Professional Documents
Culture Documents
Bilten Suda Bih BR 4
Bilten Suda Bih BR 4
Broj 4/2014
Broj 4/2014
Bilten br.
4/2014
Tehniki saradnici:
Emira Hodi, rukovodilac Pravnog odjeljenja
Elma Karovi, pravna savjetnica
Lejla Garaplija, pravna savjetnica
Una Pelak, struna saradnica
Jasenka Ferizovi, pravna savjetnica - asistent
Lektor: Zlata Ekert
tampa: tamparija Fojnica d.o.o.
Tira: 250
Sud BiH, u Sarajevu. Sva prava su pridrana. Ovo izdanje je interna publikacija
Suda Bosne i Hercegovine i elektronski je dostupna na slubenoj web stranici Suda
Bosne i Hercegovine: www.sudbih.gov.ba
[2]
Bilten br.
4/2014
S A D R A J:
1.1.
1.2.
1.3.
[3]
Bilten br.
4/2014
[4]
2.2.
Bilten br.
4/2014
4.1.
[5]
[6]
Bilten br.
4/2014
I.
STRUNI RADOVI
[7]
Bilten br.
4/2014
[8]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
1. Uvodne napomene
U nekim ranijim vremenima je naglaavano da krivino pravo spada u red tzv.
stabilnih grana prava u kojoj nisu poeljne este promjene. Ovo je bila jedna od karakteristika
krivinog prava koja je u ranijim vremenima bila uzdignuta gotovo na nivo dogme, tako da su
u nekim dravama na snazi bili zakoni i vie od jednog vijeka, iako sa odreenim izmjenama i
dopunama. U osnovi ovakvog stava uglavnom su se nalazila dva osnovna razloga: prvi se
sastoji u tome da krivino pravo kao grana prava titi ve uspostavljene i(ili) postojee
odnose, a drugi u potrebi postojanja jednog konzistentnog i stabilnog krivinopravnog
sistema. Ovo je veoma znaajno kada je u pitanju princip pravne sigurnosti i povjerenja
graana u pravni poredak, te uspostavljanje stabilne kaznene politike i konzistentne sudske
prakse, to bi bilo u prilinoj mjeri iskompromitovano estim (parcijalnim) promjenama u
materiji krivinog prava.
Iako bi ovu osobinu krivinog prava trebalo imati u vidu i u dananje vrijeme, ona je
ipak u znaajnoj mjeri relativizovana, jer su se mnoge okolnosti, a pogotovo karakter
savremenog kriminala, bitno izmijenile. Javljaju se sve opasniji oblici, posebno
organizovanog kriminala, koji veoma ozbiljno ugroava kvalitet ljudskog ivota, a i neki
njegovi tradicionalni vidovi dobivaju sve opasnije i tee oblike i mnoga klasina rjeenja su
postala neprikladna u njegovom suzbijanju. Stoga su radi efikasnijeg suprotstavljanja takvom
vidu kriminala, nune izmjene nekih postojeih rjeenja, kako u Optem, tako i u Posebnom
dijelu (uvoenjem npr. novih i adekvatnijih krivinih sankcija, izmjenama uslova za primjenu
mjera koje se odnose na oduzimanje pribavljene imovinske koristi, oblikovanjem nekih novih
inkriminacija ili modifikacijom postojeih i sl.), ali svakako i nekim novim
krivinoprocesnim rjeenjima i rjeenjima u oblasti izvrnog krivinog prava.
Meutim, ovo nikako ne opravdava brzoplete, na brzinu i nekvalitetno izvedene
promjene, a pogotovo njihovo nekritiko preuzimanje iz drugih zakonodavstava, to je
postala redovna karakteristika izmjena naeg krivinog zakonodavstva u novije vrijeme.1 Ako
Tako smo veinu rjeenja iz opteg dijela iz, u to vrijeme vaeeg KZ Hrvatske, preuzeli u KZ
BiH iz 2003. godine, a od takvih rjeenja, naroito onih koja su od poetka bila sporna, gotovo da nije
ostalo nita u vaeem KZH (usvojen 2011, a stupio na snagu 01.01. 2013 godine). Oni su jo ranije
napustili automatsko pretvaranje neplaene novane kazne u kaznu zatvora, pa su ponovo vratili
sistem prisilne naplate putem ovlatene institucije shodno odredbama posebnog zakona (l. 43. st.
l.). Ako se to ne ostvari ni putem prisilne naplate, novana kazna se pretvara u rad za opte dobro (st.
1
[9]
Bilten br.
4/2014
se pri tome u dovoljnoj mjeri ne vodi rauna o kvalitetu sastava redaktorskih radnih tijela,
onda se lako moe desiti da takve izmjene ne budu izvedene na najbolji nain, to moe
dovesti, ne samo do prihvatanja loih krivinopravnih rjeenja, ve i do ozbiljnog naruavanja
osnovnih krivinopravnih principa na kojima poiva savremeno krivino pravo.
