
jedincate rijei. Svaki put kad bi se provezla kakva koija, pogledao bi

SV

~ 75 ~

kroz prozor. Kad god je kakva muterija ula u trgovinu, srce bi mu

zamrlo.
Dola je predvee.
Ovaj put ostavila je sluavku vani. Promrmljala je pozdrav knjiaru i
dola u stranji dio trgovine gdje je stajao Feliks. Netremice su se
zagledali jedno u drugo. Voli me, zato bi inae dola, zakljuio je Feliks.
Htio joj je neto rei, no umjesto toga zagrlio ju je i poljubio. Uzvratila
mu je poljubac eznutljivo, otvorivi usta, a pritom se priljubila uza nj i
zarila mu prste u lea.
I uvijek su njihovi susreti bili takvi: odmah su se bacali jedno na
drugo poput ivotinja koje srljaju u borbu.
Sastali su se jo dvaput u knjiari i jedanput, kad je pao mrak, u vrtu
Satove kue. Dola je u vrt u spavaici. Feliks je zavukao ruke pod vunenu
spavaicu i gladio joj cijelo tijelo tako drsko kao da je uliarka, pipao je,
istraivao i trljao, a ona samo stenjala.
Dala mu je novaca da unajmi posebnu sobu, pa mu je dolazila gotovo
svaki dan tokom est uzbudljivih tjedana.
Zadnji put je to bilo predvee. Sjedio je za stolom, zamotan u deku jer
je bilo hladno, i pri svjetlu votanice itao Proudhonovo djelo to je
vlasnitvo? uvi njene korake na stepenicama, skinuo je hlae.
Utrala je, odjevena u stari smei plat s kukuljicom. Poljubila ga je,
gricnula mu usne, ugrizla ga za bradu i utipnula za slabine. Onda se
okrenula i svukla ogrta. Ispod njega je nosila bijelu veernju haljinu koja
je vjerojatno stajala stotine rubalja.
Brzo me otkopaj, rekla je.
Feliks joj stade otkopavati haljinu na leima.
Idem na prijem u britansku ambasadu. Imam samo jedan sat
vremena, zato pouri, molim te, objasni mu ona bez daha.
U urbi joj je otkinuo jednu kopu.
Bogamu, iupao sam je.
Nije vano.
Iskroila je iz haljine, skinula podsuknju, koulju i gaice, te ostala u
stezniku, arapama i cipelama. Onda mu se bacila u naruje i ljubei ga
skinula mu gacice.
O boe, svia mi se miris tvoje kite.
On bi se razbjesnio kad god je govorila prosto.
Izvukla je dojke iz steznika i rekla:
Grizi ih, jako ih grizi. Hou da cijelu veer osjeam tvoj ugriz.

SV

~ 76 ~

Trenutak kasnije odlijepila se od njega i legla poleice na krevet.

Ondje gdje joj je zavravao steznik, meu rijetkim plavim dlakama unutar
bedara svjetlucala je sluz. Rairila je noge i digla ih u zrak otvarajui mu
se. On ju je trenutak gledao, zatim se bacio na nju.
Zgrabila mu je rukama penis i pohlepno ga gurnula u sebe. Petama
cipela razderala mu je kou na leima, ali njemu je bilo svejedno.
Gledaj me! Gledaj me! naredila je.
On se zagledao u nju s oboavanjem. Lice joj se zgrilo kao u panici.
Gledaj me, svravam!
A onda, jo zurei u njegove oi, ona otvori usta i krikne.
Misli li da su i drugi ljudi poput nas? upita ga.
U kom smislu?
Ovako nemoralni.
On podigne glavu iz njena krila i naceri se.
Samo oni sretnji.
Gledala mu je tijelo savijeno meu svojim nogama.
Kako si skladan i jak. Savren si, ree. Gle kako ti je trbuh ravan a
stranjica lijepa, pa kako su ti vitka i tvrda bedra. Prstom mu pomiluje
nos. Lice ti je kao u kakva kraljevia.
Ja sam seljak.
Nisi kad si gol, filozofirala je ona. Prije no to sam tebe upoznala
zanimala su me muka tijela i sve to, ali sam se pravila da sam sasvim
ravnoduna, ak i pred samom sobom. A onda si se pojavio ti, i vie se
jednostavno nisam mogla pretvarati.
On joj je lizao unutranju stranu bedra. Ona zadrhti.
Jesi li ve radio ove stvari s nekom djevojkom?
Nisam.
A jesi li se i ti pretvarao?
Nisam.
ini mi se kao da sam to i znala. Nekako mi izgleda kao kakva
divlja i slobodna ivotinja, nikoga ne slua ve radi to te volja.
Nikad prije nisam ni upoznao djevojku koja bi me htjela.
A zapravo su sve eljele. Svaka to eli.
Zato? upita on eljan laske.
Jer ti je lice jako okrutno a oi jako njene.
Jesi li mi zato dopustila da te poljubim u knjiari?
Nisam ti ja dopustila, ja nisam imala izbora.
Mogla si poslije vikati, dozivati u pomo.

SV

~ 77 ~

Ali mi je jedina elja bila da to opet uini.

Valjda sam pogodio kakva si zapravo.
Sad je na njoj bio red da trai laskanje:
A kakva sam ja to zapravo?
Naoko hladna kao led, a zapravo vrua Kao oganj pakleni.
Ona zahihoe.
Ja sam ti dobra glumica. Svi me u Petrogradu dre strano
kreposnom. Istiu me kao uzor mlaim djevojkama, kao to su Anu
Karenjinu. A sad kad znam koliko sam pokvarena, moram glumiti jo vee
nevinace.
To ti ba nee biti lako.
Stalno se pitam glume li i drugi ljudi, nastavila je. Na primjer, moj
otac. Kad bi on znao da sam ja ovdje, s tobom u krevetu, puknuo bi od
bijesa. A ipak, valjda je u mladosti i on ovo proivljavao, zar ne?
Teko je to procijeniti, uzvrati Feliks. Doista, to bi on uinio kad
bi saznao za nas?
Dao hi te izbievati.
Feliks se zaprepasti.
Morao bi me najprije uhvatiti. Ma koliko ti je godina?
Skoro osamnaest.
Boe moj, pa jo bi me mogli strpati u zatvor zbog zavoenja.
Ne boj se, nagovorila bih oca da te izvue.
Feliks se prevrnuo na trbuh i pogledao je.
Lidija, to e biti s nama?
Kad?
Pa, kasnije.
Bit emo ljubavnici dok ne postanem punoljetna, a onda emo se
vjenati.
On je buljio u nju.
Stvarno to misli?
Naravno. Bila je istinski iznenaena to i on nije doao na tu misao.
Pa to bismo drugo?
I ti bi se udala za mene?
Da! A zar ti to ne eli?
O, da, i te kako, dahne Feliks.
Ona se uspravi, rairi noge pred njegovim licem i pogladi mu kosu.
E pa onda emo se uzeti.
uj, kako ti uope uspije pobjei i doi ovamo? odjednom se

SV

~ 78 ~

zainteresira on.
Nema ti tu nieg zanimljivog, mirno e ona. Laem, podmiujem
sluge, riskiram. Na primjer, veeras. Prijem u ambasadi poinje u est i
pol, a ja sam krenula od kue u est a onamo u stii u sedam i etvrt.
Koija je u parku, koija vjeruje da se eem sa sluavkom. A ona me,
pak, eka pred kuom i smilja na to e potroiti deset rubalja koje u joj
dati da ne bi brbljala.
Sad je deset do sedam, upozori je Feliks.
O, boe. Brzo, daj me jo malo jezikom pa u poi.
Te je noi Feliks upravo sanjao Lidijina oca koga nikad nije vidio, kad
mu neki ljudi provalie u sobu nosei svijee. Istog se trena probudio i
skoio iz postelje. Najprije je pomislio da su to studenti sa sveuilita doli
izvoditi vragolije. Ali kad ga je neija aka pogodila posred lica a neija
noga udarila u eludac, shvatio je da je to stigla tajna policija.
Pretpostavljao je da ga hapse zbog Lidije pa se bojao za nju. Hoe li
biti javno osramoena? Hoe li je otac u bijesu prisiliti da na sudu svjedoi
protiv svog ljubavnika?
Policajci su mu sve knjige i hrpu pisama potrpali u jednu vreu. Sve
su to bile posuene knjige, ali ni na jednoj nije bilo imena vlasnika, nitko
nije bio tako neoprezan da se potpie. A pisma su bila od oca i sestre
Natae; sva je srea da mu Lidija nikad nije pisala.
Izveli su ga iz zgrade i ugurali u jednu koiju.
Povezli su se preko Lananog mosta, nastavili uz kanale, kao da
izbjegavaju glavne ulice. Feliks je upitao:
Vozite li me u zatvor Litovski? Nitko mu nije odgovorio, no kad su
prelazili Dvorcovi most, bi mu jasno da ga vode u zloglasnu
Petropavlovsku tvravu, pa ga zazebe oko srca.
Na drugoj obali koija je skrenula lijevo, ula u neki mrani
nadsvoeni prolaz, pa se zaustavila pred jednim dverima. Feliksa su uveli
u prijemnu dvoranu gdje ga je jedan oficir pogledao i zapisao neto u neku
knjigu. Po tom su ga ponovo ukrcali u koiju i odvezli u unutranjost
tvrave. Sad su stali pred drugim dverima i nekoliko minuta ekali da im
jedan vojnik otvori iznutra Dalje su hodali, proli nekoliko uskih prolaza i
doli do treih eljeznih dveri to su vodile u prostranu i vlanu prostoriju.
Unutra je za stolom sjedio upravitelj zatvora. Obratio se Feliksu:
Optueni ste da ste anarhist. Priznajete li?
Feliksu je laknulo. Znai, ovo nema nikakve veze s Lidijom.
Priznajem li? Ponosim se time.

SV

~ 79 ~

Onda jedan policajac prui upravitelju neku knjigu na kojoj se ovaj

potpie. Feliksa su svukli do gola, dali mu zelenu flanelsku odjeu, par
debelih vunenih arapa i dvije prevelike ute papue od pusta. Odatle ga
je naoruani vojnik poveo vrlo mranim hodnicima u jednu eliju. Teka
hrastova vrata zatvorie se za njim, a klju se okrenu u bravi.
U eliji je bio krevet, stolica i umivaonik. Umjesto prozora, u neobino
debelom zidu zjapila je pukarnica. Pod je bio pokriven obojenim pustom a
zidovi nekakvim utim tapetama.
Feliks je sjeo na krevet.
Upravo je ovdje Petar I. muio i ubio vlastitog sina. Ovdje je bila
zatoena kneginja Tarakanova, u eliji tako poplavljenoj da su joj se
takori penjali po tijelu kako se ne bi utopili. Upravo je ovdje Katarina II.
svoje neprijatelje ive zakapala. Ovdje je tamnovao Dostojevski, s ponosom
je razmiljao Feliks, Bakunjin bio dvije godine prikovan za zid. Ovdje je
umro Neajev.
Feliks se diio to se pridruio tim herojima, a istovremeno i uasavao
pri pomisli da bi ovdje mogao amiti do kraja svojih dana.
Klju se okrene u bravi. Ue neki nizak elavko s naoalima, nosei
pero, boicu tinte i papir. Stavio je sve to na stol i rekao:
Napii imena svih prevratnika koje pozna.
Feliks sjedne i stade pisati: Karl Marx, Friedrich Engels, Pjotr
Kropotkin, Isus Krist...
elavko mu istrgne papir pa prie vratima elije i pokuca. Uoe dva
snana straara, priveu Feliksa za stol i skinu mu papue i arape, te ga
stanu bievati po tabanima.
Muenje je trajalo cijelu no.
Kad su mu upali nokte, poeo je nabrajati izmiljena imena i adrese,
no oni su mu samo rekli kako znaju da su to lani podaci.
Kad su mu plamenom svijee palili muda, naveo je imena svih svojih
prijatelja studenata, no opet su mu kazali da lae.
Svaki put kad je pao u nesvijest, vraali su ga k svijesti. Na trenutak
su prekidali muenje i on bi ve povjerovao da je konano sve gotovo, ali se
tortura ubrzo nastavljala, a on ih je preklinjao da ga ubiju samo da vie ne
trpi bola. Nisu prestali ni kad im je rekao sve to je znao.
Negdje pred zoru onesvijestio se zadnji put.
Osvijestio se u krevetu. Stopala i ake bile su mu u zavojima. U
groznoj agoniji, najradije bi se biti ubio, no od slabosti se nije mogao ni
pomaknuti.

SV

~ 80 ~

Uveer je elavko doao u eliju. Ugledavi ga, Feliks zajeca od uasa.

No ovjek se samo nasmijeio i izaao.
Nikad se vie nije vratio.
Feliksa je svakog dana obilazio lijenik. No uzalud je zatoenik
nastojao iz njega neto izvui. Zna li itko vani da je on ovdje? Je li stigla
kakva poruka? Je li ga tkogod htio posjetiti? Ali doktor bi samo promijenio
zavoje i otiao.
Feliks je nagaao to se moglo dogoditi. Lidija je po svoj prilici pola u
njegovu sobu i nala sve u neredu. Vjerojatno su joj susjedi rekli da ga je
odvela tajna policija. I to je ona tad uinila? Je li izgubila glavu i
otvoreno se raspitivala za nj ne marei za svoju reputaciju? Ili se pritajila,
potajno pola ministru unutranjih poslova i ispriala mu neku priu,
kako je toboe momak njene sluavke grekom zatvoren?
Svaki se dan nadao da e od nje stii kakav glas, ali uzalud.
Nakon osam tjedana gotovo je normalno hodao pa su ga otpustili bez
ikakva objanjenja.
Poao je u svoj stan. Oekivao je da e ondje nai Lidijinu poruku, ali
nije naao nita, a njegova je soba ve bila iznajmljena nekom drugom.
udio se zato Lidija nije i dalje plaala stanarinu. Onda je poao k njenoj
kui i pokucao na vrata. Otvorio mu je neki sluga. Feliks se predstavio:
Feliks Davidovi Keinski eli pozdraviti Lidiju atovu ...
No sluga je samo zalupio vratima.
Konano je poao u onu knjiaru. Stari ga je knjiar pozdravio:
Zdravo. Imam za vas jednu poruku. Juer ju je donijela njena
sluavka.
Druim rukama Feliks razdere kuvertu. Nije mu pisala Lidija ve
njena sluavka.

Mene su Otpustiti i sad nemam posla a to je vaa krivica Ona se udala i otila u
Englesku juer sad znate cijenu Grijeha.

Feliks uzgleda u knjiara, oiju suznih od bola.

Zar je to sve? zavapi.
I nita vie nije saznao punih devetnaest godina.
***
U kui Waldenovih privremeno nisu vrijedila uobiajena pravila, pa je
Charlotte sjedila u kuhinji s poslugom.
Kuhinja je bila pospremljena jer je obitelj veerala vani. Vatra se
gotovo ugasila, a kroz visoke, irom otvorene prozore ulazio je hladan
noni zrak. Sue kojim se sluila posluga bilo je uredno poslagano u

SV

~ 81 ~

kredencu; noevi i lice visjeli su na kukama, a bezbrojne zdjele i tave bile

su skrivene u masivnim hrastovim kredencima.
Charlotte se u parku nije ni dospjela prestraiti. U prvi mah, kad je
koija onako naglo stala, samo se zaudila; a poslije je smirivala mamu da
ne vriti. Stigavi kui malo je drhtala, ali sad, kad malo razmisli, sve joj
se to ini prilino uzbudljivim.
I posluga se slino osjeala. Sad je Charlotti bilo lako sjediti za
masivnim bijelim drvenim stolom i sudjelovati u raspravi o tom dogaaju,
a oko nje sve ljudi s kojima je provela mnoge godine: kuharica koja joj je
uvijek bila kao majka, Pritchard kojeg Charlotte potuje jer ga tata
potuje, sposobna i marljiva gospoa Mitchel, domaica koja za svaki
problem nae neko rjeenje.
Koija William bio je junak veeri Nekoliko je puta opisivao onaj
divlji pogled napadaa dok mu je prijetio pitoljem. Uivajui u
prestraenom pogledu mlae sobarice, brzo je zaboravio ponienje koje je
doivio uavi u kuhinju gol-golcat.
- Naravno - objanjavao je Pritchard - ja sam pretpostavljao da lopov
samo hoe Williamovu odjeu. Znao sam da je Charles pred Palaom i da
on zna voziti koiju. Zato sam odluio da ne zovem policiju prije no to
razgovaram s gospodarom.
Lakej Charles ree:
- Zamislite kako mi je bilo kad sam vidio da nema koije. Sto posto
sam je ovdje ostavio, govorim sm sebi. Pa dobro, pomislim, William ju je
premjestio. I trim gore-dolje po Mallu, svakamo gledam. Na kraju se
vraam k Palai. Eto nevolje, kaem vrataru, koija grofa Waldena je
nestala. A on meni: Waldena? a sve neto die nos ...
Gospoa Mitchel ga prekine:
- To ti je posluga s Dvora, misle da su bolji i od samog plemstva...
- Veli on meni: Waldenova koija? Otila, drukane. A ja pomislim,
bogami, ja u za njom. I udarim u trk kroz park, i na pola puta kui
naem koiju, a ono gazdarica pala u histeriju, a gazdin ma krvav!
- I zamislite, sve to, a nita ukradeno - udila se gospoa Mitchel.
- Neki luak - zakljui Charles. - Nita nego luak.
S time se svi sloe.
Kuharica je nalila aj i najprije posluila Charlottu.
- Kako je gospodarica? - upita.
- O, dobro je - uzvrati Charlotte. - Pola je u krevet i uzela laudanunt
Sigurno ve spava.

SV

~ 82 ~

- A gospoda?
- Tata i knez Orlov su u salonu, piju konjak.
Kuharica duboko uzdahne.
- Pljakai u parku i sufraetkinje na Dvoru, ne znam samo kamo nas
to vodi.
- Doi e do socijalistike revolucije, pazite to vam kaem - uvjeravao
ih je Charles.
- Sve e nas poklati u krevetima - alostila se kuharica.
- A to je to mislila ona sufraetkinja kad je rekla da kralj mui ene?upita Charlotte i pritom upre pogled u Pritcharda; on joj je katkad rado
objanjavao ono to se smatralo da ona jo ne treba da zna.
- To se odnosilo na prisilno hranjenje - odgovori Pritchard. - Oito je to
bolno.
- Prisilno hranjenje?
- Kad nee da jedu, hrane ih na silu.
- Kako se to radi, za ime svega? - u nedoumici e Charlotte.
- Ima vie naina - oprezno e Pritchard, a po izrazu lica mu se vidjelo
da nije voljan detaljno sve objanjavati. - Na primjer, uvuku im cijev kroz
nosnice.
- Tko zna to im daju jesti? - pitala se mlaa sobarica.
- Sigurno najee juhu - smatrao je Charles.
- Ma ne mogu to vjerovati - ree sad Charlotte. - A zato bi odbile
jesti?
- U znak protesta - objasni Pritchard. - Tako prave probleme
zatvorskim vlastima.
- Zatvorskim vlastima? - zaprepasti se Charlotte. - A zato su u
zatvoru?
- Zbog razbijanja izloga, pravljenja bombi, ometanja mira...
- Ali to time hoe?
Nastade tajac, svi su shvatili da Charlotte pojma nema to je to
sufraetkinja.
Konano Pritchard odgovori:
- Trae pravo glasa za ene.
- Oh - zateeno e Charlotte. Jesam li znala da ene nemaju pravo
glasa, upita se. Nije bila sigurna. Nikad nije razmiljala o takvim
stvarima.
- Mislim da se u ovoj diskusiji otilo predaleko - odluno se sad javi
gospoa Mitchel. - Imat ete vi jo problema, gospodine Pritchard, zato to

SV

~ 83 ~

mojoj mladoj gospodarici punite glavu loim idejama.

Charlotte je znala da Pritchard nikad nema problema jer je zapravo
tatin prijatelj.
- Pa zato im je tako vano to glasanje? - htjela je znati.
Uto se zauje zvonjava, i svi automatski pogledaju plou zvona.
- Na vanjskim vratima. U ovo doba noi! - zaudi se Pritchard i izae
navlaei kaput.
Charlotte popije aj. Osjeala je umor. Te sufraetkinje su zagonetne i
prilino opasne, pomisli, ali ipak bih eljela saznati neto vie o njima.
Pritchard se vratio.
- Kuharice, pripremite sendvie - naredi. - Charles, odnesi bocu svjee
sode u salon. - I stade slagati tanjure i servijete na posluavnik.
- No, recite nam tko je to doao - nestrpljivo e Charlotte.
- Jedan gospodin iz Scotland Yarda - odvrati Pritchard.
***
Basil Thomson bijae ovjek okrugle glave, svijetle prorijeene kose,
gustih brkova i prodorna pogleda. Walden je ve uo za njega. Otac mu je
bio nadbiskup Yorka. Thomson je obrazovan u Etonu i Oxfordu a sluio je
u kolonijama kao komesar za domoroce i premijer Tonge. Vratio se kui da
postane odvjetnik, pa je radio u administraciji zatvora i napredovao do
upravitelja zatvora Dartmoor, stekavi reputaciju ovjeka koji zna kako se
gue pobune. Jo u zatvoru ga je privlaila policijska sluba pa je postao
strunjak za svijet kriminalaca i anarhista u londonskom East Endu. Ta
mu je strunost osigurala vrhunsku dunost u Specijalnom odjelu,
politikoj policiji.
Walden mu je ponudio stolicu i poeo opisivati dogaaje to su se zbili
te veeri. Dok je govorio diskretno je motrio Aleksa. Momak je bio naoko
miran, no lice mu bilo blijedo, stalno je pijuckao konjak sa sodom a
lijevom rukom sveudilj stezao priruje naslonjaa.
U jednom trenu Thomson prekine Waldena:
- Jeste li primijetili da je koija dola po vas bez lakeja?
- Jesam - uzvrati Walden. - Upitao sam koijaa gdje je, ali on kao da
nije uo. A onda, to zbog guve pred vratima Palae, to zato jer me ki
pourivala, odluio sam da to raistim kad stignemo kui.
- Naravno, onaj je nitkov na to raunao. Zacijelo ima dobre ivce.
Nastavite.
- Koija je u parku odjednom stala, i neki je ovjek naglo otvorio vrata.
- Kakav je bio?

SV

~ 84 ~

- Visok. Crnokos. Ukoena pogleda. Lice je zaklonio alom ili neim

slinim.
- Svi kriminalci imaju ukoen pogled - nato e Thomson. - Je li ga va
koija bolje vidio?
- Nije mnogo bolje. Njemu je priao sa eirom na glavi, a osim toga,
bio je mrak.
- Hm. I onda?
Walden duboko uzdahne. U parku se nije toliko preplaio koliko se
razljutio, ali sad, kad se sjeti svega, hvata ga strah pri pomisli to se
moglo dogoditi Aleksu, Lidiji ili Charlotti.
- Lady Walden je kriknula i to je, ini se, smelo tipa. Moda nije
oekivao da e u koiji zatei neku enu. U svakom sluaju, zastao je
oklijevajui. - A hvala bogu da jest, pomisli. - Onda sam ga ja ubo maem
pa je ispustio pitolj.
- Jeste li ga jako ranili?
- Sumnjam. U onom malom prostoru nisam mogao zamahnuti, a ni
ma mi nije osobito otar. Ipak sam ga raskrvario. Da sam mu barem
odrubio onu prokletu glavu.
Uao je upravitelj i razgovor je zamro. Walden je shvatio da je govorio
prilino povienim tonom pa se sad nastojao smiriti. Pritchard im je
servirao sendvie i konjak sa sodom. Walden mu se obrati:
- Pritchard, poalji sve na spavanje a ti ostani na nogama.
- U redu, gospodine.
Kad je izaao, Walden nastavi:
- Moda je to bio samo pokuaj pljake. Uvjerio sam poslugu da je
tako, a i lady Walden i Charlottu. Meutim, po mom sudu, obian pljaka
ne bi imao tako detaljno razraen plan. Potpuno sam uvjeren da je to bio
napad na Aleksa.
Thomson pogleda Aleksa.
- Naalost, slaem se s vama. Imate li pojma kako je saznao gdje e
vas nai?
Aleks prebaci nogu preko noge.
- Moje kretanje nije tajno.
- To ne smije tako ostati. Recite mi, gospodine, je li vam ivot ikad bio
u opasnosti?
- Ja ivim s opasnou - Aleks e odluno. - No nikad me nitko nije
napao.
- Ima li ikakvih razloga da ba vi budete metom nihilista ili

SV

~ 85 ~

revolucionara?
- Njima je dovoljno to sam knez.
Walden je sad shvatio da su problemi engleskog drutva, sa
sufraetkinjama, liberalima i sindikatima, trivijalni u usporedbi s onim s
ime se Rusi moraju hvatati ukotac, pa je osjetio suut prema Aleksu.
Aleks je nastavio tihim, suzdranim glasom:
- Meutim, ja sam po ruskim normama poznat kao nekakav
reformator. Mogli su izabrati pogodniju rtvu.
- Pa ak i u Londonu - sloi se s njime Thomson.
- Ljeti se u Londonu uvijek nae pokoji ruski aristokrat.
- to mislite time? - upita Walden.
- Pitam se nije li onaj nitkov znao to knez Orlov radi ovdje i nije li cilj
veeranjeg napada sabotaa vaih razgovora - nagaao je Thomson.
Walden je bio sumnjiav:
- Kako bi revolucionari za njih saznali?
- To je samo pretpostavka - odgovori Thomson. - Bi li se na taj nain
mogli sabotirati vai razgovori?
- I te kako - potvrdi Walden i sledi se od te misli.
- Kad bi caru rekli da je njegovog neaka u Londonu ubio neki
revolucionar, osobito kad bi se radilo o kakvom prognanom revolucionaru,
iskoio bi iz koe. Pa znate, Thomson, kako Rusi gledaju na to to mi ovdje
pruamo utoite njihovim prevratnicima; naa politika otvorenih vrata
ve godinama izaziva diplomatska trvenja. Zbog neeg takvog moda se ni
iduih dvadeset godina ne bi vie uspostavile anglo-ruske veze. Onda
savez ne bi uope doao u obzir.
Thomson kimne glavom.
- Toga sam se i bojao. Pa, veeras ne moemo vie nita uiniti. U zoru
e se moj odjel prihvatiti posla. Pretrait emo park ne bismo li nali
kakve tragove, razgovarati s vaom poslugom, a nadam se i uhapsiti
nekoliko anarhista u East Endu.
- to mislite, hoete li uhvatiti tog ovjeka? - upita Aleks.
Uzalud je Walden elio da od Thomsona dobije potvrdan odgovor.
- Nee biti lako - uzvratio je Thomson. - Oito on sve radi po planu pa
se sigurno negdje krije. A nemamo ni njegov toan opis. Ukoliko zbog rana
ne ode u bolnicu, anse su nam slabe.
- Moda e me opet pokuati ubiti - ree Aleks.
- Zato moramo neto poduzeti. Predlaem da se sutra iselite iz ove
kue. Unajmit emo vam stan na zadnjem katu nekog hotela, na lano

SV

~ 86 ~

ime, i okruiti vas tjelohraniteljima. Lord Walden e se sastajati s vama u

tajnosti, a vi ete se, naravno, morati odrei svih drutvenih kontakata.
- Jasno.
Thomson ustane.
- Ve je jako kasno. Dakle, sve u to urediti.
Walden pozvoni Pritchardu.
- Thomson, eka li vas koija?
- Da. ut emo se ujutro telefonom.
Pritchard je ispratio Thomsona, a Aleks poao u krevet. Walden je
rekao Pritchardu neka zakljua vrata pa se popeo stepenicama.
Nije mu se spavalo. Svukao se, raskomotio, i pustio da ga preplave svi
oni mijeani osjeaji koje je dotad obuzdavao. Bio je ponosan na sebe;
naposljetku, izvukao sam ma i odbio napadaa, razmiljao je. Nije to
mala stvar za ovjeka od pedeset godina s reumatinom nogom! A onda se
rastuio sjetivi se kako su hladnokrvno raspravljali o tome kakve bi
diplomatske posljedice imalo ubojstvo Aleksa, tog bezbrinog, dragog,
stidljivog, zgodnog i pametnog Aleksa koji je pred njegovim oima izrastao
u zrela mukarca.
Legao je u krevet i leao budan, a pred oima mu se ponovo ukazao
onaj prizor kad su se vrata koije naglo otvorila i na njih nahrupio ovjek
s pitoljem. Tek sad ga je uhvatio strah, ne zbog sebe ili Aleksa, ve zbog
Lidije i Charlotte. Pri pomisli da su mogle biti ubijene poeo se tresti u
krevetu. Sjetio se kako je prije osamnaest godina nosio Charlottu na
rukama, malu plavokosu Charlottu, jo bezubu; sjetio se onih njenih prvih
koraka i stalnog padanja na stranjicu; pa njene radosti kad joj je
poklonio ponija i svoje beskrajne sree dok ju je gledao onako razdraganu.
A tek kad se sjetio njena nastupa na kraljevskom dvoru prije nekoliko
sati, one njene ponosno uzdignute glave, one njene ljepote odrasle ene.
Ne, ne znam bih li podnio njenu smrt, pomisli.
A smrt Lidije: kad bi Lidija umrla, bio bih sam. I potaknut tom
milju, ustane i poe u njenu sobu. Kraj kreveta joj je gorjela nona
svjetiljka. Spavala je dubokim snom, leei na leima, sva njena i krhka,
usta joj malo otvorena, plava joj kosa povijena na jastuku. Nikad nisi
shvatila koliko te volim, pomisli, i odjednom ga obuze elja da je dodirne,
da osjeti da je topla i iva. Uvue se k njoj u krevet i poljubi je. Ona mu je
uzvratila poljubac ali se nije probudila. Lidija, ne bih mogao ivjeti bez
tebe, ree joj u sebi.
***

SV

~ 87 ~

Lidija je dugo leala budna i razmiljala o ovjeku s pitoljem. U

onom je groznom oku ona zaista kriknula od straha, no bilo je tu jo
neeg. Neto u tom ovjeku, u njegovu dranju, ili u njegovu liku, ili pak
neto u njegovoj odjei imalo je neki uasno zlokoban znamen, gotovo
nadnaravan, kao da je duh. Da mu je bar vidjela oi!
Malo kasnije uzela je jo jednu dozu laudanuma i onda zaspala.
Sanjala je kako joj je ovjek s pitoljem doao u sobu i legao s njom u
krevet. Bio je to njen krevet, a u snu je ona ponovo bila
osamnaestogodinja djevojka. ovjek je stavio pitolj na bijeli jastuk kraj
njene glave. Glavu mu je pokrivao al. Shvatila je da ga voli i poljubila mu
usne kroz al.
Strastveno su vodili ljubav. Onda je pomislila da moda sanja. Htjela
mu je vidjeti lice. Upitala je: Tko si ti? a neki joj je glas odgovorio:
Stephen. Znala je da to nije tono, ali se pitolj na jastuku sad nekako
pretvorio u Stephenov ma krvave otrice, i nju obuze sumnja. vrsto je
stisnula ovjeka na sebi u strahu da e san zavriti prije no to bude
zadovoljena A onda je kao u magli pomislila da to na javi vodi ljubav a ne
u snu; pa ipak je san i dalje trajao. Osjetila je snano fiziko zadovoljstvo i
poela gubiti prisebnost. Upravo u trenu kad ju je obuzeo orgazam, onaj
ovjek iz sna skide al, i u tom trenu Lidija otvori oi i ugleda nad sobom
Stephenovo lice, a onda je obuze sladostrae, i prvi put u devetnaest
godina ona krikne od uitka.

SV

~ 88 ~

5.
Charlotte se nekako neodreeno veselila Belindinu debitantskom
balu. U Walden Hallu su se esto odravali balovi, a ona je ila i na mnoge
takve zabave po drugim ladanjskim kuama, ali jo nikad nije bila na
nekom balu u gradu. Voljela je plesati i znala je da je dobra plesaica, no
bila joj je mrska ona sajamska atmosfera gdje sjedi s visilicama i eka
da te neki momak izabere i zamoli za ples. Pitala se moe li elegantno
drutvo urediti to na neki civiliziraniji nain.
Stigli su u kuu strica Georgea i strine Clarisse u Mayfairu pola sata
prije ponoi, to je, po maminim rijeima, najranije vrijeme u kojem se
prema pravilima pristojnosti moe stii na neki londonski bal. Prugasta
nadstrenica i crveni sag protezali su se od ruba plonika sve do vrtnih
vrata, nekako pretvorenih u rimski slavoluk.
Iza slavoluka ekalo je Charlottu jo vee iznenaenje. Cijeli boni vrt
bio je preureen u rimski atrij. Charlotte je zadivljeno gledala oko sebe.
Tratine i lijehe cvijea prekrivao je plesni podij od tvrda drva obojena u
bijele i crne kvadrate te su izgledali poput mramornih ploica. Podij je
obrubila kolonada bijelih stupova povezanih pletenim lovorovim granama.
Onkraj stupova bio je neki trijem s klupama za sjedenje. Usred podija
koio se vodoskok u obliku djeaka na dupinu, iz njega se izvijali mlazovi
vode i padali u mramorni bazen, a osvjetljavali ih reflektori raznih boja.
Gore na katu, na balkonu jedne spavaonice, neki je sastav svirao dez.
Vijenci tetivke i rua krasili su zidove, a koare begonija visjele s balkona.
Golem platneni krov, nebeskoplave boje, natkiravo je cijelo podruje, od
kune strehe do vrtne ograde.
- udesno! - usklikne Charlotte.
- Bogme dosta svijeta, George - Walden e bratu.
- Pozvali smo osamsto ljudi. A koji vam se to vrag dogodio u parku?
- Ma nita opasno - odgovori Walden na silu se smijeei, uze Georgea
pod ruku pa odoe razgovarati na stranu.
Charlotte je prouavala goste. Svi su mukarci bili sveano odjeveni u
bijele prsluke i frakove. U toj su odjei osobito pristali mladi mukarci, ili
barem oni vitki, pomisli Charlotte, jer u plesu izgledaju vrlo poletno.
Promatrajui odjeu na enama, zakljuila je da su njena i majina
haljina, iako vrlo ukusne, ipak malo zastarjele, s onim uskim strukom,
naborima i povlakom; strina Clarissa nosila je dugu, ravnu, elegantnu

SV

~ 89 ~

haljinu, tako usku u donjem dijelu da je jedva u njoj plesala, a Belinda

dimije.
Charlotte nije nikog poznavala. Tko e plesati sa mnom nakon tate i
strica Georgea, pitala se. Meutim, mlai brat strine Clarisse, Jonathan,
otplesao je s njom valcer, a onda je upoznao s trojicom svojih kolega s
0xforda, pa su i oni plesali s njom. Pri tom su vodili dosadnu konverzaciju:
rekli su da je podij dobar, te da je Gottliebov sastav dobar, a onda ostali
bez teksta. Charlotte se potrudila: Smatrate li da bi ene trebale imati
pravo glasa? Dobila je odgovore: Ni govora pa: Nemam o tome nikakvo
miljenje i na kraju: Vi ste jedna od onih, zar ne?
Zadnji ju je partner, a zvao se Freddie, poveo u kuu na veeru. Bio je
to prilino vitak mladi, pravilnih crta lica, valjda lijepih, pomisli
Charlotte, i lijepe kose. Zavrio je prvu godinu studija na Oxfordu.
Prilino je zabavno u tom gradiu, rekao je i priznao da ba nije od onih
jako zagrijanih za knjigu i da se radije ne bi vratio onamo u listopadu.
Kua je unutra bila okiena cvijeem i osvijetljena elektrinom
rasvjetom. Za veeru je bila servirana topla i hladna juha, jastog,
prepelice, jagode, sladoled i breskve iz staklenika.
- Svugdje ista standardna veera - gunao je Freddie. - Svi se
snabdjevaju kod istog dobavljaa.
- Idete li esto na plesove? - interesirala se Charlotte.
- Priznajem da idem. Zapravo, u sezoni sam stalno na plesovima.
Charlotte ispije au ampanjca u nadi da e se razveseliti, a onda
ostavi Freddija i stade obilaziti salone. U jednom se igrao brid, u drugom
su glavnu rije vodile dvije starije vojvotkinje, u treem su stariji
mukarci igrali biljar a mlai puili. Tu je Charlotte zatekla Belindu s
cigaretom u ruci. Charlotti nije bilo jasno emu slui duhan, osim ako
ovjek ne eli djelovati emancipirano. Belinda je upravo tako djelovala.
- Strano mi se svia tvoja haljina ree.
- Ne, ne svia ti se. Ali ti si zaista izazovna. Kako ti je maeha
dopustila da se tako obue? Kako si je uspjela na to nagovoriti?
- Ona bi se i sama rado ovako obukla.
- Izgleda mnogo mlaa od moje mame. Dodue, i jest mlaa.
- A osim toga, maeha je neto drugo. to je to bilo s vama nakon
prijema.
- O, to je bio prizor! Neki luak je u nas uperio pitolj.
- To mi je ispriala tvoja mama. Jesi li se skamenila od straha?
- Ma najprije sam smirivala mamu, a tek kasnije sam se nasmrt

SV

~ 90 ~

preplaila. Zato si mi na Dvoru rekla da eli razgovarati sa mnom?

- A, da. Sluaj. - Belinda odvede Charlottu u stranu, dalje od mladia.
- Otkrila sam kako izlaze.
- Tko?
- Djeca.
- Oh! Daj reci. - Charlotte se pretvori u uho. Belinda e tiim glasom:
- Izlaze odande meu nogama, odakle puta vodu.
- Premaleno je!
- Rairi se.
Uasno, pomisli Charlotte.
- Ali to nije sve zagonetno e Belinda. Saznala sam kako se zamu.
- Kako?
Belinda uhvati Charlottu za lakat pa zajedno odu na drugu stranu
prostorije. Stale su pred zrcalom ovjenanim ruama. Belinda je gotovo
aptala:
- Zna, kad se uda, mora u krevet s muem.
- Doista?
- Da.
- Tata i mama imaju svaki svoju sobu.
- Zar nisu spojene?
- Jesu.
- Tako da mogu zajedno u krevet.
- A zato?
- Pazi: da bi zaeo bebu, mu mora staviti svoj pimpek u ono mjesto
odakle izlaze bebe.
- to je to pimpek?
- Tie! To je stvar koju mukarci imaju meu nogama. Zar nikad nisi
vidjela sliku Michelangelova Davida?
- Nisam.
- Pa, to je jedan dio kojim putaju vodu. Izgleda kao prst.
- I to se mora raditi da se zame beba?
- Da.
- I svi u braku moraju to raditi?
- Da.
- Grozno. Tko ti je sve to rekao?
- Viola Pontadarvy. Klela se da je istina.
A Charlotte je nekako znala da i jest istina. Te rijei kao da su je
podsjeale na neto zaboravljeno. udno, kao da imaju smisla. Pa ipak je

SV

~ 91 ~

to za nju bio svojevrstan psihiki ok, kao onaj muan osjeaj to ga ovjek
ponekad doivljava u snovima, kad se neka uasna sumnja pokae
tonom, ili kad te strah da e pasti i odjednom zaista padne.
- Strano mi je drago to si to doznala - ree. - Ba je nezgodno da to
djevojka ne zna kad se udaje.
- To bi ti trebala majka objasniti no prije vjenanja, ali ako ti je
majka stidljiva, onda ... sazna kad se to dogodi.
- Hvala nebesima da postoji Viola Pontadarvy. - Charlotti odjenom
neto sine. Ima li to kakve veze s... krvarenjem, zna, mjesenim?
- Ne znam.
- Vjerojatno ima. Sve je to u nekoj vezi, samo o tome svi ute. A sad
znamo i zato: jer je vrlo neukusno.
- Ono to mora raditi u krevetu zove se seksualnim odnosom, ali
Viola veli da ljudi to veinom zovu parenjem.
- Bogme ona zna toga dosta.
- Ima brau. Jo davno su joj to otkrili.
- A kako su oni saznali?
- Rekli im stariji momci u koli. Deke oduvijek jako zanimaju te
stvari.
- Pa i jest na neki straan nain sve to oaravajue - zakljui
Charlotte.
Odjednom u zrcalu ugleda odraz strine Clarisse.
- to to vas dvije radite uurene u kutu? - upita ih ona. Charlotte
pocrvenje, no strina Clarissa oito nije ni oekivala odgovora jer je
nastavila: - Molim vas, dajte se malo proetajte i porazgovarajte s ljudima.
Belinda, pa ovo je tvoja zabava.
I s time se udalji a dvije djevojke krenu po salonima. Iz jednog si
mogao u drugi, i tako redom sve u krug, pa si opet stizao odakle si i
krenuo, na vrh stepenita.
- Vjerujem da nikad neu moi to raditi - nastavila je razgovor
Charlotte.
- Misli? - Belinda je nato vragolasta pogleda.
- to hoe rei?
- Ne znam. Stalno razmiljam o tome. Moglo bi biti i sasvim ugodno.
Charlotte je buljila u nju. Belinda se zbunila.
- Sad moram plesati ispria se brzo. Vidimo se kasnije. - I ode nizi
stepenice.
Charlotte ju je promatrala i pitala se koliko e joj jo okantnih tajni

SV

~ 92 ~

ivot otkriti.
Vratila se u blagovaonicu i uzela jo jednu au ampanjca. Na kakav
se udan nain ljudska vrsta produuje. Valjda je neto slino i kod
ivotinja. A ptice? Ne, ptice imaju jaja. I te rijei! Pimpek i parenje! Sve
ove stotine elegantnih i uglaenih ljudi oko nje zna te rijei ali ih nikad ne
spominju! A zato to se ne spominju, te rijei su nezgodne. A nezgodne su
jer se ne spominju. U svemu tome ima neeg jako glupog. Ako je Stvoritelj
odredio da se ljudi pare, zato se pretvaraju da to ne rade?
Ispila je ampanjac i izala na plesni podij. Tata i mama plesali su
polku, i to prilino dobro. Mama se oporavila od onog incidenta u parku,
no tata se jo u sebi brine zbog toga. Jako je elegantan u fraku. Kad ga
boli noga obino ne plee, no veeras ga oito ne mui. Za ovako krupna
ovjeka plee s iznenaujuom lakoom. A mama se, po svoj prilici, odlino
zabavlja. Zna se ona malo opustiti u plesu. Nestalo je one njene usiljene
uzdranosti, cijelo joj je lice ozareno osmijehom, a u plesu i glenjeve
pokazuje.
Kad je polka zavrila, tata vidje da ga Charlotte promatra pa joj
prie.
- Smijem li moliti za ovaj ples, lady Charlotte?
- Svakako, milorde.
Plesali su valcer. Otac kao da je bio zbunjen, ali ju je znalaki vrtio po
podiju. Je li i moje lice onako ozareno kao mamino, pitala se Charlotte.
Vjerojatno nije. Odjednom joj na um padne parenje izmeu tate i mame i
ta joj misao bijae vrlo neugodna.
- Uiva li u svom prvom velikom balu? - upita je tata.
- Da, hvala - ona e posluno.
- ini se da si zamiljena.
- Pazim na svoje ponaanje. - Odjednom joj se zamagli pred oima pa
je svu panju usmjerila na to da ostane uspravna. Obuze je strah da e se
sruiti i ispasti smijena. Tata je osjetio njenu nesigurnost pa ju je
stegnuo malo vre. Malo kasnije ples je zavrio.
Tata je odvede s podija.
- Je li ti dobro?
- Odlino, samo mi se na tren zavrtjelo.
- Da nisi puila?
- Ma ni govora - nasmije se Charlotte.
- Obino se zbog toga mladim damama vrti na plesu. Posluaj moj
savjet: poeli li probati duhan, uini to kod kue.

SV

~ 93 ~

- Ne, ne elim ga probati.

Idui ples je prosjedjela, a onda se opet pojavio Freddie. Dok je
plesala s njim pade joj na um da se od svih mladia i djevojaka,
ukljuujui Freddija i nju, oekuje da tokom sezone trae sebi budue ene
i mueve, osobito na ovakvim plesovima. Pokua zamisliti Freddija kao
svog mua. Ne, nemogue.
Pa kakvog mua elim, upita se. Stvarno nije imala pojma.
- Jonathan je samo rekao: Freddie, ovo je Charlotte, ali shvatio sam
da ste vi lady Charlotte Walden - rekao je Freddie.
- Tako je. A tko ste vi?
- Markiz od Chalfonta.
Znai, po drutvenom rangu odgovaramo jedno drugom, pomisli
Charlotte.
Malo kasnije ona i Freddie pridruili su se Belindi i Freddijevim
prijateljima. Razgovarali su o nekom novom kazalinom komadu koji se
zove Pygmalion, navodno jako smijenom ali prilino vulgarnom djelu.
Momci su se dogovorili da idu na boks-me, a Belinda ree da i ona eli
poi, nato su svi izjavili kako to uope ne dolazi u obzir. Onda su
raspravljali o dezu. Jedan je momak donekle poznavao tu glazbu jer je
kratko vrijeme ivio u Sjedinjenim Dravama, no Freddiju se dez nije
sviao pa je prilino napuhano govorio o negrifikaciji drutva. Svi su
popili kavu a Belinda je popuila jo jednu cigaretu. Charlotte se upravo
poela zabavljati.
Uto im je prila Charlottina majka i prekinula zabavu:
- Otac i ja odlazimo. Da poaljemo koiju po tebe?
Ali je Charlotte ve bila umorna.
- Ne, idem i ja sada. Koliko je sati?
- etiri.
Pole su po svoje ogrtae.
- Jesi li lijepo provela veer? - htjela je znati mama
- Jesam, hvala ti, mama.
- I ja. Koji su ono mladii?
- Jonathanovi znanci.
- Jesu li bili ljubazni?
- Razgovor je na kraju postao vrlo zanimljiv.
Walden je ve bio pozvao koiju. Cim su vesela svjetla zabave ostala
za njima, Charlotte se sjetila to se dogodilo kad su se proli put vozili
koijom pa je uhvatio strah.

SV

~ 94 ~

Tata je drao mamu za ruku. Izgledali su sretni. Charlotte se osjeala

suvinom. Pogledala je kroz prozor. U jutarnjem svjetlu ugleda etiri
mukarca s cilindrima kako hodaju Park Laneom; vjerojatno se vraaju iz
nekog nonog kluba. Kad je koija skrenula kod Hyde Park Cornera,
Charlotte ugleda neto neobino i upita:
- to je ono? - Mama pogleda van.
- to to, duo?
- Na ploniku. Kao da su neki ljudi.
- Pa i jesu.
- to rade?
- Spavaju.
Charlotte se zaprepasti. Kojih desetak ljudi spavalo je naslonjeno uza
zid, svi zamotani u kapute, deke i novine. Nije se moglo vidjeti jesu li
mukarci ili ene, ali je po malim smotuljcima bilo jasno da ima i djece.
- Zato spavaju ondje? - udila se Charlotte.
- Ne znam, duo - odgovori mama.
A tata objasni:
- Naravno, zato to nemaju gdje drugdje spavati.
- Zar nemaju doma?
- Nemaju.
- Nisam znala da ima tako siromanih ljudi - ree Charlotte. Kako je
to strano. Pomisli na sve one sobe u kui strica Georgea, na onu pustu
hranu iznesenu pred osam stotina ljudi, i svi su poneto pojeli, a ve su
bili veerali, i pomisli na to koliko odjee ti ljudi promijene svake sezone,
dok drugi spavaju pod novinama. - Trebalo bi da neto uinimo za njih
buntovno e ona.
- Mi? - zaudi se otac. - to bismo mi trebali uiniti?
- Izgraditi im kue.
- Svima njima?
- Pa koliko ih
Tata slegne ramenima.
- Tisue.
- Tisue! A ja sam mislila da su ovo svi klone Charlotte. Zar im ne bi
mogao izgraditi male kue?
- Nema profita u stambenoj izgradnji, posebno na tom podruju
trita.
- Moda bi ipak trebao to uiniti.
- Zato?

SV

~ 95 ~

- Zato to jaki moraju pomagati slabima. ula sam kad si to rekao

gospodinu Samsonu. - Samson je bio upravitelj Walden Halla i pri
popravcima kua za iznajmljivanje uvijek je nastojao utedjeti novaca.
- Pa mi ve pomaemo mnogim ljudima - branio se otac. - Kolike samo
sluge dobivaju kod nas plau, koliki zakupci obrauju nau zemlju i ive u
naim kuama, pa svi oni radnici u kompanijama u koje ulaemo novac,
zatim dravni inovnici koji primaju plae od naeg poreza ...
- Ne bih rekla da je to dobar izgovor - prekide ga Charlotte. Oni
jadnici spavaju na ulici A to e zimi?
Nato e mama otro:
- Tvom ocu ne trebaju izgovori. Roen je kao aristokrat i paljivo
upravlja svojim imanjem. On ima pravo na svoje bogatstvo. Oni ljudi na
ploniku su lijenine, kriminalci, pijanci i nitarije.
- Zar i djeca?
- Ne budi bezobrazna. Ne zaboravi da mora jo mnogo toga nauiti.
- Jasno mi je koliko mnogo - ogoreno e Charlotte.
Uto stigoe pred dvorite svoje kue. Kraj samih dveri Charlotte spazi
jednog ulinog spavaa. Odlui da ga izblie pogleda.
Koija se zaustavila pred glavnim kunim vratima. Charles je
pomogao mami da sie, zatim Charlotti. Ona potri preko dvorita.
William je upravo zatvarao dvorina vrata.
- Samo tren - dovikne mu Charlotte.
Za njom je otac gunao:
- Koga to vraga...
Ali je ona ve istrala na ulicu.
I vidjela da je to neka ena. Leala je na ploniku, ramenima
naslonjena na dvorini zid. Na sebi je imala muke izme, vunene arape,
prljavi plavi kaput i vrlo veliki demodirani eir s kiticom prljavog
umjetnog cvijea zataknutom za obod. Glava joj bila zavaljena na stranu,
lice okrenuto prema Charlotti.
Ono okruglo lice i iroka usta nekako su joj bili poznati. ena je bila
mlada ...
I tad je Charlotte prepozna.
- Annie!
ena otvori oi.
Charlotte je zaprepateno buljila u nju. Jo prije dva mjeseca Annie je
bila sobarica u Walden Hallu. Ta zgodna djevojka velikih grudiju
i neobuzdana osmijeha hodala je tada u pristaloj i istoj odjei s bijelim

SV

~ 96 ~

eiriem na glavi.
- Annie, to ti se dogodilo?
Annie s mukom ustane i patetino se nakloni.
- Oh, lady Charlotte, nadala sam se da u vas vidjeti, vi ste uvijek bili
dobri prema meni, a ja se nemam kome obratiti...
- Pa kako si dospjela u takvo stanje?
- Otputena sam, gospoice, bez svjedodbe, kad su saznali da
oekujem dijete. Znam da sam pogrijeila ...
- Ali ti nisi udata!
- Ali sam se zabavljala s Jimmyjem, pomonim vrtlarom ...
Charlotte se sjeti onoga to joj je Belinda otkrila pa zakljui da bi,
ukoliko je ono tono, djevojke zaista mogle imati djecu i izvan braka.
- I gdje je dijete?
- Izgubila sam ga.
- Izgubila si ga?
- Hou rei, rodilo se prerano, gospoice, mrtvoroene.
- To je strano - apne Charlotte. Nije znala ni da je takvo neto
mogue. - A zato Jimmy nije s tobom?
- Pobjegao je na more. On me zaista volio, znam ja to, ali se bojao
enidbe, ta tek mu je bilo sedamnaest ... - Annie zaplae.
Charlotte zauje tatin glas:
- Charlotte, da si odmah ula.
Ona se okrene k njemu. Stajao je na dverima u svom veernjem
odijelu, s cilindrom u ruci, i Charlotte odjednom u njemu vidje ohola,
samozadovoljna, okrutna stara ovjeka.
- Evo jedne od slukinja kojima ti tako zduno pomae - podrugljivo
mu dobaci.
Tata pogleda djevojku.
- Annie! to ovo znai?
Annie stade objanjavati:
- Jimmy je pobjegao, gospodaru, pa se nisam mogla udati, a drugi
posao nisam mogla dobiti jer mi niste dali svjedodbu, a bilo me stid poi
kui, i tako sam dola u London...
- Dola si u London prositi - grubo je prekine Walden.
- Tata! - vikne Charlotte.
- Charlotte, ti ne shvaa ...
- Shvaam ja jako dobro ...
Uto se pojavi mama i naredi:

SV

~ 97 ~

- Charlotte, odmakni se od tog stvora.

- Nije to nikakav stvor, to je Annie.
- Annie! - drekne mama. - Ta propala ena!
- Sad je dosta - nato e tata. - U ovoj se obitelji ne raspravlja na ulici.
Odmah u kuu!
Charlotte zagrli Annie.
- Ona se mora okupati, treba joj dati novu odjeu i topli doruak.
- Ne budi smijena! - odsijee mama. inilo se da e od sama pogleda
na Annie pasti u histeriju.
- U redu - popusti tata. - Odvedi je u kuhinju. Sluavke su vjerojatno
ve ustale. Reci im neka se pobrinu za nju a onda doi k meni u salon.
Mama se usprotivi:
- Stephen, pa to je suludo ...
- Uimo - prekine je tata.
Tako su svi uli u kuu.
Charlotte povede Annie niz stepenice u kuhinju. Ondje je jedna
sluavka istila tednjak, druga rezala slaninu za doruak. Bilo je tek
prolo pet sati. Charlotte nije znala da posluga tako rano poinje raditi.
Obje su je sluavke iznenaeno pogledale kad je ula u plesnoj haljini a
Annie kraj nje.
Charlotte im objasni:
- Ovo je Annie. Radila je nekad kod nas u Walden Hallu. Dobra je
djevojka samo je imala lou sreu. Neka se okupa, potom joj dajte novu
odjeu a ovu staru spalite. Zatim joj dajte doruak.
Sluavke su na tren zanijemile, a onda jedna ree:
- U redu, gospoice.
- Vidimo se kasnije, Annie - kaza Charlotte.
Annie stisne Charlottinu ruku.
- Oh, hvala vam, gospoice.
Charlotte izae.
Sad e biti nevolje, mislila je penjui se stepenicama. Ali je za to nije
bilo naroito briga. Gotovo joj se inilo da su je roditelji izdali. emu sve
one puste godine obrazovanja kad je u jednoj jedinoj noi spoznala da je
nikad nisu uili najhitnijim stvarima. Jasno, oni se opravdavaju da tako
zatiuju mlade djevojke, ali se, po Charlottinu sudu, zapravo radi o
zavaravanju. Kad se samo sjeti kolika je neznalica sve dosad bila, zaista
se osjea glupo, a to je ljuti.
Ula je u salon.

SV

~ 98 ~

Tata je sjedio kraj kamina s aom u ruci, mama sjedila za klavirom i

s bolnim izrazom na licu neto potiho svirala. Zavjese su bile odmaknute.
U cik zore veernji je salon izgledao nekako neobino, s opucima cigara
od prethodnog dana u pepeljarama i predmetima obasjanim hladnim
jutarnjim svjetlom. ovjek je ovdje navikao na svjetiljke i toplinu, pie i
lakeje, i mnotvo ljudi u sveanoj odjei.
Danas se sve ini drukijim.
- Dakle, Charlotte - poe otac ti ne shvaa kakva je ena Annie. Znaj
da smo je otpustili s razlogom. Uinila je neto jako runo to ti ne mogu
objasniti...
- Znam to je uinila - naglo e Charlotte sjedajui. - I znam s kim je
uinila. S vrtlarom Jimmyjem.
Mama zine od uda.
- Mislim da nema pojma o emu govori - mirno e tata.
- A ako nemam, ija je to krivica? - prasne Charlotte. - Kako sam to
uspjela napuniti osamnaest godina a ne znam da su neki ljudi toliko
siromani te spavaju na ulici, da se otputaju sluavke koje oekuju dijete,
i da ... da mukarci nisu graeni kao ene. Samo mi nemoj govoriti kako ja
te stvari ne razumijem i kako moram jo mnogo toga nauiti. Cijeli sam
ivot uila, a sad otkrivam da je sve uglavnom bila la! Kako se usuuje!
Kako se usuuje! - Zaplae bijesna sama na sebe to se ne moe obuzdati.
- Oh, ovo je zaista glupo - javi se mama.
Tata, pak, sjedne kraj Charlotte i uze je za ruku.
- ao mi je to se tako osjea. Zna, mladim se djevojkama odreene
stvari ne kazuju zbog njihova dobra. No, nikad ti nismo lagali. A nismo ti
rekli koliko je svijet okrutan i grub zato to smo eljeli da to due uiva
u svom djetinjstvu. Moda smo pogrijeili.
Mama odsijee:
- eljeli smo te potedjeti nevolje u kakvu je upala Annie.
- Ne bih to ba tako rekao - blago e tata.
Charlottin je bijes splasnuo. Opet se osjeala djetetom i poeljela da
nasloni glavu na tatino rame, ali joj to ponos nije doputao.
- Hoemo li se sad pomiriti i opet biti prijatelji? - upita otac.
Obuzeta milju koja se sad konano u njoj uvrstila, Charlotte
lakomisleno uzvrati pitanjem:
- Biste li dopustili da Annie bude moja sobarica?
- Pa... oklijevao je tata.
- O tome nema ni govora histerino drekne mama. - To uope ne

SV

~ 99 ~

dolazi u obzir. Jednoj osamnaestogodinjoj djevojci, keri jednog grofa da

bludnica bude sobarica! Ne, jednom zauvijek, ne!
- Pa to e biti s njom? - hladnokrvno upita Charlotte.
- Trebalo je da o tome razmilja kad ... Trebalo je da o tome razmilja
ranije.
Tata se trudio da objasni:
- Charlotte, zaista ne moemo dopustiti da nam ena loeg morala ivi
u kui. Pa ak da ja to i dopustim, posluga bi nam se zgrozila, pola bi nam
ih dalo otkaz. I ovako e nam prigovarati samo zato to smo djevojku
pustili u kuhinju. Zna, takve ljude ne izbjegavamo samo mama i ja ve
cijelo drutvo.
- Onda u joj ja kupiti kuu - odlui Charlotte - i dati joj rentu i biti joj
prijateljica.
- Ti nema novaca - dobaci mama.
- Moj djed u Rusiji ostavio mi je neto novaca.
- Ali tim novcem upravljam ja sve do tvoje dvadeset prve, a ja neu
dopustiti da ga upotrijebi u tu svrhu - upozori je tata.
- Pa to e onda biti s njom? - sad ve oajna zapita Charlotte.
- Lijepo emo se ti i ja nagoditi - tata e mirno. - Dat u Annie novaca
da nae pristojan stan i potruditi se da dobije posao u nekoj tvornici.
- A to bih ja morala uiniti?
- Mora obeati da nikad nee pokuati kontaktirati s njom.
Charlotte je ve bila jako umorna. Tata je na sve imao odgovor. Vie
nije mogla raspravljati s njim, nije imala snage da se i dalje bori.
- U redu - sloi se uzdahnuvi.
- Tako se ponaa dobra djevojka. A sad poi k njoj, kai joj to smo se
dogovorili pa se oprosti od nje.
- Ne znam kako u joj pogledati u oi.
Tata je potape po ruci.
- Bit e ti vrlo zahvalna, vidjet e. Porazgovaraj s njom, pa onda u
krevet. Ja u se pobrinuti za sve.
Charlotte nije pravo znala to da misli: je li dobila ili izgubila tu
bitku, je li to otac okrutan ili ljubazan, treba li da se Annie osjea
spaenom ili prezrenom.
- Dobro - ree umorno. Htjela je rei tati da ga voli, ali nikako nije
mogla izgovoriti te rijei. Trenutak kasnije ustane i izae.
***

SV

~ 100 ~

Dan nakon neuspjele akcije Feliksa je u podne probudila Bridget.

Jedva je otvorio oi od slabosti. Bridget je stajala kraj kreveta s velikom
alicom u ruci. Feliks se uspravio i uzeo alicu. Prijalo mu je toplo
zaeereno mlijeko s rastopljenim maslacem i komadima kruha. Za to
vrijeme Bridget je pospremala sobu pjevajui neku sentimentalnu pjesmu
o momcima koji su dali svoje ivote za Irsku.
Onda je otila i vratila se s jednom Irkinjom njenih godina,
bolniarkom, koja je Feliksu zaila ruku i previla ranu od uboda na
ramenu. Iz razgovora je shvatio da vri abortuse na tom podruju grada.
Bridget joj je rekla da se Feliks potukao u krmi. Bolniarka mu je
naplatila iling za uslugu i kazala:
- Ne bojte se, neete umrijeti. Da ste odmah potraili pomo ne biste
bili toliko iskrvarili. Ovako ete se danima osjeati slabim.
Zatim je otila, a Bridget je ostala razgovarati s njim. Ta krupna,
dobroudna ena blizu ezdesete priala mu je kako joj je mu imao nekih
neprilika u Irskoj pa su pobjegli u anonimnost Londona gdje je on i umro
odavi se piu. Dva su joj sina policajci u New Yorku a ker radi u
Belfastu. Bilo je u njoj neke gorine koja je s vremena na vrijeme izbijala
u sarkastino-humoristikim primjedbama, obino na raun Engleza.
Dok mu je objanjavala zato bi Irska trebala dobiti samoupravu,
Feliks je zaspao. Bridget ga je probudila uveer i dala mu toplu juhu.
Idueg dana fizike su mu rane poele zacjeljivati, ali ga je zato
razdirala bol od emocionalnih rana. Ponovo ga je obuzeo sav onaj oaj i
onaj osjeaj ponienja to ga je pogodio u parku kad je pobjegao. On
pobjegao! Kako se to moglo dogoditi?
Lidija.
Sad je ona lady Walden.
Osjetio je muninu.
Prisilio se da razmilja jasno i hladnokrvno. Znao je da se udala i
otila u Englesku. Bilo je oito da je Englez za kog se udala aristokrat i
ovjek s velikim interesom za Rusiju. Isto je tako oito bilo da je osoba
koja vodi pregovore s Orlovim ovjek iz visoka drutva i ekspert za ruska
pitanja. Nisam mogao pretpostaviti da je to isti ovjek, ali sam morao
predvidjeti i tu mogunost, pomisli.
Ta sluajnost nije tako znaajna kao to se uinilo u prvi mah, ali zato
nije nita manje porazna. Dvaput je u ivotu Feliks bio potpuno, slijepo,
upravo delirino sretan. Prvi put kad je u svojoj etvrtoj godini, prije
majine smrti, dobio crvenu loptu. Drugi put kad se Lidija zaljubila u nj.

SV

~ 101 ~

Samo, crvenu mu loptu nikad nisu oduzeli.

