MEDJUNARODNO PRIVATNO PRAVO

UVOD
1. MPP U NASTAVI NA PRAVNOM STUDIJU
1.1. Pojam medjunarodnog privatnog prava, njegov predmet i znacaj
Izraz medjunarodno privatno pravo, mada opceprihvacen u doktrini, ipak je nepodesan za oznacavanje
ove pravne discipline. To pravo nije medjunarodno, jer vecinu njegovih pravila donose nacionalna
zakonodavstva. Ono takodje nije ni privatno, jer njegova pravila ne sadrze direktna materijalna
rjesenja. Medjunarodno privatno pravo bavi se privatnopravnim odnosima sa elementom inostranosti.
Ono je pozvano da odgovori na najmanje 4 osnovna pitanja:
1. Da li stranac uopce moze biti subjektom privatnopravnog odnosa?
2. Ciji organi su nadlezni za raspravljanje o takvom odnosu?
3. Cije je zakonodavstvo mjerodavno za uredjenje takvih odnosa?
4. Moze li odluka suda jedne drzave biti priznata i izvrsena u drugoj, odnosno drugim drzavama?
Odgovori na navedena pitanja dati su u pojedinim dijelovima (oblastima) medjunarodnog prava
privatnopravni polozaj stranaca, sukob jurisdikcija, te sukob (kolizija) zakona.
1.2. Izvori medjunarodnog privatnog prava
MPP ima unutrasnje (interne) i vanjske (medjunarodne) izvore. Unutrasnji izvori su domaci ustav, zakoni
i podzakonski akti. U pogledu unutrasnjih izvora u praksi postoje dva rjesenja: prema jednom, norme
MPP obuhvacene su posebnim zakonom, ili se nalaze u uvodnom dijelu gradjanskog zakonika. U drugoj
grupi zemalja norme MPP su fragmentarno rasporedjene u zakonima kojima se uredjuju pojedine oblasti
privatnog prava. U SFRJ je 1982.godine donesen Zakon o rjesavanju sukoba zakona sa propisima drugih
zemalja u odredjenim odnosima (ZMPP), koji je BiH preuzela u svoj pravni poredak. Ovaj zakon gotovo
u potpunosti regulise oblast kolizije zakona, kolizije jurisdikcija, ali je van njegovog domasaja ostala
materija privatnih prava stranaca. Pored ovoga, za MPP su znacajni i: Zakon o autorskom pravu i srodnim
pravima u BiH, Zakon o industrijskom vlasnistvu u BiH, Zakon o osnovama vlasnickih odnosa, Zakon o
stranim ulaganjima, Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju itd.
Vanjski izvori MPP su multilateralni i bilateralni ugovori. Medju bilateralnim ugovorima posebno su
znacajni ugovori o pravnoj pomoci, o priznavanju i izvrsavanju sudskih ili arbitraznih odluka, ugovori o
uzajamnom pravnom saobracaju, konzularni ugovori, trgovinski ugovori itd.
Od multilateralnih konvencija posebno su znacajne one koje je donijela Haska konferencija za
medjunarodno privatno pravo. BiH je clanica mnogih konvencija od kojih su najznacajnije: Pariska
konvencija o zastiti industrijske svojine iz 1883, Bernska konvencija o zastiti knjizevnih i umjetnickih
djela iz 1886, Univerzalna konvencija o autorskom pravu iz 1952, Haska konvencija o gradjanskom
sudskom postupku iz 1954, Haska konvencija o formi testamenta iz 1961, Haska konvencija o ukidanju
potrebe legalizacije stranih javnih isprava iz 1961, Becka konvencija o ugovornom pravu iz 1969 itd.
Multilateralne konvencije mogu se podijeliti na dvije vrste:
1. Konvencije koje sadrze materijalnopravne norme, tj. koje na direktan nacin uredjuju odnose iz svog
djelokruga susrecu se uglavnom u oblasti poslovnih i komercijalnih odnosa (medjunarodni
transport, trgovina, prava intelektualnog vlasnistva i sl);
2. Konvencije koje sadrze kolizione norme, tj. odnose iz svog djelokruga regulisu na indirektan nacin.
Cilj takvih konvencija nije postizanje saglasnosti o tome kako ce se regulisati neko pravno pitanje,
vec po kom pravu ce se to pitanje urediti. Ovakve konvencije susrecu se u oblasti statusnih,
porodicnih i nasljednih odnosa.
Na osnovu navedenog, u medjunarodnom pravu se razlikuju direktni i indirektni metod regulisanja.
Direktni se vrsi materijalnim, a indirektni kolizionim pravnim normama. Indirektna regulacija tipicna je u

oblasti sukoba zakona, dok se direktna regulacija primjenjuje u oblasti sukoba jurisdikcija i pravnog
polozaja stranaca.
U situaciji kad je isto pravno pitanje na razlicite nacine uredjeno vanjskim i unutrasnjim pravnim
izvorima, u MPP vazi princip da medjunarodni izvori imaju prednost u primjeni u odnosu na unutrasnje
zakonodavstvo. Pritom bilateralne konvencije imaju prednost u odnosu na multilateralne.

2. PRIVATNOPRAVNI ODNOSI SA ELEMENTIMA INOSTRANOSTI

2.1. Pojam privatnopravnih odnosa
MPP je sveobuhvatno pravo, jer su mu podvrgnuti razliciti tipovi privatnopravnih odnosa. Njegova
differentia specifica je prisustvo stranog elementa, a ne poseban karakter odnosa kojima se bavi (kao sto
je to npr. u gradjanskom, porodicnom, obligacionom i drugim pravima). Izraz privatnopravni odnosi u
MPP predstavlja zbirnu oznaku za statusnopravne, porodicnopravne, nasljednopravne, stvarnopravne,
obligacionopravne i dijelom radnopravne i privrednopravne odnose.
2.2. Strani element ili internacionalno obiljezje
Strani element je odredjena cinjenica ili okolnost koja jedno cinjenicno stanje ili vec oformljeni pravni
odnos vezuje sa inostranim suverenitetom. Privatnopravni odnos moze biti povezan sa stranim
suverenitetom po osnovu subjekata, objekata ili samog sadrzaja tog odnosa (prava i obaveza). Ako je
jedan od subjekata pravnog odnosa stranac (fizicko ili pravno lice), strani element je prisutan u subjektu i
vezuje se za personalni suverenitet drzave. Ako se stvar koja je predmet (objekat) privatnopravnog
odnosa nalazi u inostranstvu, strani element se vezuje za objekat. Ako je privatnopravni odnos nastao ili
treba biti realiziran na stranoj teritoriji, strani element postoji u sadrzini takvog pravnog odnosa. U oba
posljednja slucaja radi se o vezanosti za teritorijalni suverenitet drzave.
2.3. Posljedice prisustva stranog elementa
Ako jedan privatnopravni odnos sadrzi inostrane elemente, postavlja se pitanje koji ce suverenitet (koja
drzava) imati jurisdikciju nad njim. Odgovor na to pitanje mora dati sama drzava pred cijim organima se
ono postavlja. Da bi taj odgovor bio prihvacen i od drugih drzava za koje nije obavezujuci, on mora
postici internacionalnu prihvatljivost.

I SUKOB ZAKONA
1. OSNOVNI PROBLEM MPP PRAVNO REGULISANJE CINJENICNIH STANJA SA
MEDJUNARODNIM OBILJEZJEM
Pojedinacna drzavna zakonodavstva djeluju samo u vlastitim granicama, a pojedinacni privatnopravni
odnosi koji imaju vezu sa vise drzava treba da djeluju na medjunarodnom planu. Istovremeno, u oblasti
privatnopravnih odnosa nema medjunarodnih pravila koja bi vazila za sve odnose sa internacionalnim
obiljezjima. U takvoj situaciji, nuznu mjeru saradnje izmedju razlicitih zakonodavstava predstavljaju
kolizione norme medjunarodnog privatnog prava, koje cine dio unutrasnjeg pravnog poretka svake
zemlje. One predstavljaju izraz volje domace drzave da situacije sa inostranim elementima izuzme iz
redovnog pravnog rezima i dozvoli da se na njih pod odredjenim okolnostima primijeni i neko strano
zakonodavstvo. Prema tome, funkcija kolizionih normi jeste da uputi na pravo odredjene drzave kao
mjerodavno za regulisanje jednog pravnog odnosa sa inostranim elementima.
U medjunarodnom privatnom pravu vaze dva najopstija principa:
1. Odgovor na pitanje koje je pravo mjerodavno za regulisanje privatnopravnih odnosa sa stranim ili
internacionalnim obiljezjima daju uvijek i samo norme medjunarodnog privatnog prava (kolizione
norme) drzave u kojoj se pitanje postavlja;
2. Mjerodavno moze biti samo jedno od zakonodavstava sa kojima je slucaj povezan, i to ono sa kojim
je povezanost najznacajnija. Njega suvereno odredjuje drzava u kojoj se pitanje postavlja, i to upravo
svojim kolizionim normama.
Obzirom da su kolizione norme za pojedine vrste privatnopravnih odnosa nacelno slicne u razlicitim
zemljama, moze se postaviti jos nekoliko opcih principa medjunarodnog privatnog prava:
-

pitanja licnog statusa, porodicni i nasljedni odnosi sa inostranim obiljezjima su po pravilu

podvrgnuti pravu drzave cije su osobe drzavljani (lex nationalis) ili drzave u kojoj je njihovo
prebivaliste (lex domicilii);

pitanja vlasnistva i druga stvarna prava po pravilu su podvrgnuti zakonima drzave u kojoj se stvar
nalazi (lex rei sitae);

obligacioni odnosi (ugovorne obaveze, obaveze na naknadu stete i sl) po pravilu su podvrgnuti
zakonodavstvu drzave u kojoj su preduzeti akti vezani za nastanak obaveze (lex loci actus), ili njeno
izvrsenje, npr. drzave u kojoj je zakljucen ugovor (lex loci contractus), drzave u kojoj treba nastupiti
izvrsenje ugovorne obaveze (lex loci solutionis), drzave u kojoj je izvrsena protivpravna radnja na
kojoj se zasniva zahtjev za naknadu stete (lex loci delicti) ili drzave u kojoj su nastupile stetne
posljedice takve radnje (lex loci leasionis).

formalna (proceduralna) valjanost svakog pravnog posla po pravilu je podvrgnuta propisima zemlje
u kojoj je pravni posao nastao (pravilo locus regit actum);

Sukob (kolizija) zakona je pojava koja nastaje kad cinjenicno stanje pruza osnova za primjenu dvaju ili
vise razlicitih zakonodavstava na jedan isti slucaj, odnosno privatnopravni odnos. Naime, cinjenicno
stanje moze biti takvo da bi po osnovu teritorijalnog suvereniteta trebalo primijeniti jedno, a po osnovu
personalnog suvereniteta drugo pravo (npr. pravni posao se zakljucuje na teritoriji doticne drzave, a
istovremeno jedan od subjekata je strani drzavljanin). Stvara se dilema koje od prava primijeniti.
1.1. Problem prostornog domasaja pravnih normi
Medjunarodno privatno pravo u osnovi se bavi problemom prostornog vazenja pravnih normi. Naime,
drzava pomocu kolizionih normi svog medjunarodnog privatnog prava utvrdjuje da odredjeni pravni
propisi, bilo domaci ili strani, djeluju i izvan teritorije drzave koja ih je donijela. U tom smislu, MPP
omogucava da organi jedne drzave u odredjenim okolnostima primjenjuju (ili barem uzimaju u obzir)
neko strano zakonodavstvo.

