FIZIKA (VALNA) OPTIKA

9.4 Interferencija
9.4.1. Interferencija svjetlosnih valova

Neka dva vala istih frekvencija, koji se superponiraju jedan na drugi, pobuuju u nekoj toki
prostora oscilacije istog smjera:

x1 A1 cos t 1

x 2 A2 cos t 2

(9.65.)

Amplituda rezultirajuih oscilacija u danoj toki, moe se odrediti pomou vektora amplitude :

A2 A12 A22 2 A1 A2 cos2 1

Ako je razlika faza 2 1 , oscilacije koje izazivaju valovi, konstantna u vremenu, onda
takve valove nazivamo koherentni. Izvori takvih valova su takoer koherentni. Ako su valovi
nekoherentni, razlika u fazi se stalno mijenja. Uzimajui sa istom vjerojatnou ma koje vrijednosti

razlike faze, srednja vrijednost po vremenu cos 2 1 bie jednaka nuli. U tom sluaju
(9.66.)

A2 A12 A22

Moemo zakljuiti prema relaciji (9.10.) da je intenzitet svjetlosti pri slaganju nekoherentnih
valova jednak sumi intenziteta pojedinih valova:

I I1 I 2

(9.67.)

U sluaju koherentnih valova cos 2 1 ima konstantnu vrijednost u vremenu ali razliitu
za svaku toku prostora, pa je:

I I1 I 2 2 I1 I 2 cos2 1
U onim takama prostora za koje je:

cos2 1 0;

I I1 I 2

(9.68.)

cos2 1 0;

I I1 I 2

Znai u sluaju slaganja koherentnih valova javljaju se mjesta sa minimumom, odnosno

maksimumom intenziteta svjetlosti. Ova pojava naziva se interferencija svjetlosti. Interferencija je
naroito izraena u sluaju kada dva interferirajua vala imaju jednak intenzitet, tj. I1=I2, tada je prema
(9.68.) minimum intenziteta svjetlosti, I=0, a maksimum I=4I1. Za nekoherentne valove pri istim
uvjetima dobiva se jednaka osvijetljenost u svim tokama prostora, I=2I1.
Iz ovoga slijedi da pri osvjetljavanjima kakve povrine sa nekoliko izvora svjetlosti (npr.
dvjema lampama) trebala bi nastati interferenciona slika sa karakteristinim maksimumima i
minimumima intenziteta (pruge inferferencije). Meutim, iz svakodnevnog ivota svi znamo da
osvijetljenost povrine opada sa udaljenou od izvora a da se ne opaa slika interferencije. Ovo se
objanjava time to prirodni izvori svjetlosti (Sunce, elektrine sijalice, itd.) nisu koherentni. Zraenje
svijetlog tijela sloeno je od valova koje emisuju pojedine grupe atoma u trajanju od 10-8 s.
Rezultirajui val ima promjenljivu fazu, tako da dva prirodna izvora i pored iste frekvencije nisu
koherentna i ne daju interferencionu sliku.
Koherentni svjetlosni valovi mogu se dobiti diobom (pomo odbijanja i prelamanja) valova, koje
emitira jedan izvor, na dva dijela. Ako primoramo takva dva vala da preu razliite optike putove, a
zatim ih sloimo, nastaje interferencija. Razlika optikih duina putova, koje prelaze interferirajui
valovi, ne smije da bude velika, jer sloene oscilacije treba da pripadaju jednom te istom
rezultirajuem nizu valova.
Na crt. 9.26. dva koherentna vala nastaju dijeljenjem na dva dijela koje emitira jedan koherentan izvor
S. Ako ta dva vala preu razliite optike putove, a zatim se opet sretnu u toki P, pojavit e se na
zaklonu (ekranu) slika interferencije.

Crt.9.26.

Do take P prvi val pree u sredini sa indeksom prelamanja n1 put s1, a drugi val u sredini n2 pree put
s2. Ako je u toki S faza osciliranja t, onda prvi val u toki P pobuuje oscilacije sa kanjenjem
t1=s1/v1:

1 A1 cos t

s1

v1

a drugi val oscilacije sa kanjenjem t2=s2/v2:

2 A2 cos t

s2

v2

gdje su v1=c/n1 i v2=c/n2 fazne brzine prvog i drugog vala. Razlika u fazi valova koji pobuuju
osciliranje u toki P, bit e jednaka:

s2 s1
n s n1s1
v 2 v1 c 2 2

Zamijenimo /c sa

(9.69.)

2 f 2
, gdje je valna duina u vakuumu. Izraz za faznu razliku dobiva

slijedei oblik:

(9.70.)

gdje je:

n2 s2 n1s1 L2 L1

(9.71.)

jednaka razlici optikih duina putova to obino zovemo optika razlika putova.
Iz formule (9.71.) se vidi da ako je optika razlika putova jednaka cijelom broju valnih duina u
vakuumu:

z 0,1,2,...

(9.72.)

onda je fazna razlika jednaka viekratniku od 2 i oscilacije koje izazivaju oba vala u toki P imae
istu fazu. Prema tome relacija (9.72.) zadovoljava uvjet za interferencioni maksimum. Ovaj sluaj
nazivamo jo i konstruktivna interferencija.
Ako je razlika optikih putova jednaka polucijelom broju valnih duina u vakuumu:

z 0,1,2,...
(9.73.)

tada se oscilacije u taki P nalaze u protivfazi i to predstavlja uvjet za interferencioni minimum.

Ovakva interferencija naziva se destruktivna interferencija.
Promatrajmo dva koherentna izvora S1 i S2, crt. 9.27

Crt.9.27

Oblast u kojoj se valovi prekrivaju naziva se polje interferencije. U toj oblasti opaaju se
naizmjenino mjesta sa maksimumima i minimumima interferencije, koji u sluaju cilindrinih valova
imaju oblik naizmjeninih svijetlih i tamnih pruga. Da bi izraunali irinu pruga interferencije
pretpostavimo da je ekran paralelan s ravni koja prolazi kroz izvore S1 i S2. Poloaj take na ekranu
obiljeimo sa x Crt.9.28 . Uzmimo da izvori osciliraju istom fazom, tj. da su koherentni.

Crt.9.28

Sa crt. 9.28. slijedi da je:

s12 l 2 x

s l x

2
2

(9.74.)

odakle dobivamo:
2
s21
s12 s2 s1 s2 s1 2 xd

(9.75.)

