Professional Documents
Culture Documents
H. P. Lovecraft - Planine Ludila PDF
H. P. Lovecraft - Planine Ludila PDF
vrhovi puni tajni stalno su se uzdizali na zapadu dok je nisko sjeverno sunce
podneva ili jo nie horizontsko juno sunce po noi slalo svoje mutne
crvenkaste zrake na bijeli snijeg, plaviasti led i vodene putove, i crne komade
izloene granitne padine. Kroz puste vrhunce ibali su prodorni povremeni udari
stranog antarktikog vjetra, ije su kadence ponekad donosile neodreene
nagovjetaje divljakog i polurazumnog muzikog piskanja, s notama koje su
pokrivale irok raspon, i koje su mi se iz nekakvog podsvjesnog
mnemotehnikog razloga inile uznemiravajuima i ak nejasno stranima.
Neto u toj sceni podsjetilo me na udne i uznemirujue azijske slike Nikolaja
Rocricha, i na jo udnije i vie uznemirujue opise po zlu znane zaravni Leng
koji se javljaju u stravinom Necronomiconu ludog Arapina Abdula Alhazreda.
Bilo mi je prilino ao, kasnije, to sam ikad zavirio u tu udovinu knjigu u
sveuilinoj knjinici.
Na dan 7. studenog, privremeno izgubivi iz vida zapadni planinski lanac,
proli smo otok Franklin, i sljedeeg dana ugledali kratere Mount Erebusa i
Mount Terrora na Rossovom otoku ispred, s dugom crtom planina Parry iza.
Sad se na istoku protezala niska, bijela crta velike ledene barijere, diui se
okomito na visinu od ezdeset metara poput stjenovitih litica Quebeca, i oznaavajui okonanje plovidbe na jug. Popodne smo uli u tjesnac McMurdo i
stali pri obali u zavjetrini zadimljenog Mount Erebusa. Troani vrh strio je
nekih tri tisue osamsto metara naspram istonog neba, poput japanskog
drvoreza svete Fujiyame, dok se iza njega uzdizala bijela, utvarna visina Mt.
Terrora, tri tisue tristo metara visokog, sada ugaslog vulkana.
Oblaci dima su iz Erebusa izlazili povremeno, i jedan od pomonika
diplomaca briljantni mladi po imenu Danforth pokazao je neto to je izgleda
bilo lava na snjenoj padini, primjeujui da je ova planina. otkrivena 1840.,
nesumnjivo bila izvor Poeovog nadahnua kad je napisao sedam godina kasnije:
-lave koje neumorno gone
Svoj sumporni tok niz Yaanek
U krajnjim klimama pola
Stenju tekui niz Mount Yaanek
U oblasti borealnog pola.
Danforth je dosta itao bizarne stvari, i puno je priao o Poeu. Ja sam i
sam bio zainteresiran zbog antarktike scene u Poeovoj jedinoj duljoj prii
uznemirujuem i zagonetnom Arthuru Gordonu Pymu. Na ogoljenoj obali, i
uzdignutoj ledenoj barijeri u pozadini, mnotvo grotesknih pingvina je krialo i
mahalo perajama, dok se mnotvo debelih foka vidjelo na vodi, plivajui ili se
valjajui po velikim komadima sporo plutajueg leda.
Koristei brodice, izvrili smo naporno iskrcavanje na Rossov otok
neposredno nakon ponoi u jutro devetog, nosei dulji kabel sa svakog od
brodova i spremajui se iskrcati zalihe pomou sustava plutaa. Nai osjeaji
prigodom prvog koraka na Antarktik bili su duboki i sloeni, mada su nam ba
na ovoj toki prethodile ekspedicije Shackletona i Seotta. Na logor na
smrznutoj obali ispod padina vulkana bio je tek privremen, poto se stoer
nalazio na Arkhamu. Iskrcali smo cijeli sustav za buenje, pse, sanjke, atore,
namirnice, spremnike benzina, pokusnu opremu za topljenje leda, kamere i
obine i zrane, dijelove za zrakoplove i drugu opremu, ukljuujui tri mala
prenosna sustava beine telegrafije pored onih u zrakoplovima sposobna za
komunikaciju s Arkhamovim velikim sustavom s bilo koje toke antarktikog
kontinenta koju bismo mogli posjetiti. Brodski sustav, komunicirajui s
vanjskim svijetom, imao je prenositi izvjea za tisak Arkham Advertiserovoj
snanoj beinoj postaji u Kingsport Headu u Massachusettsu. Nadali smo se
okonati nae radove tijekom samo jednog antarktikog ljeta; ali, ukoliko se to
pokae nemoguim, prezimili bismo na Arkhamu, aljui Miseatonic na sjever
prije zamrzavanja leda, po zalihe za jo jedno ljeto.
Ne moram ponavljati ono to su novine ve bile objavile o naem ranom
radu: o naem usponu na Mount Erebus, naim uspjenim mineralokim
buenjima na nekoliko toaka na Rossovom otoku i jedinstvenoj brzini kojom ih
je Pabodiejeva aparatura obavila, ak i kroz slojeve vrste stijene; naem
pokusnom testu male opreme za topljenje leda; naem pogibeljnom usponu na
ledenu barijeru sa sanjkama i zalihama, i nae konano sklapanje pet velikih
zrakoplova u logoru na barijeri. Zdravlje nae kopnene ekipe dvadeset ljudi i
pedeset pet vunih pasa s Aljaske bilo je izvrsno, mada se naravno do tada
nismo suoili s doista razornim temperaturama ili olujnim vjetrovima. Veim
dijelom, termometar je varirao izmeu minus sedamnaest i minus est do tri
stupnja, a nae iskustvo sa zimama u Novoj Engleskoj naviklo nas je na tekoe
te vrste. Logor na barijeri je bio napola stalan, i zamiljen kao mjesto za
uskladitenje benzina, namirnica, dinamita i drugih zaliha.
Samo su etiri naa zrakoplova bila potrebna za prijenos istraivakog
materijala; peti je ostavljen s pilotom i dva ovjeka s brodova u skladitu kako
bi predstavljao nain da se doe do nas s Arkhama u sluaju da svi nai
istraivaki zrakoplovi budu izgubljeni. Kasnije, kad ne bismo koristili sve
ostale zrakoplove za prebacivanje materijala, rabili bismo jedan ili dva za transportnu slubu izmeu ovog skladita i druge stalne baze na velikoj zaravni
nekih devetsto do tisuu kilometara junije, s druge strane gleera Beardmore. I
pored skoro jednoglasnih izvjea o uasavajuim vjetrovima i olujama koje
ibaju po zaravni, odluili smo odbaciti posrednike baze izmeu, riskirajui u
cilju utede i vjerojatne uinkovitosti.
Beina izvjea govorila su o vratolomnom, neprekidnom etverosatnom
letu nae eskadre 21. studenog preko uzdignute ledene plohe, s ogromnim
vrhovima koji su se uzdizali na zapadu, i neistraenim tiinama kojima je
odjekivao zvuk naih motora. Vjetar nas je uznemiravao tek u manjoj mjeri, i
nai radio-kompasi su nam pomogli proi jedinu neprozirnu maglu na koju smo
naili. Kad se ogromno uzdignue pojavilo pred nama, izmeu 83 i 84 irine,
znali smo da smo stigli do gleera Beardmore, najveeg dolinskog gleera na
svijetu, i da je zaleeno more sad ustupalo mjesto namrekanoj planinskoj obali.
Konano smo doista zalazili u bijeli, eonima mrtvi svijet krajnjeg juga. Dok
smo to shvaali ugledali smo vrh Mount Nansena u daljini na jugu, koji je strio
u svojoj punoj visini od etiri i pol tisue metara.
Uspjeno postavljanje june baze iznad gleera na irini od 86 7' istonoj
duljini 174 23', i iznimno brza i uinkovita buenja i miniranja obavljena na
raznim tokama do kojih smo doli izletima sanjkama i kratkim letovima
zrakoplovom, ve su povijest, kao i naporni i pobjedonosni uspon na Mount
Nansen Pabodieja i dvojice studenata Gedneya i Carolla od 13. do 15. prosinca.
Bili smo na nekih dvije i pol tisue metara iznad razine mora, i kad su pokusna
buenja otkrila vrsto tlo na samo tri i pol metra ispod snijega i leda na nekim
tokama, u znatnoj mjeri smo iskoristili malu opremu za topljenje i izvrili
miniranje na mnogim mjestima gdje nijedan prethodni istraiva nije ni
pomiljao osigurati uzorke minerala. Pretkambrijski granit i ohrabrujui komadi
pjeanika osigurani na taj nain potvrdili su nae vjerovanje da je ova zaravan
jednoobrazna s veim dijelom kontinenta na zapadu, ali unekoliko razliita od
dijelova koji se nalaze istono ispod June Amerike za koje smo tada smatrali
da ine odvojeni i manji kontinent koji od veeg razdvaja zaleeni spoj
Rossovog i Weddellovog mora, mada je Byrd kasnije dokazao pogrenost te
pretpostavke.
U nekima od pjeanika, izminiranih i dlijetom izbijenih nakon to su
buenja otkrila njihovu prirodu, nali smo vrlo zanimljive fosilne otiske i
fragmente; isticale su se paprati, morske trave, trilobiti, krinoidi, i takvi mekuci
kao to su linguele i gastropodi to se sve inilo zbilja bitnim u svezi s
prapovijeu tog podruja. Takoer je tu bio i udan, trokutasti nabrani otisak,
oko treine metra u promjeru, koji je Lake sastavio od tri ulomka kriljca
iznijetih iz otvora napravljenog pomou dubinskog miniranja. Ti ulomci doli su
iz jedne zapadnije toke, blizu Lanca kraljicc Alexandrc i inilo se da Lake, kao
biolog, nalazi da su njihove zanimljive oznake neuobiajeno zbunjujue i
provokativne, mada je to mom geolokom oku izgledalo ne razliito od nekih
uinaka nabiranja, razumno estih u sedimentnim stijenama. Poto je kriljac
tek metamorfni oblik u koji je utisnut sedimentni sloj, i poto sam taj pritisak
izaziva udne izobliujue uinke u bilo kakvim zamislivim otiscima, nisam
vidio nikakav razlog za krajnje uenje nad tim nabranim otiskom.
estog sijenja 1931., Lake, Pabodie, Danforth, estorica studenata i ja
preletjeli smo tono iznad Junog pola u dva velika zrakoplova, i odmah nas je
prisilio na sputanje nagli jak vjetar, koji se sreom nije razvio u tipinu oluju.
To je bio, kako su novine navele, jedan od nekoliko izviakih letova, tijekom
kojih smo pokuali uoiti nove topografske odlike u podrujima prethodno
nedosegnutim od strane ranijih istraivaa. Nai rani letovi bili su
razoaravajui glede toga, mada su nam priutili neke velianstvene primjere
bogato fantastinih i varljivih privida iz polarnih krajeva, za koje nam je nae
pomorsko putovanje pruilo nekoliko kratkih nagovjetaja. Udaljene planine su
lebdjele u zraku poput zaaranih gradova, i esto bi se cijeli bijeli svijet pretopio
II
Mata javnosti je, prosuujem, aktivno reagirala na naa beina dnevna
izvjea o Lakeovom kretanju na zapad u podruja u koja nikad nije kroila
ljudska noga ili prodrla ljudska mata, premda nismo spominjali njegove lude
nade za revolucionariziranje cjelokupne bioloke i geoloke znanosti. Njegovo
putovanje sanjkama zbog buenja od 11. do 18. sijenja, s Pabodiejem i pet
drugih pokvareno gubitkom dva psa u prevrtanju prilikom prelaska jednog od
velikih pukotinskih grebena u ledu otkrilo je jo arhajskog kriljca; i ak i ja
sam bio zainteresiran jedinstvenom uestalou oitih fosilnih oznaka u tom
nevjerojatno starom sloju. Te oznake su, meutim, pripadale vrlo primitivnim
oblicima ivota to nije ukljuivalo nikakav paradoks osim da se bilo kakvi
oblici ivota javljaju u stijeni tako definitivno pretkambrijskoj kao to se za ovu
inilo da jest; stoga jo nisam vidio razumnost u Lakeovom zahtjevu za
prekidom u naem programu utede vremena prekidom koji je iziskivao
koritenje sva etiri zrakoplova, mnogo ljudi i mehanike opreme ekspedicije u
cijelosti. Nisam, na kraju, stavio veto na taj plan, mada sam odluio ne
uestvovali u sjeverozapadnom putu i pored Lakeovih vapaja za mojim
geolokim savjetima. Dok njih nije bilo, ostao bih u bazi s Pabodiejem i pet
ljudi i razraivao nae konane planove za pomak na istok. Pripremajui se za
taj premjetaj, jedan od zrakoplova je poeo prebacivati znatne zalihe benzina iz
tjesnaca McMurdo, ali je to moglo privremeno saekati. Zadrao sam uz sebe
jedne sanjke i devet pasa, poto nije mudro u bilo kom trenu biti bez mogunosti
transporta u potpuno nenastanjenom svijetu eonima duge smrti.