Zakonodavac izgleda gubi iz vida da krivinopravni sistem, kao jedan od najbitnijih
dijelova ukupnog pravnog sistema, nije pogodan za este promjene i da mu je poslanstvo
stabilizovanje drutvenih i politikih prilika u drutvu. U protivnom, sa estim promjenama, a
pogotovo onim koje karakterie improvizatorski pristup i koje se rade pod devizom to vie
krivinog prava (kao da je krivino pravo roba koja se mjeri na kilo), krivino pravo kao
najznaajniji segment pravnog sistema postaje generator nestabilnosti. ini se da je na sceni
jedan trend pomodarstva da se krivino pravo to ee mijenja, a da iza toga ne stoje
ozbiljni zahtjevi krivinopravne teorije ili prakse koji ukazuju na kriminalnopolitiku ili
dogmatsku opravdanost takvih izmjena. ak se primjeuje i postojanje odreene sklonosti za
nekritiko preuzimanje odreenih rjeenja i pravaca iz stranih krivinopravnih sistema, a da
se pri tome ozbiljno (ili uopte) ne sagledava u kojoj mjeri su takva rjeenja prihvatljiva i da li
se ona uklapaju u postojei sistem, njegova osnovna naela i/ili koncepcijska rjeenja koja su
vladajua u evropskom krivinom pravu i na kojima se zasnivao na krivinopravni sistem
decenijama. Upravo je takva praksa dovela do toga da u Bosni i Hercegovini na sceni postoje
dva razliita krivinopravna reima u odnosu na fundamentalna pitanja krivinog prava, kao
tu su pitanje sauesnitva, pitanje poetka i irine zone kanjavanja, zatim pitanje primjene
pravila vremenskog vaenja krivinopravnih normi, itd. Sve ovo u ozbiljnoj mjeri dovodi u
pitanje ostvarivanje osnovnih principa pravne drave, ali istovremeno dovodi do
nepodnoljive diskriminacije onih na koje se primjenjuje krivino pravo, odnosno ozbiljno
dovodi u pitanje ravnopravnost graana i ostvarivanje osnovnih ljudskih prava.
Optepoznato je da rad na izradi krivinog zakonodavstva, oblikovanju njegove
fizionomije i krivinopravnih normi, odnosno odredaba u kojima su one sadrane, predstavlja
zahtjevan i sloen posao. Krivinopravni sistem predstavlja cjelovit, meusobno usklaen ili
koherentan sistem sa svojim unutranjim jedinstvom i skladnim odnosima u pojedinim
segmentima i rjeenjima, to podrazumijeva visok stepen poznavanja materije, kako opteg
2.), a ako osueni ne pristane na to, onda se ona pretvara u zatvor (st. 3). Ili princip krivice prihvaen
kod nas (l. 3a) takoe je preuzet iz KZ Hrvatske, ali je i ta njihova odredba koja je naila na estoku
kritiku tamonje strune javnosti, veoma brzo izmijenjena. Odredbe o zastarjelosti su takoe preuzete
i koda nas se i dalje nalaze odmah iza osnovnih odredaba i odredaba o vaenju krivinog zakona, to je
odstupanje od uobiajene sistematike prihvaene u kontinentalnim krivinim zakonodavstvima, dok je
KZH te odredbe vratio na njihovo ranije mjesto. Isto tako, uobiajeno je da se poglavlje o znaenju
pojmova (tzv. interpretativne norme) stavljaju na samom kraju opteg dijela, ali su kod nas na prvom
mjestu koje uobiajeno pripada principu zakonitosti kao temeljnom principu u evropskom krivinom
zakonodavstvu. Slino je i sa nekim drugim preuzetim rjeenjima koja takoe nisu odgovarajua.
[10]
Bilten br.
4/2014
tako i posebnog dijela, kao i dobro poznavanje prakse i zavidnu legislativnu tehniku i
iskustvo. To podrazumijeva ne samo oprez, ve i krajnje promiljen i ozbiljan pristup
njegovim promjenama. Prema krivinom pravu takav odnos ima svaka ozbiljna pravna
drava; ono je preskupa igraka da bi se sa njim olako igralo. Utisak je da dananji
zakonodavci gube iz vida da pojedine zakonske intervencije, makar se na prvi pogled one
inile i manje znaajnim, mogu imati ozbiljne i dalekosene krivinopravne posljedice.
Sjeam se da su u ranijim vremenima neki krivinopravni autoriteti upozoravali da
zakonodavac i kada mijenja samo jedan zarez, mora imati u vidu kakve sve to reperkusije
ima na neka druga zakonska rjeenja. Nain na koji su resorna ministarstva pristupala ovim
promjenama, pokazuje prilino neodgovoran odnos naeg zakonodavca prema krivinom
pravu, to je dovelo do toga da navedene izmjene obiluju loim rjeenjima u sutinskom i
normativnom smislu, ali i nedopustivim jeziko-legislativnim grekama i omakama.
Slino je i sa krivinim procesnim pravom u kojem i neke ustanove koje su
prihvaene u veini krivinih zakonodavstava i iji se rezultati ocjenjuju pozitivno, kod nas
ne funkcioniu najbolje, kako zbog neodgovarajueg normativnog regulisanja, tako i zbog
neujednane, a ponekad i neadekvatne praktine primjene. I praksa izvrenja krivinih
sankcija potvruje da i u tom dijelu krivinog prava postoje slini problemi.