Medjutim, osim donosenja kolizionih normi, postoje 2 nacina da se izbjegne sukob zakona, a to su: (1)
iskljuciva primjena domaceg prava i (2) ujednacavanje zakona pojedinih drzava.
2. MOGUCNOST IZBJEGAVANJA PROBLEMA
2.1. Iskljuciva primjena domaceg prava
Ovakvo rjesenje ignorisalo bi inostrane elemente ili medjunarodna obiljezja slucaja i na njegovo
rjesavanje primjenjivalo samo domace pravo. Rjesavanje osnovnog problema MPP na ovakav nacin
ustavri predstavlja negaciju samog MPP. Na taj nacin bi citav sistem kolizionih normi postao nepotreban.
Ovakvo rjesenje ima izvjesne opravdavajuce argumente:
1. Neoboriva je tvrdnja da ce domaci organi na osnovu svog znanja i iskustva najkorektnije primijeniti
domace pravo. S druge strane, tesko je odrzivo stanoviste da je neko strano pravo u bilo kom pogledu
bolje od domaceg;
2. Obzirom da se ne postavlja poblem saznanja ili dokazivanja stranog prava, postupak bi bio
jednostavniji, ekspeditivniji i jeftiniji;
3. Primjena legis fori najpotpunije odgovara principu teritorijalnosti prava i doktrini o teritorijalnom
suverenitetu.
Iskljuciva primjena legis fori i danas uziva znacanu teorijsku podrsku u americkoj doktrini. Medjutim,
ona implicira stanoviste koje je za danasnje vrijeme neprihvatljivo, a koje domaci pravni poredak priznaje
kao jedino istinsko pravo. Iskljuciva primjena domaceg prava, kao nacin izbjegavanja prostornog sukoba
zakona, primitivna je i neprimjerena razvijenim pravnim sistemima. Potvrdjeno je da civilizirano drustvo
moze funkcionirati samo u internacionalnim okvirima. Iskljuciva primjena legis fori ne spada u taj
internacionalni kontekst savremenog svijeta i prijeti ugrozavanjem opcih koncepcija pravde i pravicnosti,
kao i ugrozavanjem pravne sigurnosti stranaka koja se danas moze shvatiti jedino kao internacionalna
kategorija.
2.2. Unifikacija nacionalnih (drzavnih) zakonodavstava
Unifikacija materijalnog prava. Kao nacin rjesavanja sukoba zakona, unifikacija zakona na
medjunarodnom planu mogla bi se postici samo saglasnoscu drzava. Medjutim, imajuci u vidu bazicne
razlike izmedju zakona pojedinih drzava, sveobuhvatna unifikacija nema izgleda na uspjeh. To
prvenstveno vazi za ona podrucja privatnopravnih odnosa cije pravno regulisanje je uslovljeno nizom
historijskih, etnickih, vjerskih, socijalnih i drugih posebnosti (npr.pitanja braka i porodice, nasljedjivanja
itd).
S druge strane, u nekim pravnim oblastima gdje je unifikacija moguca i potrebna, postignuti su znacajni
rezultati kroz brojne multilateralne konvencije i sporazume kojima je unificirano npr. pravo
medjunarodnog transporta, mjenicno i cekovno pravo, pravo industrijskog vlasnistva, te autorsko pravo.
U teoriji su sve prisutnija misljenja da se teziste glavnog problema MPP postepeno pomjera ka podrucju
medjunarodne nadleznosti, odnosno priznanja stranih odluka. U prilog tome najuvjerljivije govore efekti
Briselske konvencije. iz 1968 (Konvencija EU o nadleznosti i izvrsenju presuda u gradjanskoj i
trgovackoj materiji). Presude donesene od suda koji se po konvencijama smatra medjunarodno nadleznim
se imaju priznati i izvrsiti u svakoj zemlji clanici, bez obzira na to koje pravo je u konkretnom slucaju
primijenjeno.
Medjutim, univerzalna svjetska jednoobraznost privatnog prava ipak nije ostvarljiva ideja jer bi
podrazumijevala ukidanje razlika proizaslih iz specificnosti pojedinih drzava (etnickih, vjerskih,
geografskih, socijalnih itd). Osim toga, pravne norme koje vaze na vecem prostoru brze zastarijevaju, a
evidentne su i razlike u tumacenju postojecih konvencijskih normi izmedju pojedinih drzava.
Unifikacija kolizionog prava. Napori medjunarodnih organizacija, prvenstveno Haske konferencije za
MPP, pokazali su da ni unifikacija kolizionog prava nije mnogo jednostavnija od unifikacije materijalnog
prava. Postalo je jasno da se ne moze doci do univerzalnog kodeksa MPP cije bi kolizione norme bile
obavezujuce za sve zemlje. Osnovni razlog su razlike izmedju zemalja Common Law tradicije i

evropskog kontinentalnog prava, posebno u oblasti porodicnog prava. Ocit primjer su kolizione norme
koje regulisu status lica i porodicne i nasljedne odnose sa stranim elementom. Angloamericke zemlje
insistiraju na tome da ova pitanja mjerodavno bude domicilno pravo osoba (lex domicilii), dok vecina
kontinentalnih zemalja preferira lex nationalis pravo drzavljanstva osoba.
Ipak su i ovdje postignuti znacajni rezultati na planu unifikacije, pa su donesene haske konvencije koje
npr. na jedinstven nacin rjesavaju koliziju zakona u oblasti testamentarnog nasljedjivanja i deliktne
odgovornosti u drumskom saobracaju. Pored ovih konvencija, zakljuceni su i mnogi bilateralni ugovori.
Evropska unija se takodje javlja kao faktor unifikacije MPP svojih clanica, pa je tako 1980.godine
donesena Konvencija o ugovornim obligacijama.
3. IZBOR MJERODAVNOG PRAVA KAO RJESENJE PROBLEMA
Iz naprijed navedenog proizilazi da za osnovni problem MPP nema radikalnog niti idealnog rjesenja, te da
je jedini nacin da se izvrsi izbor medju zakonodavstvima koja kolidiraju, te da se jedno od njih kao
mjerodavno primjeni na konkretan slucaj. To znaci da se otvara mogucnost da se umjesto domaceg prava
(lex fori) eventualno primijeni neko strano pravo.
Sustina MPP je razmisljanje o tome kako odabrati pravo koje ce regulisati privatnopravne odnose sa
medjunarodnim obiljezjem, a karakteristican metod MPP postaje metod usmjeravanja na pravni
poredak koji ce biti mjerodavan. Taj metod naziva se vezivanje, lokalizacija, alokacija ili atribucija.
Zasniva se na stavu da u situaciji kad je slucaj povezan sa vise drzava, te veze po pravilu nisu iste vrste
niti istog znacaja, te je najcesce moguce izdvojiti jednu vezu kao odlucujucu za izbor prava koje ce se
primijeniti.
Ovakav odabir mjerodavnog prava morao bi biti zasnovan na odredjenom kriteriju preferencije, koji bi
morao biti internacionalno prihvatljiv ako se zeli osigurati medjunarodna stabilnost privatnopravnih
odnosaa, sto i jeste krajnji cilj MPP.
3.1. Metod vezivanja u medjunarodnom privatnom pravu
Ako je jedan privatnopravni odnos istovremeno cinjenicno povezan sa razlicitim zemljama, pa treba
odluciti koja je od tih veza najvaznija, regulacija se ocito mora osloniti na neki element vezivanja faktor
lokalizacije, odlucujucu cinjenicu, tacku najtjesnje veze. Koja ce cinjenica biti uzeta kao odlucujuca
zavisi od vrste privatnopravnog odnosa, te su na osnovu toga i postavljeni ranije navedeni opci principi
MPP1. Dakle, radi se o nastojanju da se fiksira tzv.najbliza, najznacajnija, najtjesnja veza koju dato
cinjenicno stanje (ili vec formirani pravni odnos) ima sa odredjenom drzavom, odnosno pravom.
3.2. Pojam najtjesnje povezanosti
Izbor mjerodavnog prava metodom vezivanja vrsi se u korist onog prava sa kojim je konkretan odnos
najuze i najrealnije povezan. To nacelo je opceprihvaceno u vecem broju nacionalnih kolizionih sistema i
po mnogima predstavlja osnovni princip kolizionog prava uopce.
3.3. Evolucija ideje o najtjesnjoj povezanosti
Ideja najtjesnje povezanosti mogla bi se prepoznati vec u principu personaliteta prava, kao prvom
poznatom kriteriju za primjenu prava koji se javio u pravnom partikularizmu nastalom nakon raspada
Rimskog carstva. Razvojem feudalizma, umjesto pripadnosti grupi odredjenoj po porijeklu, tezisni kriterij
za primjenu prava postaje pripadnost zemlji, feudu, odnosno feudalnom gospodaru. Osnovni princip u
primjeni prava postaje princip teritorijalnosti.
Jacobus Balduini, glosator iz prve polovine XIII vijeka, prvi je odvojio pitanje upravljanja parnicom
(ordinatoria litis) tj.procesnog prava, od odlucivanja o meritumu (decisoria litis).

Vidi 1 (str.5)

Principu najtjesnje povezanosti najznacajniji doprinos dao je Savigny svojom teorijom o sjedistu
pravnih odnosa. Ovaj princip dobio je svoj moderni izraz u Schnitzerovoj teoriji karakteristicne cinidbe.
Npr. ako se pitamo sa kojom drzavom je najblize povezan jedan kupoprodajni ugovor, po ovoj teoriji bi
odgovor bio da je to domicil odnosno sjediste prodavca, jer je prodavac nosilac cinidbe koja je
karakteristicna za ovaj ugovor (predaja stvari, tj.isporuka robe).Analogno tome je moguce odrediti
mjerodavno pravo i za druge vrste ugovora.
Savremena zakonodavstva cesto kombinuju princip najtjesnje veze sa teorijom karakteristicne cinidbe,
dolazeci na taj nacin do elasticnih i istovremeno predvidljivih rjesenja koja odgovaraju zahtjevima
savremenog privatnopravnog saobracaja.
3.4. Dva osnovna metoda utvrdjivanja najtjesnje veze
U doktrini se govori o aprioristickom, deduktivnom ili sintetickom metodu, koji dominira u klasicnom
MPP, te o novijem posterioristickom, analitickom ili induktivnom metodu.
Aprioristicki, deduktivni metod se sastoji u tome da zakonodavac unaprijed pomocu apstraktnih
kolizionih normi fiksira najtjesnju povezanost za odredjenu vrstu privatnopravnih odnosa. Na taj nacin se
uspostavlja visok stepen predvidivosti mjerodavnog prava sto rezultira povecanjem pravne sigurnosti. Na
ovom metodu se u najvecoj mjeri zasniva zakonodavstvo evropskih zemalja.
S druge strane, aprioristicki metod je hedikepiran cinjenicom da se zasniva na zakonodavcevom
predvidjanju buducih odnosa i njihovom uopstavanju. Zbog toga ce uspostavljena koliziona pravila
ispoljiti odredjenu krutost u primjeni na konkretne slucajeve, posebno u slucajevima koji se u teoriji
nazivaju apsolutno internacionalnim, cije su vezanosti sa razlicitim pravnim porecima manje-vise
ravnopravno rasporedjene. Zbog toga novija americka teorija i praksa kao osnovno pravilo za izbor
mjerodavnog prava uvodi elasticni kriterij most significant relationship najznacajniju ili najtjesnju
povezanost. Ove promjene u americkoj teoriji i praksi izraz su teznje ka fleksibilnijem odredjivanju
tacaka vezivanja.Ista teznja ispoljena je i u evropskom pravu, te se odluka o izboru mjerodavnog prava
nastoji iz sfere aprioristickog odlucivanja zakonodavca pomjeriti u sferu posterioristickog sudskog
odlucivanja in concreto.
3.5. Kolizione norme
Vezivanje, lokalizacija ili alokacija privatnopravnih odnosa u MPP vrsi se pomocu faktora lokalizacije,
tacaka vezivanja ili odlucujucih cinjenica (tezisnih kontakata), koje se ugradjuju u kolizione norme.
Odlucujuce cinjenice utvrdjuje zakonodavac. Kod utvrdjivanja odlucujucih cinjenica, odnosno najblize
veze, u evropskom MPP dominira aprioristicki metod. Taj metod je zasnovan na specijalnim pravnim
normama koje se nazivaju kolizione norme, a koje na posredan nacin regulisu privatnopravne odnose sa
stranim elementom.
Objektivni cilj kolizione norme je da odredi pravo drzave sa kojim je konkretan slucaj u najtjesnjoj vezi.
Ona dakle ne rjesava odnos meritorno, vec samo upucuje na pravo drzave koje ce biti primijenjeno za
meritorno rjesavanje slucaja. Takva norma prvenstveno mora imenovati pitanje, tj.odnos na koji se treba
primijeniti, te fiksirati tezisnu tacku vezivanja. Tako ce koliziona norma koja se npr. odnosi na formu
braka glasiti ovako: Na formu zakljucenja braka primjenjuje se zakon drzave u kojoj se brak zakljucuje.
U navedenom primjeru pitanje na koje se norma odnosi je forma zakljucenja braka, a tezisna tacka
vezivanja je mjesto zakljucenja braka. Konacni rezultat primjene ove kolizione norme sastoji se u tome
sto ce brak zakljucen u skladu sa propisima zemlje zakljucenja, biti valjan i izvan zemlje zakljucenja.
Tezisna vezanost fiksira se u zavisnosti od karaktera pravnog pitanja. Tako npr, ako se radi o materijalnim
pretpostavkama za zakljucenje braka (sposobnost za stupanje u brak), koliziona norma ce fiksirati drugu
tezisnu tacku vezivanja (koja se odnosi na osobe buducih supruznika) i glasice npr: Materijalne
pretpostavke za zakljucenje braka sa stranim elementom ocjenjuju se po zakonu drzave ciji su drzavljani
buduci supruznici.