Lakeova podekspedicija u nepoznato, kao to e se svatko sjetiti, slala je
svoja vlastita izvjea s kratkovalnih odailjaa u zrakoplovima; njih je
istodobno hvatao na aparat u junoj bazi i Arkham u tjesnacu McMurdo,
odakle su slani dalje u vanjski svijet na valnoj duljini od pedeset metara.
Krenuli su 22. sijenja u etiri u jutro; a prva beina poruka koju smo primili
dola je nakon samo dva sata, kada je Lake spominjao sputanje i otpoinjanje
topljenja leda i buenja, u manjoj mjeri, na toki na nekih petsto kilometara od
nas. est sati nakon toga druga i veoma uzbuena poruka je govorila o radu
frenetinom poput mravljeg kojim je jedna plitka buotina probijena i minirana,
kulminirajui otkriem kriljanih krhotina s nekoliko otisaka otprilike nalik
onom koji je uzrokovao prvotnu zbunjenost.
Tri sata kasnije kratak izvjetaj je objavio nastavljanje leta ravno u surov
prodoran vjetar, a kad sam otposlao poruku u kojoj sam se bunio protiv novih
rizinih poteza. Lake je nadmeno odgovorio da njegovi novi uzorci ine svaki
rizik vrijednim poduzimanja. Uvidio sam da je njegovo uzbuenje dostiglo
toku pobune, i da ne mogu uiniti nita da zaustavim to bezglavo riskiranje
uspjeha cijele ekspedicije, ali bilo je uasavajue misliti o njegovoj jurnjavi sve
dublje i dublje u tu podmuklu i zlokobnu bijelu ogromnost oluja i neproniknutih
tajni koje su se protezale nekih dvije i pol tisue kilometara do napola znane,
napola nasluene obalne crte Zemlje kraljice Marije i Knoxove zemlje.
Onda je, nakon jo nekih sat i pol, prispjela ta dvostrano uzbuujua
poruka iz Laneovog zrakoplova u pokretu, koja mi je skoro preobratila osjeaje
i navela me da poelim da sam se pridruio ekipi.
"10:05 na veer. U letu. Nakon snjene oluje, uoio naprijed planinski
lanac vii od bilo kog dotad vienog. Moda ravan Himalajama, raunajui
visinu zaravni. Vjerojatna irina 76 15'. Istona duljina 113 10'. Dosee dokle
god mogu vidjeti desno i lijevo. Nagovjetaj dva dimea kratera. Svi vrhovi crni
i nepokriveni snijegom. Jak vjetar s njih omela navigaciju. "
Nakon toga smo se Pabodie, ostali ljudi i ja bez daha okupili oko
prijamnika. Pomisao na taj divovski planinski bedem tisuu kilometara udaljen
uspalila je na najdublji pustolovni osjeaj, i radovali smo se da je naa
ekspedicija, ako ve ne mi osobno, bila njegovim otkrivaima. Za pola sata
Lake nam se opet javio:
"Moultonov zrakoplov prisiljen sletjeli na zaravan u brdima podnoja, ali
nitko povrijeen i moda mogue popraviti. Prenijet emo sve potrebno u ostala
tri za povratak ili daljnje pokrete ako neophodno, ali nepotrebna daljnja vea
putovanja zrakoplovom ovog trena. Planine nadilaze bilo to iz mate. Idem
izviati u Carollovom zrakoplovu, sa svim optereenjem izvaenim.
Ne moete zamisliti nita nalik ovom. Najvii vrhovi sigurno preko deset
tisua metara. Everest ispao iz takmienja. Atwood izraunava visinu
teodolitom dok Caroll i ja nadlijeemo. Moda grijeim za kratere, jer formacije
izgledaju stratificiranima. udne pojave na rubu neba pravilni odsjeci kocke
pri najviim vrhovima. Cijela stvar udesna u crveno-zlatnom svjetlu niskog
sunca. Poput zemlje tajanstva iz sna ili vrata u zabranjeni svijet neistraenih
udesa. elio bih da ste vi ovdje kako bi istraili. "
Mada je tehniki bilo vrijeme za spavanje, niti jedan od nas sluatelja nije
ni na tren pomislio na poinak. Mora da je bilo sasvim isto i u tjesnacu
McMurdo, gdje su skladite zaliha i Arkham takoer primali poruke, jer je
kapetan Douglas uputio poruku estitajui svima na vanom otkriu, a Sherman,
upravitelj skladita, suglasio se s njegovim gleditima. Bilo nam je ao, naravno, zbog oteenog zrakoplova, ali smo se nadali da se moe lako popraviti.
Onda je, u jedanaest na veer, od Lakea stigla jo jedna poruka:
"Gore s Carollom nad najviim brdima podnoja. Ne usudim se krenuti
preko zbilja visokih vrhova po trenutnom vremenu, ali hou kasnije. Straan
posao uzdii se, i teko ide na ovoj visini, ali isplati se. Veliki lanac prilino
zbijen, stoga ne mogu vidjeti iza. Glavni vrhovi nadilaze Himalaje, i veoma
udni. Lanac se ini pretkambrijskim kriljcem, s jasnim znacima mnogih
drugih izvrnutih slojeva. Bio u krivu za vulkanizam. Protee se dalje u oba
pravca nego to moemo vidjeti. ist od snijega iznad nekih est i pol tisua
metara.
udne formacije na padinama najviih planina. Veliki niski kvadratni
kojih je ekspedicija dola, ali kad je nedugo zatim glava builice upala kroz sloj
u oitu prazninu, u cijelosti nov i dvostruko jai val uzbuenja proirio se meu
kopaima. Snana eksplozija mine razotkrila je podzemnu tajnu, i sad se, kroz
nepravilan otvor nekih metar i pol dug i metar irok, razjapio pred gorljivim
tragaima odjeljak plitke krenjake upljine izdubljene prije vie od pedeset
milijuna godina kapanjem nadzemnih voda nestalog tropskog svijeta.
Izdubljeni sloj bio je ne vie od dva do dva i pol metra dubok, ali se
prostirao unedogled u svim smjerovima i bio pun svjeeg, blago pokretnog
zraka to je navjetavalo njegovu pripadnost razgrananom podzemnom sustavu.
Pod i strop su bili obilno opremljeni velikim stalaktitima i stalagmitima, od
kojih su se neki spajali u obliku stupa; ali vanije od svega bila je ogromna
naslaga koljki i kostiju, koja je ponegdje skoro prijeila prolaz. Sprana iz
neznanih prauma mezozoinih drvnih paprati i gljiva, i uma tercijarnih cikada,
lepezastih palmi i primitivnih kritosjemenjaa, ova kotana mjeavina
sadravala je primjere vie kredaa, eocenaca i ostalih ivotinjskih vrsta nego
to bi najvei paleontolog mogao prebrojati ili razvrstati za godinu dana.
Mekuaca, oklopa ljuskara, riba, vodozemaca, gmizavaca, ptica i ranih sisavaca
velikih i malih, znanih i neznanih. Nije ni udo to je Gedney otrao natrag u
logor viui, i nije udo to su svi ostali ostavili posao i bezglavo jurnuli po
grizuem mrazu do mjesta gdje je visoki toranj builice oznaavao novonaena
vrata za prolaz do tajni Zemljine unutranjosti i nestalih eona.
Kad je Lake udovoljio prvoj britkoj otrici svoje znatielje, nakrabao je
poruku u svoju biljenicu i dao je mladom Moultonu da otri u logor i poalje je
preko beinog. To je bilo prvo to sam doznao o otkriu, i govorilo je o
identifikaciji ranih koljki, kostiju ljuskara i plookoaca, ostataka
labirintodonata i tekondonata, velikih dijelova lubanje mesosaura, kraljenjaka i
oklopnih ploa dinosaura, zuba i krilnih kostiju pterodaktila, ostataka
arheopteriksa, zuba miocenskih morskih pasa, lubanja primitivnih ptica i drugih
kostiju drevnih sisavaca kao to su paleoteriji, ksipodoni, cohipusi, oreodoni i
titanoteriji. Nije bilo nieg skoranjeg kao to je mastodont, slon, prava deva,
jelen ili preivai, stoga je Lake zakljuio da su posljednje naslage nastale
tijekom oligocena, i da je uplji sloj leao u svom sadanjem sasuenom,
mrtvom i nepristupanom stanju najmanje trideset milijuna godina.
U drugu ruku, rasprostranjenost veoma ranih oblika ivota bila je
jedinstvena u najviem stupnju. Mada je krenjaka formacija bila, sudei po
takvim tipinim utisnutim fosilima kao to su ventrikuliti, sigurno i
nepogrjeivo komanijska i ni esticu ranija, slobodni ulomci u upljini
ukljuivali su iznenaujuu zastupljenost organizama ranije smatranih odlikom
mnogo starijih razdoblja ak i rudimentarnih riba, mekuaca i koralja toliko
vremenski udaljenih da budu silurski ili ordovicijski. Nepobitan zakljuak bio je
da je u ovom dijelu svijeta postojao zamjetan i jedinstven kontinuitet izmeu
ivota od prije vie od tristo milijuna godina i onog od prije samo trideset
milijuna godina. Koliko se taj kontinuitet protezao dalje od oligocena. kad je
***
"10:15 na veer. Vano otkrie. Orrendorf i Watkins, radei pod zemljom
u 9:45 sa svjetlom, nali udovian bavoliki fosil nepoznate naravi, vjerojatno
biljne, ukoliko nije pretjerano izrasli primjer nepoznatog morskog zrakaa.
Tkivo oito ouvano mineralnim solima. ilavo kao koa, ali zapanjujua
savitljivost ouvana mjestimino. Naznake odlomljenih dijelova na krajevima i
sa strane. Metar i osamdeset s jednog kraja na drugi, metar u sredinjem
promjeru, suava se do trideset centimetara na svakom kraju. Poput bave s pet
nabreklih izboina na mjestu duica. Popreni odlomci. poput tankih peteljki,
na ekvatoru u sredini tih izboina. U brazdama izmeu izboina udne izrasline
eljevi ili krila koja se sklapaju i ire poput lepeze. Sva veoma oteena
osim jednog, koje daje raspon krila od preko dva metra. Ustroj podsjea na
izvjesna izmiljena udovita pradavnih mitova, posebno Starije stvari u
Necronomiconu.
Krila su izgleda membranasta, rastegnuta na okviru ljezdanog cjevovlja.
Uoljivi siuni otvori u cjevovlju okvira na vrcima krila. Krajevi tijela
skupljeni, nita ne ukazuje na prirodu unutranjosti ili onog to je tu
odlomljeno. Morat u rasjei kad se vratimo u logor. Ne mogu odrediti da li
biljno ili ivotinjsko. Mnoge odlike oito skoro nevjerojatne primitivnosti. Dao
svima u zadatak da sijeku stalaktite i trae jo primjeraka. Naeno jo oteenih
kostiju, ali to mora priekali. Nevolje s psima. Ne mogu podnijeti novi uzorak, i
vjerojatno bi ga rastrgali na komade da ga ne drimo podalje od njih.
***
"11:30 na veer. Panja. Dyeru, Pabodie, Douglasu. Stvar od najvee
mogao bih rei prvenstvene vanosti. Arkham mora prenijeli postaji u
Kingsport Headu odmah. udno bavasto raslinje je arhajsko bie koje je
ostavilo otiske u stijeni. Mills, Boudreau i Fowler otkrili skupinu od jo trinaest
na podzemnoj toki dvanaest metara od otvora. Izmijeani sa udno zaobljenim
i oblikovanim steatitnim ulomcima manjim od onog prije naenog - zvjezdastim,
ali bez naznaka lomljenja osim na nekima od vraka.
Od organskih primjeraka, osam ini se savrenih, sa svim dodacima.
Iznijeli sve na povrinu, odvodei pse malo dalje. Oni ne mogu podnijeti te
stvari. Obratite pozornost na opis i ponovite ga zbog preciznosti. Novine
moraju ovo prenijeti tono.
Objekti su dva metra etrdeset ukupne duljine. Torzo od metar i
III
Nitko od nas, rekao bih, nije spavao ba vrsto ili neprekidno tog jutra. I
uzbuenje zbog Lakeovog otkria i sve jai bijes vjetra bili su protiv tako
neega. Toliko su snaani bili udari vjetra, ak i tamo gdje smo mi bili, da se
nismo mogli ne zapitati koliko je gore bilo u Lakeovom logoru, neposredno
ispod ogromnih nepoznatih vrhova koji su ga stvarali i slali. McTighe je bio
budan u deset i pokuao dobiti Lakea na beinom, po dogovoru, ali nekakva
elektrina okolnost u uzburkanom zraku na zapadu je izgleda prijeila
komunikaciju. Jesmo, meutim, dobili Arkhama i Douglas mi je rekao da je on
takoer uzalud pokuavao dobili Lakea. Nije znao za vjetar, jer je veoma slabo
puhalo u tjesnacu McMurdo, i pored njegovog upornog bjenjenja tamo gdje
smo mi bili.
