1) Klasifikacija postupaka za

oplemenjivanje povrina:
Promjena sastava na povrinu:
a)Intersticijsko otvrdnue: ( Cementiranje,
Nitriranje, Karbonitriranje, Sulfonitriranje,
Boriranje)
b)Difuzijska obrada: (Siliciranje, Alitriranje,
Kromiranje, Vanadiranje)
c)Kemijska obrada: (Jetkanje-nagrizanje,
Oksidiranje)
Promjena mikrostrukture na povrini:
a)Mehanika obrada: (Samarenjeekienje, Kaljenje, Obrada rezanjem)
b)Toplinska obrada: (Plameno kaljenje,
Indukcijsko, Lasersko, Impulsno, Kaljenje
elektronskim snopom)
c)Termomehanika obrada: (Martenzitno
deformacijsko otvrdnjavanje)
Vrste arenja:
Postupci I. reda: (arenje za redukciju
zaostalih naprezanja, Rekristalizacijsko)
Postupci II. reda: (Normalizacijsko,
Sferoidizacijsko (meko), Na grubo zrno,
IZETT, Difuzijsko (homogenizacijsko))
2) Ciljevi toplinske obradbe:
-produljenje vijeka trajanja dijelova i
opreme,
-poboljanje svojstava materijala za strojnu
obradu i oblikovanje deformiranjem,
-poveanje otpornosti na koroziju,
-poveanje mehanikih svojstava- vlane
vrstoe, ilavosti, tvrdoe
3) Dijagram toplinske obradbe - t,
ugrijavanje i hlaenje obratka:

4) Dijagram postupaka arenja - %C:

5) Meko arenje (sferoidizacijsko):650720C Omoguuje prevoenje karbida iz

lamelarnog ili mreastog oblika u kuglasti te
olakava obradbu odvajanjem estica i
oblikovanje deformiranjem svih vrsta elika.
ari se duljim dranjem elinih proizvoda
oko temperature A1 ili osciliranjem oko te
temperature. Vrlo sporim hlaenjem
smanjuju se zaostala naprezanja i tvrdoa.

6) Normalizacijsko arenje: sastoji se od

austenitizacije i hlaenja na mirnom zraku
radi dobivanja jednolikog i sitnog zrna, a
time se smanjuju uinci razliitih
nepravilnosti u strukturi elika. Temperatura
normalizacijskoga arenja izmeu 30 je i
50 C via nego temperatura zavretka fazne
transformacije ferita u austenit (A3) za
podeutektoidne elike, a od 30 je do 70 C
via nego temperatura A1 za nadeutektoidne
elike. Normalizacijsko arenje moe
dovesti i do otapanja karbidne mree u
elicima na temperaturi koja je za 10 do
20 C via od temperature stvaranja
sekundarnoga cementita u nadeutektoidnom
eliku (Acm). Trajanje toga arenja treba biti
to krae, kako ne bi dolo do otapanja klica
i ogrubljenja zrna.

7) Rekristalizacijsko arenje: omoguuje

stvaranje novoga kristalnog zrna hladno
deformiranih slitina nastankom
kristalizacijskih klica i njihova rasta, ali bez
faznih pretvorbi. Ono dovodi i do omekanja
i povienja duktilnosti slitina. Za eline je
proizvode temperatura te vrste arenja
najee izmeu 550 i 680 C. Primjenjuje
se u oblikovanju lima, ice, u proizvodnji
pletene eline uadi, u hladnom
oblikovanju cijevi itd.

8) arenje na grubo zrno: u feritnim

elicima (< 0,4 % ugljika), pri
temperaturama od 950 do 1100 C i najee
u trajanju oko 4 sata, poboljava obradivost
odvajanjem estica.

9) arenje za redukciju napetosti: provodi

se zagrijavanjem na temperaturu dovoljnu za
uklanjanje postojeih naprezanja, u trajanju
od 2 do 10 sati. Temperatura toga postupka
nia je od temperature poetka fazne
transformacije ferita u austenit (posebna

oznaka u struci: A1), odn. od temperature

poputanja (kod elika za poboljanje).