Feliks nije mogao zamisliti veu sreu od one koju je doivio s
Lidijom, a niti stranije razoaranje od onog to je nakon te sree slijedilo.
Sve otad u Feliksovu emocionalnom ivotu nije bilo tako velikih uspona i
padova. Kad je izgubio Lidiju, skitao se po ruskim selima odjeven kao
kaluer i propovijedao anarhistike evanelje. Govorio je seljacima da je
zemlja njihova jer je oni obrauju, da drva pripadaju onome tko posijee
stablo u umi, da nitko nema pravo vladati njima osim njih samih, a poto
samouprava nije vlast, zato se zove anarhijom. Bio je sjajan propovjednik i
stekao mnogo prijatelja, ali se vie nikad nije zaljubio, a nadao se da i
nee.
Razdoblje njegova propovijedanja zavrilo je 1899, u doba opeg
studentskog trajka, kad je uhapen kao agitator i poslan u Sibir. Za onih
godina lutanja ve se bio privikao na zimu, glad i bol; ali sad je, radei
lancima vezan za ostale robijae, drvenim alatkama kopajui zlato u
rudniku, nastavljajui rad i kad je ovjek vezan za nj pao mrtav, gledajui
kako djeake i ene biuju, sad je upoznao pakao, gorinu, oaj, i konano
mrnju. U Sibiru je spoznao ivotne istine: ukradi ili skapavaj od gladi,
sakrij se ili budi izbatinan, bori se ili umri. Ondje je postao lukav i
bezobziran. Ondje je saznao osnovnu istinu o funkcioniranju tiranije:
rtve se hukaju da se uzajamno unitavaju kako se ne bi okrenule protiv
tlaitelja.
Pobjegao je, i tad je poelo njegovo dugako putovanje u ludilo koje se
zavrilo ubojstvom policajca kod Omska, kad je shvatio da se vie nieg ne
boji.
Vratio se u civilizaciju kao punokrvni revolucionar. inilo mu se
nevjerojatnim da se nekad skanjivao bacati bombe na plemie koji dre
one kanjenike rudnike u Sibiru. Pogromi idova na zapadu i jugu Rusije
to ih je inicirala vlada ispunjavali su ga bijesom. Srnuile su mu se svae
izmeu boljevika i menjevika na drugom kongresu Socijaldemokratske
stranke. Jedan asopis, poslan iz eneve, sluio mu je kao nadahnue: bio
je to Kruh i sloboda s Bakunjinovim citatom u zaglavlju: I poriv za
unitenjem je stvaralaki poriv. Konano je, ispunjen mrnjom prema
vlastima, razoaran u socijaliste a s vjerom u anarhiste, otiao u tvorniki
grad Bjalistok i osnovao grupu po imenu Borba.
Bile su to slavne godine. Nikad nee zaboraviti mladog Nisana
Farbera koji je noem ubio vlasnika tvornice pred sinagogom na Dan
pomirenja. A Feliks je osobno ubio efa policije. Onda je poveo borbu u

SV

~ 102 ~

Petrogradu gdje je osnovao drugu anarhistiku grupu, Bespravni, te

planirao i izvrio ubojstvo velikog kneza Sergeja. Godine 1905. u
Petrogradu su se vrila ubojstva, pljakale banke, dizali se trajkovi i
pobune; inilo se da je revolucija pitanje dana. A onda je dola represija,
ea, efikasnija i mnogo krvavija od bilo kojeg ina revolucionara. Tajna
je policija usred noi provalila u sjedite Bespravnih, i svi su bili
uhapeni osim Feliksa koji je jednog policajca ubio a drugog osakatio, te
pobjegao u vicarsku, jer tad ga ve nitko nije mogao zaustaviti, tako je
bio odluan i jak i bijesan i bezobziran.
Svih tih godina, pa ak i za mirnih godina u vicarskoj gdje je ivio
nakon bijega, nikad nije nikog volio. Dodue, neki su mu ljudi bili prilino
dragi jedan svinjar u Gruziji, neki stari idov iz Bjalistoka koji je pravio
bombe, Ulrich u enevi ali svi su oni uli u njegov ivot i izali iz njega ne
ostavivi traga. Bilo je i ena. Mnoge su ene osjetile njegovu estoku
narav pa su ga izbjegavale, ali neke je i privlaio, i to jako. S vremena na
vrijeme popustio bi iskuenju, no uvijek se vie-manje razoarao. Otac i
majka su mu umrli, a sestru nije vidio ve dvadeset godina. Razmiljajui
o prolosti, shvatio je da je nakon Lidije polako tonuo u neosjetljivost.
Strahote zatvora, torture, robijaki rad i dugi stravini bijeg iz Sibira
preivio je samo zahvaljujui sve manjoj osjetljivosti. Sad vie ne mari ni
za sebe, i to je, zakljuio je, pokazivalo to znai ne imati osjeaja straha,
jer ovjek se moe bojati samo za ono do ega mu je stalo.
I bilo mu je drago to je tako.
Nije volio ljude nego narod. Saaljevao je sve seljake koji su
skapavali, bolesnu djecu, uplaene vojnike i osakaene rudare. A mrzio
nije nikog posebno, samo sve knezove i ostalu vlastelu, sve kapitaliste i
generale.
Predajui se potpuno visokom cilju, znao je da se ponaa kao
sveenik, i to sasvim odreeni sveenik: njegov otac. Vie se nije osjeao
manje vrijednim u usporedbi s njim. Potovao je oevu plemenitost due
ali je prezirao ono emu je sluila. On, Feliks, izabrao je pravi cilj. I njegov
ivot nee proi uzalud.
Tako se Feliks formirao tokom godina u kojima je njegova
mladenaka nebuloznost prerasla u zrelu osobnost. A Lidijin je krik
djelovao tako razorno jer ga je podsjetio da moda postoji neki drugi
Feliks, drag i ljubazan ovjek, ovjek koji voli seks, ovjek sposoban da
osjeti ljubomoru, zavist, tatinu i strah. Bih li radije bio takav ovjek,
upita se. Taj bi ovjek eznuo da se zagleda u njene velike sive oi i gladi

SV

~ 103 ~

divnu joj plavu kosu, da gleda kako je obuzima bespomoni hihot dok
pokuava nauiti zvidati, da raspravlja s njom o Tolstoju, jede s njom
crni kruh i dimljene haringe, i pilji u njeno lijepo lice to se mrti na prvi
gutljaj votke. Taj bi ovjek bio veseo.
A bio bi i zabrinut. Pitao bi se je li Lidija sretna. Skanjivao bi se da
potegne okida od straha da nju ne pogodi kakav rikoetirani metak.
Moda bi teka srca ubio njenog neaka ukoliko je njoj momak drag.
Takav bi ovjek bio bijedan revolucionar.
Ne, mislio je lijegajui te veeri, ne bih elio biti takav ovjek. Takav
nije ak ni opasan.
Nou je sanjao da je ubio Lidiju, a kad se probudio nije se mogao
sjetiti je li zbog toga bio alostan.
Treeg je dana izaao iz kue. Bridget mu je dala koulju i kaput svog
pokojnog mua. Ta mu je odjea loe stajala jer je njen mu bio nii a iri
od Feliksa. Feliksove, pak, hlae i izme jo su se mogle nositi, a Bridget
ih je bila oprala od krvi.
Bicikl se razbio kad mu je pao niza stepenice, i sad ga je popravio.
Ispravio je iskrivljeni kota, zalijepio rupu na gumi i vezao razderanu
kou na sjedalu. Uzjahao je i malo se vozio, ali mu je odmah bilo jasno da
jo nije dovoljno jak za dugu vonju. Zato je radije hodao.
Bio je prekrasan sunan dan. U jednoj staretinarnici u Mornington
Crescentu dao je pola penija i kaput Bridgetina mua za svjetliji kaput
koji mu je dobro pristajao. Osjeao se neobino sretnim dok je koraao
londonskim ulicama po ljetnom vremenu. Nemam nikakva razloga da
budem sretan, pomisli; moj lukav, dobro pripremljen i smion plan ubojstva
propao je samo zato jer je jedna ena vrisnula a jedan sredovjeni
mukarac isukao ma. Kakav fijasko!
Upravo Bridget ga je ohrabrila. Vidjela je da je u nevolji i bez
razmiljanja mu pritekla u pomo. To ga je podsjetilo na velikodunost
naroda za koji on puca iz pitolja, baca bombe i biva proboden maem. I to
mu je dalo snage.
Poao je u St. James's Park i zauzeo svoje staro mjesto nasuprot
Waldenovoj kui. Pogleda u prastaro bijelo kameno zie i visoke elegantne
prozore. Moe me oboriti, pomisli, ali me ne moe pobijediti. Da zna da
sam ponovo ovdje, noge bi ti se tresle u tvojim lakiranim konim cipelama.
Namjestio se tako da moe paljivo motriti kuu. Kod neuspjelog
pokuaja ubojstva problem je u tome to rtva postaje oprezna. Sad e
zaista biti teko ubiti Orlova jer e on poduzeti sve mjere opreza. Ali e

SV

~ 104 ~

Feliks saznati koje su to mjere i doskoiti im.

U jedanaest sati koija se izvezla, i Feliksu se uinilo da je iza stakla
ugledao iljastu bradu i cilindar Waldena. Vratila se u jedan. Ponovo se
izvezla u tri; ovaj put se unutra vidio enski eir, vjerojatno Lidijine i
Waldenove keri. Ma tko da je bio, vratio se u pet. Uveer su doli neki
gosti i obitelj je oito veerala kod kue. Orlovu ni traga. Po svemu se
inilo da se iselio.
Onda u ga pronai, odlui Feliks.
Na povratku u Camden Town kupio je neke novine. Kod kue mu je
Bridget ponudila aj, pa je ostao itati u njenoj dnevnoj sobi. Nita nije
pisalo o Orlovu, ni u rubrici dvorskih vijesti ni u onoj drutvenih vijesti.
Vidjevi to ita, Bridget e podrugljivo:
- Zanimljive vijesti za takva momka. Valjda se morate odluiti na koji
ete bal veeras.
Feliks se nasmijei i ne ree nita.
- Vidite, ja znam tko ste vi. Anarhist - nastavi Bridget.
Feliks je i dalje utio.
- A koga ete to ubiti? - upita ona. - Nadam se, onog prokletog kralja.Srkne aja. - Ma nemojte tako buljiti u mene, ovjek bi rekao da ete mi
prerezati grkljan. to se plai, mome, neu te izdati. U svoje je doba i
moj mu sredio ponekog Engleza.
Feliks se sav smeo. Bridget je pogodila njegove namjere i odobrava
mu! Nije znao to bi kazao. Ustane i presavije novine.
Feliks se udio zato se osjea tako euforino.
Uao je kroz dvorina vrata i preao dvorite. Na svakom prozoru
kue vidio je cvijee. Ah, da, Lidija je uvijek voljela cvijee. Popeo se
stepenicama do trijema i potegnuo zvono na glavnim vratima.
Moda e Lidija pozvati policiju, pomisli.
Trenutak kasnije neki je sluga otvorio vrata. Feliks ue i pozdravi:
- Dobro jutro.
- Dobro jutro, gospodine uzvrati sluga.
Dakle, zaista izgledam pristojno.
- elio bih vidjeti groficu Walden. Radi se o vrlo hitnoj stvari. Zovem
se Konstantin Dimitri Levin. Grofica me se vjerojatno sjea iz
Petrograda.
- U redu, gospodine. Konstantin ... ?
- Konstantin Dimitri Levin. Dopustite da vam dadem posjetnicu.Feliks zavue ruku pod kaput. - Ah, zaboravio sam ih.

SV

~ 105 ~

- U redu, gospodine. Konstantin Dimitri Levin.

- Jest.
- Budite ljubazni i priekajte ovdje, vidjet u je li grofica kod kue.
Feliks kimne glavom, a sluga se udalji.

SV

~ 106 ~

6.
Pisai kabinet s ormariem za knjige u stilu kraljice Ane bio je Lidiji
vrlo drag komad namjetaja u londonskoj kui. Dvjesto godina star, u
crnoj pokosti, bio je ukraen zlatnim kineskim slikarijama pagoda, vrba,
otoka i cvijea. Poklopac mu se sprijeda otvarao u pisai stol i otkrivao
pretince za pisma podstavljene crvenim samtom, te male ladice za papir i
pera. Velike ladice nalazile su se u izboenom donjem dijelu, a gore se,
iznad razine Lidijinih oiju dok je sjedila za stolom, dizao ormari za
knjige s ozrcaljenim vratima. U starom se zrcalu vidio zamuen, iskrivljen
odraz jutarnjeg salona iza nje.
Na pisaem stolu lealo je nezavreno pismo njenoj sestri, Aleksovoj
majci, u Petrogradu. Lidija je pisala malim neurednim slovima. Poela je
na ruskom: Ne znam to bih mislila o Charlotti, i tu stala. Sjedila je i gledala u
zamueno zrcalo razmiljajui.
Ova sezona zaista obiluje nemilim dogaajima. Nakon protesta one
sufraetkinje na Dvoru i napada onog luaka u parku, Lidija se nadala da
vie nee biti nikakvih nevolja. I zaista je nekoliko dana ivot tekao
mirno. Charlotte je uspjeno uvedena u drutvo. Aleks vie nije svojim
prisustvom uznemirivao Lidiju jer se sklonio u Hotel Savoy i ne sudjeluje
u drutvenom ivotu. Belindin ples bio je veliki uspjeh. Te je noi Lidija
zaboravila svoje probleme i sjajno se zabavljala. Plesala je valcer, polku,
tustep, tango, pa ak i turkey-trot. Partneri joj bili sve sami plemii,
valjda pola Doma lordova, zatim neki poletni mladii, i najvaniji od svih,
njen mu. Zapravo i nije u modi toliko plesati s vlastitim muem, ali je
Stephen bio tako zgodan u fraku i tako je dobro plesao da se Lidija
prepustila uitku. To je svakako jedno od sretnijih razdoblja njena braka.
Prisjeajui se prolih godina, inilo joj se da je tako esto bilo u sezoni. A
onda se pojavila Annie i sve pokvarila.
Lidija se jako slabo sjeala Annie kao sobarice u Walden Hallu.
Jednostavno ne moe poznavati svu poslugu u tako velikom kuanstvu;
samo u kui je oko pedeset slugu, pa jo i vrtlari i konjuari. A ni sve sluge
ne poznaju gospodare. Lidija se dobro sjea kako je jednom zgodom
zaustavila neku sluavku u predvorju i upitala je li lord Walden u svojoj
sobi, pa dobila odgovor Pogledat u, gospoo. Koga da najavim?
U svakom sluaju, Lidija se sjeala dana kad je gospoa Braithwaite,
njihova domaica u Walden Hallu, dola k njoj s vijestima da Annie mora

SV

~ 107 ~

otii jer je trudna. Gospoa Braithwaite nije upotrijebila rije trudna

nego je kazala kako se na djevojci vide posljedice moralnog prekraja. I
Lidiji i gospoi Braithwaite bilo je neugodno ali nijedna nije bila okirana:
to se sluavkama oduvijek dogaa. ovjek ih mora otpustiti jer je to jedini
nain da kua ostane ugledna, a naravno, pod takvim im se okolnostima
ne mogu dati preporuke. A bez svjedodbe djevojka ne moe dobiti drugi
posao, no obino joj i ne treba jer se uda za djetetova oca ili se vrati kui
majci. A mnogo godina kasnije, kad je ve podigla djecu, takva se djevojka
katkad ak ponovo zaposli u istoj kui kao pralja ili pomonica u kuhinji,
ili pak na nekom drugom mjestu gdje ne dolazi u kontakt s poslodavcima.
Lidija je tada pretpostavila da e Annien ivot krenuti tim tokom.
A da je mladi vrtlar otiao ne davi otkaz i pobjegao na more, to je
zapamtila zato to je u zadnje vrijeme jako teko nai momke koji e raditi
kao vrtlari za razumnu plau, ali naravno, nitko joj nikad nije kazao za
vezu izmeu Annie i tog mladia.
Mi nismo kruti, razmiljala je Lidija, kao poslodavci sasvim smo
velikoduni. A ipak je Charlotte reagirala kao da sam za Annienu nevolju
ja kriva. Odakle joj samo takve ideje? to je ono rekla? Znam to je Annie
uinila i s kim je uinila. Za ime Boje, gdje je to dijete nauilo tako
govoriti? Cijeli sam svoj ivot posvetila njenom odgoju da bi bila ista i
edna i pristojna, ne kao ja, nemoj ni misliti da...
Umoila je pero u tintu. Rado bi podijelila brige sa svojom sestrom, ali
je to teko preko pisma. Dosta je teko i usmeno. Pa eto, stvarno je htjela
podijeliti misli s Charlottom. Ali zato povisujem glas i postavljam se
kruto kad to pokuam?
Uao je Pritchard.
- Gospoo, neki Konstantin Dimitri Levin eli vas vidjeti.
Lidija se namrti.
- Ne bih rekla da ga poznajem.
- Gospodin kae da se radi o neem hitnom, gospoo, i po svemu
sudei vjeruje da ga se sjeate iz Petrograda - nekako e nesigurno
Pritchard.
Lidija je oklijevala. Ime joj je svakako poznato. U Londonu su je s
vremena na vrijeme posjeivali Rusi koje je jedva poznavala. Obino bi
poeli s ponudom da e prenijeti kakve poruke a zavrili s molbom da im
posudi novaca za put. Lidija im je uvijek pomagala.
- U redu, uvedite ga.
Pritchard izae, a Lidija ponovo umoi pero u tintu i nastavi pisati:

SV

~ 108 ~

to ovjek da radi s osamnaestogodinjim svojeglavim djetetom? Stephen tvrdi da

pretjerano brinem. Htjela bih...

S njim ne mogu ak ni razgovarati kako valja, mislila je. On me samo

stalno umiruje.
Vrata se otvore i Pritchard najavi:
- Gospodin Konstantin Dimitri Levin.
Lidija preko ramena dobaci gostu na engleskome:
- Samo trenutak, gospodine Levin. - Upravitelj je zatvorio vrata a ona
jo napisala:... da mu mogu vjerovati, potom odloila pero i okrenula se.

- Kako si, Lidija? - oslovio je on na ruskom.

- O, moj Boe -napne ona, a dah joj zastade, kao da joj se neto
hladno i teko svalilo na grudi. Tu pred njom stoji Feliks; visok i mrav
kao uvijek, u otrcanom kaputu, sa alom oko vrata i smijenim engleskim
eirom u lijevoj ruci. Isti je kao da ga je vidjela juer. Kosa mu jo duga i
crna, nijedne sijede. Pa ona njegova bijela put, kukasti nos, iroke,
ivahne usne i tune, njene oi.
- ao mi je to sam te okirao.
Lidija je zanijemjela. U njoj se podigla prava oluja suprotnih osjeaja:
zaprepatenje, tjeskoba, radost, strah, ljubav i uas. Buljila je u nj. Stariji
je. Lice mu izborano: dvije otre crte utisnule se na obraze, druge se
sputaju s uglova njegovih dragih usana. ine se kao bore bola i nevolje.
U njegovu se izrazu lica nazire neto ega prije nije bilo; moda
bezobzirnost ili okrutnost, ili samo nepokolebljivost. Izgleda umorno.
I on je nju prouavao.
- Izgleda kao djevojka - ree s divljenjem.
Ona otrgne pogled od njega. Srce joj je ludo udaralo, a strah je
prevladao. Ako se Stephen vrati rano, pomisli, i ue ovamo i onim me
svojim pogledom upita Tko je taj ovjek? a ja pocrvenim i stanem mucati
i...
- Volio bih da neto kae ree Feliks.
Pogled joj se vrati k njemu. S naporom prozbori:
- Odlazi.
- Neu.
Ona odjednom shvati da u nje nema vrste volje kojom bi ga prisilila
da ode. Pogleda zvono. Da zovne Pritcharda? Feliks se nasmijei kao da
zna to joj je na umu.
- Prolo je devetnaest godina ree.
- Ostario si - ona e iznenada.

SV

~ 109 ~

- A ti si se promijenila.
- to si oekivao?
- Upravo ovo. Da e se bojati priznati sebi koliko si sretna to me
vidi.
Oduvijek joj je gledao u duu onim svojim njenim oima. Kakva
korist od pretvaranja? On odmah prozre ovjeka. Nju je spoznao onog
trena kad ju je prvi put ugledao.
- Dakle? Zar nisi sretna?
- I - preplaena ona e, a onda shvati da je time pri-znala kako je
sretna pa brzo doda: - A ti? Kako se ti osjea?
- Vie i ne osjeam mnogo - uzvrati on. Lice mu se izobliilo u udan,
bolan smijeak. Takav izraz nikad nije vidjela na njemu u onim starim
danima. Nagonski je osjetila da joj u tom trenu govori istinu.
Privukao je stolicu i sjeo do nje. Ona se grevito trgne natrag, nato e
on:
- Ne elim te povrijediti...
- Povrijediti? - Lidija se neoekivano slabo nasmije. - Ti e mi unititi
ivot!
- Ti si unitila moj - odgovori on, pa se namrti kao da je i sam zateen
tim rijeima.
- Oh, Feliks, nisam namjerno.
On je odjednom postao napet. Zavladala je muna tiina. Feliks se
ponovo onako bolno nasmijeio i upitao:
- Kako je to bilo?
Lidija je oklijevala. U jedno je bila sigurna: sve ove godine eljela mu
je to objasniti. Poela je:
- One noi kad si mi rasparao haljinu...
***
to e s ovom rupom na haljini? upita Feliks.
Slukinja e mi je zaiti do ambasade, odgovori Lidija.
Zar ti sluavka nosi iglu i konac sa sobom?
A zato bi drugo ovjek vodio sluavku kad izlazi na veeru?
Pa stvarno. Leao je na krevetu i promatrao je dok se oblaila. Ona
je znala da je on voli gledati kad se odijeva. Jedanput ju je oponaao kako
navlai gae, pa se smijala do iznemoglosti.
Uzela mu je haljinu iz ruku i obukla je.
Zna da enama treba po sat vremena da odjenu veernju toaletu.
Dok te nisam upoznala nisam ni znala da se to moe izvesti i u pet

SV

~ 110 ~

minuta. Zakopaj me.

Gledala se u zrcalu i ureivala kosu a on joj je zakopavao kope na
stranjem dijelu haljine. Zavrivi, poljubi joj rame. Ona izvije vratom.
Ne poinji opet, ree pa podigne stari smei ogrta i prui mu ga.
Pomogao joj je da se obue.
Svjetla se gase kad ti odlazi.
Te su je rijei ganule; Feliks nije esto izraavao osjeaje.
Znam kako ti je, tjeila ga je.
Hoe li doi sutra?
Hou.
Na vratima ga je poljubila i rekla:
Hvala ti.
Strano te volim.
Onda je izala. Silazei stepenicama ula je neke zvukove iza sebe i
okrenula se. Feliksov susjed promatrao ju je sa svojih vrata. Vidjevi da
ga je pogledala, bi mu neugodno. Ona mu pristojno kimne glavom, a on se
povue. Pade joj na um da ih je vjerojatno kroza zid uo kako vode ljubav.
Nije ju bilo briga. Znala je da je to to radi pokvareno i sramno ali nije
htjela razmiljati o tome.
Izala je na ulicu. Sluavka ju je ekala na uglu. Zajedno su pole u
park gdje je stajala koija. Vee je bilo hladno ali je Lidiju grijala
unutarnja vatra. esto se pitala mogu li ljudi pri samom pogledu na nju
pogoditi da je vodila ljubav.
Koija joj je spustio stepenicu koije izbjegavajui njen pogled. On
zna, iznenaeno pomisli Lidija. Vrlo udno.
U koiji joj je sluavka brzo saila rupu na haljini. Lidija je sad
umjesto smeeg ogrtaa obukla krzneni kaput. Onda joj je sluavka
uredila kosu, a Lidija joj dala deset rubalja za utnju. Uto su stigli pred
britansku ambasadu.
Lidija se sabere i ue.
Nije joj bilo teko vratiti se u svoju drugu linost i opet postati onom
ednom djevianskom Lidijom kakvu je pozna cijelo uglaeno drutvo.
im je ula u svoj stvaran svijet, uasnula se nad surovom estinom svoje
strasti prema Feliksu i sasvim iskreno opet bila ustreptali ljiljan. To nije
bila gluma. Vei dio dana osjeala je da je zapravo ta djevojka pristojna
ponaanja njeno pravo ja i vjerovala da je nekako opsjednuta kad je s
Feliksom. Ali kad je on bio kraj nje i kad je bila sama u krevetu usred
noi, znala je da je zla upravo ta njena linost koja se pokazuje pred

SV

~ 111 ~

svijetom jer bi joj oduzela najveu radost to ju je ikad upoznala.

Odjevena u dolinu bjelinu, nevina izraza lica i malo nervozna, ula je
u predvorje.
Ondje ju je ekao roak Kiril, njen slubeni pratilac. Bio je to udovac
od trideset i koju godinu, razdraljiv ovjek, a radio je u Ministarstvu
vanjskih poslova. On i Lidija nisu se jako voljeli, ali budui da on vie nije
imao ene a Lidijini roditelji nisu voljeli izlaziti, to su njih dvoje dali na
znanje da ih treba pozivati zajedno. Lidija mu je uvijek govorila neka se
ne trudi dolaziti po nju. Tako se potajno mogla sastajati s Feliksom.
Kasni, prigovori joj Kiril
ao mi je, neiskreno e ona.
Kiril je odvede u salon. Ondje su ih pozdravili ambasador i njegova
ena, potom ih upoznali s lordom Highcombeom, starijim sinom grofa
Waldena. Bio je to visok, zgodan mukarac od kojih trideset godina, u
dobro skrojenoj ali sasvim obinoj odjei, pravi Englez, kratke,
svijetlosmee kose i plavih oiju. Njegovo nasmijano, iskreno lice nije
Lidiju ba naroito privuklo. Dobro je govorio francuski. Nekoliko su
trenutaka pristojno razgovarali, a onda je Englez predstavljen nekom
drugom gostu.
Izgleda prilino ljubazan, Lidija e Kirilu.
Ne daj se zavesti. Krue glasine da je nitarija, upozori je Kiril.
Ma nemoj!
Karta se s nekim oficirima, i oni mi vele da ih pokoju no u piu sve
nadmai.
Ti uvijek zna samo loe stvari o ljudima.
Kirilove se tanke usne razvuku u smijeak.
Je li to moja ili njihova krivica?
to radi ovdje? htjela je znati Lidija.
U Petrogradu? Navodno ima strano bogatog i autoritativnog oca s
kojim se ne slae, pa tako pije i kocka se po svijetu ekajui starevu
smrt.
Lidija nije oekivala da e opet razgovarati s lordom Highcombeom,
no ambasadorova ena, smatrajui ih prikladnim parom, smjestila ih je za
veerom jedno do drugog. Za vrijeme drugog jela Englez je poveo razgovor
Moda poznate ministra financija?
Naalost, ne poznam, hladno e Lidija.
Naravno, znala je sve o njemu; bio je veliki miljenik cara, ali poto se
oenio rastavljenom enom, usto jo i idovkom, nerado su ga pozivali u

SV

~ 112 ~

drutva. Odjednom pomisli kako bi se takve predrasude bolno kosnule

Feliksa. Englez je nastavio:
Jako bih ga volio upoznati. ujem da je strano energian i
dalekovidan. Njegov projekt transsibirske eljeznice vrijedan je svake
hvale. Meutim, pria se da nije jako uglaen.
Uvjerena sam da je Sergej Julevi Witte odani sluga naeg
oboavanog vladara, pristojno uzvrati Lidija.
Bez sumnje, nato e Highcombe pa se ponovo okrene dami s desne
strane.
Dosadila sam mu, zakljui Lidija. Malo kasnije upita ga:
Putujete li mnogo?
Jako mnogo. Skoro svake godine idem u Afriku u lov na krupnu
divlja, odgovori on.
Oaravajue! to lovite?
Lavove, slonove ... a jedanput sam ubio i nosoroga.
U dungli?
Lovi se po savanama na istoku, ali sam jedanput zaao jako daleko
na jug, sve do tropske kine ume, tek da vidim.
I je li onakva kakva je nacrtana u knjigama?
Jest, ista, sve do golih crnih pigmejaca.
Lidija pocrveni i brzo se okrene na drugu stranu. Pa dobro, zato je to
ba morao rei? Vie nisu izmijenili ni rijei. Porazgovarali su koliko
etiketa nalae, a oito nijedno nije imalo interesa da nastavi.
Nakon veere Lidija je malo svirala na ambasadorovu divnom
velikom glasoviru, a onda ju je Kiril odveo kui. Pola je ravno u krevet i
sanjala Feliksa.
Idueg jutra nakon doruka otac joj je po slugi poruio da doe u
njegovu radnu sobu.
Grof je bio nizak, mrav, razdraljiv ovjek od pedeset i pet godina.
Lidija je bila najmlaa, a ostali, jo jedna ki i dva sina, bili su svi u
braku. Majka im je bila iva ali je stalno pobolijevala. Grof je malo viao
svoju obitelj. Vei dio vremena provodio je u itanju, a s jednim je starim
prijateljem igrao ah. Lidija se kao kroz maglu sjeala vremena kad je sve
bilo drukije, kad se cijela obitelj okupljala oko velikog stola i sve se orilo
od veselja. No, bilo je to davno. Sad poziv u radnu sobu znai samo jedno:
nepriliku.
Kad je Lidija ula, otac je stajao pred pisaim stolom, s rukama na
leima, lica iskrivljena od bijesa. Kod vrata je bila Lidijina sluavka,

SV

~ 113 ~

obraza mokrih od suza. Lidija u trenu shvati kakva ju je nevolja snala i

stade drhtati. Bez ikakva uvoda otac poe vikati:
Potajno si se sastajala s nekim mladiem!
Lidija prekrii ruke da zaustavi drhtanje.
Kako si saznao? upita i s optubom u oima pogleda sluavku.
Otac bijesno puhne.
Ne gledaj nju. Koija mi je rekao za tvoje neobino duge etnje po
parku. Juer sam dao da te prate. Onda opet povisi glas: Kako si se
mogla ponaati tako, kao kakva seljanura?
Koliko zna? Sigurno ne sve.
Zaljubljena sam, uzvrati Lidija.
Zaljubljena? zagrmi on. Hoe rei, dolo ti da se tjera!
Lidija je svaki as oekivala udarac. Povue se nekoliko koraka kako
bi mogla pobjei. Zna sve. To je potpuna propast. to e uiniti?
A najgore je to to se nikako ne moe udati za nj.
Lidija se skameni. Bila je spremna da je izbace iz kue bez ijedne
pare, da je ponize; no otac oito ima na umu neku goru kaznu.
Zato se ne mogu udati za nj? vikne oajno.
Zato to je on bijedni kmet i anarhist od glave do pete. Zar ne
shvaa? Ti si upropatena!
Onda me pusti da se udam za nj i ostanem upropatena.
Nikad! drekne on.
Zavlada muna tiina. Sluavka je stalno plakala i monotono mrcala,
a Lidiji je zvonilo u uima.
Ovo e ti ubiti majku, ree grof.
to e uiniti? apne Lidija.
Zasad e ostati zatvorena u svojoj sobi. A im sve sredim, poi e u
samostan.
Lidija je s uasom buljila u nj. Bila je to smrtna osuda.
Istrala je iz sobe.
Da vie nikad ne vidi Feliksa! Ta joj je misao bila nepodnoljiva. Suze
su joj lijevale niz lice. Otrala je u svoju sobu. Ne, tu kaznu nee nikako
moi podnijeti. Umrijet u, pomisli, umrijet u.
Radije e zauvijek napustiti svoju obitelj nego Feliksa. im joj je
sinula ta ideja, znala je da je to jedini izlaz. I to mora uiniti odmah, dok
je otac ne zakljua u sobu.
Pogleda u novanik: imala je samo nekoliko rubalja. Otvorila je kutiju
s nakitom pa izvadila briljantnu narukvicu, zlatni lani i nekoliko

SV

~ 114 ~

prstenova te sve strpala u novanik. Potom obue kaput, trkom sie

stepenicama i ode iz kue kroz izlaz za poslugu.
Jurila je ulicama, a prolaznici se s uenjem okretali za tom
elegantno odjevenom djevojkom, suzama oblivena lica. No njoj je bilo
svejedno. Zauvijek je napustila otmjeno drutvo i pobjei e s Feliksom.
Brzo se umorila i usporila korak. Odjednom joj cijeli dogaaj vie nije
izgledao tako katastrofalan. Poi e s Feliksom u Moskvu ili u neko
provincijsko mjesto, pa ak i u inozemstvo, moda u Njemaku. Feliks e
se morati zaposliti. Obrazovan je, moe raditi barem kao inovnik, a
moda nae i bolji posao. Ona bi se mogla baviti ivanjem. Unajmit e
malu kuu i jeftino je namjestiti. Rodit e djecu, snane djeake i lijepe
djevojice. A ono to gubi zaista je bezvrijedno: svilene haljine, drutveno
ogovaranje, svugdje prisutne sluge, goleme kue i ukusnu hranu.
Kakav e biti njihov zajedniki ivot? Odlazit e u krevet i stvarno
spavati zajedno! Kakva romantika! Ii e u etnje, drati se za ruke ne
hajui to se vidi da su zaljubljeni. Uveer e sjediti kraj vatre, igrati
karte, itati ili razgovarati. Kad god zaeli moi e ga dotaknuti, poljubiti,
skinuti mu odjeu.
Stigla je do njegove kue i uspela se stepenicama. Kako e on
reagirati? Bit e najprije okiran, potom oduevljen, a onda e postati
praktian. Treba odmah otputovati, rei e, jer njen bi otac mogao poslati
za njom potjeru. Bit e odluan.
Poi emo u X, rei e i govoriti o kartama i koferu i preruavanju.
Izvadila je klju, ali su vrata njegove sobe bila otvorena i
poluizvaljena. Gurne ih viknuvi:
Feliks, to sam ja. Oh!
I stane na vratima kao ukopana. Sve je unutra bilo u uasnom neredu
kao nakon pljake ili tunjave. Feliksa nije bilo.
Lidiju odjednom uasno zazebe oko srca.
Koraala je po maloj prostoriji sva smuena i tupo zavirivala iza
zavjesa i pod krevet. Sve njegove knjige su nestale. Madrac je bio
razderan. Zrcalo, ono isto u kojem su se gledali vodei ljubav jednog
popodneva dok je vani snijeilo, sad je bilo razbijeno.
Lidija izae na hodnik ne znajui to bi. Feliksov susjed stajao je na
svojim vratima. Lidija ga pogleda i upita:
to se dogodilo?
Uhapen je noas, odgovori ovjek.
I zemljom zavlada tama.

SV

~ 115 ~

Lidija osjeti slabost pa se nasloni na zid da ne padne. Uhapen?

Zato? Gdje je? Tko ga je uhapsio? Kako e s njim pobjei ako je u zatvoru?
Bio je, izgleda, anarhist. Susjed se znaajno naceri i doda: Pa to bi
drugo i bio.
Ah, to je previe, to je nepodnoljivo! I to se moralo dogoditi upravo
danas kad je otac ...
Otac, apne Lidija. Otac je to uinio.
ini se da vam je zlo, ustvrdi susjed. Hoete li malo ui i sjesti?
Lidiji se nije svidio izraz njegova lica. Jo joj povrh svega treba i ovaj
zlobnik! Sabere se i ne odgovorivi mu polako se spusti stepenicama te
izae na ulicu.
Sad je hodala sporo, bez cilja, pitajui se to da radi. Mora nekako
izvui Feliksa iz zatvora. A kako? Pojma nije imala. Da moli ministra
unutranjih poslova? Cara? Kako doi do njih? Trebalo bi da ode ravno k
njima. Mogla bi im pisati, ali njoj je Feliks potreban danas. Moe li ga
posjetiti u zatvoru? Onda bi bar saznala kako mu je, a on bi znao da se
ona bori za njega. Moda bi, stigne li tamo u koiji, u elegantnoj odjei,
moda bi i prestraila tamniara... Ali, gdje je zatvor? Ima li ih vie? Osim
toga, nema koiju, a vrati li se kui, otac e je zakljuati i vie nikad nee
vidjeti Feliksa.
Obuzdavala je suze. Pa njoj je svijet policije, zatvora i kriminalaca
potpuno nepoznat! Koga e pitati? Feliksovi prijatelji anarhisti zacijelo
znaju sve o tome, ali ona ih nikad nije upoznala pa ne zna ni gdje bi ih
potraila.
Sjetila se svoje brae. Maks upravlja obiteljskim imanjem na selu i na
Feliksa bi gledao isto kao otac te bi odobrio oev postupak. Dimitrij,
priglup, mekuan Dimitrij suosjeao bi s njom ali joj ne moe pomoi.
Ostaje joj samo jedno: mora preklinjati oca da oslobodi Feliksa.
Umorno se okrenula i pola kui.
Gnjev prema ocu rastao je u njoj sa svakim korakom. Trebalo bi da je
voli, brine se za nju i osigura joj sreu. A to on radi? Hoe joj upropastiti
ivot. Ona zna to eli, zna to bi je usreilo. Pa iji je to ivot, uostalom? I
tko ima pravo da odlui?
Stigla je kui bijesna
Pola je pravo u radnu sobu i ula bez kucanja.
Ti si ga dao uhapsiti, optui oca.
Jesam, priznade otac. Njegovo se raspoloenje promijenilo. Lice mu
vie nije bilo izoblieno od bijesa, sad je poprimilo zamiljen, proraunat

SV

~ 116 ~

izraz.
Mora ga odmah osloboditi, ree Lidija.
Upravo sad ga mue.
Nije mogue, o ne, apne ona.
ibaju ga po tabanima ...
Lidija krikne. Otac povisi glas:
... tankim, savitljivim ibama ...
Na pisaem stolu leao je no za papir.
... pod kojima brzo ispuca njena koa...
Ubit u ga .. .
... a krv proiklja ...
Lidija podivlja.
Zgrabi no za papir i nasrne na oca. Visoko podigne no i svom
snagom spusti ga ciljajui u njegov mravi vrat, sve viui:
Mrzim te, mrzim te, mrzim te...
On se izmakne u stranu, uhvati je za zaglavak i prisili da ispusti no,
potom je gurnu u naslonja.
Lidija udari u histerian pla.
Nakon nekoliko minuta otac ponovo progovori, mirno kao da se nita
nije dogodilo:
Mogao sam to odmah sprijeiti. Mogu momka osloboditi kad god me
volja.
O, molim te, zajeca Lidija. Uinit u sve to kae.
Zaista? lukavo e on.
Ona ga pogleda kroz suze. Traak nade je smiri. Stvarno to misli?
Hoe li osloboditi Feliksa?
Sve, sve, obea.
Dok si bila vani doao mi je jedan posjetilac, sad e otac
razgovorljivo. Grof od Waldena. Molio je dozvolu da te posjeuje.
Tko?
Grof od Waldena. Sino si ga upoznala kao lorda Highcombea, ali mu
je noas otac umro pa je sad grof.
Lidija je zurila u oca ne shvaajui. Prisjetila se da je upoznala tog
Engleza, ali nije joj bilo jasno zato otac odjednom naklapa o njemu. Zato
ree:
Nemoj me muiti. Reci mi to moram uiniti da oslobodi Feliksa.
Udati se za grofa Waldena, naglo izlane otac.
Lidija prestade plakati i zabulji se u nj potpuno nijema. Misli li on to

SV

~ 117 ~

ozbiljno? Pa to je suludo. Otac nastavi:

Walden se eli odmah oeniti. Napustit e Rusiju i poi s njim u
Englesku. Tako e se ova odvratna veza zatakati i nitko nee za nju
saznati. To je idealno rjeenje.
A Feliks? dahne Lidija.
Danas e ga prestati muiti. Momak e biti osloboen onog trena kad
ti ode u Englesku. Vie ga nee vidjeti do kraja ivota.
Ne, apne Lidija, Za ime Boga, ne. Vjenanje je bilo osam tjedana
kasnije.
***
- Stvarno si pokuala ubosti oca? upita Feliks s mjeavinom straha i
veselja.
Lidija kimne glavom i pomisli: hvala bogu, nije naslutio ostalo.
- Ponosim se tobom.
- Bilo je to grozno.
- On je bio grozan.
- Vie ne mislim tako. - Nasta tiina. Onda e Feliks njeno:
- Znai, ti me ipak nisi izdala.
Poriv da ga zagrli bio je gotovo neodoljiv. Prisilila se da ostane
potpuno nepomina. Trenutak proe.
- Tvoj otac je odrao rije - zamiljeno e on. - Tog dana su prekinuli
muenje, a pustili me dan nakon tvog odlaska u Englesku.
- Kako si saznao kamo sam otila?
- Od tvoje sluavke. Ostavila mi je poruku u knjiari. Naravno, ona
nije imala pojma ni o kakvoj nagodbi.
Imali su toliko toga rei jedno drugom, a to je bilo tako teko izrei da
su neko vrijeme sjedili utke. Lidija se jo bojala pomaknuti. Primijetila je
da Feliks stalno dri desnu ruku u depu kaputa. Nije se otprije sjeala te
navike.
- Jesi li konano nauila zvidati? - upita on iznenada.
Morala se nasmijati.
- Ne, nikad.
Ponovo su utonuli u utnju. Lidija je eljela da Feliks ode a isto je
tako oajniki eljela da ostane. Konano ree:
- to si otad radio?
Feliks slegne ramenima.
- Dosta sam putovao. A ti?
- Odgajala ker.

SV

~ 118 ~

inilo se da im je oboma neugodno govoriti o ivotu nakon rastanka.

Onda Lidija promijeni temu:
- to te dovelo ovamo?
- O ... - Feliksa kao da je to pitanje na tren zbunilo. - Moram vidjeti
Orlova.
- Aleksa? Zato?
- Pritvoren je neki anarhist, mornar, pa moram nagovoriti Orlova da
ga oslobodi... Zna kako stvari stoje u Rusiji, nema pravde, samo veze.
- Aleks vie nije ovdje. Netko nas je pokuao opljakati u koiji pa se
preplaio.
- Gdje bih ga naao? -upita Feliks i postade odjednom sav napet.
- U hotelu Savoy. Ali sumnjam da e te htjeti primiti.
- Pokuat u.
- To ti je vano, zar ne?
- Jest.
- Jo se bavi ... politikom?
- Politika je moj ivot.
- Veina mukaraca izgubi interes u starijoj dobi.
Ona se tuno nasmijei.
- Veina mukaraca se oeni i stvori obitelj.
Lidiju ispuni saaljenje.
- Feliks, ao mi je.
On segne i uze je za ruku.
Ona se istrgne i ustane.
- Ne dodiruj me - odsijee.
Feliks je iznenaeno pogleda.
- Za razliku od tebe, ja sam nauila svoju lekciju ree ona. Odgojena
sam u uvjerenju da je uitak zlo koje unitava. Kratko sam vrijeme, kad
smo ... bili... zajedno ... prestala vjerovati u to, ili sam se barem pravila da
sam prestala. I evo to se dogodilo: upropastila sam i sebe i tebe. Moj otac
je imao pravo: uitak zaista unitava Nikad to nisam zaboravila, i nikad
neu!
On je pogleda tuno.
- U to sebe stalno uvjerava, zar ne?
- To je tono.
- Tolstojev moral. Dobra djela ne moraju te usreiti, ali zla e te
svakako unesreiti.
Ona duboko uzdahne.

SV

~ 119 ~

- Sad odlazi i nikad se vie ne vraaj.

Feliks se bez rijei zagleda u nju, onda ustade i ree:
- U redu.
Lidiji se inilo da e joj srce prepui.
Feliks joj prie korak blie. Ona je mirno stajala. Znala je da bi se
morala odmaknuti od njega, ali nije smogla snage za to. On joj stavi ruke
na ramena i pogleda je u oi, i tad bi kasno. Sjetila se kako je nekad bilo
kad bi im se pogledi sljubili, i bila je izgubljena. On je privue i poljubi
grlei je. Bilo je kao uvijek: njegova nemirna usta, ivahna, mila, njena,
na njenim mekim usnama. Sva se topila od miline. Priljubi se uza nj i
osjeti kako joj krv kola u slabinama, pa zadrhti od uitka. Potrai njegove
ruke i stisne ih, samo da neto njegovo dri, da vrsto stegne jedan dio
njegova tijela, da stisne svom svojom snagom
Uto Feliks bolno krikne, i oni se odvojie.
Lidija se smeteno zagleda u nj.
Drao je desnu ruku na ustima. Sad je vidjela da ima duboku ranu na
ruci koju je ona stiui raskrvarila. Htjede ga uzeti za ruku, ispriati se,
ali on ustukne. Odjednom se promijenio, trenutak zanosa bio je proao.
Okrenuo se i uputio k vratima. Kao skamenjena Lidija ga je gledala kako
izlazi. Vrata se zalupie. Lidija oajno zajeca.
Trenutak je buljila u mjesto gdje je Feliks stajao. inilo joj se kao da
je potpuno unitena. Klonula je u naslonja i poela se nekontrolirano
tresti.
Dugo se muila razdirana osjeajima, nesposobna da jasno razmilja.
Konano se smirila i sad je osjeala samo jedno: olakanje zato to nije
popustila kunji da mu kae zadnje poglavlje prie. Ta je tajna zakopana
duboko u njoj, poput komadia rapnela u zalijeenoj rani, i ondje e ostati
sve do njene smrti, a tada e u zemlju zajedno s njom.
***
Feliks je zastao u predvorju i nataknuo eir na glavu. Pogledao se u
zrcalu, a lice mu se izobliilo u cereku divljeg likovanja. Onda se sabrao i
izaao na podnevno sunce.
Lidija je doista lakovjerna. Povjerovala je u njegovu glupu priu o
mornaru anarhistu i bez trena oklijevanja otkrila mu gdje e nai Orlova.
Radovao se to jo uvijek ima toliku vlast nad njom. Zbog mene se udala
za Waldena, pomisli, a sad sam je naveo da izda svog mua.
Meutim, u tom je razgovoru bilo i opasnih trenutaka. Dok mu je
Lidija kazivala svoju priu, promatrao joj je lice j njegovo je srce obuzela

SV

~ 120 ~

teka alost, neka posebna tuga s koje bi najradije bio zaplakao; no davno
je to bilo kad je prolijevao suze, te je izgledalo da je i zaboravio kako se
plae, i oni su opasni trenuci proli. Zaista nisam podloan osjeajima,
ree sam sebi: slagao sam je, izigrao njeno povjerenje, poljubio je i
pobjegao. Iskoristio sam je.
Danas mi je srea sklona. Ovo je dobar dan za opasan zadatak.
Izgubio je pitolj u parku, znai mora nabaviti novo oruje. Za
ubojstvo u hotelskoj sobi najbolja e biti bomba. Ne mora tono naciljati,
gdje god padne ubit e sve u prostoriji. Ukoliko se i Walden tog trenutka
zatekne ondje s Orlovom, utoliko bolje. Ako se to dogodi, onda mi je Lidija
pomogla da joj ubijem mua, padne mu na um.
Stvarno?
Ali sad ne smije misliti na Lidiju. Mora se pozabaviti kemikalijama.
Poao je u jednu ljekarnu u Camden Townu i kupio dvije litre obine
koncentrirane kiseline. Kiselina je bila u bocama od litre i stajala etiri
ilinga i pet penija, ukljuujui kauciju za boce.
Odnio je boce kui i stavio ih na pod suterenske sobe.
Opet je izaao i kupio dvije litre iste kiseline ali u drugoj ljekarni.
Ljekarnik ga je pitao to e s njom. istiti, odgovorio je Feliks, i ovjek je
po svoj prilici bio zadovoljan odgovorom.
U treoj ljekarni kupio je dvije litre jedne druge kiseline, i na kraju
pola litre istog glicerina, te stakleni tapi duine trideset centimetara.
Potroio je esnaest ilinga i osam penija, ali e za prazne boce dobiti
natrag etiri ilinga i tri penija. Tako e mu ostati neto manje od tri
funte.
Poto je sastojke kupio na razliitim mjestima, ljekarnici nee
posumnjati da namjerava praviti eksploziv.
Popeo se k Bridget i od nje posudio najveu zdjelu u kuhinji.
- Zar e pei tortu? - upitala ga je.
- Hou.
- Samo nas nemoj sve dignuti u zrak.
- Neu.
Za svaki sluaj, ona je iz predostronosti provela popodne kod neke
susjede.
Feliks se stepenicama spustio natrag, svukao jaknu, zasukao rukave,
te oprao ruke.
Zdjelu je stavio u umivaonik. Pogleda niz velikih smeih boca sa
staklenim epovima, poredanih na podu.

SV

~ 121 ~

Prvi dio posla nije bio jako opasan.

Pomijeao je dvije vrste kiseline u Bridgetinoj kuhinjskoj zdjeli,
priekao da se sve ohladi, onda ponovo napunio boce smjesom od dva
prema jedan. Oprao je zdjelu, obrisao je, stavio natrag u umivaonik i u nju
ulio glicerin.
Umivaonik je imao gumeni ep na lancu. Feliks je ukoso utisnuo ep
u suhu rupu tako da ju je samo dijelom zaepio. Potom je otvorio slavinu.
Kad se nivo vode popeo gotovo do ruba kuhinjske zdjele, smanjio je mlaz
tako da je voda otjecala istom brzinom kojom je i tekla iz slavine, pa joj je
nivo bio uvijek isti i nije se prelijevala u zdjelu.
Na red je doao postupak pri kojem je stradalo vie anarhista no to
ih je ubila Ohrana. Paljivo je poeo dodavati smjesu kiselina glicerinu i
pritom polako ali stalno mijeao staklenim tapiem.
U sobi je bilo jako vrue.
S vremena na vrijeme iz zdjele se dizao crvenkastosmei dim, znak
da kemijska reakcija poinje izmicati kontroli. Tad je Feliks prestajao
dodavati kiselinu, ali je i dalje mijeao, sve dok tekua voda ne bi ohladila
zdjelu i ublaila reakciju. Kad bi pare nestalo, priekao bi minutu-dvije i
nastavio mijeati.
Ovako je umro Ilija, prisjeti se, nad umivaonikom u suterenskoj sobi,
mijeajui kiseline i glicerin; moda je bio nestrpljiv. Kad su konano
raskrili ruevinu, od Ilije nije ostalo ni jednog komadia da se pokopa.
Popodne se produilo u veer. Zrak je postao hladniji, no Feliks se
ipak stalno znojio. Ruka mu je bila postojana poput stijene. Vani na ulici
djeca su se igrala i pjevala neku pjesmicu: Sol, goruica, ocat, papar, sol,
senf, ocat, papar. Da bar ima leda! Da bar ima elektrino svjetlo! Soba je
bila puna kiselinskih para. Grlo mu je bilo suho. Smjesa se u zdjeli
razbistrila.
Uhvatio se kako na javi sanjari o Lidiji. U mati mu je dola u
suterensku sobu, potpuno gola, smijeila se, a on joj je rekao neka odlazi
jer ima posla.
Sol, senf, ocat, papar.
Ulio je zadnju bocu kiseline polako i tako paljivo kao i prvu.
I dalje mijeajui, sad je pojaao dotok vode iz slavine tako da se
prelila u zdjelu, a onda je dobro isprao suvinu kiselinu.
Kad je zavrio, imao je zdjelu nitroglicerina.
Ta eksplozivna tekuina dvadeset je puta jaa od baruta. Moe se
zapaliti detonatorom, ali su za to dovoljne i ibice, pa ak i sama toplina

SV

~ 122 ~

neke vatre u blizini. Feliks je u Petrogradu poznavao neku budalu koja je

nosila bocu nitroglicerina u depu kaputa, na grudima, te ju je detonirala
toplina njegova tijela, pa je eksplozija raznijela njega i usmrtila troje
drugih ljudi i jednog konja to su se zatekli u toj ulici. Boca nitroglicerina
e eksplodirati ako se razbije ili baci na pod, ako se samo potrese, pa ak i
ako se njome jako zamahne.
Krajnje paljivo Feliks je uronio istu bocu u zdjelu i pustio da se
polako napuni eksplozivom, a onda je zaepio, pazei dobro da izmeu
grlia boca i staklenog epa ne ostane nitroglicerina.
U zdjeli je ostalo jo tekuine. Naravno, nije ju smio izliti u slivnik.
Priao je krevetu i uzeo jastuk. inilo se da je punjen pamunim
otpacima. Probuio je na njemu rupu i izvukao neto materijala: bile su to
krpice pomijeane s neto perja. Usuo je tog materijala u nitroglicerin u
zdjeli. Krpice su sasvim dobro upijale tekuinu. Dodavao je jo krpica sve
dok nisu upile svu tekuinu, zatim ih je oblikovao u loptu i zamotao u
novine. Sad je nitroglicerin mnogo sigurniji, kao dinamit, zapravo, to i jest
dinamit. Mnogo se sporije detonira nego kad je ist. Eksplozija se moe
izazvati zapaljenom novinom, ali ne mora, za to je najbolja papirnata
slamica napunjena barutom. Ali Feliks nije kanio upotrijebiti dinamit;
trebalo mu je neto pouzdanije i bre.
Sad je opet oprao i obrisao zdjelu. Zaepio je umivaonik, napunio ga
vodom i polako uronio bocu glicerina u vodu da ostane hladan.
Popeo se stepenicama i vratio zdjelu gazdarici.
Onda se vratio u sobu i pogledao bombu u umivaoniku. Nisam se
bojao, pomisli. Cijelo popodne ni na tren se nisam uplaio smrti. Jo me
nije strah.
I to ga je obradovalo.
Onda je izaao da potrai hotel Savoy.

SV

~ 123 ~

7.
Walden je za ajem primijetio da su Lidija i Charlotte potitene. I on
je bio zamiljen. Razgovor se stalno prekidao.
Presvukavi se za veeru, sjeo je u salon i pijuckao eri ekajui enu
i ker. Ili su na veeru kod Pontadarvyjevih. Veer je ponovno bila topla.
Ako ni po emu drugom, ovo je ljeto lijepo barem to se vremena tie.
Iako je Aleks sjedio zatvoren u hotelu Savoy, pregovori su napredovali
puevim korakom. Aleks je bio umiljat poput maia i poput maia
pokazivao iznenaujue otre zube. Walden mu je izloio protuprijedlog:
meunarodni vodeni put od Crnog do Sredozemnog mora. Aleks je glatko
odgovorio da to nije dovoljno jer u ratu, kad je tjesnac od ivotne vanosti,
ni Britanija ni Rusija uz najbolju volju ne mogu sprijeiti Turke da
zatvore kanal. Rusija ne eli samo pravo na prolaz ve i ovlast da ostvari
to pravo.
Dok su Walden i Aleks raspravljali o tome kako bi se Rusiji mogla
dati takva ovlast, Nijemci su dovrili proirenje Kielskog kanala, pothvat
od strateki presudne vrijednosti koji e omoguiti njihovim velikim
ratnim brodovima da s bojita u Sjevernom moru umaknu u sigurnost
Baltikog mora. Nadalje, njemake rezerve zlata rekordno su se poveale
kao rezultat financijskih poteza zbog kojih je Churchill u svibnju i doao u
Walden Hall. Njemaka je bila potpuno spremna za rat. Iz dana u dan
anglo-ruski savez bio je sve vea nunost. Ali je Aleks zaista imao ivaca:
on zbog urbe nee praviti ustupke.
to je Walden vie znao o Njemakoj, njenoj industriji, mehanizmu
vlasti, vojsci i prirodnim izvorima, to je jasnije vidio da ta zemlja ima sve
anse da zamijeni Britaniju na mjestu najmonije nacije svijeta. Njemu i
nije bilo jako stalo je li Britanija prva, druga ili deveta, sve dok je on
slobodan. Volio je Englesku i ponosio se svojom domovinom. Njena
industrija osigurava posao milijunima, a njena demokracija slui kao
model cijelom svijetu. Stanovnitvo joj je sve obrazovanije, a kao rezultat
toga sve vie ljudi ima pravo glasa. ak e ga i ene dobiti prije ili kasnije,
osobito prestanu li razbijati izloge. U srcu su mu britanska polja i brijezi,
opere i glazbene dvorane, frenetian sjaj metropole i spori, umirujui
ritam seoskog ivota. Ponosi se njenim izumiteljima, dramatiarima,
njenim poslovnim ljudima i obrtnicima Engleska je vraki dobro mjesto i
tupavi pruski osvajai nee je unititi, nee ako ih Walden moe sprijeiti.

SV

~ 124 ~

No brinulo ga je to to nije siguran moe li ih sprijeiti. Pitao se

koliko zapravo pozna modernu Englesku, s njenim anarhistima i
sufraetkinjama, Englesku u kojoj vladaju mladi smutljivci poput
Churchilla i Lloyda Georgea, a djeluju jo razornije snage kao to je sve
jaa Laburistika stranka i jo moniji sindikati. Ljudi Waldenova tipa jo
su, dodue, na vlasti, ene predstavljaju otmjeno drutvo a muevi
poredak, ali zemljom vie nije tako lako upravljati kao nekad. Ponekad se
u Waldenu javlja uasno deprimantan osjeaj da sve izmie kontroli.
Charlottin dolazak podsjeti ga da politika nije jedino podruje ivota
nad kojim kao da gubi vlast. Djevojka je jo bila u odjei, za aj.
- Moramo uskoro krenuti - upozori je Walden.
- Ja bih ostala kod kue ako smijem - uzvrati ona. - Malo me boli
glava
- Reci to odmah kuharici, inae nee dobiti toplu veeru.
- Nee mi ni trebati, pojest u koji sendvi.
- Malo si blijeda. Popij aicu erija, otvorit e ti apetit.
- U redu.
Sjela je a on joj je natoio pie i dao joj ga s rijeima:
- Annie je dobila posao i dom.
- Drago mi je - ona e hladno.
Walden duboko uzdahne.
- Moram priznati da sam u njenom sluaju pogrijeio.
- Oh! - zaprepasti se Charlotte.
Zar tako rijetko priznajem da grijeim, upita se on, pa nastavi:
- Naravno, nisam znao da je njezin ... mladi ... pobjegao i da se
djevojka stidjela vratiti majci. Ali sam se trebao raspitati. Kao to si
sasvim ispravno rekla, ja sam odgovoran za djevojku.
Charlotte bez rijei sjedne do njega na sofu i uze ga za ruku. Walden
je bio ganut.
- Ti ima dobro srce, i nadam se da e uvijek ostati takva. Smijem li
se nadati i da e nauiti izraavati svoje plemenite osjeaje malo ...
smirenije? - upita je.
Ona uzgleda u nj.
- Trudit u se, tata.
- esto se pitam nismo li te previe titili. Naravno, tvoja mama je
odluivala o tvom odgoju, ali moram rei da sam se ja gotovo uvijek slagao
s njom. Neki ljudi tvrde da djecu ne treba tititi od, ovaj, onoga to
nazivamo ivotnim injenicama, ali tih je ljudi malo, i obino su strano

SV

~ 125 ~

grubi tipovi.
Neko su vrijeme sjedili bez rijei. Kao i inae, Lidija se beskrajno
dugo oblaila za veeru. Walden je htio jo mnogo toga Charlotti rei, ali
nikako da smogne hrabrosti. Ne znajui od neugodnosti kako bi poeo,
muio se traei prave rijei. Djevojka je sjedila do njega zadovoljno utei,
a on se pitao nasluuje li ona to se dogaa u njegovoj dui.
Lidija e sii svakog trenutka. Dakle, sad ili nikad. On proisti grlo.
- Udat e se za nekog dobrog momka i s njim otkriti sve ono to ti je
zagonetno i to te sad malo zabrinjava. - To je moda dovoljno, pomisli.
Sad bih mogao uzmaknuti, izbjei neugodan razgovor. Hrabrosti! - Ali
jedno mora unaprijed znati. Zapravo bi ti to trebala rei majka, ali mi se
nekako ini da nee, zato u ja.
Zapalio je cigaru, tek da neim zaposli ruke. Naeo je temu i vie
nema povratka. Sve se nadao da e Lidija u taj as ui i prekinuti
razgovor, ali uzalud.
- Rekla si da zna to su uinili Annie i vrtlar. Dakle, to je greno zato
jer oni nisu vjenani. Ali kad si u braku, onda je to zaista lijepo. - Osjetio
je kako mu lice oblijeva crvenilo i nadao se da ona nee ba sad podii
pogled. - Zna, to je fiziki jako ugodno - hrabro je nastavio. - Ne moe se
opisati. To ti je, recimo, kao onaj uitak koji osjea kad te vatra grije.
Meutim, najvanije je, a ti to sigurno ne razumije, koliko sve to
priinjava duhovnog zadovoljstva. Nekako se kroz to izraava sva
naklonost, njenost i potovanje i... u cjelini, ljubav koja postoji izmeu
mua i ene. Mladom ovjeku to nije lako shvatiti. Naroito su djevojke
sklone da u tome gledaju, ovaj, neto runo, a neki nesretnici nikad ne
uspiju otkriti ljepotu svega toga. Ali ako se na to pripremi i izabere
dobrog, njenog i osjeajnog mukarca za mua, sigurno e spoznati tu
sreu. Zato sam ti to i rekao. Jesam li te jako zbunio?
Na njegovo iznenaenje, Charlotte mu primakne glavu i poljubi ga u
obraz.
- Jesi, ali ne toliko koliko si zbunio sebe.
On se nasmije. Ue Pritchard.
- Gospodine, koija je spremna, a gospoa eka u predvorju.
Walden ustane i promrmlja:
- Mami o ovome ni rijei.
- Sad mi je jasno zato svi vele da si jako dobar ovjek. Lijepo se
provedi.
- Do vienja - pozdravi on, pa ode k eni. Bogme mi poneto i poe za

SV

~ 126 ~

rukom, pomisli.
Nakon toga Charlotte zamalo nije odustala od nauma da ode na skup
sufraetkinja.
***
Onako buntovno raspoloena nakon incidenta s Annie, ugledala je
plakat zalijepljen na izlog jedne draguljarnice u Bond Streetu. Upao joj je
u oi naslov: PRAVO GLASA ZA ENE, potom je uoila da sala u kojoj e

se skup odrati nije daleko od njene kue. Na oglasu nisu bila navedena
imena govornika, ali je Charlotte u novinama proitala da se ozloglaena
gospoa Pankhurst esto pojavljuje na takvim skupovima bez prethodne
najave. Da joj pratilja Marja ne primijeti koliko je plakat zanima,
Charlotte se toboe zagledala u izloene narukvice. Uto je iz trgovine
izaao neki momak i stao parati plakat. Tog je trena Charlotte odluila da
poe na skup.
Sad ju je otac poljuljao u odluci. Zaprepastila se uvidjevi da i on
moe grijeiti, biti ranjiv, pa ak i ponizan; a ostala je okirana uvi ga
gdje govori o seksualnom odnosu kao o neem lijepom. Vie nije bila
bijesna na nj zato to ju je pustio da raste u neznanju. Odjednom je
shvatila njegov stav.
Ali uza sve to i dalje je bila svjesna injenice da je jo uvijek strana
neznalica, a nije vjerovala da e joj mama i tata rei cijelu istinu o svemu,
osobito o neem kao to je sufraizam. Idem, odlui.
Pozvoni Pritchardu i zamoli ga da joj donese neku salatu u sobu,
potom je pola gore. Kao ena u povoljnom si poloaju kad kae da ima
glavobolju jer te barem nitko ne ispituje; kod ena se takve povremene
tegobe uzimaju kao neto samo po sebi razumljivo.
Kad su joj donijeli hranu, neto je pojela, pa priekala neko vrijeme
dok posluga ode na veeru, a onda stavila eir...obukla karmi i izala.
Bilo je toplo vee. Brzo je gazila prema Knightsbridgeu. Prvi put u
ivotu hodala je gradskim ulicama bez ikakve pratnje i to ju je ispunjavalo
nekim neobinim osjeajem slobode. Mogla bih uiniti to god mi padne na
um, pomisli. Ne ekaju me ni na kakvom sastanku, nikakva pratilja me ne
uva, nitko ne zna gdje sam. Mogla bih mirne due veerati u nekom
restoranu. Ili se ukrcati na vlak i poi u kotsku. Mogla bih uzeti sobu u
kakvom hotelu. Provozati se omnibusom. Pojesti jabuku na ulici i baciti
ogrizak u odvod.
Mislila je da e svima upadati u oi, no nitko je nije ni gledao.
Oduvijek se nekako pribojavala da e je, izae li sama, nepoznati ljudi na

SV

~ 127 ~

neki nain uznemirivati. A zapravo izgleda da je ni ne vide. Mukarci ne

vrebaju u zasjedi, svi nekamo ure, odjeveni u frakove, kamgarna odijela
ili akete. Kakva bi mi uope opasnost mogla prijetiti, upita se. A onda se
sjeti onog luaka u parku i ubrza korak.
Pribliavajui se dvorani vidjela je mnoge ene gdje idu u istom
pravcu. Stizale su u parovima i grupama, no mnoge bijahu same poput
Charlotte, i ona se stoga osjeti sigurnijom.
Pred dvoranom se skupilo mnotvo od stotina ena. Mnogima je
odjea bila u bojama sufraetkinja: grimiznoj, zelenoj i bijeloj. Neke su
dijelile letke i prodavale novine Pravo glasa za ene. Nekoliko policajaca
vrzmalo se oko njih s napetim izrazom ironinog prezira na licu. Charlotte
stane u red pred ulazom.
Na vratima joj neka ena s trakom redara zatrai est penija.
Charlotte se mehaniki okrene, a onda se sjeti da nije povela nikoga tko bi
sad izvukao novanik: ni Marju, ni lakeja ni koju sluavku. Sama je i
nema novaca. Nije ni pretpostavljala da e morati platiti ulaz u dvoranu.
A sve i da je predvidjela da e joj zatrebati est penija, nije pravo znala
kako bi dola do njih.
- ao mi je, nemam novaca... nisam znala... - u neprilici promuca i ve
htjede otii.
Ali je ona ena zaustavi rukom.
- U redu je. Ako nemate novaca, uite besplatno - ree, a po nainu
izgovora bilo je oito da pripada srednjem staleu, i premda joj se obratila
ljubaznim tonom, Charlotte je pretpostavila da je pomislila: Gle, tako
lijepo odjevena, a bez prebijene pare!
- Hvala vam ... poslat u vam ek ... - promuca pa ue pocrvenjevi
kao rak. Hvala nebesima to nisam pola na veeru u kakav restoran ili se
ukrcala u neki vlak, pomisli. Nikad nije morala voditi brigu o novcu i
nositi ga sa sobom. Njena je pratilja uvijek imala dosta gotovine, a tata je
imao otvoren raun u svim trgovinama u Bond Streetu, i kad bi joj se
prohtjelo pola bi na ruak kod Claridgea ili na jutarnju kavu u Caf
Royal i samo ostavila svoju posjetnicu na stolu, a raun bi bio poslan tati.
Ali ovaj raun on ne bi platio.
Zauzela je mjesto u dvorani sasvim sprijeda; nakon sve te muke nije
htjela nita propustiti. Budem li ovo ee radila, pomisli, morat u
smisliti kako da se domognem gotovine: sitnih penija, zlatnika i zguvanih
novanica.
Pogleda naokolo. Sve same ene oko nje, tek tu i tamo pokoji

SV

~ 128 ~

mukarac. Uglavnom pripadaju srednjem staleu, rijetko na njima vidi

kamir i svilu, a najee ser i pamuk. Nekoliko ih svojom otmjenou
oito odskae od prosjeka; govore tie, imaju na sebi manje nakita i, poput
Charlotte, nose prologodinje kapute i prilino neupadljive eire, kao da
se ele maskirati. Koliko je Charlotte mogla vidjeti, meu publikom nije
bilo ena iz radnike klase.
Gore na tribini bio je postavljen stol s grimizno-zeleno-bijelim
transparentom, na njemu natpis: Pravo glasa za ene. Na stolu je stajao

mali stalak, a iza stola est stolica.