Da bi dobili razluivu sliku interferencije potrebno je da bude rastojanje izmeu izvora d znatno manje
od rastojanja od izvora do zaklona l. Rastojanje x, unutar kojeg se obrazuju pruge interferencije
takoer je znatno manje od l. Pri ovim uvjetima moe se uzeti da je s1+s2 2l. U sredini sa indeksom
prelamanja n=1, razlika s2-s1 predstavlja razliku optikih putova . Dakle, moe se pisati:

d
x
l

(9.76.)

Uvrtavanjem uvjeta (9.72.) i (9.73.) u (9.76.) dobit emo vrijednosti x koje odgovaraju
maksimumu, odnosno minimumu intenziteta:

l
z 0,1,2,...

d
1 l

2 d

x max z
x min

(9.77.)

Rastojanje izmeu dva susjedna minimuma intenziteta zove se irina pruge interferencije. Iz relacija
(9.77.) slijedi da je irina pruge interferencije jednaka:

(9.78.)

Iz jednadbe (9.78.) vidimo da bi interferenciona slika bila jasna potrebno je da bude ispunjen
gornji uvjet, tj. d<< l.
Iz relacije (9.78.) moemo odrediti valnu duinu svjetlosti, mjerenjem irine pruge interferencije uz
poznate l i d. Obrnuto, ako je poznata valna duina, moe se odrediti mala vrijednost udaljenosti d.
Upravo iz eksperimenata interferencije svjetlosti bile su odreene valne duine za svjetlosne zrake
razliitih boja.

Crt. 9. 29.

9.4.2. Interferencija svjetlosti na tankim listovima

Blistave boje koje se esto zapaaju prilikom odbijanja svjetlosti od mjehura sapunice ili tankog
sloja ulja koje pliva po vodi, potiu od interferencije dva svjetlosna vala, odbijena od suprotnih

povrina tankog sloja sapunice ili ulja.

Pri upadu svjetlosnog vala na tanku providnu ploicu ili mjehuri, dolazi do odbijanja od obje
povrine ploice. Kao rezultat toga nastaju koherentni svjetlosni valovi, koji mogu da interferiraju.
Neka na providnu planparalelnu ploicu pada paralelan snop svjetlosti, predstavljen jednom zrakom,
ct. 9.30.

Crt.9.30.
Ploa odbija dva koherentna paralelna snopa svjetlosti, od kojih se jedan obrazuje na raun
odbijanja od gornje povrine, a drugi uslijed odbijanja od donje povrine. Zrak pri ulazu i izlazu iz
ploe se prelama prema zakonu prelamanja. Zraka koji nastaju uslijed viestrukog odbijanja moemo
zanemariti, uslijed slabog intenziteta
Povucimo normalu na zrake (1) i (2) ravan AB. Na putu do te ravni zraci (1) i (2) prave razliku
u optikoj duini puta. Prema tome, optika razlika puta bie jednaka:

ns2 n0 s1
(9.79.)
gdje je s1 duina odsjeka OA , s2 zbir duina OC CB , n-indeks prelamanja ploe i no-indeks
prelamanja sredine koja okruuje plou (obino se uzima da je to znak, no1).
Iz crt. 9.30. slijedi da je:

s1 2btg sin ; s2

2b
cos

gdje je b - debljina ploice. Uvrstimo ove izraze u (9.79.) dobit emo:

2bn
2btg sin
cos

(9.80.)

Uvoenjem zamjene, sin n sin i uzimajui u obzir da je sin 2 1 cos 2 , relacija

(9.80.) moe se dovesti u oblik:

2bn cos

(9.81.)

Uzimajui u obzir da je:

n cos n 2 n 2 sin 2 n 2 sin 2

optika razlika putova moe se izraziti preko upadnog ugla :
(9.82.)

2b n 2 sin 2

Pri izraunavanju fazne razlike izmeu oscilacija u zrakama (1) i (2) osim optike razlike
putova treba uzeti u obzir jo jednu okolnost.
Pri odbijanju svjetlosnog vala od granice koja dijeli optiki rjeu od optiki gue sredine

(odbijanje u toki 0) faza osciliranja svjetlosnog vektora (vektor E ) trpi promjenu od . Pri odbijanju
od granice koja dijeli optiku guu od optiki rjee sredine (odbijanje u toki C) do takve promjene u
fazi ne dolazi. Iz tog razloga izmeu zraka (1) i (2) nastaje dopunska razlika faza, jednaka . Ona se
moe uzeti u obzir ako se na doda ili oduzme polovina valne duine u vakuumu. Tako, da konana
razlika u optikoj duini puta iznosi:

2b n 2 sin 2

(9.83.)

Ako na put zraka (1) i (2) postavimo sabirno soivo oni e se sastati u jednoj toki fokusne
ravni soiva gdje e interferirati. U praksi soivo nije uvijek potrebno jer je teko dobiti potpuno
paralelne zrake, a ni ploica nije apsolutno paralelna.
Rezultat interferencije zavisi od optike razlike putova, . Za =z dobivaju se maksimumi, a

1
2

za z minimum intenziteta (z=0,1,2...). Uvjet za maksimum intenziteta moe se napisati i

u obliku:

2b n 2 sin 2 z

(9.84.)

Ako je tanka planparalelna ploa osvijetljena monokromatskom svjetlou, ije zrake imaju
razliite upadne uglove, to svakoj vrijednosti upadnog ugla odgovara odreena vrijednost razlike
optikih putova .
Interferenciona slika koja se dobiva u arinoj ravni jednog sabirnog soiva postavljenog na put
svjetlosnog vala, predstavlja naizmjenian niz tamnih i svijetlih pruga, od kojih svaka odgovara
odreenoj vrijednosti upadnog ugla. Otuda i njihov naziv pruge istog nagiba. Ako se planparalelna
ploa osvijetli paralelnim snopom bijele svjetlosti pruge interferencije e biti obojene. Meutim, do
interferencije e doi samo na veoma tankim slojevima, ija debljina ne prelazi 0,01 mm.
Za praksu je mnogo znaajnija interferencija pri odbijanju svjetlosti od providne klinove,
pri emu se javljaju tzv. pruge iste debljine. Ako na plou koja ima oblik tankog klina sa uglom pri
vrhu , pada paralelan snop monokromatske svjetlosti, i to normalno na donju povrinu, gornja
povrina je osvijetljena paralelnim svijetlim trakama boje upadne svjetlosti, koje su meusobno
razdvojene tamnim oblastima, crt.9.31.

Crt. 9.31.
Da bi objasnili interferenciju svjetlosti na prozranom klinu, promatrajmo crt.9.32. Od svih
zraka koje padaju normalno na donju povrinu klina promatrajmo samo one koje odgovaraju dvjema
susjednim svijetlim prugama na rastojanju L u tokama A i B. Poto svjetla pruga odgovara sluaju
konstruktivne interferencije (maksimum), to su odgovarajue putne razlike, za male uglove, sa
dovoljnom tonou mogu odrediti prema relacijama (9.83.).