Tijekom dana svi smo nestrpljivo oslukivali i povremeno pokuavali
dobiti Lakea, ali uporno bez rezultata. Oko podneva je izrazita pobjenjelost
vjetra dojurila sa zapada, uzrokujui u nama strahovanje za sigurnost naeg
logora; ali je vjetar konano utihnuo, uz samo osrednji povrat u dva
poslijepodne. Nakon tri sata bilo je veoma mirno, i udvostruili smo nae
napore da dobijemo Lakea. Razmiljajui da on ima etiri zrakoplova, svaki
opremljen vrsnom kratkovalnom opremom, nismo mogli zamisliti nikakav
obian incident koji bi bio u stanju obogaljiti svu njegovu beinu opremu
odjednom. Pa ipak se neumoljiva tiina nastavila, i kad smo pomislili na suludu
jainu koju je vjetar morao imati tamo gdje se on nalazio, nismo mogli ne doi
do jezovitijih pretpostavki.
Do est sati naa strahovanja su postala znatna i odreena, i nakon
beinog savjetovanja s Douglasom i Thorfinnssenom rijeio sam poduzeti
korake u svrhu istrage. Peti zrakoplov, koji smo ostavili u skladitu zaliha u
tjesnacu McMurdo sa Shermanom i dvojicom mornara, bio je u dobrom stanju i
spreman za uporabu odmah, a inilo se da nas je nevolja, za koju je on uvan,
upravo sada snala. Dobio sam Shermana na beinoj i naloio mu da mi se
pridrui sa zrakoplovom i dvojicom mornara u junoj bazi to je prije mogue,
poto su zrani uvjeti bili izgleda izrazito povoljni. Onda smo raspravili sastav
predstojee ekipe za istragu, i odluili da emo ukljuiti cjelokupno ljudstvo,
skupa sa sanjkama i psima koje sam ostavio sa sobom. ak ni tako znatan teret
nee biti suvie za jedan od velikih zrakoplova izraenih po naim posebnim
zahtjevima za prijenos tekih strojeva. Jo sam se povremeno trudio beino
doi do Lakea, ali sve to uzalud.
Sherman je, s mornarima Gunnarssonom i Larsenom, uzletio u 7:30, i s
nekoliko toaka u zraku izvijestio o mirnom letu. Stigli su u nau bazu u pono,
i cjelokupno ljudstvo je odmah raspravilo sljedei potez. Bilo je rizino
prelijetati Antarktik u jednom zrakoplovu bez ikakvog lanca baza, ali nitko nije
ustuknuo od onoga to se inilo neophodnou jasnom da jasnija ne moe biti.
U dva sata smo nakratko otpoinuli nakon poetnog utovara u zrakoplov, ali
smo opet bili na nogama nakon etiri sata da dovrimo utovar i pakiranje.
U 7:15 ujutro, 25. sijenja, otpoeli smo let na zapad uz McTighea za
upravljaem s deset ljudi, sedam pasa, sanjkama, zalihom hrane i goriva i
drugim stvarima, ukljuujui beinu opremu zrakoplova. Atmosfera je bila
vedra, dosta mirna, temperatura relativno blaga, i nismo oekivali vee nevolje
pri dolasku na irinu i duljinu koje je Lake oznaio kao mjesto njegovog logora.
Naa strahovanja su se ticala onog to bismo mogli nai, ili ne nai, na kraju
naeg puta, poto je tiina i dalje bila odgovor na sve pozive upuene logoru.
Svaki incident tog etiri-i-pol-satnog leta urezan je u moje sjeanje zbog
njegovog kljunog mjesta u mom ivotu. Oznaavao je moj gubitak, u dobi od
pedeset i etiri godine, svog onog mira i uravnoteenosti koje normalni um
posjeduje svojim naviknutim poimanjem vanjske prirode i prirodnih zakona.
Nakon toga smo nas desetorica ali student Danforth i ja prije svih - bili suoeni
sa zastraujue pojaanim svijetom vrebajuih uasa koji nita ne moe izbrisati
iz naih sjeanja, i koji ne bismo podijelili s ostatkom ovjeanstva, kada bi to
bilo mogue. Novine su tiskale izvjea koja smo odailjali iz zrakoplova u
pokretu, koja su govorila o naem neprekinutom letu, nae dvije borbe s podmuklim visinskim vjetrovima, naem uoavanju razbijene povrine tamo gdje je
Lake probio svoju buotinu na pola puta prije tri dana, i naem vienju skupine
onih udnih upavih snjenih tuljaca koje su Amundsen i Byrd primijetili kako
se kotrljaju na vjetru preko beskrajnih daljina zaleene zaravni. Doli smo,
meutim, do toke kad nai osjeaji nisu mogli biti prenijeti bilo kakvim
rijeima koje bi tisku bile razumljive, i kasnije toke kad smo morali usvojiti
zbiljsko pravilo najstroe cenzure.
Mornar Larsen bio je prvi koji je uoio nazubljenu crtu vjetiastih
stoaca i vrhunaca ispred, i njegovi povici su doveli sve do prozora kabine
velikog zrakoplova. I pored nae brzine, veoma sporo su postajali veima, stoga
smo znali da moraju biti beskrajno udaljeni, i vidljivi samo zbog svoje izuzetne
visine. Malo po malo, meutim, uzdizali su se mrko na zapadnom nebu,
doputajui nam da razluimo razne gole, puste, crnkaste vrhove, i da nas
prome udan osjeaj mate koji su oni pobuivali vieni pri crvenkastom
antarktikom svjetlu naspram istiue pozadine svjetlucavih oblaka ledene
praine. U cijelom tom prizoru osjeao se uporan, proimajui nagovjetaj
zaprepaujueg tajanstva i moebitnog otkria. Bilo je kao da ti ogoljeni,
komarni tornjevi oznaavaju vratnice zastraujuih vrata koja vode u
zabranjene sfere sna, i vieslojne ponore dalekog vremena, prostora i
ultradimenzionalnosti. Nisam mogao ne osjeati da one jesu zle stvari planine
ludila ije padine se s druge strane nadnose nad nekakav ukleti konani ponor.
Ona uskovitlana, napola svjetlucava pozadina sadravala je neizrecive
nagovjetaje neodreene, eterine onostranosti mnogo odmaknutije od
zemaljske prostornosti, i pruala uasavajue podsjeanje na potpunu
udaljenost, odvojenost, opustoenost i eonima dugu smrt ovog neispitanog i
planina ludila.
IV
Tek uz krajnje oklijevanje i osjeaj odvratnosti putam da mi se misli
vrate natrag do Lakeovog logora i onog to smo doista nali tamo i one druge
stvari iza planina ludila. Stalno sam u iskuenju da izbjegnem detalje, i da
pustim da nagovjetaji zamijene stvarne injenice i neizbjene zakljuke.
Nadam se da sam ve rekao dovoljno da mi dopusti da ukratko projurim kroz
ostatak; ostatak, naime, uasa u logoru. Rekao sam za vjetrom opustoeni teren,
oteena sklonita, razbacane strojeve, povremenu nelagodu naih pasa, nestale
sanjke i druge predmete, smrt ljudi i pasa, odsustvo Gedneya, i est suludo
pokopanih biolokih uzoraka, udno zdrave teksture i pored njihovih strukturnih
ozljeda, iz svijeta mrtvog etrdeset milijuna godina. Ne sjeam se jesam li
spomenuo da smo provjerom pseih tijela nali da jedan pas nedostaje. Nismo
puno mislili o tome do kasnije doista, samo smo Danforth i ja uope pomislili
na to.
Glavne stvari koje sam preutio tiu se tijela, i nekih istananih
pojedinosti koje bi mogle ili ne bi mogle dati stravinu i nevjerojatnu vrstu
smislenosti prividnom kaosu. U to vrijeme, pokuao sam ljudima skrenuti misli
s tih pojedinosti, jer je bilo toliko jednostavnije toliko normalnije pripisati sve
nekakvom nastupu ludila kod nekih iz Lakeove skupine. Kako se inilo, taj
demonski vjetar s planina morao je biti dostatan da izludi svakog ovjeka usred
tog sredita sveg zemaljskog tajanstva i pustoi.
Krunska nenormalnost, naravno, bilo je stanje tijela i ljudi i pasa. Svi su
sudjelovali u stranoj borbi, i bili razderani i skrhani na svirepe i sasvim
neobjanjive naine. Smrt je, koliko smo mogli ocijeniti, u svakom od sluajeva
nastupila uslijed guenja ili rastrgnua. Psi su oito otpoeli nevolje, poto je
stanje njihovog slabo graenog obora svjedoilo o silovitom proboju iznutra.
Bio je postavljen na izvjesnoj udaljenosti od logora zbog mrnje ivotinja prema
tim paklenskim arhajskim organizmima, ali ta predostronost je izgleda uzalud
poduzeta. Ostavljeni sami na tom udovinom vjetru, iza krhkih zidova
nedostatne visine, mora da su jurnuli u stampedo da li zbog samog vjetra, ili
nekog suptilnog, ojaanog mirisa koji su odavali komarni uzorci, nije se moglo
rei.
Ali to god da se zbilo, bilo je dostatno odurno i muno. Moda je bolje
da odbacim gadljivost i konano izreknem ono najgore mada uz izriito
navoenje miljenja, zasnovanog na opservacijama iz prve ruke i najvrim
zakljucima do kojih smo doli i Danforth i ja, da tada nedostajui Gcdney nije
ni na koji nain bio odgovoran za odurne uase koje smo nali. Rekao sam ve
da su tijela bila stravino rastrgana. Sad moram tome dodati da su neka bila
rasjeena i iz njih poneto vaeno na potpuno neobian, hladnokrvan i neljudski
nain. Bilo je isto i s psima i s ljudima. Sa svih zdravijih, punijih tijela,
iskrenu rije o onoj stvari koju on misli da je jedini vidio mada je to vjerojatno
bila varka oslabljenih ivaca i koja je bila moda posljednja kap koja ga je
smjestila tamo gdje je; ali se on vrsto protivi tome. Sve to mogu je ponoviti
njegova kasnija nepovezana aputanja o onome to ga je natjeralo na vritanje
dok je zrakoplov jurio natrag kroz vjetrom obuzeti planinski prijevoj nakon
onog stvarnog i opipljivog oka koji sam i ja podijelio s njim. To e initi moju
posljednju rije. Ukoliko jasne naznake preivjelih pradavnih uasa u onome to
ja iznesem ne budu dostatne da zadre druge od petljanja po nutrini Antarktika
ili barem od predubokog kopanja pod povrinom te konane pustare zabranjenih
tajni i neljudske, eonima uklete pustoi odgovornost za neizreciva i moda i nemjerljiva zla nee biti moja.
Danforth i ja smo, prouavajui biljeke koje je Pabodie nainio tijekom
svog poslijepodnevnog leta i provjeravajui sekstantom, izraunali da se najnii
raspoloivi prolaz u lancu nalazi negdje s nae desne strane, na vidiku logora, na
nekih sedam tisua do sedam tisua tristo metara nadmorske visine. K toj toki
smo, stoga, prvo krenuli u olakanom zrakoplovu kad smo poletjeli na na
otkrivaki let. Sam logor, u brdima u podnoju koja su se dizala iz visoke
kontinentalne zaravni, bio je na visini od nekih tri i pol tisue metara; stoga
stvarno poveanje visine koje je bilo potrebno nije bilo onoliko veliko kolikim
bi se moglo initi. Pa ipak smo bili itekako svjesni razrijeenog zraka i jake
hladnoe dok smo se penjali; jer, zbog uvjeta vidljivosti, morali smo ostaviti
prozore kabine otvorenima. Bili smo odjeveni, naravno, u naa najdeblja krzna.
Kako smo se pribliavali zastraujuim vrhovima, tamnima i turobnima
nad potezom pukotinama izrovanog snijega i gleerima u prazninama,
primjeivali smo sve vie i vie udno pravilnih formacija koje su prianjale uz
padine, i opet se prisjetili udnih azijskih slika Nikolaja Rocricha. Drevni i
vjetrom uglaani slojevi stijene potpuno su potvrdili sva Lakeova izvjea, i
dokazali da su ti vrhunci strali na isti takav nain od iznenaujue ranog
vremena u zemaljskoj povijesti moda dulje od pedeset milijuna godina. Koliko
su vii nekad bili, bilo je isprazno nagaati, ali sve u svezi s ovim udnim
podrujem ukazivalo je na opskurne atmosferske utjecaje nepovoljne za
promjene, i sraunate da zaustave uobiajene klimatske procese raspadanja kamena.
Ali je padinska zbrka pravilnih kocki, bedema i otvora peina bila ono to
nas je najvie fasciniralo i uznemirilo. Prouavao sam ih dalekozorom i snimao
zrane fotografije dok je Danforth pilotirao, i povremeno bih ga odmijenio za
upravljaem mada je moje avijatiarsko znanje bilo isto amatersko kako bi ga
pustio da upotrebi dvogled. Mogli smo lako vidjeti da je najvei dio njihovog
materijala bio svijetli arhajski kvarcit, za razliku od bilo koje formacije uoljive
na irokim dijelovima ope povrine, i da je njihova pravilnost bila ekstremna i
neobjanjiva u mjeri koju jadni Lake jedva da je nagovijestio.