10) Difuzijsko arenje

(homogenizacijsko): uklanja razlike u
kemijskom sastavu slitine nastale tijekom
primarne kristalizacije (kristalne
segregacije), a radi se najee u jamskim
peima pri visokim temperaturama (od 1100
do 1300 C) i u razmjerno dugom vremenu
(i do nekoliko dana). Primjenjuje se
ponajprije za eline ljevove.

13) Odreivanje gornje kritine brzine

gaenja iz TTT dijagrama za kont
ohlaivanje:

14) Shematski prikaz veze dijagrama FeFe3C s TTT elika s x%C:

Dijagram TTT prikazuje transformacijska
zbivanja u jednom jedinom zadanom eliku,
ako se taj elik ohlauje iz A-strukture
razliitim reimima.

16) Kaljenje elika:

Kaljenje elika je toplinska obrada kojom

se postie otvrdnue elika. Ono se sastoji
od austenizacije (zagrijavanje u -podruje
ili austenit) i ohlaivanja takvom brzinom da
se znatan dio (najbolje cijeli dio) austenita
pretvori umartenzit. Temperatura kaljenja
(austenizacije) iskustveno se izraunava
primjenom vrijednosti temperature Ac3 (za
podeutektoidne) i temperature Ac1 (za
nadeutektoidne elike):
TK = Ac3 + (20 40) K; odnosno TK = Ac1 +
(50 70) K
Kod elika su te temperature uvijek
navedene, i to s napomenom u kojem se
sredstvu elik kali. Kaljenje moe biti u
u slanoj vodi, vodi, ulju ili zraku.
Kaljivost elika se prema Europskoj normi
odreuje samo kao sposobnost pretvorbe
u martenzit.

17) Zakaljivost:
Zakaljivost elika je sposobnost elika da
nakon gaenja poprimi to tvru povrinu.
Mjera zakaljivosti je samo tvrdoa, a
osnovni utjecajni faktor je sadraj %C.
Uvjeti zakaljivanja:
1. Postojanje mikrostrukturne pretvorbe
ferita (F) u austenit (A) i obrnuto (elici bez
ove pretvorbe ne mogu se zakaliti, npr.
visokolegirani feritni ili austenitni elici).
2. elik mora sadravati (dogovorno)
najmanje 0,35 % C da bi dovoljan broj
kristalnih reetki -eljeza otopio atom
ugljika.
3. elik treba ugrijati u austenitno podruje
dijagrama stanja (monofazno ili dvofazno)
na optimalnu temperaturu austenitizacije.
4. Austenitizirani elik treba dovoljno
intenzivno hladiti kako bi se sprijeila
difuzija atoma ugljika u pothlaenom
austenitu i ostvarilo njihovo prisilno
zadravanje u novonastaloj kristalnoj reetci
martenzita.
18) Prokaljivost:
Prokaljivost je sposobnost elika da nakon
gaenja poprimi to jednoliniju tvrdou po
presjeku.
Prokaljivost je mogunost zakaljivanja
elika u dubinu.
Za zadanu aru elika, tj. za zadani
kemijski sastav, prokaljivost ovisi o brzini
hlaenja i veliini predmeta. U opem e se
sluaju kod razliitih vrsta elika, bolje
prokaliti oni elici koji imaju dulje
minimalno vrijeme inkubacije. Trajanje
inkubacije ovisi o vrsti i o
stupnju legiranosti elika. Svi legirajui
elementi, osim aluminija i kobalta, djeluju
na produljenje inkubacije u odnosu
na ugljine (nelegirane) elike. Osim stupnja
legiranosti, na prokaljivost elika utjeu i
veliina kristalnog zrna, segregacije,
neotopljene neistoe, karbidi, nitridi itd.