Pravna kategorija na koju se odnosi koliziona norma moze biti manje ili vise precizna. Tako se norma
moze odnositi na ugovor u cjelini ili na pitanje sposobnosti stranaka, na gradjanskopravni delikt u cjelini
ili samo na pitanje protivpravnosti radnje, itd.
Klasifikacija. Klasicna podjela kolizionih normi je na jednostrane i dvostrane. Jednostrana uvijek
upucuje na jedno (najcesce domace) pravo u vezi sa odredjenim pravnim pitanjem. (Npr: forma braka
propisana ovim zakonom, obavezna je za sve brakove koji se zakljucuju na domacoj teritoriji).
S druge strane, dvostrana (ili visestrana) koliziona norma bira mjerodavno pravo izmedju 2 ili vise prava
povezanih sa slucajem i od okolnosti konkretnog slucaja zavisi na koje pravo ce ona uputiti (npr: za
nasljedjivanje je mjerodavno pravo drzave ciji je drzavljanin bio ostavilac u vrijeme smrti). Obzirom na
nacin upucivanja na mjerodavno pravo, kao i na stepen uopstenosti, visestrane kolizione norme su
principijelnije i pozeljnije u MPP.
Kolizione norme mogu se klasificirati i na alternativne i kumulativne. Alternativne utvrdjuju 2 tezisna
kontakta, pa time 2 ili vise potencijalno mjerodavna prava. Kumulativne norme upucuju na istovremenu
primjenu prava 2 ili vise drzava. Primjer alternativne kolizione norme postoji u oblasti gradjanskopravnih
delikata, gdje se obicno predvidja alternativna primjena prava drzave u kojoj je izvrsen delikt ili prava
drzave u kojoj je nastupila steta, pri cemu je povoljnost za ostecenog odlucujuci kriterij za izbor
mjerodavnog prava. Kumulativne kolizione norme najcesce su kod regulisanja statusnih i porodicnih
odnosa, cime se nastoji u vise zemalja osigurati validnost pravnog odnosa. Npr, da bi se razveo brak sa
stranim elementom, potrebno je da je brakorazvodni uzrok predvidjen istovremeno u zakonu zemlje ciji
organ razvodi brak, i u zakonima drzava ciji su drzavljani bracni drugovi.
Dakle, moderne kolizione norme nastoje premostiti jaz izmedju slijepe kolizione pravicnosti, tj.
uopstavanja bez obzira na meritorni ishod spora i materijalne pravicnosti u konkretnim slucajevima. Sa
istim ciljem moderne evropske kodifikacije MPP pribjegavaju tzv.generalnim klauzulama odstupanja,
koje ovlascuju sud da izuzetno ne primijeni pravo mjerodavno po kolizionim normama, ako je slucaj
samo povrsno vezan sa doticnom zemljom, a pokazuje mnogo tjesnju vezanost sa nekim drugim
pravom2.
3.6. Karakter i klasifikacija tipicnih tezisnih kontakata
Prosti tezisni kontakti (tacke vezivanja) su oni koji nedvosmisleno ukazuju na jednu drzavu i njeno pravo
kao mjerodavno. Primjeri su: mjesto nalazenja nekretnina, mjesto izvrsenja delikta ili mjesto
zakljucenja ugovora. Ovakvih tacaka vezivanja je vrlo malo. S druge strane, kompleksne tacke
vezivanja su one koje ukazuju na najmanje 2 prava. Ako je npr. koliziono pravilo zasnovano na
drzavljanstvu osobe kao tezisnom kontaktu, a osoba o kojoj se konkretno radi je bipatrid, tada je i
koliziona norma usmjerena na 2 zakonodavstva. Zbog toga je u mnogim zakonodavstvima kao
dopuna utvrdjeno i pravilo po kome se u slucaju bipatrida ili polipatrida u obzir uzima samo
tzv.aktivno ili efektivno drzavljanstvo, tj. drzavljanstvo one drzave sa kojom je osoba stvarno
najblize povezana (prebivaliste, imovina, zaposlenje, sluzenje vojnog roka i sl). Ako se radi o
apatridu, nuzno bi bilo upotrijebiti neku supsidijarnu tacku vezivanja, a to je po pravilu
prebivaliste ili boraviste apatrida.
Tacke vezivanja mogu se klasificirati i po sirini ovlastenja koja se prepustaju sudu pri izboru
mjerodavnog prava. Po tom kriteriju razlikuju se neposredno vezujuce tacke vezivanja i tzv.okvirne tacke
vezivanja ili bolje reci koncepti vezivanja. Neposredno vezujuce tacke vezivanja predstavljaju cvrste
faktore lokalizacije (npr.drzavljanstvo, domicil, mjesto zakljucenja ugovora itd). Njima zakonodavac
fiksira tacku vezivanja za sve buduce istovrsne slucajeve. Okvirne tacke ili koncepti vezivanja prepustaju
sudu da u konkretnom slucaju odluci o mjerodavnom pravu. Zakonodavac se ovdje sluzi formulacijom
primijenice se pravo sa kojim je odnos u najblizoj vezi.
Mnoge tacke vezivanja po svojoj prirodi su proste cinjenice (npr.okolnost da je radnja izvrsena na
odredjenoj teritoriji, lokacija nekretnine i sl). S druge strane, neke od cesto koristenih tacaka vezivanja su
2

Svicarski zakon o MPP

same za sebe pravni odnosi (npr.drzavljanstvo, nacionalna pripadnost pravne osobe, prebivaliste i
boraviste domicil i rezidencija itd).
U medjunarodnom privatnom pravu govori se i o tzv. psiholoskom vezivanju, i to u 2 konteksta. U prvom
redu, vecina savremenih zakonodavstava dozvoljava strankama da same odrede pravo koje ce biti
mjerodavno za njihove ugovorne odnose, pa se govori o autonomiji volje kao tacki vezivanja. Osim
direktnog izbora prava, volja stranaka moze na izbor prava djelovati i posredno putem djelovanja na
druge tacke vezivanja. Stranke npr.mogu mijenjati drzavljanstvo, prebivaliste, mjesto ugovaranja i sl.
Najznacajnija klasifikacija tacaka vezivanja ipak je na one koje ukazuju na vezu prava sa osobama
tj.subjektima, zatim objektima i na kraju radnjama (cinidbama).
3.7. Problemi vezani za primjenu kolizionih normi
Primjena kolizionih normi naizgled je jednostavan proces. Prva faza je kvalifikacija cinjenicnog stanja,
sto podrazumijeva da se konkretan slucaj treba svrstati u odgovarajucu kategoriju privatnopravnih
odnosa, zatim se odabire koliziona norma koja regulise takve odnose i na kraju se slijedeci kolizionu
normu dolazi do mjerodavnog prava.
Kvalifikacija cinjenicnog stanja sa stranim elementom. Ponekad se jedno cinjenicno stanje u razlicitim
zemljama podvodi pod razlicite pravne institute, pa i pod razlicite oblasti pravnih odnosa. Ako npr.domaci
organ ima pred sobom cinjenicno stanje koje je povezano sa BiH, Francuskom i Austrijom, a nije na prvi
pogled jasno pod koji pravni institut bi se ono moglo podvesti, problem je u odluci da li pravnu
kvalifikaciju izvrsiti po shvatanjima domaceg, francuskog ili austrijskog prava. Medjutim, ako je u
takvom slucaju nadlezan nas organ, on uvijek primjenjuje nase kolizione norme. Tada je logicno da se i
pretpostavke za primjenu kolizionih normi odredjuju po nasim pravnim shvatanjima. Pritom ne treba
bjezati ni od ekstenzivnijeg tumacenja, fakticki od prilagodjavanja cinjenicnog stanja domacim
pravnim shvatanjima. To je neizbjezno u slucajevima kad je nemoguce naci odgovarajucu kolizionu
normu u domacem MPP, zbog toga sto u domacem pravu nema odgovarajuceg instituta pod koji bi se
moglo podvesti konkretno cinjenicno stanje. Ovakvo shvatanje prve kvalifikacije danas je dominantno u
teoriji i praksi MPP.
Kvalifikacija tezisnog kontakta. Ako smo odabrali kolizionu normu pod koju je moguce podvesti jedno
cinjenicno stanje, postoji mogucnost da je izabrana koliziona norma neoperativna jer je tezisni kontakt na
kome se ona bazira i sam po sebi pravni odnos koji je podlozan razlicitim tumacenjima domaceg i stranog
prava. Ako se npr pod mjestom zakljucenja ugovora podrazumijeva mjesto iz kojeg je upucen prihvat
ponude, to dovodi do odredjenog zakljucka o mjerodavnom pravu. Medjutim, ako se pod mjestom
zakljucenja ugovora podrazumijeva mjesto u kome je primljen prihvat ponude, mjerodavno je neko drugo
pravo.
Obzirom da se i ovdje radi o tumacenju kolizione norme, vazi isto pravilo: tezisni kontakt ili tacka
vezivanja se kvalificira prema pravnim shvatanjima zemlje o cijoj se kolizionoj normi radi. Dakle,
kvalifikacija se vrsi lege fori (po domacem pravu).
Problem drzava sa slozenim pravnim poretkom. Nejedinstveni pravni poredak koji je svojstven slozenim
drzavama je za MPP interesantan iz 2 razloga:
1. U takvim drzavama je zakonodavna nadleznost za privatnopravne odnose cesto decentralizirana i
prenesena na teritorijalne jedinice (kantone, provincije, republike i sl). S tim u vezi moguci su
tzv.interlokalni ili unutrasnji sukobi zakona (tj.sukobi zakona pojedinih teritorijalnih jedinica). Takvi
sukobi se rjesavaju primjenom normi medjunarodnog privatnog prava (npr.u Spaniji), ili kroz posebne
zakone o rjesavanju unutrasnjih kolizija zakona.
2. Ako koliziona norma neke strane drzave upucuje na pravo slozene drzave, postavlja se pitanje pravo
koje od federalnih jedinica ce biti primijenjeno. O tome u teoriji postoje 2 osnovna stanovista: prema
prvom, izbor prava treba prepustiti unutrasnjim kolizionim normama doticne strane drzave (princip
dvostepenosti). Po drugom stanovistu, neposredan izbor vrsi se istim kolizionim pravilom koje i
upucuje na slozeni pravni poredak (princip jednostepenosti). Princip jednostepenosti preovladava i u

teoriji i u praksi, izuzev u slucaju kad je pravo slozene drzave indicirano kolizionom normom ciji
tezisni kontakt je drzavljanstvo. Drzavljanstvo kao tacka vezivanja ne ukazuje na odredjenu teritoriju,
vec na drzavu kao cjelinu. U takvom slucaju koristi se neki supsidijarni kriterij kao sto su domicil ili
redovno boraviste.
Obzirom na ustavna rjesenja u BiH, prema kojima su svi privatnopravni odnosi u zakonodavnoj
nadleznosti entiteta, unutrasnja kolizija je izvjesna na nivou entiteta. Osim toga, u okviru FBiH gotovo
sve oblasti privatnih prava su na kantonalnom nivou, te je osim medjuentitetske moguce ocekivati i
medjukantonalnu koliziju zakona. U situaciji kad strana koliziona norma upucuje na pravo BiH, zasad je
moguce primijeniti samo princip jednostepenosti, jer unutrasnjih kolizionih normi nema. S druge strane,
kad se radi o primjeni prava neke druge slozene drzave pred domacim organima, ZMPP polazi od
jednostepenosti i propisuje primjenu prava onog podrucja u slozenoj drzavi sa kojim postoji najbliza
veza. Jedino ako nasa koliziona norma ne ukazuje na odredjeno pravno podrucje u toj drzavi, rjesenje se
prepusta unutrasnjim kolizionim normama te drzave.
3.8. Problemi vezani za primjenu mjerodavnog prava
Ako je koliziona norma u konkretnom slucaju uputila na primjenu nekog stranog prava, to strano pravo je
potrebno saznati i tumaciti, stosamo po sebi moze izazvati odredjene komplikacije. Osim toga, moguce je
da u konkretnom slucaju postoji neki od zakonom propisanih razloga koji obavezuju domaci organ da
odstupi od primjene stranog mjerodavnog prava.
Problem saznanja stranog prava. U slucajevima bez internacionalnog obiljezja vazi maksima po kojoj
sud poznaje pravo (iura novit curia). Medjutim, kad se radi o primjeni stranog prava, postavlja se
pitanje kako saznati sadrzaj stranog zakona. U uporednom pravu postoje 2 razlicita pristupa rjesavanju
ovog problema, u zavisnosti od toga da li se strano pravo tretira kao ravnopravno domacem, ili se tretira
kao cinjenica. U prvom slucaju organ koji vodi postupak ima sluzbenu obavezu da sazna strano pravo, au
drugom slucaju to bi bila obaveza stranaka koje dokazuju cinjenice u postupku.
Tretiranje stranog prava kao cinjenice karateristicno je za anglosaksonsko pravo. U Engleskoj vazi
oboriva pretpostavka da je doticno strano pravo jednako engleskom. Zainteresirana strana moze
dokazivati suprotno, tj. moze dokazivati postojanje i sadrzaj stranog prava. Dokazivanje se izmedju
ostalog vrsi i pomocu svjedoka, koji imaju isti procesni polozaj kao i svjedoci koji svjedoce o drugim
procesnim cinjenicama. S druge strane, pravni sistemi zasnovani na tradiciji civilnog prava ne poznaju
dokazivanje stranog prava pomocu svjedoka, jer se stranom pravu daje tretman prava. Ako se uzima iskaz
strucnjaka, onda on ima tretman vjestaka.
Primjena alternativnih kolizionih normi, koje ukazuju na vise potencijalno mjerodavnih prava, namece
nuznost usporedbe razlicitih stranih prava i njihovih rjesenja kako bi se postiglo pozeljno meritorno
rjesenje. Dakle, sud je prinudjen da po sluzbenoj duznosti ispita sadrzaj stranih zakonodavstava
indiciranih alternativnim kolizionim normama.
Prema nasem ZMPP, sud ima obavezu da utvrdi sadrzaj stranog mjerodavnog prava po sluzbenoj
duznosti, ali u tom cilju on moze upotrijebiti i javnu ispravu koju u postupku podnesu stranke. Ako na taj
nacin ne moze saznati sadrzaj stranog prava, sud se moze obratiti Ministarstvu pravde.
Bitno je napomenuti da u praksi sudovi uvijek pokazuju tendenciju za primjenom domaceg prava, uvijek
kad za to postoje manje ili vise opravdani razlozi.
Tumacenje stranog prava u praksi se svodi na 2 problema: (1) da li strano pravo tumaciti po principima i
shvatanjima domaceg prava, ili doticne strane zemlje, te (2) kako primijeniti pravne ustanove stranog
prava koje su eventualno nepoznate domacem pravu. U teoriji i praksi vladajuce stanoviste je da pojmove
i ustanove stranog prava treba tumaciti prema pravnim shvatanjima i principima doticnog stranog
pravnog sistema. Ovakav stav prihvata i ZMPP.