Kao to je on rekao, njihovi rubovi bili su iskrunjeni i zaobljeni
neizrecivim eonima divljih utjecaja vremenskih prilika, ali su ih njihova
V
Mislim da smo obojica istodobno uzviknuli u mjeavini zapanjenosti,
uda, uasa i nevjerovanja naim vlastitim ulima kad smo konano preli
prijevoj i vidjeli to lei iza njega. Naravno, morali smo imati nekakvu prirodnu
teoriju negdje u glavi da nam na tren smiri uvstva. Vjerojatno smo pomislili na
takve stvari kao to je groteskno erodirano kamenje u Vrtu bogova u Coloradu,
ili fantastino simetrine, vjetrom oblikovane stijene u pustinji Arizone. Moda
smo ak napola pomislili da je taj prizor privid poput onog koji smo vidjeli
prethodnog jutra kad smo se prvi put pribliili tim planinama ludila. Morali smo
imati neke takve normalne misli da se oslonimo na njih dok su nam oi prelazile
preko te neograniene, olujama izranjavane zaravni i ugledale skoro beskrajni
labirint kolosalnih, pravilnih i geometrijski skladnih kamenih masa koje su uzdizale svoje oronule i izgrebene rubove iznad ledenog pokrova ne vie od
dvanaest do petnaest metara dubokog u najdebljem dijelu, a mjestimino oito
tanjeg.
Uinak udovinog prizora bio je neopisiv, jer se nekakav demonski
prekraj znanih zakona prirode inio sigurnim u poetku. Ovdje, na paklenski
drevnoj ravnini na visini od punih est tisua metara, i na klimi smrtonosnoj za
nastanjivanje jo od predljudskog doba prije ne manje od petsto tisua godina,
protezala se skoro do granica vidljivosti zbrka pravilnog kamenja koju bi samo
oaj mentalne samoobrane mogao eventualno pripisati bilo emu osim svjesnom
i umjetnom uzroku. Mi smo prethodno odbacili, bar to se ozbiljnih razmiljanja
tie, bilo kakvu pretpostavku da bi kocke i bedemi na padinama planina mogli
biti bilo kakvog podrijetla osim prirodnog. Kako bi i moglo biti drukije, kad se
sam ovjek jedva mogao razluiti od velikih majmuna u doba kad je ovo
podruje podleglo sadanjoj neprekinutoj vladavini ledene smrti?
Ipak se sada prevladavanje razuma inilo nepobitno uzdrmanim, jer ovaj
kiklopski labirint kvadratnih, zakrivljenih i kutnih blokova imao je odlike koje
su prijeile bilo kakvo pogodno objanjenje. Bio je to, veoma jasno, onaj
bogohulni grad iz privida u otroj, objektivnoj i neporecivoj zbilji. Taj
prokletniki navjetaj ipak je imao vrstu osnovu bilo je vodoravnih oblaka
ledene praine u gornjem sloju zraka, i ovaj okantni kameni ostatak je
projicirao svoj lik preko planina po jednostavnim zakonima refleksije. Naravno,
utvara je bila izobliena i preuveliana, i sadravala je stvari koje stvarni izvor
nije sadravao; pa ipak, kad smo konano vidjeli stvarni izvor, smatrali smo ga
jo odurnijim i zlokobnijim od njegovog dalekog lika.
Samo je nevjerojatna, neljudska masivnost ogromnih kamenih kula i
bedema ouvala te uasne stvari od potpunog unitenja tijekom stotina tisua
moda milijuna godina koje su provele vrebajui tu pod olujama gole visoravni.
Corona Mundi Krov svijeta - Svakojaki fantastini izrazi silazili su nam s
usana dok smo omamljeno gledali dolje na taj nevjerojatni prizor. Ponovo sam
vodoravnim nizovima uresima koji su ukljuivali one udne skupine tokica ija
je prisutnost na drevnim steatitima sada poprimila nemjerljivo vei znaaj.
Na mnogim mjestima zgrade su bile potpuno unitene a ledena pokorica
duboko zagrebena iz raznih geolokih uzroka. Na drugim mjestima je kamen
bio izlizan do same razine leda. Jedan iroki potez, koji se protezao od
unutranjosti zaravni do procijepa u brdima otprilike kilometar i pol lijevo od
prijevoja kojim smo proli, bio je sasvim bez zgrada. Vjerojatno je predstavljao,
zakljuili smo, tok neke velike rijeke koja je u vrijeme tercijara prije vie
milijuna godina tekla kroz grad i u neki ogroman podzemni ponor velikog
zaprijenog lanca. Svakako, ovo je bilo podruje pilja, ponora, i podzemnih
tajni izvan ljudskog poimanja.
Osvrui se unatrag na nae osjeaje, i podsjeajui se na nau
oamuenost pri gledanju ovog udovinog ostatka iz eona koje smo smatrali
predljudskima, mogu se samo uditi da smo ouvali ita nalik uravnoteenosti,
kao to jesmo. Naravno, znali smo da je neto kronologija, znanstvena teorija ili
naa vlastita svijest bilo alobno u neskladu; ipak smo ouvali dostatno
uravnoteenosti da upravljamo zrakoplovom, osmotrimo mnoge stvari sasvim
detaljno, i snimimo briljiv niz fotografija koje bi jo mogle valjano posluiti i
nama i svijetu. U mom sluaju, ukorijenjena znanstvena navika je moda bila od
pomoi; jer iznad sveg mog zaprepatenja i osjeaja tjeskobe, gorjela je
prevladavajua znatielja za proniknuem u jo koji dio ove prastare tajne za
saznanjem kakva je vrst bia sagradila i nastanjivala ovo nemjerljivo ogromno
mjesto, i kakav je odnos s opim svijetom svog vremena ili drugih vremena tako
jedinstvena koncentracija ivota mogla imati.
Jer ovo mjesto nije moglo biti obian grad. Moralo je initi primarnu
jezgru i sredite nekog pradavnog i nevjerojatnog poglavlja Zemljine povijesti
ije su vanjske posljedice, kojih se prisjeaju samo najopskurniji i izoblieni
mitovi, potpuno iezle u kaosu geolokih prevrtanja mnogo prije no to se
ikakva ljudska rasa koju znamo iskoprcala iz majmunstva. Ovdje se prostirao
paleogejski megalopolis u usporedbi s kojim su mitska Atlantida i Lemuria,
Commoriom i Uzuldaroum, i Olathoe u zemlji Lomar, skoranje stvari
dananjice - ne ak ni jueranjice; megalopolis ravan takvim proaptanim
predljudskim bogohulstvima kao to su Valusia, Rlych, lb u zemlji Mnar, i
Bezimeni Grad Arabije Deserte. Dok smo letjeli nad tom zbrkom golih titanskih
kula moja mata je povremeno preskakala sve granice i lutala besciljno u
podrujima fantastinih asocijacija ak i pletui veze izmeu ovog izgubljenog
svijeta i nekih od mojih najneobuzdanijih snova u svezi s luakim uasom u
logoru.
Spremnik za gorivo zrakoplova, u korist vee lakoe, bio je samo
djelomino napunjen, te smo sad morali biti oprezniji u naem istraivanju. I
pored toga, meutim, preli smo ogroman dio terena ili, prije, zraka nakon to
smo se obruili dolje do razine na kojoj je vjetar bio doslovno zanemariv. inilo
se da nema granica planinskom lancu, ili duljini stravinog kamenog grada na
vjerojatno bila hol ili sastajalite neke vrste, i nae baterijske svjetiljke su pokazale jasne, uoljive i potencijalno zapanjujue skulpture postavljene oko zidova
u irokim, vodoravnim nizovima razdvojenim isto tako irokim nizovima
konvencionalnih arabeski. Paljivo smo zabiljeili to mjesto, planirajui tu ui
ukoliko ne naemo pristupaniju unutranjost.
Konano smo, ipak, nali upravo otvor kakav smo htjeli, luni prozor oko
dva metra irok i tri visok, koji je oznaavao nekadanji kraj zranog mosta koji
se nalazio nad ulicom oko metar i pol iznad sadanje razine leda. Ti luni
prozori, naravno, bili su u razini podova gornjeg kata, i u ovom sluaju jedan od
podova je jo postojao. Ta pristupana zgrada bila je niz etverokutnih terasa s
nae lijeve strane koje su gledale na zapad. Ona preko puta, gdje je zjapio drugi
luni prozor, bila je ruevni cilindar bez prozora i s udnom izboinom na oko
tri metra iznad otvora. Unutra je bilo sasvim mrano, i otvor se izgleda otvarao
u bunar nemjerljive dubine.
Nagomilani otpad inio je ulazak u ogromnu zgradu s lijeve strane
dvostruko lakim, pa ipak smo na tren oklijevali prije no to smo iskoristili tu
dugo oekivanu mogunost. Jer, mada smo prodrli u ovu zbrku starodrevnog
tajanstva, bila je potrebna nova odlunost da nas doista uvede unutra u cijelu i
sauvanu zgradu nevjerojatnog starog svijeta ija nam je priroda postajala, sve
vie i vie, odurno jasna. Na kraju smo se, ipak, odluili i uzverali preko
otpadaka u zjapei prolaz. Pod iza njega bio je od velikih ploa kriljca, i
izgledalo je da ini ogranak dugog, visokog hodnika s uklesanim ukrasima na
zidovima.
Primjeujui mnoge unutranje prolaze koji su vodili odande, i shvaajui
moguu sloenost grozda prostorija unutra, ocijenili smo da moramo otpoeti s
naim sustavom papiria kao mrvica kruha. Do tada su nae busole, skupa s
estim pogledima prema ogromnom planinskom lancu izmeu kula iza nas, bile
dostatne da nas sprijee da zalutamo: ali, od sada. umjetna zamjena e biti
neophodna. Stoga smo na viak papira pretvorili u vrpce odgovarajue
veliine, stavili ih u vreicu koju e Danforth nositi, i pripremili se koristiti ih
onoliko tedljivo koliko nam zahtjevi sigurnosti dopuste. Ta metoda e nam
vjerojatno pruiti zatitu od gubljenja puta. poto se nije inilo da ima bilo
kakvih jaih strujanja zraka unutar pradavnih zidina. Ukoliko se takva pojave,
ili se naa zaliha papira potroi, mogli smo se naravno osloniti na sigurniju,
mada dosadniju i sporiju metodu usijecanja oznaka u stijenu.
Kolika je prostranost teritorije koja se otvorila pred nama, bilo je
nemogue pogoditi bez probe. Bliska i esta povezanost razliitih zgrada inila
je vjerojatnim da emo moi prei iz jedne u drugu mostovima ispod leda, osim
tamo gdje se isprijee lokalni odroni i geoloke pukotine, jer se inilo da je
veoma malo leda ulo unutar masivnih graevina. Skoro sva podruja prozirnog
leda otkrivala su prekrivene prozore tako vrsto zatvorene kao da je grad bio
ostavljen u tom ujednaenom stanju dok ledena kora nije stigla kristalizirati
donji dio za sve preostalo vrijeme. Doista, dobivao se udan utisak da je to
VI
Bilo bi tegobno davati iscrpan, postupni izvjetaj o naim lutanjima
unutar tog kavernoznog, eonima mrtvog saa pradavne gradnje te monstruozne
jazbine zapretenih tajni koja je sada odjekivala po prvi put, nakon nebrojenih
epoha, koracima ljudskih stopa. To je osobito tono zato to je toliko veliki dio
stravine drame i otkria potjecao od pukog prouavanja sveprisutnih zidnih
reljefa. Nae fotografije tih reljefa, snimljene s bljeskalicom, znatno e
pridonijeti dokazivanju istine onoga to sad iznosimo, i za aljenje je to sa
sobom nismo imali veu zalihu filmova. Bilo kako bilo, uradili smo grube skice
olovkom odreenih bitnih odlika nakon to su nam svi filmovi bili ispucani.
Zgrada u koju smo uli bila je znatne veliine i sloenosti, i pruila nam
upeatljiv dojam arhitekture te bezimene geoloke prolosti. Unutarnje pregrade
bile su manje masivne od vanjskih zidova, ali su na niim razinama bile izvrsno
ouvane. Labirintska sloenost, koja je ukljuivala udno nepravilnu razliku u
razini podova, odlikovala je cijeli sklop; i svakako bismo zalutali ve na
poetku, da nije bilo traga od papiria kojeg smo ostavljali za sobom. Odluili
smo prvo istraiti ruevnije gornje dijelove, te smo se stoga penjali gore u
labirintu nekih tridesetak metara, do mjesta gdje je najvii red prostorija zjapio
zasnjeen i razrueno otvoren prema polarnom nebu. Uspon je postignut
strmim, poprjeno zarebrenim kamenim rampama ili nagnutim plohama koje su
svugdje zamjenjivale stube. Prostorije na koje smo nailazili bile su svih
zamislivih oblika i razmjera, u rasponu od petokrakih zvijezdi do trokuta i savrenih kvadrata. Moglo bi se sa sigurnou rei da je opi prosjek bio nekih
10x10 metara povrine, i est metara visine, mada je bilo i mnogih veih odaja.
Nakon to smo iscrpno pregledali gornje prostore i razinu leda, spustili smo se,
kat po kat, u potopljeni dio, gdje smo doista uskoro vidjeli da smo u
neprekidnom labirintu povezanih prostorija i prolaza koji su vjerojatno vodili
preko neogranienog podruja izvan te jedne zgrade. Kiklopska masivnost i
ogromnost svega oko nas postala je neobino pritiua, a bilo je neeg
neodreeno ali duboko neljudskog u svim obrisima, dimenzijama, uresima i
konstrukcijskim nijansama bogohulno drevnih graevina. Uskoro smo shvatili,
iz onog to su reljefi otkrivali, da je taj udovini grad mnogo milijuna godina
star.