Sve ove ene bune se protiv mukaraca, pomisli Charlotte i osjeti
istovremeno uzbuenje i stid.
Uto publika zapljee; pet ena popelo se na tribinu. Sve su bile
besprijekorno odjevene, ali u prilino standardnoj odjei, nigdje uske
suknje ni pomodna eiria. Zar te ene zaista razbijaju prozore, paraju
slike i bacaju bombe? Izgledaju isuvie pristojno.
Poeli su se drati govori. Teme su bile organizacija, financiranje,
peticije, amandmani, glasanje i dopunski izbori. Sve je to malo znailo
Charlotti. Bila je razoarana: ta nije saznala nita. Bi li trebalo da prije
odlaska na kakav skup ita knjige o svemu tome kako bi razumjela
rasprave? Nakon nepunog sata bila je spremna na odlazak. U taj as
prekinue enu to je upravo drala govor.
Kraj tribine su se pojavile dvije ene. Jedna je bila neka djevojka
atletska izgleda u vozakom kaputu. O nju se oslanjala neka niska
slabana ena u blijedozelenom proljetnom kaputu, s velikim eirom.
Publika stade pljeskati. ene na tribini ustadoe. Pljesak se pojaao, uli
su se uzvici i pozdravi. Kraj Charlotte netko ustade, i za tili as tisuu
ena ve je stajalo na nogama.
Gospoa Pankhurst polako prie govornici.
Charlotte ju je dobro vidjela. Bila je to, tono vele, zgodna ena. Imala
je crne, duboko upale oi, iroka, ravna usta, a jaku bradu. Bila bi lijepa
da joj nos nije isuvie spljoten. esto zatvaranje i trajkovi glau ostavili
su na njoj traga i oitovali se u mravilu njena lica i ruku, te votanoj boji
koe. Bila je slaba, iscrpljena i blijeda.
Podigne ruke, a uzvici i pljesak gotovo istog trena zamru.
Stade govoriti. Glas joj bio jak i jasan iako nije vikala. Charlotte s
iznenaenjem prepozna u nje lankairski izgovor.
Gospoa Pankhurst je govorila:
- Godine 1894. izabrana sam u Starateljski odbor Manchestera koji je

SV

~ 129 ~

upravljao ubonicom. Kad sam prvi put otila onamo, uasnula sam se
vidjevi gdje sedmogodinje i osmogodinje djevojice ribaju hladne
kamene ploe dugakih hodnika. Te su djevojice ljeti i zimi bile odjevene
u tanke pamune haljinice duboka izreza i kratkih rukava. Nou nisu na
sebi imale ba nita jer se smatralo da su spavaice predobre za ubogare.
injenica da je gotovo stalno meu njima harala epidemija bronhitisa nije
potakla staratelje da ita promijene te to se tie odjee. Gotovo i ne
moram dodati da su do mog dolaska svi staratelji bili mukarci.
- Saznala sam da u ubonici ima trudnih ena koje ribaju podove i
rade najtee poslove gotovo do samog poroaja. Mnoge su bile neudate i
vrlo mlade, jo djevojice. Te su bijedne majke smjele nakon poroaja
ostati u bolnici samo kratka dva tjedna. Onda su morale birati: hoe li
ostati u ubonici i zaraivati za ivot ribanjem i drugim poslovima, u
kojem su sluaju bile odvojene od svoje djece, ili e otii. Mogle su ostati i
ivjeti kao ubogarke, ili otii s djetetom u rukama, starim tek tjedan-dva,
otii bez nade, bez doma, bez novaca, bez ikakva cilja. to se dogodilo s
tim djevojkama, to se dogodilo s njihovom bespomonom djecom?
Charlotte je bila zapanjena javnom raspravom o tako delikatnim
stvarima. Neudate majke ... jo djevojice ... bez doma, bez novaca... I
zato su ih u ubonici odvajali od djece? Moe li to biti istina? No slijedilo
je jo gore. Glas gospoe Pankhurst malo se povisio:
- Prema zakonu, ako mukarac koji upropasti neku djevojku plati
paualnu svotu od dvadeset funti, pansion se ne boji inspekcije. Sve dotle
dok posvojitelj uzima samo po jedno dijete, a dvadeset funti je uplaeno,
inspektori ne smiju pretraiti kuu.
Posvojitelji... mukarac koji upropasti djevojku ... te je izraze
Charlotte prvi put ula, ali su bili sami po sebi zastraujue jasni.
- Naravno, ta djeca umiru strahovitom brzinom, a posvojitelji onda
opet mogu mirne due mamiti druge rtve. Godinama se ene trude ne bi
li postigle promjenu Zakona o siromasima, zatitile nezakonitu djecu i
onemoguile bogatim nitkovima da izbjegnu odgovornost za svoju djecu. Ti
su se pokuaji uvijek ponavljali, ali bez ikakva uspjeha - ovdje joj govor,
preraste u strastveni usklik zato to su one kojima je zaista do tog stalo
samo ene!
Publika oduevljeno zapljee, a ena kraj Charlotte vikne:
- ujmo, ujmo!
Charlotte se okrene k njoj, zgrabi je za nadlakticu i upita:
- Je li to istina? Je li istina? - A gospoa Pankhurst govorila je dalje:

SV

~ 130 ~

- Da barem imam vremena i snage pa da vam ispriam sve tragedije

kojima sam bila svjedokom dok sam radila u tom Odboru. Preko naeg
Odjela za potporu siromaha izvan ubonice dola sam u kontakt s
udovicama koje su se oajniki borile da odre svoj dom i obitelj na okupu.
Tim je enama zakon pruao izvjesnu sasvim neadekvatnu olakicu, ali
ako je ena imala samo jedno dijete, nije nudio nikakvu olakicu osim
ubonice. ak i ako je ena dojila dijete, tretirali su je, prema zakonu, kao
sposobnog mukarca. ene, reeno nam je, treba da ostanu kod kue i
brinu se o djeci. Znala sam zaprepastiti svoje muke kolege rijeima: Kad
ene budu imale pravo glasa, pobrinut e se da majke smiju ostati kod
kue i brinu se za djecu.
- Godine 1899. dobila sam slubu u Uredu roenih i umrlih u
Manchesteru. ak i nakon onog iskustva u Starateljskom odboru bila sam
okirana iznova se uvjerivi koliko malo obzira ima svijet prema enama i
djeci. Dolazile svi mi trinaestogodinje djevojice i prijavljivale roenje
svoje djece, naravno, nezakonite. Najee im se nikako nije moglo pomoi.
Djevojka je punoljetna sa esnaest godina, no mukarac uvijek moe
tvrditi kako je mislio da je ve napunila esnaestu. Tokom mog
slubovanja jedna je vrlo mlada majka napustila svoje nezakonito dijete i
ono je umrlo. Djevojica je optuena za ubojstvo i osuena na smrt. A
mukarac koji je, s gledita pravednosti, zapravo bio ubojica djeteta, uope
nije kanjen.
- Tih sam se dana mnogo puta pitala to da se radi. Postala sam lan
Laburistike stranke nadajui se da bi se preko njenih odbora neto moglo
bitno promijeniti, da bi se mogao postaviti zahtjev za davanje prava glasa
enama koji politiari jednostavno nee moi ignorirati. Ali nita od toga.
- Svih tih godina moje su keri rasle. Jednog me dana Christabel
zaprepastila primjedbom: Koliko ve dugo vi ene pokuavate izboriti
pravo glasa? to se mene tie, ja u ga dobiti. Od toga dana imam dva
mota. Jedan je: Pravo glasa za ene, a drugi: to se mene tie, ja u ga
dobiti.
Netko vikne: I ja! i jo jedanput provale usklici odobravanja i pljesak.
Charlotte je bila oamuena. inilo joj se da je, kao Alice u onoj prii,
prola kroz zrcalo i nala se u svijetu gdje nita nije onakvo kakvo izgleda.
U novinskom lanku o sufraetkinjama, to ga je bila proitala, nije bilo ni
spomena o Zakonu o siromasima, o trinaestogodinjim majkama (je li to
mogue) ni o djevojicama koje obolijevaju od bronhitisa u ubonici.
Charlotte nita od svega toga ne bi povjerovala da nije svojim oima

SV

~ 131 ~

vidjela Annie, obinu pristojnu sluavku iz Norfolka, gdje spava na

londonskom ploniku nakon to ju je upropastio jedan mukarac. to
znai nekoliko razbijenih prozora prema neem takvom?
- Tek nakon mnogo godina zapalile smo borbenu baklju. Ali prije toga
pokuale smo primijeniti sve druge mjere, i godine naih patnji i
rtvovanja pouile su nas da vlada nee popustiti pred pravdom i
pravednou ve da e popustiti samo iz vlastitog interesa. Zato smo
morale u sva podruja ivota u Engleskoj unijeti nestabilnost i
nesigurnost. Morale smo dokazati da su engleski zakoni promaeni a
sudnice pozornice farse; morale smo diskreditirati vlasti u oima svijeta;
morale smo oigosati engleski sport, ometati poslove, unitavati vrijednu
imovinu, demoralizirati svijet visokog drutva, baciti ljagu na crkve,
poremetiti cijeli ustaljeni nain ivljenja. I s tom gerilom moramo tjerati
sve dotle dok ovom naem narodu ne prekipi. I kad taj narod doe dotle da
vlastima kae: Zaustavite to na jedini mogui nain, dopustite engleskim
enama da imaju svoje zastupnike, tada emo ugasiti svoju baklju.
- Veliki ameriki dravnik Patrick Henry ovako je rezimirao uzroke
koji su izazvali ameriku revoluciju: Slali smo molbe i albe, zaklinjali se
i padali niice uz podnoje prijestolja, no sve je bilo uzalud. Moramo se
boriti, ponavljam, gospodine, moramo se boriti. Patrick Henry zagovarao
je ubijanje ljudi kao odgovarajui nain da se osiguraju politike slobode
ovjeka. Sufraetkinje to nisu traile i nikada nee traiti. Zapravo,
pokretaki duh borbenosti jest duboko i trajno potivanje ljudskog ivota.
- Ponesene upravo time, nae su ene krenule prole godine u borbu.
Dvadeset prvog sijenja spaljene su kiselinama tratine oko rupa na
mnogim igralitima golfa. Sedmog i osmog veljae na nekoliko mjesta
presjeene su telegrafske i telefonske ice pa je vie sati bila nemogua
komunikacija izmeu Londona i Glasgowa. Nekoliko dana kasnije
razbijeni su prozori na raznim otmjenim londonskim klubovima i
staklenici orhideja u Kew Gardensu te je hladnoa unitila mnogo
dragocjenog cvijea. Izvrena je provala u prostoriju s krunskim
draguljima u londonskom Toweru i razbijena jedna vitrina. Osamnaestog
veljae, rano ujutro prije dolaska radnika, eksplozija bombe djelomino je
razorila ladanjsku kuu koja se gradi na Walton-on-the-Hillu za
gospodina Lloyda Georgea.
- Tokom ovih nemira vie od tisuu ena dospjelo je u zatvor, odlealo
kaznu i izalo iz zatvora podrovana zdravlja, oslabljena tijela ali ne i
duha. Nijedna meu tim enama ne bi krila zakon da su ene slobodne.

SV

~ 132 ~

Te ene ozbiljno vjeruju da je njihovo rtvovanje potrebno zbog dobrobiti

ovjeanstva. One smatraju da se uasnim zlima koja haraju naom
civilizacijom nee nikad stati na kraj ukoliko ene ne dobiju pravo glasa.
Samo se na jedan nain mogu zaustaviti ovi nemiri, samo se na jedan
nain mogu prekinuti ovi nemiri. Ali ne naim protjerivanjem!
- Ne! - vikne netko.
- Niti zatvaranjem u zatvore!
Cijelo mnotvo klikne:
- Ne!
- Nego tako da se prema nama postupi pravedno!
- Tako je!
I Charlotte je vikala s ostalima. Mala ena na tribini zraila je
pravednim gnjevom. Oi joj sjajile, stisnula je ake, prkosno digla glavu, a
glas joj se u uzbuenju dizao i sputao.
- Oganj patnje iji plamen ari nae sestre u zatvoru saie i nas. Jer i
mi patimo s njima, i mi sudjelujemo u njihovom bolu, i mi emo s njima
slaviti pobjedonosnu sutranjicu. Taj e oganj u uho mnogih usnulih ap
nuti: Probudite se, i one e ustati i nikad vie nee zadrijemati.
Umijeem rijei potaknut e mnoge dosad nijeme i one e krenuti da
propovijedaju vijest o osloboenju a njeno e svjetlo izdaleka zasjati
mnogim napaenima, alosnima i potlaenima i obasjati im ivote novom
nadom. Jer duh koji je danas u enama ne moe se unititi, jai je od
svake tiranije, okrutnosti i tlake, jai ak-i-od-same-smrti!
***
Tokom dana u Lidiji se rodila uasna sumnja.
Nakon ruka pola je u svoju sobu i legla. Misli su joj se vrtjele samo
oko Feliksa. Jo je poput magneta neodoljivo privlai, nema smisla
pretvarati se da to nije istina. Ali ona vie nije bespomona djevojka. Ima
vlastite snage. I nepokolebljiva je u svojoj odluci da ne izgubi kontrolu i ne
dopusti Feliksu da uniti njen svijet spokojnosti koji je tako brino
gradila.
Navirala su joj mnoga pitanja koja mu nije postavila. to radi u
Londonu? Kako zarauje za ivot? Kako je saznao gdje e je nai?
Pritchardu se predstavio lanim imenom. Oito se bojao da ga ona
nee primiti. Sad je shvatila zato joj se ime Konstantin Dimitri Levin
uinilo poznatim: to je jedan lik iz Ane Karenjine, knjige koju je upravo
kupovala kad je upoznala Feliksa. To lano ime dvostrukog je znaenja,
lukavost to pobuuje sjeanja i oivljava mnoge blijede uspomene, kao

SV

~ 133 ~

kad se ovjek prisjeti nekog okusa iz djetinjstva. Tada su raspravljali o

romanu. Izvanredno je realan, rekla je Lidija, jer je znala kako je to kad se
u dui neke estite ene uzburka strast; Ana je bila Lidija. Ali knjiga nije
o Ani, tvrdio je Feliks, ve o Levinu i njegovu traganju za odgovorom na
pitanje: Kako treba da ivim? Tolstojev je odgovor: U svom srcu zna to
je pravo. Feliks je drao da je upravo takav priglupi moral, koji svjesno
zanemaruje povijest, ekonomiju i psihologiju, uzrokovao krajnju
nesposobnost i degeneraciju ruske vladajue klase. Bilo je to one noi kad
su jeli ukiseljene gljive i kad je Lidija prvi put kuala votku. Imala je na
sebi tirkiznu haljinu od koje su se njene sive oi plavjele. Feliks joj je
ljubio none prste, a onda ...
Da, lukavo ju je podsjetio na sve to.
Je li u Londonu ve dugo vremena ili je doao samo da bi potraio
Aleksa? Vjerojatno se s nekim razlogom eli upravo u Londonu obratiti
jednom admiralu da bi oslobodio nekog mornara zatoenog u Rusiji.
Odjednom joj sine da joj Feliks moda i nije rekao pravu istinu o tome.
Naposljetku, on je anarhist. One davne 1895. godine nije bio sklon nasilju,
ali se moda promijenio.
Kad bi Stephen saznao da sam jednom anarhistu kazala gdje e nai
Aleksa...
Ta ju je misao muila za vrijeme aja. Muila ju je dok joj je slukinja
ureivala kosu, te se stalno mekoljila i na kraju izgledala kao strailo.
Ista ju je misao proganjala za veerom pa je na jedvite jade vodila
razgovor s markizom od Ouorta, gospodinom Chamberlainom i mladiem
po imenu Freddie koji je stalno ponavljao kako se nada da Charlotte nije
ozbiljno bolesna.
Sjetila se Feliksove ranjene ruke, kako je zajaukao kad ju je stisla.
Samo je na tren vidjela ranu, inilo se da je prilino duboka i da je treba
ivati. Meutim, tek na kraju veeri, dok je sjedila u svojoj spavaonici i
etkala kosu, odjednom joj pade na um da je Feliks moda bio onaj luak
u parku. Od te se misli tako prestraila da je ispustila pozlaenu etku za
kosu na toaletni stoli i razbila staklenu boicu s parfemom.
A to ako je Feliks doao u London da ubije Aleksa? Moda je ono
Feliks napao koiju u parku, ne zato da ih orobi ve da se doepa Aleksa?
Je li onaj ovjek s pitoljem bio Feliksove visine i stasa? Jest, otprilike. A
Stephen ga je ranio svojim maem ...
Onda je Aleks otiao iz njihove kue jer se uplaio (ili moda stoga to
je, kako je sad uvidjela, saznao da je pljaka zapravo bio pokuaj

SV

~ 134 ~

ubojstva), a Feliks je, ne znajui gdje bi ga naao, upitao Lidiju...

Buljila je u svoj odraz u zrcalu. Ta ena koju vidi ima sive oi, lijepe
obrve, plavu kosu, krasno lice i mozak jednog vrapca.
Moe li to biti istina? Zar bi je Feliks mogao tako prevariti? Bi, jer
devetnaest je godina ivio u uvjerenju da ga je izdala.
Pokupila je komadie stakla od razbijene boice i stavila ih u rupi,
onda obrisala proliveni parfem. to bi sad uinila? Mora upozoriti
Stephena, ali kako? uj, neki anarhist svratio je jutros k meni i pitao me
gdje je Aleks otiao, a kako je to bio moj ljubavnik, to sam mu otkrila ...
Morat e smisliti neku priu. Razmisli trenutak. U davnim je vremenima
kao iz rukava sipala drske lai, ali se toga odvikla. Konano odlui da se
izvue spojivi lai koje je Feliks izmislio za nju i Pritcharda.
Navukla je haljinu od kamira preko svilene spavaice i pola u
muevljevu spavaonicu.
Stephen je sjedio pred prozorom u pidami i kunom ogrtau, u jednoj
ruci drao au konjaka, u drugoj cigaru, zagledan u mjeseinom obasjan
park. Iznenadio se vidjevi je gdje ulazi, jer uvijek je on odlazio k njoj u
sobu. Ustane i sa smijekom dobrodolice je zagrli. Lidija shvati da je
pogreno protumaio njen posjet: pomislio je kako mu dolazi da vode
ljubav.
- Htjela bih porazgovarati s tobom - prozbori ona.
On je pusti, pa e razoarano:
- U ovo doba noi?
- ini mi se da sam napravila jednu veliku glupost.
- A to je?
Sjeli su svaki sa svoje strane hladnog kamina. Odjednom Lidija
poelje da je zaista dola voditi ljubav. Onda stade govoriti:
- Jutros me posjetio jedan ovjek. Rekao je da me pozna iz Petrograda.
Pa, ime mi je bilo poznato, i inilo mi se da ga se kao kroz maglu sjeam ...
Zna kako je to ponekad...
- Kako se zove?
- Levin.
- Nastavi.
- Kazao je da eli vidjeti kneza Orlova.
Stephen se sav pretvori u uho.
- Zato?
- Ma zbog nekog pomorca, navodno je nepravedno osuen. Taj... Levin
... htio je osobno zamoliti da ovjeka puste.

SV

~ 135 ~

- I to si ti odgovorila?
- Otkrila sam mu da je u hotelu Savoy.
- Dovraga! - prokune Stephen i brzo se ispria: - Oprosti.
- Poslije mi je palo na pamet da taj Levin moda nema dobre namjere.
Imao je ranu na ruci, a sjetila sam se da si ti ranio onog luaka u parku...
dakle, zna, malo-pomalo, i postalo mi je jasno ... Uinila sam neto
grozno, zar ne?
- Nije tvoja krivica nego zapravo moja. Trebao sam ti rei istinu o
onom ovjeku u parku, ali te nisam htio plaiti. Pogrijeio sam.
- Jadni Aleks - suutno e Lidija. - Tko bi i pomislio da ga netko eli
ubiti. A tako je drag momak.
- Kako je izgledao Levin?
To je pitanje uznemirilo Lidiju. Na tren joj je Levin predstavljao
nekog nepoznatog ubojicu, a sad mora opisati Feliksa.
- Oh ... visok, mrav, crne kose, otprilike mojih godina, oito Rus,
lijepa lica, dosta izborana ... - Zastane. I ja eznem za njim
Stephen ustane.
- Idem probuditi Pritcharda, pa e me odvesti u hotel,
Lidija htjede rei: Ne idi, radije hajdemo u krevet, potrebna mi je tvoja
toplina i njenost. No samo je izustila:
- Jako mi je ao. .
- Moda je tako najbolje - ree Stephen.
Ona ga iznenaeno pogleda:
- Zato?
- Tako u ga uhvatiti kad doe u Savoy da ubije Aleksa.
I tad Lidija spozna da e prije no to se ovo zavri jedan ili drugi
mukarac njena ivota pasti u meusobnoj borbi.
***
Feliks paljivo podigne bocu nitroglicerina iz umivaonika. Preao je
sobu kao da hoda po jajima. Jastuk mu je leao na madracu. Prije je na
njemu proirio rupu i sad je kroz raspor od petnaestak centimetara
ugurao bocu. Zatim je materijal kojim je bio punjen jastuk rasporedio
svud oko boce tako da je bomba bila kao zaahurena i zatiena od
udaraca. Podigao je jastuk i nosei ga poput djeteta stavio ga u svoj kofer.
Onda je zatvorio kofer i s olakanjem odahnuo.
Obue kaput, stavi al i eir, koji mu je davao izgled uvaena
graanina. Paljivo uspravi kofer od kartona i podigne ga.
Potom izae na ulicu.

SV

~ 136 ~

Odlazak do West Enda bio je prava mora.

Naravno, nije se mogao voziti biciklom, no ak i pri hodu ivci su mu
titrali kao strune. U svakoj sekundi imao je pred oima onu smeu
staklenu bocu u jastuku; pri svakom koraku zamiljao je kako mu se mali
val vibracija penje po tijelu pa preko ruke prelazi na kofer; u duhu je vidio
kako se molekule nitroglicerina sve jae tresu pod njegovom rukom.
Naiao je na neku enu koja je prala plonik pred svojim vratima.
Spustio se na cestu i zaobiao je bojei se da se ne oklizne na mokrom
kamenom ploniku, a ona mu dobaci podrugljivo:
- Boji se da ne smoi noge, je li, gospodiiu?
Iz dvorita jedne tvornice u Eustonu naglo nahrupi grupa egrta
jurei za loptom. Feliks je stajao kao ukopan, a oko njega momci su
trkarali, gurali se i borili za loptu. Onda je netko daleko odbaci udarcem
pa svi nestadoe isto onako brzo kao to su se pojavili.
Prijelaz preko Euston Roada bio je ples sa smru. Punih pet minuta
Feliks je stajao na rubu plonika ekajui pogodan zastoj u prometnoj
rijeci, a onda prijee cestu hitrim koracima, takorei trei.
U Tottenham Court Roadu uao je u jednu otmjenu papirnicu. U
trgovini je bilo mirno i tiho. Feliks je paljivo spustio kofer na tezgu.
Jedan trgovaki pomonik u aketu obrati mu se:
- elite neto, gospodine?
- Molim jednu kuvertu.
Pomonik podigne obrve.
- Samo jednu, gospodinu?
- Da.
- Neku posebnu vrstu, gospodine?
- Obinu, ali dobre kvalitete.
- Imamo plave, bjelokosne, svijetloplave, kreni, be...
- Bijelu.
- U redu, gospodine.
- I list papira.
- Izvolite list papira, gospodine.
To ga je stajalo pet penija. U principu bi radije istrao ne plativi, ali
nee valjda trati s bombom u koferu.
U Charing Cross Roadu vrvjelo je kao u konici: bezbroj ljudi hitalo je
na posao u trgovine i urede. Pri svakom koraku Feliks se morao gurati.
Zastao je u nekoj vei pitajui se to da radi. Konano je odluio da e
nositi kofer u naruju kako bi ga zatitio od uurbanog mnotva.

SV

~ 137 ~

Na Leicester Squareu sklonio se u neku banku. Sjeo je za jedan pisai

stol; tu klijenti ispunjavaju ekove. U jednoj plitici bila su pera i
tintarnica. Feliks je spustio kofer na pod, izmeu nogu, i malo se odmorio.
Bankovni inovnici u aketima tiho su prolazili s papirima u rukama.
Feliks uze pero i napie na prednjoj strani kuverte:

Knez A. A. Orlov Hotel Savoy Strand, London IV.

Onda presavije prazan papir i gurne ga u kovertu, tek da bi imala

teinu; nije elio da koverta izgleda prazna. Jezikom navlai ljepilo na
preklopu i zalijepi ga. Zatim oprezno podigne kofer i izae iz banke.
Na Trafalgar Squareu smoio je rupi u fontani i njime ohladio lice.
Preao je stanicu Charing Cross uz obalu poao na istok. Kraj mosta
Waterloo nekoliko derana dangubilo je kraj ograde gaajui kamenjem
galebove na rijeci. Feliks se obrati djeaku koji mu se inio
najinteligentnijim:
- Ej, mome, bi li jedan peni?
- Zna se, efe!
- Jesu li ti ruke iste?
- Ko sunce, efe! - Djeak pokae svoje prljave ruke.
Morat e i takve posluiti, zakljui Feliks.
- Zna li gdje je hotel Savoy?
- Nego!
Feliks shvati da to znai isto to i Da, efe. Dadne djeaku kuvertu i
jedan peni.
- Sluaj, najprije polako izbroji do sto, a onda odnesi ovo pismo u
hotel. Razumije?
- Jasno, efe.
Feliks se stepenicama popne na most. Sa suprotne strane, preko
mosta Waterloo, tiskala se masa mukaraca u polucilindrima. Feliks se
umijea meu mnotvo.
Onda je uao u jednu prodavaonicu novina i kupio Times. Upravo je
odlazio, kad neki mladi nahrupi na vrata. Feliks ga ispruenom rukom
zaustavi viknuvi:
- Pazite kamo idete!
ovjek se iznenaeno zabulji u nj. Na izlazu Feliks zauje kako
mladi govori prodavau:
- Neki nervik, a?
- Stranac - nato e prodava, i u tome je Feliks ve bio vani.
Skrenuo je sa Stranda i uao u hotel. U predvorju je sjeo i smjestio

SV

~ 138 ~

kofer izmeu nogu na pod. Jo malo, pomisli.

Sa svog je mjesta imao na oku i ulaz i recepciju. Zavukao je ruku pod
kaput i toboe pogledao na depni sat, zatim rairio novine i namjestio se
kao da eka, kao da je poranio na neki sastanak.
Privukao je kofer blie sjedalu i ispruio noge zatiujui ga s obje
strane da ga kakav nepaljivi prolaznik ne bi sluajno udario. Bilo je
skoro deset sati i u predvorju je vrvjelo kao u konici. U ovo doba gospoda
dorukuju, pomisli Feliks. On nije jo nita pojeo: danas nema apetita.
Gledajui preko novina prouavao je ljude u predvorju. Dva ovjeka
izgledala su mu kao detektivi. Bi li me mogli zaustaviti u bijegu? No ak
ako i uju eksploziju, kako e znati tko ju je izazvao; ta ovim predvorjem
prolazi na desetine ljudi. Nitko ne zna kako izgledam. To e saznati samo
budu li me gonili. I zato se moram pobrinuti da ne krenu u potjeru za
mnom. Tko zna hoe li se onaj deran pojaviti. Konano, djeak je ve dobio
svoj peni. Moda je bacio kuvertu u rijeku i otiao u slastiarnicu. Ako je
tako, morat u svu tu glupost ponavljati dokle god ne naem potenog
derana.
itao je jedan lanak u novinama diui pogled svakih nekoliko
sekundi. Vlasti ele da oni to su novano pomogli enski drutveni i
politiki savez snose odgovornost i plate tetu koju su nanijele
sufraetkinje. Namjeravaju donijeti poseban zakon koji e to omoguiti.
Kako su vlasti glupe u svojoj nepopustljivosti, pomisli Feliks; pa ljudi e
jednostavno davati novac anonimno.
Gdje je ve taj deran?
to li sad radi Orlov? Po svoj prilici je u nekoj hotelskoj sobi, svega
nekoliko metara iznad moje glave, dorukuje ili se brije, pie kakvo pismo
ili raspravlja s Waldenom. Htio bih ubiti i Waldena.
Njih bi se dvojica u svakom trenutku mogli pojaviti u predvorju. No
takvom sretnom sluaju ovjek se ne smije nadati. to bih uinio da se to
dogodi, upita se Feliks.
Bacio bih bombu i umro sretan.
Kroz staklena vrata spazi derana.
Djeak je dolazio uskom ulicom to vodi k ulazu u hotel. Feliks mu je
vidio kuvertu u ruci; drao ju je za jedan kraj, gotovo s gaenjem, kao da
je ona prljava a on ist, a ne obrnuto. Priao je vratima, a tu ga zaustavi
vratar s cilindrom. Dolo je do neke rasprave, iznutra se nije nita ulo, a
onda je djeak otiao. Potom je vratar uao u predvorje s kuvertom u ruci.
Feliks je sjedio kao na iglama. Hoe li upaliti? Vratar je predao

SV

~ 139 ~

kuvertu efu posluitelja, a ovaj je pogledao, uzeo olovku, neto napisao u

gornjem desnom uglu (broj sobe?) i pozvao posluitelja. Upalilo je!
Feliks ustane, paljivo podigne kofer i uputi se prema stepenicama.
Posluitelj ga je pretekao i krenuo uza stepenice. Feliks je iao za
njim. Nekako sve tee preglatko!
Pustio je posluitelja da odmakne cijeli niz stepenica, a onda ubrzao
kako bi ga drao na oku. Na etvrtom katu momak krene hodnikom.
Feliks je stao i motrio. Momak pokuca na jedna vrata. Vrata se otvore.
Izviri jedna ruka i uze kuvertu. Imam te, Orlove.
Posluitelj htjede otii, ali ga pozvae natrag. Feliks nije uo to su
mu rekli, no momak je uzeo napojnicu i zahvalio:
- Puno vam hvala, gospodine, vrlo ste ljubazni.
Vrata se zatvore. Feliks stade koraati hodnikom. Pogled momka se
zaustavi na njegovu koferu i on segne za njim s rijeima:
- Da vam pomognem, gospodine?
- Ne! - odsijee Feliks.
- Kako hoete, gospodine - nato e momak i produi svojim putem.
Feliks prie vratima Orlovljeve sobe. Zar nisu poduzeli nikakve druge
mjere opreza? Walden moda vjeruje da ubojica ne moe prodrijeti u sobu
jednog londonskog hotela, ali se Orlov ne bi smio zavaravati. Na tren je
Feliks bio u iskuenju da ode i jo malo razmisli ili moda bolje ispita
situaciju. Ali sad je ve preblizu Orlova.
Spustio je kofer na sag ispred vrata.
Otvorio je kofer, segnuo rukom u jastuk i paljivo izvukao smeu
bocu. Polako se uspravio.
Onda pokuca na vrata.

SV

~ 140 ~

8.
Walden je gledao kuvertu. Adresirana je pravilnim bezlinim
rukopisom. Oito je alje neki stranac, jer Englez bi bio napisao Knez
Orlov ili Knez Aleksej a ne Knez A.A. Orlov. Walden bi rado saznao to je
unutra, ali Aleks se iselio iz hotela usred noi, a on bez njega ne moe
otvoriti pismo, naposljetku, to je pota drugog gospodina.
Pruio je pismo Basilu Thomsonu.
No Thomson nije imao takvih skrupula. Razderao je kuvertu, otvorio
je i izvukao list papira.
- Prazno! ree.
Uto se zauje kucanje na vratima.
Svi se brzo pomaknue sa svojih mjesta. Walden prie prozorima, s
druge strane vrata i dalje od pravca gaanja, te stane iza jedne sofe,
pripravan da se sagne. Dva detektiva povukoe se svaki na svoju stranu
sobe i izvukoe pitolje. Thomson stade iza velikog tapeciranog naslonjaa
usred sobe.
Ponovno se zau kucanje.
Thomson se javi:
- Naprijed, otvoreno je.
Vrata se otvore, i na njima je stajao on.
Walden se uhvati za naslon sofe. Doljak je izgledao zastraujue. Bio
je to visok mukarac u polucilindru i crnom kaputu zakopanom do grla.
Lice mu izdueno, mravo, i blijedo. U lijevoj ruci drao je veliku smeu
bocu. Pogledom samo preletje po prostoriji i u ciglom trenu shvati da je
upao u zamku.
Podigne bocu i ree:
- Nitroglicerin!
- Ne pucajte! - drekne Thomson detektivima.
Waldena obuze smrtni strah. Zna on dobro to je nitroglicerin! Ako
boca padne, svi e poginuti. A on eli ivjeti, ne eli umrijeti u trenu
paklene agonije.
Trenutak utnje kao da je potrajao vjekove. Nitko se ne pomaknu.
Walden je buljio u lice ubojice, to goropadno, okrutno, odluno lice. Svaki
se njegov detalj ucrtao u Waldenovo pamenje u tom kratkom, uasnom
predahu: kukasti nos, iroka usta, tune oi, gusta crna kosa to viri ispod
oboda eira. Je li lud? Ogoren? Bez srca? Sadist? Po licu se samo vidjelo

SV

~ 141 ~

da je neustraiv.
Thomson prekine tiinu:
- Predaj se. Spusti tu bocu na pod. Ne budi lud.
Ako detektivi zapucaju i ovjek padne, pomisli Walden, mogu li
pravovremeno priskoiti k njemu i uhvatiti bocu prije no to se razbije o
pod...
Ne mogu.
Ubojica je stajao nepomino s bocom visoko uzdignutom. Gleda u
mene a ne u Thomsona, pomisli Walden; prouava me kao da ga naroito
privlaim, uoava detalje, pitajui se to me pokree. To je sasvim osoban
pogled. Zanimljiv sam mu kao i on meni.
Shvatio je da Aleks nije ovdje. to e sad uiniti?
Ubojica se obrati Waldenu na ruskom:
- Nisi tako glup kao to izgleda.
Je li to samoubojica, pitao se Walden. Hoe li ubiti sve nas i sebe? Da
mu skrenem panju razgovorom ...
Onda ovjeka nestane.
Walden je uo kako tri hodnikom.
On jurne k vratima. Ostala trojica ve su ga pretekla.
Vani na hodniku detektivi kleknue i stadoe ciljati pitoljima.
Ubojica je bjeao neobino lakim korakom; lijevom rukom to je visjela niz
bok vrsto je stisnuo bociu.
Ako sad eksplodira, hoe li nas ubiti i na ovoj udaljenosti, pitao se
Walden. Vjerojatno nee.
Thomson je mislio isto.
- Pucajte - naredi.
Odjeknue pucnji.
Ubojica stane i okrene se.
Je li pogoen?
On zamahne rukom i zavitla bocu na njih.
Thomson i detektivi bace se na pod. Waldenu u trenu sine: ako
nitroglicerin eksplodira bilo gdje blizu njih, nema koristi od lijeganja na
pod. Boca se okretala u letu. Udarit e o pod metar i pol pred Waldenom.
Padne li, sigurno e eksplodirati.
Walden jurne prema boci.
Sputala se u niskom luku. On isprui obje ruke prema njoj. I uhvati
je. Staklo mu klizne kroz prste. On nespretno stisne, obuzet panikom.
Boca mu ve gotovo ispade, no on je opet epa ...

SV

~ 142 ~

Nemoj pasti, Isuse Kriste, nemoj kliznuti. ..

... i poput vratara to hvata loptu stisnu je uza se ublaavajui joj pad
svojim grudima, onda se okrene u pravcu u kojem je boca letjela te izgubi
ravnoteu i pade na koljena, pa se tako zadri drei bocu, tek s jednom
milju: Umrijet u.
Nita se ne dogodi.
Svi pogledi bijahu prikovani za nj: klei na koljenima i ljulja bocu u
naruju poput novoroeneta.
Jedan detektiv pade u nesvijest.
***
U djeliu sekunde Feliks se zaprepateno zabuljio u Waldena, a onda
se okrenuo i pohrlio niza stepenice.
Walden ga je zadivio. Kakvi ivci! Uhvatiti onu bocu! uo je povik u
daljini:
- Za njim!
Opet po starom, pomisli, ponovo bjeim. to se to zbiva sa mnom?
Stepenice nisu imale kraja. uo je za sobom korake u trku. Odjekne
pucanj.
Na slijedeem odmoritu sudari se s konobarem koji je nosio
posluavnik. Konobar padne a sue i hrana razletjee se na sve strane.
Gonitelj je mogao biti kat iza njega. Uto je stigao u prizemlje. Smirio
se i kroio u predvorje.
Jo je bilo dupkom puno.
inilo mu se da hoda po nategnutom uetu.
Krajikom oka spazio je ona dva ovjeka to su mu prije upali u oi
kao mogui detektivi. Bili su zaokupljeni razgovorom, zabrinuta izraza; po
svoj su prilici uli daleku pucnjavu.
Polako je koraao predvorjem upinjui se iz petnih ila da se obuzda i
ne potprai pete. inilo mu se da svi bulje u nj. Ukoena pogleda zurio je
ravno preda se.
Stigao je do vrata i izaao.
- Taksi, gospodine? - ponudi mu vratar.
Feliks skoi u taksi i odveze se.
Kad su okretali u Strand, Feliks se osvrne prema hotelu. Jedan od
onih detektiva iz hotelske sobe izletio je na vrata, za njim ona dvojica iz
predvorja. Obrate se vrataru i on upre prstom u Feliksov taksi. Detektivi
izvukoe pitolje i potrae za taksijem.
Promet je bio gust, i taksi u Strandu stade.

SV

~ 143 ~

Feliks iskoi van.

- Ej! to je, ovjee? - drekne taksist.
Feliks se izmeu vozila probio na drugu stranu ceste i potrao prema
sjeveru.
Osvrne se. Jo su mu za petama.
Mora naprijed sve dok ne zamete trag u labirintu mranih uliica ili
na kakvoj eljeznikoj stanici.
Jedan uniformirani policajac spazio ga je gdje tri i sumnjivo ga
promatrao s druge strane ulice. Trenutak kasnije detektivi ugledae tog
policajca i neto mu doviknue. Sad se i on pridruio potjeri.
Feliks potri bre. Srce mu laaki udaralo, jedva je hvatao dah.
Skrenuo je iza jednog ugla i naao se na trnici voa i povra na
Convent Gardenu. Poploane ulice zakrili su kamioni i zaprena kola.
Nosai na sve strane raznose koare ili guraju runa kolica. Miiavi
radnici u potkouljama skidaju s kola bave jabuka. Mukarci s
polucilindrima kupuju i prodaju salatu, rajice i jagode u kutijama, a
mukarci s kapama ih preuzimaju i nose. Galama da ti probije ui.
Feliks se progura do sredine trnice.
Sakrije se iza gomile praznih sanduka i stade viriti kroz letvice.
Uskoro je ugledao svoja etiri gonitelja. Stali su i mirno gledali naokolo.
Onda su se neto dogovarali, potom je svaki krenuo na svoju stranu u
potragu.
Znai, Lidija me izdala, pomisli Feliks hvatajui dah. Je li unaprijed
znala da traim Orlova zato da ga ubijem? Ne, nije mogla znati. Tog jutra
ona nije glumila, nije se pretvarala kad me ljubila. Ali da je povjerovala u
moju priu o tome kako elim izbaviti nekog mornara iz zatvora, sigurno
nikad nita ne bi rekla Waldenu. Moda je kasnije shvatila da sam joj
lagao pa je tek onda upozorila mua jer ne eli imati nikakva udjela u
ubojstvu Orlova. Nije me zapravo izdala.
Idui put me nee poljubiti.
Idueg puta nee ni biti.
Uniformirani policajac se pribliavao.
Feliks zae s druge strane gomile sanduka i nae se u malom
zaklonu, skriven kutijama sa svih strana.
U svakom sluaju, pomisli, utekao sam im iz stupice. Hvala
nitroglicerinu.
Ali trebalo bi da se oni boje mene.
Jer ja sam lovac, ja sam taj koji postavlja stupice.

SV

~ 144 ~

Walden, on je opasan. Ve mi je dvaput preprijeio put. Tko bi i

pomislio da je jedan sjedokosi aristokrat toliko odvaan?
Gdje li je policajac, upita se i virne van.
Nae se licem u lice s ovjekom.
epa ga za kaput i potegne k sebi u zaklon.
Zgranuta lica policajac posrne. Feliks ga obori na pod pa se baci na nj
i zgrabi ga za vrat. Poe stiskati.
Feliks je mrzio policajce.
Sjetio se Bjalistoka, kad su ono trajkolomci, grubijani sa eljeznim
ipkama, pretukli radnike pred tvornicom, a policija to mirno gledala.
Sjetio se pogroma, kad su razbijai divljaki nahrupili u idovsku etvrt,
palili kue, tukli starce i silovali mlade djevojke, a policija samo
promatrala i smijala se. Sjetio se Krvave nedjelje, kad su ete neprekidno
pucale po mirnom mnotvu pred Zimskim dvorcem, a policija se zabavljala
prizorom. Pred oima mu uskrsnue policajci koji su ga odveli u
Petropavlovsku tvravu i ondje muili, i oni to su ga pratili u Sibir i
ukrali mu kaput, i oni koji su provalili na skup trajkaa u Petrogradu,
mahali pendrecima i tukli ene po glavama. Uvijek tuku ene.
Policajac je radnik koji je prodao duu.
Feliks stisne jae.
ovjek zaklopi oi i prestane se boriti.
Feliks stisne jo jae.
Onda zauje neki um.
Naglo digne glavu.
Pred njim je stajalo dijete od koje dvije-tri godine, jelo jabuku i
gledalo ga kako davi policajca.
to ekam, upita se Feliks.
I pusti policajca.
Dijete prie i zagleda se u onesvijetena ovjeka.
Feliks virne iz zaklona. Detektiva nije bilo na vidiku.
- Spava li? - upita dijete.
Feliks se udalji.
Otiao je s trnice ne vidjevi nijednog gonitelja. Uputio se prema
Strandu. Sad se osjeao sigurnim.
Na Trafalgar Squareu ukrcao se u omnibus.
***
Zamalo sam umro, zamalo sam umro. Walden se nije mogao otresti te
misli.

SV

~ 145 ~

Sjedio je u hotelskom apartmanu dok je Thomson skupljao svoje

detektive. Netko mu je dao au konjaka sa sodom, i tad je primijetio kako
mu ruke drhte. Nikako da se oslobodi jedne te iste slike: one boce
nitroglicerina u svojim rukama. Pokua usmjeriti panju na Thomsona.
Policajac se vidno promijenio dok se obraao svojim ljudima: ruke je
izvadio iz depova, sjedio na rubu stolice, a govorio je as oklijevajui, as
odreito.
Za vrijeme Thomsonova govora Walden se polako smirivao.
- Taj nam je ovjek kliznuo kroz ruke - govorio je Thomson. - To se
nee ponoviti. Sad o njemu ve neto znamo, a jo emo mnogo i saznati.
Znamo da je bio u Petrogradu 1895. godine ili prije, jer ga se lady Walden
sjea. Znamo da je bio u vicarskoj jer mu je kofer u kojem je nosio bombu
vicarske proizvodnje. I znamo kako izgleda
To lice, pomisli Walden i stisne ake.
Thomson je nastavio:
- Watts, vi i vai momci potroit ete neto novaca u East Endu.
ovjek je gotovo sigurno Rus, te vjerojatno anarhist i idov, ali ne
uzimajte to za gotovo. Moramo se potruditi i saznati mu ime. Ako
uspijemo u tome, poaljite brzojave u Zrich i Petrograd i traite
informacije.
- Richards, vi se pozabavite kuvertom. Po svoj prilici je kupljena samo
ta jedna pa bi se prodava mogao sjetiti kupca.
- Woods, vi se pozabavite bocom. Proizvedena je u Winchesteru, ima
stakleni ep. Ime proizvoaa utisnuto je na dnu. Pronaite koga taj
proizvoa opskrbljuje u Londonu. Neka vai ljudi obiu ljekarne i vide
da li se itko sjea kupca koji bi po opisu odgovarao tom ovjeku. Vjerojatno
je sastojke za nitroglicerin kupio na nekoliko mjesta; uzmognemo li ih
pronai, znat emo u kojem dijelu Londona ga treba traiti.
Walden je bio impresioniran. Nije znao da je ubojica ostavio toliko
tragova. Ve se osjeao bolje.
Thomson se sad obrati jednom mladom ovjeku s pustenim eirom i
mekim ovratnikom:
- Taylor, va je posao najvaniji. Lord Walden i ja nakratko smo
vidjeli ubojicu, ali ga je lady Walden dobro vidjela. Poi ete s nama ka
gospoi pa ete uz njenu i nau pomo nacrtati momka. Hou da se slika
noas umnoi i sutra do podne podijeli svim londonskim policijskim
stanicama.
Tip nam vie nikako ne moe pobjei, pomisli Walden. A onda se sjeti

SV

~ 146 ~

da je to isto vjerovao kad su mu postavili zamku ovdje u hotelskoj sobi, i

opet zadre.
***
Feliks se pogleda u zrcalu. Kosu je oiao vrlo kratko, kao kakav
Prus, obrve poupao do tankih crta. Odmah e se prestati brijati, te e za
jedan dan izgledati. zaputen, a za tjedan e mu brada i brkovi
zakamuflirati upadljiva usta i bradu. Naalost, nos ne moe promijeniti.
Kupio je rabljene naoale sa icanim okvirima. Stakla su mala pa moe
gledati preko njih. Svoj polucilindar i crni kaput zamijenio je za plavi
mornarski kaputi i kapu od tvida sa titnikom.
Tko se paljivo zagleda u nj lako e ga otkriti, ali pri povrnom
pogledu izgleda sasvim drugi ovjek.
Znao je da se mora iseliti iz Bridgetina stana. Sve kemikalije kupio je
svega kilometar-dva odavde, a to e policija saznati i poeti pretraivati
kuu po kuu. Prije ili kasnije doi e do ove ulice i neki e susjed otkriti:
Znam ga, stanuje u Bridgetinu suterenu.
Mora bjeati. Poniavajue i deprimantno. I dosad je bjeao, ali uvijek
tek nakon izvrena ubojstva a nikad prije.
Svoju britvu, rublje, dinamit vlastite izrade i knjigu Pukinovih pria
svezao je u istu koulju. Onda je poao u Bridgetin stan.
- Isuse, Marijo i Josipe, to si to uinio s obrvama? - zaprepasti se ona.
- Pa ba si bio zgodan momak.
- Moram otii - objasni on.
Ona pogleda njegov zaveljaj.
- Pa vidim.
- Ako doe policija, ne morate im lagati.
- Rei u da sam te izbacila jer sam posumnjala da si anarhist.
- Zbogom, Bridget.
- Skini te glupe naoale i poljubi me.
Feliks je poljubi u obraz i izae.
- Sretno mome - dovikne mu ona.
Uzeo je bicikl, i po trei put otkako je doao u London krenuo u
potragu za stanom.
Vozio je polako. Ve se oporavio od onih rana to mu ih je zadao ma
ali je duhom klonuo zbog neuspjeha. Iz sjevernog Londona doao je u City,
potom preao rijeku preko Londonskog mosta. Na drugoj strani krenuo je
jugoistono provezavi se kraj gostionice Slon i dvorac.
Na podruju Old Kent Roada naao je neku sirotinjsku etvrt gdje se

SV

~ 147 ~

jeftino mogao dobiti smjetaj a da nitko ne postavlja suvina pitanja.

Unajmio je sobu na etvrtom katu jedne stambene zgradurine iji je
vlasnik, kako mu je tuno rekao pazikua, Engleska crkva. Ovdje nee
moi praviti nitroglicerin; u sobi nije bilo vode, kao ni u cijeloj zgradi,
samo je u dvoritu bio rezervoar i zahod.
Soba je bila uasna. Dosta je bilo pogledati miolovku u kutu i prozor
zalijepljen novinama. Boja sa zidova se gulila a madrac smrdio. Pazikua,
zgrbljen, debeo ovjek, koji je jedva vukao noge u kunim papuama i
kaljao, ree:
- Ako biste popravili prozor, jeftino u vam nabaviti staklo.
- Gdje mogu drati bicikl? - upita Feliks.
- Bilo bi vam najbolje da ga donesete ovamo, inae e vam ga ukrasti.
S biciklom u sobi bit e upravo toliko mjesta da se od vrata doe do
kreveta.
- Uzet u sobu.
- Dakle, dvanaest ilinga.
- Rekli ste tri ilinga tjedno.
- Za etiri tjedna unaprijed.
Feliks mu plati. Kad je kupio naoale i zamijenio odjeu ostala mu je
funta i devetnaest ilinga.
- Ako hoete liiti, nabavit u vam boju u pola cijene - ponudi sad
pazikua.
- Ve u vam to javiti - odsijee Feliks. Soba je dodue bila prljava, ali
to ga je najmanje brinulo.
Sutra mora ponovo u potragu za Orlovim.
***
- Stephen! Hvala nebesima da si dobro! - klikne Lidija.
On je zagrli.
- Naravno da sam dobro.
- to se dogodilo?
- Naalost, nismo ga uhvatili.
Lidija se zamalo onesvijestila od olakanja. Sve otkako je Stephen
rekao: Uhvatit u ga, razdirao ju je dvostruki strah: bojala se da e
Feliks ubiti Stephena, a opet, ukoliko se to ne dogodi, plaila se da e
Feliks njenom krivnjom dospjeti u zatvor. Znala je to je sve proivio prvi
put i bilo joj je muno pri samoj pomisli na to.
- Mislim da pozna Basila Thomsona - ree Stephen - a ovo je
gospodin Taylor, policijski crta. Sad emo mu svi pomoi da nacrta lice

SV

~ 148 ~

ubojice.
Lidiji stane dah. Zar e satima morati doaravati svog ljubavnika u
prisustvu mua? Kad e sve ovo zavriti?
- Nego, uj, gdje je Charlotte? - priupita Stephen.
- U kupovini - odgovori Lidija.
- U redu. Neu da ita sazna o ovome. A posebno ne elim da zna
kamo je otiao Aleks.
- Ni meni ne govori - brzo e Lidija. - Bolje da ne znam. Tako bar neu
moi ponoviti greku.
Onda su sjeli, a umjetnik je izvadio svoj blok za crtanje.
Stalno je iznova crtao to lice. Lidija bi ga nacrtala za pet minuta. U
poetku je htjela zavarati slikara, pa kad bi neto tono nacrtao govorila
je: Ne ba tako a kad bi neto bilo potpuno krivo odobravala je: Da, upravo
tako. Ali su Stephen i Thomson dobro vidjeli Feliksa, iako nakratko, pa su
je ispravljali. Onda je, u strahu da e je otkriti, valjano suraivala, cijelo
vrijeme svjesna kako im moda pomae da strpaju Feliksa u zatvor.
Konano je bilo gotovo, i Lidija je sad gledala vrlo vjernu sliku onog
ljubljenog lica.
Nakon toga je potpuno klonula ivcima te uzela dozu laudanuma i
pola spavati. Sanjala je kako putuje u Petrograd na sastanak s Feliksom.
Po udesnoj logici sna, da bi se ukrcala na brod, najprije se vozila koijom,
i to s dvije vojvotkinje koje bi je u stvarnosti protjerale iz uglaena drutva
kad bi doznale njenu prolost. Meutim, grekom su dospjele u
Bournemouth umjesto u Southampton. Ondje su stale da se odmore iako je
ve bilo pet sati a brod je imao isploviti u sedam. Vojvotkinje su priale
Lidiji kako su no provele u istom krevetu i perverzno se milovale. Nju to
nekako uope nije iznenadilo, mada su obje bile vrlo stare. Lidija nije
prestala ponavljati: Sad moramo krenuti, ali se one nisu na to obazirale.
Onda je neki ovjek donio poruku za Lidiju s potpisom: Tvoj ljubavnik
anarhist. Lidija je rekla glasniku: Kaite mom ljubavniku anarhistu da
nastojim uhvatiti brod u sedam sati. Eto, izbrbljala je tajnu. Vojvotkinje
su jedna drugoj znaajno namignule. U dvadeset minuta do sedam, i dalje
u Bournemouthu, Lidija shvati da jo nije spakirala prtljagu. Stade juriti
naokolo trpajui stvari u kofere ali ne nalazei nita, a sekunde su
prolazile, i ve je kasnila, a kofer nikad pun, i nju uhvati panika pa krene
bez prtljage, ukrca se u koiju i krene, no onda se izgubi na obali
Bournemoutha, pa nikako da nae izlaz iz grada, i tad se probudi i shvati
da nije dospjela nigdje blizu Southamptona.

SV

~ 149 ~

Onda je leala u krevetu, srce joj ludo udaralo, irom otvorene oi

ukoeno se zagledale u strop, a na umu tek jedna misao: Bio je to samo
san. Hvala Bogu. Hvala Bogu!
***
Feliks je legao oajan a ustao bijesan.
Bio je bijesan na sama sebe. Ubojstvo Orlova nije nikakav nadljudski
zadatak. ovjeka moe uvati, ali ga ne moe zakljuati u podzemni
trezor kao novac u banci; a osim toga, ak i bankovne trezore mogue je
orobiti. Feliks je inteligentan i odluan. Strpljivou i ustrajnou nai e
naina da zaobie sve prepreke koje e mu postaviti na put.
Sad ga gone. E pa nee ga uhvatiti. Ii e sporednim ulicama, kloniti
se susjeda i stalno izbjegavati plave policijske uniforme. Od sama poetka
njegove karijere nasilja mnogo su puta dizali za njim hajku ali ga nikad
nisu uhvatili.
Tako je ustao, oprao se na pumpi u dvoritu, sjetivi se da se ne smije
brijati, nataknuo kapu od tvida, obukao mornarski kaputi i stavio
naoale, potom dorukovao za tezgom gdje se prodaje aj, pa se odvezao
biciklom u St. James's Park, sve izbjegavajui glavne ulice.
Pred Waldenovom kuom najprije je ugledao uniformiranog policajca;
koraao je gore-dolje.
Znai, ne moe zauzeti onaj poloaj odakle je inae promatrao kuu.
Mora se povui mnogo dublje u park i motriti iz daljine. A ne smije ni
ostati dugo na istom mjestu jer bi ga oprezan policajac otra oka mogao
primijetiti.
Negdje oko podne iz dvorita je izaao jedan automobil. Feliks otri po
bicikl. Nije vidio da je taj automobil odnekle doao, dakle, po svoj prilici je
Waldenov. Prethodnih dana obitelj se uvijek vozila koijom, ali to je
njima drati i zapreno vozilo i automobil. Feliks je bio predaleko pa nije
uspio vidjeti tko je u kolima. Zduno se nadao da je Walden.
Automobil se uputio prema Trafalgar Squareu, a Feliks krene
popreno preko travnjaka da ga presretne. Kad je izbio na cestu, kola su
bila nekoliko metara ispred njega. Po Trafalgar Squareu slijedio ih je s
lakoom, ali mu onda odmaknue krenuvi na sjever kroz Charing Cross
Road.
Feliks je vozio brzo, ali ne prebrzo. Kao prvo, nije elio privui na sebe
panju, a kao drugo, htio je sauvati snagu. Ali je tu pretjeranu opreznost
platio, jer, stigavi u Oxford Street, vie nigdje nije vidio automobil.
Proklinjao je svoju glupost. U kom je pravcu nestao? Mogao je poi na

SV

~ 150 ~

etiri strane: lijevo, ravno, desno i koso desno.

Feliks promisli, pa krene ravno.
U prometnoj guvi na sjevernom kraju Tottenham Court Roada
ponovo je ugledao automobil i s olakanjem odahnuo. Stigao ga je upravo
kad je skretao na istok. Ne obazirui se na opasnost, pribliio se vozilu
kako bi vidio tko je unutra. Za volanom je sjedio jedan ovjek s vozakom
kapom, straga drugi sa sijedom kosom i bradom: Walden!
I njega u ubiti, pomisli Feliks, tako mi Krista, ubit u ga.
Pred stanicom Euston, gdje je nastao zastoj prometa, pretekao je
automobil i odvezao se naprijed, izlaui se opasnosti da ga Walden vidi
kad mu se opet priblii. Vozio je sve do kraja Euston Roada, stalno se
osvrui preko ramena; htio je biti siguran da je automobil i dalje iza
njega. Pred raskrem King's Cross stade, teko diui, i pusti da ga
Walden pretee, okrenuvi glavu na drugu stranu. Automobil krene
prema sjeveru, Feliks za njim.
Promet je bio prilino gust, no Feliks je unato sve veem umoru
uspijevao drati korak. Ve se ponadao da Walden ide k Orlovu. Kua u
sjevernom Londonu, u diskreciji predgraa, idealno je mjesto za skrivanje.
Od te pomisli obuze ga uzbuenje. Moda e ih obojicu ubiti odjednom.
Vozio je neto vie od pola kilometra, a onda se promet razrijedio.
Waldenov automobil, velik i snana motora, odmicao je a Feliks vozio sve
bre, kupajui se u znoju. Koliko jo, pitao se.
U Holloway Roadu opet je bio krkljanac, pa Feliks kratko odahne, no
u Seven Sisters Roadu morao je voziti iz petnih ila jer je Waldenov
automobil ponovo zabrzao. Moda e sad u svakom trenu skrenuti s
glavne ceste, moda mu je tek koja minuta do odredita, nagaao je
Feliks. Samo da me srea poslui! Okretao je pedale posljednjim snagama,
s bolovima u nogama, jedva hvatajui dah. No automobil se nemilosrdno
udaljavao. Ve je odmaknuo sto metara, a i dalje je ubrzavao. Tad Feliks
odustane.
Zaustavio se sa strane ceste i, potpuno klonuo, ostao sjediti na
biciklu, nagnut na upravlja, ekajui da se oporavi.
Uvijek je tako, pomisli ogoreno, vladajua klasa ima prednost u
borbi. Walden, na primjer, sjedi udobno u velikim, prvoklasnim kolima,
pui cigaru, ak ne mora ni voziti.
Walden oito odlazi iz grada. Orlov bi mogao biti negdje sjeverno od
Londona, do njega je moda pola dana vonje brzim automobilom. Feliks
je potpuno poraen, ponovo.