10

Razlozi za odstupanje od primjene mjerodavnog prava. Kolizione norme u nasem pravu su imperativne i
po pravilu se moraju primijeniti po sluzbenoj duznosti uvijek kad slucaj sadrzi inostrane elemente. Od
ovog pravila postoje odredjeni izuzeci i to:
Renvoi (ranvoa) (uzvracanje i upucivanje na dalje pravo). To je pojava da se umjesto mjerodavnog
stranog prava ipak primijeni domace, ili neko drugo strano pravo umjesto onog koje je oznaceno kao
mjerodavno. Zasniva se na stanovistu da domaca koliziona norma, kad upucuje na strano pravo, ne
upucuje na konkretnu oblast stranog prava, vec na strano pravo u cjelini, a time i kolizione norme tog
prava. Ako i domace i strano pravo sadrze istu kolizionu normu za konkretno pitanje, problema nema.
Npr. nase i austrijsko pravo sadrze istu kolizionu normu kad je u pitanju ocjena poslovne sposobnosti
fizickog lica: mjerodavno je pravo drzave cija je osoba drzavljanin. Prema tome, ako se kod nas ocjenjuje
poslovna sposobnost Austrijanca sa prebivalistem u BiH, po nasoj kolizionoj normi mjerodavna je
starosna dob koju propisuje austrijsko pravo. Isto to predvidja i austrijska norma, pa u takvom slucaju ne
moze nastati renvoi.
S druge strane, ako se u istom slucaju radi npr. o drzavljaninu V.Britanije, nasa koliziona norma uputila bi
na englesko pravo. Medjutim, engleska koliziona norma za ocjenu poslovne sposobnosti upucuje na
pravo prebivalista osobe, tj. na nase pravo. Dakle, engleska koliziona norma je uzvratila na nase pravo,
isto kao sto bi uputila na neko dalje pravo npr.francusko, ako je prebivaliste osobe u Francuskoj.
Stanovista u vezi sa renvoi su razlicita u uporednom pravu i krecu se od eksplicitnog prihvatanja (npr. u
Poljskoj), preko rjesenja u kojima se prihvata samo uzvracanje (Njemacka, Albanija, Rumunija itd) do
potpunog odbacivanja (Grcka, Italija, Egipat, Brazil). Nas ZMPP konstituise obavezu domaceg organa da
prethodno, tj. prije primjene stranog mjerodavnog prava, ispita kolizione norme stranog prava na koje je
usmjeren i da slijedi njihovu uputu bez obzira na to kuda ona vodi. Ovakvo rjesenje moze dovesti do
nastanka beskonacnog kruga. Naime, moguce je da nase pravo upucuje na pravo zemlje X, ona svojom
kolizionom normom upucuje na zemlju Y, ova na zemlju Z, a zemlja Z ponovo na pravo zemlje X. Mada
bi ovakav slucaj u praksi bio vrlo rijedak, takva mogucnost se ipak ne moze iskljuciti u potpunosti.
Rjesenje ovakvog slucaja nije eksplicitno dato u ZMPP, a prema misljenjima strucnjaka, u takvom slucaju
bi trebalo primijeniti pravo koje je prvobitno indicirano nasom kolizionom normom.
Izigravanje zakona (fraus legis). Ako je tacka vezivanja u kolizionoj normi varijabilna, stranke je
najcesce mogu mijenjati svojom voljom. Npr. osoba moze promijeniti drzavljanstvo, prebivaliste ili
boraviste, sto je redovna i normalna pojava. Medjutim, ponekad se promjena tacke vezivanja vrsi u
namjeri da se izbjegne primjena jednog i omoguci primjena drugog prava koje je za stranku pogodnije.
Npr: pravo drzave X kao prepreku za zakljucenje braka predvidja krvno srodstvo u 4.stepenu, a pravo
drzave Y takvu prepreku ne predvidja. Prema kolizionim normama drzave X, za uslove stupanja u brak
mjerodavno je pravo drzave ciji su drzavljani buduci supruznici. U ovakvoj situaciji zainteresirani
drzavljani drzave X koji su u krvnom srodstvu u 4.stepenu, bi sticanjem drzavljanstva drzave Y stekli
mogucnost stupanja u brak.
Institut izigravanja zakona (fraus legis) sastoji se od objektivnog i subjektivnog elementa. Objektivni
element je da je do promjene tacke vezivanja doslo legalnim putem, a subjektivni se sastoji u namjeri da
se promjenom tacke vezivanja dodje do mjerodavnosti nekog drugog prava.
Najcesci predmet izigravanja su kolizione norme u oblasti statusa fizickih i pravnih lica, porodicnog i
nasljednog prava, ali je izigravanje prisutno i u drugim podrucjima privatnopravnih odnosa (npr. mjesto
registracije brodova i aviona u oblasti stvarnopravnih odnosa, mjesto zakljucenja obligacionih ugovora i
sl).
Sankcija za fraudulozno (prevarno) ponasanje sastoji se u ponistavanju pravnog posla koji je nastao uz
izigravanje zakona. Nas ZMPP propisuje da se pravo koje bi bilo mjerodavno po domacim kolizionim
normama ne primjenjuje ako bi njegovo primjenjivanje imalo za cilj izbjegavanje primjene domaceg
prava. Osim toga, priznanje vec formiranog privatnopravnog odnosa ce izostati ako domaci organ utvrdi
da je domace pravo fraudulozno zaobidjeno.

11

Javni poredak. Mogucnost primjene stranog prava pred svojim organima drzave ne prihvataju
bezrezervno, vec uz tzv.rezervu javnog poretka. Naime, pozivom na ovu ustanovu, domaci organ koji bi u
konkretnom slucaju na osnovu kolizione norme trebao primijeniti strano pravo, moze odstupiti od
primjene stranog i primijeniti domace pravo. Uslov za to je da bi primjena stranog prava, odnosno rezultat
te primjene u konkretnom slucaju bio protivan temeljnim vrijednostima koje su u domacoj zemlji
zasticene pravnim poretkom i javnim moralom. Bitno je naglasiti da se kod pozivanja na javni poredak
radi o izuzetku. Primjenjuje se rijetko i mora biti dobro obrazlozeno, jer bi se u slucaju presirokog
tumacenja i nekriticke primjene ova ustanova mogla pretvoriti u negaciju MPP. Prema nasem ZMPP,
strano pravo se ne primjenjuje ako bi njegovo dejstvo bilo suprotno ustavom utvrdjenim osnovama
drustvenog uredjenja.
Fenomen tzv.normi neposredne primjene. Unutar svakog pravnog sistema postoje propisi koji usljed
svog narocitog znacaja zahtijevaju bezuslovnu primjenu i kao takvi moraju biti izvan dometa kolizionog
sistema. Dakle, takvi domaci propisi se pred organima domace drzave primjenjuju uvijek, bez obzira na
kolizione norme koje bi upucivale na primjenu nekog drugog prava. U nasoj literaturi za takve norme
koristi se termin norme neposredne primjene.
Osnovni problem normi neposredne primjene je njihova identifikacija, jer zakonodavac vrlo rijetko
eksplicitno propisuje bezuslovnu primjenu neke pravne norme. Zbog toga se norme neposredne primjene
utvrdjuju na osnovu njihovog sadrzaja i cilja. Opce pravilo je da se radi o normama koje izrazavaju
snazan interes drzave. Uglavnom se radi o propisima javnopravne prirode, pa je njihova primjena za MPP
znacajna samo u pogledu posljedica koje imaju na privatnopravne odnose. Takve norme su npr. one koje
se odnose na regulisanje i kontrolu trzista i nacionalne ekonomije, propisi vezani za zastitu domaceg
poljoprivrednog zemljista ili nekretnina, vazniji radnopravni propisi, propisi o zastiti okoline itd.

12

II ODREDJIVANJE MJERODAVNOG PRAVA

1. LICNI PRAVNI STATUS, PORODICNOPRAVNI I NASLJEDNOPRAVNI ODNOSI
U ovoj oblasti dominira povezivanje posredstvom osoba, tj. mjerodavno pravo se najcesce odredjuje po
kriterijima vezanosti osoba sa drzavama i njihovim zakonodavstvima (drzavljanstvo, prebivaliste,
boraviste, nacionalnost pravnog lica). U pogledu izbora dominantne tacke vezivanja u teoriji i praksi
postoji suprotstavljenost izmedju drzavljanskog i domicilnog pristupa. Ukoliko je osoba drzavljanin jedne
zemlje, a istovremeno je domicilirana na teritoriji druge, postavlja se pitanje kojim pravom je regulisan
njen licni status, porodicni i nasljednopravni odnosi. Vecina evropskih kontinentalnih zemalja, Kina,
Japan i veci broj drzava srednje i juzne Amerikeprihvata drzavljanstvo kao osnovu personalnog prava. S
druge strane, SAD, V.Britanija, zemlje Komonvelta, te dio latinoamerickih drzava kao osnovu prihvataju
domicil.
Primjena drzavljanstva kao tezisnog kontakta osigurava predvidivost mjerodavnog prava. S druge strane,
domicil osigurava pravo koje je najblize osobi o kojoj se radi, ali je podlozan promjenama.
Drzavljanstvo je u sustini jedan formalno-pravni koncept vezivanja, dok je domicil zasnovan na faktickoj
povezanosti i polazi od realnih okolnosti pod kojima osoba zivi. Pod uticajem Mancinijeve teorije o
drzavljanstvu kao osnovi medjunarodnog prava, drzavljanski princip je dominirao u pocetku rada Haske
konferencije za MPP. Medjutim, drzavljanstvo kao tacka vezivanja je ubrzo ustupilo mjesto prebivalistu,
odnosno redovnom boravistu, koje se koristi kao kriterij u svim novijim haskim konvencijama.
Nase MPP uzima princip drzavljanstva kao osnovni za izbor mjerodavnog prava u stvarima licnog
statusa, porodicnim i nasljednim stvarima,a domicilno pravo se primjenjuje kao korektiv, tj. supsidijarno.
Npr.licni i imovinski odnosi bracnih drugova nacelno su podvrgnuti zakonima zemlje ciji su drzavljani
supriznici, a ako su razlicitog drzavljanstva, ti su odnosi podvrgnuti zakonima zemlje u kojoj je njihov
domicil tj. prebivaliste.
1.1. Pravni status fizickih lica
Pravna sposobnost. Danas postoji opca saglasnost o tome da se pitanje nastanka pravnog subjektiviteta
fizicke osobe treba podvrgnuti personalnom zakonu osobe o kojoj se radi, tj. zakonu njenog drzavljanstva
(kako izmedju ostalih propisuje i nase pravo), zakonu domicila ili zakonu njenog redovnog boravista. U
pogledu pretpostavki za nastanak pravnog subjektiviteta pojedina svjetska zakonodavstva se medjusobno
razlikuju. Dominantno je stanoviste sticanja pravnog subjektiviteta u trenutku perfektuacije porodjaja, ali
ima i nesto drugacijih rjesenja, npr. u spanskom gradjanskom zakoniku je predvidjeno da pravna
sposobnost nastaje po isteku 24 sata od trenutka fizickog odvajanja majke i djeteta.
Pitanje prestanka pravne sposobnosti fizicke osobe, a koje nije posljedica medicinski ustanovljene smrti,
predstavlja povod za sukob razlicitih zakonodavstava, posebno obzirom na razlicite pravne fikcije u vezi
sa komorijentima (osobe nastradale u istom dogadjaju gdje nije moguce ustanoviti koja je od njih prije
umrla). Kad se radi o komorijentima, trenutak prestanka pravne sposobnosti jedne osobe ocjenjuje se u
najvecem broju zemalja prema njenom nacionalnom ili pak domicilnom pravu. Medjutim, u uporednom
pravu postoji i drugacije rjesenje, tj. rjesenje o mjerodavnosti legis causae (prema kauzi zbog koje se
odredjuje pravna sposobnost, tj. prema pravnom odnosu koji pretpostavlja postojanje pravne
sposobnosti).
Problem prestanka pravne sposobnosti nestalog lica koliziono se takodje regulira na 2 nacina: dominira
primjena personalnog prava nestale osobe (lex nationalis odnosno lex domicilii), dok se u nekim
zemljama mjerodavnom uzima lex causae.
Poslovna sposobnost se po pravilu ocjenjuje po domovinskom pravu ili domicilnom pravu osobe o kojoj
je rijec. Medjutim, danas se u uporednom pravu susrecu znacajne korekcije u kolizionom regulisanju tog
pitanja. Tako npr.svajcarski zakon o MPP propisuje da se osoba ne moze pozivati na poslovnu
nesposobnost po pravu svog redovnog boravista, ako ima poslovnu sposobnost po zakonima zemlje u
kojoj je zakljucila pravni posao povodom kojeg se i to pitanje i postavlja. Uslov je da druga strana u poslu
nije znala niti morala znati za nesposobnost svog saugovaraca. Slicnu korekciju predvidjaju i zakoni u