A 2nd1
B 2nd 2

z.
z 1

gdje su d1 i d2 debljine klina na mjestima A i B.

(9.85.)

Kako ove pruge nastaju interferencijom reflektovanih zraka na mjestima iste debljine klina, to
se ove interferencione pruge nazivaju pruge iste debljine.
Rastojanje izmeu pruga moemo odrediti prema slici:

tg

d 2 d1
d d1
, odnosno L 2
L

(9.86.)

Crt. 9.32.
Iz relacije (9.85.) dobivamo, oduzimanjem druge jednadbe od prve, da je

d 2 d1

2n

(9.87.)

i zamjenom u (9.86.) dobiva se da je razmak izmeu svijetlih pruga jednak:

2n

(9.88.)

Poto se rastojanje L moe lako mjeriti to se uz poznate n i moe odrediti sa dosta tanosti
vrijednsoti malih uglova .

9.4.3. Newtonovi prstenovi

Karakteristian primjer pruga jednake debljine predstavlja tzv. Newtonovi prstenovi. Oni se
dobiju kada se promatra odbijena svjetlost od planparalelne staklene ploe na koju je stavljeno
plankonveksno soivo velikog radijusa. Ulogu tanke opne (sloja) od ije se povrine odbijaju
koherentni zraci, ima zrani sloj izmeu ploe i soiva, crt. 9.34. Pri okomitom upadu svjetlosti, pruge
jednake debljine imaju oblik koncentrinih krugova, pri nekom upadnom uglu oblik elipsi.

Crt. 9.33.
Naimo radijuse Newtonovih prstenova koji se dobivaju pri okomitom upadu svjetlosti na
plou. U tom sluaju cos 1 pa je prema (9.81.) optika razlika putova jednaka dvostrukoj debljini
zranog sloja i dodajmo jo

na raun promjene faze pri odbijanju od optiki gue sredine (staklena

2

ploa) imamo:

2b

(9.89.)

Iz crt. 9.33. slijedi da je:

R2 R b r 2 R2 2 Rb b2 r 2
2

(9.90.)

gdje je R - radijus krivine soiva, r - radijus kruga, kojem odgovara ista debljina sloja b. Zbog male
debljine b moemo zanemariti kvadratni lan b2 u usporedbi s 2Rb. Iz (9.90.) slijedi da je:

r2
2R

(9.91.)

Uvrtavanjem (9.91.) u (9.89.) dobivamo da je razlika optikih putova jednaka:

r2

R 2
U takama za koje je z 2 z

(9.92.)

, javit e se maksimumi, a u takama za koje je

z 2 z 1 , minimumi intenziteta. Oba ova uvjeta mogu se ujediniti u jedan:

2
2
m

(9.93.)

pri emu e parnim vrijednostima m odgovarati maksimumi, a neparnim minimumi intenziteta.

Uvrtavanjem u ovaj uvjet izraza (9.92.) i rjeavanjem dobivene jednadbe po r, dobivamo radijuse
svijetlih i tamnih Newtonovih prstenova:

m 1 R
2

m 1,2,...
(9.94.)

Parnim m odgovaraju radijusi svijetlih prstenova, nepar nim m - radijusi tamnih prstenova.
Vrijednosti m=1 odgovara r=0, tj. dodirna toka ploe i soiva. U toj toki nastaje minimum
intenzitata radi promjene faze za pri odbijanju svjetlosnog vala od ploe.

9.4.4. Primjena interferencije

Ve smo vidjeli da se interferencija svjetlosti moe iskoristiti za mjerenje malih uglova koje
obrazuju dvije ravni. Pored toga interferencija svjetlosti moe se primijeniti za mnoga druga
precizna mjerenja kao to su:
mjerenje malih duina,
ispitivanje kvaliteta povrina,
mjerenje malih promjena duina.
Pruge jednake debljine mogu se koristiti za mjerenje duine reda mikrometra. Naime, ako
dvije ravne povrine obrazuju zrani klin onda e kao to smo vidjeli u odbijenoj svjetlosti pojaviti
pruge jednake debljine u odbijenoj svjetlosti pojaviti pruge jednake debljine u obliku pravih,
meusobno paralelnih pruga. Pomjeranjem interferentne slike za jednu prugu, debljina klina na danom
mjestu izmijenit e se za veliinu (9.87.)
Pri pomjeranju interferentne slike za k pruga, promjena debljine bie jednaka:

d k1 d1 k

2n

; k 1,2,...
(9.95.)

Poto je valna duina vidljive svjetlosti reda veliine 5x10-7 m, to se pomjeranjem interferentnih pruga
moe mjeriti debljina red 10-7 m. Ova metoda se moe koristiti za precizno mjerenje toplotnog
koeficijenta irenja vrstih tijela, kada su uzorci malih dimenzija. Za ova mjerenja koristi se tzv.
interferentni dilatometar, crt. 9.35.

Crt. 9.34

Ureaj se sastoji od valjka (1), koji je napravljen od kvarcnog stakla koje ima mali koeficijent
irenja. Na valjku lei staklena ploa (2) sa ravnim povrinama. U valjak se stavlja ispitivano tijelo (3)
ije su gornja i donja povrina dobro izglaane. Tijelo se postavlja tako da se izmeu njegove gornje
povrine i staklene ploe obrazuje tanki zrani klin. Pri osvjetljavanju ureaja odozgo zapaaju se
pruge jednake debljini. Pri zagrijavanju ureaja, uslijed razlike u toplotnim koeficijentima irenja tijela
i kvarcnog valjka, mijenja se debljina zranog sloja i dolazi do pomjeranja interferentnih pruga. Iz
ovoga se moe izmjeriti promjena dimenzija tijela odnosno njegov toplotni koeficijent.
Interferentna metoda moe se koristiti takoer za mjerenje malih promjena duina, izazvanih
raznim uzrocima: mehanikim istezanjem, savijanjem i dr
Interfereometrijskim metodama moe se vriti kontrola obrade uglaanih povrina. Ova
metoda ima veliku primjenu u mainstvu, za kontrolu stupnja hrapavosti povrina raznih metalnih
proizvoda ili u optikoj industriji za kontrolu ravne povrine ogledala i sferinosti soiva.Pri ovim
mjerenjima moe se postii tonost od /2 primijenjene svjetlosti.
Ovakva ispitivanja vre se pomou staklene planparalelne ploe (optiki kontrolnik) visokog kvaliteta,
ija jedna povrina ne odstupa od idealne geometrijske ravni vie od 1/20 valne duine upotrijebljene
svjetlosti. Ispitivana povrina stavlja se uz optiki kontrolnik (etalon) tako da se meu njima obrazuje
tanak zrani sloj.
Pri osvjetljavanju ureaja odozgo zapaaju se pruge jednake debljine. Ako su obje povrine idealno
ravne, pruge e biti meusobno paralelne i pravilne, crt. 9.35a. Svako odstupanje od ravni dovodi do
iskrivljavanja interferencionih pruga, crt. 9.35 b i c. Analizom oblika i razmaka pruga moe se
procijeniti odstupanje povrine od eljenog oblika.