SV

~ 151 ~

Ali sad treba smisliti neto bolje. I on se okrene i krene natrag prema
St. James's Parku.
***
Charlotti je jo u uima odzvanjao govor gospoe Pankhurst.
Naravno, sve dotle dok jedna polovina ovjeanstva dri svu vlast u
svojim rukama a nema razumijevanja za probleme ostalih ljudi, bit e na
svijetu bijede i patnje. Mukarcima odgovara surov i nepravedan svijet jer
nije surov i nepravedan prema njima ve prema enama. Kad bi ene
imale vlast, nitko ih ne bi tlaio.
Dan nakon skupa sufraetkinja glavom su joj vrvjele takve misli. Sve
ene oko sebe gledala je u novom svjetlu: slukinje, trgovake pomonice,
dadilje u parku, ak i mamu. inilo joj se da poinje shvaati ustrojstvo
svijeta. Vie nije zamjerala mami i tati to su joj lagali. Nisu joj zapravo
lagali nego joj neke stvari nisu rekli; a osim toga, kad je u pitanju
prevara, oni su varali sebe gotovo jednako toliko koliko i nju. A tata joj je,
konano, otvoreno govorio, unato tome to je to nerado inio. No ona bi
ipak htjela sama otkriti neke stvari, tako da bude sigurna to je istina.
Ujutro je vrlo jednostavno nabavila neto novaca: pola je u kupovinu
s lakejem i zatraila od njega jedan iling. Kasnije je on ekao kraj koije
pred glavnim ulazom u Liberty's u Regent Streetu, a ona se kroz poboni
izlaz iskrala u Oxford Street i ondje kod jedne ene kupila novine to ih
izdaju sufraetkinje, Pravo glasa za ene. Platila ih je jedan peni. Onda je
ponovo ula u Liberty's i u enskoj garderobi sakrila novine pod haljinu,
pa se vratila u koiju.
Nakon ruka itala je novine u svojoj sobi. Doznala je da se i prije
onog incidenta to se zbio na Dvoru prigodom njena debija, kralju i kraljici
skretala panja na lo poloaj ena. U prosincu su se tri sufraetkinje u
krasnim veernjim haljinama zabarikadirale u jednu lou Covent
Gardena. Bilo je to prigodom gala predstave Ivana Orleanska Raymonda
Rozea, kojoj su prisustvovali kralj i kraljica s velikom svitom. Na kraju
prvog ina jedna je sufraetkinja ustala i obratila se kralju preko
megafona. Tek nakon pola sata uspjeli su razvaliti vrata i izvui ene iz
loe. Onda je u prvim redovima na galeriji jo etrdeset sufraetkinja
ustalo, bacilo odozgo bezbroj letaka na publiku i masovno izalo.
Prije i poslije tog incidenta kralj je odbio da primi gospou Pankhurst.
Pozivajui se na drevno pravo svih podanika da se molbom obrate kralju,
sufraetkinje su objavile kako e njihova delegacija poi u kraljevsku
palau u pratnji tisua ena.

SV

~ 152 ~

Charlotte je shvatila da e se ta demonstracija odrati danas popodne,

sada.
I ona bi htjela biti ondje.
ovjek ne moe pojmiti to nije u redu, ree sama sebi, ukoliko sam
neto ne poduzme. Govor gospoe Pankhurst jo joj odzvanja u uima:
Duh koji je danas u enama ne moe se unititi...
Pritchard je tatu nekamo odvezao kolima. Mama kao i obino spava
iza ruka. Znai, nitko je ne moe sprijeiti da ode.
Odjenula je neku demodiranu haljinu i najskromniji eir i izala iz
kue.
***
Feliks je koraao parkom stalno drei kuu na oku i grozniavo
razmiljao.
Nekako mora saznati kamo je Walden otiao automobilom. A kako?
Da opet pokua pitati Lidiju? Moda bi, izlaui se riziku, proao kraj
policajca i uao u kuu, no bi li opet izaao? Nee li Lidija dignuti uzbunu?
Pa ako ga i pusti da ode, mala je vjerojatnost da e mu otkriti na kojem se
tajnom mjestu krije Orlov, sad kad zna zato ga to zanima. Moda bi je
mogao zavesti, ali gdje i kada?
Waldenov automobil ne moe pratiti na biciklu. A kako bi bilo da ide
za njim u nekim drugim kolima? Mogao bi ukrasti automobil, ali ne zna
voziti. A da naui? Pa ak i kad bi sve to uspjelo, zar nee Waldenov voza
primijetiti da ga slijedi?
Kad bi se bar mogao sakriti u Waldenov automobil... To znai, morao
bi se uvui u garau, otvoriti prtljanik i ostati nekoliko sati u njemu,
nadajui se da prije putovanja nitko nee nita stavljati unutra. Izgledi u
uspjeh su premali a da bi poloio sve na tu kartu.
Naravno, voza bi za to morao znati. Da ga podmiti? Opije? Otme? U
mislima je razraivao sve te mogunosti, kad odjednom ugleda neku
djevojku gdje izlazi iz kue.
Tko li je ta djevojka? Moda neka slukinja, jer lanovi obitelji uvijek
izlaze i vraaju se u koiji. No izala je na glavna vrata, a posluga, koliko
je Feliks vidio, tuda ne izlazi. Mogla bi to biti Lidijina ki. Moda ona zna
gdje je Orlov.
I Feliks odlui: pratit e je.
Djevojka je krenula prema Trafalgar Squareu. Feliks ostavi bicikl u
bunju, poe za njom i paljivo je odmjeri. Odjea joj nije kao u slukinje.
Feliks se prisjetio da je one noi kad je prvi put pokuao ubiti Orlova u

SV

~ 153 ~

koiji bila neka djevojka. Nije ju dobro pogledao jer sva mu je panja, na
nesreu, bila prikovana za Lidiju. Za mnogih dana dok je drao strau
pred kuom s vremena na vrijeme znao je vidjeti neku djevojku u koiji.
Vjerojatno je to ta djevojka, zakljui. Iuljala se da potajno obavi neki
posao dok joj je otac odsutan a majka neim zaokupljena.
Nekako mu je neto na toj djevojci bilo poznato. Razmiljao je o tome
pratei je po Trafalgar Squareu. Nikad je nije vidio izbliza, u to je bio
siguran, a ipak, dok ju je gledao kako onako vitka i lijepa stasa odlunim i
brzim korakom grabi ulicama, sve mu se inilo da je odnekle zna. S
vremena na vrijeme, kad bi se okrenula da prijee ulicu, spazio bi joj lice
u profilu. Bilo je neto karakteristino u njenoj bradi i oima to je u
njemu budilo neke davno zapretane uspomene. Podsjea li ga na Lidiju iz
mladosti? Ni najmanje. Lidija je uvijek bila sitna i krhka, vrlo njenih crta
lica. A lice ove djevojke odluno je i koato i podsjea ga na sliku nekog
talijanskog umjetnika to ju je vidio u jednoj enevskoj galeriji. Malo je
razmislio i sjetio se imena slikara: Modigliani.
Jo vie joj se pribliio i tren-dva kasnije ugledao joj cijelo lice. Srce
mu zaigra. Zaista je krasna.
Kamo ide? Na sastanak s momkom? Da kupi neto? Moda se uputila
nekamo kamo je roditelji ne bi pustili, u kino ili kakav varijete?
Najvjerojatnije ide k momku. Ta mogunost Feliksu najvie i
odgovara. Mogao bi saznati tko joj je momak i zaprijetiti da e odati njenu
tajnu ukoliko mu ne otkrije gdje je Orlov. Naravno, nee ona tako lako
pristati na to, osobito ako su je upozorili da je neki ubojica Orlovu za
petama; ali bude li morala birati izmeu ljubljena mladia i nekakvog
ruskog roaka, mlada e djevojka zacijelo izabrati ljubav.
Iz daljine se ula neka buka. Feliks je skrenuo za djevojkom iza
jednog ugla, i odjednom se nae u ulici prepunoj ena. Koraaju uz mar
to ga negdje svira neki sastav, odjea im se areni u bojama
sufraetkinja, zelenoj, bijeloj i grimiznoj, mnoge nose transparente. Ima ih
na tisue.
Djevojka se prikljui demonstrantima i uze koraati s njima.
Odlino, pomisli Feliks.
Du ulice stajali su poredani policajci, ali licem okrenuti prema
enama, te im je Feliks iza lea mogao neopazice hodati plonikom. Iao je
u korak s povorkom drei djevojku na oku. Ve je i doba da mu se malo
posrei, i sad se, evo, pruila prilika. Mala je potajno sufraetkinja. Znai,
lako e je ucijeniti, no moda bi je mogao izigrati i na neki lukaviji nain.

SV

~ 154 ~

Na ovaj ili onaj nain, izvui u iz nje ono to elim, zakljui.

***
Charlotte je bila uzbuena. Demonstracije su tekle mirno, ene-redari
odravale su red. U povorci su uglavnom bile dobro odjevene ene
pristojna izgleda. Sastav je svirao u ivahnom dvotaktnom ritmu. Nalo se
tu ak i nekoliko mukaraca, nosili su transparente s natpisom: Dolje

vlast koja enama uskrauje pravo glasa. Charlotte se vie nije osjeala

izrodom s heretikim pogledima. Pa zaboga, sve ove tisue ena misle

osjeaju isto to i ja, govorila je sebi. Jo od juer se katkad pitala nemaju
li mukarci pravo kad kau da su ene slabe, glupe i neuke, jer ona se
ponekad zaista osjeala slabom i glupom, a stvarno i jest neuka. A sad je
pomislila: Ako se obrazujemo, neemo biti neuke; budemo li razmiljale
svojim mozgom, neemo biti glupe; a budemo li se zajedniki borile,
neemo biti slabe.
Sastav zasvira hvalospjev Jeruzalem, a ene zapjevaju. Charlotte se
veselo prikljui:

Od svoje borbe ne odustajem

Nit ma iz ruke svoje predajem

Neka me vidi tko god hoe, pomisli prkosno, pa ak i vojvotkinja!

Jeruzalem dok ne dignemo tu

Na ovom divnom engleskome tlu.

Povorka je prela Trafalgar Square i ula u Mali. Tu se odjednom

mnogo vie policajaca vrzmalo oko ena i paljivo ih dralo na oku. I
mnogi promatrai, mahom mukarci, stajali su s obje strane ceste,
podrugljivo dovikivali i zvidali. uvi gdje jedan dobacuje: Vas treba
samo dobro povaliti! Charlotte pocrveni kao rak.
Mnoge su ene nosile tap sa srebrnom strelicom na vrhu. Charlotte
upita enu do sebe to predstavlja taj simbol.
- Strelice na zatvorskoj odjei odgovori joj ona. One ene koje ga nose
bile su u zatvoru.
- U zatvoru! - zaprepasti se Charlotte. Dodue, znala je da je nekoliko
sufraetkinja bilo zatvoreno, ali sad je oko sebe vidjela stotine srebrnih
strelica. Pade joj na pamet da bi i ona mogla dospjeti u zatvor. Od same
pomisli zadre. Neu dalje, odlui. Kua mi je tu blizu, samo prijeem
park i eto me za pet minuta na sigurnom. Zatvor! Umrla bih! I ve pogleda
natrag. Ali se predomisli. Pa nisam uinila nita loe, zato se bojim da e

SV

~ 155 ~

me zatvoriti? Zato se ne bih, s ostalima, obratila molbom kralju? Ukoliko

to ne uinimo, ene e zauvijek ostati slabe, neuke i glupe. Onda sastav
opet zasvira, i ona ispravi ramena i nastavi koraati u ritmu.
Na kraju Malla naziralo se proelje Buckinghamske palae, pred
njom poredani policajci, mnogi na konjima. Charlotte je bila pri samom
elu povorke. Pitala se to voe oekuju da se dogodi kad stignu pred
kraljevske dveri.
Jednog je popodneva, izaavi iz trgovine Derry i Toms, ugledala
nekog pijanca gdje s druge strane plonika tetura ravno prema njoj. Neki
gospodin s cilindrom odgurnuo je pijanca u stranu svojim tapom, a lakej
je brzo pomogao Charlotti da se popne u koiju to ju je ekala uz rub
plonika.
No danas joj u ovoj guvi nee nitko priskoiti u pomo.
Uto je povorka stigla pred dveri Palae.
Kad sam zadnji put bila ovdje, pomisli Charlotte, imala sam
pozivnicu.
Celo povorke dolo je pred policijski kordon i naas zastalo. Ostali su
se tiskali naprijed. Odjednom Charlotte spazi gospou Pankhurst. Na njoj
jakna i suknja od grimizna samta, bijela bluza visoka ovratnika i zeleni
prsluk, a eir joj grimizan, s ogromnim nojevim perom i velom. Odvojila
se od povorke i nekako uspjela neprimijeena stii do drugih dveri to
vode u dvorite Palae. Ta hrabra enica, visoko uzdignute glave, grabila
je prema kraljevim dverima.
Zaustavi je policijski inspektor s kapom. Bijae to ogroman, snaan
mukarac, barem trideset centimetara vii od nje. Dolo je do kratkog
rjekanja. Onda gospoa Pankhurst zakorai naprijed, ali joj inspektor
preprijei put. Ona se pokua progurati kraj njega, no on tad, na
Charlottin uas, vrsto zgrabi malu enu, podigne je i odnese.
Charlottu obuze bijes, a tako i sve ene koje su vidjele taj prizor.
Masa straga estoko pojaa pritisak. Neke ene probie kordon i jurnue
prema Palai, a policajci za njima. Konji su se uznemirili, eljezne im
potkove prijetei toptale po ploniku. Kordon se poeo raspadati. Rvui se
s policijom, nekoliko je ena oboreno na tlo. Charlottu uhvati uasan strah
od zlostavljanja. Neki muki promatrai jurnue u pomo policiji, i tad
mete preraste u tunjavu. Jednu sredovjenu enu kraj Charlotte neki je
policajac zgrabio za stegna. Skinite ruke s mene, gospodine, ogoreno e
ona, nato e on podrugljivo: Stara moja, danas te mogu hvatati za to
hou. Nekoliko mukaraca u slamnatim eirima uvukoe se u gomilu i

SV

~ 156 ~

stadoe gurati i tui ene. Charlotte krikne. Odjednom jedna grupa ena
odnekle izvue batine te pree u protunapad, i slamnati eiri poletjee na
sve strane. Sad se umijeae svi dotad mirni promatrai, i nastade opa
tunjava. Charlotte je htjela pobjei, ali kamo god se okrenula vidjela je
samo nasilje. Jedan momak u polucilindru epao je neku djevojku jednom
rukom za grudi a drugom izmeu slabina, podigao je i rugao se: Za ovim
si odavno eznula, je l' da? Od te surovosti Charlotte se zgrozi. Samo na
onim srednjevjekovnim slikama istilita vidjela je prizore uasnih
muenja, a sad ih evo gleda u stvarnosti. Straga je gurnue i ona pade,
ogrebe ruke i natue koljena. Neija noga joj prignjei ruku. Pokua se
dii, ali je opet gurnue natrag. U trenu joj sine da bi mogla smrtno
stradati pod konjskim kopitima, pa se oajniki uhvati za skutove neijeg
kaputa i s mukom ustane. Neke su ene bacale mukarcima papar u oi,
ali kako je teko bilo tono pogoditi cilj, to su usput onesposobile i mnoge
svoje kolegice. Padali su sve ei udarci. Charlotte htjede pomoi eni to
je leala na tlu krvarei iz nosa, ali su je sa svih strana tako stiskali da se
nije mogla ni pomaknuti. Sad ju je uz strah obuzeo i bijes. Mukarci, i
policajci i civili, rukama i nogama s uitkom su tukli ene. Zato se tako
cere, sva izbezumljena pitala se Charlotte. A onda s uasom osjeti kako je
neija ruetina hvata za dojku, stee je i gnjei. Ona se okrene, nezgrapno
gurajui ruku od sebe, i nae se oi u oi s mukarcem od kojih dvadeset i
pet godina, u pristalu odijelu od tvida. Pruio je i drugu ruku i sad ju je
drao za obje dojke, duboko zarivi prste u njih. Nikad je nitko nije tu
dotaknuo. Stade se hrvati s ovjekom, a njegovo lice istovremeno je
izraavalo mrnju i pohotu. Ovo ti hoe, a? dreknuo je i udario je u
eludac. Pesnica kao da mu se zarila u njenu utrobu. Od duboka oka i
uasne boli, a najvie zato to nije mogla disati, Charlottu obuze panika.
Stajala je zgrena, otvorenih usta. Htjela je udahnuti, htjela je kriknuti,
ali nije mogla. Bila je sigurna da umire. Tad kao kroz maglu vidje kako se
neki visoki mukarac probija k njoj razmiui gomilu poput klasja na
njivi. I taj visoki mukarac epa onoga u odijelu od tvida za rever i akom
ga pogodi u bradu. Od snana udarca ovjek se zaljulja i kao da poskoi u
zrak. Lice mu poprimi gotovo komian izraz iznenaenja. Konano
slobodna, Charlotte duboko udahne. Onaj visoki mukarac vrsto je zagrli
pa e joj: Ovuda. Svjesna da je pod okriljem snana zatitnika koji je
nastoji spasiti, Charlotte osjeti takvo olakanje da se gotovo onesvijestila.
Visoki se mukarac stade s njom probijati kroz mnotvo, oito hotei
je izvui iz guve. Jedan policijski narednik zamahnuo je na Charlottu

SV

~ 157 ~

pendrekom, no njen zatitnik podigne ruku da odbije udarac, a kad ga je

drvena palica dohvatila po podlaktici, on bolno krikne i pusti Charlottu.
Nekoliko brzih i odlunih udaraca, i narednik ostade leati na zemlji,
krvarei, a visoki mukarac nastavi svojim putem vodei Charlottu.
Odjednom vie nisu bili u gomili. Shvativi da je sad sigurna,
Charlotte zaplae. Tiho je jecala, a suze joj samo lijevale. Onaj ovjek nije
joj dao da stane.
- Hajdemo odmah odavde - ree s nekim stranim naglaskom.
Charlotte nije imala svoje volje, ila je posluno s njim.
Nakon kratka vremena sabrala se i vidjela da su doli na podruje
Victorije. ovjek je stao pred lokalom Lyons Corner House i upitao:
- Biste li popili alicu aja?
Ona kimne glavom, pa su uli.
Sjeli su za stol svaki sa svoje strane. Charlotte se tek sad bolje
zagledala usvog pratioca. Na tren se opet uplaila. Lice mu izdueno,
neobrijano, nos orlovski, kosa sasvim kratko podiana. Izgleda kao kakav
razbojnik. Ali onda u njegovim oima vidje samo suut.
Duboko uzdahne i upita ga:
- Kako da vam zahvalim?
Feliks kao da nije uo pitanje.
- Biste li neto pojeli? - ree.
- Ne, samo u aj. - Charlotte je prepoznala naglasak pa e sad na
ruskom: - Odakle ste?
On se obraduje uvi materinji jezik.
- Roen sam u guberniji Tambov. Dobro govorite ruski.
- Majka mi je Ruskinja, a i guvernanta.
Prie im konobarica i Feliks narui:
- Dva aja, duo.
Ui engleski od Londonana, zakljui Charlotte, a na ruskom ree:
- Ne znam ni vae ime. Ja sam Charlotte Walden.
- Feliks Keinski. Uistinu ste hrabri kad ste poli na te
demonstracije.
Ali ona odmahne glavom.
- Hrabrost nema veze s tim. Jednostavno nisam znala da e biti tako.A u sebi se pitala: Tko i to je ovaj ovjek? Odakle dolazi? Neobino je
zanimljiv. Ali oprezan. Voljela bih saznati neto vie o njemu.
- A to ste oekivali? - htio je znati Feliks.
- Na demonstracijama? Ne znam ... Zato oni mukarci s uitkom

SV

~ 158 ~

napadaju ene?
- To je zanimljivo pitanje. - Odjednom je ivnuo, i Charlotte sad vidje
da mu je lice privlano i izraajno. - Vidite, mi uzdiemo ene na
pijedestal i smatramo ih istima u duhu a bespomonima u tijelu. Tako,
barem u pristojnu drutvu, mukarci moraju sebe uvjeravati da prema
enama nisu neprijateljski raspoloeni i da ne osjeaju poudu za enskim
tijelom. I sad se jave neke ene, sufraetkinje, i tvrde kako nisu
bespomone i ne trae nikakvo oboavanje. tovie, one kre zakon. Rue
mitove koje su mukarci sami sebi nametnuli, i sad ih moe nekanjeno
napasti. Mukarci se osjeaju prevarenima pa putaju na volju svoj dosad
potiskivanoj poudi i bijesu. I u tom silnom oslobaanju napetosti osjeaju
veliki uitak.
Charlotte ga je zadivljeno gledala. Pa to je fantastino, takvo potpuno
objanjenje, i to tek tako, kao iz rukava! Svia mi se ovaj ovjek, pomisli,
pa e znatieljno:
- to ste po zanimanju?
On opet postade oprezan:
- Nezaposleni filozof.
Donijeli su im jak i vrlo sladak aj, i Charlotte se malo okrijepila. Taj
neobian Rus bio joj je izuzetno zanimljiv i htjela je uti njegovo miljenje.
Zato ree:
- Vi vjerujete, rekla bih, da sve ovo, poloaj ena u drutvu i ostalo,
pogaa mukarce isto koliko i ene.
- U to sam siguran.
- Zato?
Oklijevao je.
- Mukarci i ene sretni su kad se vole. - Njegovim licem preletje neka
sjena, ali brzo nestade. - Odnos prema ljubljenom biu i prema
oboavanom biu nije isti. ovjek oboava boga. A voljeti moe samo
drugo ljudsko bie.. Kad enu oboavamo, ne moemo je voljeti. A kad
otkrijemo da ona nije boginja, onda je zamrzimo. To je tuno.
- Nisam nikad o tome razmiljala - s uenjem e Charlotte.
- Osim toga, u svakoj religiji postoje dobri i zli bogovi. Bog i avao.
Tako i meu ljudima ima dobrih i zlih ena. Sa zlim enama, na primjer,
sufraetkinjama ili prostitutkama, moe postupati kako god eli.
- to su to prostitutke?
To ga je pitanje iznenadilo.
- ene koje za novac vre s mukarcima... - Upotrijebio je neku rusku

SV

~ 159 ~

rije, no Charlotte je nije razumjela.

- Moete li to prevesti?
- Parenje - ree on na engleskom.
Charlotte pocrvenje i skrenu pogledom.
- Je li to nepristojna rije? ao mi je, ne znam druge ispriavao se
Feliks.
Charlotte skupi hrabrost i gotovo proape:
- Seksualni odnos.
Onda on ustvrdi opet na ruskom:
- Mislim da su vas postavili na pijedestal.
- Nemate pojma kako je to teko - ona e srdito. - Hou rei, kad je
ovjek takva neznalica. Zar se ene zaista tako prodaju?
- O, da. Ugledne udate ene moraju se pretvarati da ne vole seksualne
odnose. A to ponekad zna mukarcima tako dojaditi te odlaze
prostitutkama. Prostitutke se, pak, pretvaraju da to jako vole, premda
zapravo ne uivaju u tome jer to rade preesto i s previe partnera. Tako
se zapravo svi pretvaraju.
Eto, upravo ovakve stvari bih trebala znati, pomisli Charlotte.
Najradije bi tog ovjeka povela kui i drala ga pod kljuem u svojoj sobi,
pa da joj moe u svako doba dana objasniti ono to je mui.
- A kako je dolo do toga da se svi pretvaraju? - slijedilo je njeno
pitanje.
- ovjek bi morao utroiti cijeli svoj vijek da nae odgovor. Najmanje.
U svakom sluaju, siguran sam da je to u vezi s vlau. Mukarci imaju
vlast nad enama, bogatai nad siromasima. Potrebno je mnogo
imaginacije da se taj sustav opravda, imaginacije o monarhiji,
kapitalizmu, raanju i seksu. Te nas imaginacije unesreuju, ali bez njih
bi netko izgubio vlast. A mukarci se nee odrei vlasti, makar zbog nje i
stradali.
- to da se radi?
- uveno pitanje. Ljudi koji se nee odrei vlasti moraju se pomiriti s
time da e im je oduzeti. Kad jedna stranka preuzme drugoj vlast unutar
iste klase, to zovemo prevratom, i to nita ne mijenja. No kad jedna klasa
preuzme vlast drugoj, to nazivamo revolucijom, a ona donosi promjene.Zastao je oklijevajui, potom nastavi: - Iako te promjene ne moraju biti
one za kojima su revolucionari teili. Do revolucija dolazi samo onda kad
ljudi masovno ustanu protiv svojih tlaitelja, kao to to, ini se, rade
sufraetkinje. Revolucije su uvijek krvave budui da su ljudi spremni

SV

~ 160 ~

ubijati samo da zadre vlast. Pa ipak se dogaaju, jer uvijek e se ivot

rtvovati za slobodu.
- Jeste li vi revolucionar?
Sad e on na engleskom:
- Moete triput pogaati.
Charlotte se nasmije.
I taj njen smijeh bio je presudan.
Dok je govorio, Feliks nije skidao pogleda s djevojina lica, a u sebi je
stalno procjenjivao njene reakcije. Neodoljivo ga je privlaila, i taj osjeaj
naklonosti prema njoj bio mu je nekako poznat. Trebalo bi da ja nju
oaram, a evo ona oarava mene, mislio je.
I tad se nasmijala.
Nasmijala se cijelim licem, smee joj se oi na uglovima naborale,
zabacila je glavu a izboila bradu, podigla ruke ispruenih dlanova, gotovo
u obrambenoj gesti, i iz svega grla zahihotala.
A Feliks se u duhu prenio u ono davno doba prije dvadeset i pet
godina. I ugledao trosobnu kuicu to se naslanja na neku drvenu crkvu.
U kuici djeak i djevojica, sjede svaki sa svoje strane gruba drvena stola.
Na vatri eljezni lonac, u njemu kupus, komadi slanine i puno vode. Vani
se smrkava, uskoro e otac doi na veeru. Petnaestogodinji Feliks
upravo je svojoj osamnaestogodinjoj sestri Natai ispriao vic o putniku i
ratarevoj keri. A ona zabacila glavu i nasmijala se.
Feliks je buljio u Charlottu. Posve je slina Natai.
- Koliko ti je godina? upita je.
- Osamnaest.
I tad Feliksu sine misao tako zapanjujua, tako nevjerojatna i tako
divna da mu od nje stade dah.
Proguta slinu i upita:
- Kad ti je roendan?
- Drugog sijenja.
On duboko uzdahne. Roena je tono sedam mjeseci nakon Lidijina i
Waldenova vjenanja; devet mjeseci nakon Feliksova i Lidijina posljednjeg
ljubavnog zagrljaja.
A posve je slina njegovoj sestri Natai.
I tad Feliks spozna istinu.
Charlotte je njegova ki.

SV

~ 161 ~

9.
- to je? - udila se Charlotte.
- to?
- Gledate kao da ste vidjeli duha.
- Ti me podsjea na nekog. Ispriaj mi sve o sebi.
Ona se namrti. inilo joj se kao da je promukao, pa ree:
- Prehladili ste se.
- Nikad nisam prehlaen. Koje su ti najranije uspomene?
Ona trenutak razmisli.
- Rasla sam na naem imanju Walden Hall u Norfolku. Kua je
prekrasno zdanje od siva kamena, oko nje divan vrt. Ljeti pijemo aj vani
pod kestenom. Moglo mi je biti etiri godine kad sam prvi put smjela piti
aj s mamom i tatom. Bilo je jako dosadno. Na livadi nisi imao to
istraivati. A iza kue su staje, i ja sam svako malo htjela onamo. Jednog
su mi dana dopustili da jaem osedlana magarca. Naravno, vidjela sam
kako ljudi jau i mislila da i ja to znam. Reeno mi je neka sjedim mirno,
inae u pasti. No, ja nisam u to vjerovala. Najprije je netko drei uzde
vodio magarca gore-dolje. Potom su dali uzde meni u ruke. Sve mi se to
inilo vrlo lako pa sam podbola magarca onako kako sam vidjela da rade
jahai na konjima, i natjerala ga u kas. Slijedee ega se sjeam jest da
sam se nala na zemlji, oblivena suzama. Nikako nisam mogla vjerovati
da sam stvarno pala. - Sjetivi se toga, Charlotte se nasmije.
- ini se da si imala sretno djetinjstvo primijeti Feliks.
- Ne biste to rekli da poznate moju guvernantu. Marja se zove a otra
je k'o ruska zima. Male dame uvijek imaju iste ruke. Jo je kod nas, sad
mi je pratilja.
- Ipak, imala si dobru hranu i odjeu, nikad se nisi smrzavala, a kad
si bila bolesna dolazio ti je lijenik.
- Bi li to vas usreilo?
- Pa bio bih zadovoljan. Kad si bila najsretnija?
- Kad mi je tata poklonio ponija kao iz topa e ona. Strano sam
eljela ponija, i tad mi se san ostvario. Taj dan neu nikad zaboraviti.
- Kakav je on?
- Tko?
- Lord Walden.
- Tata? Pa... Dobro pitanje, pomisli Charlotte. Kao potpuni stranac,

SV

~ 162 ~

Feliks za nju pokazuje izuzetno zanimanje. Ali jo vie taj ovjek zanima
nju. Sad iz njegovih pitanja izbija neka duboka sjeta koje nije bilo prije
nekoliko minuta. Moda je to stoga to je njegovo djetinjstvo bilo nesretno
a njeno tako sretno. - Mislim da je tata strano dobar ovjek ...
- Ali?
- Ponaa se prema meni kao prema djetetu. Znam da sam vjerojatno
uasno naivna, ali nikad i neu biti drukija ukoliko ne uim. Tata mi
nita ne objanjava ovako, pa, ovako kao vi. On s nelagodom govori o...
mukarcima i enama, znate ... a kad govori o politici, njegovi stavovi mi
izgledaju, ne znam, nekako samodopadni.
- To je potpuno prirodno. Cijeli svoj ivot dobivao je sve to je elio, i
to na lak nain. Jasno, za njega je svijet divan upravo ovakav kakav jest,
a ono malo problema ve e se, po njegovu sudu, s vremenom rijeiti. Voli
li ga?
- Volim, ali ga na trenutke i mrzim. - Feliksov prodoran pogled sad joj
je bio neugodan. Taj ovjek kao da joj upija rijei i nastoji upamtiti izraze
njena lica. - Tata je jako drag ovjek. Zato vas toliko zanima?
Njen se sugovornik nasmijeio nekako udno, kiselo.
- Cijelog se ivota borim protiv vladajue klase, ali rijetko mi se prua
prilika da razgovaram s nekim iz njenih redova.
Charlotte se mogla zakleti da to nije pravi razlog i u udu se pitala
zato bi joj lagao. Moda mu je zbog neeg neugodno, obino je to razlogom
to ljudi nisu iskreni prema njoj.
- Ja pripadam vladajuoj klasi isto koliko i bilo koji pas mog oca.
Feliks se nasmijei
- Priaj mi o svojoj majci.
- Ima slabe ivce. Ponekad mora popiti laudanum.
- to je to laudanum?
- Lijek koji sadri opijum
On podigne obrve.
- To sluti na zlo.
- Zato?
- Pa, mislio sam da je uzimanje opijuma nastrano.
- Nije ako je iz zdravstvenih razloga.
- Ah.
- Vi ste sumnjiavi.
- Uvijek.
- Ma dajte recite mi to mislite.

SV

~ 163 ~

- Ako je tvojoj majci potreban opijum, moda je to zato to je nesretna

a ne zato to je bolesna.
- Zato bi bila nesretna?
- To ti meni reci, ona je tvoja majka.
Charlotte razmisli. Je li mama nesretna? Svakako nije zadovoljna
onako kao tata. Previe se uzbuuje i zna planuti bez nekog veeg povoda.
- Stalno je napeta - ree. - Ali ne pada mi na um nikakav razlog zbog
ega bi bila nesretna. Moda joj teko pada to to ne ivi u svojoj
domovini.
- To je mogue - sloi se Feliks, ali glas mu nije zvuao uvjerljivo. Ima li brae i sestara?
- Nemam. Najbolja prijateljica mi je roakinja Belinda, moja
vrnjakinja.
- Ima li jo prijatelja?
- Nemam, samo poznanike.
- A roaka?
- Dva blizanca od est godina. Naravno, imam bezbroj roaka u Rusiji,
ali nikad nisam vidjela nijednog osim Aleksa koji je mnogo stariji od
mene.
- I kakvi su ti planovi za budunost?
- Kakvo pitanje!
- Zar ne zna?
- Nisam jo odluila.
- Koje su mogunosti?
- Toje stvarno teko pitanje. Hou rei, od mene se oekuje da se udam
za nekog mladia iz svog stalea i podiem djecu. Prema tome, valjda u
se morati udati.
- Zato?
- Pa znate, kad tata umre Walden Hall nee pripasti meni.
- Kako to?
- On se nasljeuje zajedno s titulom, a ja kao ensko ne mogu dobiti
titulu grofa. Tako e kuu naslijediti Peter, stariji blizanac.
- A tako.
- Osim toga, ne mogu se sama uzdravati.
- Naravno da moe.
- Ali ja nemam nikakva obrazovanja.
- Pa obrazuj se.
- I to da radim?

SV

~ 164 ~

Feliks slegne ramenima.

- Uzgajaj konje. Otvori trgovinu. Zaposli se u dravnoj slubi. Budi
profesorica matematike. Napii neku dramu.
- Vi to govorite kao da mogu raditi sve to zamislim.
- Pa vjerujem da bi i mogla. Ali evo jednog sasvim ozbiljnog prijedloga:
izvrsno govori ruski pa bi mogla prevoditi romane na engleski.
- Zaista mislite da bih mogla?
- Bez ikakve sumnje.
Charlotte se ugrize za usnu.
- Kako to da Vi toliko vjerujete u mene a moji roditelji ne vjeruju?
On je malo razmiljao, pa se nasmijao.
- Da sam te ja odgajao, tuila bi se kako vjeno mora ozbiljno raditi a
nikad ne smije na ples.
- Vi nemate djece?
Feliks skrene pogledom.
- Nisam se enio.
- Jeste li eljeli? - znatieljno e Charlotte.
- Jesam.
Bilo joj je jasno da ne smije nastaviti s pitanjima, ali nije mogla
odoljeti; htjela je znati kakav je bio taj udan ovjek kad je bio zaljubljen.
- I to se dogodilo?
- Djevojka se udala za drugog.
- Kako se zvala?
- Lidija.
- Tako se zove i moja majka.
- Zaista?
- Da, Lidija, nekad atova. Ako ste ikad boravili u Petrogradu,
zacijelo ste uli za grofa atova.
- Da, jesam. Ima li sat?
- to? Ne, nemam.
- Ni ja. - On se ogleda i vidje sat na zidu.
Charlotte pogleda u istom pravcu.
- Zaboga, ve je pet sati. Htjela sam stii kui prije no to majka sie
na aj. - I s tim rijeima ustane.
- Hoe li biti neprilike? - upita Feliks takoer ustajui.
- Po svoj prilici. - Ona htjede krenuti prema izlazu iz kavane.
- O, Charlotte ...- zamuca Feliks.
- Molim?

SV

~ 165 ~

- Bi li mogla platiti aj? Ja sam jako siromaan.

- Oh! Ne znam imam li uope novaca. Imam! Gle, jedanaest penija. Je
li dovoljno?
- Naravno. - On uze est penija s njena dlana i ode na ank da plati.
Smijeno, pomisli Charlotte, ega se sve mora sjetiti kad nisi u
otmjenu drutvu. to bi Marja pomislila o meni da me vidi kako nekom
strancu plaam aj! Udarila bi je kap.
Feliks joj je vratio ostatak novca, potom pridrao vrata.
- Malo u te otpratiti.
- Hvala vam.
Drao ju je za nadlakticu dok su koraali ulicom. Sunce je jo bilo
jako. Ugledavi policajca gdje im dolazi u susret, Feliks je povue pred
neki izlog, pa su se toboe zainteresirano zabuljili u nj.
- Zato ne elite da vas vidi? - upita Charlotte kad je policajac proao.
- Moda trae demonstrante.
Charlotte se namrti. To se nije inilo vjerojatnim, ali valjda on o
tome vie zna nego ona.
Nastavili su koraati. Charlotte ree:
- Volim lipanj.
- U Engleskoj je vrijeme divno.
- Mislite? Znai da nikad niste bili na jugu Francuske.
- Ti zacijelo jesi.
- Idemo tamo svake zime. Imamo vilu u Monte Carlu. - Odjednom je
zaprepasti jedna misao. - Valjda ne mislite da se hvalim.
- Ni govora - utjei je on uz smijeak. - Vjerojatno si ve shvatila da se
po mom sudu ovjek mora stidjeti velikog bogatstva a ne biti ponosan na
nj.
- Po svoj prilici je trabalo da to shvatim, ali, eto, nisam. Onda,
prezirete li me?
- Ne, ali to bogatstvo ionako nije tvoje.
- Jo nisam upoznala tako zanimljivu osobu kao to ste vi. Voljela bih
vas opet vidjeti.
- U redu - sloi se on. - Ima li rupi?
Charlotte izvadi rupi iz depa kaputa i prui mu ga, a on ispue
nos.
- Zaista ste se prehladili. Oi vam plivaju - primijeti ona.
- Valjda ima pravo. - Obrisao je oi. - Da se naemo u onoj kavani?
- Ba i nije neko zgodno mjesto, zar ne? Bolje bi bilo negdje drugdje.

SV

~ 166 ~

Aha, sjetila sam se! Sastat emo se u Nacionalnoj galeriji. Ako naie neki
poznanik, pravit emo se kao da nismo zajedno.
- U redu.
- Volite li slikarstvo?
- Volio bih da me ti malo poui.
- Onda, dogovoreno. Moe preksutra u dva sata?
- Odlino.
Onda Charlotti padne na pamet da moda nee moi izai.
- Ukoliko se neto iskomplicira pa ne budem mogla doi, smijem li
vam poslati pisamce?
- Pa... ovaj... ja dosta izlazim ... - mucao je Feliks, sasvim zateen. - Ali
moe mi ostaviti poruku kod gospoe Bridget Callahan u Cork Streetu
19, Camden Town.
Ona glasno ponovi adresu.
- Zapisat u je im stignem kui. Stanujem svega nekoliko stotina
metara odavde. - Onda zastane oklijevajui. - Sad me morate napustiti.
Neete se uvrijediti, nadam se, ali zaista e biti najbolje da nas ne vide
zajedno.
- Uvrijediti? - on e uz onaj udan, kiseli smijeak. - Ne, ni najmanje.
- Do vienja - pozdravi Charlotte ispruivi ruku.
- Do vienja - uzvrati Feliks i jako joj prodrma ruku.
Onda se Charlotte okrenula i otila. Bit e nevolje kad doem kui,
pomisli. Sigurno su ve vidjeli da me nema u sobi, i sad me eka istraga.
Rei u da sam se etala u parku. Nee im biti drago.
Ali nekako joj je bilo svejedno to e njeni misliti. Pronala je
istinskog prijatelja. I zato je sretna.
Pred dvorinim dverima okrenula se i pogledala natrag. Stajao je jo
na istom mjestu i gledao je. Diskretno mu mahne. On uzvrati. Izgledao joj
je nekako slab i tuan, onako sam. Glupost, on je, dapae, vrlo snaan,
pomisli sjetivi se kako ju je spasio iz gomile.
Ula je u dvorite i stepenicama se uspela ka glavnim vratima.
***
Walden je stigao u Walden Hall s grevima u elucu. Odjurio je iz
Londona prije ruka, im je policijski crta nacrtao lice ubojice, pa je u
automobilu, ne zaustavljajui se, pojeo suhu hranu i popio bocu chablisa.
A povrh toga bio je nervozan.
Danas se opet treba sastati s Aleksom. Zacijelo Aleks ima
protuprijedlog i oekuje da ga car tokom dana brzojavno odobri. Valjda je

SV

~ 167 ~

ruska ambasada bila uviavna i slala brzojave Aleksu u Walden Hall. A

protuprijedlog je vjerojatno neto razumno, neto to bi Churchill
prihvatio kao pobjedu.
Jedva je ekao da sjedne za pregovaraki stol s Aleksom, ali mu je bilo
jasno da nekoliko minuta zapravo ne igraju veliku ulogu, a kad vodi
pregovore ne smije pokazati da ti se uri. Zato je zastao u predvorju i
smirio se, pa tek onda uao u oktagon.
Aleks je sjedio kraj prozora, utonuo u misli, a kraj njega bio
posluavnik s ajem i kolaima koje nije ni taknuo. Sad je uzgledao i
nestrpljivo upitao:
- to je bilo?
- Tip je doao, ali naalost nismo ga uhvatili - odgovori Walden.
Aleks skrene pogledom.
- Doao me ubiti...
Waldena obuze suut. Taj mladi ovjek doao je u tuu zemlju s
teretom goleme odgovornosti, a sad mu je, eto, ubojica za petama. Ali
nema smisla pustiti ga da se bavi sumornim mislima. Zato mu hotimice
bezbrinim tonom ree:
- Sad imamo opis tog ovjeka, zapravo, policijski crta ga je nacrtao.
Thomson e ga uhvatiti za koji dan. A ti si ovdje siguran, onaj tip ne moe
saznati gdje si.
- Tako smo vjerovali da sam siguran i u hotelu, ali me on ipak
pronaao.
- To se vie ne moe dogoditi. - Lo uvod u pregovore, pomisli Walden.
Moram na neki nain skrenuti Aleksove misli na neto veselije. - Bi li neto
pojeo?
- Nisam gladan.
- Hajdemo u etnju, bolje e veerati.
- U redu - pristane Aleks i ustane.
Walden je uzeo puku, za zeeve, kako ree Aleksu, pa su se uputili
prema farmi. Na udaljenosti od deset metara pratio ih je jedan od dva
tjelohranitelja koja je poslao Basil Thomson. Walden je pokazao Aleksu
svoju krmau-ampionku, Princezu od Waldena.
- Dobila je prvu nagradu na Poljoprivrednoj izlobi Istone Anglije
lani i ove godine.
Aleks se divio vrstim ciglenim kuama za zakupnike, visokom, bijelo
obojanom ambaru i prekrasnim teretnim konjima.
- Naravno, na ovome nema zarade - objanjavao je Walden. - Sav

SV

~ 168 ~

prihod troi se na novo orue, isuivanje, odravanje zgrada i

ograivanje... ali time dajemo uzor zakupcima. Nakon moje smrti ova e
farma biti mnogo vrijednija no to je bila kad sam je naslijedio.
- Kod nas u Rusiji ne moe ovako voditi gospodarstvo - nato e Aleks.
Dobro je, pomisli Walden, glavno da se okupira neim drugim. Aleks je
nastavio: - Nai seljaci ne prihvaaju nove naine rada, nee ni blizu
strojeva, nije ih stalo za nove zgrade i dobar alat. Oni su jo kmetovi u
svojoj psihi, iako po zakonu to nisu. Kad je etva loa pa skapavaju, zna
li to ine? Pale prazne ambare.
Na junoj livadi mukarci su kosili travu. Dvanaest kosaca irom
polja sagnulo se nad kosama, uje se tek zviduk, a visoke vlati trave
samo padaju.
Samuel Jones, najstariji radnik, prvi je pokosio svoj red. Priao im je
s kosom u ruci i dodirom kape pozdravio Waldena. Walden mu prodrma
uljevitu ruku. Bila je vrsta kao stijena.
- Je li vae gospodstvo nalo vremena za onu izlobu u Londri? - upita
Samuel.
- Jest, bio sam - uzvrati Walden.
- Ste vidli onu kosilicu koju ste spominjali?
- To je odlian stroj, Sam, ali ne znam ... - Walden e, naoko
oklijevajui.
Sam kimne glavom.
- Stroj ne radi poso tako dobro ko radnik.
-A s druge strane, njime bismo pokosili travu u tri dana umjesto u
petnaest, kako bi se to obavilo mnogo bre, manja bi nam opasnost
prijetila od kie. A onda bismo mogli iznajmiti stroj drugim zakupcima.
- Ondak vam ne treba tolko radnika - nato e Sam.
Walden je toboe bio razoaran.
- Ne - ree - ne bih htio nikog otpustiti. To samo znai da u doba etve
ne bismo morali uzeti cigane za ispomo.
- Ondak nema neke razlike.
- Stvarno nema. Samo me brine kako bi ljudi reagirali na to. Zna
mladog Petera Dawkinsa, taj e nai bilo koji razlog da napravi guvu.
Sam neto promrmlja.
- U svakom sluaju nastavi Walden gospodin Samson e idueg tjedna
poi pogledati stroj. - Samson je bio upravitelj imanja. - Ma da! - usklikne
sad Walden kao da mu je tog trena sinula neka ideja. - Moda bi i ti htio s
njim, Sam?

SV

~ 169 ~

Sam se pravio da mu nije osobito stalo do toga.

- U Londru? Bio ja tamo osamdeset osme. Nita naroito.
- Mogao bi poi vlakom, s gospodinom Samsonom, moda povesti sa
sobom i mladog Dawkinsa, vidjeti stroj, ruati u Londonu i vratiti se
popodne.
- Ko zna to bi rekla moja gospoja.
- Ipak bih volio uti tvoje miljenje o stroju.
- Pa, i moglo bi.
- Znai, dogovoreno. Rei u Samsonu da sve uredi. - Walden se
zavjereniki nasmijei. - Moe dati na znanje gospoi Jones da sam te
praktiki ja prisilio na taj put.
Sam se naceri.
- Ba tako u, gospodaru.
Konja je bila pri kraju. Veina radnika ve je zavrila posao. Zeevi
su po svoj prilici bili skriveni svega nekoliko metara dalje od sijena.
Walden dozove Dawkinsa i dade mu puku.
- Ti si dobar strijelac, Peter. Daj ulovi jednog za sebe, jednog za Hali.
Svi su stajali uz rub polja, dalje od pravca gaanja; jo su pokosili
preostalu travu sa strane kako bi nagnali zeeve na otvoreno polje. etiri
su izjurila iz trave i Dawkins je ubio dva prvim hicem i jednog drugim.
Walden je uzeo puku i jednog zeca pa s Aleksom krenuo natrag prema
Hallu. Aleks zadivljeno zatrese glavom i ree:
- Svaka ti ast, zna s ljudima. Ja pak, izgleda, ne znam nai sredinu
izmeu strogosti i velikodunosti.
- Treba za to prakse - objasni mu Walden pa podigne zeca. - Vidi, u
Hallu nam ovo zapravo ne treba, ali sam ga uzeo da ih podsjetim da su
zeevi moji, i da oni nemaju na njih nikakvo pravo ve ih samo mogu
dobiti od mene na dar. Kad bih imao sina, mislio je u sebi, ovako bih ga
uio ponaanju.
- Samo raspravom i dogovorom moe naprijed - ustvrdi Aleks.
- To je najbolje, pa ak i kad neto mora rtvovati.
Aleks se nasmijei.
- A to nas vraa na pitanje Balkana.
Hvala nebesima, konano, obraduje se Walden.
- Da rezimiram - produi Aleks. - Mi smo voljni da se uz vas borimo
protiv Njemake, a vi ste spremni priznati nae pravo prolaza kroz Bospor
i Dardanele. Meutim, mi ne elimo samo pravo prolaza nego da budemo
tamo. Odbili ste na prijedlog da se cijeli Balkanski poluotok, od

SV

~ 170 ~

Rumunjske do Krete, proglasi ruskom sferom utjecaja; bez sumnje ste

drali da nam time dajete previe. Zato je moj zadatak bio da formuliram
neki skromniji zahtjev koji e nam osigurati taj morski prolaz, ne
obavezujui Britaniju na bezrezervnu prorusku politiku na Balkanu.
- Da - potvrdi Walden, a u sebi je mislio: Misao mu je otra poput
skalpela. Prije nekoliko minuta ovom sam momku ja dijelio oinske
savjete, a sad odjednom kao da mi je ravan, u najmanju ruku. Po svoj
prilici je to tako kad ti sin postaje mukarcem.
- ao mi je to je to tako dugo trajalo - ispriavao se Aleks. - Moram
slati ifrirane poruke preko ruske ambasade u Petrograd, a na tolikoj
udaljenosti jednostavno ne moe brzo obaviti dogovor.
- Shvaam - s razumijevanjem e Walden i pomisli: Naprijed, van s
tim!
- Podruje izmeu Carigrada i Drinopolja, koje obuhvaa pola Trakije
a prostire se na kojih esnaest tisua kvadratnih kilometara, sada je
turski teritorij. Morska mu obala poinje na Crnom moru, protee se uz
Bospor, Mramorno more i Dardanele i zavrava u Egejskom moru.
Drugim rijeima, odande se kontrolira cijeli prolaz izmeu Crnog i
Sredozemnog mora. - Malo je zastao, potom predloio: - Dajte nam to, i na
vaoj smo strani.
Walden je nastojao prikriti uzbuenje. To je ve realna osnova za
nagodbu.
- Problem jo nije rijeen jer to nije na teritorij pa vam ga mi ne
moemo dati - ree.
- Razmotrite nekoliko mogunosti u sluaju izbijanja rata - ree Aleks.
- Prvo, bude li Turska na naoj strani, ionako emo imati pravo prolaza.
Meutim, to nije vjerojatno. Drugo, bude li Turska neutralna, oekivat
emo da Britanija inzistira na naem pravu prolaza, ime bi se uistinu
potvrdila neutralnost Turske; a ukoliko u tome ne uspije, da podri nau
invaziju Trakije. Tree, prikloni li se Turska Njemakoj, to je
najvjerojatnije, onda bi Britanija priznala da je Trakija naa im je
osvojimo.
Walden e sumnjiavo:
- Pitam se to bi Traani na to rekli.
- Oni bi radije bili pod Rusijom nego pod Turskom.
- Rekao bih da bi radije bili nezavisni.
Aleks se djeaki nasmijei.
- Ni tebe ni mene, a zaista ni nae vlade, nije ni najmanje briga to bi

SV

~ 171 ~

eljeli stanovnici Trakije.

- Tono - morao je priznati Walden. Aleks ga je svojim armom
djeaka a razmiljanjem zrela ovjeka stalno zbunjivao. Ve bi povjerovao
da vrsto dri konce pregovora u svojim rukama, a onda bi ga Aleks
poklopio nekom primjedbom iz koje je bilo oito da je on zapravo gospodar
situacije.
Popeli su se na breuljak to vodi prema stranjem dijelu Walden
Halla. Walden spazi tjelohranitelja: pretraivao je umu s obje strane, a
pod tekim mu smeim bakandama dizala se praina. Zemlja je
presuila, u zadnja tri mjeseca rijetko je padala kia. Walden je bio sav
obuzet Aleksovim protuprijedlogom. to e rei Churchill? Svakako se
Rusima moe prepustiti dio Trakije, pa tko mari za Trakiju?
Proli su kroz povrtnjak. Jedan vrtlar to je upravo zalijevao salatu,
pozdravio ih je dotaknuvi kapu. Walden se pokua sjetiti ovjekova
imena, ali ga Aleks pretee rekavi:
- Krasno vee, Stanley.
- Dobro bi nam dolo malo kie, vaa visosti.
- Ali ne previe, zar ne?
- Tono, vaa visosti.
Aha, Aleks ui, pomisli Walden.
Uli su u kuu. Walden pozvoni lakeju i ree:
- Poslat u Churchillu brzojav, ugovorit u sastanak za sutra ujutro. I
odmah idem u London.
- Odlino. Vrijeme leti - ustvrdi Aleks.
***
- Oh, hvala Bogu da ste stigli kui, lady Charlotte! - s olakanjem
usklikne lakej otvorivi Charlotti vrata.
Ona mu prui kaput.
- Ne znam zato zahvaljuje bogu, William.
- Lady Walden se zabrinula za vas objasni on. Zapovijedila je da vas
poaljemo k njoj im stignete.
- Samo u se malo urediti - ree Charlotte.
- Lady Walden je rekla odmah ...
- A ja velim da u se najprije urediti. - I s tim se Charlotte popne u
svoju sobu.
Umila se i raspustila kosu. Od onog udarca jo je osjeala neki tupi i
jaki bol u elucu, a ruke joj bile oguljene ali ne do krvi. Sigurno su joj i
koljena natuena, no njih ionako nitko ne vidi. Iza paravana svue

SV

~ 172 ~

haljinu. Nije izgledala poderana. Ne bi se reklo da sam bila u tunjavi,

pomisli. Uto zauje kako se otvaraju vrata spavaonice.
- Charlotte! - Bio je to mamin glas.
Charlotte brzo navue kunu haljinu. O, Isuse, sad e je uhvatiti
histerija, pomisli, pa izae iza paravana.
- Izludjeli smo od brige! - otro e nama.
Za njom u sobu ue Marja, dranja poput kakve kreposnice a pogleda
ledena.
- Pa, evo me ive i zdrave, ne morate vie brinuti - mirno odgovori
Charlotte.
Mama pocrvenje.
- Bezobrazno derite! - vrisne, prie Charlotti i oamari je.
Charlotte se zaljulja i pade na krevet. Bila je zaprepatena, ne
udarcem nego injenicom da ga je dobila. Mama je jo nikad nije udarila. I
zato ju je taj udarac nekako bolio vie od onih koje je dobila u tunjavi.
Svrne pogled k Marji i na njenu licu ugleda neobian izraz zadovoljstva.
Doavi k sebi ree:
- Ovo ti nikad neu oprostiti.
- Ti e meni govoriti o opratanju! - Mama je u bijesu govorila ruski. A treba li da ja tebi oprostim zato to druguje s ruljom pred
Buckinghamskom palaom?
- Kako si saznala? - dahne Charlotte.
- Marja te vidjela kad si prolazila Mallom zajedno s i onim ... s onim
sufraetkinjama. Kakva sramota. Sam Bog zna tko te je sve vidio. Sazna
li kralj za to, bit emo protjerani s Dvora.
- A tako. - Charlotti je obraz jo ario od one pljuske. - Znai, nije te
bilo strah za me nego za obiteljsku reputaciju - ree podrugljivo.
Mamu je to pogodilo. Onda se umijea Marja.
- Brinuli smo i zbog jednog i zbog drugog.
- Ti samo uti, Maija. Ve si mi dosta nakodila tim svojim jezikomukori je Charlotte.
- Marja je postupila pravilno - branila je mama guvernantu. - Kako bi
mi to mogla preutjeti?
- Zar ti ne misli da bi ene morale imati pravo glasa? - upita sad
Charlotte.
- Svakako ne, a ni ti ne bi smjela tako misliti.
- Ali mislim - nije odustajala Charlotte. - I gotovo.
- Nita ti ne zna, ta jo si dijete.

SV

~ 173 ~

- Uvijek se na to vraamo, zar ne? Ja sam dijete i ne znam nita. A tko

je kriv za moju neukost? Marja je ve petnaest godina zaduena za moje
obrazovanje. A da sam jo dijete, to uope nije istina, i tebi je to savreno
jasno. Ti bi bila najsretnija da se udam do Boia. A neke su djevojice
majke ve u trinaestoj, pa bile udate ili ne bile.
- Tko ti govori takve stvari? - zaprepasti se mama.
- Svakako ne Marja. Ona mi nikad nije rekla neto vano. A nisi ni ti.
- Takve stvari i ne treba da zna, pa ti si dama - mama e, sad gotovo
moleivim glasom.
- Vidi to hou rei? Ti eli da budem neznalica. E pa, ja to ne
namjeravam biti.
- Samo elim da bude sretna - ree mama tuno.
- Ne, ne eli - tvrdoglavo e Charlotte. - eli da budem kao ti.
- Ne, ne i ne! Ne elim da bude poput mene! Ne elim! - zavapi mama
pa zaplae i istri iz sobe.
Charlotte je buljila za njom, zauena i posramljena
- Eto vidi to si uinila - ukori je Marja.
Charlotte promjeri guvernantu od glave do pete: ona njezina siva
haljina, pa sijeda kosa, a runo lice samodopadna izraza.
- Odlazi, Marja.
- Nema pojma koliko si nam muke i boli zadala danas popodne.
Charlotte je bila u kunji da kae: Da si drala jezik za zubima, ne bi
toga bilo. No umjesto toga samo procijedi:
- Izlazi.
- Sluaj ti mene, mala Charlotte ...
- Za tebe sam lady Charlotte.
- Ti si mala Charlotte i...
Charlotte zgrabi runo zrcalo i zavitla ga prema Marji. Guvernanta
cikne, no projektil ne pogodi ciljni ve se razbije o zid. Onda Maija izjuri iz
sobe.
Sad znam kako treba s njom, pomisli Charlotte.
Pade joj na um da je izvojevala nekakvu pobjedu. Mamu je natjerala
u pla, Marju potjerala iz sobe. To je ve neto, mislila je, konano, moda
sam jaa od njih. Nisu bolje ni zasluile: Marja me tuakala mami, a
mama oamarila. Ali ja nisam puzala i ispriavala se i obeala da u
ubudue biti dobra. Vratila sam im milo za drago. I treba da se time
ponosim. No, zato se osjeam tako postienom?
***

SV

~ 174 ~

Mrzim sama sebe, mislila je Lidija.

Znam kako se Charlotte osjea a ne mogu joj priznati da je razumijem.
Gubim vlast nad sobom. Nikad nisam bila ovakva ve uvijek mirna i
dostojanstvena. Kad je bila djevojica smijala sam se njenim sitnim
grijesima. A sad je odrasla. Dragi Boe, to sam uinila? Ona je zatrovana
krvlju svog oca Feliksa, u to sam sigurna. to da radim? A stalno sam
vjerovala kako e, budem li je odgajala kao Stephenovu ker, moda
stvarno i postati onakva kakva bi bila da zaista jest njegova: nevina
djevojka, prava dama i Engleskinja. Meutim, sve je bilo uzalud. Sve ove
godine u njenim je ilama tekla neista krv, pritajeno, a sad evo izbija; sad
se u njoj budi njen istinski predak, pokvareni ruski seljak. A te kobne
znake ja ne mogu mirno gledati, hvata me panika. Ja sam prokleta, svi
smo mi prokleti, grijehe otaca plaaju djeca, ja ak u treem i etvrtom
koljenu. Kad e mi biti oproteno? Feliks je anarhist a Charlotte
sufraetkinja; Feliks je razvratnik a Charlotte spominje trinaestogodinje
majke; ona nema pojma to to znai biti opsjednut strau; moj ivot je
upropaten, i njen e biti, i zato se bojim, zato viem i plaem i postajem
histerina i udaram je, ali, Isuse dobri, ne dopusti da se to dijete
upropasti, jedino za nju sam ivjela. Zakljuat u je. Da se bar uda za
nekog pristojnog mladia, i to skoro, dok ne skrene s prava puta, dok jo
nitko ne uoi da njeno ponaanje nije u redu. Tko zna hoe li je Freddie
zaprositi do kraja sezone; to bi bilo rjeenje, moram se za to pobrinuti,
moram je brzo udati. Onda se vie nee moi upropastiti, a osim toga, uz
jedno ili dvoje djece nee imati ni vremena. Moram udesiti da se ee
sastaje s Freddijem. Vrlo je zgodna i bit e zaista dobra ena nekom
energinom mukarcu koji e znati njome vladati, nekom pristojnom
mukarcu koji e je ljubiti i nee dopustiti da se u njoj razbuktaju mrane
strasti, mukarcu koji e spavati u susjednoj sobi i dolaziti joj u krevet
jedanput tjedno pri ugaenom svjetlu; Freddie je pravi ovjek za nju, i ona
nikad nee morati proivjeti ono to sam ja proivjela, nikad u muci nee
spoznati da je pouda grena i razorna, tako se grijeh nee predati u
batinu jo jednom pokoljenju, ona nee biti pokvarena kao ja. A ona je
uvjerena kako elim da bude kao ja. Kad bi samo znala! Kad bi samo
znala!
***
Feliks nije prestajao plakati.
Prolaznici su se okretali za njim dok je koraao parkom idui po
bicikl, a cijelo mu se tijelo treslo od neobuzdanih jecaja, suze lijevale niz

SV

~ 175 ~

lice. To mu se jo nikad nije dogodilo, i nije pravo shvaao zato ga je

obuzela tako duboka tuga.
Pronaao je bicikl na mjestu gdje ga je ostavio, ispod jednog grma, i
pogled na neto poznato malo ga je smirio. to je to sa mnom, pitao se.
Mnogi ljudi imaju djecu. Sad sam saznao da i ja imam. Pa to onda? I
ponovo zaplae.
Sjeo je na suhu travu kraj bicikla. Kako je krasna, mislio je. Ali nije
plakao zbog onoga to je pronaao, ve zbog onoga to je propustio.
Osamnaest je godina bio otac a to nije znao. Dok se on potucao iz jednog
bijednog sela u drugo, amio u zatvoru i rudniku zlata, probijao se kroz
Sibir, pravio bombe u Bjalistoku, ona je rasla Pravila je prve korake,
izgovarala prve rijei, uila sama jesti i vezivati vezice na cipelama. U
ljetno se doba igrala na zelenoj livadi pod kestenom, padala s magarca i
plakala. Otac joj je darovao ponija, dok je Feliks crnio vezan lancima za
ostale robijae. Ljeti je nosila bijele haljinice, zimi vunene arape. Od
malih je nogu uila i ruski i engleski. Netko drugi joj je itao prie; netko
drugi joj dobacivao: Sad u te uhvatiti i trao za njom po stepenicama,
vritei od veselja; netko drugi ju je uio kako se rukuje i pozdravlja s
Milo mi je; netko drugi je kupao i etkao joj kosu, i tjerao je da pojede
sav kupus na tanjuru. Mnogo se puta Feliks, promatrajui ruske seljake s
djecom, pitao kako ti ljudi u svom ivotu ispunjenom bijedom i
mukotrpnim siromatvom nalaze jo i naklonosti i njenosti za djecu koja
im otimaju kruh iz usta. Sad mu je to postalo jasno: ljubav te jednostavno
svlada, pa htio ti to ili ne. Sjeajui se tue djece, mogao je zamisliti
Charlottu na raznim stupnjevima razvoja. Pred oima mu se redale slike:
malo dijete velika trbuha a bez kukova, pa joj suknja pada; potom buna
sedmogodinjakinja razderane haljinice i oguljenih koljena; zatim mrava,
nezgrapna desetogodinjakinja prstiju zamrljanih tintom i uvijek malo
tijesnom odjeom; onda stidljiva djevojka u pubertetu, to se hihoe
djeacima, potajno upotrebljava majin parfem, luduje za konjima, i...
I sad ova lijepa, hrabra, oprezna, znatieljna, prekrasna mlada ena.
A ja sam joj otac.
Njen otac.
to je ono rekla? Jo nisam upoznala tako zanimljivu osobu kao to
ste vi. Voljela bih vas opet vidjeti. A on se upravo htio zauvijek oprostiti od
nje. Shvativi da to ne mora, poeo je gubiti kontrolu. A ona je mislila da
se prehladio. Ah, jo je mlada i zato se veselo i bezbrino obraa ovjeku
ije se srce slama.

SV

~ 176 ~

Postajem sentimentalan, pomisli. Moram se pribrati.

Ustane i uspravi bicikl. Onda obrie lice onim njenim rupiem. U
jednom mu je kutu izvezen zvoni, moda njen runi rad. Uspne se na
bicikl i krene u Old Kent Road.
Bilo je doba veere, no on je znao da nee moi jesti. Pa i bolje, ta
novac mu je ionako pri kraju, a veeras mu se ne krade. Veselio se tami
svoje unajmljene sobe, ondje e sam sa svojim mislima provesti no. U
mati e ponavljati svaki minut ovog susreta, od trenutka kad se ona
pojavila iz kue do onog zadnjeg oprotajnog mahanja.
Volio bi bocu votke za drutvo, ali to si ne moe priutiti.
Pitao se je li itko ikad Charlotti poklonio crvenu loptu.
Veer je bila blaga ali je gradski zrak bio teak. U gostionice u Old
Kent Roadu ve su hrlile ene iz radnikog stalea u haljinama ivahnih
boja, s njima muevi, momci i oevi. Feliks se nagonski zaustavi pred
jednom. Kroz otvorena vrata dopirao je zvuk starog glasovira. Da mu se
bar netko nasmijei, pa makar i konobarica! Mogao bih si priutiti jedno
pivo, zakljui pa privee bicikl za ogradu i ue.
Doeka ga ustajali zrak, dim i jedinstveni miris piva, karakteristian
za englesku gostionicu. Jo je bilo rano, ali ve se dobrano orio smijeh i
vriska ena. Svi izuzetno raspoloeni. Nitko ne umije troiti novac bolje od
siromaha, pomisli Feliks i prikljui se mnotvu za ankom. S klavira sad
odjekne neka druga melodija i svi zapjevaju:

Na koljena starcu djevojica sjede

I zamoli milo: Daj reci mi, djede,
Zato sam mi luta, sam na svijetu tom,
Zar ti nema djece, niti ima dom?
Imao sam dragu, ah, davno to bje,
Imao sam, duo, al' sad nema nje.
Pouj moju priu, vjeruj, nije ala;
Nestade mi drage nakon jednog bala.