Ne moemo jo objasniti inenjerske principe koji su koriteni u
neskladnom uravnoteivanju i prilagodbi ogromnih komada kamena, mada se
oito dosta oslanjalo na princip luka. Prostorije koje smo posjetili bile su
potpuno liene bilo kakvog prenosivog sadraja, to je okolnost koja je poduprla
nae miljenje o namjernom naputanju grada. Glavna dekorativna odlika bio je
skoro univerzalni sustav zidnih skulptura, koji se uglavnom prostirao u
neprekidnim vodoravnim trakama irokim jedan metar i postavljenim od poda
do stropa naizmjenino s trakama iste irine posveenim geometrijskim
VII
Cijela pria, dosad odgonetnuta, pojavit e se u slubenom glasilu
Miseatonikog sveuilita. Ovdje u izloiti ukratko samo bitne istaknute
pojedinosti u neodreenom, rasplinutom obliku. Mit ili togod drugo, ti reljefi
govorili su o dolasku tih zvjezdoglavih stvorova na novoroenu, beivotnu
Zemlju iz kozmikog prostora njihovom dolasku, i dolasku mnogih drugih
tuinskih bia kakva u pojedinim dobima kreu na pionirske putove Svemirom.
ini se da su mogli prelaziti meduzvjezdani eter na svojim ogromnim
membranastim krilima time udno potvrujui neke neobine branske
folklorne prie koje mi je davno ispriao jedan starinarski kolega. ivjeli su
dosta pod morem, gradei fantastine gradove i borei se u uasnim bitkama
protiv bezimenih stvorova pomou sloenih sprava koje su rabile nepoznate
principe energije. Oito je njihovo znanstveno i mehaniko znanje daleko
nadilazilo ljudsko danas, mada su koristili njegove rasprostranjenije i sloenije
oblike samo kad su morali. Neki od reljefa su nagovjetavali da su proli kroz
mehanizirani stadij ivota na drugim planetima, ali su ga odbacili nalazei
njegove posljedice emotivno nezadovoljavajuima. Njihova natprirodna
otpornost ustrojstva i jednostavnost prirodnih potreba inili su ih izrazito
sposobnima za ivot na visokoj razini bez specijaliziranijih plodova umjetne
proizvodnje, i ak i bez odjee, osim povremene zatite od vremenskih uvjeta.
Pod morem su, najprije za hranu a kasnije u druge svrhe, prvo stvorili
zemaljski ivot koristei raspoloive tvari u skladu s davno znanim metodama.
Sloeniji pokusi uslijedili su nakon unitenja raznih kozmikih neprijatelja.
Uinili su to isto na drugim planetima, proizvodei ne samo potrebnu hranu,
nego i odreene viestanine protoplazmine mase sposobne da oblikuju svoje
tkivo u razliite privremene organe pod hipnotikim uplivom i stoga inei
idealne robove za izvrenje tekih radova zajednice. Te viskozne mase bile su
nesumnjivo ono o emu je Abdul Alhazred aputao kao o Shoggothima" u
svom jezivom Necronomiconu, mada ak ni ludi Arapin nije nagovijestio da je
tako to postojalo na Zemlji osim u snovima onih koji su vakali izvjesnu
alkaloidnu travu. Kad su zvjezdoglavi Stari na ovom planetu sintetizirali svoje
jednostavne oblike hrane i uzgojili dostatnu zalihu Shoggotha, dopustili su
ostalim skupinama stanica da se razviju u druge oblike ivotinjskog i biljnog
ivota u razliite svrhe, istrjebljujui sve one ije bi prisustvo postalo smetnjom.
Uz pomo Shoggotha, ija bi se izduenja mogla navesti da diu
zapanjujue teine, mali, niski gradovi pod morem izrasli su u ogromne i
impozantne labirinte kamena ne razliite od onih koji su se kasnije uzdigli na
kopnu. Doista, veoma prilagodljivi Stari su dosta ivjeli na kopnu u drugim
dijelovima svemira, i vjerojatno odrali mnoge tradicije suhozemne gradnje.
Dok smo prouavali arhitekturu tih isklesanih paleogejskih gradova, ukljuujui
i onaj ijim smo eonima mrtvim hodnicima upravo tad prolazili, bili smo
meu Starijima.
Unitenje gradova uslijed uzdizanja planina, centrifugalnog cijepanja
kontinenata, seizmikih potresa kopna ili morskog dna i drugih prirodnih
uzroka, bilo je redovno biljeeno, i bilo je zanimljivo uoiti kako je sve manje i
manje nadopuna obavljano dok su doba prolazila. Ogromni mrtvi megalopolis
razjapljen oko nas izgleda je bio posljednje ope sredite rase izgraen rano u
dobu krede nakon to je titanski pokret Zemlje sravnio jo ogromnijeg
prethodnika nedaleko. ini se da je ovo podruje bilo nasvetija toka od svih,
gdje su se navodno prvi Stari nastanili na prvobitnom morskom dnu. U novom
gradu ije smo mnoge znaajke mogli prepoznati na reljefima, ali koji se
protezao punih tisuu i pol kilometara du planinskog lanca, izvan i najdaljih
granica naeg zranog pregleda bilo je spomena da je sauvano odreeno sveto
kamenje koje je inilo dio prvog podmorskog grada, koji se uzdigao na svjetlost
nakon dugih epoha tijekom opeg krunjenja slojeva.
VIII
Prirodno, Danforth i ja prouavali smo s posebnim zanimanjem i osobito
osobnim osjeajem zapanjenosti sve u svezi s neposrednom okolicom mjesta
gdje smo se nalazili. Tog lokalnog materijala, naravno, bilo je u obilju; a u
zamrenoj gradskoj razini tla imali smo dostatno sree nai kuu veoma kasnog
datuma iji su zidovi, mada poneto oteeni susjednom rasjeklinom, sadravali
reljefe dekadentne izrade s priom o tom podruju dugo nakon pliocenske mape
s koje smo dobili zadnji opi pogled na predljudski svijet. To je bilo posljednje
mjesto koje smo pregledali detaljno, poto nam je ono to smo tamo nali
pruilo novi neposredni cilj.
Svakako, bili smo u jednom od najzaudnijih, najbizarnijih i
najuasavajuih zakutaka Zemljie kugle. Od svih postojeih zemalja, ova je bila
daleko najstarija. U nama je dozrjela spoznaja da ova odurna zaravan mora
zbilja biti onaj famozni komarni plato Leng koji ak ni ludi pisac
Necronomicona nije bio rad spominjati. Veliki planinski lanac bio je
zapanjujue dug poinjao je nisko u Luitpoldovoj zemlji na istonoj obali
Weddelovog mora i doslovno prelazio cijeli kontinent.
Onaj zbilja visoki dio protezao se u monom luku od oko 82 irine, 60
istone duljine do irine od 70, istone duljine 115, s konkavnom stranom
prema naem logoru a stranom prema moru u podruju one duge, ledom
okovane obale ija su brda opazili Wilkes i Mawson u antarktikom krugu.
A ipak je jo udovinih pretjerivanja prirode, ini se, bilo uznemirujue
blizu. Rekao sam da su ti vrhovi vii od Himalaja, ali reljefi me sprjeavaju da
kaem da su najvii na Zemlji. Ta turobna poast je nesumnjivo rezervirana za
neto to je polovica reljefa oklijevala uope zabiljeiti, dok su mu drugi
pristupali s oitom odbojnou i oklijevanjem. ini se da postoji jedan dio te
drevne zemlje prvi dio koji se ikad uzdigao iz vode nakon to je Zemlja
odbacila Mjesec i Stari dospjeli sa zvijezda koji je postao izbjegavan kao
neodreeno i bezimeno zao. Gradovi sagraeni tamo ruili su se prije vremena, i
bili naeni najednom naputeni. Onda je, kad je prvi veliki trzaj Zemlje zatresao
to podruje u komanijskom dobu, zastraujui niz vrhova najednom izbio
navie usred najstravinije pometnje i kaosa i Zemlja je dobila svoje
najuzdignutije i najuasnije planine.
Ukoliko su reljefi bili toni, te odurne stvari morale su biti mnogo vie od
dvanaest tisua metara izrazito vie ak i od okantnih planina ludila koje smo
preli. Protezale su se, kako izgleda, od 77 irine, 70 istone duljine do irine
od 70, istone duljine 100 - manje od pet stotina kilometara od mrtvog grada,
tako da bismo uoili njihove uasavajue vrhove u daljini na zapadu da nije bilo
tog nejasnog, prelijevajueg svjetlucanja. Njihov sjeverni kraj morao bi takoer
biti vidljiv s duge obalne crte antarktikog kruga Zemlje kraljice Marije.
Neki od Starijih, u njihovim dekadentnim danima, upuivali su udne
molitve tim planinama ali nitko im nikad nije priao niti se usudio nagaati to
lei iza njih. Ni jedno ljudsko oko nikad ih nije vidjelo, i dok sam prouavao
osjeaje prenijete reljefima, molio sam se da ih ni jedno nikad ni ne vidi.
Postoje zatitna brda du obale oko njih - zemlje Kraljice Marije i Kaisera
Wilhelma i zahvaljujem nebesima da se nitko nije uspio iskrcati tamo i popeti
preko tih brda. Nisam onoliko skeptian glede starih pria i strahovanja kao to
sam nekad bio, i sad se ne smijem na tvrdnju predljudskog kipara da su munje
katkad znaajno zastajale na svakom od tmurnih vrhunaca, i da je neobjanjiv
sjaj svijetlio s jednog od tih uasnih vrhova tijekom cijele duge polarne noi.
Moda postoji vrlo stvaran i vrlo udovian smisao u starim pnakotskim
aputanjima o Kadathu u Ledenoj pustari.
Ali bliski teren teko da je bio manje udan, mada manje bezimeno uklet.
Ubrzo nakon osnutka grada veliki planinski lanac postao je sjedite glavnih
hramova, i mnogi reljefi prikazivali su kakve su groteskne i fantastine kule
parale nebo tamo gdje smo sada mi vidjeli samo udno prianjajue kocke i
bedeme. Tijekom prolaska mnogih doba peine su se pojavile, i bile oblikovane
u dodatke hramovima. Uz napredovanje jo kasnijih epoha, sve krenjake ile
u tom podruju bile su izdubljene podzemnim vodama, tako da su planine, brda
u podnoju i zaravan ispod njih bile prava mrea povezanih peina i galerija.
Mnoge ivotopisne skulpture govorile su o istraivanjima duboko pod zemljom,
i o konanom otkriu stigijskog neosunanog mora koje je vrebalo u Zemljinoj
utrobi.
Taj ogromni onoeni bezdan nesumnjivo je izdubila velika rijeka koja je
tekla iz bezimenih i uasnih zapadnih planina, i koja je ranije skretala pored
podnoja planina Starih i tekla pored tog lanca u Indijski ocean izmeu zemalja
Budd i Totten na obalnoj crti Wilkesove zemlje. Malo po malo izjela je
krenjako brdo kod svog zaokreta, dok konano njeni dubei tokovi nisu
dospjeli do peina podzemnih voda i udruili se s njima u dubljenju veeg
ponora. Konano se cijela ispraznila u uplja brda i ostavila staro korito prema
oceanu suhim. Velik dio kasnijeg grada kako smo ga mi nali izgraen je nad
tim ranijim koritom. Stari su, razumijevajui to se zbilo, i koristei svoju uvijek
izotrenu sklonost umjetnosti, isklesali u kitnjasta vrata onaj utok u brdima gdje
je veliki tok poinjao svoje sputanje u vjenu tamu.
Ta rijeka, nekad premotena desecima otmjenih kamenih mostova, bila je
oito ona iji smo presahli tok vidjeli tijekom naeg zrakoplovnog osmatranja.
Njen poloaj na razliitim reljefima grada pomogao nam je da se orijentiramo
prema prizoru kakav je bio u raznim stadijima mnogodobne, eonima mrtve
povijesti tog podruja, tako da smo mogli skicirati urnu ali paljivu mapu
najhitnijih znaajki trgova, vanih zgrada i slino za pomo pri daljnjem
istraivanju. Ubrzo smo mogli u mati rekonstruirati cijelu tu zapanjujuu stvar
onakvu kakva je bila prije milijun ili deset milijuna ili pedeset milijuna godina,
jer su nam reljefi govorili jasno kako su zgrade i planine i trgovi i predgraa i
pejzani elementi i bujna vegetacija tercijara morali izgledati. To je morala biti
udesna i mistina ljepota i, mislei o njoj, skoro sam zaboravio hladan osjeaj
tmurne prijetnje kojim su neljudska starost i masivnost, umrlost i udaljenost i
ledeni suton grada guili i optereivali moj duh. Ipak, sudei po odreenim
reljefima, stanovnici tog grada i sami su poznavali stisak pritiueg uasa, jer
bilo je tmurnih i ponavljajuih scena u kojima su Stari bili prikazani u
preplaenom uzmicanju od neega emu nikad nije doputeno da se pojavi na
slici to je naeno u velikoj rijeci i obiljeeno kao vodom donijeto kroz
uzmahane, lozom obrasle ume cikada iz onih uasnih zapadnih planina.