Crt. 9.35.

9.5. Difrakcija svjetlosti

9.5.0. Uvod

Ako se izmeu takastog izvora S i zaklona Z postavi neki neprovidni predmet, to bi prema
zakonima geometrijske optike na zaklonu morala postojati otra granica izmeu dijela koji je
homogeno osvjetljen i dijela iza predmeta u koji svjetlost (ako se prostire pravolinijski) ne stie.
Dakle, prema geometrijskoj optici postojala bi otra granica geometrijske sjenke i osvjetljenog dijela
zaklona. Meutim, eksperiment pokazuje da se izvjesna, mala koliina svjetlosti savija oko ivice
predmeta i ulazi u oblast geometrijske sjenke. Zavisnost intenziteta osvjetljenosti od udaljenosti od
ivice geometrijske sjenke data je na slici 9.39. Ako je intenzitet osvjetljenosti koji se dobije bez
prepreke I0 vidimo da intenzitet osvjetljenosti u oblasti geometrijske sjenke postepeno opada teei
nuli a desno od ove granice intenzitet ima niz maksimuma i minimuma.

Crt. 9.36..

Intenzitet difrakcije ovisi od dimenzija prepreke i valne duine. Pri valnoj duini koja je
uporediva sa dimenzijama prepreka, kao to je sluaj sa zvunim valovima, difrakcija je intenzivna i
lako uoljiva. Zvuk se uje iza stubova ili iza ugla zgrade, a zvuni valovi obilaze prepreke jer je
valna duina zvunih valova reda veliine nekoliko metara, tj. reda veliine prepreka. Meutim, kod
svjetlosti valne duine su mnogo manje, reda veliine mikrometra, pa se difrekcija tee uoava i
slabije manifestuje.
Razlikujemo dva sluaja difrakcije: Fresnelova (Frenelova) difrakcija i Fraunhoferova
difrakcija.
Fresnelova difrakcija nastaje onda kada se svjetlosni izvor i zaklon nalaze na konanom rastojanju od
prepreke. Zraci koji stiu do zaklona nisu paralelni i za promatranje slike difrakcije nisu potrebni
optiki instrumenti.
Fraunhoferova difrakcija, predstavlja difrakciju paralelnih zraka, i nastaje kada su svjetlosni
izvor i zaklon beskonano udaljeni od prepreke na kojoj nastaje difrakcija. Za promatranje
Fraunhoferove difrakcije potreban je optiki sistem.

9.5.1. Huygens- Fresnelov princip

Pojava difrakcije valova moe se objasniti pomou Huygensovog principa, ali Huygensov
princip ne daje nikakve podatke o amplitudi odnosno intenzitetu svjetlosti. Ovaj nedostatak je otklonio
Fresnel koji je dopunio Huygensov princip, interferenci-jom sekundarnih valova. Prema tome
Huygens-Frenselov princip glasi: Svaka taka do koje dolazi valno kretanje postaje izvor novih
sekundarnih valova, koji interferiraju. Raunajui amplitude i faze ovih sekundarnih valova
moe se nai amplituda rezultujueg vala u bilo kojoj toki prostora.

Neka S predstavlja jednu od valnih povrina svjetlosti koja se prostire od nekog izvora.
Amplituda svjetlosnih oscilacija u toki P, koja lei ispred te povrine moe da se nadje prema
Fresnelu na osnovu slijedeeg razmatranja. Svaki element povrine predstavlja izvor sekundarnih
sfernih valova, ija je amplituda proporcionalna veliini elementa dS. Kao to znamo, amplituda
sfernih valova opada sa rastojanjem r od izvora, prema zakonu 1/r. Znai u toku P dolaze od svakog
elementa valovi koji se mogu opisati jednainom:

d K

A0
cos t kr d 0 dS
r

(9.96.)

gdje je t d 0 faza osciliranja na mjestu poloaja valne povrine S, k-valni broj, A0-amplituda.

Koeficijent proporcionalnosti K() opada pri poveanju ugla , izmeu normale n na povrinu dS i
pravca od elementa dS do take P, a prelazi u nulu za =/2.

Crt. 9.37
Rezultujue osciliranje u taki P predstavlja superpoziciju oscilacija koje su uzete po cijeloj
valnoj povrini S, crt. 9.37.

K
S

A0
cos t kr d 0 dS
r

(9.97.)

Relacija (9.97.) predstavlja analitiki izraz za Huygens-Fresnelov princip. Ovaj raun u

opem sluaju je jako teak, ,pa emo se mi razmatrati samo Fraunhoferovu difrakciju.
Ako su izvor svjetlosti i posmatrana toka P postavljeni od prepreke tako da zraci koji padaju
na prepreku i zraci koji idu u taku P, obrazuju praktino paralelne snopove onda se radi o
FRAUNHOFEROVOJ difrakciji ili difrakciji paralelnih zraka. U suprotnom sluaju radi se o
FRESNELOVOJ difrakciji.

9.5.4. Fraunhoferova difrakcija

Da bi posmatrali Fraunhoferovu difrakciju potrebno je iza izbora svjetlosti S i ispred posmatrane take
P postaviti soiva tako da se take S i P nadju u fokusnoj ravni odgovarajueg soiva.

Neka snop paralelnih zraka monohromatske svjetlosti pada na neprovidnu ploicu na kojoj se
nalazi uska pukotina, crt. 9.38. Ako je irina pukotine reda veliine valne duine svjetlosti, na zaklonu
koji je udaljen dovoljno daleko pojavie se difrakciona slika i bez soiva izmeu pukotine i zaklona.

Crt. 9.38.