Od te glupe, sentimentalne, plitke, proklete pjesme skoe Feliksu

suze na oi, te brzo izae iz gostionice ne naruivi nita.
I odveze se, a smijeh i glazba ostadoe mu za leima. Takva zabava
nije za njega, nikad nije bila niti e biti. Poao je ravno kui, odnio bicikl u
svoju sobu na zadnjem katu, pa skinuo eir i kaput, zatim legao na
krevet.
Ponovno e je vidjeti za dva dana. Zajedno e gledati slike. Prije
susreta s njom poi e u javno kupatilo. Protrlja bradu. Nita se tu ne

SV

~ 177 ~

moe uiniti, brada mu ne moe pristojno izrasti za dva dana. U mislima

se vratio u ono doba kad je ona izala iz kue. Ugledao ju je iz daljine, ni
ne sanjajui...
O emu lu sam razmiljao u tom trenutku?
A onda se sjeti.
Pitao sam se zna li moda ona gdje je Orlov. Cijelo popodne nisam
razmiljao o Orlovu. Po svoj prilici ona zna gdje je Orlov; a ako ne zna,
mogla bi saznati. Mogao bih je iskoristiti da mi pomogne ubiti ga.
Jesam li sposoban da to uinim?
Ne, nisam. Neu to uiniti. Neu, neu, neu!
to se to dogaa sa mnom?
***
Walden se u podne sastao s Churchillom u Admiralitetu. Prvi lord je
bio impresioniran.
- Trakiju ree. Svakako, moemo im dati pola Trakije. Ako e i cijelu,
koga je za to stalo!
- To sam i ja pomislio - sloi se Walden. Bio je zadovoljan
Churchillovom reakcijom. - A hoe li se vae kolege sloiti?
- Vjerujem da hoe - Churchill e ozbiljno. - S Greyom u se sastati
nakon ruka, a s Asquithom veeras.
- A kad se sastaje Kabinet? - Walden se bojao da bi Kabinet mogao
staviti veto na njegov i Aleksov dogovor.
- Sutra ujutro.
Walden ustane.
- Znai da bih mogao natrag u Norfolk sutra popodne.
- Sjajno. Jesu li konano uhvatili onog prokletog anarhista?
- To u saznati kasnije, kad se naem na ruku s Basilom Thomsonom
iz Specijalnog odjela.
- Obavjetavajte me o svemu.
- Naravno.
- I hvala vam. Mislim, za ovaj prijedlog. - Churchill sanjivo pogleda
kroz prozor i promrmlja sebi u bradu: Trakija. Tko je ikad uo za nju!
Walden ga prepusti njegovim mislima.
***
Veselo raspoloen hodao je od Admiraliteta do svog kluba u Pali
Mallu. Obino je ruao kod kue, ali sad nije htio Lidiji natovariti
policajce, posebno zato jer je ona ovih dana u prilino udnom
raspoloenju. Zacijelo je kao i on zabrinuta za Aleksa. Ta momak im je

SV

~ 178 ~

skoro kao sin, kad bi mu se to dogodilo ...

Stepenicama se popeo u klub, i im je uao prui eir i rukavice
lakeju koji ree:
- Prekrasno ljeto, gospodine.
Vrijeme je ve mjesecima izuzetno lijepo, mislio je Walden penjui se u
blagovaonicu. Kad se pokvari, zaredat e oluje. U kolovozu e biti
grmljavine preko glave.
Thomson ga je ve ekao. Izgledao je prilino zadovoljan sobom. Past
e mi kamen sa srca ako je uhvatio ubojicu, pomisli Walden. Rukovali su
se, pa je Walden sjeo. Jedan konobar im donese jelovnik.
- Dakle? Jeste li ga uhvatili? - upita Walden.
- Skoro - odgovori Thomson.
Znai, nisu, zakljui Walden, a onaj kamen na srcu posta jo tei.
- O, dovraga - procijedi.
Prie im vinotoa, pa e Walden Thomsonu:
- Hoete li neki koktel?
- Ne, hvala.
Ni Walden nije htio piti koktel. Tu lou naviku imaju Amerikanci.
- Moda au erija?
- Da, molim.
- Dvije - narui Walden konobaru.
Naruili su smeu juhu Windsor i poiranog lososa, te, po Waldenovu
izboru, bocu rajnskog vina da to zaliju
Walden poe:
- Ne znam shvaate li koliko je sve ovo vano. Moji pregovori s
knezom Orlovom skoro su pri kraju. Kad bi on sad bio ubijen, sve bi palo u
vodu i ozbiljno se odrazilo na sigurnost nae zemlje.
- Shvaam, milorde uzvrati Thomson. Dopustite da vam kaem dokle
smo stigli. Atentator se zove Feliks Keinski. Prezime mu se teko
izgovara pa emo ga radije zvati samo Feliks. etrdeset mu je godina, sin
je seoskog sveenika, potjee iz gubernije Tambov. Moj kolega u
Petrogradu ima o njemu podeblji dosje. Ve triput je hapen, a trae ga
zbog pet-est ubojstava.
- Dragi Boe - promrmlja Walden.
- Moj prijatelj iz Petrograda nadalje upozorava da je to majstor u
pravljenju bombi i krajnje opasan borac. Thomson zastane. Vi ste pokazali
izuzetnu hrabrost uhvativi onu bocu.
Walden se samo slabo nasmijei; nije se volio toga ni sjetiti.

SV

~ 179 ~

Donijeli su im juhu, pa su neko vrijeme utei jeli. Thomson otpije

malo vina. Walden je volio dolaziti u klub. Hrana nije dobra kao kod kue,
ali se u tom ambijentu ovjek moe opustiti. Naslonjai u sobi za puenje
starinski su i udobni, konobari stari i spori, zidne tapete izblijedjele a boja
tmurna. Osvjetljenje je jo plinsko. Mukarci poput Waldena dolaze u
klub bjeei od pretjerane urednosti i sveg onog enskog svijeta kod kue.
- Niste li kazali da ste ga skoro uhvatili - ree Walden kad im je
donesen poirani losos.
- Nisam vam jo rekao ni pola.
- Ah.
- Krajem svibnja doao je u anarhistiki klub u Jubilee Streetu na
podruju Stepney. Nita nisu znali o njemu, a on im je napriao lai. To je
oprezan ovjek, i to s pravom, s njegove toke gledita, jer jedan ili dvojica
tih anarhista rade za mene. Moji su me pijuni obavijestili da je taj ovjek
doao u na grad, ali mi ta informacija tada nije privukla panju jer se
inio bezopasnim. Rekao je da pie neku knjigu. A onda je oteo jedan
pitolj i preselio se.
- Ne ostavivi adrese, naravno.
- Tono.
- Prava jegulja.
Konobar je pokupio tanjure i upitao:
- Gospodo, moda biste sad jeli meso? Danas imamo ovetinu.
Naruili su ovetinu sa eleom od crvena ribiza, peenim krumpirom i
parogama. Thomson je priao dalje:
- Kupio je sastojke za nitroglicerin u etiri ljekarne u Camden Townu.
Na tom smo dijelu grada pretraili kuu po kuu. - Pojeo je zalogaj
ovetine.
- I? - Walden e nestrpljivo.
- Stanovao je u Camdenu, Cork Street 19, u kui neke udovice koja se
zove Bridget Callahan.
- Ali se preselio.
- Da.
- Dovraga, Thomson, zar ne vidite da je momak mudriji od vas?
Thomson ga hladno pogleda i ne ree nita.
- Oprostite to sam nepristojan, ali taj me ovjek nervira - ispria se
Walden.
Thomson nastavi:
- Gospoa Callahan tvrdi da je izbacila Feliksa jer joj je bio sumnjiv.

SV

~ 180 ~

- Zato ga nije prijavila policiji?

Thomson je pojeo ovetinu do kraja pa odloi no i viljuku.
- Navodno nije imala pravog razloga. To mi se inilo sumnjivim pa
sam se raspitao o njoj. Mu joj je bio irski buntovnik. Ako je znala to je
naumio na prijatelj Feliks, moda ga je i simpatizirala.
Waldenu se nije svialo to Thomson Feliksa naziva na prijatelj.
- to mislite, zna li ona kamo se preselio? - upita.
- Ako i zna, nee rei. Ali ne vjerujem da joj je to otkrio. Meutim,
mogao bi se vratiti k njoj.
- Je li kua pod nadzorom?
- Jest, potajno. Jedan se moj ovjek ve uselio u suteren kao stanar. I
sluajno pronaao stakleni tapi kakav se upotrebljava u kemijskom
laboratoriju. Oito je Feliks napravio nitroglicerin upravo ondje u
umivaoniku.
Waldena oblije hladan znoj pri pomisli da usred Londona moe
kupiti kemikalije, pomijeati ih u umivaoniku i napraviti smrtonosnu
eksplozivnu tekuinu, pa s bocom takvog eksploziva uetati u apartman
nekog hotela u West Endu.
Nakon ovetine donijeli su im pikantna guja jetra.
- to sad namjeravate? - upita Weiden.
- Feliksova slika visi u svakoj policijskoj stanici Londonske grofovije.
Ukoliko nije dan i no zatvoren u kui, prije ili kasnije opazit e ga neki
paljivi policajac. A da ne bismo gubili dragocjeno vrijeme, moji ljudi
obilaze jeftine hotele i kue za iznajmljivanje i svugdje pokazuju njegovu
sliku.
- A ako promijeni izgled?
- Njemu to nije tako lako.
Prie im konobar i ponudi tortu black forest. Oni odbiju i umjesto nje
uzmu sladoled, a Walden narui i pola boce ampanjca.
Thomson je objanjavao:
- Ne moe sakriti svoju visinu ni svoj ruski naglasak. A k tome ima
izraajne crte lica. Nije imao vremena da pusti bradu. Moda e
promijeniti odjeu, oiati se dogola ili staviti periku. Da sam na njegovu
mjestu, navukao bih nekakvu uniformu, mornarsku, lakejsku ili
sveeniku. Ali policajci na takve stvari budno paze.
Nakon sladoleda jeli su sir stilton i slatki prepeenac, a pili sortno
vino porto.
Sve je to veliko pitanje, mislio je Walden. A jedno je sigurno: Feliks je

SV

~ 181 ~

slobodan, i on, Walden, nee mirno spavati dokle god taj tip ne bude pod
kljuem, lancima prikovan za zid.
- Feliks je oito meu vrhunskim ubojicama meunarodne
revolucionarne zavjere - govorio je dalje Thomson. - Jako je dobro
obavijeten. Primjerice, znao je da e knez Orlov boraviti ovdje, u
Engleskoj. I pametan je i zadivljujue odluan. U svakom sluaju, Orlova
smo sakrili.
Walden se pitao na to Thomson cilja.
- A meutim - nastavi Thomson - vi jo uvijek glavom i bradom hodate
ulicama Londona.
- A zato ne bih?
- Da sam ja Feliks, sad bih se koncentrirao na vas. Slijedio bih vas u
nadi da ete me odvesti k Orlovu, ili bih vas kidnapirao i muio sve dok mi
ne otkrijete gdje je.
Walden ponikne pogledom da sakrije strah.
- Kako bi to izveo sam?
- Moda ima pomagae. Zato hou da vas prati tjelesni uvar.
Walden odmahne glavom.
- Imam svog ovjeka, Pritcharda. On bi riskirao ivot za mene, jednom
ve i jest.
- Je li naoruan?
- Nije.
- Zna li pucati?
- Izvrsno. Vodio sam ga sa sobom u Afriku u lov na krupnu divlja.
Tad je i stavio za mene ivot na kocku.
- Onda neka nosi pitolj.
- U redu - sloi se Walden. - Sutra u na svoje imanje. Imam ondje
pitolj pa u mu ga dati.
Na kraju objeda Walden je pojeo breskvu a Thomson kruku melba.
Zatim su poli u puionicu na kavu i kekse. Walden je zapalio cigaru.
- Poi u kui pjeke, zbog probave. - Nastojao je to rei hladnokrvno,
ali mu je glas bio nekako udno povien.
- Radije nemojte - usprotivi se Thomson. - Zar se niste dovezli svojom
koijom?
- Nisam ...
- Zbog vae sigurnosti bit e najbolje da se odsad uvijek vozite u svom
automobilu ili koiji.
- U redu - uzdahne Walden. - Morat u jesti manje.

SV

~ 182 ~

- Danas uzmite taksi. Moda u i ja s vama.

- Stvarno mislite da je to potrebno?
- Feliks vas moda eka pred klubom.
- Kako bi saznao u koji sam klub ulanjen?
- Lako. Potrai u Tko je tko.
- Ah, da. - Walden odmahne glavom. - ovjek se ni ne sjeti tih stvari.
Thomson pogleda na sat.
- Morao bih se vratiti u Yard ... ako ste vi spremni.
- Svakako.
Izali su iz kluba. Feliks nije ekao u zasjedi. Taksijem su poli k
Waldenovoj kui, a onda se Thomson odvezao u Scotland Yard. Walden je
uao u kuu. inilo se da nigdje nema nikoga. Popeo se u svoju sobu, sjeo
do prozora i popuio cigaru do kraja.
Osjeao je potrebu da s nekim razgovara. Pogleda na sat: Lidija se
vjerojatno ve odmorila i sad se po svoj prilici oblai, ta uskoro mora sii
na aj i doekati goste. On poe u njenu sobu.
Sjedila je pred zrcalom u kunoj haljini. Izgleda napeta, pomisli
Walden, to je sve zbog ove guve. Stavi joj ruke na ramena, pogleda je u
zrcalu, onda se nagne i poljubi je u kosu.
- Feliks Keinski.
- to? - preplaeno e ona.
- Tako se zove onaj ubojica. Znai li ti neto to ime?
- Ne.
- Uinilo mi se kao da ti je poznato.
- Pa ... nekako jest.
- Basil Thomson je doznao sve o tipu. Ubojica, pokvaren do dna due.
Sasvim je mogue da si ga negdje vidjela u Petrogradu. U tom sluaju bilo
bi jasno zato ti se, kad je ono svratio ovamo, uinilo da ga se kao kroz
maglu sjea i zato ti je njegovo ime nekako poznato.
- Da, bit e da je tako.
Walden prie prozoru i zagleda se u park. U to doba dana dadilje su
izvodile svoje tienike u etnju. Po stazama si svugdje vidio djeja kolica,
na klupama sjedile ene u staromodnoj odjei i ogovarale. Odjednom
Waldenu pade na um da je Lidija moda imala neku vezu s Feliksom,
tamo u Petrogradu, vezu koju ne eli priznati. Od te se misli zastidje i
brzo je potisne. Onda ree:
- Thomson smatra da e Feliks, shvativi da je Aleks skriven,
pokuati mene kidnapirati.

SV

~ 183 ~

Lidija ustane sa stolice, prie mu, zagrli ga oko struka i nasloni mu

glavu na grudi. Ne ree ni rijei. Walden joj pogladi kosu.
- Odsada se uvijek moram voziti u svojoj koiji, a Pritchard mora
nositi pitolj.
Ona uzgleda u nj, i on se iznenadi vidjevi da su joj sive oi pune
suza.
- Zato se to dogaa ba nama? - ona e tuno. - Najprije ono s
Charlottom u neredima, onda ti umalo nisi stradao, svima nam, ini se,
prijeti neka opasnost.
- Glupost. Tebi ne prijeti nikakva opasnost, a kod Charlotte se radi
samo o djevojakoj nepromiljenosti. A ja u imati dobru zatitu. - Gladio
ju je po slabinama.! Nije nosila steznik, pa je kroz tanku haljinu osjeao
toplinu njena tijela. Poelio je da vode ljubav, tog trena. Nikad to nisu
inili danju.
Poljubio ju je u usta. Ona se sva priljubila uza nj, i Walden shvati da
se i u njoj rodila elja za ljubavnim zagrljajem. Nije se sjeao da se ikad
ranije tako ponaala. On zirne k vratima. Zakljuat e ih. Onda spusti
pogled k njoj, a ona jedva primjetno kimne glavom. Jedna suza skotrlja joj
se niz obraz. Walden prie vratima.
Uto netko zakuca.
- Dovraga! - tiho e Walden.
Lidija okrene lea vratima i rupiem obrie oi.
Ue Pritchard.
- Oprostite, gospodine. Hitna telefonska poruka od gospodina Basila
Thomsona. Otkrili su gdje stanuje onaj Feliks. Ako elite prisustvovati
zavretku akcije, gospodin Thomson e doi po vas za tri minute.
- Donesi mi eir i kaput - kratko naredi Walden.

SV

~ 184 ~

10.
Kad je Feliks izaao po jutarnje novine, inilo mu se da vidi djecu
kamo god se okrene. U dvoritu je grupa djevojica bila zaokupljena
nekom igrom uz ples i pjesmu. Djeaci su igrali kriket, vrata su kredom
nacrtali na zidu, a komad trule daske sluio im kao palica. Na ulici su
stariji djeaci gurali runa kolica. Kod jedne mlade djevojke Feliks je
kupio novine. Vraajui se u sobu opet je naiao na jedno dijete: gola
djevojica isprijeila mu se na putu puzei uza stepenice. Kad ju je
pogledao, nesigurno je ustala pa se polako zavalila natrag. Feliks ju je
podigao i spustio na odmorite. Iz jedne prostorije pojavila se njena majka.
Bila je to blijeda mlada ena masne kose, u visokom stupnju trudnoe.
Digla je djevojicu s poda, sumnjiavo pogledala Feliksa i ponovo nestala u
svojoj sobi.
Kad god bi stao razmiljati o tome kako e tono navesti Charlottu da
mu otkrije Orlovljevo boravite, Feliksu se inilo kao da se pred njim die
neki zid. Razmatrao je razne mogunosti: da je prevari pa da mu ni ne
znajui izlane potrebnu informaciju; ili da njoj kao i Lidiji ispria neku
izmiljotinu; ili pak da joj otvoreno kae kako namjerava ubiti Orlova. No,
pred svakom bi mogunou uzdrhtao.
A onda bi pomislio to je sve na kocki, i njegovi su mu se osjeaji inili
smijenim. Eto, sad mu je prilika da spasi milijune ivota, moda i da
zapali iskru revolucije u Rusiji, a on se ustruava lagati jednoj djevojci iz
vie klase! Nije to isto kao kad bi joj htio nanijeti kakvo zlo; ta samo e je
iskoristiti i izdati, izigrati povjerenje vlastite keri koju je tek upoznao ...
Da neim zaposli ruke stao je od dinamita vlastite izrade praviti
primitivnu bombu. Pamuni otpad namoen nitroglicerinom natrpao je u
jednu napuklu porculansku vazu. Onda je razmislio o paljenju. Samim
paljenjem papira moda se nee nita postii. Zato je gurnuo pet-est
ibica u pamuk tako da su im ostale viriti samo svijetlocivene glavice. Dok
je namjetao ibice kako bi stajale uspravno, uoi da mu ruke dru.
Meni ruke nikad ne dru.
to se to dogaa sa mnom?
Od komada novine napravio je smotak, jedan mu kraj utaknuo
izmeu ibica, onda pamunom niti spojio glavice. Jedva je vezao vor.
Proitao je sve meunarodne vijesti u Timesu, uporno se muei s
bombastinim engleskim reenicama. Bio je manje-vie siguran da e

SV

~ 185 ~

izbiti rat, ali sad mu je smetala i ta mala doza sumnje. Jer on bi s uitkom
ubio takvog beskorisnog besposliara kakav je Orlov, pa makar to
ubojstvo ne posluilo svrsi. Ali da uzalud uniti svoj odnos s Charlottom ...
Odnos? Kakav odnos?
Pa zna kakav odnos.
Od itanja Timesa dobio je glavobolju. Slova su bila premala, a u sobi
mrano. Te proklete konzervativne novine! I nisu za drugo nego da ih
ovjek zapali.
eznuo je da ponovo vidi Charlottu.
Vani na odmoritu zauju se teki koraci, potom kucanje na vratima.
- Naprijed - Feliks e preko volje.
Ue pazikua, kaljui.
- 'bro jutro.
- Dobro jutro, gospodine Price. - to li ta stara budala sad hoe?
- to je to? - upita Price uprijevi pogled u bombu na stolu.
- Svijea domae izrade - odvrati Feliks. - Traje mjesecima. to elite?
- Biste li moda kupili plahte? Nabavit u ih po vrlo niskoj cijeni...
- Ne, hvala - odsijee Feliks. - Do vienja.
- Onda, do vienja. - Price izae.
Trebalo je da sakrijem tu bombu, pomisli Feliks.
to se to dogaa sa mnom?
***
- Jest, gore je - ree Price Basilu Thomsonu
Walden osjeti gr u elucu.
Sjedili su na stranjim sjedalima policijskog automobila parkiranog
iza ugla Canada Buildingsa, Feliksova boravita. S njima je bio jedan
inspektor iz Specijalnog odjela i jedan uniformirani vii inspektor iz
policijske stanice u Southwarku.
Uhvate li Feliksa, onda e Aleks biti siguran. Ah, kakav e mi kamen
pasti sa srca, mislio je Walden.
Thomson ree:
- Gospodin Price doao je javiti u policijsku stanicu da je iznajmio
sobu nekom sumnjivom tipu sa stranim naglaskom koji ima jako malo
novaca i puta bradu kao da eli promijeniti izgled. Prepoznao je Feliksa
na crteu naeg crtaa. Dobro ste postupili, Price.
- Hvala vam, gospodine.
Vii je inspektor rasklopio jednu veliku kartu pa sa sporou koja je
svima ila na ivce stao objanjavati:

SV

~ 186 ~

- Canada Buildings sastoje se od tri etverokatne stambene zgrade s

dvoritem u sredini. Svaka zgrada ima tri stubita. Desno od ulaza u
dvorite je Toronto House. Tu stanuje Feliks, na srednjem ulazu, zadnji
kat. Iza Toronto Housea je jedno graevinsko skladite.
Walden je obuzdavao nestrpljenje.
- S lijeve strane je Vancouver House, a iza nje ulica. Trea zgrada,
ravno nasuprot ulazu u dvorite, jest Montreal House. Zaeljem je
okrenuta prema eljeznikoj pruzi.
Thomson upre prstom u kartu.
- to je ovo usred dvorita?
- Zahod - odgovori vii inspektor. - I to smrdljiv, svi ga stanari
upotrebljavaju.
Dalje, dalje, pourivao ih je u sebi Walden.
Thomson ree:
- ini mi se da Feliks ima tri izlaza iz dvorita. Prvi je sam dvorini
izlaz; njega emo svakako blokirati. Drugi je na drugom kraju dvorita,
lijevo: to je uliica izmeu Vancouver Housea i Montreal Housea koja vodi
u drugu ulicu. Inspektore, postavite tri ovjeka u tu uliicu.
- U redu, gospodine.
- Trei izlaz je uliica izmeu Montreal Housea i Toronto Housea. Ta
uliica vodi u dvorite skladita. Tri ovjeka ondje.
Vii inspektor kimne glavom.
- A imaju li te zgrade stranje prozore?
- Imaju, gospodine.
- Onda Feliks ima i etvrtu mogunost da pobjegne iz Toronto Housea:
kroz stranji prozor pa u dvorite onog skladita. Zato ete u to dvorite
postaviti est ljudi. A na koncu, pokaimo mu svoje snage ovdje usred
dvorita ne bismo li ga naveli da se mirno preda. Slaete li se s ovim,
inspektore?
- Odlian plan, gospodine.
Nema on blage veze s kakvim ovjekom imamo posla, mislio je
Walden.
Thomson je nastavio:
- Vi i inspektor Sutton izvrit ete hapenje. Imate pitolj, Sutton?
Sutton podigne kaput i pokae mali revolver privren pod
nadlakticom. Walden se iznenadio; bio je uvjeren da britanski policajci ne
nose vatreno oruje. Oito je Specijalni odjel drukiji. To mu je bilo drago.
- Posluajte moj savjet: drite ga u ruci kad pokucate na njegova vrata

SV

~ 187 ~

- upozori Thomson Suttona, pa se okrene viem inspektoru. - A vi uzmite

moj pitolj, bit e najbolje.
No vii e inspektor malo uvrijeenim tonom:
- Gospodine, ve dvadeset i pet godina radim u policiji i nikad mi nije
trebalo vatreno oruje, pa ako nemate nita protiv, ni sad ga ne elim
nositi.
- Neki su policajci izgubili ivot pri pokuaju hapenja ovog ovjeka.
- alim, gospodine, ali nikad me nisu uili pucati.
Dobri Boe, u oaju pomisli Walden, kako mogu ljudi kao to smo mi
izai na kraj s tipovima poput Feliksa?
- Lord Walden i ja bit emo na ulazu u dvorite ree Thomson.
- Ostat ete u automobilu, gospodine?
- Da, ostat emo u automobilu. - Pokret, ree im u sebi Walden.
- Pokret - naredi Thomson.
***
Feliks osjeti glad. Ve dvadeset i etiri sata nije nita jeo. to da radi?
S ovom kratkom otrom bradom i radnikom odjeom bit e trgovcima
sumnjiv pa e mu tee biti krasti.
Prekori sam sebe zbog te misli. Nikad nije teko krasti. Da vidimo:
mogao bih poi u neku kuu u predgrau, od onih u kojima je malo
posluge, ui kroz stranji ulaz. U kuhinji e se zatei kakva sluavka ili
kuharica. Stat u na vrata da mi ne pobjegne i rei sa smijekom: Ja sam
luak, no ako mi napravite sendvi, neu vas silovati. ena e moda
kriknuti, u tom u se sluaju izgubiti i pokuati isto u nekoj drugoj kui.
Ali najvjerojatnije e mi dati hrane. Hvala vam, jako ste ljubazni, kazat
u i otii. Nikad nije teko krasti.
Problem je zapravo novac. Ma gdje bih ja sebi priutio plahte!
Pazikua je zaista optimist. Sigurno, zna on da nemam novaca...
Sigurno, zna on da nemam novaca.
Kad dobro razmislim, razlog s kojim je Price doao k meni u sobu nije
posve jasan. Je li se radilo samo o ljubaznosti? Ili je neto provjeravao?
Postajem spor, zakljui, pa ustane i prie prozoru.
Isuse Kriste.
Dvoritem su vrvjeli policajci u plavim uniformama.
Feliks je uasnuto buljio u njih.
Prizor ga podsjeti na leglo crva to se koprcaju i gmiu jedan preko
drugog u nekoj rupi u zemlji. Sve je u njemu vikalo: Bjei! Bjei! Bjei!
A kamo?

SV

~ 188 ~

Blokirali su sve izlaze iz dvorita.

Feliks se sjeti stranjih prozora.
Jurne iz sobe pa du odmorita i do stranjeg dijela kue. S jednog
prozora pucao je pogled na dvorite nekog skladita. On proviri kroz
prozor: dolje u dvoritu pet-est policajaca zauzimalo je poloaje meu
hrpama opeka i gomilama dasaka. Tu nema izlaza.
Znai, ostaje samo krov.
Otri natrag u sobu i pogleda van. Policajci su stajali mirno, samo su
dvojica, jedan u uniformi i jedan u civilu, s oitom namjerom koraali
dvoritem prema stubitu kojim se ide k Feliksu.
On zgrabi svoju bombu i kutiju ibica pa se brzo spusti na odmorite
kat nie. Ondje je pod stepenicama bio jedan ormar. Feliks ga otvori, stavi
bombu unutra, potom zapali papirnati upalja i odmah zatvori vrata
ormara. Onda se okrene. Ima upravo toliko vremena da se popne
stepenicama prije no to upalja dogori...
Ona djevojica opet je puzala uza stepenice.
Sranje!
Feliks je podigne i jurne u njenu sobu. Majka joj je sjedila na prljavu
krevetu i zamiljeno buljila u zid. Feliks joj gurne dijete u naruje i vikne:
- Ostanite tu! Ne miite se!
ena ga pogleda prestraeno.
Feliks istri van. Ona dvojica bila su samo kat nie. On zagrabi uza
stepenice ...
Nemoj sad eksplodirati, nemoj sad eksplodirati!
... k odmoritu na njegovu katu. Policajci su ga uli, te jedan povie:
- Hej, ti! - I stadoe trati.
Feliks utri u svoju sobu, zgrabi jeftinu stolicu ravna naslona, iznese
je na odmorite i postavi tono ispod zaklopnih vrata to vode na tavan.
Bomba jo nije eksplodirala.
Moda ni nee.
Feliks se popne na stolicu.
Dva mukarca stigla su do zadnjih stepenica.
Feliks gurne zaklopna vrata.
Uniformirani policajac drekne:
- Uhapen si!
Onaj drugi, u civilu, podigne pitolj i uperi ga u Feliksa.
Bomba eksplodira.
Odjekne snaan tupi tutanj kao kad se rui neto jako teko,

SV

~ 189 ~

stepenice se rasprsnue u komadie koji poletjee na sve strane, policajci

bijahu odbaeni natrag, iz kra stadoe lizati plameni jezici, a Feliks se
popne na tavan.
***
- Dovraga, prokleti je tip bacio bombu! - drekne Thomson.
Opet je sve polo nizbrdo, pomisli Walden. Zaula se lomljava; to su
krhotine stakla s nekog prozora na treem katu padale na zemlju.
Walden i Thomson skoie iz automobila i potrae dvoritem.
Thomson zovne dva najblia uniformirana policajca:
- Ti i ti, za mnom unutra - a Waldenu dobaci: - Vi ostanite ovdje. - I s
tim nestade u zgradi, policajci za njim.
Walden se vraao dvoritem motrei prozore na Toronto Houseu.
Gdje je Feliks?
uo je kako neki policajac kae:
- Zdimio je straga, pazi to ti velim.
Uto etiri-pet crijepova padne s krova i razmrska se na dvoritu.
Valjda ih digla eksplozija, zakljui Walden. Neto ga je neodoljivo tjeralo
da se osvrne, sve mu se inilo da bi se Feliks mogao pojaviti iza njega,
niotkuda.
Stanari su se natisnuli na vrata i prozore da vide to se dogaa,
mnogi nahrupili u dvorite. Policajci su ih blago nagovarali da se vrate u
svoje domove. Neka ena istrala je iz Toronto Housea viui:
- Vatra!
Thomson i jedan policajac izali su nosei Suttona, bez svijesti, ili
mrtva. Walden im se priblii. Ne, nije mrtav, u ruci stee pitolj.
Jo nekoliko crijepova srui se s krova.
Onaj policajac kraj Thomsona ree:
- Ondje je vraka guva.
- Jeste li vidjeli Feliksa? - upita Walden.
- Nita nisam mogao vidjeti.
Thomson i policajac vratie se u zgradu.
Onda jo nekoliko crijepova padne ...
Waldenu odjednom sine. Podie pogled.
Na krovu rupa, a Feliks upravo izlazi kroz nju.
- Eno ga! - vrisne Walden.
Svi se bespomono zagledaju u prizor: ispuzavi iz tavana, Feliks se
po krovu penjao prema sljemenu.
Da bar imam pitolj...

SV

~ 190 ~

Walden klekne kraj onesvijetena Suttona i izvue mu pitolj iz ruke.

Pogleda gore. Feliks je kleao na vrhu krova. Da je bar puka, pomisli
Walden diui pitolj i nianei. Uto se Feliks okrene k njemu. Pogledi im
se sretnu.
***
Feliks se pokrene.
Odjekne pucanj.
Nije osjetio nita.
Stade trati.
Kao da tri po nategnutom uetu. Ruke ispruio da odri ravnoteu,
po uskom sljemenu mora stupati popreno, a ne smije ni pomisliti da bi
mogao pasti u ponor dubok petnaest metara.
Onda odjekne drugi pucanj.
Feliksa uhvati panika.
Trao je iz petnih ila. Primicao se kraju krova. Ondje naprijed
ugleda strminu krova Montreal Housea. Pojma nije imao koliki je razmak
izmeu dviju zgrada. Uspori ne znajui to bi. Uto Walden iznova zapuca.
Feliks se zaleti prema kraju krova.
I skoi.
Letio je zrakom. Kao iz daljine uo je vlastiti glas gdje vriti. Na tren
spazi tri policajca dolje u uliici, petnaest metara ispod njega. Otvorenih
usta buljili su u nj.
Onda je pao na krov Montreal Housea, tvrdo se doekavi na ake i
koljena. Od siline udarca zastane mu dah. Stade kliziti niz krov.
Stopalima udari o ljeb. inilo mu se da ljeb poputa pod pritiskom, i ve
se vidio kako klizi preko ruba krova a onda pada, beskrajno pada, no lim
je izdrao i on se zaustavi.
Strah ga preplavio.
Negdje u dubini due neto se u njemu bunilo:
Ali ja se nikad ne bojim.
Uzverao se uz krov na sljeme, potom se spustio drugom stranom.
Montreal House zaeljem je gledala na eljezniku prugu. Na
tranicama i nasipu nije bilo policajaca. Ovo nisu predvidjeli, obraduje se
Feliks. Bili su sigurni da e me epati u dvoritu, nije im ni nakraj
pameti bilo da bih mogao utei preko krovova.
Sad samo moram sii.
Preko ljeba pogleda zid zgrade. Na njemu nema odvodnih cijevi,
ljebovi se prazne kroz izljeve to stre s ruba krova poput groteski. Ali su

SV

~ 191 ~

zato prozori na zadnjem katu blizu streha i imaju iroke podboje.

Feliks desnom rukom uhvati ljeb i prodrma ga da provjeri je li
dovoljno vrst.
Otkad me to briga hou li ostati iv ili izgubiti glavu?
(Zna otkad.)
Stao je iznad jednog prozora, objema rukama uhvatio se za ljeb i
polako se spustio niz rub.
Na trenutak je visio.
Onda nogom opipa podboj prozora. Desnom rukom pusti ljeb i
napipa prihvatite: cigleni okvir prozora. Uhvati se za plitko udubljenje, a
onda i drugu ruku spusti sa ljeba.
Pogleda kroz prozor. Neki ovjek unutra, ugledavi ga, vrisne od
straha. Feliks udarcem otvori prozor i upadne u sobu. Odgurne
preplaenog stanara u stranu i izjuri kroz vrata. Brzao je stepenicama
preskaui po etiri. Uzmogne li doi do prizemlja, moi e se kroz stranje
prozore spustiti na prugu.
Stigao je na zadnje odmorite i teko diui zastao navrh posljednjeg
stubita. Uto jedna plava uniforma bane na glavni ulaz. Feliks se okrene i
pobjee na drugu stranu odmorita. Povue prozor, ali bio se zaglavio. Jo
jednom snano povue uvis i otvori ga. Sa stepenica su dopirali brzi udarci
izama. Feliks se uspne na prozorsku dasku, prebaci se van, pa je
trenutak visio drei se rukama, onda se odgurne od zida i poletje dolje.
Pao je u visoku travu, na nasip uz tranice. S desne strane dva su
ovjeka upravo skakala preko dvorine ograde skladita. S lijeve strane iz
daljine dopre pucanj. Jedan policajac ve je bio na prozoru s kojeg je skoio
Feliks.
On potri uz nasip na prugu.
Pred njim se prualo etiri-pet kolosijeka. Iz daljine se brzo
pribliavao vlak. inilo se da vozi po onom najdaljem kolosijeku. Feliksa
na tren obuze kukaviluk, trnci ga podioe od pomisli da projuri tik pred
vlakom, a onda udari u trk.
Dva policajca to su skoila iz onog dvorita i onaj iz Montreal Housea
grabili su za njim po tranicama. Negdje daleko, na lijevoj strani, neki
glas vikne:
- Sklonite se s vatrene linije!
Tri su gonitelja smetala Waldenu da nacilja.
Feliks se osvrne preko ramena. Ona su se trojica povukla u stranu.
Odjekne pucanj. Feliks se pogne i stade trati u cik-caku. Vlak se oglasi

SV

~ 192 ~

jakim zvidukom. Feliks je uo zviduk. Pa drugi pucanj. Iznenada

skrene, spotakne se i padne na posljednje tranice. U uima mu strahovito
grmjelo. Lokomotiva huktala prema njemu. Grevitim trzajem odgurne se
od tranica i prebaci na ljunak kraj njih. Vlak mu je protutnjio tik kraj
glave. U djeliu sekunde ugledao je strojovoino lice, blijedo i prestraeno.
Onda je ustao i otrao niz nasip.
Walden je stajao kraj ograde i gledao vlak. Basil Thomson mu prie.
Oni policajci to su se uspeli na prugu trali su sve do zadnjeg
kolosijeka, a onda stali i bespomono ekali da vlak proe. inilo se da mu
treba vjenost.
Konano je proao. Od Feliksa ni traga.
- Klipan je utekao - javi se jedan policajac.
- Neka vrag sve odnese - bijesno sikne Basil Thomson.
Walden se okrene i poe natrag k automobilu.
Feliks se prebacio preko nekog zida i dospio u bijednu ulicu s niskim
kuama u nizu, ravno na vrata improviziranog nogometnog igralita.
Djeaci s velikim kapama prekinue igru i zaprepateno se zabuljie u nj.
On otri dalje.
Proi e nekoliko minuta dok se policajci prestroje ondje na
tranicama, a onda e za njim, ali prekasno. Kad potjera krene on e ve
biti gotovo kilometar daleko od pruge, i nee stati.
Trao je sve dok nije stigao u neku prometnu ulicu punu trgovina.
Ondje je bez razmiljanja uskoio u omnibus.
Usprkos uspjenom bijegu nije se oslobodio onog munog osjeaja
nelagode. I prije je bio u opasnosti, ali se nikad nije bojao, nikad ga nije
hvatala panika. Sjetio se one misli to mu je proletjela glavom dok je
klizio niz krov: ne elim umrijeti.
U Sibiru je izgubio osjeaj straha. Sad mu se vratio. Prvi put nakon
toliko godina eli ostati iv. Ponovo sam postao ovjek, pomisli.
Kroz prozor je gledao bijedne ulice jugoistonog Londona i pitao se
mogu li ona prljava djeca i one bijedne ene vidjeti u njemu ponovo roena
ovjeka.
To je katastrofa. To e me usporiti, sputavati i ometati u poslu.
Bojim se.
elim ivjeti.
elim ponovo vidjeti Charlottu.

SV

~ 193 ~

11.
Buka prvog jutarnjeg tramvaja probudila je Feliksa. Otvorio je oi.
Vozilo je prolazilo a s kabela nad njim skakale svijetloplave iskre. U
njemu mukarci u radnoj odjei, istai ulica, trini nosai i cestari, tupa
pogleda sjede do prozora, pue i zijevaju, odlazei na posao.
Sunce je sjajilo nisko na obzorju, no Feliks je bio u sjeni mosta
Waterloo. Leao je na ploniku pod pokrivaem od novina, glave
naslonjene na zid. Do njega, s jedne strane, leala neka smrdljiva starica s
crvenim licem pijanice. Izgledala je debela, ali joj se sad izmeu poruba
haljine i mukih izama vidjelo nekoliko centimetara prljavih pepeljastih
nogu tankih poput akalica, i Feliks je zakljuio da ona njena tobonja
debljina vjerojatno potjee od nekoliko naslaga odjee. Svidjela mu se ta
starica. Prole je noi zabavljala cijelo skitniko drutvo uei Feliksa
prostake engleske izraze za pojedine dijelove tijela; on ih je ponavljao za
njom, i svi su se valjali od smijeha.
S druge strane leao mu je neki riokosi momak iz kotske. Njemu je
spavanje na otvorenom predstavljalo avanturu. Bio je snaan, otporan i
veseo. Gledajui mu sada usnulo lice, Feliks uoi da se ne brije; jo je
skoro dijete. to e biti s njim kad zazimi?
Naredalo ih se tridesetak na ploniku, svi leali s glavama uza zid a
nogama do ceste, pokriveni kaputima, vreama ili novinama. Feliks se
prvi probudio. Tko zna je li tkogod od njih osvanuo mrtav, upita se.
Ustao je. Nakon noenja na hladnoj ulici cijelo ga je tijelo boljelo. Iz
hlada pod mostom iskorai na sunce. Danas e se sastati s Charlottom.
Nema sumnje, on je i po izgledu i smradu prava skitnica. Pade mu na um
da bi se mogao oprati u Temzi, ali rijeka mu se inila prljavija od njega
samog. Zato krene u potragu za javnim kupalitem. I pronae jedno na
junoj strani rijeke. Na vratima obavijest da se otvara u devet sati. To je
tipino za socijaldemokrate, pomisli on; izgrade javno kupalite da bi
radni ljudi odravali istou, a onda ga otvaraju tek tad kad su svi na
poslu. I onda se sigurno ale kako mase ne koriste sve one usluge koje im se
tako plemenito nude.
Dorukovao je u jednoj ajani kraj stanice Waterloo. Odolio je
iskuenju da narui sendvi s prenim jajima i kao obino pojeo kruh i
popio aj, utedjevi tako novac za novine.
Nakon noi provedene s onim bijednicima, inilo mu se kao da je

SV

~ 194 ~

okuen. Koje li ironije, pomisli. A u Sibiru je volio spavati sa svinjama jer

su ga grijale. No nije teko razumjeti zato se sad osjea drukije: ta ima
se nai sa svojom keri, a ona e doi svjea i ista, namirisana parfemom,
sva u svili, s rukavicama i eirom, a moda i suncobranom da se zakloni
od sunca.
Na eljeznikoj stanici kupio je Times, potom sjeo na kamenu klupu
pred kupalitem i ekajui da se otvori poeo itati.
Vijest je bila okantna.

AUSTRIJSKI PRESTOLONASLJEDNIK I NJEGOVA

ENA UBIJENI
USTRIJELJENI U BOSANSKOM GRADU
POLITIKI ZLOIN JEDNOG STUDENTA
BOMBA BAENA U JUTARNJIM SATIMA
CAR U ALOSTI
Austro-ugarski prestolonasljednik, nadvojvoda Franjo Ferdinand, i njegova
ena, vojvotkinja od Hohenberga, ubijeni su juer ujutro u Sarajevu, glavnom gradu
Bosne. Ubojica, neki srednjokolac, usmrtio je svoje rtve mecima iz pitolja na
povratku s prijema u Gradskoj vijenici.
Zloin je oito rezultat paljivo planirane zavjere. Na odlasku u Gradsku
vijenicu nadvojvoda i njegova supruga za dlaku su izbjegli smrti. Jedan ovjek,
navodno neki slagar iz Trebinja, garnizonskog grada na krajnjem jugu Hercegovine,
bacio je bombu na njihov automobil. O tom prvom napadu poznati su neki detalji.
Tvrdi se da je nadvojvoda svojom rukom odbio bombu pa je eksplodirala iza
automobila i ranila putnike drugog vozila..
Poinitelj drugog napada navodno je iz Grahova u Bosni. Jo nema nikakvih
informacija kojeg je podrijetla i vjere. Pretpostavlja se da pripada srpskom, odnosno
pravoslavnom bosanskom ivlju.
Oba su zloinca odmah uhapena i jedva spaena od linovanja.
Dok se ova tragedija dogaala u bosanskom glavnom gradu, car Franjo Josip
putovao je iz Bea u svoju ljetnu rezidenciju u Ischlu. Njegovi su ga podanici srdano
ispratili iz Bea i jo srdanije doekali u Ischlu.
Feliks je bio zaprepaten. Radovao se to je uniten jo jedan
beskoristan aristokratski parazit, to je tiraniji zadan jo jedan udarac, a
istovremeno se stidio to je nekakav kolarac uspio ubiti nasljednika
austrijskog prijestolja, dok on, Feliks, nikako da ubije jednog ruskog

SV

~ 195 ~

kneza. No misli mu je najvie zaokupila promjena u politikoj slici svijeta

koja e neminovno uslijediti. Austrijanci e se uz podrku Nijemaca
osvetiti Srbiji. Rusi e reagirati. Hoe li se Rusi mobilizirati? Budu li
sigurni u britansku pomo, vjerojatno hoe. Mobilizacija u Rusiji znait e
mobilizaciju u Njemakoj, a kad se Nijemci mobiliziraju, njihove generale
nitko nee moi odvratiti od rata.
Feliks je na istoj stranici proitao i druge izvjetaje o ubojstvu pisane
slinim stilom. Bili su to lanci s naslovima:

SLUBENI IZVJETAJ O ZLOINU, KAKO JE AUSTRIJSKI CAR

PRIMIO VIJEST, TRAGEDIJA JEDNE KRALJEVSKE KUE, i
PRIZOR UBOJSTVA (od naeg specijalnog izvjestitelja).

Bilo je napisano prilino gluposti o tome kako su svi bili okirani i

uasnuti i alosni; uz to se ponavljale tvrdnje da nema razloga za
pretjeranu uzbunu, i da to ubojstvo, ma kako bilo tragino, nee dovesti do
promjene u Evropi. Feliks je ve uoio da su takvi stavovi karakteristini
za Times; taj bi list etiri jahaa Apokalipse proglasio monim vladarima
koji vre samo dobra djela zbog stabilnosti meunarodne situacije.
Jo se nije spominjala odmazda Austrije, ali uskoro hoe, u to je
Feliks bio siguran. A onda ...
Onda e izbiti rat.
Rusija nema pravog razloga da ue u rat, ljutito pomisli Feliks. A ni
Engleska. Zaraene strane su zapravo Francuska i Njemaka: jo od 1871.
Francuska eli vratiti svoje izgubljene teritorije, Alsace i Lorraine, a
njemaki generali smatraju da e Njemaka biti drugorazredna sila ako
ne pokae svoju snagu.
to bi Rusiju odvratilo od rata? Svaa sa saveznicima. A to bi
izazvalo svau izmeu Rusije i Engleske? Ubojstvo Orlova.
Ako bi ubojstvo u Sarajevu moglo biti povodom ratu, drugo ubojstvo u
Londonu moglo bi ga sprijeiti.
A Charlotte moe pronai Orlova.
Umoran, Feliks se ponovo vrati dilemi koja ga je muila ve puna dva
dana. Je li se ubojstvom nadvojvode ita promijenilo? Daje li mu to pravo
da iskoristi jednu mladu djevojku?
Kupalite samo to se nije otvorilo. Pred vratima se skupila grupica
ena sa zaveljajima rublja. Feliks presavije novine i ustane.
Znao je da e je iskoristiti Nije rijeio dilemu nego jednostavno
odluio to e uiniti. Sve kao da ga vodi k ubojstvu Orlova. Ima neke
neumitnosti u njegovu hodu prema tom cilju, i nita ga ne moe

SV

~ 196 ~

zaustaviti, ak ni spoznaja da mu je ivot zasnovan na jednoj greki.

Jadna Charlotte.
Vrata se otvore i Feliks ue u kupalite da se opere.
***
Charlotte je sve isplanirala. Ukoliko nemaju goste, Waldenovi ruaju
u jedan sat. Oko dva i pol mama e poi lei u svoju sobu. Charlotte e se
na vrijeme iuljati iz kue i sastati se u tri s Feliksom. S njim e provesti
jedan sat. Oko etiri i pol ve e biti kod kue, u jutarnjem salonu, oprana
i presvuena, spremna da smjerno nalijeva aj i prima posjetitelje s
mamom.
Ali nije joj bilo sueno. U podne joj je mama pokvarila cijeli plan
rekavi:
- Oh, zaboravila sam ti rei, ruat emo kod vojvotkinje od
Middlesexa, u njenoj kui na Grosvenor Squareu.
- O, zaboga, uope mi se ne ide na sveani ruak - usprotivi se
Charlotte.
- Ne gnjavi, lijepo e se provesti.
Nisam ono smjela rei, istog trena pomisli Charlotte. Morala sam
kazati kako imam groznu glavobolju pa nikako ne mogu poi. Ovako je sve
ispalo mlako. Da sam za to unaprijed znala, mogla sam neto slagati,
ovako mi u onaj tren nita nije palo na pamet. Pokua ponovo:
- ao mi je, mama, ne elim ii.
- Ii e i gotovo - odluno e mama. - Vojvotkinja je izuzetno vana
osoba i hou da te upozna. A i markiz od Chalfonta e biti ondje.
Sveani rukovi obino traju od jedan i pol do iza tri. Ako se vratim
kui do tri i pol, stigla bih u Nacionalnu galeriju oko etiri, raunala je
Charlotte; no dotle e Feliks ve odustati i otii, a bude li me i ekao, morat
u ga gotovo odmah ostaviti da stignem kui na aj. eljela je razgovarati
s njim o ubojstvu, htjela je uti njegovo miljenje. Nije ju privlaio ruak
kod stare vojvotkinje, a...
- Tko je taj markiz od Chalfonta?
- Ma pozna ga, Freddie. armantan je, zar ne?
- Ah, on. armantan? Nisam to primijetila. - Kako bi bilo da poaljem
pismo na onu adresu u Camden Townu? Ostavit u ga na stolu u
predvorju kad budem izlazila pa e ga lakej odnijeti na potu. Ali Feliks
zapravo ne ivi ondje, a osim toga, ne bi ni dobio poruku do tri sata.
- E pa danas ti je za to prilika. Rekla bih da mu se svia - nije
odustajala mama.

SV

~ 197 ~

- Kome?
- Freddiju. Charlotte, red je da momku uzvrati panju koju ti
posveuje.
Dakle, zato je ona tako zainteresirana za taj ruak.
- Oh, mama, ne budi smijena ...
- to je smijeno u tome? - upita mama razdraljivim glasom.
- Pa nisam s njim izmijenila ni tri reenice.
- Onda ga znai nisi privukla svojom konverzacijom.
- Ali, molim te!
- U redu, neu te zadirkivati. Poi se presvui. Odjeni onu haljinu
krem-boje sa smeom ipkom, pristaje ti uz ten.
Charlotte popusti i popne se u svoju sobu. Valjda bi mi trebala laskati
ta Freddijeva panja, razmiljala je svlaei se. Zato me ne zanimaju ti
mladii? Moda jednostavno nisam jo spremna na sve to. Momentalno
sam zaokupljena mnogim drugim stvarima Za dorukom je tata rekao da
e izbiti rat zbog ubojstva onog nadvojvode. No djevojke se ne bi trebale
zanimati za tako neto. Morala bih teiti samo za tim da se zaruim prije
kraja moje prve sezone; takvim je mislima Belinda okupirana. Ali nisu sve
djevojke kao Belinda, ta sjeti se samo sufraetkinja.
Odjenula se i sila stepenicama. Sjedila je i leerno razgovarala dok je
mama pila eri. Onda su pole na Grosvenor Square.
Vojvotkinja, podeblja ena od ezdesetak godina, podsjeala je
Charlottu na stari drveni brod to trune pod novim premazom boje. Ruak
je bio prava enska zabava. Da se ovo dogaa u nekoj drami, mislila je
Charlotte, tu bi se sad naao kakav pjesnik strastvena pogleda, neki
pametan ministar, koji kulturan bankar, idov, jedan prestolonasljednik, i
barem jedna upadljiva ljepotica. A zapravo su jedini prisutni mukarci,
osim Freddija, bili neki vojvotkinjin neak i jedan konzervativni lan
Parlamenta. ene su redom predstavljene kao supruge toga-i-toga. Ako se
ikad udam, pomisli Charlotte, inzistirat u da me predstave mojim
imenom a ne kao neiju suprugu.
Naravno, vojvotkinjine zabave nisu bile jako zanimljive jer je mnogim
ljudima bio zabranjen pristup njenom stolu: svim liberalima, idovima,
onima koji se bave trgovinom i glumom, razvedenima i svima koji su se
kad-tad usprotivili vojvotkinjinu shvaanju o drutveno prihvatljivom. I
tako joj je ostao prilino bezbojan krug prijatelja.
Vojvotkinjina omiljena tema razgovora bili su razlozi propadanja
drave, a kao glavni su se navodili subverzija (Lloyda Georgea i

SV

~ 198 ~

Churchilla), vulgarnost (Djagiljeva i postimpresionista) i preveliki porez

(iling i tri penija po funti).
Danas je, meutim, propast Engleske dospjela na drugo mjesto, iza
smrti nadvojvode. Konzervativni lan Parlamenta nadugo i nairoko
objanjavao je zato nee biti rata. A ena nekog junoamerikog
ambasadora rekla je glasom kakve djevojice, to je razbjesnilo Charlottu:
- Ja nikako ne razumijem zato ti nihilisti bacaju bombe i ubijaju
ljude.
Vojvotkinja je na to imala odgovor. Njezin joj je doktor objasnio da sve
sufraetkinje pate od neke nervne bolesti poznate u medicinskoj znanosti
kao histerija, a po njenu sudu, revolucionari pate od mukog ekvivalenta
te bolesti.
Charlotte, koja je tog jutra proitala Times od prve do zadnje strane,
umijea se:
- A u drugu ruku, moda Srbi jednostavno ne ele austrijsku
vladavinu.
Mama ju je oinula pogledom, a svi se ostali na tren zapiljili u nju kao
da je enula pameu, onda utke preli preko njenih rijei. Freddie je
sjedio do nje. Okruglo mu se lice sjajilo. Obratio joj se tihim glasom:
- ujte, stvarno govorite sasvim neuvene stvari.
- to je u tome neuveno? - htjela je znati Charlotte.
- Pa, hou rei, ovjek bi pomislio da odobravate ubijanje nadvojvoda.
- Kad bi Austrijanci pokuali zauzeti Englesku, vjerojatno biste i vi
ubijali nadvojvode, zar ne?
- Sjajni ste - nato e Freddie.
Charlotte se okrene na drugu stranu. Osjeala se kao da je izgubila
glas: nitko uope ne obraa panju na njene rijei. To ju je strano ljutilo.
U meuvremenu je vojvotkinja ve bila u svom elementu.
- Nii stalei su lijeni, - rekla je, a Charlotte pomisli:
I to veli ba ti koja ni jedan jedini dan u svom ivotu nisi radila!
- Pa da, - nastavila je vojvotkinja, - danas svaki radnik ima
pomonika koji mu nosi alat, a valjda ovjek moe nositi svoj alat,zakljuila je kad joj je lakej ponudio kuhane krumpire na srebrnom
posluavniku. Pijui treu au slatkog vina izjavila je kako ti radnici o
podnevu piju toliko piva da su popodne nesposobni za posao. - Danas ljudi
hoe da ih se tetoi, - izjavila je kad su tri lakeja i dvije sluavke odnijeli
tree jelo i stali posluivati etvrto. - Nije na vlastima da pruaju socijalnu
pomo, zdravstveno osiguranje i mirovine. Siromatvo e potai nie

SV

~ 199 ~

slojeve da budu tedljivi, a to je vrlina, - ustvrdila je na kraju objeda kojim bi se neka radnika obitelj od deset lanova hranila dva tjedna.
Ljudi se moraju oslanjati na vlastite snage, - kazala je dok joj je sluga
pomagao da ustane od stola i poe u salon.
A Charlotte samo to nije eksplodirala od bijesa. Zar se
revolucionarima moe zamjeriti to ubijaju ljude poput vojvotkinje?
Freddie joj doda alicu kave i ree:
- Kakva ena! To je pravi borac, zar ne?
Nato e Charlotte:
- Meni je najodvratnija babetina na svijetu.
Freddijevo okruglo lice se smrkne.
- Pst! - obrecne se on.
Barem nitko ne moe rei da ga ohrabrujem, pomisli Charlotte.
Sat nad kaminom skladno je odzvonio tri sata. Charlotti se inilo kao
da je u zatvoru. Sad je Feliks eka na stepenicama Nacionalne galerije.
Mora se izvui iz vojvotkinjine kue. to radim ovdje kad mogu biti s
nekim tko govori razumno?
Konzervativni lan Parlamenta ree:
- Moram natrag u Parlament.
Njegova ena ustane da poe s njim. Charlotte shvati da joj je to
prilika pa prie eni i tiho joj se obrati:
- Malo me boli glava. Mogu li s vama? Ionako vas put u Westminster
vodi kraj moje kue.
- Naravno, lady Charlotte.
Mama je u tom trenu razgovarala s vojvotkinjom. Charlotte ih
prekine i ponovi priu o glavobolji.
- Znam da bi mama voljela jo malo ostati, zato idem s gospoom
Shakespeare. Zahvaljujem na divnom ruku, vaa milosti.
Vojvotkinja dostojanstveno kimne glavom.
Prilino dobro sam to izvela, pomisli Charlotte izaavi na hodnik i
spusti se stepenicama.
Koijau Shakespeareovih rekla je svoju adresu i dodala:
- Stanite mi pred dvoritem, ne morate unutra.
Putem joj je gospoa Shakespeare savjetovala neka uzme liicu
laudanuma protiv glavobolje.
Koija je postupio kako mu je rekla, i u tri i dvadeset Charlotte je
stajala na ploniku pred svojom kuom i gledala kako koija odlazi.
Umjesto kui, krenula je na Trafalgar Square.

SV

~ 200 ~

Stigla je pred Nacionalnu galeriju neto iza tri i trideset i potrala

uza stepenice. Feliksa nije bilo. Dosadilo mu ekanje pa je otiao, pomisli
ona. Onda se pojavio iza jednog masivnog stupa kao da je ondje stajao u
zasjedi, a ona se toliko obradovala to ga vidi da bi ga bila najradije
poljubila.
- Oprostite to kasnim - ispriala se rukujui se s njim. - Morala sam
na jedan odvratan ruak.
- Nije vano, glavno da si sad tu. - Smijeio se, ali s nekom nelagodom,
kao ovjek koji pozdravlja zubara prije vaenja zuba.
Uli su. Charlotte je rado boravila u svjeini i tiini Galerije, meu
njenim staklenim svodovima i mramornim stupovima, sivim podovima i
zidovima be boje, meu slikama to se istiu bojom, ljepotom i strau.
- Roditelji su me barem nauili gledati slike - ree.
On je pogleda svojim tamnim oima.
- Bit e rata.
Od svih ljudi koji su danas govorili o toj mogunosli, ini se da su
jedino Feliks i tata njome istinski dirnuti.
- To je i tata rekao. Ali ja ne razumijem zato.
- I Francuska i Njemaka ui e u rat zbog svojih interesa. A Austrija,
Rusija i Engleska moda e biti uvuene u nj.
etali su dvoranama. Feliksa po svoj prilici nisu zanimale slike.
- Zato vas to toliko brine? Hoete li i vi morati u borbu? - upita
Charlotte.
- Prestar sam ja za to. Ali mi je ao svih onih milijuna nedunih
ruskih mladia, seljakih sinova koji e biti osakaeni i oslijepljeni, koji e
izgubiti ivote zbog neega to ne razumiju, a i da razumiju ne bi ih za to
bilo stalo.
Za Charlottu je rat oduvijek znaio meusobno ubijanje ljudi, no po
Feliksovu miljenju, zapravo je rat taj koji ubija ljude. Tako joj je on jo
jednom prikazao stvari u novom svjetlu.
- Nikad nisam tako gledala - na to ree.
- Ni grof od Waldena ne gleda tako. Zato e i dopustiti da se to dogodi.
- Tata sigurno ne bi dopustio da izbije rat kad bi ga mogao sprijeiti...
- Nema pravo - prekine je Feliks. - On ga i priprema.
Charlotte se zaueno namrti.
- Kako to mislite?
- Knez Orlov je upravo zato ovdje.
Njoj tek sad nita nije bilo jasno.

SV

~ 201 ~

- Kako znate za Aleksa?

- Znam ja o tome vie nego ti. Policija ima pijune meu anarhistima,
ali i anarhisti imaju pijune meu policijskim pijunima. Mi sve saznamo.
Walden i Orlov nastoje sklopiti sporazum kojim e Rusija biti uvuena u
rat na strani Britanaca.
Charlotte htjede protestirati, rei da tata ne bi uinio neto takvo, no
onda shvati da Feliks ima pravo. Sad su joj bile jasne neke primjedbe koje
su izmijenili tata i Aleks dok je jo Aleks stanovao kod njih, sad je
razumjela zato je tata okirao prijatelje pristajui uz liberale poput
Churchilla.
- Zato bi tata to inio? - udila se.
- Zacijelo ga nije briga koliko ruskih seljaka umire sve dok Engleska
igra vodeu ulogu u Evropi.
Da, naravno, po svoj prilici je tatin stav takav, pomisli ona i ree:
- To je grozno. Zato ne kaete narodu? Otkrijte istinu, razglasite je s
krovova kua.
- A tko bi sluao?
- Zar narod u Rusiji ne bi?
- Bi, kad bismo mu na neki dramatian nain skrenuli na to panju.
- Kao na primjer?
Feliks je pogleda.
- Kao na primjer, kidnapiranjem kneza Orlova.
To se Charlotti uinilo takvim pretjerivanjem da se poela smijati, ali
joj smijeh brzo zamrije. Palo joj je na um da se on moda poigrava,
pretvara, kako bi je u to uvjerio, a onda mu se zagledala u lice i vidjela da
je smrtno ozbiljan. U prvi mah se upita je li pri zdravoj pameti.
- Ma ne mislite to ozbiljno - ree s nevjericom.
On se nespretno nasmije.
- Misli da sam lud?
Znala je da nije. Odmahne glavom.
- Vi ste najnormalniji ovjek koga znam.
- Onda sjedi, objasnit u ti - nato e on i odvede je do sjedala. - Car i
inae nema povjerenja u Engleze jer doputaju politikim prebjezima
poput mene da dou u Englesku. Kad bi takav jedan prebjeg kidnapirao
njegovog omiljenog neaka, izmeu dviju drava izbila bi prava svaa i
one vie ne bi bile sigurne u meusobnu pomo u ratu. A kad bi ruski
narod saznao to im Orlov nastoji namjestiti, tako bi se razbjesnio da ga
car ni u kojem sluaju ne bi mogao natjerati u rat. Shvaa li?