Samo smo u jednoj kasno sagraenoj kui s dekadentnim reljefima stekli
ikakav navjetaj konane katastrofe koja je dovela do naputanja grada. Oito je
moralo biti mnogo drugih skulptura iz istog doba drugdje, ak i raunajui
opadanje ivosti i stremljenja u razdoblju napregnutosti i nesigurnosti; zbilja,
veoma siguran dokaz o postojanju drugih stigao nam je nedugo zatim. Ali to je
bio prvi i jedini niz na koji smo izravno naili. Htjeli smo jo traiti kasnije; ali,
kao to sam rekao, neposredne okolnosti nametnule su sada drugi cilj. Ipak je,
naravno, morala postojati neka granica jer nakon to je sva nada u dugo budue
nastanjivanje tog mjesta usahla meu Starima, nije moglo ne biti potpunog
prekida u ureivanju zidova. Konani udarac, naravno, bio je dolazak velike
zime koja je jednom drala veinu Zemlje u svojim okovima, i koja nikad nije
napustila zlosretne polove velike zime koja je, na drugom kraju svijeta,
dokrajila bajkovite zemlje Lomara i Hyperboreje.
Kad je tono ta tendencija poela na Antarktiku, bilo bi teko rei u
smislu preciznih godina. Danas stavljamo poetak razdoblja opeg zaleivanja u
razdoblje od oko petsto tisua godina prije dananjice, ali na polovima je uasno
pustoenje moralo otpoeti mnogo ranije. Sve brojane procjene su djelomice
nagaanja, ali je sasvim vjerojatno da su dekadentni reljefi bili izraeni prije
znatno manje od milijun godina, i da je stvarno naputanje grada bilo zavreno
mnogo prije konvencionalnog poetka pleistocena prije petsto tisua godina .
raunajui u okvirima cijele Zemljine povrine.
U dekadentnim reljefima bilo je naznaka rjee vegetacije posvuda, i
opadanja seoskog ivota to se tie Starih. U kuama su prikazane sprave za
grijanje, a zimski putnici su pokazani umotani u zatitnu odjeu. Onda smo
vidjeli niz kartua - obiaj neprekidnih traka bio je esto prekidan u tim kasnim
reljefima koje su prikazivale stalno rastuu migraciju u najblia toplija utoita
neki su bjeali u gradove pod morem ispod udaljene obale, a neki su silazili
kroz mreu krenjakih peina u upljim brdima do susjednog crnog ponora
podzemne vode.
Na kraju se ini da je susjedni ponor bio taj koji je najvie koloniziran. To
je bilo dijelom, nesumnjivo, zbog tradicionalne svetosti tog posebnog podruja,
ali je moglo biti odlunije odreeno mogunou nastavka koritenja velikih
hramova na izdubljenim planinama, i zadravanjem ogromnog kopnenog grada
kao mjesta ljetnjeg boravka i baze za komuniciranje s raznim rudnicima.
Povezanost starih i novih stanita uinjena je uinkovitijom pomou nekoliko
IX
Rekao sam da nas je prouavanje dekadentnih skulptura dovelo do
promjene naeg neposrednog cilja. To je, naravno, bilo povezano s uklesanim
avenijama prema crnom unutarnjem svijetu, za ije postojanje nismo prije znali,
ali koje smo sad bili eljni nai i proi njima. Iz predoenog razmjera reljefa
zakljuili smo da e nas strmo sputajua etnja od nekih kilometar i pol kroz
bilo koji od okolnih tunela dovesti do ruba vrtoglavih, neosunanih litica oko
velikog ponora niz ije stranice staze, koje su poboljali Stari, vode do kamenite
obale skrivenog i onoenog oceana. Ugledati u zbilji tu bajkovitu provaliju bio
je mamac kojem se inilo nemogue oduprijeti kad smo jednom doznali za
njega ali smo shvatili da potragu moramo poeti odmah ukoliko je elimo
ukljuiti u nae sadanje razgledanje.
Sad je bilo osam sati na veer, i nismo imali dovoljno rezervnih baterija
da pustimo da nam svjetiljke stalno gore. Ve smo obavili toliko prouavanja i
kopiranja ispod ledene kore da je naa zaliha baterija pretrpjela najmanje pet
sati neprekidne uporabe, tako da e, i pored osobito formule suhih elija,
dostajati samo za jo etiri mada bismo time to jednu svjetiljku ne koristimo,
osim na osobito zanimljivim ili tekim mjestima, mogli uspjeti iscijediti
sigurnosnu granicu dulju od toga. Ne bi ilo biti bez svjetla u tim kiklopskim
katakombama, stoga da bismo otili do ponora moramo odustati od daljnjeg
deifriranja reljefa. Naravno da smo namjeravali ponovo posjeivati to mjesto
na dane i moda tjedne intenzivnog prouavanja i fotografiranja poto je
znatielja odavno nadvladala uasavanje ali u ovom trenutku moramo uriti.
Naa zaliha papira za oznaavanje puta bila je daleko od neograniene, a
oklijevali smo rtvovati dodatne biljenice ili papir za skiciranje da bismo je
dopunili, ali smo se ipak odrekli jedne velike biljenice. Ukoliko doe do
najgoreg mogli smo pribjei urezivanju u kamen a naravno da bi bilo mogue,
ak i u sluaju da doista zalutamo, probiti se do dnevnog svjetla jednim ili
drugim kanalom ukoliko budemo imali dovoljno vremena za mnogobrojne
pokuaje i pogreke. Tako da smo konano gorljivo krenuli u oznaenom
smjeru prema najbliem tunelu.
Prema reljefima po kojima smo izradili nau mapu, eljeni ulaz tunela
nije mogao biti mnogo dalje od etiristotinjak metara od mjesta gdje smo stajali;
prostor izmeu pokazivao je zgrade solidnog izgleda koje su sasvim vjerojatno
jo prolazne na podlednoj razini. Sam otvor bi bio u podrumu na kutu najbliem
brdima podnoja ogromne petokrake strukture oito javne i moda
ceremonijalne namjene, koju smo pokuali identificirati prema naem zranom
pregledu ruevina.
Niti jedna takva struktura nije nam pala na um dok smo se prisjeali
preleta, stoga smo zakljuili da su njeni gornji dijelovi bili veoma oteeni ili da
je bila sasvim razbijena u jednom rascjepu leda koji smo uoili. U tom drugom
papira jer je bio potpuno isti kao i onaj kojim smo stigli do slijepe ulice, osim
to je naginjao veem odravanju razine tla i ak sputanju u podrumske
hodnike. Svako malo mogli smo uoiti odreene uznemirujue tragove u otpadu
ili prljavtini pod nogama; i nakon to smo izili iz dosega benzinskog mirisa,
opet smo bili prilino svjesni na mahove onog odurnijeg i postojanijeg mirisa.
Nakon to se put odvojio od nae ranije rute, ponekad bismo oklijevajuim
bljeskom nae jedine svjetiljke obasjali zidove, primjeujui u skoro svakom
sluaju skoro sveprisutne reljefe, koji su izgleda doista inili glavni estetski
nain izraavanja Starih.
Oko 9:30 na veer, prelazei dugi zasvoeni hodnik iji je sve zaleeniji
pod bio izgleda poneto ispod razine tla i iji se krov sve vie sniavao to smo
dalje napredovali, poeli smo viati jako dnevno svjetlo ispred sebe i bili smo u
stanju iskljuiti svjetiljku. inilo se da dolazimo do ogromnog krunog mjesta, i
da naa udaljenost od gornje razine ne moe biti velika. Hodnik je zavrio
lukom udnovato niskim za te megalitske ruevine, ali smo mogli dosta vidjeti
kroz njega i prije nego to smo izili. Iza luka protezao se ogroman kruni
prostor punih ezdeset metara u promjeru - posut otpadom i okruen mnogim
zatrpanim lunim otvorima nalik onom kroz koji smo upravo proli. Zidovi su
bili na raspoloivom prostoru duboko isklesani spiralnom trakom herojskih
razmjera, i izraavali, i pored razornog utjecaja vremenskih prilika uzrokovanog
otvorenou tog mjesta, umjetniku velianstvenost daleko veu od bilo ega
to smo prije sreli. Otpadom posut pod bio je debelo prekriven ledom, i
pretpostavili smo da je stvarno dno na mnogo nioj razini.
Ali najistaknutija stvar tog mjesta bila je divovska kamena rampa koja se,
izbjegavajui otvore otrim zaokretima prema otvorenom podu, spiralno
uspinjala uz zapanjujui cilindrini zid poput unutarnjeg pandana onih koje su
se jednom uspinjale uz udovine kule ili zigurate Babilona. Samo nas je brzina
naeg preleta, i perspektiva koja je spajala sputanje s unutarnjim zidom kule,
sprijeila da primijetimo tu odliku iz zraka, i stoga uzrokovala da potraimo
drugi prolaz do podledne razine. Pabodie bi mogao odrediti kakva ju je vrst
konstrukcije drala u mjestu, ali Danforth i ja mogli smo se samo diviti i uditi.
Mogli smo vidjeti jake kamene ispuste i stupove tu i tamo, ali ono to smo
vidjeli inilo se nedovoljnim u tu svrhu. Cijela stvar bila je izvrsno ouvana do
sadanjeg vrha kule veoma upadljiva okolnost s obzirom na njenu izloenost i
njena zatita je dosta pridonijela ouvanju bizarnih i uznemirujuih kozmikih
reljefa na zidovima.
Kad smo iskoraili na zapanjujue dnevno polusvjetlo ovog udovinog
dna cilindra pedeset milijuna godina starog, i nesumnjivo najpradavnije
strukture koju su nae oi ikad vidjele vidjeli smo da se rampom opasane
stranice vrtoglavo proteu u vis skoro dvadeset metara. To je, prisjetili smo se iz
naeg zranog razgledanja, znailo vanjsku glacijaciju od nekih dvanaestak
metara, poto je zjapea jama koju smo vidjeli iz zrakoplova bila na vrhu
priblino petmetarskog brda raspadnute grae, poneto zatienog du tri
X
Mnogi ljudi e nas vjerojatno proglasiti beutnima kao i ludima to smo
pomislili na sjeverni tunel i ponor tako skoro nakon naeg alobnog otkria, i
nisam spreman ustvrditi da bi nam odmah oivjele takve pomisli da nije
posebne okolnosti koja nam se zbila i pokrenula cijeli novi niz razmatranja.
Ponovo smo pokrili jadnog Gedneya ceradom i stajali u nekoj vrsti nijeme
zbunjenosti kad su nam zvuci konano doprli do svijesti prvi zvuci koje smo
uli od sputanja s otvorenog prostora po kojem je planinski vjetar tiho cvilio sa
svojih nezemaljskih visina. Ma koliko poznati i svakodnevni bili, njihovo
prisustvo u ovom dalekom svijetu smrti je bilo neoekivanije i u veoj mjeri
rastrojavajue nego to bi bilo kakvi groteskni ili bajkoviti tonovi mogli biti
- poto su oni nanovo poremetili sve nae pojmove kozmikog sklada.
Da je to bio nekakav prizvuk onog bizarnog muzikalnog piskanja koje nas
je Lakeov izvjetaj o seciranju naveo da oekujemo od tih drugih i koji su,
doista, nae prenapregnute mate nasluivale u svakom urliku vjetra koji smo
uli otkad smo naili na uas u logoru bilo bi to u nekakvom demonskom skladu
s eonima mrtvim podrujem oko nas. Glas iz drugih epoha spada u groblje
drugih epoha. Ovako je, meutim, ta buka raznijela sve nae duboko utisnute
prilagodbe sve nae svojstveno prihvaanje unutranjosti Antarktika kao pustoi
potpuno i definitivno liene svakog zaostatka normalnog ivota. Ono to smo
uli nije bila bajkovita nota bilo kakve pokopane bogohulnosti s pradavne Zemlje, iz ije je natprirodne ilavosti dobima uskraeno polarno sunce izvuklo
udovian odgovor. Umjesto toga, bila je to stvar tako podrugljivo normalna i
tako nepogrjeivo poznata iz naih dana plovidbe kraj Victorijine zemlje i naih
logorskih dana u tjesnacu McMurdo da smo zadrhtali pomiljajui na nju tu,
gdje takvih stvari ne bi trebalo biti. Ukratko bilo je to tek buno krianje
pingvina.
Prigueni zvuk dopirao je iz podlednih udubljenja skoro nasuprot hodniku
iz kojeg smo doli podruja jasno u smjeru onog drugog tunela prema
ogromnom ponoru. Prisutnost ive vodene ptice u takvom smjeru u svijetu
dugovjeno i jednoobrazno beivotne povrine mogla je dovesti do samo jednog
zakljuka; stoga je naa prva pomisao bila da potvrdimo objektivnu stvarnost
tog zvuka. Bio je, doista, ponovljen, i povremeno se inilo da dopire iz vie od
jednog grla. Traei njegov izvor, uli smo u luni otvor iz kojeg je mnogo otpada raieno, nastavljajui obiljeavanje puta s dodatnom zalihom papira
uzetom s udnom gadljivou iz jednog od ceradnih paketa na sanjkama kad
smo ostavili dnevnu svjetlost za sobom.