13

Turskoj, Francuskoj, Njemackoj itd. Nas ZMPP sadrzi ovakvu odredbu koja se primjenjuje samo na
ugovorne odnose, a savjesnost druge strane nije relevantna. Dakle, od primjene personalnog prava
odstupa se u korist pravnog posla i sa ciljem da se zakljuceni posao odrzi na snazi uprkos tome sto se
stranka poziva na to da nije poslovno sposobna po pravu svoje drzave.
Koliziono regulisanje poslovne sposobnosti u angloamerickom pravu je specificno, jer se pitanje
sposobnosti tretira fragmentarno: tako se posebno govori o sposobnosti za stupanje u brak (capacity to
marrie), sposobnosti za ugovaranje (capacity to contract), sposobnosti za ucesce u stvarnopravnim
odnosima itd.
Pitanja ogranicavanja i lisavanja poslovne sposobnosti osobe su takodje u principu podvrgnuta
personalnom zakonu te osobe. U vezi sa ovim pitanjima se javlja izvjesna premoc domicilnog u odnosu
na drzavljanski princip. Svaka drzava se smatra odgovornom za dobrobit poslovno nesposobnih lica koje
fakticki borave na njenoj teritoriji. Otuda sva savremena zakonodavstva poznaju institut tzv.privremenih
starateljskih mjera nad osobama koje nisu domaci drzavljani.
Obzirom da su i drzavljanstvo i prebivaliste promjenjive kategorije, postavlja se pitanje da li promjena
drzavljanstva ili prebivalista neposredno nakon sto je stecena poslovna sposobnost moze uticati na njenu
promjenu, ako npr.drzava novog drzavljanstva ili domicila predvidja vise godina starosti za sticanje
poslovne sposobnosti. S tim u vezi u uporednom pravu postoji opca saglasnost da se jednom stecena
poslovna sposobnost ne gubi promjenom drzavljanstva ili prebivalista, bez obzira na razlicitost propisa u
novoj drzavi.
Starateljstvo. Kad su u pitanju razlozi za uspostavljanje ili prekid starateljske zastite, primjenjuje se pravo
sa kojim sticenik ima najblizu vezu, tj. personalno pravo sticenika (nacionalno ili domicilno, sto zavisi od
zakonskog rjesenja u konkretnoj drzavi). Uz personalno pravo sticenika, neka pravila starateljstva su u
uporednom pravu vezana i za personalni statut staratelja: npr.ona koja su vezana za duznost prihvatanja i
vrsenja starateljstva. U pogledu nadzora nad vrsenjem starateljstva najcesce je mjerodavna lex fori.
Takodje je moguce da se pitanja starateljstva rjesavaju po lex regi sitae. Takav slucaj je u
angloamerickom pravu ako se radi o nekretninama sticenika. Za uspostavljanje privremenih starateljskih
mjera uvijek je mjerodavna lex fori.
1.2. Pravni status pravnih osoba
Kad je u pitanju pravni status pravnih osoba, cinjenice koje bi mogle posluziti za lokalizaciju (izbor
mjerodavnog prava) su razlicite u odnosu na one koje se u MPP koriste za izbor personalnog statuta
fizickih osoba. U teoriji i praksi su prihvaceni slijedeci kriteriji vezivanja: kriterij drzavljanstva clanova
pravnog lica, kriterij osnivanja, kriterij sjedista i kriterij kontrole.
Drzavljanstvo clanova pravne osobe kao kriterij je danas prevazidjeno, obzirom na multinacionalni sastav
osoblja mnogih pravnih osoba, kao i dionicka drustva sa dionicama na donosioca, ciji su vlasnici kapitala
anonimni.
Mjesto osnivanja pravne osobe upucuje na pravo drzave u kojoj je pravna osoba registrirana kao pravni
subjekt. Ovo stanoviste vladajuce je u angloamerickim zemljama, gdje se naziva sistem registracije ili
inkorporacije. Osim angloamerickih, ovaj sistem je prihvacen i u nekim zemljama latinske Amerike i
Evrope. Glavna prednost ovog sistema je sigurnost, jer se registracija pravnog lica moze lako utvrditi i to
doci do mjerodavnog prava. Glavnom slaboscu se smatra to sto se on zasniva samo na formalnopravnim
elementima, a zanemaruje porijeklo kapitala, stvarno sjediste uprave, mjesto djelovanja i sl. Osim toga,
ovaj kriterij je pogodan za zloupotrebu u vidu fiktivnih registracija.
Mjesto sjedista pravne osobe zasniva se na shvatanju da se kod odreivanja pripadnosti pravne osobe mora
uzeti u obzir sredina u kojoj se njena aktivnost odvija. Taj kriterij je relativno stabilan, lako se
ustanovljava i nije podesan za fraus legis kao sto je to kriterij registracije. Medjutim, znacenje izraza
sjediste nije isto u razlicitim pravnim sistemima.

14

Osnovno je stanoviste po kome je sjediste pravne osobe u mjestu u kome se nalazi sjediste uprave.
Sjediste uprave moze biti statutarno i realno. Statutarno sjediste je ono koje je navedeno u statutu ili
pravilima pravne osobe. Ono pruza mogucnost za fraus legis, te se zbog toga vecina zakonodavstava
opredjeljuje za kriterij realnog sjedista.
Nasuprot stanovistu koje polazi od sjedista uprave je tzv.sistem centra eksploatacije. Prema tom
stanovistu, sjediste pravne osobe nalazi se tamo gdje ona obavlja svoju djelatnost, odnosno ostvaruje cilj
svog postojanja. Ovaj kriterij ocigledno nije primjenjiv kod pravnih osoba koje svoju djelatnost obavljaju
u vise drzava, odnosno na vise lokacija. Zbog toga ovaj kriterij i u zemljama koje ga koriste najcesce
predstavlja dopunsko rjesenje, odnosno korekciju uz realno sjediste kao osnovni kriterij.
Ocito je da svaki od navedenih kriterija ima izvjesne nedostatke, te se zbog toga u praksi korite razlicite
kombinacije tih kriterija. Nas ZMPP nacelno prihvata kriterij mjesta osnivanja, ali se smatrati da pravna
osoba pripada drzavi u kojoj je njeno stvarno sjediste, ako tu pripadnost ima i po pravu te drzave.
Kriterij kontrole pravne osobe javio se u vrijeme I sv.rata u vezi sa sekvestracijom neprijateljske imovine.
Tada je uoceno da polazeci od kriterija sjedista, sekvestraciji izmicu mnoge pravne osobe koje su po
porijeklu kapitala ili nacionalnosti clanova bile njemacke ili austrijske. Otuda se javio kriterij po kome se
neprijateljskim strancem smatraju sve takve pravne osobe. Primjena ovog kriterija je napustena nakon
rata, ali se ponovo primjenjivao u vrijeme II sv.rata.
Haska konvencija o priznanju svojstva pravne osobe stranim drustvima, udruzenjima i zaduzbinama iz
1956.godine bazirana je na kombinaciji prinicipa registracije i stvarnog sjedista. Evropska konvencija o
uzajamnom priznavanju trgovackih drustava i prravnih osoba iz 1968.godine govori o priznavanju stranih
pravnih osoba u zemljama EU. Pritom se prilikom priznavanja uvazavaju kriteriji osnivanja i statutarnog
sjedista.
1.3. Porodicnopravni odnosi
Brak. Uporednopravna analiza kolizionih normi koje se odnose na brak pokazuje 2 krupne distinkcije
opceg znacaja. Prvo, razlikuje se pitanje formalne od pitanja materijalne valjanosti braka. Drugo, kod
materijalne valjanosti razlikuju se 2 osnovna nacina vezivanja: posredstvom mjesta sklapanja braka
(primjena legis loci celebrationis) i vezivanje posredstvom osoba (primjena leges personales buducih
supruznika). Osim toga, susrecu se posebne kolizione norme za dejstva braka, bracno-imovinski rezim,
nistavost i razvod braka.
Ocjena materijalnih pretpostavki. U uporednom pravu se razlikuju 2 nacina izbora mjerodavnog prava:
vezivanje za mjesto zakljucenja braka i za personalno pravo bracnih drugova. Prvi nacin je stariji i njegov
osnov lezi u tzv.statutarnoj doktrini prema kojoj je mjesto zakljucenja odlucujuce ne samo za formu, vec i
za sadrzaj pravnog posla. Prema toj doktrini, brak koji je valjano zakljucen u jednoj drzavi valjan je
svuda. Americko pravo je i danas na ovom stanovistu.
U engleskoj je u 19.vijeku uvedeno pravilo prema kome materijalnu valjanost braka treba cijeniti prema
personalnom zakonu supruznika (u Engleskoj to znaci prema domicilnom pravu). Mjesto zakljucenja
ostalo je mjerodavno samo za formu braka.
U vecini evropski zemalja (sa izuzetkom Danske i Norveske), na ocjenu materijalnih uslova za sklapanje
braka primjenjuje se personalno pravo supruznika. To podrazumijeva kumulativnu primjenu nacionalnih
zakona oba buduca supruznika. Nas ZMPP navodi: uslovi za zakljucenje braka ocjenjuju se za svako lice
prema zakonu drzave ciji je ono drzavljanin u vrijeme stupanja u brak.
Smisao ovakvog dvostrukog vezivanja je da se osigura priznanje braka u obe drzave ciji su drzavljani
bracni drugovi. Ovdje se postavlja pitanje kumulativne primjene dvaju razlicitih zakona, tj. da li se radi o
obicnoj ili distributivnoj kumulaciji. Obicna kumulacija bi znacila da svaki od buducih bracnih drugova
mora ispunjavati uslove za stupanje u brak i po svom zakonu i po zakonu svog buduceg bracnog druga.
Distributivna kumulacija znaci da bracni drug treba ispunjavati uslove za stupanje u brak samo po svom
zakonu. Distributivna kumulacija je preovladjujuca u uporednom pravu, a prihvata je i nase pravo.