SV

~ 202 ~

Charlotte mu je promatrala lice dok je govorio. Bio je smiren,

razborit, tek malo napet. U oku mu nije bljeskalo ludilo fanatizma. Sve to
je rekao imalo je smisla, ali je po logici sliilo bajci: jedno je proizlazilo iz
drugog, no Charlotti se inilo da slua priu iz nekog drugog svijeta a ne iz
onog u kojem ivi.
- Shvaam - odgovori mu - ali ne moete kidnapirati Aleksa, ta on je
tako drag ovjek.
- Taj dragi ovjek povest e milijun drugih ljudi u smrt ako mu se to
dopusti. Ovo je stvarnost, Charlotte, a ona se razlikuje od bitki na tim
slikama s bogovima i konjima. Walden i Orlov raspravljaju o ratu u kojem
vojnici sabljama sijeku jedni druge, u kojem topovske kugle raznose
mladiima noge, u kojem ljudi krvare i umiru na blatnjavim poljima,
vritei od bola, a nigdje nikoga da im pomogne. O tome se Walden i Orlov
dogovaraju. Mnogo su nesree ovom svijetu skrivili dragi mladi ljudi
poput Orlova koji misle da imaju pravo ugovarati ratove meu narodima.
Njoj najednom sine zastraujua misao.
- Vi ste ga ve jednom pokuali kidnapirati.
On kimne glavom.
- U parku. I ti si bila u koiji. Nije mi uspjelo.
- Oh, zaboga. - Osjeala je muninu i potitenost.
Feliks je uze za ruku.
- Ti zna da imam pravo, zar ne?
inilo joj se da zaista ima pravo. Njegov je svijet stvaran svijet, a ona
je ta koja ivi u bajci. U vilinskoj zemlji debitantice se u bjelini
predstavljaju kralju i kraljici, kraljevi odlazi u rat, grof je ljubazan
prema svojim slugama koje ga sve vole, vojvotkinja je dostojanstvena
stara dama, a neto kao to je seksulani odnos ne postoji. U stvarnom pak
svijetu Annieno dijete raa se mrtvo jer mama otputa Annie bez
preporuke, trinaestogodinja majka osuuje se na smrt jer je pustila da joj
dijete umre, ljudi spavaju na ulicama jer nemaju doma; u tom svijetu
postoje odgajalita, vojvotkinja je zla stara otrokonda, a nacereni
mukarac u odijelu od tvida udara Charlottu u eludac pred
Buckinghamskom palaom.
- Znam da imate pravo - ree Feliksu.
- To je jako vano - nato e on. - Jer ti si mi u svemu ovome glavna.
- Ja? O, ne!
- Potrebna mi je tvoja pomo.
- Molim vas, ne govorite to!

SV

~ 203 ~

- Zna, ne mogu pronai Orlova.

To nije fer, pomisli Charlotte, sve se ovo prebrzo zbilo. Osjeala se
bijednom i uhvaenom. eljela je pomoi Feliksu i bilo joj je jasno koliko je
to vano, ali Aleks joj je roak, bio je gost u njenom domu, kako ga moe
izdati?
- Hoe li mi pomoi? - upita Feliks.
- Ja ne znam gdje je Aleks - okoliala je ona.
- Ali moe saznati.
- Mogu.
- Pa hoe li?
- Ne znam - s uzdahom uzvrati ona.
- Charlotte, mora.
- Nema tu nikakvo mora - ljutito e ona. - Svi mi govore to moram
initi. Mislila sam da me vi vie potujete.
On se pokunji.
- Da te bar ne moram moliti.
Ona mu stisne ruku.
- Razmislit u o tome.
Feliks ve htjede prosvjedovati, ali mu Charlotte stavi prst na usta da
ga uutka.
- Morat ete se zadovoljiti s tim - ree.
***
U sedam i trideset Walden se izvezao u lanchesteru, u veernjem
odijelu, s cilindrom na glavi. Sad se stalno vozio automobilom; u sluaju
opasnosti bri je i pokretljiviji od koije. Pritchard je sjedio za volanom, a
revolver mu u futroli pod jaknom. Civiliziranom ivotu kao da je doao
kraj. Dovezli su se pred stranji ulaz zgrade u Downing Streetu 10. Tog
popodneva sastao se Kabinet da raspravi Waldenov i Aleksov prijedlog.
Sad e Walden saznati jesu li ga prihvatili ili nisu.
Uveli su ga u malu blagovaonicu. Ondje su ve bili Churchill i
premijer Asquith. Naslonjeni na bife, pili su eri. Walden se rukovao s
Asquithom.
- Kako ste, gospodine premijeru?
- Drago mi je to ste doli, lorde Walden.
Asquithu je kosa bila sijeda, lice glatko obrijano.
Bore oko oiju odavale su smisao za humor, ali su mu usne bile male i
tanke, znak upornosti, a brada iroka i etvrtasta. U govoru mu se osjeao
jorkirski naglasak koji je zadrao i nakon Londonske kole i oksfordskog

SV

~ 204 ~

Koleda Balliol. Glavu je imao neobino veliku, mozak, navodno, precizan

kao stroj. No, da, pomisli Walden, ljudi uvijek pripisuju premijerima veu
pamet no to je stvarno imaju.
Asquith poe:
- Naalost, Kabinet nije prihvatio va prijedlog.
Waldenu stane dah. Da bi prikrio razoaranje, toboe vedro upita:
- A zato?
- Najvie mu se opirao Lloyd George.
Walden pogleda Churchilla i podigne obrve.
Churchill kimne glavom.
- Vjerojatno ste, kao i svi drugi, mislili da Lloyd George i ja glasamo
uvijek jednako. Sad znate da nije tako.
- A koji je njegov prigovor?
- Stvar principa - odgovori Churchill. - Kae da nudimo Balkan kao
bonbonijeru: evo, posluite se, izaberite to vam se najvie svia, Trakiju,
Bosnu, Bugarsku, Srbiju. I male drave imaju svoja prava, veli. Eto to
vam znai imati u Kabinetu Velanina. Velanin, pa jo i odvjetnik; ne
znam to je gore.
Njegov povran ton iritirao je Waldena. Ovo je njegov projekt isto
koliko i moj, pomisli, pa zato taj ovjek nije razoaran kao ja?
Sjeli su za veeru. Sluio ih je jedan posluitelj. Asquith je umjereno
jeo, Churchill previe pio, a Walden bio neraspoloen i sa svakim
zalogajem u sebi proklinjao Lloyda Georgea.
Nakon prvog jela Asquith ree:
- Znate, mi moramo sklopiti taj ugovor. Prije ili kasnije Francuska i
Njemaka e zaratiti, pa ostanu li Rusi po strani, Njemaka e osvojiti
Evropu. To ne smijemo dopustiti.
- Dobro, kako bi se na Lloyda Georgea utjecalo da promijeni miljenje?
- htio je znati Walden.
Asquith se nasmijei.
- Da dobijem funtu svaki put kad se postavi to pitanje, bio bih bogat
ovjek.
Posluitelj je svakome servirao prepelicu i nalio crvena vina.
Javi se Churchill:
- Moramo izai pred Kabinet s izmijenjenim prijedlogom na koji Lloyd
George nee imati prigovora.
Churchillov nemaran ton razbjesni Waldena.
- Vi jako dobro znate da to nije tako jednostavno - sikne.

SV

~ 205 ~

- Zaista nije - Asquith e blago. - Pa ipak moramo pokuati. Recimo da

Trakija bude nezavisna zemlja pod ruskom zatitom, ili tako neto.
- Cijeli proli mjesec sam se trudio da smanjim zahtjeve Rusa umorno e Walden.
- Ipak, ubojstvom jadnog Franje Ferdinanda situacija se mijenja - ree
Asquith. - Sad kad Austrija iznova postaje agresivna na Balkanu, Rusima
je vie no ikad potrebno uporite na podruju koje im mi u principu
nastojimo i dati.
Walden je potisnuo svoje razoaranje i stao grozniavo traiti
rjeenje. Malo kasnije upita:
- A to je sa Carigradom?
- to hoete rei?
- Pretpostavimo da Rusima ponudimo Carigrad. Hoe li se Lloyd
George protiviti?
- Mogao bi rei da je to isto kao kad bismo Cardiff prepustili irskim
republikancima - odgovori Churchill.
Walden se na to samo ravnoduno okrene Asquithu.
Asquith spusti no i viljuku.
- No dobro. uli smo njegov principjelan stav i sad bi mogao ljubazno
pokazati koliko zna biti razuman kad mu se nudi kompromis. Mislim da
bi taj prijedlog mogao prihvatiti. A hoe li se Rusi zadovoljiti njime?
Walden nije bio siguran ali je polagao velike nade u tu svoju novu
ideju. Naglo ree:
- Ako vi za to moete pridobiti Lloyda Georgea, i ja u Orlova.
- Sjajno - zadovoljno e Asquith. - No, a to je s onim anarhistom?
Waldenov optimizam splasne.
- Poduzete su sve mjere da se Aleks zatiti, ali sluaj jo nije rijeen.
- Mislio sam da je Basil Thomson sposoban ovjek.
- I jest, jako sposoban - potvrdi Walden. - Ali bojim se da je Feliks jo
sposobniji.
- Ne bismo smjeli dopustiti da nas taj momak uplai ... - zausti
Churchill.
- Ja jesam uplaen, gospodo - prekine ga Walden. - Tri puta nam je
Feliks kliznuo iz aka. Zadnji put smo ga hvatali ak s trideset policajaca,
i nita. Ne znam kako bi sad doao do Aleksa, ali to to ja ne vidim naina
ne znai da ga i on ne vidi. A nama je jasno to e se dogoditi bude li Aleks
ubijen: na savez s Rusijom past e u vodu. Feliks je najopasniji ovjek u
Engleskoj.

SV

~ 206 ~

Asquith kimne glavom ozbiljna izraza lica.

- Ukoliko niste potpuno zadovoljni zatitom Orlova, molim vas,
direktno se obratite meni.
- Hvala vam.
Posluitelj je ponudio Waldena cigarom, no on je osjetio da je ovdje
zavrio posao.
- ivot mora tei dalje - ree - a meni je na zabavu kod gospoe
Glenville. Ondje u popuiti cigaru.
- Nemojte im kazati gdje ste veerali - sa smijekom e Churchill.
- Ne bih se usudio, ne bi me vie ni pogledali. - Walden ispije porto i
ustane.
- Kad ete Orlovu izloiti novi prijedlog? - upita Asquith.
- Odvest u se u Norfolk odmah sutra ujutro.
- Odlino.
Walden uze eir i rukavice od posluitelja i izae. Pritchard je stajao
na vrtnim vratima i razgovarao s deurnim policajcem.
- Idemo kui - ree mu Walden.
Na povratku se kajao zbog svoje brzopletosti. Obeao je privoljeti
Aleksa da prihvati carigradski plan a ne zna kako. Sad ga je to brinulo pa
je stao razmiljati to e idueg dana rei.
Stigao je kui ne smislivi nita pametno.
- Za nekoliko minuta ponovo e mi trebati automobil, Pritchard.
- U redu, gospodine.
Walden je uao u kuu i poao na kat da opere ruke. Na odmoritu
sretne Charlottu.
- Sprema li se mama? - upita je.
- Da, uskoro e biti gotova. Kako napreduju pregovori?
- Sporo.
- Zato si se odjednom ponovo poeo baviti politikom?
On se nasmijei.
- Kratko reeno: elim sprijeiti Njemaku da osvoji Evropu. No, nita
ti ne brini, slatka moja mala...
- Neu brinuti. Ali gdje si, zaboga, sakrio roaka Aleksa?
On je oklijevao. Nema opasnosti ako joj kae. Pa ipak, bude li znala
tajnu, mogla bi je sluajno odati. Zato je bolje da ivi u neznanju.
- Ako te itko pita, kai da ne zna - ree, nasmijei se i ode u svoiu
sobu.
***

SV

~ 207 ~

Lidija je katkad bila sasvim ravnoduna prema arima engleskog

naina ivota.
Obino je voljela velike zabave. Nekoliko stotina ljudi nagrne u neiju
kuu i ne radi nita pod kapom nebeskom. Nema ni plesa, ni sveane
veere ni kartanja. Pozdravi domaicu, uzme au ampanjca i klati se
po golemoj kui, aska s prijateljima i divi se tuoj odjei. No danas je
Lidija duboko osjetila svu prazninu takve zabave i njeno se nezadovoljstvo
pretoilo u nostalgiju za Rusijom. Ah, ondje su ljepotice vjerojatno
zanosnije, intelektualci manje uglaeni, razgovori dublji, veernji zrak
nije tako sparan i ne uspavljuje. Zapravo je bila previe zabrinuta zbog
Stephena, Feliksa i Charlotte a da bi uivala u velikom drutvu.
Uspela se irokim stepenicama, s jedne je strane pratio Stephen, s
druge Charlotte. Pozdravili su gospou Glenville koja je s divljenjem
uoila Lidijinu briljantnu ogrlicu. Onda su krenuli dalje. Stephen se
odvojio i stao razgovarati s jednim prijateljem iz Doma lordova. Lidija je
ula samo amandman i vie nije sluala. Sad su ona i Charlotte koraale
izmeu mnotva, smijeile se i pozdravljale. Lidija se stalno pitala: to
ovdje radim?
- uj, mama, kamo je otiao Aleks? - zaskoi je Charlotte pitanjem.
- Ne znam, duo - odsutno e Lidija - Pitaj tatu. Dobro vee, Freddie.
No Freddija je vie zanimala Charlotte, pa joj se obrati:
- Razmiljao sam o onome to ste rekli za rukom. Zakljuio sam da
postoji razlika: mi smo Englezi.
Lidija ih ostavi u tom razgovoru. U mojoj mladosti, pomisli, razgovori
o politici nesumnjivo nisu bili nain da se osvoji mukarac. No, valjda su
se stvari promije nile. Izgleda da e Freddija zanimati sve ono o emu
Charlotte eli razgovarati. Tko zna hoe li je zaprositi. O, Gospode, kakvo
bi to bilo olakanje!
U prvom salonu, gdje je neki gudaki kvartet potiho svirao, srela je
svoju jetrvu Clarissu. Porazgovarale su o svojim kerima, i Lidija se
potajice utjeila uvidjevi da je i Clarissa jako zabrinuta za Belindu.
- Ne smeta mi to kupuje supermodernu odjeu i pokazuje glenjeve, a
ne bi mi smetalo ni njeno puenje kad bi bila samo malo diskretnija tuila se Clarissa - Ali mi smeta to odlazi na najskandaloznija mjesta da
slua crnake sastave koji sviraju dez, a prolog je tjedna pola ak i na
boks-me.
- A njena pratilja?
Clarissa uzdahne.

SV

~ 208 ~

- Dopustila sam joj da izlazi bez pratilje, ali samo s djevojkama koje
mi poznamo. Sad vidim da sam pogrijeila. Charlotte je vjerojatno uvijek s
pratiljom.
- Teoretski jest - ree Lidija. - Ali je uasno neposluna. Jednom se
iuljala sama i otila na sastanak sufraetkinja. - Lidija nije htjela otkriti
Clarissi cijelu neugodnu istinu; sastanak sufraetkinja nije zvualo tako
loe kao demonstracije. Onda doda: - Charlotte se zanima za stvari koje
ni najmanje ne dolikuju dami, kao na primjer, politika. Pojma nemam
odakle joj te njene ideje.
- Oh, i kod nas je tako - nato e Clarissa. - Belinda je odgojena u
otmjenom drutvu, uz najbolju glazbu, dobre knjige i strogu guvernantu ...
pa onda se ovjek ne moe nauditi kako se kod nje razvila sklonost prema
vulgarnom. A najgore od svega je to to nikako ne shvaa da brinem za
njeno dobro a ne za svoje.
- Oh, sad mi je lake kad i ti to kae! - ree Lidija.
- Upravo tako se i ja osjeam. Po Charlottinu sudu naa joj je zatita
suvina i glupa. - Ona uzdahne. - Moramo ih brzo udati da im se togod
loe ne dogodi.
- Jasno! Zanima li se tko za Charlottu?
- Freddie Chalfont.
- A, da, ula sam za to.
- Momak je, izgleda, ak spreman voditi s njom razgovore o politici.
Ali se bojim da ona nije jako zainteresirana za nj. A to je s Belindom?
- Posve drugi problem. Njoj su svi dragi.
- O, zaboga - nasmije se Lidija i ode dalje osjeajui olakanje. Na neki
nain Clarissa kao maeha ima tei zadatak od nje. Valjda bih zbog toga
trebala biti sretna, pomisli.
U iduoj prostoriji bila je vojvotkinja od Middlesexa. Na zabavama
gosti veinom stoje, ali se vojvotkinja, po svom obiaju, udobno smjestila u
naslonja a ljudi su joj prilazili. Lidija joj pristupi u trenutku kad se lady
Gay-Stephens udaljavala.
- Zacijelo je Charlotti potpuno prola glavobolja - ree vojvotkinja.
- Jest. Hvala to se raspitujete.
- O, nisam se raspitivala ispravi vojvotkinja Lidiju. Moj ju je neak
vidio u Nacionalnoj galeriji u etiri sata.
- U Nacionalnoj galeriji! Koga je vraga radila ondje?
Opet se iuljala. Ali Lidija nije pred vojvotkinjom htjela priznati da
se Charlotte loe ponaa.

SV

~ 209 ~

- Oduvijek je voljela umjetnost - izvali to joj je prvo palo na pamet.

- Bila je s nekim mukarcem - nastavi vojvotkinja.- Freddie Chalfont
zacijelo ima suparnika.
Bijedna namigua! Lidija obuzda svoj bijes i na silu se smijeei
procijedi:
- Po svoj prilici,
- Tko je on?
- Neki iz njena drutva - promuca Lidija sva oajna.
- O, ne - vojvotkinja e uz zloban smijeak. - To je ovjek od
etrdesetak godina a nosi kapu od tvida.
- Kapu od tvida! - Lidija je bila svjesna da je vojvotkinja eli poniziti,
ali je to nije jako brinulo. Tko li je taj od mukarac? to je to Charlotte
naumila? Njen dobar glas...
- Drali su se za ruke - doda vojvotkinja i iroko se nasmije pokazujui
pokvarene zube.
Lidija se vie nije mogla pretvarati da je sve u redu.
- O, moj Boe uzdahne. U to li se to dijete upetljalo?
- U moje doba s pratiljom su se djelotvorno spreavale takve afere vano izjavi vojvotkinja.
Pred tim njenim oitim uivanjem u skandalu Lidiji prekipje.
- To je bilo prije stotinu godina - sikne bijesno i udalji se. Kapa od
tvida! Drali se za ruke! Mukarac od etrdesetak godina! Uasno i
pomisliti! Ta kapa znai da je to ovjek iz radnike klase, po njegovoj dobi
vidi se da je neki razvratnik, a dranje za ruke ukazuje na to da je stvar
ve daleko odmakla, moda ak i predaleko. to mogu, pomisli
bespomono, kad dijete izlazi iz kue bez mog znanja? Oh, Charlotte,
Charlotte, ne zna to ini sama sebi.
- Kako je bilo na boks-meu? - upita Charlotte Belindu.
- Na neki grozan nain strano uzbudljivo - odgovori Belinda. - Da
vidi ona dva golema mukarca, samo u kratkim hlaama, to se tuku do
potpune iznemoglosti!
Charlotti nije bilo jasno kako to moe biti uzbudljivo.
- Meni se to ini uasno.
- Toliko sam se uzbudila - Belinda e sad tiim glasom - da sam
zamalo dopustila Peteru da ode predaleko.
- Kako to misli?
- Ma zna, kasnije, u automobilu na putu kui. Dopustila sam mu... da
me poljubi, i drugo.

SV

~ 210 ~

- to to drugo?
- Ljubio mi je grudi - apne Belinda.
- Oh - namrti se Charlotte. - Je li to ugodno?
- Boanstveno.
- Ma daj. - Charlotte je pokuala zamisliti kako joj Freddie ljubi grudi
i nekako je znala da to ne bi bilo boanstveno.
Uto mama proe kraj njih i ree:
- Charlotte, odlazimo.
- Izgleda ljuta - primijeti Belinda.
Charlotte slegne ramenima.
- Nita neobino.
- Kasnije idemo na crnaku priredbu, to ne bi pola s nama?
- Kakva je to crnaka priredba?
- Dez. Divna glazba.
- Mama me ne bi pustila.
- Tvoja je mama grozno staromodna.
- Meni kae! Bolje da poem.
- Zdravo.
Charlotte sie stepenicama i uzme svoj ogrta iz garderobe. inilo joj
se kao da su u njoj dvije linosti, poput doktora Jekylla i gospodina Hydea.
I jedna se od njih smije, vodi pristojne razgovore, s Belindom ape o
djevojakim tajnama, a druga razmilja o kidnapiranju i izdaji i nevinim
tonom postavlja lukava pitanja.
Ne ekajui roditelje izala je i rekla lakeju:
- Automobil grofa od Waldena.
Nekoliko minuta kasnije lanchester se zaustavio uz plonik. Bilo je
toplo vee i Pritchard je bio skinuo kapu. Izaao je iz kola i pridrao
Charlotti vrata.
- Pritchard, gdje je knez Orlov? - upita ga ona.
- To mora ostati tajna, gospoice.
- Pa moete meni rei.
- Radije vi pitajte svog tatu, gospoice.
Nema smisla. Ne moe ona prevariti sluge to je poznaju iz
djetinjstva. Odustane i ree:
- Poite u predvorje i kaite mami i tati da ih ekam u automobilu.
- U redu, gospoice.
Charlotte sjedne straga na konato sjedalo. Ve je od troje ljudi koji bi
mogli znati gdje je Aleks pokuala izvui istinu, ali uzalud. Ne vjeruju joj

SV

~ 211 ~

da e sauvati tajnu, a najgore od svega je to to, naravno, imaju pravo. U

svakom sluaju, jo nije odluila hoe li pomoi Feliksu. E pa, ne dobije li
potrebnu informaciju, moda nee ni morati donijeti munu odluku. Kako
e joj laknuti!
Ugovorila je s Feliksom sastanak za preksutra, na istom mjestu, u
isto vrijeme. to li e on rei kad mu doe praznih ruku? Hoe li je
prezreti zbog neuspjeha? Nee, nije on takav. Bit e strano razoaran.
Moda e smisliti neki drugi nain da sazna gdje je Aleks. Jedva eka da
ga ponovo vidi. Tako je zanimljiv, i toliko je nauila od njega da joj se ini
kako bi joj bez njega ivot bio nepodnoljivo dosadan. Pa ak i nemir zbog
ove velike dileme pred koju ju je stavio bolji je nego ono monotono biranje
haljina za jo jedan prazan dan u koloteini drutvenog ivota.
Tata i mama uli su u automobil i Pritchard ga upali.
- Lidija, to ti je? Izgleda prilino uznemirena - zabrinuo se tata.
Mama pogleda Charlottu.
- to si danas popodne radila u Nacionalnoj galeriji?
Charlotti zastane srce. Otkrili su je! Netko ju je pijunirao! Sad e biti
nevolje. Ruke joj stanu drhtati i ona ih stisne u krilo.
- Gledala sam slike.
- Bila si s nekim mukarcem.
- Oh, ne. Charlotte, to to znai? - udio se tata.
- Bio je to jedan moj znanac - odgovori Charlotte. - Vama se ne bi
svidio.
- Naravno da nam se ne bi svidio - obrecne se mama. - Nosio je kapu
od tvida.
- Kapu od tvida? Pa tko je to, dovraga? - zaprepasti se tata.
- To je jedan strano zanimljiv mukarac, i on sve shvaa...
- I dri te za ruku! - prekine je mama.
Tata e tuno:
- Charlotte, kako je to nepristojno! U Nacionalnoj galeriji!
- Ma ne radi se ni o kakvoj ljubavnoj vezi - objanjavala je Charlotte. Nemate se ega bojati.
- Nemamo se ega bojati - gorko se osmjehne mama. - Ona zlobna
stara vojvotkinja ve je za to saznala i rastrubit e na sve strane.
- Kako si mogla tako neto prirediti mami? - zapita tata.
Charlotte nije mogla govoriti. Samo to nije zaplakala. Pa nisam
uinila nita loe, mislila je, samo sam razgovarala s nekim tko razumno
rasuuje. Kako mogu biti tako okrutni? Mrzim ih!

SV

~ 212 ~

- Bolje mi kai tko je on. Vjerojatno ga moemo isplatiti - ree tata.

Nato Charlotte drekne:
- A ja ti velim da je on jedan od rijetkih na svijetu koje ne moe
isplatiti.
- Vjerojatno je neki radikal - nagaala je mama. - Nema sumnje, on ti
je i napunio glavu glupostima o sufraizmu Po svoj prilici nosi sandale i
jede krumpire zajedno s korom. - Onda plane: - Zacijelo vjeruje u slobodnu
ljubav. Ako si...
- Ne, nisam - prekine je Charlotte. Rekla sam ti da se ne radi o
ljubavnoj vezi. - Suza joj se skotrlja niz obraz. - Nisam zaljubljive prirode.
- Ne vjerujem ti ni rijei - tata e ogoreno. - Niti e ti itko povjerovati.
Shvatila ti to ili ne, ovaj dogaaj je drutvena katastrofa za sve nas.
- Najbolje da je smjestimo u samostan - mama e histerino, i zaplae.
- Uvjeren sam da to nee biti potrebno - smirivao ju je tata.
Mama odmahne glavom.
- Ma nisam to ni mislila. ao mi je to sam tako otra, ali to me
strano zabrinulo ...
- U svakom sluaju, nakon ovoga ne moe ostati u Londonu.
- Nikako.
Automobil je uao u dvorite njihove kue. Mama je obrisala oi da
posluga ne bi vidjela koliko je uzrujana. I tako e me sprijeiti da se viam
s Feliksom, poslat e me nekamo, zakljuati me, razmiljala je Charlotte.
Bar da sam mu obeala pomo! Nisam smjela oklijevati i rei kako u jo
razmisliti. Barem bi znao da sam na njegovoj strani. Ali nee oni mene
pobijediti. Neu ja ivjeti po njihovom planu. Neu se udati za Freddija i
postati lady Chalfont i odgajati debelu, samozadovoljnu djecu. Nee me
zauvijek drati zakljuanu. im navrim dvadeset prvu pridruit u se
gospoi Pankhurst i raditi s njom, itati knjige o anarhizmu, osnovati
prihvatilite za neudate majke, a budem li ikad imala djece, nikada,
nikada im neu lagati.
Uli su u kuu. Tata ree:
- Doite u salon.
Pritchard je poao za njima.
- elite li sendvie, gospodaru?
- Sad ne. Ostavi nas naas same, molim te, Pritchard.
Pritchard izae. Tata si natoi konjaka i sode i malo otpije.
- Razmisli ponovo, Charlotte. Hoe li nam rei tko je taj ovjek?
Charlotte bi mu najradije dobacila: To je anarhist koji te eli sprijeiti

SV

~ 213 ~

da zapone rat. Ali je samo odmahnula glavom.

- Onda mora shvatiti - on e gotovo njeno - da ti nikako ne moemo
vjerovati.
Mogli ste nekad, ali vie ne, pomisli ona s gorinom.
Tata se sad obrati mami:
- Morat e mjesec dana provesti na selu, jedino e na taj nain izbjei
neprilike. A onda, nakon regate u
Cowesu, u sezoni lova moe u
kotsku. - Uzdahne pa nastavi: - Moda e idueg ljeta biti lake njome
vladati.
- Onda emo je poslati u Walden Hall - ree mama. Govore o meni kao
da uope nisam prisutna, pomisli Charlotte.
- Sutra ujutro idem u Norfolk na ponovni sastanak s Aleksom. Povest
u je sa sobom - odlui otac.
Charlotte zine. Aleks je u Walden Hallu. Toga se nisam ni sjetila! Sad
znam!
- Najbolje da se spremi - zakljui mama. Charlotte ustane i izae
drei glavu sputenu da joj ne bi vidjeli iskru likovanja u oku.

SV

~ 214 ~

12.
U etvrt do tri Feliks je bio u predvorju Nacionalne galerije. Charlotte
e vjerojatno zakasniti, kao i proli put, no on ionako nema to raditi.
Bio je nervozan i nemiran, sit ekanja i sit skrivanja Zadnje dvije noi
opet je slabo spavao, jednom u Hyde Parku, drugi put pod lukovima u
Charing Crossu. Danju se skrivao u uliicama, po eljeznikim
kolosijecima i pustopoljinama, izlazei samo da nabavi hranu. To ga je
podsjealo na ono doba bijega u Sibiru, budilo neugodne uspomene. Evo i
sad je stalno u pokretu, ide iz predvorja u dvorane, letimice pogleda slike
pa se opet vrati u predvorje da potrai nju. I gleda sat na zidu. Tri i pol, a
nje jo nema. Opet se zadrala na nekom odvratnom ruku.
Sigurno je saznala gdje je Orlov. Domiljata je to djevojka, nema
sumnje. Pa ako joj otac i nije kazao otvoreno, ve je ona pronala naina
da otkrije tajnu. A hoe li je njemu odati, to je drugo pitanje. Jer, ona je
tvrdoglava. elio je ...
elio je mnogo toga. Da je bar nije iznevjerio! Da mu pronai Orlova
bez njene pomoi! Da bar ljudska bia ne uzdiu sebe u knezove i grofove,
kajzere i careve! Da se bar oenio Lidijom i ivio s Charlottom od njena
roenja! Kad bi bar konano dola! Ta ve su etiri sata.
Slike mu uglavnom nisu nita predstavljale; sve su to sentimentalni
religiozni prizori, portreti samozadovoljnih nizozemskih trgovaca u
njihovim beivotnim domovima. Sviala mu se Bronzinova Alegorija ali
samo zato jer je jako putena. Umjetnost je podruje ljudskog djelovanja na
koje on jednostavno nije obraao panju. Moda e ga Charlotte jednog
dana povesti u tu umu i pokazati mu cvijee. Ali tome se nije nadati. Jer
prije svega, pitanje je hoe li izvui ivu glavu iduih nekoliko dana, a
uspije li u tome, valja mu bjeati im ubije Orlova. Osim toga, morao bi
zadrati Charlottinu naklonost iako ju je iskoristio, lagao joj i ubio joj
roaka. A to je gotovo nemogue, pa ak i kad bi se to dogodilo, morao bi
nai naina da je via i istovremeno izbjegne policiju... Ne, nema mnogo
anse da odri vezu s njom nakon ubojstva. Zato mu je sad svaki trenutak
dragocjen.
Ve je etiri i pol.
Ne kasni to ona, pomisli dok mu je srce zamiralo, ve ne moe doi.
Valjda nema neprilika s Waldenom. Je li mogue da je riskirala i bila
otkrivena? Da bar dotri stepenicama, bez daha, malo zajapurena, s

SV

~ 215 ~

naherenim eirom i zabrinutim izrazom na lijepom joj licu i ree:

Strano mi je ao to ste ekali, ali zadrali su me...
Galerija se praznila. Feliks se pitao to sad da radi. Izaao je i siao
na plonik. Njoj ni traga. Ponovo se popeo stepenicama, ali ga na ulazu
zaustavi vratar.
- Prekasno, zatvaramo - ree mu i Feliks se okrene.
Ne moe je ekati na stepenicama u nadi da e ipak stii jer bi ovdje,
na Trafalgar Squareu bio isuvie upadljiv. A ona ionako kasni ve dva
sata, nee vie ni doi.
Nee vie ni doi.
Pogledaj istini u oi, ree sam sebi: odluila je da vie nee imati posla
sa mnom, i to s pravom. Ali, zar ne bi bila dola, pa makar samo zato da
mi to kae? Moda je poslala kakvu poruku ...
Moda je poslala kakvu poruku.
Ima Bridgetinu adresu. Vjerojatno je poslala neku poruku.
Feliks krene na sjever.
Hodao je uliicama nedaleko kazalita, potom mirnim trgovima
Bloomsburyja. Vrijeme se mijenjalo. Sve otkako je stigao u Englesku bilo
je sunano i toplo, bez kapi kie. Ali ve dan-dva zrak je nekako sparan,
kao da se polako sprema oluja.
Kakav li je ivot u Bloomsburyju, pitao se, u ovom bogatom ambijentu
srednjeg stalea, gdje uvijek ima dovoljno hrane i novaca za knjige. Nakon
revolucije sruit emo sve ove ograde oko parkova.
Boljela ga je glava. Nije imao glavobolje jo od djetinjstva. Je li to
zbog ovog tekog olujnog zraka? Bit e da je prije od brige. Nakon
revolucije glavobolje e biti zabranjene, pomisli.
Hoe li nai njenu poruku kod Bridget? U mati je itao: Dragi
gospodine Keinski, ao mi je to ne mogu danas doi na sastanak.
Iskreno Vaa, lady Charlotte Walden. Ne, sigurno nee pisati tako.
Dragi Feliks, knez Orlov stanuje u kui ruskog pomorskog ataea, Walton
Place 25A, trei kat, lijeva prednja spavaonica Vaa odana prijateljica,
Charlotte. To je vjerojatnije. Dragi oe, da, saznala sam istinu. Ali 'otac'
me zakljuao u sobu. Molim te, doi i izbavi me. Tvoja odana ki Charlotte
Keinski. Ne budi tako prokleto glup!
Stigavi u Cork Street oprezno se ogledao na sve strane. Pred kuom
nisu straarili policajci, nikakvi snani tipovi u civilu nisu itali novine
pred gostionicom. inilo se da nema opasnosti. Srce mu zaigra. Nekako se
ovjek topi od miline kad ga neka ena doeka radosnom dobrodolicom,

SV

~ 216 ~

pomisli, pa bila to vitka djevojka poput Charlotte ili debela stara vjetica
poput Bridget. Previe sam vremena u ivotu proveo s mukarcima i sam.
Pokuca na Bridgetina vrata pa ekajui svrne pogled k prozoru
nekadanje njegove sobe u suterenu i ugleda nove zavjese. Uto se vrata
otvorie.
Ugledavi ga, Bridget se srdano nasmijei i klikne:
- Tako mi Boga, evo mog dragog svjetskog terorista. Ui, mili moj.
Feliks ue u dnevnu sobu.
- Hoe toplog aja?
- Da, hvala. - On sjedne. - Je li vas gnjavila policija?
- Ispitivao me neki vii inspektor. Mora da si velika zvjerka.
- to ste mu rekli? - Ona e s prezirom:
- Nije imao pendrek i nita nije izvukao iz mene. - Feliks se nasmijei.
- Je li stiglo kakvo pismo.. - No ona je govorila svoje:
- to bi ponovo svoju sobu? Iznajmila sam je jednom momku, ali u ga
najuriti. Tip ima zaliske, a ja ne podnosim zaliske...
- Ne, ne treba mi soba.
- Slabo si spavao, vidi se na tebi.
- Tono.
- A ono zbog ega si doao u London jo nisi obavio.
- Nisam.
- Neto ti se dogodilo, promijenio si se.
- Jest.
- A to to?
Feliks je odjednom bio sretan to ima nekog kome se moe povjeriti.
- Prije mnogo godina imao sam ljubavnu vezu s jednom djevojkom.
Rodila je dijete a ja to nisam znao. Prije nekoliko dana... upoznao sam
svoju ker.
- Ah - uzdahne Bridget saalna pogleda. - Jadni moj mome. Jo ti je
samo to trebalo. Je li ti to ona poslala pismo?
- Znai, pismo je tu! - sav sretan usklikne Feliks.
- Pa valjda si zato i doao. - Ona prie polici iznad kamina i segne iza
sata. - I je li jadna djevojka upletena s tlaiteljima i tiranima?
- Jest.
- Zakljuila sam to po grbu. Ba nema sree, mali moj - ustvrdi ona i
urui mu pismo.
Feliks pogleda grb na poleini kuverte i otvori je. Unutra su bile dvije
stranice, ispisane urednim, lijepim rukopisom.

SV

~ 217 ~

Walden Hall 1. srpnja 1914.

Dragi Feliks,
Piem vam jer znam da ste me uzalud ekali u dogovoreno vrijeme. Strano mi je
ao to sam vas razoarala. Naalost, vidjeli su me s vama i zakljuili da potajno
imam ljubavnika.
Ako je u neprilici, ini se da se dobro dri, zakljui Feliks.

Prognana sam na selo do kraja sezone. Meutim, to je srea u nesrei. Nitko mi

nee rei gdje je Aleks, ali ja to sad znam: ovdje!!!
Feliksa preplavi neobuzdano likovanje.
- Znai, tamo su se takori zavukli u rupu.
- Zar ti to dijete pomae - upita Bridget.
- Ona mi je bila jedina nada.
- Onda i treba da bude zabrinut.
- Znam.

Ukrcajte se na vlak na stanici u Liverpool Street u i vozite se do Walden Halta.

To je nae selo. Naa kua je pet kilometara dalje od sela, na sjevernoj cesti Meutim,
naravno, nemojte doi u kuu. S lijeve strane ceste vidjet ete umu. Svako jutro prije
doruka, izmeu 7 i 8 sati, jaem kroz nju po jahaoj stazi Ondje u vas traiti
svakog dana sve dok ne doete.
Kad jednom donese odluku, pomisli Feliks, Charlotte nita ne ini
polovino.

Ne znam kad e ovo pismo biti poslano. Stavit u ga na stol u predvorju meu
druga pisma kako nitko ne bi uoio moj rukopis na kuverti, pa e ga lakej zajedno s
ostalima odnijeti na potu.
- To je hrabra djevojka - Feliks e glasno.

Ovo inim zato to vi jedini sa mnom razgovarate razumno.

Najsrdaniji pozdravi,
Vaa Charlotte.

SV

~ 218 ~

Feliks se zavali u sjedalu i sklopi oi. Toliko se ponosio njome a stidio

sebe da je skoro zaplakao. Bridget mu uze pismo iz ruke, emu se on nije
opirao, i stade itati.
- Ona, znai, ne zna da si joj otac - primijeti.
- Ne zna.
- Zato ti onda pomae?
- Jer vjeruje u ono to radim.
Bridget ogoreno frkne.
- Takvi tipovi kao ti uvijek pronau ene koje im pomau. To sam ve
mogla nauiti, boga mu. - Nastavila je itati. - Pie kao kakva uenica.
- Da.
- Koliko joj je godina?
- Osamnaest.
- Dovoljno stara da zna to hoe. A ti pak trai tog Aleksa?
Feliks kimne glavom.
- to je on?
- Jedan ruski knez.
- Onda zasluuje smrt.
- Uvlai Rusiju u rat.
Bridget kimne.
- A ti Charlottu.
- Mislite da grijeim?
Ona mu vrati pismo. Izgledala je ljuta.
- To nikad neemo tono znati, zar ne?
- Takva je politika.
- Takav je ivot.
Feliks raspara kuvertu na pola i baci je u ko za smee. Htio je
rasparati i pismo ali nije smogao snage. Kad svemu ovome doe kraj,
pomisli, moda e me jej dino ovo podsjeati na nju. Zato presavije papir i
gurne ga u dep kaputa. Ona ustane.
- Moram uhvatiti vlak.
- Da ti napravim sendvi, a? - On odmahne glavom.
- Hvala vam, nisam gladan.
- Ima li novaca za put?
- Nikad ne plaam vlak.
Ona gurne ruku u dep pregae i izvadi zlatnik.
- Uzmi, nek se nae za alicu aja.
- To je mnogo novaca.

SV

~ 219 ~

- Ovog tjedna si to mogu priutiti. Hajde, kupi se prije no to se

predomislim.
Feliks uze kovanicu i poljubi Bridget za rastanak.
- Hvala na ljubaznosti.
- Nije to zbog tebe nego zbog mog Seana, neka mu se Bog smiluje dui.
- Zbogom.
- Sretno ti bilo, mome.
Feliks izae.
***
Walden je pun optimizma uao u zgradu Admiraliteta. Izvrio je
obeanje: uspio je Aleksa zadovoljiti Carigradom. Juer popodne Aleks je
poslao poruku caru preporuivi prihvaanje britanske ponude. Walden je
bio uvjeren da e car posluati savjet svog omiljenog neaka, osobito sad,
nakon ubojstva u Sarajevu. No nije bio siguran hoe li se Lloyd George
pokoriti Asquithovoj volji.
Uveli su ga u ured prvog lorda Admiraliteta. Churchill je hitro ustao,
zaobiao stol, priao mu i rukovao se.
- Mi smo pridobili Lloyda Georgea - ree likujui.
- To je sjajno! - oduevi se Walden. - A ja sam pridobio Orlova.
- Znao sam da hoete. Sjednite.
Nisam ni trebao oekivati zahvalnost, pomisli Walden. No ipak je tog
dana ak i Churchill pokazivao zadovoljstvo. Walden sjedne u koni
naslonja, pogledom obuhvati sobu, od karata na zidovima do mornarikih
suvenira na stolu i ree:
- Petrograd bi nam se trebao javiti svakog trena. Ruska ambasada e
direktno vama poslati poruku.
- to prije to bolje - nato e Churchill. - Grof Hayes je bio u Berlinu.
Naa obavjetajna sluba tvrdi da je odnio pismo kajzeru u kojem mu se
postavlja pitanje hoe li Njemaka podrati Austriju u ratu protiv Srbije.
Navodno je odgovor pozitivan.
- Nijemci ne ele povesti rat protiv Srbije ...
- Jasno - upadne mu u rije Churchill - oni trae ispriku za napad na
Francusku. im se Njemaka mobilizira, i Francuska e se mobilizirati,
to e Nijemci iskoristiti kao izgovor za invaziju Francuske. To se vie ne
moe sprijeiti.
- Znaju li Rusi sve to?
- Rekli smo im. Nadam se da nam vjeruju.
- Zar se nikako ne moe odrati mir?

SV

~ 220 ~

- Sve se poduzima - odgovori Churchill. - Sir Edward Grey radi na

tome dan i no, kao i nai ambasadori u Berlinu, Parizu, Beu i
Petrogradu. ak i kralj stalno alje brzojave svojim roacima, kajzeru
Willyju i caru Nikiju. Ali uzalud.
Na vratima se zauje kucanje. Ue jedan mladi tajnik nosei komad
papira i ree:
- Gospodine, poruka iz ruske ambasade.
Waldenu se svi ivci napnu kao struna.
Churchill baci pogled na papir, potom uzgleda, a oi mu pobjedonosno
sjajile.
- Prihvatili su.
Walden se razdragano nasmijei.
- Bogami, sjajan potez!
Tajnik izae, a Churchill ustane.
- U to ime popit emo viski sa sodom. Slaete se?
- Svakako.
Churchill otvori jedan kredenc.
- Dat u da se ugovor sastavi do sutra pa u ga popodne donijeti u
Walden Hall, a uveer moemo odrati malu ceremoniju potpisivanja.
Naravno, car i Asquith morat e ga ratificirati, ali to je puka formalnost,
glavno da ga ja i Orlov to prije potpiemo.
Tajnik ponovo pokuca i ue.
- Gospodine, stigao je gospodin Basil Thomson.
- Uvedite ga.
Thomson ue i bez uvoda ree:
- Opet smo uli u trag naem anarhistu.
- Odlino! - klikne Walden.
Thomson sjedne.
- Sjeate se da sam postavio jednog ovjeka u njegovu bivu sobu u
suterenu u Cork Streetu za sluaj da se vrati onamo.
- Sjeam se - potvrdi Walden.
- I vratio se. A kad je otiao, moj ovjek je poao za njim.
- Kamo je krenuo?
- Na stanicu u Liverpool Streetu. - Thomson zastane. - I kupio je
kartu za Walden Halt.

SV

~ 221 ~

13.
Walden se sledi.
Prva mu je misao bila Charlotte. U Walden Hallu, potpuno izloena,
straari su zaokupljeni Aleksom, a nju nema tko zatititi osim slugu.
Kako sam mogao biti tako nepromiljen, udio se sam sebi. Gotovo nita
manje nije brinuo za Aleksa. Momak mu je gotovo kao sin. Vjerovao je da
je siguran u Waldenovu domu, a sad, eto, Feliks putuje onamo, nosi pitolj
ili bombu da ubije njega, a moda i Charlottu, i pokvari ugovor...
- Zato ga, dovraga, niste zaustavili? - plane.
Thomson uzvrati blago:
- Ne bih nikome savjetovao da se sam suprotstavi naem prijatelju
Feliksu, slaete se? Ve smo vidjeli kako taj zna izai nakraj i s vie ljudi.
ini se da ga nije stalo za vlastiti ivot. Moj ovjek ima upute da ga slijedi
i javlja nam.
- To nije dovoljno ..
- Znam, milorde - prekine ga Thomson.
Churchill ih je smirivao:
- Ne uzbuujte se, gospodo. Sad barem znamo gdje je tip. Sa svim
snagama koje nam stoje na raspolaganju uhvatit emo ga. Sto predlaete,
Thomson?
- Zapravo ja sam ve poduzeo odgovarajue mjere, gospodine.
Telefonski sam se dogovorio s okrunim efom policije. On e s velikim
odredom ljudi ekati u
Walden Haltu i uhapsiti Feliksa im sie s
vlaka. A dotle, za sluaj da bilo to loe krene, moj e ga ovjek pratiti
poput sjene.
- Nita od toga - nervozno e Walden. - Zaustavite vlak i uhapsite ga
prije no to se priblii mom domu.
- I o tome sam razmiljao - objasni Thomson. - Ali je taj pothvat
daleko opasniji. Neka on samo putuje uljuljan uvjerenjem da je siguran, a
mi emo ga onda na prepad uhvatiti. Tako je mnogo bolje.
- Slaem se - javi se Churchill.
- Ne radi se o vaem domu - obrecne se Walden.
- Morat ete to prepustiti profesionalcima - savjetovao mu je
Churchill.
Walden shvati da ih ne moe nagovoriti. Ustane i ree:
- Iz ovih stopa idem u Walden Hall. Hoete li sa mnom, Thomson?

SV

~ 222 ~

- Neu noas. Najprije u uhapsiti Callahanovu. Kad uhvatimo

Feliksa moramo podii optubu, a ona nam je moda glavni svjedok. Doi
u sutra da ispitam Feliksa.
- Kako samo moete biti tako sigurni - ljutio se Walden.
- Ovaj put nam nee umai - odluno e Thomson.
- Daj Boe da imate pravo.
***
Isputajui paru vlak je jurio u predveerje. Feliks je promatrao
smiraj sunca nad engleskim itnim poljima. Vie nije tako mlad da bi
mehaniko prevozno sredstvo prihvatio kao neto uobiajeno; vonja
vlakom i sad mu izgleda gotovo udesna. Djeak koji je u cokulama gazio
po blatnjavim ruskim ledinama nije ni sanjao o ovome.
Osim njega u kupeu je sjedio jo samo jedan mladi i, ini se, paljivo
itao svaki redak veernjeg izdanja Pali Mali Gazette. Feliks je bio gotovo
radostan. Sutra ujutro vidjet e Charlottu. Doi e prekrasna na konju, a
vjetar e joj mrsiti kosu. Njih dvoje e suraivati. Ona e mu kazati u kojoj
je sobi Orlov, kamo odlazi i u koje doba dana. I pomoi e mu da se doepa
oruja.
Od njena ga je pisma zapravo obuzelo takvo veselje. Sad je ona na
njegovoj strani, pa to bude. Samo ...
Samo to joj je rekao da e kidnapirati Orlova. Svaki put kad bi se
sjetio toga nemirno bi se promekoljio na sjedalu. Nastojao je potisnuti tu
misao, ali ga je ona napala poput svraba kojeg se ne moe rijeiti ve se
mora eati. Pa dobro, to da radim, upita se. Valja je barem pripremati
na tu novost. Moda bih joj morao otkriti da sam joj otac. To e je okirati.
Na trenutak je doao u kunju da ode, nestane i nikad je vie ne vidi,
da je pusti na miru. Ne, nije joj to sueno, a nije ni meni, zakljui.
A to zapravo meni jest sueno nakon ubojstva Orlova? Smrt?
Odmahne glavom ne bi li otjerao tu misao kao to ovjek tjera od sebe
muhu. Sad nije vrijeme za tmurne misli. Sad je vrijeme za kovanje
planova.
Kako u ubiti Orlova? Valjda u jednoj grofovskoj kui ima pitolja.
Charlotte e mi rei gdje su, pa u ukrasti jednog, a moda mi ga i ona
donese. Ako to ne uspije, ima u kuhinji noeva. A tu su i moje gole ruke.
Razgibao je prste.
Hou li ja morati u kuu ili e Orlov izai? Hou li to izvesti danju ili
nou? Da ubijem i Waldena? U politikom smislu Waldenova smrt nije
vana, ali bih ga u svakom sluaju s uitkom ubio. To je, dakle, moja

SV

~ 223 ~

osobna stvar. Pa to?

Opet se sjetio kako je Walden uhvatio onu bocu. Ne potcjenjuj tog
ovjeka, ree sebi. Moram voditi rauna o tome da Charlotte ima alibi,
nitko ne smije saznati da mi je ona pomogla.
Vlak je usporio i uao u neku malu seosku stanicu. Feliks se pokua
prisjetiti karte to ju je prouavao na stanici u Liverpool Streetu. Walden
Halt je, koliko se sjeao, etvrta stanica nakon ove.
Njegov je suputnik konano proitao novine i stavio ih na sjedalo do
sebe. Najprije moram vidjeti situaciju na licu mjesta pa tek onda mogu
planirati ubojstvo, zakljui Feliks, pa upita:
- Smijem li uzeti vae novine?
ovjek kao da se zaprepastio. Englezi ne razgovaraju sa strancima u
vlaku, sjeti se Feliks. No ovjek izusti:
- Svakako.
Feliks je ve nauio da taj izraz znai odobravanje. Uzme novine i
zahvali. itao je naslove. Njegov se suputnik zagledao kroz prozor kao da
mu je neugodno. Kosa mu se sputala niz lice kao to je bilo moderno u
doba Feliksova djetinjstva. Feliks se pokua sjetiti engleske rijei...
zalisci, tako je.
Zalisci.
to bi ponovno svoju sobu? Iznajmila sam je jednom momku, ali u ga
najuriti. Tip ima zaliske, a ja ne podnosim zaliske.
Feliksu sine: taj je ovjek stajao u redu iza njega pred biljetarnicom.
Strah ga proe do dna pete.
Zaklonio se novinama da mu suputnik po izrazu lica ne proita misli i
prisilio se da razmilja hladnokrvno i sabrano. Bridget je nekim svojim
rijeima izazvala sumnju kod policije pa su joj nadzirali kuu. To su izveli
sasvim jednostavno: jedan se detektiv nastanio u bivoj Feliksovoj sobi.
Taj je detektiv i vidio Feliksa kad je doao, prepoznao ga i pratio na
stanicu. Stojei u redu iza njega uo je kad je traio kartu do Walden
Halta, pa je i sebi kupio kartu do istog odredita. Onda se ukrcao na vlak
s Feliksom.
Ne, nije sasvim tako. Feliks je uao u vlak kojih deset minuta prije
polaska, a ovjek sa zaliscima uskoio je u zadnji as. to li je radio onih
deset minuta koliko ga nije bilo?
Vjerojatno je telefonirao.
Po svoj prilici je nazvao efa iz ureda na kolodvoru. Feliks je mogao
pretpostaviti kako je tekao razgovor.

SV

~ 224 ~

Gospodine, anarhist se vratio u onu kuu u Cork Streetu. Pratim ga.

Gdje ste?
Na stanici u Liverpool Streetu. Kupio je kartu do Walden Halta. Sad
je u vlaku.
Je li vlak krenuo?
Nije, tek e za kojih sedam minuta.
Ima li na stanici policije?
Samo dva redara.
To nije dovoljno. Taj ovjek je opasan.
Da zadrim vlak dok vi dovedete pojaanje?
Na bi anarhist mogao togod posumnjati i pobjei. Zato nemojte.
Pratite ga dalje.
I to e uiniti sada, pitao se Feliks. Mogli bi ga skinuti s vlaka negdje
nasred puta ili ga ekati u Walden Haltu i ondje ga uhvatiti.
U svakom sluaju mora sii s vlaka, i to brzo.
A to e s detektivom? On mora ostati u vlaku, i to u takvom stanju
da nije sposoban dii uzbunu, tako da Feliks ima vremena za bijeg.
Mogao bih ga vezati, ali nemam ime, razmiljao je Feliks. Mogao bih
ga onesvijestiti, ali mi treba neto teko i tvrdo ime bih ga udario. A
mogao bih ga i zadaviti, ali za to nemam vremena, a mogao bi me tkogod i
vidjeti. Mogao bih ga gurnuti s vlaka, ali on mora ostati u vlaku ...
Vlak je poeo usporavati. Moda me ekaju na iduoj stanici. Da
barem imam kakvo oruje! Ima li ovaj detektiv pitolj? Sumnjam. A da
razbijem prozor i staklom mu prereem grkljan ... Ali to bi sigurno
privuklo mnotvo.
Moram van iz vlaka.
Uz prugu je ugledao nekoliko kua. Ulazili su u neko selo ili gradi.
Konice su zakripale, i sad se s prozora vidio kolodvor. Feliks je paljivo
promatrao ne bi li ugledao kakav znak policijske zasjede. Peron je
izgledao prazan. Lokomotiva se zatresla i uz pitanje pare stala.
Putnici su silazili s vlaka. Jedna obitelj s dvoje male djece prola je
mimo Feliksova prozora prema izlazu, ena je nosila kutiju za eir,
mukarac bio odjeven u tvid.
Mogao bih udarcem onesvijestiti detektiva, grozniavo je razmiljao
Feliks, ali je to teko golim akama. Moda me policija eka u zasjedi na
iduoj stanici. Zato moram sii sada.
Odjekne zviduk.
Feliks ustane.

SV

~ 225 ~

Detektiv ga pogleda zaueno. Feliks upita:

- Ima li u vlaku toalet?
Detektiv je bio zateen.
- Ovaj... sigurno ima - promuca.
- Hvala vam - ree Feliks, a u sebi je pomislio: Ne zna bi li mi
vjerovao.
On iskorai iz kupea u hodnik.
Onda potri do kraja vagona. Vlak zastenje, trgne se i krene. Feliks se
osvrne. Detektiv je virio iz kupea. Feliks ue u toalet i ponovo izae.
Detektiv ga je jo gledao. Vlak malo zabrza. Feliks prie vratima vagona.
Uto je detektiv dotrao do njega.
Feliks se okrene i udari ga posred lica. Od udarca ovjek stade. Feliks
ga opet udari, ovaj put u eludac. Neka ena vrisne. Feliks epa
detektiva za kaput i odvue ga u toalet. Detektiv se istrgne, divlje
zamahne i pogodi Feliksa u rebra, a njemu stade dah. On zgrabi detektiva
za glavu i udari njome o rub umivaonika. Vlak je ubrzavao. Feliks opet
udari detektivovom glavom, pa jo jednom. ovjekovo tijelo postade
mlitavo. Feliks ga pusti i izae iz toaleta. Prie vratima i otvori ih. Vlak
jo nije vozio punom brzinom. Jedna ena na drugom kraju hodnika
promatrala ga je votana lica. Feliks skoi. Vrata se s treskom zatvore za
njim. Doekao se na noge i nastavio trkom. Onda se spotaknuo ali se
odmah uspravio. Vlak je jurio sve bre.
Feliks je stigao na izlaz.
- Malo ste prekasno izali - primijeti sabira karata.
Feliks kimne glavom i prui mu svoju kartu.
- Ova vam karta vrijedi jo tri stanice - upozori ga ovjek.
- U zadnji as sam se predomislio.
Uto zakripe konice. Oni pogledaju niz prugu. Vlak se zaustavljao;
netko je povukao konicu. Sabira karata se zaudi:
- Gle, to se to dogaa?
Feliks toboe nehajno slegne ramenima.
- Nemam pojma - ree obuzdavajui se. Najradije bi bio potrao, ali
upravo to bi bilo ono najgore.
ovjek je oklijevao, rastrgan sumnjom u Feliksa i brigom za vlak.
Konano ree:
- Priekajte ovdje - i otri niz peron. Vlak se zaustavio nekoliko
stotina metara izvan kolodvora. Sabira karata otrao je do kraja perona
pa se spustio niz nasip.

SV

~ 226 ~

Feliks pogleda oko sebe. Nigdje nikoga. urnim koracima napusti

kolodvor i uputi se u grad.
Nekoliko minuta kasnije jedan automobil s tri policajca punom
brzinom projurio je kraj njega u pravcu kolodvora.
Na periferiji grada Feliks se popeo preko jednih vrata i dospio u polje
penice. Ondje je legao i ekao no.
***
Veliki lanchester grmio je cestom prema Walden Hallu. U kui su
gorjela sva svjetla. Jedan uniformirani policajac stajao je na vratima,
drugi patrolirao na terasi. Pritchard je zaustavio kola. Policajac na ulazu
stao je mirno i pozdravio. Pritchard otvori vrata automobila i Walden
izae.
Domaica u Walden Hallu, gospoa Braithvvaite, izala je iz kue i
pozdravila:
- Dobro vee, gospodaru.
- Zdravo, gospoo Braithwaite. Tko je tu?
- Sir Arthur je u salonu s knezom Orlovom.
Walden kimne glavom i ue s njom u kuu. Sir Arthur Langley bio je
ef policije i Waldenov stari kolski kolega.
- Jeste li veerali, gospodaru? - upita gospoa Braithwaite.
- Nisam.
- Hoete komad divljai i bocu burgunca?
- Vama preputam izbor.
- U redu, gospodaru.
Gospoa Braithwaite se udalji a Walden ue u salon. Aleks i sir
Arthur stajali su naslonjeni na okvir kamina, u rukama im ae s
konjakom. Oba su bila u veernjim odijelima.
- Zdravo, Stephen. Kako si? - pozdravi sir Arthur.
Walden mu stisne ruku.
- Jeste li uhvatili anarhista?
- Naalost, kliznuo nam je kroz prste ...
- Prokletstvo! - prokune Walden. - Toga sam se i bojao! Nitko mene ne
slua. - Onda se sjeti da se mora pristojno ponaati pa se rukuje s
Aleksom. - Ne znam to da ti kaem, dragi moj mome. Vjerojatno misli
da smo svi mi budale. - Potom se opet obrati sir Arthuru: - Pa dobro, to
se, dovraga, dogodilo?
- Feliks je u Tingleyju skoio s vlaka.
- A gdje je bio Thomsonov cijenjeni detektiv?

SV

~ 227 ~

- U zahodu, razbijene glave.

- Divota - ogoreno e Walden i klone u naslonja.
- Dok se policija tamo snala, Feliks je ve dao petama vjetra.
- On ide ravno ovamo, shvaa li ti to?
- Da, naravno - sir Arthur e umirujuim tonom.
- Mora svojim ljudima dati upute da pucaju na nj im ga vide.
- Teoretski je to u redu, ali, naravno, oni nemaju pitolje.
- Morali bi ih imati, dovraga!
- Slaem se s tobom, ali javno mnijenje ...
- Kasnije emo o tome, a sad mi reci to si poduzeo.
- U redu. Postavio sam pet patrola da nadgledaju cestu odavde do
Tingleyja.
- Nee ga vidjeti u mraku.
- Moda nee, ali e tip zbog njih barem morati usporiti, ako ne i
odustati.
- Sumnjam. to jo?
- Postavio sam jednog policajca i jednog narednika na strau pred
kuom.
- Vidio sam ih vani.
- Smjenjivat e se svakih osam sati, danju i nou. Knez ve ima dva
tjelesna uvara iz Specijalnog odjela, a Thomson e noas kolima poslati
jo etiri ovjeka. Oni e deurati dvanaest sati, tako da e uza nj uvijek
biti po tri ovjeka. Moji ljudi nisu naoruani, ali Thomsonovi jesu, svi
imaju revolvere. Preporuio bih da knez Orlov ostane u svojoj sobi i da mu
uvari donose hranu i ostalo sve dok Feliks ne bude uhvaen.
- U redu - sloi se Aleks.
Walden ga pogleda. Blijed je ali miran. Hrabar mornak, pomisli. Da
sam ja na njegovu mjestu podivljao bih zbog nesposobnosti britanske
policije. Onda ree:
- Ne bih rekao da je nekoliko uvara dovoljno. Treba nam cijela
vojska.
- Imat emo je sutra ujutro odgovori sir Arthur. - Krenut emo u
potragu u devet sati.
- Zato ne u zoru?
- Jer vojsku treba skupiti. Sto pedeset ljudi doi e ovamo iz cijele
grofovije. No veina ih je sad u krevetu. Treba poi po njih i dati im upute,
a moraju i stii ovamo.
Gospoa Braithwaite ula je nosei posluavnik. Na njemu hladna

SV

~ 228 ~

divlja, pola pileta, zdjela salate od krum pira, zemike, hladne kobasice,
oguljeni paradajzi, krika sira cheddar, nekoliko vrsta ljutog zaina i voe.
Onda je doao sluga i donio bocu vina, vr mlijeka, lonac kave, zdjelu
sladoleda, kola od jabuka i pola velike okoladne torte.
Sluga se zabavio postavljanjem malog stola. Walden je bio gladan ali
mu se od napetosti nije jelo. Vjerojatno neu moi ni spavati, pomisli.
Aleks si natoi jo konjaka. Stalno pije, uoio je Walden. Pokreti su
mu oprezni, kao kod kakva stroja, kao da ih strogo kontrolira.
- Gdje je Charlotte? - odjednom upita Walden.
- Pola je spavati - odgovori Aleks.
- Ne smije iz kue dok sve ovo traje.
- Hou li joj to rei, gospodaru? - upita gospoa Braithwaite.
- Ne, nemojte je buditi. Vidjet u je na doruku. - Walden otpije vina
nadajui se da e se malo opustiti.
- Aleks, moemo te opet preseliti ako misli da e ti biti lake.
Aleks se na silu nasmijei.
- Ah, koja korist od toga? Ta Feliks me uvijek nekako pronae. Meni
je najpametnije da se sakrijem u svoju sobu, to prije potpiem ugovor i
idem kui.
Walden kimne glavom. Sluge izau.
- uj, Stephen, moramo porazgovarati o jo neem - javi se sir Arthur,
s oitom nelagodom. - Hou rei, o tome to je zapravo potaklo Feliksa da
se nenadano ukrca na vlak i krene u Walden Halt.
U svoj onoj panici Walden se toga nije ni sjetio.
- Da, stvarno, kako je saznao, za ime boje?
- Kako se meni ini, samo se na dva mjesta znalo gdje se sklonio knez
Orlov: u ambasadi, ije je osoblje slalo brzojave amo-tamo, i u tvojoj kui.
- Zar izdajica meu mojom poslugom? - zaprepasti se Walden. Od
same pomisli sledi mu se krv.
- Da - oklijevao je sir Arthur. - Ili, naravno, meu tvojom obitelji.
***
Lidijina sveana veera bila je prava katastrofa. Kako je Stephen bio
odsutan, njegov brat George sjedio je na mjestu domaina, a drutvo bilo u
neparnom broju. No mnogo neugodnije bilo je to to je Lidija bila tako
rastresena da je jedva vodila pristojan razgovor a kamoli duhovit. Svi su
se gosti, osim onih najdobrodunijih, raspitivali za Charlottu, iako su vrlo
dobro znali da je u nemilosti.
- Otila je na selo da se nekoliko dana odmori, - odgovarala je Lidija

SV

~ 229 ~

mehaniki, jedva svjesna onoga to govori. Stalno su je raspinjale more:

Feliks uhapen, Stephen pogoen hicima, Feliks izudaran, Stephen
obliven krvlju, Feliks bjei, Stephen umire. Osjeala je potrebu da se
nekome povjeri, ali razgovor s gostima svodio se samo na sinonji bal,
regatu u Cowesu, situaciju na Balkanu i budet Lloyda Georgea..
Na sreu se nakon veere nitko nije zadravao. Svi su nekamo ili, na
bal, zabavu, koncert. im je zadnji gost otiao, Lidija je pola u hodnik i
podigla telefonsku] slualicu. Stephena nije mogla nazvati jer Walden
Hall jo nije imao telefona pa je pokuala dobiti Winstona Churchilla u
njegovoj kui na Eccleston Squareu. Nije bio kod kue. Onda ga je traila
u Admiralitetu, pa u Downing Streetu 10 i u Nacionalnom liberalnom
klubu, ali uzalud. No ona je morala znati to se dogodilo. Konano se
sjetila Basila Thomsona i nazvala Scotland Yard. Thomson je jo bio u
uredu, radio je do kasno.
- O, lady Walden, kako ste? - upita je.
Ljudi ele biti ljubazni, pomisli Lidija i upita:
- Ima li kakvih novosti?
- Naalost, loih. Na prijatelj Feliks opet nam je kliznuo kroz prste.
Lidiju preplavi val olakanja.
- Hvala... hvala vam - promuca.
- Zaista ne morate toliko brinuti - nastavi Thomson. - Knez Orlov sad
ima jaku strau.
Lidija pocrvenje od stida: bila je toliko sretna to je Feliks iv da je na
tren potpuno zaboravila na Aleksa i Stephena.
- Nastojat u da ... ne brinem - pokunjeno izusti. - Laku no.
- Laku no, lady Walden.
Popela se na kat i pozvonila sobarici da joj pomogne kod svlaenja.
Sva je bila smetena. Jo nita nije rijeeno, svi njeni najmiliji i dalje su u
opasnosti. Koliko e to jo potrajati? Feliks nee odustati, u to je sigurna,
ukoliko ga ne uhvate.
Sobarica je dola, otkopala joj haljinu i razvezla steznik. Neke se
dame povjeravaju svojim sluavkama, ali ona ne. Uinila je to jednom
davno, u Petrogradu ...
Kako je bilo prerano za spavanje, odluila je pisati sestri. Poslala je
sobaricu u jutarnji salon po pisai pribor, pa se ogrnula alom, sjela kraj
otvorena prozora i zagledala se u tamni park. Veer je bila sparna. Ve tri
mjeseca nije pala kia, ali se zadnjih nekoliko dana esto ula grmljavina;
bit e uskoro oluje.

