Anticka knjizevnost je naziv za knjizevnost starog svijeta u periodu od 7. stoljeca pr.

Kr. Anticka knjizevnost u 5. stoljecu pr. Kr. obradjuje razlicita pitanja koja su
postavljale suvremene drustvene i politicke prilike; drzavnu politiku, moral, privredu; a
u sredistu svih tih pitanja nalazi se covjek, njegov polozaj i uloga u drustvu, kao i
njegova moralna odgovornost za odluke koje donosi, i sve ostalo vezano za covjekov
ovozemaljski zivot. Osnovna obiljezja anticke, ondnosno klasicne knjizevnosti su
povezanost s narodom, obrada svakodnevnih zivotnih problema, i humanizam. Od
knjizevnih vrsta glavno mjesto zauzima drama tragedija i komedija. U tragediji su
se spominjali bogovi, polubogovi i ljudi. Opce karakteristike tragedije su tragican
junak, tragicna krivica, tragican zavrsetak i sudbina, te kartaza i uzvisen stil. Dok su
se u komediji spominjali samo ljudi. Odlikuje veselim sadrzajem, laganim stilom,
prikazivajuci smijesne strane ljudskog zivota i ljudi, te ismijava njihove nedostatke i
mane.
U vrijednosnom smislu, anticka knjizevnost je uzor za sve ostale knjizevnosti. Odatle
naziv klasicna knjizevnost. Anticka, odnosno klasicna knjizevnost djeli se na grcku i
rimsku. Povjest europske knjizevnosti zapocinje s Homerom i njegova dva epa Ilijada
i Odiseja u 8. stoljecu pr. Kr. Ilijada je junacki ep, a Odiseja opisuje pustolovine
pojedinca. Uz Homerove epove, Grcka predstavlja najvazniji doprinos europskoj
knjizevnosti.
Grcka knjizevnost
Razdoblje anticke Grcke pocinje prvim Olimpijskim igrama, a kraj se smatra
datumom smrti Aleksandra Velikog. Grcka knjizevnost je utjecala na formiranje kao i
europske, i na rimsku knjizevnost, te gotovo svih knjizevnih vrsta. Grcka knjizevnost
moze se podjeliti na cetri razdoblja:
1. Arhajsko razdoblje; zapocinje od prvih pisanih spomenika do kraja 6. stoljeca
pr. Kr.
2. Klasicno razdoblje; 5. i 4. stoljece pr. Kr.
3. Aleksandrijsko razdoblje; od 3. do 1. stoljeca pr. Kr.
4. Rimsko razdoblje; od 30. pr. Kr. do 529 po. Kr.
U klasicnom, odnosno antickom razdoblju grcke knjizevnosti u sredistu je bio covjek.
Od knjizevnih vrsta glavno mjesto zauzima drama - tragedija i komedija. Pravim
tvorcem grcke tragedije smatra se Eshil, koji je uveo drugog glumca, a kasnije je od
Sofokla preuzeo i treceg. Temu za svoje tragedije je uzimao iz riznice grcke
mitologije. Mladji suvremenik Eshila je bio Sofoklo. On je na scenu uveo i treceg
glumca. U odnosu na Eshila, Sofoklo karaktere svojih likova crta s mnogo vise
paznje, te se trudi da im da sto vise ljudskih svojstava, te bogatiji duhovni zivot. Osim
velikih grckih tragicara Eshila i Sofokla, bio je i Eurpid. On je pisao o covjeku i
sudbini. On religiju mjeri moralom i vodi teomahiju, tj. borbu protiv moralno prevrtljivih
i nedosljenih bogova. Jedan njegov odlomak glasi "Ako bogovi cine nesto sramotno,
nisu bogovi!" Dakle, to nije ateizam, nego ima realan stav o bogovima. On prvi u
dramu unosi psiholosku analizu likova. Najveci grcki epicari bili su Alkej, Sapfa,
Anakreont...
Rimska knjizevnost
Rimska knjizevnost obuhvaca period od prvih pisanih spomenika na latinskom jeziku
do kraja starog vijeka. Ona se tokom ovih 12. stoljeca nije ravnomjerno razvijala.
Pisana je na latinskom jeziku, ali se tradicionalno naziva rimskim. Rimska knjizevnost
je uvelike pridonijela razvitku europske kulture i knjizevnosti. Takodjer se uvelike
oslanja na grcku knjizevnost, te je ponekad cak i doslovno imitira. Rimsku knjizevnost
kao i grcku dijelimo na cetri povjesna doba:
1. Pretknjizevno razdoblje; od prvih pisanih spomenika do 240. pr. Kr.

2. Arhajsko razdoblje; od 240. pr.Kr. do 80. pr. Kr.

3. Klasicno razdoblje; od 80. pr. Kr. do 14. po. Kr.
4. Razdoblje novog stila; od 14. do 117.
5. Kasnoanticko razdoblje; od 117. do 529.
Klasicno, odnosno anticko razdoblje cesto se naziva I zlatnim vijekom, zato sto je
rimska knjizevnost u njemu dostigla svoj najveci procvat. Vise nije bilo samo
oponasanje grckih uzora, vec stvaranje djela koja ravnomjerno stoje uz grcka, a
ponekad ih cak I nadmasuju. Najveci rimski govornik bio je Marko Tulije Ciceron, prci
rimski filozofski pisac. Ni jedan rimiski autor nije na europsku kulturu izvrsio tako velik
utjecaj kao Ciceron. Najsvestraniji rimski knjizevnik bio je Marko Terencije Varon,
kojega su zvali I rimskim Aristotelom. Posebni oblik memoarske knjizevnosti
predstavljaju komentari Gaja Julija Cezara. On je u 7 knjiga opisao svoje ratovanje u
Galiji. Njapoznatiji pisac rimske I svjetske knjizevnosti bio je Publije Vergilije Maron.
Vergilijevo posljednje, najvece I najpoznatije djelo jeste ep Eneida, koje je napisao u
12 knjiga. U njemu je opjevana prica o trojanskom junaku Eneji. Drugi najveci pjesnik
toga doba bio je Kvint Horacije Flak. Horacije je takodjer autor Poetike, po uzoru na
Aristotela. Treci je bio Publije Ovidije Nazon. On je stvorio svoje najvece I
najpoznatije djelo Metamorfoze, ep u 15 knjiga. U njemu se nalazi 250 mitskih prica
koje zavrsavaju nekim preobrazenje, tj cudesnim transformacijama koje objasnjavaju
postanak vode, stijena, biljaka, zivotinja, zvijezda, itd.