Promatrajmo tri karakteristina zraka, koji prema Huygensovom principu skreu za ugao .
Ako je putna razlika izmeu zraka (1) i (2) jednaka polovini valne duine, valovi koji stiu u toku B
su u protivfazama, pa dolazi do destruktivne interferencije. Moe se lako vidjeti da svakom zraku koji
pada unutar gornje polovine pukotine odgovara jedan zrak u donjoj polovini sa kojim je u protivfazi.
Ukupni rezultat slaganja u toki B je minimum intenziteta svjetlosti pod uvjetom da je:

sin
2
2

(9.98.)

odnosno,

d sin I

z 1,2,3,...

(9.99.)

gdje je d - irina pukotine. Minimum intenziteta nalazi se takoer u simetrinoj toki C. Za x<l,

sin

x
pa je irina centralne svijetle pruge jednaka:
l

CB 2l

(9.100.)

Vidimo da je centralna svijetla pruga upravo proporcionalna valnoj duini a obrnuto

proporcionalna irini pukotine. Relacija (9.100.) predstavlja kvantitativan kriterij granica vaenja
geometrijske optike. Ako je irina lika koji se dobije na zaklonu pomou snopa paralelnih zraka
jednaka irini pukotine (CB=d), tada uvjet vaenja geometrijske optike moemo napisati kao:

d 2l

(9.101.)

Odavde slijedi da e difrakcija biti posebno izraena u sluaju kad je:

d 2l

(9.102.)

Znai, uvjet (9.102.) predstavlja kriterijum za valnu optiku.

Uzmimo za primjer zelenu svjetlost =500 nm, i pukotinu d=0,5 mm. Na zaklonu koji je
udaljen l=1 m, dobiemo difrakcionu sliku jer je:

2l 103 m d

Dosadanje razmatranje nam daje samo poloaj minimuma intenziteta u difrakcionoj slici, ali nam
nita ne govori o tome kako se mijenja intenzitet od take do take, tj. nita ne znamo o veliini
amplitude rezultujueg svjetlosnog vala.
Da bi izraunali amplitudu valova u bilo kojoj toki na zaklonu, izdijelimo valni front koji
prolazi kroz pukotinu na infinitezimalne pruge iste irine dx kao na crt. 9.39.
Od svake pruge ire se sekundarni valovi. Osciliranje u toki P izraunava se primjenom principa
superpozicije, uzimajui u obzir sve valove koji stiu od pukotine. Sekundarni val koji nastaje na
visini x, prelazi vee rastojanje od sekundarnog vala koji nastaje u sredini pukotine, za iznos xsin.

Crt. 9.45.

Ravni vala koji potie od pruge irine dx na visini x, moemo predstaviti jednainom:

d A cos t kx sin dx

(9.103.)

gdje je kxsin, razlika u fazi u odnosu na centralnu prugu. Rezultujue osciliranje u toki P, dobije se
integracijom po cijeloj irini pukotine:

d
2

A cos t kx sin dx

(9.104.)

Jednadba (9.104.) predstavlja analitiki izraz za Huygens-Fresnelov princip. Integracijom u

granicama od -d/2 do +d/2 dobije se:

A
k sin

d
d

sin t k 2 sin sin t k 2 sin

Koristei adicionu teoremu sin sin 2 cos

moemo napisati u obliku:

(9.105.)

d
d
sin
, relaciju (9.105.)
2
2

 d sin

sin

Ad
cos t
s sin

(9.106.)

Izraz u zagradi predstavlja amplitudu rezultujueg vala i oznaimo je sa m, t je faza

centralnog sekundarnog vala:

d sin

m Ad
d sin

sin

(9.107.)

Radi lakeg pisanja uvedimo novu veliinu na slijedei nain:

d sin

(9.108.)

Tada je amplituda rezultujueg osciliranja u toki P data sa:

m Ad

sin z
z

(9.109.)

Poto je intenzitet svjetlosni proporcionalan kvadratu amplitude, to je intenzitet osvjetljenosti u toki P

jednak:

sin z
I I0

(9.110.)
2

sin z
Na crt. 9.46. prikazan je grafik veliine
u funkciji z i sin .
z

Crt. 9.46.

U centru slike imamo maksimum intenziteta svjetlosti:

z 0,

d sin
0,

I I0 ,

sin 0,

Minimume intenziteta dobivamo za z=, 2, 3, ... tj.:

z ,

z 2 ,

d sin
,

I 0,

d sin
2 ,

I 0,

sin

sin 2

, itd .

Sekundarni maksimum se nalazi priblino na polovini izmeu prvog i drugog minimuma, tj.
kad je: z

3
,
2

1
2
I I0
I 0.045 I 0
3
22 0

Slijedei maksimum se dobiva za:

5
,
2

2
I I 0 0.016 I 0
5

Vidimo da se difrakcioni maskimumi nalaze kad je zadovoljen uvjet:

sin 0, 3 ,
2

, itd .

dok se odnos njihovih intenziteta odnosi kao:

I 0 : I1 : I2 :... 1: 0,045: 0,016 :...

Centralni maksimum sadri glavni dio svjetlosnog fluksa koji prolazi kroz pukotinu.
Ako ravni svjetlosni val prolazi kroz kruni otvor malog prenika r, to e se na zaklonu
pojaviti difrakciona slika predstavljena u obliku koncentrinih svijetlih i tamnih prstenova. Prvi tamni
prsten nastaje prema 9.109.:

sin 1,22

(9.111.)

9.5.5. Difrakciona reetka

Difrakcionom reetkom naziva se skup velikog broja jednakih pukotina, koje su postavljene na
meusobno istom rastojanju. Rastojanje d izmeu sredina susjednih pukotina zove se konstanta ili

period reetke. Znai, konstanta reetke jednaka je irini pukotine i razmaku izmeu dvije susjedne
pukotine, d=a+b, crt 9.47.

Crt.9.47

Ako na difrakcionu reetku (optika reetka) pada ravni monokromatski val, tada svaka
pukotina u reetki proizvodi difraktovani snop, u kojem je raspodjela intenziteta funkcija irine
pukotine. Ti difraktovani snopovi interferiraju, dajui konanu sliku.

Promatrajmo interferenciju N snopova, i to onih koji se prostiru pod uglom na upadni pravac
prostiranja. Putna razlika dva snopa koji potiu iz dvije susjedne pukotine iznosi prema crt. 9.47.:

d sin

(9.112.)

pa je njihova fazna razlika:

d sin
(9.113.)

Za snopove za koje je m2 , tj. za koje je:

d sin m

m 0,1,2,...