SV

~ 230 ~

Sobarica je donijela papir, pera, tintu i kuverte. Lidija uze papir i

poe pisati:

Draga Tatjana ...

Nije znala odakle da pone. Kako da objasnim Charlottino ponaanje

kad ga ni sama ne razumijem? A o Feliksu ne smijem ni zucnuti, jer
Tatjana bi sve mogla ispriati caru, a kad bi pak car saznao da se Aleksu
radi o glavi...
I Feliks je jako pametan. Kako je, zaboga, saznao gdje Aleks krije? Pa
ni Charlotti nismo rekli! Charlotte. Lidija se sledi. Charlotte? Uspravi se i
zavapi:
- O, ne!
To je ovjek od etrdesetak godina, a nosi kapu od tvida.
Obuze je osjeaj uasa pred neizbjenim, kao u onim stravinim
snovima kad ovjek pomisli kakve bi ga grozote mogle snai pa istog trena
pred njegovim oima to i postaje stvarnost: ljestve padaju, dijete smrtno
stradava, ljubljeni umire.
Pokrije lice rukama osjeajui vrtoglavicu.
Moram ostati prisebna, moram o svemu razmisliti.
Boe, pomozi mi da razmislim.
Charlotte se u Nacionalnoj galeriji sastala s jednim ovjekom. Te
veeri pitala me gdje je Aleks. Nisam joj rekla. Moda je pitala i Stephena.
Ni on joj vjerojatno nije rekao. Onda smo je poslali u Walden Hall, pa je,
naravno, vidjela da je Aleks ondje. Nakon dva dana Feliks je krenuo u
Walden Halt.
Daj Boe da je ovo samo san, da se sad probudim, da osvanem u svom
krevetu!
Ali to nije bio san. Onaj ovjek u kapi od tvida bio je Feliks. Charlotte
je upoznala svog oca. I njih su se dvoje drali za ruke.
To je strano, strano.
Je li Feliks rekao Charlotti istinu, je li joj rekao: Ja sam zapravo tvoj
otac, je li joj otkrio tajnu uvanu devetnaest godina? A je li ta tajna i
njemu uope poznata? Zacijelo jest. Jer zato bi Charlotte inae...
suraivala s njim?
Moja ki i jedan anarhist zajedniki snuju ubojstvo.
Vjerojatno mu ona i sad pomae.
to da radim? Moram upozoriti Stephena. Ali kako da to uinim a ne
otkrijem mu da Charlotte nije njegova ki? Kad bih samo mogla
razmiljati!

SV

~ 231 ~

Opet je pozvonila sobarici. Moram nekako ovome uiniti kraj, pomisli.

Ne znam to u poduzeti, ali neto moram. Kad je sobarica dola, Lidija joj
ree:
- Spakiraj mi stvari. Rano ujutro moram u Walden Hall.
***
Feliks je s mrakom krenuo preko polja. Bila je topla, vlana i sasvim
tamna no; teki oblaci zaklonili zvijezde i mjesec. Morao je koraati sporo
jer gotovo nita nije vidio. Doao je do tranica i krenuo na sjever.
Po pruzi se kretao neto bre jer su eline tranice malo svjetlucale,
a osim toga, znao je da na njima nee naii ni na kakvu prepreku. Kraj
mranih kolodvora proao je uljajui se du pustih perona. uo je kako
takori trkaraju u praznim ekaonicama. Nije se bojao takora; nekada
davno davio ih je golim rukama i jeo. Imena stanica bila su utisnuta na
metalnim ploama pa ih je itao opipavajui ih.
Stigavi u Walden Halt sjetio se Charlottinih uputa: Naa kua je pet
kilometara dalje od sela, na sjevernoj cesti eljeznika pruga protezala se
otprilike u pravcu sjevera-sjeveroistoka. Koraao je njome jo kilometardva i mjerio udaljenost brojei korake. Izbrojio je tisuu est stotina, kad
odjednom udari u nekog.
ovjek iznenaeno krikne, a Feliks ga zgrabi za vrat. Zapahne ga
nesnosan smrad piva, i on shvati da je to samo neki pijanac to se vraa
kui, pa olabavi stisak.
- Ne boj se, prijane - prtljao je ovjek.
- U redu - ree Feliks i pusti ga.
- Zna, jedino u ovako stii kui i neu se izgubiti.
- E, pa, put pod noge.
ovjek krene, onda jo dobaci:
- uj, da ne bi zaspao na pruzi. Vlak s mlijekom dolazi u etiri sata.
Feliks ne ree nita, a pijanac se odgega.
Feliks zavrti glavom zgraajui se sam nad sobom: zbog naglosti jo je
mogao i ubiti ovjeka. Obuze ga slabost od olakanja. Ovako ne valja.
Odluio je da pronae cestu. Spustio se s tranica, pa je neko vrijeme
teturao po neravnom zemljitu, potom se naao pred ogradom od tri reda
tanke ice. Zastao je na tren. to je pred njim? Neko polje? Neiji vrt?
Seosko igralite? Nigdje no nije tako mrana kao na nekom mjestu u
prirodi, koju stotinu kilometara daleko od najblie uline svjetiljke.
Odjednom je u Blizini zauo neko kretanje i krajikom oka spazio neto
bijelo. Sagnuo se i stao pipati po zemlji, naao jedan kameni i bacio ga

SV

~ 232 ~

prema onom bijelom. Bio je to konj; zanjitao je i odgalopirao. Feliks je

paljivo oslukivao. Ako u blizini ima pasa, na ovo njitanje poet e lajati.
Ali nita se nije ulo.
Sagnuo se i provukao kroz ogradu. Polako je koraao panjakom.
Spotaknuo se o neki grm i nastavio dalje. uo je njitanje jo jednog konja
ali ga nije vidio.
Stigao je do druge iane ograde, prebacio se preko nje i udario u
neto drveno. Istog se trena digla strana dreka; to su kokoe u jedan mah
zakokodakale. Negdje se oglasio pas. Na prozoru neke kue upalilo se
svjetlo. Feliks se bacio na zemlju i nepomino leao. Pod onim svjetlom
razaznao je da je dospio u dvorite nekog malog gospodarstva. A bio je
udario u kokoinjac. Onkraj gospodarske zgrade ugledao je cestu koju je
traio. Onda su se kokoe umirile, pas se zadnji put oglasio razoaranim
laveom, svjetlo se ugasilo. Feliks je stigao na cestu.
Cesta je bila pranjava, uz nju se pruao suh jarak. S druge strane
jarka kao da se dizala uma. Feliks se sjeti: S lijeve strane ceste vidjet ete
umu. Znai, samo to nije stigao.
Hodao je prema sjeveru neravnom cestom, ui napeo ne bi li uo
kakve korake. Nakon kojeg kilometra i pol osjetio je da mu je s lijeve
strane neki zid. Malo dalje naiao je na dveri u zidu i ugledao neko svjetlo.
Naslonio se na eljezne reetke ulaznih vrata i pogledao kroz njih.
Pred njim se protegnuo dugaak kolnik, a tamo daleko, na njegovu kraju,
u slabom svjetlu dviju treperavih svjetiljki vidio se trijem sa stupovima
jedne goleme kue. U tom je trenu neka visoka prilika prola ispred kue.
Straar.
U toj kui je knez Orlov. Koji li je prozor njegove spavaonice, pitao se
Feliks.
Odjednom je zauo zvuk nekog automobila to se pribliavao velikom
brzinom. Feliks se trkom vratio desetak koraka natrag i bacio se u jarak.
Trenutak kasnije automobil je prednjim svjetlima osvijetlio zid i zaustavio
se pred dverima. Netko je izaao iz njega. Feliks je zauo kucanje. Valjda
je tu vratareva kuica, zakljui; u onom mraku on je ranije nije vidio.
Jedan se prozor otvorio, a neki glas viknuo:
- Tko je tamo?
Drugi je glas odgovorio:
- Policija, iz Specijalnog odjela Scotland Yarda.
- Samo trenutak.
Feliks je leao potpuno mirno. uo je korake; to se onaj ovjek iz

SV

~ 233 ~

automobila nemirno vrpoljio. Neka vrata su se otvorila. Uto je pas zalajao,

no jedan mu je glas dobacio:
- uti, Rex!
Feliks prestade disati. Je li pas vezan? Hoe li ga nanjuiti? Hoe li
njukajui doi jarkom, nai ga i udariti u bjesomuan lave? eljezne su
se dveri sa kripom otvorile. Pas je opet zalajao, a onaj mu glas naredio:
- Zavei, Rex!
Vrata automobila su se zalupila i kola su se odvezla kolnikom. Jarak
je ponovo utonuo u mrak. E sad, otkrije li me pas, ubit u i njega i vratara
i pobjei...
ekao je sav napet, spreman da skoi im uje njukanje kraj uha.
Dveri su se cvilei zatvorile.
Trenutak kasnije zalupila su se i vrata na vratarevoj kuici.
Feliks je ponovo poeo disati.

SV

~ 234 ~

14.
Charlotte se probudila u est sati. Bila je povukla u stranu zavjese u
spavaonici tako da joj prve zrake sunca osvijetle lice i probude je. Tim se
trikom znala posluiti prije mnogo godina, onda kad je Belinda ostajala
spavati kod nje pa su njih dvije uivale vrljati po kui dok odrasli jo
spavaju i nema im tko nareivati neka se ponaaju kao male dame.
Prva joj misao bijae Feliks. Nisu ga uhvatili. Jasno, ta on je tako
pametan! Danas e je sigurno ekati u umi. Skoila je iz kreveta i
pogledala van. Kia jo nije udarila, znai, noas se bar nije smoio.
Umila se u hladnoj vodi i brzo obukla dugu suknju, navukla jahae
izme i jaknu. Na jutarnje jahanje nikad nije ila sa eirom.
Sila je u prizemlje. Nigdje nikoga. Po svoj prilici su jedna ili dvije
sluavke u kuhinji, pale vatru i griju vodu, ali ostala posluga jo spava.
Izala je kroz juna glavna vrata i gotovo se sudarila s visokim
uniformiranim policajcem.
- Nebesa! - usklikne. - A tko ste vi?
- Redar Stevenson, gospoice.
Oslovio ju je s gospoice ne znajui tko je.
- Ja sam Charlotte Walden - objasni mu ona.
- Oprostite, miledi.
- Nita zato. A to radite ovdje?
- uvam kuu, miledi.
- A tako. Hoete rei, uvate kneza. Doista utjeno. A koliko vas ima?
- Dva vani i etiri unutra. Oni unutra su naoruani. Ali bit e nas
kasnije mnogo vie.
- Kako to?
- Velika potraga, miledi. Vele da e se do devet skupiti kojih stotinu i
pedeset ljudi. Uhvatit emo mi tog tipa, anarhista, ne bojte se. to ste
htjeli na jahanje, miledi? Ja ne bih da sam na vaem mjestu. Ne danas.
- I neu - slae Charlotte.
Udaljila se, pa oko istonog krila zala iza kue. Pred stajama nije
bilo nikoga. Ula je unutra i prila svojoj kobili Spats, to je dobila ime po
bijelim mrljama na prednjim nogama. Malo joj je tepala, pogladila je po
njuki i dala joj jabuku. Onda ju je osedlala, izvela iz staje i zajahala.
Odjahavi od zaelja kue, zaobila je park u irokom krugu tako da
je policajac ne moe ni vidjeti ni uti. Onda je odgalopirala preko zapadne

SV

~ 235 ~

tratine, preskoila nisku ogradu i nala se u umi. Pustila je da Spats

korakom ide izmeu drvea sve dok nije stigla na jahau stazu, a onda je
natjerala u kas.
U umi je bilo svjee. Hrastovi i bukve svojim su bogatim kronjama
bacali hlad na stazu. Tek tu i tamo probijale se suneve zrake, milovale
Charlottu toplinom, a ondje gdje su doprle do tla rosa se isparavala u
oblaiima. Ptice su pjevale iz sveg glasa.
Kako e Feliks sam protiv stotinu i pedeset ljudi, razmiljala je. Sad
mu je plan propao: Aleks je predobro uvan a potjera za Feliksom
predobro organizirana. No barem e ga odvratiti od nauma.
Dola je do kraja ume, a njega nigdje. Bila je razoarana; ta sto posto
je vjerovala da e ga danas nai ovdje. Onda se zabrinula: ako ga ne vidi
nee ga moi upozoriti, a u tom sluaju e sigurno biti uhvaen. Ali, jo
nije ni sedam sati, moda se jo negdje krije. Sjahala je i stala se vraati
pjeke vodei Spats. Moda ju je Feliks ve spazio ali eli najprije
provjeriti prati li je tkogod. Na jednom proplanku je stala i zagledala se u
vjevericu. Te se ivotinjice ne plae ljudi ali zato bjee pred psima.
Odjednom je osjetila neiji pogled. Okrenula se i susrela se s njegovim
neobino tunim oima.
- Zdravo, Charlotte - pozdravi je on.
Prila mu je i pruila mu obje ruke. Brada mu je bila ve potpuno
izrasla, po odjei mu se svud zalijepile travke.
- Izgledate strano umorni - ree mu na ruskom.
- Gladan sam. Jesi li donijela to hrane?
- O zaboga, nisam. Bila je ponijela jednu jabuku za konja, ali za
Feliksa nije uzela nita Nisam se ni sjetila.
- Ne smeta. Napatio sam se ja i gore gladi.
- ujte, morate odmah otii. Ako sad krenete uspjet ete pobjei uurbano e ona.
- Zato da bjeim? Pa ja elim oteti Orlova.
Ona odmahne glavom.
- To je sada nemogue. uvaju ga naoruani straari, kuu nadzire
policija, a u devet sati stotinu pedeset ljudi poi e u potragu za vama.
On se nasmijei.
- A pobjegnem li, to mi vie vrijedi ivot?
- Ali ja vam neu pomoi da izvrite samoubojstvo.
- Sjednimo na travu - predloi on. - Moram ti neto objasniti.
Charlotte je sjela i leima se naslonila na iroki hrast. Feliks joj je

SV

~ 236 ~

sjeo suelice i prekriio noge kao Kozak. Suneve zrake proarale su mu

umorno lice. Progovorio je patetinim tonom, zaokruenim reenicama to
su zvuale kao na kakvoj kazalinoj probi:
- Jednom sam ti rekao da sam bio zaljubljen u enu po imenu Lidija, a
ti si nato kazala: Tako se zove i moja majka. Sjea li se toga?
- Sjeam se svake vae rijei. Pitala se emu sve to vodi.
- To je i bila tvoja majka.
Ona je buljila u nj.
- Bili ste zaljubljeni u mamu?
- I vie od toga. Bili smo ljubavnici. Ona je dolazila k meni u stan,
sama. Zna li to to znai?
Charlotte se zbunila i pocrvenjela od neugodnosti.
- Da, znam.
- Njen otac, tvoj djed, saznao je to. Stari je grof mene dao uhapsiti a
tvoju majku prisilio da se uda za Waldena.
- Oh, grozno - proape Charlotte, a sve u nekom strahu od neeg to
bi jo mogla uti.
- Ti si roena sedam mjeseci nakon njihova vjenanja.
Rekao je to kao da taj podatak smatra vrlo znaajnim. Charlotte se
namrti.
- Zna li koliko vremena proe od zaea djeteta do poroda? - upita on
sad.
- Ne znam.
- Obino devet mjeseci, premda katkad i manje.
Charlotti srce luaki zaigra.
- to hoete time rei?
- Da si ti moda zaeta prije njihova vjenanja.
- Znai li to da biste mi vi mogli biti otac? - upita ona zapanjeno.
- Jo ti neto moram rei. Potpuno slii mojoj sestri Natai.
Charlotti se uinilo da e joj srce iskoiti.
- Vi mislite da ste mi vi otac? - jedva protisne.
- U to sam siguran.
- O, Boe. - Charlotte se uhvati za glavu i zabulji se u prazno. inilo
joj se kao da se budi iza sna i jo ne raspoznaje sanje od stvarnosti. Misli
joj letjele k tati, koji nije njen tata; k majci, koja je imala ljubavnika; pa
natrag k Feliksu, njenom prijatelju a sad odjednom i njenom ocu ...
- Zar su mi ak i to slagali? - ree izgubljeno.
Klonula od smetenosti, bojala se da je noge nee drati. Bilo joj je kao

SV

~ 237 ~

da je ula posve nemogue stvari: da su sve karte lane i da ona zapravo

ivi u Brazilu; ili da je Pritchard pravi vlasnik Walden Halla; ili pak da
konji umiju govoriti a samo hotimice ute. No stvarnost je bila jo mnogo
gora.
- To je isto kao ... kao - mucala je - kad biste mi rekli da sam muko
samo to me majka oduvijek odijevala kao ensko.
Mama ... i Feliks, pomislila je i ponovo pocrvenjela.
Feliks joj je uzeo ruku i gladei je objanjavao:
- Zna, valjda je kod mene sva ona ljubav i briga to je mukarac inae
poklanja svojoj eni i djeci bila usmjerena na politiku. Moram pokuati
uhvatiti Orlova ak i ako je to nemogue, isto kao to bi otac pokuao
spasiti svoje dijete iz vode iako ne zna plivati.
Charlotte je odjednom shvatila koliko Feliksu mora biti teko zbog
nje, keri koja mu to nikad nije bila. Sad je razumjela zato ju je katkad
gledao onim neobinim pogledom punim bola.
- Jadnie - ree saalno.
On se ugrize za usnu.
- Ah, tvoje je srce tako plemenito.
Charlotti nije bilo jasno zato je to rekao.
- to emo uiniti?
On duboko uzdahne.
- Bi li me mogla uvesti u kuu i sakriti?
Trenutak je razmislila, potom rekla:
- Bih.
Uzjahao je na konja iza nje. ivotinja je zatresla glavom i frknula kao
da je uvrijeena to mora nositi dvostruki teret. Neko su vrijeme kasali
jahaom stazom, onda skrenuli s nje ukoso i nastavili kroz umu. Zatim
su proli kroz neke dveri, pa preko tratine doli na uski puteljak. Kua se
jo nije vidjela; Feliks je shvatio da je Charlotte zaobilazi kako bi joj prila
sa sjeverne strane.
Zaista je izvanredno to dijete. Izuzetno vrsta karaktera. Je li to
naslijedila od njega? elio je vjerovati u to. Bio je sretan to joj je rekao
istinu o njenu podrijetlu. ini se da je nije sasvim prihvatila, ali s
vremenom hoe. Pred njom je okrenuo cijeli njen svijet naglavce i nju je to
duboko potreslo ali nije postala histerina. Tu smirenost zacijelo nije
batinila od majke.
S puteljka su zali u vonjak. Sad su se izmeu vrhova stabala vidjeli
krovovi Walden Halla. Vonjak je zavravao pred jednim zidom. Charlotte

SV

~ 238 ~

zaustavi konja i ree:

- Bit e bolje da sad koraa kraj mene. Proviri li tkogod kroz prozor
nee te tako lako vidjeti.
Feliks skoi na zemlju. Onda su hodali du zida, potom skrenuli iza
jednog ugla.
- to je iza tog zida? - upita on.
- Povrtnjak. Ali radije sada uti.
- Sjajna si - apne Feliks, ali ga ona nije ula.
Uto su doli do drugog ugla i stali. Feliks je ugledao neke niske
zgrade i dvorite.
- ta je - promrmlja Charlotte. - Ovdje malo priekaj. Kad ti dadem
znak, kreni za mnom to bre.
- Kamo emo?
- Preko krovova.
Ula je u dvorite, sjahala i vezala uzde za ogradu. Feliks je vidio
kako je prela na drugu stranu malog dvorita, ogledala se desno i lijevo
pa se vratila i zavirila u staje. uo je gdje govori:
- O, zdravo, Peter.
Iz staje je izaao djeak od kojih dvanaest godina i skinuo kapu.
- Dobro jutro, gospoice.
Kako e ga se rijeiti, pitao se Feliks.
- Gdje je Daniel? - upita Charlotte.
- Dorukuje, gospoice.
- Molim te, poi k njemu i reci mu da doe rasedlati Spats.
- Mogu to i ja, gospoice.
- Ne, hou da to uini Daniel - zapovjednikim e tonom Charlotte. Hajde.
Odlino, pomisli Feliks.
Djeak se trkom udaljio, a Charlotte se okrenula i mahnula Feliksu.
On joj pritri. Onda je ona skoila na neko nisko eljezno spremite,
popela se na valoviti limeni krov dozidane upe, a odatle na crijepom
pokrivenu jednokatnu kamenu
Feliks ju je slijedio.
Sad su rubom krova krenuli postrance na sve etiri, doli do jednog
zida od cigli pa se kosinom popeli na sljeme krova.
Feliks je imao osjeaj da je lako uoljiva meta.
Charlotte se uspravi i virne kroz jedan prozor u zidu od cigli.
- to je tamo? - Feliks e aptom.

SV

~ 239 ~

- Spavaonica za sobarice. Ali one su ve dolje, postavljaju stol za

doruak.
Ona se uspela na podboj prozora i ustala. Spavaonica je bila u
potkrovlju, prozor joj sasvim gore u zabatu, tono nad njim vrh krova to
se u kosini sputao na obje strane. Charlotte se pomakne po prozorskoj
dasci pa stavi nogu na rub krova.
To je bilo opasno. Feliks se namrtio od straha da bi mogla pasti. No
ona se s lakoom popne na krov. Feliks poe za njom.
- Sad smo izvan vidokruga - dobaci Charlotte.
Feliks se ogleda. Imala je pravo: sa zemlje ih nisu mogli vidjeti. Bilo
mu je malo lake.
- Krova ima etiri jutra - ree mu Charlotte.
- etiri jutra! A u Rusiji veina seljaka nema ni zemlje toliko.
Imalo se tu to i vidjeti. Na sve strane dizali se krovovi od raznih
materijala, raznih veliina i nagiba. Po mnogim ljestvama i poploanim
prolazima mogao si se kretati ne gazei po crijepovima i ciglama. Mrea
ljebova bila je tako razgranata kao cijevi na rafineriji nafte to ju je
Feliks vidio u Batumu.
- Nikad nisam vidio ovako veliku kuu - u udu e on.
Charlotte ustane.
- Hajde za mnom.
Povela ga je po ljestvama na slijedei krov, onda dugakim prolazom,
potom kratkim drvenim stepenicama to su zavravale pred malim
etvrtastim vratima u zidu.
- Po svoj prilici su neko ovuda ili krovopokrivai, ali sad su ovaj put,
izgleda, svi zaboravili - objasnila je, pa otvorila vrata i upuzala unutra.
Feliks je s olakanjem uao za njom u spasonosnu tminu.
***
Nakon probdjevene noi Lidija je u automobilu djevera Georgea, i s
njegovim vozaem, krenula iz Londona u rano jutro. Dovezavi se na
kolnik Walden Halla u devet sati, zaprepastila se kad je ugledala stotine
policajaca, desetine vozila i bezbroj pasa to su vrvjeli pred kuom i svud
po parku. Georgeov voza jedva se automobilom probio kroz mnotvo do
junog proelja kue. Na tratinu je bio iznesen golem ajnik, policajci
ekali pred njim u redu sa alicama u ruci. Pritchard je na ogromnom
posluavniku nosio brdo sendvia, a lice mu zabrinuto. Nije ak ni
primijetio da je stigla gospodarica. Na terasi je bio postavljen preklopni
stol, za njim su sjedili Stephen i sir Arthur Langley i davali upute

SV

~ 240 ~

estorici policajaca to su pred njima stajali u polukrugu. Lidija poe k

njima. Pred sir Arthurom je bila neka karta, i on je govorio:
- U svakoj grupi e biti jedan ovjek iz mjesta koji e vam pokazivati
put i jedan motociklist koji e svakog sata donijeti ovamo izvjetaj o
kretanju.
Stephen uzgleda, spazi Lidiju, pa napusti drutvo i prie joj.
- Dobro jutro, mila. Kakvo ugodno iznenaenje! Kako si dospjela
ovamo?
- George mi je posudio automobil. to se to zbiva?
- Pripremamo potragu.
- Oh. Kako e Feliks, zaboga, pobjei svim ovim ljudima?
- Volio bih da si ostala u gradu. Bilo bi mi lake, tamo si sigurnija.
- A ja bih umirala od straha da e mi svakog trena stii kakva loa
vijest. - A to bi trebala biti dobra vijest, upitala se. Moda to da je Feliks
jednostavno odustao od svega i otiao. Ali nee on to uiniti, u to je bila
sigurna. Prouavala je muevljevo lice. Onu njegovu uobiajenu
trezvenost naruavali su znakovi umora i napetosti Jadni Stephen:
najprije ga je izdala ena, a sad i ki. Obuzeta osjeajem krivnje pruila je
ruku i pogladila mu obraz. - Nemoj se iscrpljivati - ree blago.
Uto odjekne zviduk. Policajci su urno ispraznili alice, strpali
ostatke sendvia u usta, nataknuli ljemove i okupili se oko svojih voa, u
est grupa. Lidija i Stephen stajali su i gledali. Pale su mnoge naredbe, sa
svih strana ulo se zvidanje. Konano su grupe krenule. Prva je pola
prema jugu, irei se kroz park zala je u umu. Dvije druge krenule su na
zapad, panjakom. Ostale tri grupe uputile su se kolnikom prema glavnoj
cesti.
Lidija pogleda svoju livadu. ovjek bi pomislio da su djeca iz nedjeljne
kole provela na njoj izlet. Gospoa Braithwaite s bolnim je izrazom lica
ve poela organizirati ienje. Lidija ue u kuu.
U predvorju je srela Charlottu. Djevojka se zaudi ugledavi je.
- Zdravo, mama - iznenaeno ree. - Nisam znala da dolazi.
- Ma u gradu je uasno dosadno - Lidija e bez razmiljanja, a onda
pomisli: Kakve samo gluposti govorimo.
- Kako si dola ovamo?
- Posudila sam auto ujaka Georgea. - Lidija je vidjela da Charlotte
govori tek da neto kae a misli na neto drugo.
- Vjerojatno si krenula jako rano - nastavi Charlotte.
- Jesam - potvrdi Lidija, a htjede rei: Prestani s tim! Dosta

SV

~ 241 ~

pretvaranja! Zato ne govorimo istinu? Ali nije smogla snage da to kae.

- Jesu li konano otili svi oni policajci? - htjela je znati Charlotte,
gledajui Lidiju nekako udno, kao da je prvi put vidi. A Lidiji je taj
pogled bio neugodan. Kad bih bar mogla proitati misli svoje keri,
pomisli.
- Jesu, svi su otili - odgovori.
- Sjajno.
Sjajno. To Stephen esto kae. Naposljetku, ima u Charlotti neeg
Stephenovog: znatielje, odlunosti, trezvenosti. Budui da te karakterne
crte nije naslijedila, vjerojatno ih je usvojila jednostavno oponaajui
njega...
- Nadam se da e uhvatiti tog anarhista - ree Lidija paljivo motrei
Charlottinu reakciju.
- Zacijelo hoe - Charlotte e veselo.
Oi joj jako sjaje, ustvrdi Lidija. Zato je tako radosna dok stotine
policajaca proeljava pokrajinu traei Feliksa? Zato nije potitena i
zabrinuta kao ja? Po svoj prilici misli da ga nee uhvatiti. S nekog razloga
vjeruje da je siguran.
- Reci mi neto, mama. Koliko vremena proe od zaea djeteta do
poroda? - zaskoi je Charlotte pitanjem.
Lidija otvori usta a krvi joj nestade s lica. Buljila je u Charlottu. Ona
zna! Ona zna!
Charlotte se nasmijei i kimne glavom, pomalo tuno.
- U redu, odgovorila si mi na pitanje - ree i poe uza stepenice.
Lidija se zadnjim snagama pridravala za ogradu. Feliks je rekao
Charlotti! Kakva uasna okrutnost, nakon svih tih godina! Bila je bijesna
na Feliksa. Zato je Charlotti ovako upropastio ivot? Predvorje joj se
vrtjelo oko glave. Uto zauje glas jedne sluavke:
- to vam je, gospodarice?
Ona se pribere.
- Malo sam umorna od puta - izusti. - Drite me za ruku.
Sluavka je uhvati za ruku pa su se zajedno uspele stepenicama u
Lidijinu sobu. Druga je sluavka ve vadila robu iz Lidijinih kofera. U
garderobi je bila pripremljena topla voda. Lidija sjedne i naredi:
- Sad izaite, raspakirat ete kasnije.
Sluavke su izale, a Lidija je raskopala kaput ali nije imala snage
da ga svue. Razmiljala je o Charlotti. Bila je gotovo ivahno raspoloena
iako joj se oito mnogo toga vrtjelo po glavi. Lidija ju je shvaala; to joj je

SV

~ 242 ~

stanje bilo poznato, i sama se katkad tako osjeala. U takvo stanje ovjek
zapadne kad neko vrijeme provede s Feliksom. ini ti se da je ivot
beskrajno aroban i pun iznenaenja, da te ekaju velika djela, da u
svijetu caruje ljepota i strast i mijena. Charlotte je vidjela Feliksa i
vjeruje da je siguran.
to da uinim, upita se Lidija.
Umorno skine odjeu. Onda se prala pa ponovo oblaila i u tome se
smirila. Kako li se osjea Charlotte sad kad zna da joj je Feliks otac? Oito
joj se jako svidio. Uistinu, mislila je Lidija, njega ljudi vole. Odakle
Charlotti snage da uje takvu novost a da se ne onesvijesti?
Konano je zakljuila da e joj biti najbolje bude li se bavila
domainstvom. Pogledala se u zrcalu, popri mila miran izraz pa izala.
Silazei niza stepenice sretne jednu sluavku s posluavnikom na kojem je
bila nare zana unka, kajgana, svjei kruh, mlijeko, kava i groe
- Za koga je to? - zaudi se.
- Za lady Charlotte, gospodarice.
Lidija nastavi svojim putem. Zar Charlotte uza sve ovo ima i teka?
Sila je u jutarnji salon i poslala po kuharicu. Gospoa Rowse, mrava i
nervozna ena, nikad nije jela onu ukusnu hranu to ju je pripremala za
svoje poslodavce.
- ujem da e gospodin Thomson doi na ruak, gospodarice, a
gospodin Churchill na veeru - rekla je Lidiji, pa su se dogovorile to e
biti na jelovniku, a onda je kuharica otila. Zato li je, zaboga, Charlotte
naruila onako obilat doruak u svoju sobu, nije se mogla nauditi Lidija.
I to tako kasno! U Walden Hallu Charlotte uvijek rano ustaje i dorukuje
prije no to Lidija i doe za stol.
Pozvala je Pritcharda da se s njim dogovori o razmjetaju za stolom.
Pritchard joj ree da Aleks do daljnjeg jede u svojoj sobi. To nije mnogo
utjecalo na razmjetaj za stolom: i dalje je previe mukaraca, a u ovoj
situaciji Lidija ba i ne moe pozvati goste da bi za stolom imala parove.
Napravila je razmjetaj kako je najbolje znala, potom otpustila
Pritcharda.
Gdje je Charlotte vidjela Feliksa? I zato je sigurna da ga nee
uhvatiti? Je li mu ona pronala neko sklonite? Je li se tako preruio da
ga ni roena majka ne bi prepoznala?
Koraala je po sobi, razgledala slike, bronane kipie, staklene
ornamente, pisai stol. Boljela ju je glava. Uzela je nanovo aranirati
cvijee u jednoj velikoj vazi pa je prevrnula vazu. Pozvonila je da netko

SV

~ 243 ~

doe poistiti, potom izala iz sobe.

ivci su joj bili napeti kao struna. Bi li popila laudanum? Ovih joj
dana ne pomae kao inae.
to e Charlotte sad uiniti? Hoe li uvati tajnu? Zato se djeca
nikome ne povjeravaju?
Pola je u knjinicu s neodreenom namjerom da uzme neku knjigu
koja bi joj skrenula misli od svega. Kad je ula, trgne se ugledavi
Stephena za stolom.
On je ugledao, ljubazno se nasmijeio i nastavio pisati.
Lidija se vrtjela pred policama s knjigama. Bi li itala Bibliju?
Nekada davno, u djetinjstvu, u njenoj se obitelji mnogo italo Bibliju,
molilo i ilo u crkvu. Njene su stroge dadilje revno nabrajale uase pakla i
kazne zbog nemorala, a guvernanta joj, Njemica i luteranka, esto
govorila o grijehu. No sve otkako je zapala u blud i time navukla kaznu za
sebe i svoju ker, Lidija nikako nije nalazila utjehe u religiji. Trebalo je da
odem u samostan i posvetim se Bogu, u tome je moj otac imao pravo.
Nasumce je uzela jednu knjigu, sjela, otvorila je i stavila na krilo.
- udno da si izabrala tu knjigu - primijeti Stephen. Sa svog mjesta
nije mogao vidjeti naslov, ali je tono znao koji su autori na kojim
policama. On je jako puno itao, Lidiji nije bilo jasno otkud mu za to
vremena. Tek sad je pogledala hrbat knjige koju je uzela. Bile su to
Pjesme iz Wessexa Thomasa Hardyja. Njoj se nije sviao Hardy, nisu joj se
sviale one odlune, strastvene ene, ni oni snani mukarci to su se
podreivali njihovoj volji.
esto su ovako sjedili, ona i Stephen, osobito kad su prvi put boravili
u Walden Hallu. Lidija se s nostalgijom sjetila kako je znala sjediti i itati
dok je njen mu radio. U ono doba on nije bio tako spokojan. Znao je rei
kako se poljoprivredom vie ne moe zaraditi novac, i kako se ova obitelj,
eli li ostati bogata i mona, mora pripremiti za dvadeseto stoljee. U ono
je doba prodao neke farme, mnogo tisua jutara zemlje po vrlo niskoj
cijeni, onda uloio novac u eljeznice, banke i nekretnine u Londonu. Plan
je vjerojatno uspio, jer uskoro vie nije izgledao zabrinut.
Nakon roenja Charlotte sve se sredilo. Posluga je oboavala dijete i
zbog njega jo vie voljela Lidiju. Lidija se navikla na engleski nain
ivota i bila rado primana u londonskom drutvu. U tom je spokoju
proivjela osamnaest godina.
Uzdahne pomislivi kako su te godine sad prolost. Neko su vrijeme
njene tajne bile tako dobro zakopane da nitko drugi osim nje nije zbog njih

SV

~ 244 ~

patio, pa ak ih je s vremena na vrijeme i ona znala zaboraviti; ali, evo,

sad izlaze na vidjelo. Sve dosad joj se London inio dovoljno udaljenim od
Petrograda te se osjeala sigurnom, no moda je trebala otii jo dalje,
recimo u Kaliforniju. A moda i nema tog mjesta na svijetu gdje bi ovjek
bio posve siguran. Vremena mira prola su u nepovrat. Sve se oko nje
rui. to e se sad dogoditi?
Spustila je pogled na otvorenu stranicu i stala itati:

Sav svijet bi dala za istinsko ljubim,

Toliko ivot njegov drag joj bje,
I zato laga, misle: duu gubim,
Al' ta ljubaznost i jest vrijedna nje.
Jesam li to ja, upita se. Jesam li prodala duu kad sam se udala za
Stephena kako bih oslobodila Feliksa iz Petropavlovske tvrave? Sve otad
igram odreenu ulogu, pretvarajui se da nisam bludna, grena, besramna
kurva. Ali jesam! I nisam jedina. I druge su ene takve. Zato bi inae
vikontesa i Charlie Stott eljeli spojene sobe? I zato bi mi lady Girard
namigivala govorei o njima ako nije shvatila kakvi su? Da sam bar malo
bila bludnica, moda bi mi Stephen ee dolazio u krevet, pa smo moda
mogli imati i sina. Opet uzdahne.
- to prebire? upita Stephen.
- Molim?
- to prebire u glavi?
Lidija se nasmijei.
- Jao, pa kad u konano nauiti taj engleski? Taj izraz nikad nisam
ula.
- ovjek ui dok je iv. To znai: o emu razmilja?
- Razmiljala sam o tome kako e nakon tvoje smrti Georgeov sin
naslijediti Walden Hali.
- Ukoliko mi ne dobijemo sina.
Ona mu pogleda lice: sjajne plave oi, uredna sijeda brada, oko vrata
plava kravata s bijelim tokicama.
- Je li ve kasno? - zapita on.
- Ne znam - odgovori mu, a u sebi je mislila: To ovisi o tome to e
Charlotte sad uiniti.
- Moramo se i dalje truditi - nato e on.
Ovakva otvorenost bila je prava rijetkost meu njima; Stephen je

SV

~ 245 ~

danas osjetio da je Lidija raspoloena za takav razgovor. Ustala je sa

stolice, prila mu i stala kraj njega. Sad mu je prvi put vidjela malu elu
na glavi. Otkad je ima, pitala se.
- Da, moramo se truditi - potvrdila je, pa se sagnula i poljubila ga u
elo, a onda nagonski u usta. On zatvori oi.
Trenutak kasnije odmaknula se. Stephen je bio malo zbunjen; rijetko
su izmjenjivali njenosti tokom dana jer su sluge uvijek bile negdje u
blizini. Zato vodimo ovakav ivot kad nas ne usreuje, upita se ona, a
glasno ree:
- Zaista te volim.
On se nasmijei.
- Znam.
Odjednom ona vie nije mogla izdrati pa ree:
- Idem, moram se presvui za ruak prije no to stigne Basil Thomson.
On kimne glavom.
Osjeala je njegov pogled dok je izlazila. Uspela se stepenicama
pitajui se ima li jo nade za nju i Stephena, mogu li jo biti sretni.
Pola je u svoju spavaonicu. Jo joj je u ruci bila ona knjiga pjesama.
Sad je odloi. Charlotte je klju svemu ovome. Mora s njom razgovarati.
Konano, ovjek moe izrei mune stvari ako ima hrabrosti, a to se sad
vi moe izgubiti? Bez jasne ideje to e rei, uputila se u Charlottinu sobu
na iduem katu.
Koraci joj se nisu uli na sagu. Stigla je na vrh ste penica i pogledala
du hodnika. Ugleda Charlottu gdje nestaje u staroj djejoj sobi. Htjede je
zovnuti, ali se predomisli. to li ono nosi? Izgleda nekakav tanjur sa
sendviima i au mlijeka.
U nedoumici je ula u Charlottinu spavaonicu. Ondje je na stolu bio
onaj posluavnik to ga je, kako je prije vidjela, donijela sluavka. Na
njemu vie nije bilo ni unke ni kruha. Zaito bi Charlotte naruila
onoliko hrane, pa napravila sendvie i jela ih u djejoj sobi? U djejoj sobi
nema nieg, koliko Lidija zna, osim namjetaja pokrivena plahtama koje
ga tite od praine. Zar se Charlotte tako uznemirila da mora potraiti
spokoj u ugodnom svijetu djetinjstva?
Lidija odlui da e to saznati. Bilo joj je neugodno prekidati Charlottu
u tom njenom intimnom obredu, ma kakav bio, ali onda pomisli: Ta ovo je
moja kua, ona je moja ki, i moda bih trebala znati to se dogaa. A u
tome bi se mogao ukazati neki trenutak prisnosti te u smoi snage da joj
kaem ono to moram.

SV

~ 246 ~

I tako je izala iz Charlottine spavaonice i hodnikom pola u djeju

sobu.
Charlotte nije bila ondje.
Lidija se ogleda. Bio je tu stari konj za ljuljanje, ui su mu strile pod
plahtom. Jedna otvorena vrata vodila su u uionicu, a ondje na zidu
visjele karte i djeji crtei. Druga vrata vodila su u spavaonicu. I u njoj
samo prekriven namjetaj. Hoe li se ove prostorije ikad vie koristiti,
pitala se. Hoemo li ovdje ponovo vidjeti bolniarke i pelene i benkice, pa
dadilju, vojnike-igrake i vjebenice ispisane nespretnim rukopisom, s
mrljama od tinte?
Ali gdje je Charlotte?
Vrata spremnice bila su otvorena. Lidiji odjednom sine: naravno,
Charlottino skrovite! Sobiak za koji samo ona zna, kako je vjerovala i
kamo se obino skrivala u svom nestaluku. Sama ga je namjestila
dovukavi neke manje komade namjetaja iz cijele kue, a svi se retvarali
da ne vide kako neke stvari samo nestaju.
Iako je rijetko bila popustljiva, Lidija je taj put dopustila Charlotti da
zadri to sklonite a Marji zabranila da ga otkrije. Znala je ona koliko je
vano da ovjek ima neki svoj kutak, ta i sama se katkad skrivala u
cvjetnu sobu.
Znai, Charlotte jo zalazi u taj sobiak! Lidija prie, sad ve
skanjujui se da omete Charlottu u njenim intimnim trenucima, ali ipak u
iskuenju. Ne, odlui, pustit u je na miru.
Uto zauje glasove.
Zar to Charlotte govori sama sa sobom?
Lidija paljivo osluhne.
Govori sama sa sobom na ruskom?
Onda se zauje jo jedan glas, muki, koji je odgovarao na ruskom,
dubokim tonom, glas kao milovanje, glas od kojeg se Lidiji cijelo tijelo
zatreslo od putene elje.
Feliks je ondje!
Lidija samo to se nije onesvijestila. Feliks! Tu, na dohvat ruke!
Skriven u Walden Hallu, dok policija zbog njega pretrauje cijeli kraj! A
sakrila ga Charlotte!
Ne smijem vrisnuti!
akom pokrije usta i ugrize se. Drhtala je.
Moram otii odavde. Ne mogu normalno razmiljati. Ne znam to da
uinim.

SV

~ 247 ~

Glava ju je strano boljela. Moram uzeti laudanum, pomisli, i s tim

osjeti kako joj se vraa snaga, a onda obuzda i drhtavicu. Trenutak
kasnije na prstima je izala iz djeje sobe.
Gotovo je otrala hodnikom pa niza stepenice u svoju sobu.
Laudanum je bio u komodi. Ona otvori boicu. Nije mogla ravno drati
licu pa potegne gutljaj iz boice. Onda je odloila boicu i liicu i
zatvorila komodu. Ne proe dugo, i ve joj je bilo bolje. ivci joj se smirili i
svu je preplavio blagi osjeaj zadovoljstva. Glavobolja se smanjila. Sad
neko vrijeme vie nita nee biti vano. Prila je garderobi i otvorila vrata.
Stajala je i buljila u svu onu odjeu, potpuno nesposobna da se odlui to
e odjenuti za ruak.
***
Feliks je koraao po sobici kao tigar u kavezu, tri koraka gore, pa
dolje, glavu spustio da ne udari o strop, i sluao Charlottu.
- Vrata Aleksove sobe uvijek su zakljuana - govorila je ona. - Dva
naoruana uvara su unutra, a jedan vani. Oni unutra ne otvaraju vrata
sve dok im kolega izvana to ne naredi.
- Jedan vani, dva unutra. - Feliks se poee po glavi i opsuje na
ruskom. Problemi, uvijek problemi, pomisli.
E pa sad sam ve tu, u kui, imam ortaka meu samim ukuanima, a
ipak nije lako. Zato nemam sree kao oni momci u Sarajevu? Zato se
tako dogodilo da sam lan ove obitelji? Onda pogleda Charlottu. Ne, nije
mi ao zbog toga.
Ona mu uhvati pogled pa upita:
- to je?
- Nita. Ma to se dogodilo, drago mi je da sam te naao.
- I meni. Ali to e uiniti s Aleksom?
- Bi li mi mogla nacrtati plan kue? - Charlotte se namrti.
- Mogu pokuati.
- Pa mora ga znati, cijeli ivot provela si ovdje.
- Ma naravno, poznam ovaj dio kue, ali u nekim rostorijama nisam
nikad bila: u spavaonici glavnog lakeja, u prostorijama domaice,
podrumima, prostoru znad kuhinje gdje se dri brano i ostalo...
- Nacrtaj to pozna. Po jedan plan za svaki kat.
Meu djejim priborom Charlotte je pronala komad papira i olovku
pa je klekla za mali stol.
Feliks je pojeo jo jedan sendvi i ispio mlijeko, Charlotte mu nije
odmah mogla donijeti hranu jer su sluavke radile u njenom hodniku. Sad

SV

~ 248 ~

je jeo i gledao je kako crta, mrti se i gricka kraj olovke. U jednom trenu
se potuila:
- Ni ne zna koliko je ovo teko sve dok ne proba.
Meu starim krejonima pronala je gumicu i esto njome brisala.
Feliks je uoio da crta savreno ravne linije ne upotrebljavajui ravnalo.
Gledajui je kako radi sav se topio od miline. Vjerojatno je godinama
sjedila tako u uionici, crtala kue, potom mamu i tatu, a kasnije kartu
Evrope, lie na drveu, park u zimi... Walden ju je po svoj prilici bezbroj
puta vidio ovako zaposlenu.
- Zato si se presvukla? - upita je.
- Oh, ovdje se svi stalno presvlae. Zna, za svaki sat tokom dana
imamo odgovarajuu odjeu. Za veerom mora pokazati ramena, ali ne i
za rukom. Za veeru mora staviti steznik, ali ne i onda kad se pije aj. U
odjei koju nosi u kui ne smije izlaziti van. U knjinici moe nositi
vunene arape, ali ne i u jutarnjem salonu. Nema pojma koliko pravila
moram pamtiti.
On kimne glavom. Vie se nije udio degeneraciji vladajue klase.
Ona mu prui nacrte i on ih stade prouavati, sad iz nova obuzet
svojim planovima.
- Gdje se uva oruje? - upita
Ona mu dotakne ruku.
- Hej, polako. Ja sam na tvojoj strani, ne zaboravi to.
Odjednom je opet bila odrasla. Feliks se skruen nasmijei.
- Ah, bio sam zaboravio.
- Oruje se dri u orunici, ovdje - i ona mu poka na nacrtu. - Stvarno
si imao ljubavnu vezu s mamom
- Jesam.
- Ne mogu vjerovati da bi ona tako ... tako neto uinila.
- Bila je onda jako strastvena. I sad je, samo se pretvara da nije.
- Zaista misli da joj se to jo svia?
- Znam sigurno.
- Sve, ba sve je drukije no to sam mislila da jest.
- Tako ti je to kad ovjek odraste.
- Zaista ne znam kako bih te zvala - zamiljeno e Charlotte.
- to hoe rei?
- Pa nekako bi mi bilo udno da te zovem ocem.
- Za sada samo Feliks, to je najbolje. Treba ti vremena da se
privikne na misao da sam ti otac.

SV

~ 249 ~

- A hou li imati vremena?

Vidjevi to mlado lice tako ozbiljno, Feliks se gane. Uhvati je za ruku.
- Zato ne?
- to e s Aleksom kad ga uhvati?
On skrene pogledom da mu ne bi proitala krivnju u oima.
- To ovisi o tome kako i kad u ga oteti, ali u ga najvjerojatnije drati
vezana upravo ovdje. Morat e nam donositi hranu, a mojim e
prijateljima poslati ifrirani brzojav u enevu, da znaju to se dogodilo. A
onda, kad tom vijeu postignemo ono to elimo, pustit emo Orlova.
- A zatim?
- U Londonu e biti potraga za mnom pa u poi na sjever. Ondje u se
lake sakriti u nekom velikom gradu, u Birminghamu, Manchesteru ili
Hullu. Nakon nekoliko tjedana vratit u se u vicarsku, potom konano u
Petrograd. Ondje mi je mjesto, jer ondje e izbiti revolucija.
- Znai, nikad te vie neu vidjeti.
Nee ni eljeti, pomisli on i ree:
- Zato ne? Moda u se vratiti u London. Moda e ti doi u
Petrograd. A mogli bismo se i sastati u Parizu. Tko zna? Ako postoji
Sudbina, zacijelo e nas spojiti. - Da barem mogu u to vjerovati.
- Sigurno hoe - ona e sa slabim smijekom, a bilo je oito da ni ona u
to ne vjeruje. Ustala je. - Idem ti donijeti vode da se opere.
- Nemoj se muiti. Znao sam biti i prljaviji nego sada. Nije me uope
briga za to.
- Ali mene jest. Uasno smrdi. Vratit u se odmah. - I s tim rijeima
izae.
***
Walden nije pamtio dosadnijeg ruka. Lidija je nekako bila sva
oamuena. Charlotte, pak, utljiva ali neobino nervozna, stalno joj neto
padalo iz ruku, a nekoliko puta prevrnula je au. Thomson je sjedio bez
rijei. Sir Arthur Langley pokuavao je razveseliti drutvo ali uzalud. Sm
Walden utonuo je u misli, opsjednut pitanjem kako je Feliks saznao da je
Aleks u Walden Hallu, a razdiran sumnjom da je Lidija na neki nain
umijeana u to. Naposljetku, Lidija je otkrila Feliksu da je Aleks u hotelu
Savoy, a priznala je i da joj je Feliks nekako poznat iz Petrograda. Je li
mogue da taj ovjek nad njom ima neku mo? Cijelo ljeto ponaala se
udno, kao izvan sebe. A sad, kad prvi put u devetnaest godina objektivno
razmilja o Lidiji, mora sam sebi priznati da ona u seksu nema ara.
Naravno, od dobro odgojenih ena i oekuje se da budu suzdrane, ali on

SV

~ 250 ~

jako dobro zna da je to tek uglaena poza, da ene openito imaju iste
enje kao i mukarci. udi li moda Lidija za nekim drugim, nekim iz
davne prolosti? To bi objasnilo mnogo toga emu dosad nije traio
objanjenja. Kako je to strano kad u svom ivotnom suputniku od jednom
otkrije stranca.
Nakon ruka sir Arthur se vratio u oktagon gdje se smjestio tab.
Walden i Thomson natakli su eire i izali s cigarama na terasu. Park se
kao i uvijek kupao na suncu. Iz udaljenog salona doprli su snani poetni
taktovi ajkovskovljeva koncerta za klavir: to je Lidija svirala. Walden se
odjednom rastuio. Onda je glazbu zagluila grmljavina motocikla; jo
jedan glasnik doao je sir Arthuru podnijeti izvjetaj o napretku potrage.
Za sad nita nova.
Jedan lakej posluio je kavu pa otiao.
- Nisam ovo htio govoriti pred lady Walden, ali ini se da smo uli u
trag izdajniku progovori Thomson.
Walden se sledi. Thomson nastavi:
- Sino sam ispitivao Bridget Callahan, gazdaricu iz Cork Streeta.
Naalost, iz nje nisam izvukao nita. Meutim, moji su joj ljudi pretraili
kuu i jutros mi pokazali to su nali. Iz depa je izvadio dvije polovice
rasparane kuverte i pruio ih Waldenu.
Walden sa zaprepatenjem na kuverti ugleda grb Walden Halla.
- Prepoznajete li rukopis? - upita Thomson.
Walden okrene papire i proita adresu:

Gasp. F. Kieinski
c/o 19 Cork Street London, N.

- O, dragi Boe, nije valjda Charlotte - zavapi umalo ne zaplakavi.

Thomson je utio.
- Ona ga je dovela ovamo, moja vlastita ki - oajavao je Walden
buljei u kuvertu, tek s jednom eljom: da je nestane. Nije bilo sumnje u
rukopis, isti je kao njegov iz mladih dana.
- Pogledajte potanski ig - upozori ga Thomson. - Pisala ga je im je
stigla ovamo. Poslano je iz sela.
- Kako se to moglo dogoditi? - udio se Walden.
Thomson ne odgovori.
- Znai, Feliks je bio onaj ovjek u kapi od tvida - ustvrdi Walden. Sve
se poklapa. Obuze ga beznadna tuga, gotovo oaj, kao da mu je umro
netko drag. Pogleda svoj park, drvee to ga je njegov otac posadio prije
pedeset godina, livadu koju njegova obitelj ve stotinu godina njeguje, i

SV

~ 251 ~

sve mu se odjednom uini bez ikakve vrijednosti. Bori se za svoju zemlju

pa te iznutra izdaju socijalisti i revolucionari, bori se za svoju klasu pa te
izdaju liberali, bori se za svoju obitelj pa te i ona izda. Charlotte! Zato,
Charlotte, zato? vapio je a u grlu ga stezalo. - Proklet je ovaj ivot,
Thomson, zaista proklet.
- Morat u je ispitati - ree Thomson.
- I ja. - Walden ustane. Pogleda cigaru: bila se ugasila. On je baci. Hajdemo unutra.
Uli su u kuu. U predvorju Walden zaustavi jednu sluavku.
- Gdje je lady Charlotte?
- Mislim, u svojoj sobi, gospodaru. Da je potraim?
- Da. Recite joj da odmah elim k njoj na razgovor.
- U redu, gospodaru.
Thomson i Walden ostali su ekati u predvorju. Walden je gledao oko
sebe. Mramorni pod, izrezbareno stubite, strop prevuen tukom, savren
sklad a sve sad bez vrijednosti. Jedan lakej bez rijei je proao mimo njih
sputena pogleda. Onda je uao glasnik to je stigao motociklom i uputio
se u oktagon. Potom se pojavio Pritchard i pokupio pisma sa stola. Odnijet
e ih na potu, kao to je vjerojatno uinio onoga dana kad je Charlotte
napisala ono izdajniko pismo Feliksu. Uto se sluavka vratila.
- Lady Charlotte e vas primiti, gospodaru.
Walden i Thompson pooe uza stube.
Charlottina soba bila je na drugom katu, s prednje strane kue, i
gledala na park. U njoj moderan namjetaj s krasnim navlakama, a sunca
i svjetla koliko ti srce hoe. Davno nisam bio ovdje, rastreseno pomisli
Walden.
- Izgleda prilino ljut, tata - primijeti Charlotte.
- Imam i razloga - odbrusi Walden. - Gospodin Thomson upravo mi je
saopio najuasniju vijest u mom ivotu.
Charlotte se namrti.
- Lady Charlotte, gdje je Feliks? - sad e Thomson
Charlotte problijedi.
- Pojma nemam, naravno.
- Ne budi bezobrazna, bogamu! - izdere se Walden.
- Kako se usuuje psovati!
- Oprosti.
- Moda bi bilo bolje da to prepustite meni, gospodine - umirujuim
tonom ree Thomson.

SV

~ 252 ~

- U redu - pristane Walden i sjedne kraj prozora. Kako mi je to

izletjelo, pitao se.
Thomson se obrati Charlotti:
- Lady Charlotte, ja sam policajac i mogu dokazati da ste sudjelovali u
planiranju ubojstva. Moj je zadatak, a i vaeg oca, da to sprijeimo, a
posebice da vas spasimo od dugogodinjeg zatvora.
Walden je buljio u Thomsona. Zatvor! Sigurno je samo zastrauje. Ali
ne, shvati a strah ga preplavi, ima on pravo, ta ona je kriminalka ...
Thomson nastavi:
- Ukoliko sprijeimo ubojstvo, mogli bismo prikriti vae sudjelovanje.
Ali ako ubojica uspije, ja neu imati izbora, morat u vas izvesti pred sud,
a onda neete biti optueni za planiranje ubojstva nego za sudjelovanje u
ubojstvu. Teoretski, moete zavriti na vjealima.
- Ne! - ote se Waldenu krik.
- Da - potvrdi Thomson mirno.
Walden rukama prekrije lice.
Thomson je govorio dalje:
- Ne smijete dozvoliti da doe do te tragedije, ni zbog sebe ni zbog
vaih roditelja. Svakako nam morate pomoi da pronaemo Feliksa i
spasimo kneza Orlova.
To nije mogue, u oaju je mislio Walden. inilo mu se da e poludjeti.
Moja ki ne moe biti objeena. No, bude li Aleks ubijen, Charlotte e
zacijelo biti meu ubojicama. Ali taj sluaj nee dospjeti pred sud. Tko je
ono ministar unutranjih poslova? McKenna. Walden ga ne pozna, ali e
Asquith intervenirati i sprijeiti sudski postupak ... zar ne?
- Kad ste posljednji put vidjeli Feliksa? - upita Thomson.
Walden je gledao Charlottu i ekao njen odgovor. Ona je stajala iza
stolice, objema rukama grevito joj stiskala naslon. Zglobovi prstiju bili joj
bijeli, ali se lice inilo mirno. Konano progovori:
- Nemam vam to rei.
Walden glasno zastenje. Kako se moe ovako ponaati sad kad je
otkrivena? to se to zbiva u njenoj glavi? Kao da je neka strankinja. Kad
sam je to izgubio?
- Znate li gdje je sad Feliks? - nije odustajao Thomson.
Charlotte je ostala nijema.
- Jeste li ga upozorili na nae mjere opreza?
Djevojka ga je bezizraajno gledala.
- Je li naoruan?

SV

~ 253 ~

Nita.
- Svaki put kad odbijete odgovoriti na pitanje, vaa krivnja postaje sve
vea, shvaate li to?
Walden je primijetio da Thomson sad govori drukijim tonom pa ga je
pogledao. Sad je ve bio istinski ljut.
- Dopustite da vam neto objasnim - ree Thomson. - Vi moda mislite
da vas va otac moe spasiti od suda. Moda i on vjeruje u to. Ali kunem
vam se, izgubi li Orlov glavu, izvest u vas pred sud zbog ubojstva.
Razmislite o tome! ,
I Thomson izae iz sobe.
Charlotte ga je potiteno gledala kako odlazi. Sa strancem u sobi
nekako se svladavala. A bojala se da e se slomiti kad ostane sama s ocem.
- Spasit u te budem li mogao - tata e joj tuno. Charlotte jedva
proguta slinu i skrene pogledom. Da je barem ljut, pomisli, bilo bi mi
lake. On se zagleda kroz prozor.
- Vidi, ja sam za ovo odgovoran - ree s bolom. - Izabrao sam tvoju
majku, dobio tebe i odgojio te. Ti si onakva kakvom sam te ja stvorio. Nije
mi jasno kako se ovo moglo dogoditi, zaista mi nije jasno. - Sad svrne
pogled k njoj. - Moe li mi ti objasniti, molim te?
- Da, mogu - nato e ona. eljela je da je shvati, a bila je sigurna da i
hoe ukoliko mu bude znala sve izloiti kako valja. - Neu da uvue
Rusiju u rat jer bi u njemu milijuni nevinih Rusa stradali i izgubili ivot
bez ikakve svrhe.
- Zar zato? - zaprepasti se on. - Zar si zato uinila ove strahote? Zar to
Feliks hoe postii?
Moda e razumjeti, radovala se ona.
- Da - potvrdi i nastavi s oduevljenjem: - Feliks eli da u Rusiji izbije
revolucija, pa moda bi ak i ti na to blagonaklono gledao, i vjeruje da e
do nje doi kad narod sazna da ih Aleks nastoji uvui u rat.
- Zar ti misli da ja elim rat? - upita on zapanjeno. - Zar vjeruje da
ga ja volim? Misli li da bi meni koristio?
- Ne bi, naravno, ali ti bi pod izvjesnim okolnostima dopustio da se
zarati.
- Pa to bi svi, ak i Feliks koji prieljkuje revoluciju, da zna dobro. A
doe li do rata, mi ga moramo dobiti. Zar je grijeh to rei? - Ton mu je bio
gotovo moleiv.
Charlotte mu je oajniki eljela objasniti svoj stav.
- Ne znam je li grijeh, ali znam da nije u redu. Ruski seljaci nemaju

SV

~ 254 ~

pojma o tome to se zbiva u politici meu evropskim zemljama, a niti

mare za to. Ali zbog tvog sporazuma s Aleksom oni e biti razneseni i
postati bogalji, njih e snai sve strahote rata. - Borila se sa suzama. Tata, zar ne shvaa da to nije u redu?
- Ali razmisli o tome s britanskog gledita, s tvog vlastitog gledita.
Zamisli da su Freddie Chalfont i Peter i Jonathan oficiri u ratu, a
konjuar Daniel, stajski sluga Peter, ista cipela Jimmy, lakej Charles i
Peter Dawkins s nae farme da su vojnici pod njihovom komandom. Bi li
htjela da im se pomogne? Bi li ti bilo drago da je cijeli ruski narod uz njih?
- Naravno, a naroito ako je ruski narod sam odluio da im pomogne.
Ali narod to nee odluiti, zar ne, tata? Ti i Aleks ete donijeti odluku. Ti
bi se morao svim snagama truditi da sprijei rat a ne da ga dobije.
- Ako Nijemci napadnu Francuze, mi moramo pomoi svojim
prijateljima. Za Britaniju bi bila katastrofa da Njemaka osvoji Evropu.
- Moe li biti vee katastrofe od rata?
- Znai, mi se ne bismo uope trebali boriti?
- Samo ako nas napadnu.
- Ne budemo li ratovali protiv Nijemaca u Francuskoj, oni e doi
ovamo pa emo se tu morati boriti.
- Jesi li siguran?
- Po svoj e prilici biti tako.
- Pa borit emo se kad se to dogodi.
- Ma sluaj. Ovu zemlju nitko nije osvojio ve osamsto pedeset godina.
A zato? Zato jer smo mi ratovali protiv drugih naroda na njihovom
teritoriju a ne na naem. I zato si ti, lady Charlotte Walden, odrasla u
zemlji mira i obilja.
- A koliko se ratova vodilo da bi se sprijeio rat? Da mi nismo ratovali
na tuoj zemlji, bi li ti narodi uope ulazili u rat?
- Tko zna? - on e umorno. - Volio bih da si vie prouavala povijest. I
da smo ti i ja ee vodili ovakve diskusije. Sina bih ve davno bio upoznao
s time, ali, Boe moj, nisam nikad ni sanjao da bi moju ker zanimala
vanjska politika. Sad plaam tu svoju greku. I te kako plaam! Charlotte,
vjeruj mi, ljudska se patnja ne moe tako lako svesti u neke okvire kao to
te taj Feliks uvjerio. Zar mi ne vjeruje kad ti to kaem? Zar nema
povjerenja u mene?
- Nemam - ona e tvrdoglavo.
- Feliks eli ubiti tvog roaka. Zar ti to nita ne znai?
- Nee on ubiti Aleksa, samo e ga oteti.