I-elik ima visoku tvrdou. dobro je zakaljiv

jer je povrinska tvrdoa oko 60HRC i dobro
prokaljiv, tvrdoa jezgre je oko 35 HRC.
II-elik je dobro zakaljiv, visoka povr
tvrdoa=60 HRC, loe je prokaljiv, jezgra je
puno meka od povrine =35HRC.
III-elik je loe zakaljiv, a dobro prokaljiv.
IV-elik je loe zakaljiv i loe prokaljiv
19) Jominy metoda odreivanja
prokaljivosti:

Jominyjeva metoda odreivanja

prokaljivosti se temelji na postupku eonog

gaenja (kaljenje) valjkastog

uzorka standardiziranih mjera. Ovim je
nainom kaljenja autor metode E. Jominy
postigao da se na jednom valjkastom uzorku
jednolino ostvaruju sve brzine kaljenja od
oko 2 C/s uz dra uzorka, pa sve do oko 6
000 C/s uz samo gaeno elo
uzorka. Vodeni mlaz hladi
elo austenitiziranog (zagrijanog na
temperaturu austenita) elinog uzorka, a
ostale se mjesta povrine, a time i jezgre
ohlauju jednolinim odvoenjem
topline prema hladnom elu.

Ovom se metodom odreivanja prokaljivosti

izbjegava skupo i mukotrpno pripremanje
desetak uzoraka koje zahtijeva postupak po
Grossmannu, jer e se na izvodnici
Jominyjevog uzorka ostvariti
sve brzine ohlaivanja. Svakoj se toki na
izvodnici valjka uzorka moe pripisati
odreena krivulja hlaenja u dijagramu
temperatura vrijeme. Ovu je krivulju
potrebno u logaritamskom mjerilu ucrtati u
pripadni kontinuirani dijagram TTT.

Nakon ohlaivanja Jominyjevog uzorka,

mjeri se tvrdoa po Rockwellu HRC uzdu
izvodnice valjka, te se konstruira
Jominyjeva krivulja ovisnosti tvrdoe HRC
o udaljenosti od ela.

20) Klasino poboljavanje:

Poboljavanje je sloena toplinska

obrada koja se sastoji od kaljenja,
te poputanja pri povienim temperaturama.
Poboljavanjem se mogu postii optimalne
kombinacije vrstoe, tvrdoe i ilavosti
elika za odreenu primjenu. Najvei uinak
ima ta toplinska obrada kod elika za
poboljanje s udjelom ugljika od 0,3% do
0,6%, a dijele se na ugljine i legirane.

Nakon kaljenja elici imaju veliku vrstou,

ali su veoma krhki. Poputanjem se
poveava ilavost kaljenog elika, a
smanjuje se vrstoa. Poputanje je
toplinska obrada, u pravilu nakon kaljenja,
kako bi se postigla odreena svojstva, prije
svega ilavost i duktilnost. Sastoji se od
zagrijavanja na odreenu temperaturu (ispod
Ac1), izotermnog dranja na toj temperaturi
(npr. 1 sat) i ohlaivanju primjerenom
brzinom. Postupak se moe i ponoviti.

Martenzitna je mikrostruktura elika

nestabilna i mijenja se pri zagrijavanju na
poviene temperature. Promjene ovise o
temperaturi poputanja koja see od
priblino 100 C do temperature Ae1.
Odabirom temperature poputanja mogu se
postii sve mogue vrijednosti vrstoe
elika izmeu kaljenog i
praktiki arenog (sferoidiziranog) stanja.

21) Izotermiko poboljavanje:

To je postupak austenitizacije te gaenja do

neke temp Ms takvom brzinom da se
sigurno izbjegne svaka transformacija u ferit
i perlit, te dranje na toj temp do djelomine
ili potpune pretvorbe pothlaenog austenita
u bainit. Izradak se vadi iz solne kupke i
ohlauje se na zraku. Nakon izotermike
obrade nije potrebno poputati izradak.
Primjena: opruge, dijelovi leaja, igle, pera,
klinovi, dijelovi poljo strojeva i lata, dijelovi
tekstilnih strojeva.