(9.114.)

valovi koji potiu iz pojedinih proreza pojaavaju jedan drugog. Amplituda rezultujueg vala u
promatranoj toki zaklona je:

Amax NA1

(9.115.)

gdje je A1 amplituda vala koji dolazi iz jedne pukotine u pravcu pod uglom .
Relacija (9.114.) odreuje poloaje maksimuma intenziteta i to, tzv. glavne maksimume, a broj m
odreuje red glavnog maksimuma. Glavni maksimumi intenziteta zadovoljavaju iste uvjete kao za
jedan otvor (9.119.), i odredjeni su relacijom:

a sin z

z 123...

(9.136.)

Pored ovih minimuma odreenih uvjetom (9.116.) izmeu susjednih glavnih maksimuma u
difrakcionoj slici reetke s N pukotina, javlja se i N-1, tzv. dopunski minimum. Oni odgovaraju
pravcima u kojima se oscilacije od N pukotina meusobno ponitavaju.
Intenzitet glavnih maksimuma raste s poveanjem broja prolaza i to proporcionalno s N2. Ovaj
rezultat dobije se kvadriranjem relacije (9.115.):

I max N 2 I1

(9.117.)

Dakle, sa poveanjem broja N, glavni maksimumi postaju sve sjajniji i sve ui, dok su
sekundarni maksimumi sve slabiji.
Difrakciona reetka ima veliku praktinu primjenu. Prema relaciji (9.134.) valna duina
monokromatske svjetlosti moe se izmjeriti sa velikom tonou. U spektroskopiji, difrakciona reetka
moe zamijeniti prizmu kao ureaj za razlaganje svjetlosti. Naime, ako se reetka obasja bijelom
svjetlou, dobiva se difrakciona slika u obliku niza spektara simetrino rasporeenih oko bijelog
centralnog lika.
Prema relaciji (9.114.) komponente bijele svjetlosti sa veim valnim duinama, skreu za vee uglove
. Tako je skretanje crvene svjetlosti najvee, ljubiaste najmanje, za razliku od prizme gdje je
obrnuto.Preciznost optike reetke zavisi od konstante reetke, prema relaciji (9.114.) konstanta
reetke treba da bude reda veliine valne duine. Tako, reetke koje se koriste za vidljivu svjetlost
sadre od 4000 do 1200 zareza po jednom centimetru.

Optike reetke prave se od stakla ili kvarcnih ploica, po ijoj se povrini specijalnim
dijamantskim noevima zarezuju paralelne pruge. Na mjestima zareza, uslijed hrapavosti povrine,
svjetlost ne prelazi. pukotine predstavljaju ne oteeni dijelovi ploice.
Takoer, postoje i refleksione reetke, koje se u sutini ne razlikuju od prozirnih reetki. One
se dobivaju urezivanjem dijamantskim noem.

9.5.6. Difrakcija X-zraka na kristalima

Pri prolazu X-zraka kroz tijela, dolazi do rasipanja zraenja ovisno o kristalnoj strukturi.Ako
na tijelo usmjerimo koherentan snop X-zraka, moe nastupiti interferencija meu odbijenim zracima,
pod uvjetom da su atomi u tijelu pravilno rasporeeni, kao to je to sluaj sa kristalima. Atomi u
kristalima poredani su na pravilan nain, tako da kristal moe sluiti kao trodimenzionalna difrakciona
reetka za elektromagnetsko zraenje valne duine reda veliine meuatomskog razmaka (10 -10 m).
Ako X-zrake, ija je valna duina upravo reda 10-10 m, propustimo kroz tanku ploicu nekog
kristala, na zaklonu postavljenom iza ploice, dobit emo difrakcionu sliku. Ovaj eksperiment je prvi
put izvren 1913. godine i potvrdio je valnu prirodu X-zraka.

Od tada difrakcija X-zraka predstavlja jedno od najjaih orua za istraivanje kristalne

strukture raznih materijala.
Da bi objasnili difrakciju X-zraka na kristalima, zamislimo da je kristal ureen na taj nain da
predstavlja skup paralelnih ravni koje se nalaze na jednakim udaljenostima d. Ove ravni (kristalne
ravni) prolaze kroz veliki broj atoma koji predstavljaju prepreke na kojima dolazi do pojave difrakcije.
Kada snop X-zraka pada na kristal, od svake kristalne ravni reflektira se jedan dio upadnog zraenja,
pod uglom, jednakim upadnom uglu (kao kod ogledala). Sekundarni valovi se meusobno ponitavaju
osim onih za koje je putna razlika jednaka cjelobrojnom umnoku valne duine. U tom sluaju, valovi
odbijani od paralelnih ravni pojaavaju jedan drugog i imamo konstruktivnu interferenciju.
Na crt. 9.48. moe se lako vidjeti da je putna razlika dva vala, koji se odbijaju od susjednih
atomskih ravni, jednaka 2dsin. Prema tome pravci u kojima se dobivaju difrakcioni maksimumi treba
da zadovoljavaju uvjet:

2d sin m

(9.118.)

Crt. 9.48.

gdje je d - rastojanje izmeu susjednih ravni (medjuatomsko rastojanje) -ugao izmeu upadnih zraka
i kristalnih ravni i m-cio broj.
Relacija (9.118.) poznata je pod imenom Braggov zakon (Breg). Ova relacija daje mogunost
analize upadnog zraenja ako poznamo konstantu reetke i poloaj difrakcionim maksimuma ili uz
poznatu valnu duinu i snimljen difraktogram moemo odrediti parametre reetke. Na kristalnoj
reetki pored X-zraka mogue je dobiti i difrakciju gama zraka, elektrona, neutrona i drugih
mikroestica.

9.6. Polarizacija svjetlosti

9.6.1. Prirodna i polarizirana svjetlost

Kao to je ve reeno elektromagnetski valovi su transverzalni. Istovremeno, svjetlosni valovi

ne pokazuju asimetriju na pravac prostiranja zraka. To je uvjetovano time to je prirodna svjetlost
sastavljena od oscilacija koje se vre u najrazliitijim smjerovima koji su okomiti na zrak svjetlosti,
crt. 9.49. Poto je svjetlosni val sastavljen od velikog broja valnih nizova, koje isputaju pojedini
atomi, ravan oscilacija za svaki niz, orijentirana je na sluajan nain. Zbog toga su u rezultujuem valu
oscilacije razliitih smjerova predstavljene sa jednakom vjerojatnou.
Svjetlost kod koje su smjerovi oscilacija sreeni na neki nain zove se polarizirana.
Ako se oscilacije svjetlosnog vektora vre samo u jednoj ravni, svjetlost se zove ravno ili

linearno polarizirana. Ravan u kojoj oscilira svjetlosni vektor (vektor jaine elektrinog polja E ),

zove se ravan osciliranja. Radi povijesnih razloga kao ravan polarizacije nije nazvana ravan u kojoj
oscilira vektor E, ve ravan okomita na nju, crt. 9.50.