Kad je zaleeni pod ustupio mjesto nakupinama prljavtine, jasno smo
razaznali neke udne, vukue tragove, a jednom je Danforth naao jasan otisak
iji bi opis bio itekako suvian. Kurs koji su odreivali pingvinski krici bio je
tono onaj koji su na zemljovid i busola pokazivali kao prilaz sjevernijem
ulazu u tunel, i bilo nam je drago to smo ustanovili da je magistralna staza bez
mostova na prizemnoj i podrumskoj razini izgleda nezakrena. Tunel bi, prema
zemljovidu, trebao poeti u podrumu velike piramidalne strukture za koju nam
se inilo da je se prisjeamo iz naeg zranog razgledanja kao izrazito dobro
ouvane. Du naeg puta jedina svjetiljka je pokazala uobiajeno obilje reljefa,
ali nismo zastali da pogledamo ni jedan.
Najednom se zdepast bijeli oblik pojavio pred nama, i ukljuili smo i
drugu svjetiljku. udno je kolikom je potpunou ova nova potraga skrenula
nae misli s ranijih strahovanja o tome to bi moglo vrebati blizu. Oni drugi,
poto su ostavili svoje zalihe na velikom krunom mjestu, morali su planirati
vratiti se nakon izviakog odlaska do ili u ponor, ali smo ipak odbacili sav
oprez u svezi s njima tako potpuno kao da nisu nikad ni postojali. Ova bijela,
gegajua stvar bila je skoro dva metra visoka, pa ipak se inilo da smo odmah
shvatili da nije jedno od onih drugih. Oni su bili vei i tamni i prema reljefima,
njihovo kretanje preko suhozemnih povrina bilo je brzo i odluno i pored
udnovatosti njihovih u moru roenih udova-pipaka. Ali rei da nas ta bijela
stvar nije duboko uplaila bilo bi tatina. Bili smo doista na tren stegnuti
primitivnim uasom skoro otrijim od najgorih naih razumskih strahova u svezi
s onim drugima. Tad je uslijedio udar antiklimaksa kada je bijeli oblik skrenuo
u poboni otvor nama slijeva da se pridrui drugoj dvojici pripadnika svoje
vrste koji su ga dozvali bunim tonovima. Jer, bio je to samo pingvin - mada
ogromne, nepoznate vrste vee od najveeg poznatog kraljevskog pingvina, i
udovian u svom kombiniranom albinizmu i doslovnom manjku oiju.
Kad smo slijedili tog stvora u otvor i uperili obje nae svjetiljke na
nesvjesnu i nemareu trojku, vidjeli smo da su svi oni slijepi albini iste
nepoznate i gigantske vrste. Njihova veliina podsjetila nas je na neke arhaine
pingvine prikazane na reljefima Starih, i nije nam dugo trebalo da zakljuimo da
potjeu od iste loze nesumnjivo preivjevi povlaenjem u neko toplije
unutarnje podruje ija je neprekidna tama unitila njihovu pigmentaciju i
atrofirala im oi u puke proreze. Da je njihovo stanite bilo onaj ogromni ponor
koji smo traili, nije ni na tren dolo u sumnju, i taj dokaz jamine kontinuirane
topline i nastanjivosti ispunio nas je najudnijim i suptilno uznemirujuim
matarijama.
Zapitali smo se, takoer, to je potaklo te tri ptice da zau izvan svog
uobiajenog podruja. Stanje i tiina velikog mrtvog grada jasno su naznaivali
da nije nikad bio uobiajeno sezonsko gnjezdite, dok je oita nezainteresiranost
tog trija prema naoj prisutnosti uinila udnim da bi ih ikakva prolazea
skupina onih drugih mogla uznemiriti. Je li bilo mogue da su ti drugi poduzeli
agresivne radnje ili pokuali uveati svoju zalihu mesa? Sumnjali smo da bi
onaj prodorni miris koji psi nisu podnosili mogao uzrokovati jednaku antipatiju
kod tih pingvina, poto su njihovi preci oito ivjeli u slozi sa Starima
prijateljski odnos koji je morao opstati dolje u ponoru dok god je Starih bilo.
alei u novom razbuktavanju starog duha iste znanosti to ne moemo
ono to nas je uope dovelo u ovu nezemaljsku polarnu pusto. Vidjeli smo
nekoliko pingvina dok smo prolazili, i razmatrali smo daljinu koju emo morati
prei. Reljefi su nas naveli da oekujemo etnju strmo na dolje od nekih
kilometar i pol do ponora, ali naa ranija lutanja ukazala su nam da se na pitanja
razmjera ne moe u potpunosti oslonili.
Nakon nekih etiri stotine metara taj bezimeni miris postao je veoma
naglaen, i dobro smo obratili panju na razne bone otvore pored kojih smo
prolazili. Nije bilo vidljive pare na ulazu, ali je to nesumnjivo bilo zbog
nedostatka kontrastnog hladnijeg zraka. Temperatura je ubrzano rasla, i nije nas
iznenadilo kad smo naili na hrpu odbaenog materijala koji nam je bio jezovito
poznat. Sastojao se od krzna i atorskih platna uzetih iz Lakeovog logora, i
nismo zastali da prouimo bizarne oblike u koje je tkanina sasjeena. Malo
nakon te toke primijetili smo izraeni porast veliine i broja pobonih galerija,
i zakljuili da smo sad stigli do gusto izdubljenog podruja ispod viih brda
podnoja. Bezimeni miris je sad bio udnovato izmijean s drugim, nita manje
neprijatnim zadahom, iju prirodu nismo mogli odrediti, mada smo pomislili na
raspadajue organizme i moda nepoznate podzemne gljive. Tada je uslijedilo
iznenadno proirenje tunela za koje nas reljefi nisu pripremili - irenje i
podizanje u prostranu elipsoidnu peinu prirodnog izgleda s ravnim podom,
nekih dvadesetak metara dugu i petnaestak iroku, i s mnogo ogromnih
odvojaka koji su vodili u zagonetnu tamu.
Mada je peina bila na izgled prirodna, ispitivanje s obje svjetiljke
ukazalo je da je uobliena umjetnim unitenjem nekoliko zidova izmeu
susjednih udubina. Zidovi su bili grubi, a visoki, svodni strop bio je pun
stalaktita; ali je pod od vrste stijene bio zaravnat, i bez ikakvog otpada,
prljavtine, i ak i praine u doista abnormalnoj mjeri. Osim prolaza kojim smo
doli, to je bilo tono za sve velike galerije koje su se otvarale iz nje, i
jedinstvenost tog stanja bila je tolika da nas je navela na uzaludno nagaanje.
udni novi zadah koji je dopunio bezimeni miris bio je izrazito otar tu; toliko
da je izbrisao svaki trag onog drugog. Neto u svezi s cijelim tim mjestom, s
njegovim uglaanim i skoro blistavim podom, dojmilo nas se kao vie
neodreeno zbunjujue i uasavajue od bilo koje udovine stvari na koju smo
prethodno naili.
Pravilnost prolaza ravno naprijed, kao i vea uestalost pingvinskog
izmeta u njemu, sprijeili su svaku zbunjenost glede pravog smjera usred tog
obilja jednako velikih peinskih otvora. I pored toga, rijeili smo nastaviti nae
papirno obiljeavanje puta ukoliko se pojavi bilo kakva daljnja komplikacija jer
se tragovi u praini, naravno, vie nisu mogli oekivati. Nakon nastavljanja
izravnog napredovanja obasjali smo svjetiljkom zidove tunela i ukipili se u
mjestu, zapanjeni potpuno radikalnom promjenom koja je uslijedila u reljefima
na tom dijelu prolaza. Shvaali smo, naravno, veliku dekadenciju kiparstva
Starih u vrijeme buenja tog tunela, i doista primijetili inferiornu izradu arabeski
u dijelovima iza nas. Ali sad, u dubljem odjeljku iza peine, nastala je nagla
XI
Jo jedanput doao sam do mjesta gdje je veoma teko nastaviti. Trebao
bih biti ve ovrsnuo na ovom stupnju, ali ima nekih iskustava i naznaka koje
ostavljaju oiljke preduboke da bi zacijelili i takvu dodatnu osjetljivost da
sjeanje ponovo pobuuje sav prvobitni uas. Vidjeli smo, kao to sam rekao,
izvjesne prepreke na uglaanom podu ispred nas; a mogu dodati da su nae
nosnice bile skoro istog trena napadnute veoma neobinim pojaanjem udnog
prevladavajueg zadaha, sada sasvim jasno izmijeanog s bezimenim smradom
onih drugih koji su prije proli. Svjetlost druge svjetiljke nije ostavila mjesta
sumnji u to to su te prepreke, i usudili smo se prii im samo zato to smo ih
mogli vidjeti, ak i s izvjesne udaljenosti, da su bili isto toliko nemoni da nam
naude kao i est slinih primjeraka iskopanih iz udovinih zvjezdastih grobova
u logoru jadnog Lakea.
Bili su, doista, isto tako nepotpuni kao i veina onih koje smo iskopali
mada je postalo jasno po gustoj, tamnozelenoj lokvi koja se razlila oko njih da
je njihova nepotpunost beskrajno skorija. Izgleda da ih je bilo svega etiri, dok
su Lakeovi izvjetaji nagovijestili da ne manje od osam ini skupinu koja nam je
prethodila. Nai ih u takvom stanju bilo je sasvim neoekivano, i zapitali smo se
kakva se to udovina borba odvijala tu dolje u mraku.
Pingvini, kad su napadnuti u skupini, divljaki uzvraaju svojim
kljunovima, a nae ui su sad sa sigurnou potvrdile postojanje gnjezdita
negdje dalje. Da li su ti drugi uznemirili takvo mjesto i pokrenuli ubilaku
potjeru? Prepreke to nisu nagovjetavale, jer pingvinski kljunovi protiv ilavih
tkiva koje je Lake secirao teko su mogli objasniti stravinu tetu koju su nae
oi prilazei poele razaznavati. Osim toga, velike slijepe ptice koje smo vidjeli
inile su se izrazito miroljubivima.
Je li, onda, dolo do bitke meu tim drugima, i da li je odsutna etvorka
bila odgovorna? Ako je tako, gdje su oni? Jesu li u blizini i je li vjerojatno da
nam predstavljaju neposrednu prijetnju? Nervozno smo zagledali neke od
bonih prolaza glatkog poda dok smo nastavljali nae sporo i iskreno
oklijevajue napredovanje. to god da je taj sukob bio, oito je bio ono to je
uplailo pingvine i potaknulo ih na lutanje izvan uobiajenog podruja. Morao
se, znai, zbiti blizu izdaleka ujnog gnjezdita u nemjerljivoj jami dolje, poto
nije bilo znakova da ijedna ptica uobiajeno obitava ovdje. Moda je, razmatrali
smo, dolo do stravinog bijega, u kojem je slabija strana pokuala vratiti se do
ostavljenih sanjki kad su ih njihovi progonitelji dovrili. Moglo se zamisliti
demonski okraj izmeu tih bezimeno udovinih bia kako izbija iz crnog
ponora, s velikim oblacima usplahirenih pingvina koji krie i trkaraju pred
njima.
Kaem da smo prili tim oborenim i nepotpunim zaprekama polako i
oklijevajui. Kamo sree da im uope nismo nikad prili, ve pobjegli koliko
okrutnost mogli odsad iskopati u toj odvratno mrtvoj ili uspavanoj polarnoj
pustari a ovo je bio njihov tragini povratak kui. Nisu bili ak ni divljaci jer to
su doista skrivili? To strano buenje u hladnoi nepoznate epohe moda napad
kosmatih, uspanieno razlajanih etveronoaca, i zbunjena obrana od njih i isto
toliko uspanienih bijelih primata s udnim omotaima i predmetima ... jadni
Lake ...jadni Gedney ... i jadni Stari! Znanstvenici do kraja to su oni uinili to
ne bismo i mi uinili na njihovom mjestu? Boe, kakva inteligencija i
ustrajnost! Kakvo suoavanje s nevjerojatnim, ba kao to su se oni isklesani
roaci i preci suoili sa stvarima samo malo manje nevjerojatnim! Zrakai,
biljke, udovita, nakot zvijezda to god da bijahu, bili su ljudi!
Preli su ledene vrhove na ijim hramovima osutim padinama su nekad
tovali i lutali meu drvenastim papratima. Nali su svoj mrtvi grad kako uti
pod svojom kletvom, i proitali njegove isklesane kasnije dane kao to smo i mi
uinili. Pokuali su doprijeti do svojih ivuih sudrugova u bajkovitoj dubini
tame koju nisu nikad vidjeli a to su nali? Sve to je u suglasju bljesnulo kroz
misli Danforthu i meni dok smo gledali od tih bezglavih, sluzi prekrivenih
oblika do odurnih palimpsestskih reljefa i demonskih skupina tokica svjee
sluzi na zidu pored njih gledali i shvaali to je moralo trijumfirati i preivjeti
tamo dolje u kiklopskom vodenom gradu tog onoenog, pingvinima okruenog
ponora, odakle je upravo tad zlokobna izvijana para bila blijedo izrigana kao u
odgovor na Danforthov vrisak.
ok prepoznavanja te udovine sluzi i obezglavljenosti zaledio nas je u
nijeme, nepomine kipove, i tek smo kroz kasnije razgovore doznali cjelokupnu
narav naih misli u tom trenu. inilo se da smo stajali tamo eonima, ali u stvari
nije moglo biti vie od deset do petnaest sekundi. Ta gadna, blijeda magla
uvijala se naprijed kao da je pred sobom goni nekakva udaljena tjelesina a tada
je stigao zvuk koji je poremetio mnogo od onog to smo upravo odluili, i inei
to razbio opinjenost i omoguio nam da jurnemo kao ludi pored krieih,
zbunjenih pingvina naim ranijim putem natrag do grada, du ledom prekrivenih
megalitskih hodnika do velikog otvorenog kruga, i uz onu arhainu spiralnu
rampu u paninom, automatskom bijegu k razumskom vanjskom zraku i svjetlu
dana.