22) Usporedba Izotermikog i klasinog

poboljavanja:
Klasinim poboljavanjem pri

p = izot

se postiu vie

vrijednosti vrstoa, ali nie vrijednosti

udarne radnje loma.
Izotermno je pogodno kod velikih serija.
Nakon izotermikog poboljanja nema
pojave visokotemperaturne niti niskotemp
krhkosti poputanja.
Usporedba svojstava izotermiki i klasino
pob elika: a)880C/solna kupka 520C/1h:
(Rm=1100 N/mm,

Rp0,2=850

Nmm,

ilavost KV=47 J)
b) 880C/voda+ poputanje 520C/1h:
(Rm=1650 N/mm,

Rp0,2=1300

Nmm,

ilavost:KV=35 J)

23) Kontrola i ispitivanje poboljanih

dijelova:
-povrinska tvrdoa HRC
-struktura po poprenom presjeku
-tok tvrdoe od ruba prema jezgri HV1
-eventualno mikrotvrdoe ako ima bainita ili
karbida
-tok tvrdoe je propisan odgovarajuom
normom

24) Indukcijsko kaljenje:

Provodi se na obratcima od kojih se trai
visoka povrinska tvrdoa i poveana
otpornost na troenje abrazijom. Ovim
postupkom poveava se otpornost
kontaktnim pritiscima,otpornost na umor
povrine i dinamika izdrljivost obratka.
Indukcijsko kaljenje pripada
postupcima povrinske toplinske obradbe
a primjenjuje se na elicima i eljeznim

lijevovima. Postupak indukcijskog kaljenja

sastavljen je od faza grijanja i gaenja.
Lokalno grijanje povrinskog sloja na
temperaturu austenitizacije izvodi se u
induktoru elektromagnetskom indukcijom.
Gaenje se ostvaruje prskanjem sredstva za
gaenje ili potapanjem u bazen za gaenje.
Osnovni poloaji vodia prema predmetu
koji se ugrijava:

25) Prednosti indukcijskog kaljenja:

-mogunost automatiziranja postupka
-moe se koristiti za arenje, lemljenje i
sinterovanje
-manje deformacije tijekom kaljenja
26) Cementiranje:

Cementiranje elika je postupak toplinske

obrade koji se sastoji
od pougljienja, kaljenja i niskotemperaturn
og poputanja. Cilj je
ostvarivanje tvrdoe na povrinskim
slojevima (otpornost na troenje) i
zadravanje ilavosti u jezgri (otpornost
na udarna optereenja).

Izvori ugljika mogu biti vrsti (drveni

ugljen s dodatkom aktivatora, npr.
BaCO3), solne kupelji, plinovi, ionizirani pli
novi itd. Pougljiavanje je u solnim
kupeljima i plinovima krae nego u vrstim
sredstvima. Temperature su pougljiavanja
od 870 C do 930 C, najee 927 C. Udio
ugljika na povrini i dubina pougljiavanja
ovise o temperaturi i trajanju pougljiavanja,
te o sastavu sredstava za pougljiavanje

Toplinskom se obradom nakon pougljienja

popravljaju tetne promjene u eliku nastale
zbog dugotrajnog dranja na visokoj
temperaturi i iskoriuje relativno visok
udio ugljika u povrini. Toplinska se obrada
sastoji od vie koraka i prilagoena je
sastavu elika na povrini i u jezgri. Zavrna
je toplinska obrada zapravo
poputanje elika pri temperaturi ispod
200 C (180 C), radi smanjenja
unutarnjih naprezanja od kaljenja
Nakon cementacije pougljiena jezgra
ostaje feritno-perlitna ukoliko proizvod nije
prokaljen, tj. nastaje niskougljini martenzit
u sluaju prokaljivanja. Obje mikrostrukture
karakterizira visoka udarna radnja loma, pa
je konani proizvod otporan na troenje s
znatnim iznosom ilavosti.
Postoji indirektno i direktno kaljenje nakon
pougljiavanja: direktno je samo za plinsko
pougljiavanje.