Crt. 9.49.

Crt. 9.50.

Ravno polarizirana svjetlost moe se dobiti iz prirodne, pomou instrumenata koji se zovu
polarizatori. Ovi instrumenti slobodno proputaju oscilacije koje su paralelne sa ravni koju emo zvani
ravan polarizatora, a potpuno zadravaju oscilacije koje su okomite na tu ravan. Oscilacija sa
amplitudom A koja se vri u ravni koja obrazuje ugao s ravni polarizatora moe se razloiti na dvije
komponente sa amplitudama (crt. 9.51.).

AII A cos
AI A sin

(9.119.)

Komponenta koja je paralelna sa ravni polarizatora AII proi e kroz instrument druga AI e biti
zadrana.Intenzitet svjetlosti koji je proao, pro-porcionalan je kvadratu amplitude A2II=Acos2, tj.
jednak je Icos2, gdje je I-intenzitet oscilacija sa amplitudom A. Prema tome osciliranje koje je
paralelno s ravni polarizatora nosi sa sobom dio intenziteta koji je jednak cos2.

Crt. 9.51.
Kod prirodne svjetlosti sve su vrijednosti jednako vjerojatne. Zbog toga dio svjetlosti koja je prola
2
kroz polarizator bie jednaka srednjoj vrijednosti od cos 1 / 2 . Pri rotiranju polarizatora oko

pravca prirodnog zraka, intenzitet svjetlosti koja je prola ostat e isti, mijenjat e se samo orijentacija
ravni osciliranja svjetlosti koja izlazi iz instrumenta.
Neka na polarizator pada ravno polarizirana svjetlost s amplitudom Ao i intenzitetom Io. Kroz
instrument e proi komponenta osciliranja sa amplitudom A=A0cos, gdje je ugao izmeu ravni
osciliranja upadne svjetlosti i ravni polarizatora. Prema tome, intenzitet proputene svjetlosti odredjuje
se tzv. MALUSOVIM zakonom:

I I 0 cos 2

(9.120.)

Postavimo na put prirodnog zraka svjetlosti dva polarizatora ije ravni obrazuju ugao . Iz prvog
polarizatora izai e ravno polarizirana svjetlost intenziteta koji iznosi polovinu intenziteta prirodne
svjetlosti Ipr/2. Prema Malusovom zakonu iza drugog polarizatora izai e svjetlost intenziteta:

1
I cos 2
2 pr

(9.121.)

Za =0, tj. kad su polarizatori paralelni, intenzitet proputene svjetlosti kroz dva polarizatora
jednak je 1/2 Ipr, a za

, tj. kada su polarizatori ukreni intenzitet je jednak nuli.

9.6.2. Polarizacija pri odbijanju i prelamanju

Ako upadni ugao koji pada na granicu dvije sredine indeksa prelamanja n1 i n2 nije jednak
nuli, odbijeni i prelomljeni zrak su djelimino polarizovani. U odbijenom zraku preovladjuju oscilacije
koje su okomite na upadnu ravan, te oscilacije emo oznaiti tokama, crt. ... U prelomljenom zraku
dominiraju oscilacije koje su paralelne sa upadnom ravni i oznaene su dvostrukim strelicama.

Crt. 9.52.

Stepen polarizacije zavisi od upadnog ugla. Za upadni ugao koji zadovoljava uvjet:

tgd B n21

(9.122.)

gdje je n21 indeks prelamanja druge sredine u odnosu na prvu, odbijeni zrak je potpuno polarizovan.
Stepen polarizacije prelomnog zraka, za upadni ugao koji je jednak 3, dostie najveu vrijednost, ali
ovaj zrak je djelimino polarizovan. Relacija (9.122.) naziva se BREWSTEROV (Bruster) ZAKON.
Ugao B naziva se ugao potpune polarizacije ili Brewsterov ugao.
Stepen polarizacije odbijenog i prelomljenog zraka za razliite upadne uglove dobiva se
rjeavanjem Maxwellovih jednadba, i ovdje neemo ulaziti u detaljnu analizu.

9.6.3. Polarizacija pri dvojnom prelamanju

Prilikom prolaska svjetlosti kroz neke optike anizotropne kristale svjetlosti zrak se djeli na
dva dijela. Ova pojava naziva se dvojno prelamanje.
Prilikom dvojnog prelamanja jedan zrak zadovoljava obian zakon prelamanja (Snell) i lei u
istoj ravni sa upadnim zrakom i normalom. Ovaj zrak se zove OBIAN (REDOVAN) i oznaava se sa
(0). Za drugi zrak, koji se zove NEOBIAN (NEREDOVAN) i oznaava se sa (n), po pravilu ne lei u
upadnoj ravni i za njega ne vai zakon prelamanja.

Crt. 9.53.

Na ctr.9.53. dat je grafiki metod konstrukcije valnog fronta redovnog i neredovnog

prelomljenog vala i njima odgovarajuih zraka, pomou Huygensovog principa. Njihove valne
povrine se nalaze kao obvojnice valnih povrina sekundarnih valova i odredjene su njihovim
brzinama Vidimo da su za redovne valove ove povrine sfere, a za neredovan val imaju oblik
elipsoida.
Pojava dvojnog prelamanja zraka opaa se na svim providnim kristalima, izuzev kristala kubinog
sistema. Kod nekih kristala kao to su: kvarc, kalcit, postoji pravac du kojih se zrak prostire kao u
obinoj izotropnoj sredini ne djelei se na dva dijela. Ovaj pravac naziva se optika osa kristala. Treba
znati da optika osa nije neka odredjena prava linija, koja prolazi kroz zadanu toku kristala, ve
odredjeni smjer u kristalu. Bilo koja prava koja je paralelna tom smjeru, predstavlja optiku osu
kristala.Redovni i neredovni zrak su potpuno polarizovani i uzajamno su okomiti. Po izlasku iz kristala
oni se razlikuju samo u smjeru polarizacije, a nazivi redovan i neredovan imaju smisla samo unutar
kristala.Poto se kroz kristal prostira dva linearno polarizirana vala sa uzajamno normalnim ravnima
polarizacije, za izradu polarizatora, potrebno je na neki nain jedan od ovih zraka eliminisati.