SV

~ 255 ~

Tata odmahne glavom.

- Charlotte, ve je dvaput pokuao ubiti Aleksa a jedanput i mene. Taj
je ovjek ubio mnogo ljudi u Rusiji. Nije on otmiar, Charlotte, nego
ubojica.
- Ne vjerujem ti.
- Ali zato? - alosno e on.
- Jesi li mi rekao istinu o sufraizmu? Jesi li mi rekao istinu o Annie.
Zar si mi otkrio da u demokratskoj Britaniji veina ljudi jo nema pravo
glasa? Zar si mi kazao istinu o seksualnom odnosu?
- Ne, nisam - prizna on i suze mu potekoe, a Charlotte se skameni. Moda sam se kao roditelj sasvim pogreno postavio. Ali nisam znao da e
se svijet ovoliko promijeniti. Nisam ni slutio da e ene imati ovakvu
ulogu kakvu imaju danas. I zato sam valjda pravio greku za grekom. Ali
sve sam to radio samo za tvoje dobro jer sam te volio i jo te volim. I sad
ne plaem zbog tvog politikog stava nego zbog tvoje izdaje. Ali znaj,
rukama i nogama u se boriti da te ne izvedu pred sud, pa ak i ako u toj
tvojoj zavjeri jadni Aleks izgubi glavu, jer si moja ki, meni najvanija
osoba na svijetu. Zbog tebe u se odrei i pravde i reputacije i Engleske.
Zbog tebe bih bez oklijevanja i grijeio. Meni si ti vanija od svih principa,
svake politike, od svega. Tako je to u obitelji. Ali me boli da ti to isto nee
uiniti za mene. Hoe li?
Ona je oajniki eljela rei da.
- Hoe li mi biti odana, pa iako sam moda u krivu, samo zato jer
sam ti otac?
Ali to nisi, pomisli ona i sagne glavu ne mogavi mu izdrati pogleda.
Trenutak su sjedili bez rijei. Onda tata ispue nos pa ustane i prie
vratima. Izvadi klju iz kljuanice, izae i zatvori vrata za sobom.
Charlotte zauje kako okree klju. Sad je zakljuana.
Ona brizne u pla.
***
Ve drugi dan za redom u Walden Hallu je za stolom vladala
atmosfera neugodne napetosti. Lidija je bila jedina ena u drutvu. Sir
Arthur je sjedio zlovoljan. Njegova opsena operacija potrage nije dala
nikakva rezultata: Feliks nije bio uhvaen. Charlotte i Aleks ostali su
zakljuani u svojim sobama Thomsonovim otkriem da je Charlotte
povezana s Feliksom i prijetnjom da e djevojku strpati u zatvor, odnosi
izmeu njega i Stephena postali su tako zategnuti da su sad njih dvojica
saobraali tek s ledenom uljudnou. I Winston Churchill je veerao s

SV

~ 256 ~

njima. Bio je donio sporazum pa su ga on i Aleks potpisali, ali se u to ime

nije slavilo jer je svima bilo jasno da car, bude li Aleks ubijen, nee htjeti
ratificirati sporazum. Churchill je preporuio Aleksu da to prije napusti
Englesku. Thomson je rekao da knez moe krenuti ve idueg dana a on e
se pobrinuti da ide sigurnim putem i s velikom pratnjom. Svi su poli rano
u krevet jer nije bilo nikakva druga posla.
Lidija je znala da nee usnuti. Jo nita nije rijeeno. Popodne je
provela u maglovitoj neizvjesnosti, omamljena laudanumom, sve nastojei
gurnuti u zaborav spoznaju da je Feliks tu, u njenoj kui. Aleks e sutra
otii. Kad bi barem bio siguran jo nekoliko sati... Na koji bi nain navela
Feliksa da prieka jo jedan dan. Bi li pola k njemu i neto mu slagala,
recimo, kako e mu idue noi biti zgodna prilika da ubije Aleksa? Ne bi
joj povjerovao. Ne, od tog plana nema nita. Ali ta misao to joj je
odjednom sinula, da poe k Feliksu, sad je vie nije naputala. Kroz ova
vrata, hodnikom, pa uza stepenice, drugim hodnikom, kroz djeju sobu,
kroz ostavu, i ondje ...
vrsto stisne oi i navue plahtu preko glave. Sve je to opasno.
Najbolje je ne uiniti nita, ne maknuti se odavde, ostati potpuno
nepomina. Pustiti Charlottu na miru, isto tako i Feliksa, zaboraviti
Aleksa, a s njim i Churchilla.
Ali tko zna to se sve moe dogoditi Charlotte bi mogla poi k
Stephenu i rei mu: Ti mi nisi otac. Stephen bi mogao, ubiti Feliksa, ili
Feliks Aleksa. A Charlottu bi mogli optuiti za ubojstvo. Feliks bi mogao
doi ovamo, u moju sobu, poljubiti me.
ivci su joj ponovo popustili i opet ju je zaboljela glava. No je
pritiskala toplinom. Laudanum joj vie nije djelovao, ali je za veerom
popila mnogo vina i jo je osjeala omamljenost. Iz nekog razloga koa joj
je noas izuzetno osjetljiva, i kad god se pomakne, svilena joj koulja grebe
dojke. Razdraena je psihiki i fiziki. ak se u njoj poe buditi elja da joj
Stephen doe, ali onda pomisli: Ne, ne bih to mogla podnijeti.
Svijest o Feliksovoj prisutnosti u djejoj sobi djelovala je na nju poput
jarkog svjetla to ti udara u oi i ne da spavati. Odmaknula je plahtu,
ustala, prila prozoru i irom ga otvorila. Povjetarac je bio tek neto malo
hladniji od one omare u sobi. Nagnula se, bacila pogled dolje i ugledala
dvije upaljene svjetiljke u trijemu i policajca kako koraa du proelja
zgrade, a izme mu kripe tamo dolje po poljunanoj stazi.
to sad Feliks gore radi? Plavi li bombu? Puni pitolj? Otri no? Ili
spava, mirno ekajui svoj trenutak? A moda i luta po kui i pokuava

SV

~ 257 ~

nai naina da promakne pored Aleksovih uvara?

Nita ja tu ne mogu, zakljui ona, nita.
Uzela je knjigu, one Hardyjeve Pjesme iz Wessexa. Zato li sam ovo
izabrala? Knjiga se otvori na onoj stranici koju je gledala tog jutra. Ona
upali nonu svjetiljku, sjedne i proita cijelu pjesmu. Zvala se

Njena dilema.
U crkvi tono vremenu se ne da
Ve ziem svojim i kamom se koi,
Mue u dragu svoju mladi gleda,
A ura tromo u uru se toi
Na trono se naslanjaju drvo,
Sa umorom i slabou se bori
Skoro e mrijeti - ruku njenu prvo stee,
Pa Kai da me ljubi zbori.
Sav svijet bi dala za istinsko ljubim,
Toliko ivot njegov drag joj bje,
I zjato laga, misle: duu gubim,
Al' ta ljubaznost i jest vrijedna nje.
No tuna nunost, jer mu bjee mrijet,
U takvo ruglo ovjenost pretvori
Da omrznu joj ivot i taj svijet
Gdje priroda dileme takve stvori
To je tono, pomisli Lidija, kad je ivot ovakav, tko moe postupiti
pravilno.
Od uasne glavobolje inilo joj se kao da e joj se lubanja raspuknuti.
Prie komodi i popije iz boice gutljaj laudanuma. Onda potegne jo jedan.
I tada krene u djeju sobu.

SV

~ 258 ~

15.
Neto nije u redu. Feliks nije vidio Charlottu od podneva, sve otkako
mu je donijela lavor, vr vode, runik i sapun. Zacijelo ne dolazi zbog neke
nezgode; moda je morala nekamo otii, ili se pak boji da je pod
prismotrom. Ali ga oito nije izdala jer jo nitko nije dolazio ovamo.
U svakom sluaju, ona mu vie i ne treba.
Zna gdje je Orlov i zna gdje je oruje. K Orlovu u njegovu sobu ne
moe jer je, ini se, predobro uvan, i zato e ga morati natjerati da izae.
A on ve zna kako e to uiniti.
Jo nije ni taknuo sapun i vodu jer se u skuenom prostoru skrovita
nije mogao uspraviti i komotno oprati, a uostalom, i nije osobito mario za
istou. Ali sad se od velike vruine ve sav kupao u znoju pa se elio
osvjeiti prije no to krene na posao, zato iznese vodu u djeju sobu.
Ovdje je Charlotte provela bezbrojne sate svog djetinjstva. Na tu
pomisao Feliksa obuze ganue. Ali ne, to sad treba zaboraviti, ta nije
vrijeme za osjeaje. Svukao je odjeu i oprao se pri svjetlosti jedne svijee.
Proe ga onaj poznati, ugodan osjeaj oekivanja i uzbuenja, a koa kao
da mu je zablistala. Noas u ja pobijediti, bez obzira koliko ih morao
pobiti, pomisli razjareno. Naglim pokretima trljao se runikom po cijelom
tijelu, dok ga je u grlu stezalo te bi najradije bio iz svega glasa viknuo. Eto
zato pobjednici isputaju ratne poklike, pomisli. Onda spusti pogled i
vidje da mu poinje erekcija.
A tad zauje Lidijin glas:
- Gle, pustio si bradu.
On se okrene i zaprepateno zabulji u mrak.
Sad ona iskroi na svjetlo svijee. Plava joj kosa sputa se niz
ramena, na njoj duga, svijetla spavaica s kouljcem i visokim pojasom.
Ruke joj gole i bijele. Smijei se.
Stajali su kao ukopani i gledali se. Nekoliko puta Lidija je zaustila da
neto kae, ali rijei joj nisu izlazile. Feliks osjeti kako mu krv juri u
slabine. Koliko dugo, koliko ve dugo nisam stajao gol pred nekom enom?
Lidija se pokrene, ali arolija potraja. Kroila je naprijed, klekla do
njegovih nogu, pa zatvorila oi i milovala mu tijelo. Kad je Feliks spustio
pogled na njeno lice, na svjetlu svijee zablistae joj suze na obrazima.
Lidiji je opet devetnaest godina, tijelo joj mlado, vrsto i neumorno.
Jednostavno vjenanje je gotovo, ona i njen mu sad su u unajmljenoj

SV

~ 259 ~

kuici na selu. Vani u vrtu tiho snijei. Oni vode ljubav pri svjetlu svijee.
Ona ga cjeliva po cijelom tijelu, a on govori: Oduvijek sam te volio, sve ove
godine, iako su se upoznali tek prije nekoliko tjedana. Njegova je brada
grebe po grudima iako se ona ne moe sjetiti kad ju je pustio. Njegove joj
ruke miluju cijelo tijelo, sva ona tajna mjesta, ona ili prati pogledom i veli:
To si ti, ti me to miluje, to si ti, Feliks, Feliks, kao da joj je ikad itko
drugi to inio, kao da je ikad itko u njoj izazivao onaj osjeaj beskraj nog,
silnog zadovoljstva. Svojim dugim noktom zagrebe mu rame. Gleda kako
navire krv, onda se nagne naprijed i pohlepno je polie. Ti si ivotinja,
kae joj on. Cijelo se vrijeme nezasitno glade, kao dvoje djece putene u
trgovinu sa slatkiima, koja neumorno idu od jedni do druge poslastice, pa
sve dodiruju, gledaju i kuaju i ne mogu vjerovati nenadanoj srei. Ona
govori: Sretna sam to smo zajedno pobjegli, nato on zbog nekog razloga
postade tuan, pa ona kae: Stavi mi prst, i njegove tuge nestade a na
licu mu se pojavi udnja, ali ona sad vidi da su je oblile suze a ne zna
zato. Odjednom shvaa daje to san, pa u strahu od buenja veli: Idemo
sad, brzo, i oni svre zajedno, onda se ona kroz suze nasmijei i ree:
Slaemo se. Pa se ljuljaju poput plesaa, poput leptira zanesenih
udvaranjem, i ona kae: To je uvijek tako divno, dragi Isuse, uvijek tako
divno, zatim dodaje: Mislila sam da to vie nikad neu doivjeti i stade
jecati. On zagnjuri lice u njen vrat, ali mu ona rukama uhvati glavu i
odlijepi je od sebe da ga moe gledati. Sad je znala da to vie nije san. Bila
je budna. Od zatiljka do dna kraljenice bila joj je nategnuta struna, i
svaki put kad je zavibrirala, cijelo joj tijelo zapjevalo notu uitka to je
postajala sve glasnija. Pogledaj me! naredi mu izgubivi kontrolu, a on
e njeno: Gledam te, a ona nota odjekne jae. Ja sam pokvarena!
klikne ona obuzeta orgazmom. Pogledaj me, ja sam pokvarena! i tijelo joj
se zgri, struna bivala sve napetija, uitak sve ei, i tad osjeti da gubi
svijest, a onda od posljednje visoke note radosti pukne struna i ona klone i
onesvijesti se.
Feliks je njeno poloi na pod. Na svjetlu svijee lice joj bilo spokojno,
napetosti je potpuno nestalo: izgledala je kao ovjek koji je umro sretan.
Bila je blijeda, no disala je normalno. Napola je spavala, vjerojatno
drogirana, Feliks je to znao ali mu je bilo svejedno. Osjeao se iscrpljen i
slab, i bespomoan i sretan, i proet ljubavlju. Mogli bismo poeti iznova,
pomisli, ona je slobodna ena, moe napustiti mua, ivjeli bismo u
vicarskoj, Charlotte bi dola k nama...
Nije ovo nikakav narkomanski san, ree sam sebi. On i Lidija i prije

SV

~ 260 ~

su kovali takve planove, u Petrogradu, prije devetnaest godina, ali se nisu

mogli oduprijeti eljama uglednika. To se ne dogaa, ne u stvarnom
ivotu, opet bi nas sprijeili.
Nikad mi ne bi dopustili da je imam.
Ali u se zato osvetiti.
Ustane, brzo se odjene, pa uze svijeu. Jo jedanput pogleda Lidiju.
Oi su joj jo zatvorene. Volio bi je jo jedanput dodirnuti, jo jednom
njeno poljubiti u usta. Ali stisne srce. Nikad vie. Okrene se i izae iz
sobe.
Tiho je gazio po sagu u hodniku, pa niza stepenice. Od svjetla svijee
po vratima su se lelujale zlokobne sjene. Moda u noas umrijeti, pomisli.
Ali u prije ubiti Orlova i Waldena. Vidio sam svoju ker, obljubio svoju
enu, sad u ubiti svoje neprijatelje, i tad mogu umrijeti.
Na odmoritu drugog kata odjednom udari izmom o tvrdi pod i
narui tiinu noi. Stade kao ukopan. Vie nije bilo saga, dalje je valjalo
po mramornom podu. Sluao je i ekao. Nikakva zvuka. Skinuo je izme i
nastavio bosonog jer nije imao arapa.
U kui su sva svjetla bila pogaena. Ipak, da ne bi naiao na koga? Bi
li tkogod mogao sii da pohara smonicu osjetivi glad usred noi? Da ne
bi posluitelj u snu uo kakvu buku pa krenuo u obilazak kue? Hoe li
Orlovljevi uvari morati u zahod? Feliks nauli ui, spreman da na
najmanji um ugasi svijeu i sakrije se.
Zastao je u predvorju i iz depa izvadio plan kue koji mu je nacrtala
Charlotte. Drei svijeu blizu papira, brzo je bacio pogled na prizemlje,
onda se okrenuo na desno i tiho poao hodnikom.
Kroz knjinicu je uao u orunicu.
Tiho je zatvorio vrata za sobom i ogledao se. Odjednom se nae pred
jednom golemom, uasnom glavom to je prijetila da se surva na nj sa
zida, i on odskoi i zajaukne od straha. Svijea se ugasi. U tami shvati da
je to bila tigrova glava, preparirana i privrena o zid. Ponovo upali
svijeu. Sve su zidove krasili trofeji, lava, srne, ak i nosoroga. U svoje je
doba Walden iao u lov na krupnu divlja. U staklenom ormaru nalazila
se ak i neka velika riba.
Feliks spusti svijeu na stol. Na jednom zidu bila je polica s pukama.
Nale su se tu tri dvocijevne samarice, jedna vinesterka i nekakav
lovaki karabin koji je po svoj prilici, zakljuio je Feliks, sluio za lov na
slonove. On nikad nije vidio takvu puku, niti je ikad vidio slona. Puke
su bile uvrene lancem provuenim kroz titnike otponaca. Lanac je,

SV

~ 261 ~

pak, velikim lokotom bio vezan za alku na polici.

Feliks razmisli to da radi. Mora se doepati puke. Vjerojatno bi
odvalio lokot da ima neki vrsti komad eljeza, kakav izvija koji bi mu
posluio kao poluga. No ini se da je lake odviti alku i onda kroz titnike
otponaca izvui lanac, lokot i alku i tako osloboditi puke.
Ponovo pogleda Charlottin nacrt. Odmah kraj orunice je cvjetna
soba. Uzeo je svijeu i krenuo tamo. Naao se u jednoj maloj, hladnoj
prostoriji s mramornim stolom i kamenim slivnikom. Uto zauje neije
korake pa ugasi svijeu i une. Zvuk je dopirao izvana, s poljunane
staze: valjda neki straar. Onda se ukae svjetlo. Feliks se priljubi uz
vrata kraj prozora. Svjetlo je postalo jae, koraci glasniji. Sad se netko
zaustavio tik uz prozor a lampa osvijetlila prostoriju, te je Feliks nad
slivnikom ugledao jednu policu i nekoliko alatki objeenih o kuke: velike
kare, kare za rezanje granja, malu motiku i no. Straar pokua otvoriti
vrata na koja se Feliks naslonio. Bila su zakljuana. Onda se koraci
udaljie, a svjetla nestade. Feliks je malo priekao. Hoe li straar neto
poduzeti? Zacijelo je bio vidio svjetlucanje Feliksove svijee. No moda je
pomislio da je to odraz njegove lampe. Ili da je netko od ukuana s nekim
sasvim opravdanim razlogom poao u cvjetnu sobu. Moda e ipak doi
provjeriti iz puke opreznosti.
Feliks je izaao iz cvjetne sobe ostavivi vrata otvorena, pa kroz
orunicu poao u knjinicu pipkajui put u mraku, s ugaenom svijeom u
ruci. U knjinici je sjeo na pod iza velike konate sofe i polako odbrojio do
tisuu. Nitko se nije pojavio. Onaj straar oito nije dovoljno oprezan.
Feliks se vrati u orunicu i upali svijeu. Za razliku od cvjetne sobe
gdje na prozorima nije bilo niega, ovdje su bile navuene teke zavjese.
Oprezno je poao natrag u cvjetnu sobu, skinuo onaj no to ga je prije
vidio iznad police, vratio se u orunicu i dao se na posao. Iz starog i tvrdog
drva otricom noa s mukom je izvio vijke kojima je bila privrena alka,
pa skinuo lanac s puaka
Sad je priao vitrinama koje su se nalazile u prostoriji. U jednoj su
bile boce konjaka i viskija i ae, u drugoj uvezani asopisi Horse and
Hound i golema knjiga konih korica s naslovom Knjiga o lovu. Trea je
bila zakljuana; vjerojatno se tu uva municija.
Feliks noem razbije lokot.
Za njegovu mu je svrhu vinesterka bila pogodnija od samarice i
lovakog karabina. No u kutijama s municijom nije naao metke ni za
vinesterku ni za karabin; po svoj prilici su se ta oruja uvala samo kao

SV

~ 262 ~

suveniri. Tako se morao zadovoljiti jednom samaricom. Sve tri bile su

kalibra trideset milimetara, a naboji su bili punjeni samom broj est. Da
bi sigurno ubio rtvu, morat e pucati iz velike blizine, s dvadeset metara
udaljenosti i ni pedlja vie da ne bi promaio. I moe pucati samo dvaput,
pa mora ponovo puniti.
Pa ionako namjerava ubiti samo dva ovjeka.
Pred oi mu se stalno vraao isti prizor: Lidija ispruena na podu
djeje sobe. A pri pomisli na onaj njihov ljubavni zagrljaj proimala ga
beskrajna radost. Vie nije osjeao onaj fatalizam to ga je bio obuzeo
odmah nakon toga. Zato bih umro, mislio je. A kad ubijem Waldena, tko
zna to se sve moe dogoditi.
Onda napuni puku.
***
A sad u se morati ubiti, pomisli Lidija.
Nije vidjela drugog izlaza. unula je u dubine poroka. Po drugi put u
ivotu utonula je u dubine poroka. Sav onaj dugogodinji trud da obuzda
svoju pravu prirodu pokazao se uzaludnim im se Feliks vratio. Ne moe
ivjeti s tom spoznajom o sebi. Zato eli umrijeti, i to odmah.
Razmislila je kako bi to uinila. Kakav bi otrov popila? Vjerojatno
negdje u kui ima miomora, ali, naravno, ona ne zna gdje. A da uzme
veliku dozu laudanuma? Nije bila sigurna ima li ga dovoljno. Mogla bih se
uguiti plinom, padne joj na pamet. Ali Stephen je iskljuio plin i uveo
elektrinu struju. Je li kua dovoljno visoka? Bi li se sigurno ubila ako
skoi s nje? Bojala se da bi mogla samo slomiti kimu i godinama ivjeti
paralizirana. Da preree ile nema hrabrosti, a osim toga, dugo bi trebalo
da iskrvari na smrt. Najbolje se ustrijeliti. To je najbra smrt. Valjda e
znati napuniti puku i pucati iz nje, ta bezbroj puta je gledala kako se to
radi. Ali onda joj sine: puke su zakljuane.
I tad se sjetila jezera. Da, to je izlaz. Poi e u svoju sobu, odjenuti se,
pa kroz stranja vrata izai iz kue, tako da je policajci ne primijete. Onda
e se uputiti zapadnom stranom parka, kraj rododendrona, potom kroz
umu, te stii do ruba vode, zakroit e u nju i koraati sve dok joj se
hladna voda ne prelije preko glave. Tad e otvoriti usta, i koju minutu
kasnije sve e biti gotovo.
Izala je iz djeje sobe i u mraku krenula hodnikom. Ispod vrata
Charlottine sobe prodiralo je svjetlo. Lidija zastane. Poelje da zadnji put
vidi svoju djevojicu. Klju je stajao u kljuanici s vanjske strane. Ona
otkljua vrata i ue.

SV

~ 263 ~

Charlotte je sjedila u naslonjau kraj prozora i potpuno odjevena

spavala. Lice joj bilo blijedo, samo su se oko oiju crvenjeli podonjaci.
Kosa joj rasputena. Lidija zatvori vrata i prie joj. Uto Charlotte otvori
oi.
- to se dogodilo? - upita.
- Nita - odgovori Lidija i sjedne.
- Sjea li se kad je dadilja otila? - naglo upita Charlotte.
- Da. Ti si ve bila velika pa smo ti doveli guvernantu, a druge djece
nismo imali.
- Sve sam ja to davno zaboravila. Upravo mi je sad palo na um. Ti
vjerojatno nikad nisi saznala da sam ja vjerovala kako mi je dadilja
majka.
- Ne ... zar si to vjerovala? Pa uvijek si mene zvala mamom a nju
dadiljom ...
- Jesam - Charlotte e tromo, gotovo odsutno, kao da je utonula u
maglu neke daleke uspomene. - Ti si bila mama a dadilja je bila dadilja,
ali vidi, svatko je imao majku, i kad mi je dadilja rekla da si mi ti majka,
uzvratila sam joj, ne budi glupa, dadiljo, ti si moja majka. A ona se samo
nasmijala. Onda si je otpustila, a meni se srce slomilo.
- Nisam pojma imala...
- Marja ti to nikad nije rekla, naravno, pa koja bi guvernanta to
uinila?
Charlotte je oivljavala svoje uspomene ne zato da optui majku ve u
elji da neke stvari objasni. Nastavila je:
- I tako, vidi, imam krivu majku, a sad jo i krivog oca. Valjda me ova
nova situacija podsjetila na staru.
- Vjerojatno me mrzi. A ja te shvaam jer i sama sebe mrzim - tuno
e Lidija.
- Ne mrzim te, mama. Bila sam uasno bijesna na tebe, ali te nikad
nisam mrzila.
- Ali misli da sam licemjerna.
- ak ni to.
Lidiju obuze spokojstvo. Charlotte je dalje govorila:
- Sad mi postaje jasno zato toliko dri do svog ugleda, zato si tako
odluno nastojala da nita ne saznam o seksu ... htjela si me samo
potedjeti onoga to se tebi dogodilo. A spoznala sam jo neto: da je
katkad ovjeku teko donijeti neku odluku i rei to je dobro i kako valja
postupiti. I mislim da sam te preotro sudila, a nemam na to uope prava

SV

~ 264 ~

... i ne ponosim se naroito sobom.

- Zna li da te volim?
- Znam ... i ja tebe volim, mama, i zato se osjeam tako bijedno.
Lidija se sva smela. Ovome se zaista ni u snu nije nadala. Nakon
svega to se dogodilo lai, izdajstva, ljutnje, ogorenja Charlotte je i dalje
voli. I to ju je tako ispunilo radou te je osjetila pravo blaenstvo. Da se
ubijem, pomisli. Pa zato bih se ubila?
- Trebalo je da prije ovako razgovaramo - ree.
- Oh, nema pojma koliko sam to eljela - uzvrati Charlotte. - Uvijek
si mi davala izvrsne savjete: kako se moram nakloniti, kako nositi
povlaku, kako graciozno sjesti, pa podii kosu ... a ja sam eljela da mi i
vane stvari objasni na isti nain ... da mi govori o ljubavi i raanju... ali
ti to nisi htjela.
- Nisam mogla - usprotivi se Lidija. - Ne znam zato.
Charlotte zijevne i ustane.
- Sad bih mogla na spavanje.
Lidija je poljubi u obraz, onda zagrli.
- Zna, ja volim i Feliksa, tu se nita nije promijenilo - napomene
Charlotte.
- Shvaam. I ja ga volim - nato e Lidija
- Laku no, mama.
- Laku no.
Lidija brzo izae i zatvori za sobom vrata. Trenutak je oklijevala.
Ostavi li vrata otkljuana, hoe li Charlotte togod poduzeti? Najbolje ju je
potedjeti te mune kunje, zakljui i okrene klju u bravi.
Sila je stepenicama i uputila se u svoju sobu, zadovoljna to je
otvoreno razgovarala s Charlottom. Naposljetku, pomisli, moda se odnosi
u ovoj obitelji jo mogu i popraviti, nemam pojma kako, ali je to sigurno
mogue. I s tim ue u svoju sobu.
- Gdje si bila? - doeka je Stephen.
***
Sad kad ima oruje, preostaje mu jo samo jedno: da izmami Orlova iz
njegove sobe. Znao je kako e to postii: zapalit e kuu.
S pukom u jednoj i svijeom u drugoj ruci, Feliks je, i dalje bosonog,
iz zapadnog krila preao kroz predvorje u salon. Jo samo nekoliko
minuta, pomisli, jo ciglih nekoliko minuta i moje e djelo biti izvreno.
Proao je kroz dvije blagovaonice i prostoriju za serviranje i uao u
kuhinju. Na Charlottinom crteu taj dio kue nije bio posve jasan pa je

SV

~ 265 ~

sad morao traiti izlaz. Naao je velika, grubo istesana vrata zatvorena
jednom prekom. Podigao je preku i tiho otvorio vrata.
Ugasio je svijeu i minutu-dvije priekao na vratima da mu se oi
priviknu na mrak. Laknulo mu je kad je uspio nazreti obrise zgrada jer se
zbog uvara bojao upaliti svijeu na otvorenom. Pred njim se prualo malo
poploano dvorite. Tamo na drugoj strani bi se, prema crteu, morala
nalaziti garaa, radionica i rezervoar benzina.
Preao je dvorite i naao se pred jednim zdanjem, po svemu sudei
nekadanjom stajom. S jedne strane bila je neka zatvorena prostorija
moda radionica a druga je strana zjapila otvorena. Unutra su se nazirali
veliki okrugli farovi dvaju golemih automobila. Gdje li je rezervoar goriva?
Dignuo je pogled. Strop je prilino visok. Kroio je naprijed i elom udario
o neto. Bila je to dugaka elastina cijev s mlaznicom na kraju. Sputala
se odozgo.
Znai, rezervoar su smjestili gore na sjenik a automobile dolje u staju,
pa ih jednostavno pune benzinom kroz cijev.
Odlino.
Sad mu je trebala kanta od kojih desetak litara. Uao je u garau i
stao traiti oko automobila, dobro pazei kamo e stati da ne bi o neto
udario i izazvao buku.
Nije naao nita.
Onda se sjetio da se, prema nacrtu, nalazi blizu povrtnjaka. Tu bi se
negdje mogla nai kakva kanta za zalijevanje. Upravo je htjede poi
potraiti, kad zauje mrcanje.
Sledi se.
Policajac proe kraj njega.
Feliks je uo udaranje vlastitog srca
Svjetlo policajeve svjetiljke vijugalo je dvoritem. Jesam li zatvorio
kuhinjska vrata, u panici se upita Feliks suspregnuta daha. Svjetlo obasja
vrata izgledala su zatvorena.
Policajac ode dalje.
Feliks odahne.
Priekao je jo trenutak dok se policajac udaljio, potom se uputio u
istom pravcu traei povrtnjak. Ni ondje nije naao nikakve kante, ali se
spotaknuo o neku savijenu cijev. Mogla je biti tridesetak metara dugaka.
Sine mu sjajna ideja.
Najprije je valjalo saznati u kojim razmacima policajac obilazi taj dio
kue. Zato je stao brojiti, odnijevi usput cijev u dvorite i sakrivi se s

SV

~ 266 ~

njom iza automobila.

Do povratka policajca nabrojio je devetsto i dva.
Znai, ima petnaestak minuta vremena.
Sad je na mlaznicu cijevi za dovod benzina privrstio cijev za
polijevanje, te krenuo dvoritem i u hodu je odmotavao. Zaustavio se u
kuhinji, ponovo zapalio svijeu, naao jedan ranji, pa nastavio koraati
kroz kuu, polaui cijev na pod kuhinje, potom prostorije za serviranje,
blagavaonice, salona, predvorja i hodnika. Konano je stigao do knjinice.
Zbog teina cijevi tekom je mukom obavljao posao u tiini, stalno
oslukujui nee li mu do uha doprijeti kakvi koraci. Ali nita. uli su se
tek umovi stare kue utonule u san. Svi su ve u krevetu, u to je bio
siguran. No, hoe li tkogod sii u knjinicu po kakvu knjigu? Na aicu
konjaka u salon, ili po sendvi u kuhinju?
Ako se to sada dogodi, svemu je kraj.
Samo jo nekoliko minuta, ciglih nekoliko minuta!
Na svu sreu, cijev je bila dovoljno dugaka i Feliks se, spustivi joj
kraj u knjinicu, stao vraati istim putem buei otrim ranjiem u njoj
rupe na svakih nekoliko metara.
Izaao je kroz kuhinjska vrata i poao u garau. Ondje je ekao drei
samaricu objema rukama kao palicu.
inilo mu se da tako stoji ve sto godina.
Konano zauje korake. Policajac je proao mimo njega, stao, lampom
osvijetlio cijev i iznenaeno neto progunao.
Feliks ga udari samaricom.
Policajac zatetura.
- Padni, proklet bio! - sikne Feliks i ponovo ga udari svom snagom.
Policajac se srui, a Feliks ga s okrutnim zadovoljstvom dotue jo
jednim udarcem. ovjek ostade nepomino leati.
Sad Feliks prie cijevi za dovod benzina i provjeri je li dobro spojena s
drugom cijevi. Onda pronae pipu za putanje benzina.
I otvori je.
***
- Prije naeg vjenanja - Lidija e naglo - imala sam ljubavnika.
- Dobri Boe! - uzvikne Stephen.
Zato sam to rekla, upita se ona. Zato to sam laui o tome unesreila
svih, i zato jer je s tim sada gotovo.
Ona nastavi:
- Moj je otac saznao za tu vezu. Dao je mog ljubavnika zatvoriti i

SV

~ 267 ~

muiti, a onda mi obeao da e ga prestati muiti im pristanem da se

udam za tebe, a iz zatvora e ga pustiti onog trena kad ti i ja krenemo u
Englesku.
Promatrala je Stephenovo lice. Nije bio toliko povrijeen koliko je
oekivala, ali je bio uasnut.
- Otac ti je bio pokvaren - procijedio je.
- I ja sam bila pokvarena jer sam se udala bez ljubavi.
- Oh... - zamuca Stephen sad s izrazom bola. - Iskreno govorei, ni ja
nisam bio zaljubljen u tebe. Zaprosio sam te jer mi je umro otac pa mi je
bila potrebna ena, trebala mi je grofica od Waldena. Tek kasnije sam se
strano zaljubio u tebe. Rekao bih da ti opratam, ali se tu nema to
oprostiti.
Zar e to tako lako proi, pitala se ona. Zar e mi sve oprostiti i dalje
me voljeti? Sad kad nam smrt prijeti ledenim dahom sve se ini moguim.
Ali ona nije htjela ostati na tome, zato nastavi:
- Imam ti jo neto rei, i to mi nee oprostiti.
S izrazom bolne tjeskobe on je ohrabri:
- Bolje mi kai.
- Bila sam... bila sam trudna kad sam se udala za tebe.
Stephen problijedi.
- Charlotte!
Lidija nijemo kimne glavom.
- Ona... ona nije moja?
- Nije.
- O, Boe.
Ovom se bolnom udarcu ni u snu nisi nadao, pomisli Lidija i ree:
- Oh, Stephen, strano mi je ao.
On je buljio u nju.
- Nije moja, nije moja - ponavljao je.
Lidiji je bilo jasno koliko ga to otkrie bolno pogaa: nikome
nasljednici nisu toliko vani kao engleskom plemstvu. Sjeala se kako je
znao promatrati Charlottu i mrmljati: Gle, evo kosti od mojih kostiju,
mesa od mesa mojega. Bila je to jedina reenica iz Biblije koju je ikad
citirao. Razmiljajui o tome kako je ona duboko doivjela tu zagonetku
stvaranja ivota u kojoj je dijete bilo najprije dio njena tijela a potom
postalo linost za sebe ali nikad potpuno odvojena, zakljuila je da se
vjerojatno i kod mukaraca javljaju isti osjeaji, iako to ovjek naoko ne bi
rekao.

SV

~ 268 ~

Stephenovo lice, pepeljasto i izmueno, sad je odjednom izgledalo

starije.
- Zato mi to sad govori? - upita je.
Ne smijem mu nita vie otkriti, ve sam ga previe povrijedila,
pomisli ona. Ali, kao da se nala na strmoj padini, povratka vie nije bilo.
- Zato jer je Charlotte upoznala svog pravog oca i zna sve - izlane.
- Oh, jadno dijete - zavapi Stephen i rukama pokrije lice.
Lidija je bila sigurna da e njegovo slijedee pitanje biti: Tko je otac?
Uhvati je panika. Ne, to mu ne smije rei. To bi ga ubilo. Ali, mora mu rei
eli li se zauvijek osloboditi te mune tajne. Ne pitaj, molila ga je u sebi,
jo ne, bilo bi previe.
On uzgleda u nju, lica zapanjujue bezizraajna. Izgleda kao kakav
sudac to ravnoduno izrie presudu, pomisli ona, a ja sam kao uznik na
optuenikoj klupi.
Ne pitaj.
- A otac je Feliks, naravno - procijedi on.
Lidija ostade bez daha.
Stephen samo kimne glavom. Njena mu je reakcija bila dovoljna.
to e sad uiniti, uplaeno se pitala ona. Lice joj njegovo nije govorilo
nita, kao da pred njom stoji pot puno nepoznat ovjek.
- O dragi Boe na nebesima, to smo to uinili? - alosno e Stephen.
Iz Lidije odjednom provali bujica rijei:
- Naravno, on se pojavio u trenutku kad je Charlotte uvidjela da su joj
roditelji samo slaba ljudska bia, a on je pak doao pun ivota i ideja, i
pozvao na ruenje vrednota... ponudio joj upravo ono to oarava mladu
djevojku koja tei za slobodom ... znam ja kako je to, neto se slino i meni
dogodilo ... i tako ga je ona upoznala i zavoljela i pomogla mu... ali ona voli
i tebe, Stephen, i po tome je tvoja. Tebi ljudi ne mogu odoljeti, svi te vole
... ne mogu ...
Njegovo lice kao kameno. Da bar psuje, plae, da je bar izgrdi, ili ak
istue! Ali on nepomino sjedi, gleda je s onim izrazom suca, a onda pita:
- A ti? Jesi li mu ti pomogla?
- Nisam namjerno, nisam ... ali nisam pomogla ni tebi. Ja sam grozna,
zla ena
Onda on ustane i uhvati je za ramena. Ruke mu hladne kao u
mrtvaca.
- Ali ti si moja?
- eljela sam biti, Stephen, stvarno jesam.

SV

~ 269 ~

On joj pogladi obraz, ali njegovo lice nije izraavalo ljubav. Lidija
protrne.
- Rekla sam ti da mi nee moi oprostiti.
- Zna li gdje je Feliks? - sad upita on.
Ona je utjela. Kaem li, pomisli, skrivit u Feliksovu smrt. Ne kaem
li, bit u kriva za Stephenovu smrt.
- Ti to zna.
Ona nijemo potvrdi glavom.
- Hoe li mi rei?
Zagleda mu se u oi. Kaem li mu, hoe li mi oprostiti?
- Biraj - odluno e Stephen.
Lidiji se inilo da pada u ponor. Stephen u oekivanju digne obrve.
- Tu je u kui - s mukom izusti ona.
- Dobri Boe! Gdje?
Lidija klone. Dakle, gotovo je. Izdala je Feliksa posljednji put.
- Krije se u djejoj sobi - dahne potiteno.
S njegova lica nestade one kamene maske, obrazi mu se zacrvenjee,
oi bijesno sijevnue.
- Reci da mi oprata... molim te - zavapi ona.
Ali se on samo okrenuo i istrao iz sobe.
***
Feliks je protrao kroz kuhinju, pa kroz prostoriju za serviranje,
nosei svijeu, puku i ibice. Zrak je ispunio sladunjav, pomalo odvratan
miris benzinskih para. U blagovaonici je iz jedne rupe na cijevi tekao
tanak ali neprekidan mlaz. Feliks makne cijev na drugu stranu sobe da ne
bi prebrzo izgorjela, onda zapali ibicu i baci je na sag natopljen
benzinom. Istog trena sag plane.
Feliks se naceri i otri dalje.
U salonu je jedan pliani jastuk naslonio na rupu u cijevi, potom ga
stavio na sofu, zapalio i nabacao jo jastuka na nj. Plameni jezici veselo
zaigrae.
Pretrao je predvorje, pa hodnikom stigao u knjinicu. Ondje je
benzin tekao ravno iz cijevi i razlijevao se svud po podu. Objema rukama
Feliks povue hrpu knjiga s police i baci ih na pod u sve veu lokvu. Onda
prie vratima orunice na drugoj strani sobe i otvori ih. Trenutak je
zastao na pragu, potom bacio svijeu u onu lokvu.
Uz prasak kao od estoka naleta vjetra u knjinici bukne vatra.
Plamen je u hipu derao knjige natopljene benzinom, ve idueg trena

SV

~ 270 ~

plazio po zastorima, zatim po sjedalima i drvenariji. A benzin i dalje tekao

iz cijevi i pothranjivao oganj. Feliks se glasno nasmije.
Uao je u orunicu, strpao jo aku metaka u dep kaputa, pa poao u
cvjetnu sobu. Ondje otkrauna vrata to su vodila u vrt, tiho ih otvori i
iskroi.
Krenuo je ravno na zapad i udaljio se dvjesto koraka od kue, trudei
se da obuzda nestrpljivost. Onda je dvjesto koraka hodao prema jugu, i
konano prema istoku, sve dok nije stigao tono nasuprot glavnog ulaza u
kuu. Tu je stao i zagledao se preko mrane tratine.
Onaj drugi policajac straario je pred ulazom, osvijetljenim dvjema
lampama, i puio lulu. Kolega mu lei onesvijeten, moda i mrtav u
kuhinjskom dvoritu. Feliks je vidio plamen na prozorima knjinice, ali je
policajac stajao neto dalje i jo nije bio primijetio poar. Ugledat e ga
svakog trena.
Izmeu Feliksa i kue, petnaestak metara dalje od ulaza, dizao se
visoki stari kesten. Feliks se preko tratine uputi k njemu. Policajac je
gledao u pravcu Feliksa, ali ga nije vidio. A Feliksu je bilo svejedno.
Ugleda li me, mislio je, ubit u ga. Sad vie i nije vano. Poar ne moe
nitko zaustaviti. Svi e morati van iz kue. Sad, na, za koji tren, ubit u ih
obojicu.
Stigao je do stabla i naslonio se na nj, drei puku u ruci. Sad je
vidio plamen i na drugoj strani kue, kroz prozore blagovaonice.
to li rade tamo unutra, upita se.
Walden je otrao hodnikom u krilo za goste, pokucao na vrata Plave
sobe u kojoj je spavao Thomson i uao.
- to je? - javi se Thomson iz kreveta.
Walden upali svjetlo.
- Feliks je u kui.
- Kriste! - Thomson skoi iz kreveta. - Kako je uao?
- Charlotte ga je uvela - s gorinom e Walden.
Thomson brzo navue hlae i jaknu.
- Gdje je zapravo?
- U djejoj sobi. Imate li revolver?
- Nemam, ali znate da moja tri ovjeka uvaju Orlova. Povest u
dvojicu i uhvatiti Feliksa.
- Idem s vama.
- Radije bih ...
- Bez prigovora! - drekne Walden. - elim ga gledati kako umire.

SV

~ 271 ~

Thomson mu dobaci neobino suutan pogled pa istri iz sobe. Walden

jurne za njim. Straar pred vratima Aleksove sobe ustade i salutira
Thomsonu, a on e:
- Barrett, zar ne?
- Da, gospodine.
- Tko je unutra?
- Bishop i Anderson, gospodine.
- Neka otvore.
Barrett kucne na vrata. Istog trena jedan se glas javi:
- Lozinka?
- Mississippi - odvrati Barrett.
Vrata se otvore.
- to je, Charlie? Oh, to ste vi, gospodine.
- Kako je Orlov? - upita Thomson.
- Spava kao dijete, gospodine.
Ma daj, bre to, pomisli Walden. Thomson kratko objasni:
- Feliks je u kui. Barrett i Anderson, vi ete sa mnom i lordom.
Bishop, vi ostanite u sobi. Molim, provjerite svi jesu li vam pitolji
napunjeni.
Walden ih povede natrag u krilo za goste, potom stranjim
stepenitem do djeje sobe. Srce mu luaki udaralo, a preplavio ga onaj
udan osjeaj straha i nestrpljivosti kao uvijek kad bi mu se na nianu
naao kakav veliki lav.
Upre prstom u vrata djeje sobe. Thomson apne:
- Ima li unutra struje?
- Ima - potvrdi Walden.
- Gdje je prekida?
- Lijevo od vrata, u visini ramena.
Barrett i Anderson izvukli su pitolje. Walden i Thomson stali su
svaki sa svoje strane vrata, dalje od pravca gaanja. Barrett irom otvori
vrata, pa Anderson mugne unutra i stade u stranu a Barrett onda okrene
prekida.
Nita se ne dogodi.
Walden pogleda unutra.
Anderson i Barrett pretraili su uionicu i spavaonicu, pa je Barrett
javio:
- Nema nikoga, gospodine.
Na podu djeje sobe bio je lavor s prljavom vodom, kraj njega zguvan

SV

~ 272 ~

runik. Walden pokae vrata spremnice.

- Tamo je jedno malo potkrovlje.
Barrett otvori vrata pa praen napetim pogledima ue s pitoljem u
ruci. Trenutak kasnije se vrati.
- Bio je ondje.
Thomson se poee po, glavi.
- Moramo pretraiti kuu - zakljui Walden.
- Da bar imamo vie ljudi - uzdahne Thomson.
- Poet emo od zapadnog krila - ree Walden. - Hajdemo.
Izali su za njim iz djeje sobe pa hodnikom stigli do stepenica.
Sputajui se, Walden osjeti miris dima.
- to je to? - zaudi se on.
Thomson onjui zrak.
Walden pogleda Barretta i Andersona: nisu puili.
Miris dima postajao je sve jai, a Walden sad zauje i neki um kao
kad vjetar huji kroz granje. Odjednom protrne od straha.
- Moja kua gori! - drekne i jurne niz stepenice.
Predvorje je bilo puno dima.
Walden potra i otvori vrata salona. Iznutra ga udari val vruine i on
zatetura natrag. U sobi je bio pravi pakao. Pa ovo se ne moe ugasiti,
oajavao je on. Svrne pogledom k zapadnom krilu i vidje da je i knjinica u
plamenu. Onda se okrene. Thomson je bio tik iza njega. Walden vikne:
- Kua e mi izgorjeti do temelja.
Thomson ga uhvati za nadlakticu i povue natrag prema stepenicama
k Andersonu i Barrettu. Tu, u sredini predvorja Walden je lake disao i
bolje uo. Thomson je sasvim mirno i sabrano stao davati naredbe.
- Anderson, probudite ona dva policajca vani. Jedan neka pronae
cijev za polijevanje vrta i slavinu. Drugi neka otri u selo i telefonira
vatrogascima. Onda otrite stranjim stepenitem u prostorije za poslugu
i sve probudite. Neka brzo izau van i skupe se na prednjoj tratini da ih
moemo pobrojiti. Barrett, vi probudite gospodina Churchilla i izvedite ga
van. Ja idem po Orlova. Walden, vi poite po Lidiju i Charlottu. Krenimo!
Walden pojuri uza stepenice i bane Lidiji u sobu. Sjedila je na
poivaljci, u spavaici, oi joj crvene od plaa.
- Kua je u plamenu - Walden e hvatajui dah. - Brzo izai na livadu
pred kuom, a ja idem po Charlottu. - Onda se sjetio zvona. - Ne, ti poi po
Charlottu. Ja u zvonom dignuti uzbunu.
Potrao je niz stepenice prebacujui sebi to se nije odmah sjetio da u

SV

~ 273 ~

predvorju visi dugaak svileni konop kojim se pokreu zvona po cijeloj

kui to gostima i posluzi daju na znanje da je vrijeme za jelo. Potegnuo je
konop, i sa svih strana izdaleka odjekne zvonjava. Onda je primijetio da je
cijev za polijevanje protegnuta predvorjem. Zar se ve netko uhvatio
ukotac s vatrom? Tko li bi to mogao biti, upita se ne isputajui konopac.
***
Feliks je zabrinuto promatrao prizor. Poar se prebrzo irio. Vatra je
ve zahvatila veliki dio prvog kata, plameni joj jezici lizali po prozorima.
Izlazite, budale! Ma koga vraga ekaju, pitao se. Ta moraju van, ne smiju
svi izgorjeti. Policajac na ulazu kao da spava. Sam u podii uzbunu, ve
oajan odlui Feliks, neu da stradaju neduni ljudi...
Odjednom policajac podie glavu, pogleda oko sebe, i lula mu ispade iz
usta. Onda potri vratima i stade udarati po njima. Konano, odahne
Feliks. Dii uzbunu, budalo! Policajac otri do prvog prozora i razbije ga.
U tom se trenu vrata otvore i neki ovjek nahrupi van s oblakom
dima. Aha, poelo je, obraduje se Feliks, pa podigne puku i zabulji se kroz
tminu. Ali onoga to je izaao nije mogao prepoznati. A ovjek neto
dovikne policajcu te ovaj otra nekamo. Moram im vidjeti lica, mislio je
Feliks, no, priem li preblizu brzo e me otkriti. Sad onaj ovjek odjuri
natrag u kuu, a Feliks ostade u nedoumici. Ipak moram prii blie i
iskoristiti priliku, zakljui i zakroi livadom. Uto u kui odjekne
zvonjava.
Aha, sad e svi van!
Lidija je grabila hodnikom punim dima. Kako se ovo moglo dogoditi
tako brzo? U svojoj sobi nije ni osjetila dima, ali sad su ispod vrata
spavaonica kraj kojih je prolazila lizali plamenovi. Valjda je cijelu kuu
zahvatio poar. Zrak se od vruine nije mogao udisati. Stigavi do
Charlottine sobe, Lidija zgrabi kvaku na vratima. Naravno, zakljuano.
Ona okrene klju i ponovo pokua otvoriti vrata. Nita. Pritisne kvaku i
svom snagom se nasloni na vrata. Neto nije u redu, vrata su se zaglavila.
Lidija stade vritati...
- Mama! - dopre Charlottin glas iz sobe.
Lidija se ugrize za usnu i prestade vritati.
- Charlotte!
- Otvori vrata!
- Ne mogu, ne mogu, ne mogu ...
- Zakljuana su.
- Otkljuala sam ih ali se ne daju otvoriti, a kua gori, o Isuse dragi,

SV

~ 274 ~

pomozi mi, pomozi...

Onda se vrata zatresu a brava zakripa: to je Charlotte pokuala
otvoriti iznutra.
- Mama!
- Molim!
- Mama, prestani vritati i sluaj me paljivo: pod se iskrivio i vrata
su se zaglavila u dovratku, trebat e ih razbiti. Idi po pomo!
- Ne mogu te ostaviti...
- MAMA! IDI PO POMO INAE U IZGORJETI!
- O, Boe, idem.
Lidija se okrene i guei se jurne prema stepenicama.
***
Walden je jo zvonio. Kroz dim je vidio kako Aleks silazi stepenicama
u pratnji Thomsona i treeg detektiva, Bishopa. Lidija, Churchill i
Charlotte bi trebali biti tu, pomislio je, ali se onda sjetio da su moda sili
nekim drugim stepenitem, a to se moe provjeriti jedino na prednjoj
tratini kamo svi moraju izai.
- Bishop, doite ovamo - vikne.
Detektiv mu pritri.
- Uhvatite konopac. Zvonite dokle god moete.
Bishop prihvati konopac, a Walden izae za Aleksom iz kue.
Bio je to Feliksov trenutak sree.
Podigao je puku i stao koraati prema kui.
Orlov i neki ovjek hodali su prema njemu. Jo ga nisu bili spazili.
Dolazili su sve blie. Onda iza njih izroni Walden.
Evo, dolijali takori, likovao je Feliks.
Onaj nepoznati uz Orlova osvrne se i preko ramena dobaci neto
Waldenu.
Orlov je bio dvadeset metara daleko.
Sad je as, odlui Feliks.
Prisloni kundak puke na rame, paljivo nacilja Orlovu u grudi i,
upravo u trenu kad je knez zaustio da neto kae, potegne obara.
Na Orlovljevoj pidami pojavila se velika tamna mrlja kad mu se
aka same broj est, oko etristo zrna, zarila u tijelo. Ona druga dvojica,
uvi prasak, zaprepateno se zabuljie u Feliksa. Iz Orlovljevih grudi
prokulja krv, i on se srui nauznak.
Uspio sam, oduevi se Feliks, ubio sam ga.
A sad je na redu drugi tiranin.

SV

~ 275 ~

I uperi puku u Waldena.

- Ne miite se! - drekne.
Walden i onaj ovjek stadoe kao ukopani.
Onda se zau oajan vrisak.
Feliks pogleda u pravcu odakle je dolazio.
Lidija je istrala iz kue s kosom u plamenu.
Feliks je oklijevao tek djeli sekunde, pa se zaletio k njoj.
Walden za njim.
Feliks je u trku ispustio puku i strgnuo kaput sa sebe. Stigao je do
Lidije samo trenutak prije Waldena i kaputom joj zamotao glavu da ugasi
vatru. No ona potegne kaput s glave i vikne:
- Charlotte ne moe van iz sobe.
Walden se okrene i potri prema kui.
A Feliks za njim.
Jecajui od straha Lidija je vidjela kako je Thomson pojurio i podigao
samaricu to ju je Feliks ispustio. A onda je u uasu gledala kako je die i
cilja u Feliksova lea.
- Ne! - vrisne i baci se na nj, te on izgubi ravnoteu, a puka opali u
zemlju.
Thomson je zbunjeno buljio u nju.
- to vi znate - histerino vikne ona. - Dosta je on propatio.
***
Sag u Charlottinoj sobi je tinjao.
Ona gurne aku u usta i ugrize se za zglobove prstiju da ne bi
vritala. Ona otri do umivaonika, uze vr s vodom i izlije ga nasred sobe.
No sad dim prokulja jo jae.
Charlotte prie prozoru, otvori ga i pogleda van. Odozdo kroz prozore
suklja oganj i dim. Fasada je sva u glatkom kamenu, po njoj se ne moe
spustiti. Ne bude li druge, skoit u, bolje i to nego izgorjeti, odlui, pa se
zgrozi od pomisli na to i opet uze gristi prste.
Potom pritri vratima i nemono stade drmati kvaku.
- U pomo! Brzo! - vrisne.
Vatra se ve razbuktala po cijelom sagu a usred sobe otvorila se rupa.
Ona se brzo odmakne u stranu, blie prozoru, spremna da skoi.
Onda zauje neije jecanje i shvati da to ona jeca.
***
Predvorje je bilo u dimu. Feliks je jedva gledao. Pratio je Waldena u
stopu, sve ponavljajui u sebi: Ne, neu dopustiti da Charlotte umre, ona

SV

~ 276 ~

ne smije umrijeti.
Potrali su uza stepenice. Cijelim prvim katom hara vatra. Vrue kao
u paklu. Walden se zaleti kroz plameni zid, Feliks za njim. Walden se
zaustavio pred jednim vratima, no onda ga uhvati estok napadaj kalja
On bespomono upre rukom u vrata, nato Feliks pritisne kvaku i
ramenom ih gurne. Nisu se otvorila. On prodrma Waldena i vikne:
- Moramo uzeti zalet! - pa oba pooe na drugu stranu hodnika i
okrenue se prema vratima. Walden je jo kaljao.
- Sad! - ree Feliks.
Zajedno se svom snagom zaletjee u vrata.
Uzalud. Vrata su ostala zatvorena, samo su napukla po sredini.
Waldenu je kaalj popustio. Lica iskrivljena uasom, on dovikne
Feliksu:
- Ponovo!
Opet su stali uza suprotan zid.
- Sad!
I opet se zaletjeli u vrata.
Ona se pukotina poveala.
Iz sobe je dopirao Charlottin vrisak.
Walden zaurla od bijesa. U oaju pogleda oko sebe, pa zgrabi jedan
teki naslonja od hlrastovine. Feliks je ve pomislio da e mu biti
preteak, no Walden ga podie iznad glave i udari njime u vrata. Drvo je
stalo pucati?
U mahnitom nestrpljenju Feliks gurne ruke u pukotinu i stade upati
smrskano drvo. U tren oka raskrvario je prste. Onda se odmakne, a
Walden ponovo zamahne naslonjaem. I opet je Feliks izvlaio krhotine a
iverje mu se zabadalo u ruke. Walden je neto mrmljao, i Feliks shvati da
je to molitva. Tad Walden i po trei put zamahne naslonjaem koji se
raspade u komade. No u vratima je sad zjapila rupa, mala za Waldena ali
dovoljno velika za Feliksa.
Ne asei asa on se kroz nju uvue u spavaonicu.
Svud oko njega buktjela vatra. Charlottu nije vidio.
- Charlotte! - vikne on iz svega glasa.
- Tu sam! - dopre njen glas s druge strane sobe.
Feliks potri uza zid sobe gdje je plamen bio manji.
Djevojka je sjedila na dasci otvorena prozora, jedva hvatajui dah. On
je zgrabi oko pasa i prebaci preko ramena pa se trkom vrati natrag, sve
drei se zida.

SV

~ 277 ~

Walden ih je ekao s druge strane vrata.

Walden provue glavu i jedno rame kroz rupu da prihvati Charlottu. I
ugleda Feliksa, lice i ruke mu opaljeni, hlae zahvatio plamen. Charlotte
razrogaila oi u uasu. Iza Feliksa poeo se uruavati pod. Walden
gurne ruku ispod Charlotte. Feliks zatetura. Sad Walden izvue glavu iz
rupe a unutra uvue drugu ruku i i uhvati Charlottu ispod pazuha.
Plamenovi su joj ve lizali po spavaici i ona vrisne. Walden ree:
- Ne boj se, i tata te dri.
I onda ju je podigao i izvukao kroz otvor, a ona se onesvijestila i
klonula mu na rukama. U taj se as pod u spavaonici uruio, i Walden jo
samo u djeliu sekunde vidje kako Feliksovo lice nestaje u grotlu pakla.
- Nek ti se Bog smiluje dui - proape Walden.
I potri niza stepenice.
***
Thomson je eljeznim stiskom drao Lidiju da ne otri u zapaljenu
kuu. Buljila je u vrata molei Boga da oba mukarca izau s Charlottom.
Na vrata bane jedna prilika. Tko je to?
Evo se pribliava. Stephen. U naruju mu Charlotte.
Thomson je pusti i ona otri k muu. Stephen njeno spusti Charlottu
na travu. Lidija je u panici buljila u nj.
- Je li... je ... - zamuca.
- Nije mrtva, samo se onesvijestila - utjei je Stephen.
Lidija se spustila u travu, stavila Charlottinu glavu u krilo i opipala
joj grudi pod lijevom dojkom. Srce je snano kucalo.
- Oh, dijete moje - jadikovala je Lidija.
Stephen sjedne do nje. Ona ga pogleda. Hlae mu izgorjele, koa crna
i puna opekotina. Ali je iv.
Onda pogleda prema vratima.
Stephen je opazio njen pogled.
Sad je Lidija postala svjesna toga da su Churchill i Thomson blizu i
da sluaju. Stephen je uze za ruku i ree:
- On ju je spasio. A onda ju je predao meni. I tad se pod uruio. Mrtav
je.
Lidijine se oi napune suzama. Vidjevi to, Stephen A joj stisne ruku.
- Vidio sam mu lice dok je padao. Mislim da ga neu zaboraviti do
kraja ivota. Zna, oi su mu bile otvorene, i bio je pri svijesti, ali se nije
bojao. Zapravo, izgledao je zadovoljan.
Lidiju oblie suze.

SV

~ 278 ~

Sad se Churchill obrati Thomsonu:

- Oslobodite se Orlovljeva tijela.
Jadni Aleks, mislila je Lidija, i sad joj suze lijevale i zbog njega.
- to? - u nevjerici e Thomson.
A Churchill nastavi mirno:
- Sakrijte ga, zakopajte, bacite u vatru, nije me stalo kako ete to
uiniti, samo hou da se oslobodite tijela.
Lidija je uasnuto buljila u nj i kroz rijeku suza vidjela kako iz depa
kune haljine vadi neke papire.
- Sporazum je potpisan - objanjavao je Churchill. - Caru e se rei da
je Orlov stradao u nesrei, u poaru u kojem je izgorio Walden Hall. Orlov
nije ubijen, shvaate! Nikakvog ubojice nije bilo. - Ono svoje agresivno,
zdepasto lice mrko je okretao od jednog do drugog. - Nikad nije bilo
nikakvog Feliksa.
Stephen ustade i prie Aleksovu tijelu kome je netko ve pokrio lice.
Lidija ga zauje gdje govori:
- Aleks, djeae moj... to u rei tvojoj majci?
Onda se sagnuo i prekriio mu ruke preko rane na grudima.
A Lidija se zagleda u vatru. Plamen odnosi sve one godine povijesti,
prodire prolost.
Stephen joj prie, stane kraj nje i apne:
- Nikad nije bilo nikakvog Feliksa.
Ona uzgleda u nj. Na istoku se nebo ve prevuklo svijetlosivom bojom.
Uskoro e granuti sunce, i bit e novi dan.

SV

~ 279 ~

POGOVOR
Njemaka je 2. kolovoza 1914. napala Belgiju. U roku od nekoliko
dana njemaka je vojska provalila u Francusku. Pri kraju kolovoza, kad se
ve inilo da e Pariz pasti, veliki dio njemakih trupa povuen je iz
Francuske da bi branio Njemaku od Rusa na istoku Tako Pariz nije pao.
Rusima je 1915. slubeno priznato pravo kontrole nad Carigradom i
Bosporom.
Mnogi mladii s kojima je Charlotte plesala na Belindinu balu
poginuli su u Francuskoj. Freddie Chalfont izgubio je ivot kod Ypresa.
Peter se vratio kui kontuzovan. Charlotte je zavrila teaj za bolniarke i
pola na frontu.
Lidija je 1916. rodila djeaka. Oekivao se teak porod zbog njene
dobi, ali ipak nije bilo nikakvih problema. Djeaku su dali ime Aleks.
Charlotte je 1917. dobila upalu plua pa je poslana kui. Tokom
oporavka prevela je Pukinov roman Kapetanova ki na engleski.
Nakon rata ene su dobile pravo glasa. Lloyd George je postao
premijerom. Basil Thomson je dobio plemiku titulu.
Charlotte se udala za jednog mladog oficira koga je njegovala u
Francuskoj. U ratu je postao pacifist i socijalist i bio meu prvim
lanovima Parlamenta iz Laburistike stranke. Charlotte je postala glavni
engleski prevodilac ruske proze devetnaestog stoljea. Zajedno s muem
pola je 1933. u Sovjetski Savez, a kad su se vratili, izjavili su da je
Sovjetski Savez radniki raj. U doba nacistiko-sovjetskog pakta
promijenili su miljenje. Charlottin mu bio je mladi ministar u
laburistikoj vladi 1945. godine.
Charlotte je jo iva. Stanuje na nekadanjoj obiteljskoj farmi, u kui
koju je izgradio njen otac za svog upravitelja imanja. To je prostrana,
masivna zgrada s udobnim namjetajem i svijetlom draperijom.
Nekadanja farma sad je stambena etvrt, a Charlotte voli biti okruena
ljudima. Walden Hall ponovo je izgradio arhitekt Lutyens, i sadanji mu
je vlasnik sin Aleksa Waldena.
Charlotte ponekad zaboravlja najnovije dogaaje, ali ljeto 1914. pamti
kao da je bilo juer. One njene tune smee oi odjednom nekamo
odlutaju, i eto, ve je utonula u neku svoju uzbudljivu priu.
Ipak, ne ivi ona samo od uspomena. Ona kritizira Komunistiku
partiju Sovjetskog Saveza zato to je, po njenom miljenju, okaljala

SV

~ 280 ~

socijalizam, a Margaret Thatcher zato to je okaljala feminizam. Kaete li

joj da gospoa Thatcher nije feministkinja, rei e da ni Brenjev nije
socijalist.
Naravno, vie ne prevodi, ali zato ita Arhipelag Gulag na ruskom.
Solenjicina smatra bigotom, ali knjigu eli poto-poto proitati. Kako
smije itati samo pola sata ujutro i pola sata popodne, rauna da e joj biti
devedeset devet godina kad je proita cijelu.
Nekako vjerujem da e uspjeti.

KRAJ

SV

~ 281 ~