15

Izuzeci od primjene distributivne kumulacije su tzv.dvostrane bracne smetnje i rezerva javnog poretka.
Dvostrane bracne smetnje sprecavaju sklapanje braka bez obzira na to da li su sadrzane u jednom ili
drugom nacionalnom zakonu (npr.krvno srodstvo). One istovremeno djeluju prema bracnom drugu u
cijem nacionalnom zakonu su propisane, ali i prema onom drugom. Pored navedenog, odstupanje od
nacela distributivne kumulacije moguce je i u slucajevima primjene ustanove javnog poretka. Npr. ako je
buduci suprug vezan ranijim brakom, ali mu to po njegovom nacionalnom zakonodavstvu nije zapreka, a
zeli stupiti u brak sa neudatom osobom ciji nacionalni zakon ne dozvoljava poligamiju, konsenkventna
primjena distributivne kumulacije bi nalagala zakljucenje braka jer oba supruznika ispunjavaju uslove,
svako po svojim zakonima. Medjutim, ako je mjesto zakljucenja u drzavi buduce supruge, brak nece moci
biti zakljucen zbog rezerve javnog poretka.
Nas ZMPP utvrdjuje da se uslovi za sklapanje braka nacelno prosudjuju po nacionalnom zakonu buducih
supruznika, ali bez obzira na to brak pred nasim organima nece biti zakljucen ako postoje smetnje koje se
odnose na bracnost, krvno srodstvo i nesposobnost za rasudjivanje (apsolutne bracne smetnje)
Od bilateralnih ugovora koji tretiraju ovu materiju, na snazi je konvencija sa Francuskom, koja u pogledu
materijalnih uslova za sklapanje braka predvidja primjenu nacionalnih zakona supruznika. Izuzetak su
smetnje krvnog i tazbinskog srodstva koje se ocjenjuju prema mjestu zakljucenja braka.
Haska konvencija o zakljucenju i priznavanju valjanosti braka iz 1976.godine ne utvrdjuje sama opce
koliziono pravilo za zakljucenje braka, vec se oslanja na kolizione norme drzava ugovornica. Prema
konvenciji, brak ce se zakljuciti:
1. Ukoliko buduci supruznici ispunjavaju materijalne uslove po unutrasnjem pravu drzave zakljucenja, a
jedan od njih je drzavljanin te drzave ili u njoj ima redovno boraviste;
2. Ako svaki od buducih supruznika ispunjava materijalne uslove po unutrasnjem pravu na koje ukazuju
koliziona pravila drzave zakljucenja.
Dejstva braka. Kad su u pitanju dejstva braka sa medjunarodnim obiljezjem, na adekvatan izbor prava
utice cinjenica da se po svojoj pravnoj prirodi jasno razlikuju licna od imovinskih dejstava braka. Iz toga
proizilazi nuzna upotreba razlicitih tezisnih kontakata u ovim dvjema oblastima. Osim toga, na podrucju
licnih (opcih) dejstava nije moguca kumulativna primjena vise prava, a afirmacija principa
ravnopravnosti polova onemogucava vezivanje za personalni zakon muza. Zbog toga nacionalna
zakonodavstva nastoje fiksirati tacku vezivanja koja je zajednicka za oba supruznika. Tako izabrano
mjerodavno pravo gubi obiljezje legis personalis i postaje lex familiae (porodicni statut). U evropskim
zemljama najcesce se polazi od zajednickog drzavljanstva supruznika. Ako vezivanje na taj nacin nije
moguce, prelazi se na izbor mjerodavnog prava posredstvom zajednickog prebivalista ili redovnog
boravista. Ako nije moguce doci do mjerodavnog prava pomocu jedinstvene tacke vezivanja, rjesenja u
uporednom pravu su razlicita. Nas ZMPP predvidja slijedeci redoslijed supsidijarnosti: zajednicka lex
nationalis, zajednicka lex domicilii, posljednja zajednicka lex domicilii, te na kraju lex fori. Za vanbracnu
zajednicu takodje su predvidjena pravila vezivanja i to prvenstveno lex nationalis, a zatim zajednicka lex
domicilii.
Razmatrana koliziona pravila se u vecini zemalja primjenjuju i na imovinske odnose supruznika, osim
ako sami supruznici nisu svojom voljom izabrale neko drugo pravo.
Po Haskoj konvenciji o zakonu koji se primjenjuje na bracnoimovinski rezim iz 1978, bracnoimovinski
rezim regulise se zakonom koji su stranke oznacile prije stupanja u brak, a ako izbor nije izvrsen tacka
vezivanja je prvo zajednicko redovno boraviste supruznika. Od toga se moze odstupiti u korist zajednicke
lex nationalis u tacno odredjenim slucajevima, a prvenstveno ako supruznici nisu zasnovali zajednicko
redovno boraviste. Ako stranke nemaju ni zajednicko redovno boraviste niti zajednicko drzavljanstvo,
mjerodavno pravo se utvrdjuje obzirom na sve okolnosti konkretnog slucaja.
Razvod. Kolizione norme koje se odnose na razvod braka u evropskom MPP se nacelno zasnivaju na
zajednickom drzavljanstvu bracnih drugova. Novije kodifikacije izricito utvrdjuju da se na uzroke i
ucinke razvoda braka ima primijeniti pravo koje je mjerodavno i za licna dejstva braka.

16

U angloamerickim zemljama razmatranje kolizionog regulisanja razvoda uglavnom je usmjerena na 2

pitanja: pitanje medjunarodne nadleznosti za izricanje razvoda, te pitanje priznanja stranih odluka o
razvodu. Razvod se tretira kao cisto pitanje licnog pravnog statusa, pa je samo sud u domicilu tuzenog
nadlezan za donosenje odluke, i to primjenjujuci domaci zakon. Uticaj ovog rjesenja primjetan je u i
evropskom pravu.
Prema nasem ZMPP, primarna tacka vezivanja je zajednicko drzavljanstvo, a supsidijarna je kumulacija
nacionalnih zakona supruznika. Ovakvo rjesenje garantira priznanje odluke o razvodu u zemljama ciji su
drzavljani bivsi supruznici. ZMPP takodje sadrzi i pravila in favorem divortii koja odredjuju
mjerodavnost domaceg prava (lex fori) ako je jedan od bracnih drugova nas drzavljanin, pa i onda kad to
nije slucaj ako je u vrijeme podnosenja tuzbe jedan od bracnih drugova imao prebivaliste u nasoj zemlji.
U bilateralnom ugovoru sa Francuskom, primarna tezisna vezanost je zajednicko drzavljanstvo
supruznika, a supsidijarno zajednicki domicil, odnosno posljednji zajednicki domicil supruznika.
Haska konvencija o sukobu zakona i nadleznosti u materiji razvoda i rastave bazirana je na principu
kumulacije nacionalnih zakona supruznika i legis fori, a uslucaju razlicitog drzavljanstva Konvencija je
kao mjerodavno predvidjala posljednje zajednicko zakonodavstvo supruznika.
Usvojenje Na podrucju kolizionog regulisanja usvojenja dominira tzv.personalni statut, i to u obliku
kumulativne primjene nacionalnih, odnosno domicilnih zakona stranaka ili u vidu mjerodavnosti
personalnog zakona usvojitelja uz konsultaciju personalnog zakona usvojenika u pogledu potrebe i nacina
davanja njegove saglasnosti za zasnivanje usvojenja. Lex fori se ovdje javlja u korektivnoj ulozi, ukoliko
nije osnovno rjesenje.U nekim zemljama ista pravila vezivanja vrijede za zasnivanje, prestanak i dejstva
usvojenja, dok se u drugim zemljama na dejstva primjenjuju posebna koliziona pravila (npr.distributivna
kumulacija personalnih zakona usvojitelja i usvojenika za zasnivanje i prestanak usvojenja, a legis
personalis usvojitelja za dejstva usvojenja).
U angloamerickom pravu u oblasti usvojenja je dominantan princip lex fori in foro proprio, pa se problem
izbora mjerodavnog prava svodi na oblast jurisdikcije. Engleski Children Act iz 1975.g kao tezisni
kontakt za utvrdjivanje nadleznosti utvrdjuje domicil usvojitelja, uz fizicko prisustvo usvojenika na istoj
teritoriji u trenutku zasnivanja usvojenja.
Nas ZMPP u pogledu pretpostavki za zasnivanje usvojenja utvrdjuje kumulativnu primjenu nacionalnih
zakona stranaka. Dejstva usvojenja podvrgnuta su pravu zajednickog drzavljanstva stranaka, a ako su
drzavljanstva razlicita, onda pravu njihovog zajednickog domicila. Ako stranke nemaju zajednicki
domicil, a jedna od njih je domaci drzavljanin, mjerodavno je lex fori (nacionalni zakon domaceg
drzavljanina). Ako ni to nije slucaj, ZMPP daje prevagu nacionalnom zakonu usvojenika.
Medjunarodno reguliranje. U bilateralnom ugovoru sa Francuskom, primarna vezanost je zajednicko
drzavljanstvo stranaka, a supsidijarna zajednicki domicil, odnosno posljednji zajednicki domicil.
Haska konvencija o nadleznosti, primjenjivom pravu i priznanju odluka koje se odnose na usvojenje iz
1965.godine zasnovana je na principu lex fori in foro proprio. Relevantne tacke vezivanja su redovno
boraviste usvojitelja odnosno bracnih drugova koji zajednicki usvajaju, kao i njihovo drzavljanstvo.
Nacionalni zakon usvojenika mjerodavan je u pogledu njegovog pristanka, kao i pristanka trecih lica koja
nisu u srodstvu sa usvojiteljima.
Zakonsko izdrzavanje izmedju srodnika je opceprihvaceno u uporednom pravu. Medjutim, prisutne su
znacajne razlike u pogledu regulisanja ove obaveze, prvenstveno u pogledu kruga lica koja obaveza tereti,
trajanja obaveze, te utvrdjivanja visine i nacina njene realizacije. Najopstiji znacaj ima razlikovanje
jedinstvenog kolizionog reguliranja, koje se bez obzira na vrstu izdrzavanja zasniva na istoj tacki
vezivanja, i diferenciranog kolizionog regulisanja, koje se zasniva na razlicitim tezisnim kontaktima s
obzirom na razne vidove obaveze izdrzavanja.

17

U sistemu jedinstvenog vezivanja kao tacke vezivanja javljaju se mjesto odlucivanja (locus fori) ili
drzavljanstvo. Primjena legis fori je karakteristika zemalja Common Law sistema, mada u SAD nema
potpunu dominaciju. Drzavljanstvo kao tacka vezivanja nije problematicno ako su i povjerilac i duznik
izdrzavanja drzavljani iste drzave. Ako nisu, otvara se dilema izmedju primjene nacionalnog zakona jedne
ili druge strane. Veci broj zakonodavstava opredjeljuje se za legis nationalis debitoris kao mjerodavno
pravo, zeleci favorizirati pravni polozaj duznika.
U zemljama koje primjenjuju sistem diferencijalnog vezivanja, vaze razlicite kolizione norme za razlicite
vidove izdrzavanja. Tako se moze zasebno govoriti o izdrzavanju izmedju bracnih drugova, izmedju lica u
vanbracnoj zajednici, roditelja i djece, usvojitelja i usvojenika, te o izdrzavanju izmedju ostalih srodnika.
- izdrzavanje izmedju roditelja i djece osnovno pitanje kod ovog oblika izdrzavanja jeste opravdanost
upotrebe iste tacke vezivanja bez obzira na to ko se javlja u ulozi trazioca (tj. da li izdrzavanje trazi
roditelj ili dijete). Stanoviste koje polazi od nacela posebne drustvene zastite djeteta nalaze da se
dijete kao povjerilac izdrzavanja favorizira, odnosno da se tacka vezivanja odabere tako da indicira
pravo blisko djetetu i njegovim interesima. Indiciranje personalnog prava djeteta ne mora uvijek biti
najbolje rjesenje, jer ce ponekad strano pravo nuditi povoljniji polozaj za dijete. Zbog toga neka
nacionalna koliziona pravila oznacavaju nekoliko zakonodavstava kao potencijalno mjerodavna, tako
da povjerilac izdrzavanja moze odabrati najpovoljnije. Haske konvencije o pravu mjerodavnom za
izdrzavanje iz 1956. i 1973.godine ne omogucavaju povjeriocu da za sebe bira najpovoljnije pravo,
ali predvidjaju supsidijarne tacke vezivanja u slucaju da primarno mjerodavno pravo u konkretnom
slucaju ne predvidja obavezu izdrzavanja. Ako roditelj trazi izdrzavanje od svog djeteta, neka
zakonodavstva predvidjaju posebnu kolizionu normu zasnovanu na drzavljanstvu roditelja kao
tezisnoj vezanosti.
- izdrzavanje izmedju usvojitelja i usvojenika po pravilu nema posebnih kolizionih normi.
Mjerodavnim se smatraju tacke vezivanja utvrdjene za dejstva usvojenja i odnose izmedju usvojitelja
i usvojenika.
- izdrzavanje izmedju ostalih srodnika za ovo izdrzavanje postoje posebne kolizione norme, bez
preciziranja o kojim srodnicima se radi. Vezivanje se uglavnom utvrdjuje vec pomenutim tackama.
Nas ZMPP kad je u pitanju odredjivanje mjerodavnog prava za obavezu izdrzavanja roditelja i djece, kao
osnovno rjesenje predvidja primjenu zajednickih legis nationalis roditelja i djece, a supsidijarne tacke su:
zajednicki domicil, domace drzavljanstvo djeteta ili jednog od roditelja, te na kraju drzavljanstvo djeteta.
Radi se o opcoj kolizionoj normi za odnose roditelja i djece. Koliziono regulisanje izdrzavanja izmedju
usvojitelja i usvojenika podvrgnuto je opcoj kolizionoj normi za efekte usvojenja.
Medjunarodno reguliranje. Bilateralni ugovor sa Francuskom nema posebnih odredaba o pravu
mjerodavnom za izdrzavanje, pa se na ta pitanja primjenjuju kolizione norme za dejstva braka, odnose
izmedju roditelja i djece, odnosno na dejstva usvojenja. Za vanbracnu djecu kao povjerioce izdrzavanja
mjerodavna je njihova lex nationalis, odnosno lex domicilii ako je povoljnije za dijete.
U okviru UN-a je 1956.godine donesena Njujorska konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u
inostranstvu, koja je na snazi i kod nas. U okviru Haske konferencije za MPP donesene su jos 4
konvencije, od kojih se 2 odnose na priznanje odluka i izvrsenje odluka o izdrzavanju, a 2 na mjerodavno
pravo. Prva (takodje potpisana 1956.) sadrzi kolizione norme koje odredjuju mjerodavno pravo za
obavezu izdrzavanja prema djeci. Primarna tacka vezivanja je redovno boraviste djeteta. Da bi se
odstupilo od tog osnovnog pravila i primijenila lex nationalis djeteta, moraju kumulativno biti ispunjeni
slijedeci uslovi: da je u toj zemlji locus fori, da su i dijete i duznik izdrzavanja njeni drzavljani, te da
duznik tu ima redovno boraviste. Ako dijete ne bi moglo dobiti izdrzavanje po zakonu svog redovnog
boravista, odnos se supsidijarno vezuje za pravo na koje ukazuju kolizione norme legis formi.
Konvencija o zakonu koji se primjenjuje na obavezu izdrzavanja iz 1973.godine odnosi se na izdrzavanje
uopce. Njena rjesenja su u znatnoj mjeri uskladjena sa rjesenjima prethodne konvencije i primarna
vezanost je redovno boraviste povjerioca izdrzavanja. Odnos se supsidijarno vezuje za zajednicku lex
natinalis stranaka, a ako ni to pravo ne omogucuje uspostavljanje obaveze, odlucujuca je vezanost za
pravo drzave u kojoj se raspravlja o zahtjevu.
Godine 1990. Konvencija iz 1956. imala je 13, a Konvencija iz 1973.godine 10 ratifikacija.