U nekim kristalima jedan zrak se apsorbuje jae od drugog. Ova pojava se naziva
dihromatizam. Veoma jak dihromatizam za vidljivu svjetlost posjeduje kristal turmalina. U njemu se
obian zrak praktino apsorbuje na duini od 1 mm. Slino svojstvo ima i polaroid (celuloidni film) u
koji je ugradjena velika koliina jednako orijentisanih kristalia.
Veliku primjenu za izradu polarizatora ima tzv. Nicolova (Nikolova) prizma, crt. 9.54. Ona
predstavlja prizmu od islandskog kalcita koja je rasjeena po dijagonali i zalijepljena kanadrskim
balzamom, smolom iji indeks prelamanja nalazi izmeu indeksa prelamanja redovnog n 0 i
nerednovnog nn zraka, tj. n0>n>nn. Upradni ugao je tako podeen da se redovni zrak na sloju balzama
totalno reflektuje i skree van kristala, a neredovan zrak prolazi kroz taj sloj i izlazi iz prizme.

Crt. 9.54
U zadnje vrijeme za izradu polarizatora sve vie se koriste, polaroidi, koji imaju niz prednosti nad
prirodnim kristalima, kao to je dihroizami mogunost izrade polarizatora velikih povrina. Jedna vrsta
polaroida dobiva se iz suspenzije malih kristala herapatita (jodokinin sulfat) u isparljivoj viskoznoj
sredini. Pri proticanju ovakve suspenzije kristalii se orjentiu paralelno strujnicama toka. Kada se
suspenzija stvrdne (ispari) dobije se tanak sloj velike povrine (nekoliko dm2) koji ima potrebne
karakteristike za izradu polarizatora.

9.7. Fotometrija
9.7.1. Svjetlosni fluks

Svaki realni elektromagnetski val predstavlja skup oscilacija sa valnim duinama koje se
nalaze u nekom intervalu . Taj interval ostaje konaan ak i za monohromatski svjetlosni
val.Vidljivu svjetlost predstavlja interval elektromagnetskih valova koje moe da registruje oko i
predstavlja podruje od 380 mm do 780 mm.
Raspodjela fluksa energije po valnim duinama moe se predstaviti pomou funkcije
raspodjele:

d e
d

(9.123.)

gdje je de -flluks energije (energije koja prodje kroz jedininu povrinu u jedinici vremena), koja
odgovara valnim duinama od do +. Fluks energije koji se prenosi valovima koji se nalaze u
konanom intervalu od 1 do 2, moe se predstaviti na slijedei nain:
2

(9.124.)

Djelovanje svjetlosti na oko, u velikoj mjeri zavisi od valne duine. Osjetljivost prosjenog normalnog
oka na emitovanje raznih valnih duina data je tzv. krivuljom vidljivosti, crt. 9.55.

Iz krivulje moemo vidjeti da je oko najosjetljivije na emitovanje valna duina 0,555 m

(zelena boja). Pri istom energetskom fluksu vizuelno procjenjen intenzitet svjetlosti za druge valne
duine je manji. Vrijednost funkcije vidljivosti je obrnuto proporcionalna veliinama energetskog
fluksa, koje izazivaju jednaku po intenzitetu vizuelnu osjetljivost:

V d
V 1
2

e 2
e 1

(9.125.)

Crt. 9.55.

Da bi se okarakterisao intenzitet svjetlosti uzimajui u obzir i njegovu sposobnost da izazove

vizuelni osjeaj, uvodi se veliina koja se naziva svjetlosni fluks. U invervalu d svjetlosni fluks se
definie kao proizvod energetskog fluksa i odgovarajue vrijednosti funkcije vidljivosti:

d V d e

(9.126.)

Ako se energetski fluks izrazi preko funkcije raspodjele energije po valnim duinama prema
formuli (9.123.) moe se napisati:

d V d

(9.127.)

Ukupni svjetlosni fluks iznosi:

V d
0

(9.128.)

Funkcija vidljivosti je bezdimanzionalna veliina. Saglasno tome dimenzija svjetlosnog fluksa

se poklapa sa dimenzijom fluksa energije. Svjetlosni fluks je fluks energije zraenja procjenjen prema
vizuelnoj osjetljivosti.

9.7.2. Jaina (intenzitet) svjetlosnog izvora

Tokasti izvor je takav izvor kod kojeg moemo zanemariti dimenzije u poredjenju sa
rastojanjem od mjesta posmatranja do izvora.
U homogenoj i izotropnoj sredini val koji emitira tokasti izvor bie sferian. Da bi se
okarakterisao tokasti izvor svjetlosti koristi se jaina svjetlosnog izvora, koja se odredjuje kao fluks
emitovanja izvora, koji dolazi na jedinicu prostornog ugla:

d
d

(9.129.)

Crt. 9.56.
U optem sluaju jaina svjetlosnog izvora zavisi od smjera:

I I v,

gdje su v, polarni i azimutalni ugao u sfernom sistemu koordinata. Ako I ne zavisi od smjera, izvor
svjetlosti se naziva izotropan. Za izotropan izvor vrijedi:

(9.130.)

gdje je totalni svjetlosni fluks koji emisuje izvor u svim pravcima.

Jedinica jaine svjetlosti, je jedna od osnovnih jedinica SI i zove se KANDELA (cd). Jedna
kandela je jednaka 1/60 jaine svjetlosti koja se izrai u pravcu normale sa povrine 1 cm2
apsolutno crnog tijela na temperaturi prelaza platine iz tenog u vrsto stanje (2046,5 K).
Jedinica za svjetlosni fluks je LUMEN (1m). On je jednak svjetlosnom fluksu koji
emisuje izotropni izvor svjetlosne jaine 1 cd u prostorni ugao jednog steradijana.

1lm 1cd 1sterad

(9.131.)

Eksperimentalnim putem je ustanovljeno da svjetlosnom fluksu jaine jednog lumena koji se

dobije emitovanjem svjetlosti valne duine =0,555 m odgovara fluks energije od 0,0016 W.
Veliina:

A = 0,0016 W/1m

naziva se MEHANIKI EKVIVALENT SVJETLOSTI.

9.7.3. Osvjetljenost
Stepen osvjetljenosti neke povrine na koju pada svjetlosni fluks definisan je veliinom:

d p

(9.132.)

dS

koja se naziva osvjetljenosti (dp je svjetlosni fluks koji pada na element povrine dS). Jedinica
osvjetljenosti je LUKS (lx). To je osvjetljenost koja se dobiva ravnomjernom raspodjelom fluksa
od jednog lumena (lm) na povrinu od jednog metra kvadratnog.

1lx

1lm
1m2

(9.133.)

Instrumenti koji se koriste za mjerenje jaine svjetlosnog izvora ili svjetlosnog fluksa nazivaju se
fotometri.