Taj novi zvuk je, kao to sam nagovijestio, poremetio mnogo toga to
smo odluili, jer je bio ono to nas je seciranje jadnog Lakea navelo da
pripiemo onima koje smo smatrali mrtvima. Bio je, Danforth mi je rekao
kasnije, upravo ono to je nauo u sasvim priguenom obliku kad smo bili u
onoj toki iza kuta uliice iznad razine leda; i svakako je imao okantnu slinost
s piskanjem vjetra koje smo obojica uli oko visokih planinskih peina.
Riskirajui da ispadnem djetinjasti - dodat u jo jednu stvar, makar samo zbog
iznenaujueg naina na koji su se Danforthovi utisci poklopili s mojima.
Naravno da je opa naitanost bila ono to nas je obojicu pripravilo da izvrimo
tumaenje, mada je Danforth spominjao udne zamisli o nesluenim i zabranjenim izvorima kojima je Poe mogao imati pristupa kad je pisao svog Artura
sti preko cijelog tuneloispunjavajueg prednjeg kraja koji je jurio na nas, mrvei
uspaniene pingvine i klizei po uglaanom podu koji su ona i njena vrsta tako
zlokobno pomeli od sve prljavtine. Opet se zauo onaj jezovit, podrugljiv zov
"Tekeli-li! Tekeli-li! i najzad smo se sjetili da demonski Shoggothi kojima su
ivot, misli i ustroj organa podarili iskljuivo Stari, i koji nisu imali svog jezika
osim onog to su skupine toaka predstavljale takoer nisu imali ni svog glasa
osim oponaanih glasanja njihovih minulih gospodara.
XII
Danfoith i ja posjedujemo sjeanja na izlazak u veliku isklesanu
polukuglu i nalaenje puta natrag kroz kiklopske sobe i hodnike mrtvog grada,
ali su to ipak isto snoviti ulomci bez ikakvog sjeanja na volju, detalje, ili
fizike napore. Bilo je kao da smo lebdjeti u nekakvom nebuloznom svijetu ili
dimenziji, bez vremena, uzronosti ili orijentacije. Sivo poludnevno svjetlo
ogromnog krunog prostora nas je poneto otrijeznilo, ali nismo prili blizu onih
spremljenih sanjki niti ponovo pogledali jadnog Gedneya i psa. Oni imaju udan
i titanski mauzolej, i nadam se da e ih kraj ovog planeta zatei tamo
neuznemirene.
Dok smo se borili s usponom velike spiralne rampe prvi put smo osjetili
uasnu iscrpljenost i kratkou daha koju je naa trka kroz razrijeeni zrak
visoravni uzrokovala, ali nas ak ni strah od kolapsa nije mogao nagnali da
zastanemo dok ne doemo do normalnog vanjskog podruja sunca i neba. Bilo
je neeg neodreeno prigodnog u naem odlasku iz tih sahranjenih epoha, jer
dok smo se onako zapuhani spiralno uspinjali stranicama tog dvadesetmetarskog
cilindra pradavne gradnje, uoavali smo pored nas stalnu povorku herojskih
reljefa izvedenih ranom i nesrozanom tehnikom mrtve rase - posljednji pozdrav
od Starih, ispisan prije pedeset milijuna godina.
Konano se uzveravi na vrh, nali smo se na velikoj hrpi razbacanih
blokova, sa zakrivljenim zidinama vieg kamena nad nama na zapadu, i
tmurnim vrhovima velikih planina koji su se uzdizali iza razruenijih struktura
na istoku. Nisko antarktiko sunce ponoi virilo je crvenkasto s junog
horizonta kroz procjepe u nepravilnim ruevinama, i uasna starost i mrtvilo tog
komarnog grada inile su se jo izrazitijima u kontrastu s tako relativno
poznatim i uobiajenim stvarima kao to su pojedinosti polarnog pejzaa. Nebo
nad nama bila je uskovitlana i svjetlucava masa slabanih polarnih isparenja, i
mraz nas je grizao do kosti. Umorno odlaui torbe s opremom koje smo
instinktivno stiskali tijekom naeg oajnikog bijega, ponovo smo zakopali
teku odjeu za teturavi silazak niz nasip i pjeaenje kroz conima stari kameni
labirint do brda u podnoju gdje je na zrakoplov ekao. O onom to nas je
nagnalo na bijeg iz te tame Zemljinih tajnih i drevnih jama nismo rekli nita.
Za manje od etvrt sata nali smo strmu rampu do brda vjerojatno drevnu
terasu kojom smo se spustili, i mogli smo vidjeti tamnu masu naeg velikog
zrakoplova meu prorijeenim ruevinama na uzdiuoj padini naprijed. Na
pola puta uzbrdo k cilju zastali smo na tren da doemo do daha, i okrenuli se da
opet pogledamo fantastinu zbrku nevjerojatnih kamenih oblika pod nama jo
jednom mistino ocrtanu naspram nepoznatog zapada. Dok smo to radili, vidjeli
smo da je nebo jo dalje izgubilo jutarnju zamagljenost, poto su se neumorne
ledene pare pomakle gore ka zenitu, gdje su njihovi podrugljivi obrisi naizgled
bili na rubu da oblikuju nekakav bizaran uzorak kojeg su se bojale nainiti
jadni Lake morao vidjeti kad je napravio onu ranu greku glede vulkanizma i
pomislili s drhtajem na onu srodnu maglu kojoj smo upravo utekli; na to, i na
bogohulnu provaliju koja je njegovala uase, iz koje je sva takva para dolazila.
Sve je bilo u redu sa zrakoplovom, i nespretno smo navukli naa najtea
letaka krzna. Danforth je pokrenuo motor bez problema, i sasvim glatko smo
uzletjeli nad komami grad. Pod nama se pradavna kiklopska gradnja pruala
kao i prvi put kad smo je ugledali, i poeli smo se uspinjati i okretati da
ocijenimo vjetar za na prelazak prijevoja. Na jako velikoj visini moralo je biti
snanih kovitlaca, poto su oblaci ledene praine na zenitu inili svakojake
fantastine stvari, ali na sedam i pol tisua metara, visini koja nam je trebala za
prijevoj, ustanovili smo da se upravlja sasvim lako. Kad smo se pribliili
streim vrhovima opet se pojavilo udno piskanje vjetra, i mogao sam vidjeti
da Danforthove ruke drhte za upravljaem. Mada sam bio puki amater, pomislio
sam u tom trenu da bih ja mogao biti bolji pilot od njega za opasan prolaz
izmeu vrhunaca i, kad sam pokretom pokazao da hou zamijeniti sjedala i
preuzeti njegove dunosti, on se nije pobunio. Pokuao sam skupiti svu svoju
vjetinu i samokontrolu, i zagledao sam se u djeli crvenkastog daljeg neba
izmeu rubova prijevoja odluno odbijajui obratiti pozornost na oblaie pare
na vrhovima planina, i elei imati voskom zaepljene ui poput Odisejevih
mornara pored obale sirena da bih drao to uznemirujue piskanje vjetra to
dalje od svijesti.
Ali Danforth, osloboen pilotiranja i doveden do opasne napetosti ivaca,
nije mogao ostati miran. Osjetio sam ga kako se okree i mie kad je pogledao
natrag na uasni grad koji je ostajao iza nas, naprijed u peinama proreetane,
kockama izlijepljene vrhove, u stranu u jednolino more snjenih, bedemima
posutih brda, i gore u uskovitlano, groteskno oblano nebo. Upravo tada, ba
kad sam se trudio sigurno proi kroz prolaz, njegovo luako vritanje nas je
dovelo tako blizu katastrofe raznijevi moju samokontrolu i uzrokujui da na
tren bespomono petljam po komandama. Sekundu kasnije moja odlunost je
nadvladala i uspjeli smo sigurno proi ali se plaim da Danforth nikad vie nee
biti isti.
Rekao sam da mi je Danforth odbio rei kakav ga je konani uas naveo
da tako luaki zavriti - uas koji je, alobno sam uvjeren, uglavnom
odgovoran za njegov sadanji slom. Uspjeli smo neto malo porazgovarati,
viui preko piskanja vjetra i zujanja motora, kad smo stigli na sigurnu stranu
planina i polako se sputali prema logoru, ali se to uglavnom odnosilo na
zakletve utnje koje smo dali pripremajui se da napustimo komarni grad.
Izvjesne stvari, sloili smo se, ljudi ne trebaju doznati i olako raspravljati i ne
bih ni sad govorio o njima da nije potrebe da se odvrati ta ekspedicija
Starkweather-Moore, i drugi, po svaku cijenu. Apsolutno je neophodno, za mir i
sigurnost ovjeanstva. da neki od Zemljinih mranih, mrtvih zakutaka i
neispitanih dubina budu ostavljeni na miru; da se ne bi spavajue nenormalnosti
probudile u uskrsnuli ivot, i bogohulno preivjeli komari izmigoljili i ispuzali
Pogovor
"Najstarija i najjaa ovjekova cmocija je strah, a najstarija i najjaa vrsta
straha je strah od nepoznatog, misao je kojom Lovecraft zapoinje esej
Natprirodna strava u knjievnosti, te ona koja e nas odvesti put majstorstva
autorova stvaranja svjetova unutar pria strave (maeabre story).
Emocionalni odgovor itatelja, elja je svakog knjievnog djela; autorova
elja da se poigra onim iskonsko priroenim u nama, naim emocijama. Nema
potrebe sumnjati u strah kao prvotno izraenu emociju kod najstarijih naih
predaka, ali kako objasniti ljudsku nemo pred njom sve do dananjeg stoljea.
Iskoristivi ljudsku nemo spram iskonskog uzroka svih ljudskih pozitivnih i
negativnih dostignua, Lovecraft e nas nemilosrdno suoiti sa svim naim
skrivenim bojaznima kako osobnim tako i globalnim. No, zaponimo sa samim
Lovecraftom i njegovim vlastitim strahovima.
Howard Phillips Lovecraft roenje 20. kolovoza 1890. u Providenccu, na
Rhode Islandu. Kada mu je bilo tri godine izgubio je oca. Trgovaki putnik po
zanimanju. Winfield Seott Lovecraft doivio je slom ivaca, i potom skonao u
umobolnici gdje je i umro nakon pet godina od neurosifilisa. Najranije
oduevljenje literaturom, Lovecraft pronalazi u djelu Arabia Nights na temelju
kojega e nastati njegov pseudonim Abdul Alhazred, kojem se pripisuje
autorstvo mitskog djela Necronomicon. Vrlo rano budi mu se zanimanje za
grku mitologiju kao i za gotiku priu. Bolujui od depresije i psiholokih
poremeaja. Lovecraft e esto izostajati iz kole, a sve e se vie zanimati za
kemiju i astronomiju. Smru djeda, obitelj gubi posjed te upada u financijsko
potekoe. Izgubivi iznenada djetinjstvo, Lovecraft esto pomilja na samoubojstvo. Pred maturu, 1908. godine, mladi Lovecraft doivljava slom ivaca
i time prekida kolovanje ostavi bez zavrne diplome, to e mu onemoguiti
daljnju naobrazbu. Slijedi razdoblje krize u kojem e sve do 1913. godine ivot
provesti zatvoren u stanu uz nezdravo blizak, gotovo patoloki odnos s majkom.
Postavi lanom United Amateur Press Associaliona, vratit e mu se ivotna
energija za stvaranjem. Veina njegovih kratkih pria bit e tiskana u pulp
asopisu Weired Tales, asopisu zastraujuih, nadnaravnih, zagrobnih pa i
opscenih pria. Od tada pa sve do njegove smrti, 10. oujka 1937., kada umire u
46. godini ivota od raka crijeva, Lovecraft nee prestati pisati, premda mu za
ivota nee biti tiskana niti jedna samostalna knjiga.
H. P. Lovecraft je iza sebe ostavio pozamaan opus kratkih pria koje
stapaju stravu i fantastiku (The Tomb, The Alkemist, The Dream Quesl of
Unknown Kadath ...), dva kratka romana Planine ludila i Sluaj Charlesa
Dextera Warda te 1922 poetska i esejistika ostvarenja. Iz Lovecraftove bogate
korespodencije s prijateljima i suradnicima uoava se njegovo poimanje straha,
onoga to nastaje na granici stapanja uspomena. iskustva, doivljenoga i mate,
uobrazilje ili imaginarnog. Lovecraftovo poimanje strave neka je vrsta
www.BosnaUnited.net