18

1.4. Nasljednopravni odnosi

U savremenom MPP prisutna su 2 pristupa kolizionom reguliranju nasljedjivanja: U zemljama koje
prihvataju sistem jedinstvene zaostavstine (unity principle), vezivanje se vrsi posredstvom ostaviocevog
drzavljanstva u vrijeme smrti, ili posredstvom njegovog zadnjeg domicila. U zemljama koje prihvataju
sistem podijeljene zaostavstine (scission principle), za nekretnine je jedinstvena tacka vezivanja njihovo
mjesto nalazenja (situs), a u pogledu pokretne zaostavstine dominira drzavljanski ili domicilni princip.
Shvatanje o jedinstvu zaostavstine zagovara se u doktrini modernog MPP, sto ce u praksi osigurati
pravednije rjesenje u ostavinskom postupku. Medjutim, u novijim kodifikacijama MPP primjetno je
izvjestan pomak ka principu podijeljene zaostavstine.
Nas ZMPP kao osnovni tezisni kontakt u ovoj materiji predvidja drzavljanstvo ostavioca u trenutku smrti.
Za apatrida bi se u obzir uzeo prebivaliste, odnosno boraviste u vrijeme smrti. Ako se ni takva vezanost
ne bi mogla ustanoviti, ZMPP predvidja primjenu naseg nasljednog prava. Ako bi se kao ostavilac pojavio
bipatrid, domace drzavljanstvo iskljucuje strano. Ako domace drzavljanstvo nije jedno od 2 drzavljanstva
bipatrida, u obzir se uzima drzavljanstvo drzave u kojoj je bilo prebivaliste ostavioca, odnosno one sa
kojom je ostavilac bio u najblizoj vezi.
Uzimajuci u obzir odredbe ZMPP o medjunarodnoj nadleznosti za raspravljanje zaostavstine, vidljivo je
da pokretna i nepokretna imovina prakticno podlijezu razlicitom rezimu. Nase pravosudje je iskljucivo
nadlezno samo za raspravljanje nepokretne zaostavstine koja se nalazi na domacoj teritoriji, bez obzira na
drzavljanstvo ostavioca. Proizilazi da (ako ne nastupi renvoi) pokretni i nepokretni dio zaostavstine ipak
nece biti raspravljan po istom pravu.
Medjunarodno reguliranje. U Hagu je 1928.godine donesen Nacrt konvencije koji je prihvatio nacelo
jedinstva zaostavstine i drzavljanstvo ostavioca kao primarnu odlucujucu cinjenicu. Ova konvencija nije
prihvacena.
Prednacrt Haske konvencije o zakonu koji se primjenjuje na nasljedjivanje, donesen 1988, ne smatra
dovoljno tijesnom vezanost posredstvom jedne tacke vezivanja, bilo da se radi o drzavljanstvu ili o
redovnom boravistu ostavioca. Medjutim, ako obje ove tacke u vrijeme ostavioceve smrti ukazuju na istu
drzavu, toce se smatrati najtjesnjom vezom, pa ce pravo doticne drzave biti mjerodavno za nasljedjivanje.
U nedostatku ovakve vezanosti, pravo redovnog boravista ostavioca u vrijeme smrti bice mjerodavno ako
je ojacano duzim kontinuiranim boravkom na teritoriji te iste drzave. Supsidijarno se moze primijeniti i
lex nationalis ostavioca u vrijeme smrti, ukoliko je njegova veza sa domovinom ojacana drugim
vezama. Na taj nacin je drzavljanstvo zapravo ostalo kao rezidualno, posljednje rjesenje ukoliko se
najtjesnja veza nije mogla ustanoviti na drugi nacin. Prednacrt donosi i mogucnost sireg koristenja legis
autonomiae voluntatis. Naime, osoba moze oznaciti pravo koje ce biti mjerodavno za raspodjelu
cjelokupne zaostavstine.
Testamentarno nasljedjivanje. Postojanje testamenta donekle ukida potrebu trazenja odgovarajucih
tezisnih kontakata, jer posljednja volja ostavioca u materijalnom smislu ne pripada ni jednom pravnom
poretku. Ipak, pravo mjerodavno za zakonsko nasljedjivanje ima odredjenog uticaja i kod testamentarnog
nasljedjivanja u oblasti nuznog nasljedstva, nedostojnosti za nasljedjivanje i sl. Osim toga, MPP se u
oblasti testamentarnog nasljedjivanja koncentrira na pitanje koje je pravo mjerodavno za ocjenu formalne
valjanosti testamenta.
U materiji forme testamenta centralno mjesto u MPP ima princip in favorem testamenti. Smisao propisa o
formi testamenta u svim drzavama jeste da osigura autenticnost ostavioceve posljednje volje, a ne da se
testatoru stvaraju problemi i prepreke u ostvarenju svog nauma. Otuda nema stvarnog razloga da se
insistira na iskljucivoj mjerodavnosti samo jednog prava za formu testamenta, ukoliko je ostavilac
zadovoljio pravila o formi nekog drugog prava sa kojim je slucaj tako povezan da se njegova primjena
moze razumno prihvatiti.

19

Zbog toga se u uporednom kolizionom pravu pitanje forme testamenta alternativno vezuje za lex loci
actus ili lex nationalis testatora u vrijeme smrti, a ponegdje se veze uz pravo koje je mjerodavno i za
zakonsko nasljedjivanje. I Haska konvencija o sukobu zakona u pogledu forme testamentarnih
raspolaganja iz 1961.godine, koja je na snazi i u BiH, utvrdjuje kao primarnu tacku vezivanja mjesto
sastavljanja testamenta. Dakle, primarno je mjerodavna lex loci actus, u skladu sa maksimom locus regit
actum, koja ima najsiru primjenu u uporednom pravu kad se radi o formi pravnih akata. Konvencija za
slucaj da testament ne zadovoljava propise o formi zemlje u kojoj je sastavljen, predvidja dalje kaskadno
vezivanje, pri cemu je redoslijed alternativno mjerodavnih prava slijedeci: lex nationalis ostavioca,
njegov lex domicilii, te zakon njihovog redovnog boravista. Obzirom da se radi o varijabilnim tackama
vezivanja, relevantan momenat za njihovu upotrebu moze biti vrijeme sastavljanja testamenta ili vrijeme
smrti ostavioca, ovisno o tome sta je favorabilnije za testament.
Nas ZMPP preuzima alternative iz Konvencije, u koje ugradjuje i rjesenje da se valjanost forme
testamenta uredjuje lege fori, tj. po zakonu drzave u kojoj se vodi postupak.
Zbog broja supsidijarnih rjesenja predvidjenih konvencijom, nije prihvacena ni mogucnost voljnog izbora
prava mjerodavnog za formu testamenta.
2. IZBOR MJERODAVNOG PRAVA ZA STVARNOPRAVNE ODNOSE
2.1. Nekretnine
Sama priroda nekretnina daje nepobitan osnov za njihovo podvrgavanje pravu drzave na cijoj teritoriji se
nalaze. Pravilo lex rei sitae je jedan od najstarijih principa MPP, koji je postao univerzalni princip
vezivanja kad su u pitanju nekretnine.
2.2. Pokretne stvari
Uopce. U samom pocetku razvoja MPP, pokretne stvari su bile podvrgnute personalnom zakonu vlasnika
ili drzaoca. Medjutim, takav nacin vezivanja u danasnjim uvjetima nije prihvatljiv. Ako bi pravni rezim
jedne stvari bio podvrgnut domicilnom pravu njenog vlasnika, to bi znacilo nestalnost pravnog rezima
stvari koji bi se mijenjao sa promjenama domicila vlasnika. Osim toga, to ukljucuje i neprihvatljivu
pretpostavku da kupac ili povjerilac znajuci da je domicil vlasnika izvan teritorije na kojoj se stvar
nalazi poznaje i doticno strano pravo. Na taj nacin, domicilni princip bi predstavljao smetnju
medjunarodnom pravnom prometu. Domicil vlasnika mogao bi biti prihvatljiv kao tacka vezivanja kad su
u pitanju licne stvari vlasnika, koje kao takve zaista prate vlasnika.
Danas je vladajuce rjesenje pravilo lex rei sitae (mjesto gdje se stvar nalazi), a problemi promjene mjesta
gdje se pokretna stvar nalazi nastoji se izbjeci tako sto se mjerodavnost lex rei sitae vezuje za momenat
perfektuacije cinjenicnog stanja ili pravnog akta koji dovodi do sticanja, promjene ili gubitka stvarnog
prava o kome se radi.
Prihvatanje principa lex rei sitae automatski namece potrebu za dodatnim pravilima vezivanja, koja treba
da rijese sukob zakona povodom stvari cije je mjesto nalazenja neizvjesno u trenutku prenosenja stvarnih
prava (stvari u prevozu), kao i povodom prevoznih sredstava.
Res in transitu (stvari u prevozu). Najsire prihvacene tacke vezivanja za res in transitu su locus
expeditionis (mjesto otpreme) i locus destinationis (mjesto prijema stvari). Mjesto otpreme je cinjenica
koja se lako utvrdjuje, ali se radi o vezanosti koja se otpremom raskida i vjerovatno se vise nece ni
uspostaviti. S druge strane, locus destinationis je veza koja jos nije nastala i samim tim je neizvjesna.
Ipak, ova tacka je prihvacena u zakonodavstvu kao buduce mjesto pokretne stvari (situs futurus) i u
doktrini ima najvecu podrsku.
Zemlje sa znacajnijim izvozom nesumnjivo vide interes u primjeni prava mjesta otpreme (lex loci
expeditionis) kao tezisnog kontakta, dok zemlje sa velikim uvozom radije prihvataju zakon mjesta

20

destinacije (lex loci destinationis). Pojedini doktrinarni stavovi (Wolf) i zakonska rjesenja (Spanija i
Svajcarska) u ovu oblast uvode mogucnost ogranicene stranacke autonomije.
Osnovna sredstva prevoza. Opceprihvaceno stanoviste u uporednom pravu je da se stvarnopavni rezim
osnovnih sredstava prevoza uredjuje pravom drzave ciju pripadnost sredstvo ima. Ovo se prvenstveno
odnosi na brodove i zrakoplove, koji su podvrgnuti zakonu drzave u kojoj su registrirani. Za stvarna prava
na zeljeznici u nasoj starijoj doktrini predlagalo se da se ona podvrgnu rezimu stvari u prevozu. Kolizione
odredbe u uporednom pravu su rijetke.
Specificni problemi u ovoj oblasti odnose se na stvarna prava inkorporirana u vrijednosnim papirima i
kad se radi o nematerijalnim stvarima. Kad je rijec o stvarnopravnim vrijednosnim papirima, postoji
siroka saglasnost o tome da se stvarna prava na samom papiru imaju upravljati lex chartae sitae, pri cemu
je lex chartae sitae samo poseban izraz principa lex rei sitae.
Nas ZMPP ne pravi razliku izmedju nekretnina i pokretnih stvari u pogledu mjerodavnosti legis rei sitae.
3. IZBOR MJERODAVNOG PRAVA ZA OBLIGACIONE ODNOSE
3.1. Ugovorni odnosi
U danasnjem MPP paralelno postoje 3 nacina rjesavanja sukoba zakona, odnosno izbora mjerodavnog
prava: vezivanje voljom stranaka, vezivanje posredstvom mjesta preduzimanja pravnih radnji, te
utvrdjivanje najtjesnje povezanosti uzimanjem u obzir svih vezanih okolnosti i njihovim balansiranjem
u konkretnom slucaju.
Psiholosko vezivanje (vezivanje voljom stranaka). Volja stranaka kao faktor vezivanja, odnosno kao akt
psiholoskog vezivanja najznacajnije je prisutna upravo na podrucju kolizionog reguliranja ugovornih
odnosa. Mada je u doktrini bilo i misljenja da pravo koje su stranke sporazumno izabrale za svoj ugovorni
odnos ne moze biti tretirano kao mjerodavni pravni poredak, vec samo kao sastavni dio sadrzaja ugovora,
danas preovladava tzv.kolizionopravno shvatanje autonomije. Prema tom shvatanju, stranacki izbor ima
potpuno koliziono dejstvo predstavlja tacku vezivanja koaj odabrano pravo cini mjerodavnim,
ukljucujuci i njegove imperativne norme.
U doktrini i praksi SAD, autonomija volje kao kolizioni princip nikad nije zadobila potpunu dominaciju.
Na ugovore se nacelno primjenjuje praov koje su stranke izabrale, ali to pravo nece biti primijenjeno ako
je to pravo drzave sa kojom stranke nemaju nikakav bitni odnos, i ako bi primjena tog prava bila
protivna osnovnim principima pravnog poretka drzave.
Zakonodavstva drugih zemalja danas gotovo univerzalno prihvataju princip psiholoskog vezivanja u sferi
ugovornih odnosa. S druge strane, u doktrini su jos uvijek prisutni razliciti pogledi na neka pitanja vezana
za autonomiju volje. Prvo, voljni izbor se bazira na sporazumu stranaka, koji i sam moze biti uzrok
sukoba zakona. Postavlja se pitanje kojem pravu je podvrgnuta ocjena valjanosti tog sporazuma pravu
foruma koji raspravlja (lex fori) ili pravu na koje se sam izbor odnosi. U doktrini se argumentira u korist i
jednog i drugog, ali se cini da prednost ima prvo stanoviste.
Drugo pitanje je pitanje dometa autonomije volje, jer se u praksi tom principu stavljaju manja ili veca
ogranicenja (u vezi sa ugovorima koji se odnose na nekretnine, cesijom i preuzimanjem duga, ugovorima
o prevozu, a u novije vrijeme i u vezi sa tzv.potrosackim ugovorima).
Kad se govori o autonomiji volje kao aktu vezivanja, uglavnom se ima u vidu izricit izbor mjerodavnog
prava u formi ugovorne klauzule. Medjutim, doktrina i praksa poznaju i tzv. precutnu autonomiju, gdje se
namjera stranaka da svoj ugovorni odnos vezu za odredjeno pravo izvodi iz cinjenicnih vezanosti kao sto
su: domicil i drzavljanstvo stranaka, lokacija nekretnine, valuta u kojoj glase novcana potrazivanja,
upotreba tipskih ugovora, jezik na kome je ugovor sacinjen itd.

21

Govori se i o tzv.hipotetickoj autonomiji stranacke volje, tj. o pretpostavljenom izboru mjerodavnog

prava. Radi se o pravu koje bi stranke trebalo da su htjele kao razumni privrednici ili trgovci. Prema
tome, ovdje se vise ne moze govoriti o subjektivnoj, vec o objektivnoj vezanosti.
Vezivanje in abstracto (objektivne tacke vezivanja). Objektivizirane tacke vezivanja u danasnjem MPP
ugovornih odnosa imaju drugorazredan znacaj. Danas preovladava misljenje da je ugovorne odnose
obzirom na njihov intelektualni karakter, tesko a priori lokalizirati i podvrgnuti pravnom poretku koji
vazi na jednoj teritoriji. Mogucnost takve lokalizacije vezana je samo za 2 momenta u kojima je
obligacija vidjiva: momenat nastanka i momenat izvrsenja. Zbog toga se ugovorni odnos za odredjni
pravni poredak moze vezati posredstvom mjesta zakljucenja ili posredstvom mjesta izvrsenja. U statutnoj
teoriji bilo je vladajuce misljenje o mjerodavnosti legis loci contractus. Takvo pravilo vezivanja
odgovaralo je ranijem vremenu nerazvijenog transporta i komunikacija. Pogodnost ovog pravila vazi i
danas kad su u pitanju berzanski ugovori i javne prodaje. U svim drugim slucajevima ova tacka vezivanja
izgubila je svoje prednosti.
U danasnjem MPP daleko znacajniju ulogu ima mjesto izvrsenja ugovora, ali primjena i ove tacke
vezivanja proizvodi znacajne teskoce. Naime, spor iz ugovora moze nastati prije izvrsenja, pa ako mjesto
izvrsenja u ugovoru nije odredjeno, to ce dati povod za probleme kvalifikacije i tumacenja. Medjutim,
mnogo ozbiljniji problem je u cinjenici da je vecina ugovora usmjerena na izvrsenje dviju medjusobno
vezanih obaveza, cije izvrsenje ne moga prostorno koincidirati. Posto bi u takvoj situaciji tacka vezivanja
ukazivala na 2 zakonodavstva, to bi moglo dovesti do cijepanja jedinstva ugovornog odnosa, a time i
poremecaja ravnoteze prava i obaveza ugovornih strana.
Navedeni problem je u MPP prevazidjen teorijom tzv.karakteristicne cinidbe kojom je locus solutionis
kao tacka vezivanja preobrazen u mjesto izvrsenja karakteristicne obaveze. U doktrini je bilo dilema da li
kao relevantnu vezanost uzeti samo to mjesto, ili formirati jednu u sebi kombinovanu tacku vezivanja:
domcil duznika karakteristicne obaveze. Vecina zakonodavstava prihvata upravo takvu izvedenu tacku
vezivanja, istovremeno precizirajuci karakteristicnu obavezu za tipicne ugovore.
Ugovori koji se ticu nekretnina su u gotovo svim zakonodavstvima podvrgnuti legi rei sitae.
Balansiranje veznih okolnosti u konkretnom slucaju (utvrdjivanje najtjesnje povezanosti). Opce
obiljezje savremenog kolizionog reguliranja ugovornih odnosa je svojevrsna rezerva prema cvrstim
faktorima vezivanja. To je jasno vidljivo iz vrlo siroke prihvacenosti ideje o lokalizaciji ugovornih odnosa
a posteriori. Ova ideja zasnovana je na razmatranju svih relevantnih vezanosti jednog ugovornog odnosa
nakon nastanka spora. Ova ideja je prisutna u ovoj ili onoj formi u gotovo svim nacionalnim kolizionim
sistemima i u novijem konvencijskom pravu. Ona predstavlja opceprihvacen nacin vezivanja u odsustvu
sporazumnog izbora mjerodavnog prava. Bez obzira na to da li se govori o najtjesnjoj povezanosti,
hipotetickom izboru prava ili o klauzulama odstupanja, smisao je isti: izbjeci fiksno vezivanje a
priori i omoguciti da se svaki ugovor tretira individualno, tj. da se u razmatranje uzmu sve relevantne
vezanosti i donese odluka a posteriori.
ZMPP takodje utvrdjuje primjenu prava najtjesnje veze, u odsustvu sporazumnog izbora stranaka. Ovaj
princip se realizira posredstvom karakteristicne radnje, i to vezivanjem za prebivaliste duznika
karakteristicne radnje u vrijeme prijema ponude. Zakon vrlo detaljno daje odgovarajuce prezumpcije za
pojedine tipove ugovora. Pravo predvidjeno na osnovu prezumpcija ce se primijeniti ako okolnosti
slucaja ne upucuju na drugo pravo. Dakle, ovo pravilo je otvoreno, a princip najtjesnje veze se
fakticki javlja u formi klazule odstupanja.
3.2. Vanugovorni odnosi
Najznacajnije mjesto u oblasti kolizionog regulisanja vanugovornih odnosa ima problem vezivanja
gradjanskih delikata sa medjunarodnim obiljezjima. U uporednom MPP su relativno rijetke odredbe koje
se odnose na druge oblike vanugovornih obligacija.

22

Uloga proceduralnog vezivanja lex fori. Zakonodavstvo i doktrina MPP na podrucju kolizionog
regulisanja gradjanskih delikata jos uvijek istaknutu ulogu daju domacem zakonu suda pred kojim se spor
raspravlja, bez obzira na locus delicti i druge okolnosti slucaja.
Mada je teoriju o iskljucivoj primjeni legis fori prvi potpuno elaborirao Vehter, a Savinji je je od njega
preuzeo, ipak se Savinji smatra ocem priavla da se na deliktnu odgovornost ima uvijek primjenjivati
lex fori, posto su sve pravne norme koje se odnose na delikte imperativne, pa se dakle primjenjuju po
nacelu teritorijalnosti.
Savinjieva teorija uticala je na svajcarsko i francusko pravo, ali je njen uticaj najsnazniji na pravo
angloamerickih zemalja, pogotovo Engleske. Medjutim, i neki engleski autori vec odavno zagovaraju
napustanje dvostrukog testa protivpravnosti (djelo za koje se tuzi mora biti protivpravno i po zakonu suda
i po zakonu zemlje u kojoj je ono izvrseno).
Objektivno vezivanje lex loci delicti (mjesto izvrsenja delikta) kao tezisni kontakt, ima najznacajniju
ulogu na podrucju kolizionog reguliranja deliktne odgovornosti za naknadu stete. Princip lex loci delicti
je suvereno vladao kod odredjivanja deliktnog statusa kako u evropskom, tako i u americkom pravu. U
danasnjem MPP je dopunjen ili potisnut na mjesto dopunskog rjesenja, a u nekim zakonodavstvima
sveden je samo na jednu od indicija za pronalazenje najblizeg prava, odnosno prava sa kojim je odnos
najtjesnje povezan.
Kriza pravila lex loci delicti nova rjesenja. Osnovni razlozi koji vezivanje deliktnih odnosa
posredstvom mjesta izvrsenja delikta cine nepodesnim su:
-

uticaj tehnickih sredstava (posebno sredstava prevoza i komunikacija);

deliktna radnja je u danasnje vrijeme cesto prostorno razdvojena od osobe i njenih fizickih akata;

danas su vrlo cesti tzv.dislocirani delikti, kod kojih radnja izvrsenja prostorno ne koincidira sa
mjestom nastanka stete. Postavlja se pitanje da li je u takvoj situaciji cjelishodnije primijeniti pravo
drzave u kojoj je izvrsena protivpravna radnja, ili one u kojoj je nastupila steta.

Ovo pravilo je u konkretnim slucajevima cesto dovodilo do necjelishodnih rjesenja, a nezadovoljstvo

takvim posljedicama se najprije javilo u SAD. U Drugom Restatement-u, locus delicti danas ima ulogu
jedne od indicija koje treba uzeti u obzir da bi se doslo do prava koje u konkretnom slucaju ima
najznacajniju vezu sa dogadjajem i strankama. Za ocjenu takve vezanosti, pored mjesta izvrsenja delikta
treba uzeti u obzir mjesto gdje je nastupila steta, domicil, drzavljanstvo i redovno boraviste osoba, mjesto
registracije i sjediste pravnih osoba, te mjesto u kome je sjediste nekog ranijeg pravnog odnosa medju
stranakama, ukoliko je takav odnos postojao. Pored ovog opceg pravila, Restatement sadrzi i niz posebnih
kolizionih normi za pojedine vrste delikata.
I neki evropski autori vec od 50-tih godina zagovaraju izvjesne korekcije u primjeni legis loci delicti,
ukazujuci i na druge znacajne vezanosti, kao npr. licna vezanost kod tzv.familijarnih delikata gdje su
stranke u srodstvu itd.
Medjunarodna regulacija. Odvajanje nacela najtjesnje povezanosti od pravila lex loci delicti, uocljivo je
i u konvencijskom MPP. Na edinburskoj sjednici Instituta za medjunarodno pravo 1969.godine, usvojeno
je stanoviste prema kojem u odsustvu stvarne povezanosti spornog slucaja i legis loci delicti, mjerodavno
pravo treba da se odredjuje uzimajuci u obzir posebne odnose izmedju samih stranaka ili povezanost
stranaka sa samim dogadjajem.
Ocite promjene u nacinu vezivanja ubrzo zatim donose haske konvencije koje se odnose na udese u
drumskom saobracaju i na stetu od proizvoda, koje je ratificirala bivsa SFRJ, a koje su na snazi u BiH.
Konvencija o mjerodavnom pravu za nezgode u drumskom saobracaju polazi od stanovista po kome
nacelno treba da je mjerodavna lex loci delicti, a da se utvrde tacno odredjeni slucajevi u kojima ce se od
tog pravila odstupiti u korist nekog drugog prava kao mjerodavnog.
Koliziona rjesenja Konvencije o pravo mjerodavnom za stetu od proizvoda bazirana su na sticaju
(kombinaciji) vezanih okolnosti koje treba da indiciraju najtjesnju vezu.

23

Konvencija EEZ o pravu mjerodavnom na ugovorne i vanugovorne obaveze iz 1980.godine je na

stanovistu direktnog pozivanja na nacelo najtjesnje veze. Lex loci delicti ce biti otklonjen ako nema
znacajne povezanosti izmedju posljedice i zemlje u kojoj se delikt dogodio, a s druge strane situacija
pokazuje tijesnu povezanost sa nekom drugom zemljom. U takvoj situaciji pravo mjerodavno je pravo te
druge drzave.

24