Posmatrajui iznesene promjene zajedno, ukljuujui i probleme u organizaciji i
funkcionisanju pravosua, posebno pitanje primjene krivinog zakonodavstva na izvrioce
krivinih djela protiv meunarodnog prava i s tim u vezi dva posve razliita krivinopravna
reima u zavisnosti od nivoa suenja, moe se rei da se nae krivino pravo nalazi u velikim
problemima, mada nije pretjerano ako se takvo stanje u kojem se ono nalazi oznai i kao
stanje krivinopravne krize.
Da bi se stekao pravi uvid u uinjene promjene, uglavnom je neophodno odreeno
vrijeme njihove provjere ili verifikacije u praktinoj primjeni. Ipak, o nekim od izvrenih
izmjena mogue je davati ocjene i bez toga, jer su legislativno loe postavljene ili su sutinski
i/ili normativno pogrene.
2. Neke od izvrenih promjena
Iako je u odnosu na nae ranije krivino zakonodavstvo uinjeno vie dosta znaajnih
promjena, u ovom prilogu e kratko biti obraene samo neke od njih koje su dovoljne da bi se
stekla prava predstava o valjanosti izvrenih izmjena. To e biti uglavnom promjene KZ BiH
koje sadri Novela iz 2010. godine, ali i neka rjeenja koja su prihvaena ve u prvom tekstu
iz 2003. godine ili u kasnijim izmjenama KZ BiH. Bie izloena onim redoslijedom kako su
postavljena u zakonu.
[11]
Bilten br.
4/2014
Odredba lana 3a. KZ BiH glasi: Niko ne moe biti kanjen niti se prema njemu mogu
izrei druge krivine sankcije ako nije kriv za uinjeno krivino djelo.
3
U novom KZ Hrvatske ova odredba iz l. 4. glasi: Niko ne moe biti kanjen ako nije kriv
za poinjeno kazneno djelo (stupio na snagu 01. jan. 2013.). Jo precizniju formulaciju
prihvata KZ Srbije koji u l. 5. predvia da niko ne moe biti kanjen niti prema njemu moe
biti izreena mjera upozorenja ako nije kriv za izvreno krivino delo. Ovu formulaciju je
prihvatio i KZ RS nakon izmjena KZ RS iz 2013. godine.
2
[12]
Bilten br.
4/2014
prije navedeni princip da nema kazne bez krivice. Ovakvu funkciju krivica nema u odnosu na
mjere bezbjednosti ili neke druge krivine sankcije koje su u osnovi indiferentne prema
krivici, jer se osnovi za njihovo izricanje ne nalaze u krivici uinioca, ve u opasnom stanju
odnosno opasnosti uinioca ili se njihova legitimacija sastoji u nekim drugim, specifinim
razlozima. Slino je i sa vaspitnim mjerama za ije izricanje nije neophodna krivica niti su
one upravljene na krivicu, ve se njima ostvaruju prevaspitni ciljevi, odnosno specifini
ciljevi koji su vezani za maloljetnike. Pored toga, na ovaj nain se dovodi u pitanje uopte
kanjavanje u nekim sluajevima gdje nije posve jasno da li postoji i elemenat skrivljenosti (u
smislu psiholokih teorija vinosti koje jo i sada prihvata nae krivino pravo), npr. kod
pravnih lica, oduzimanja imovinske koristi, itd.
Najzad, ovako postavljen ovaj princip dovodi u pitanje mogunost izricanja mjere
bezbjednosti oduzimanja predmeta, kada se ova mjera izrie obavezno, bez obzira da li je ili
nije utvrena krivina odgovornost uinioca. Ako je ve prihvaen ovaj princip na ovaj nain,
onda je zakonodavac shodno tome morao i da ini izmjene kod onih krivinih djela kod kojih
je predvidio obavezno oduzimanje predmeta bez obzira to je sud optuenog zbog nedostakta
krivice oslobodio od optube, odnosno donio oslobaajuu presudu. Meutim, on to nije
uinio i to je ostalo kod svih krivinih djela, kao to je npr. kod krivinog djela falsifikovanje
novca (l. 205. st. 5.), neovlaeni promet opojnim drogama (l. 195. st. 4.), kao i kod mnogih
krivinih djela iz entitetskih krivinih zakona kod kojih je predvieno obavezno oduzimanje
odreenih predmeta, kao to je materijal pornografskog sadraja, proizvoda tetnih za
lijeenje, otrova, opojnih droga, itd. Intervencije u tom smislu nisu uinjene ni u procesnim
zakonima, jer i u njima i dalje postoje odredbe u kojima stoji da e se predmeti koji se po KZ
moraju oduzeti, obavezno oduzeti i onda kada krivini postupak ne zavri presudom kojom se
optueni oglaava krivim, kada to zahtijevaju odreeni interesi (vid. npr. odredbu iz l. 391.
st. 1. ZKP BiH ili l. 402. ZKP RS). Donoenje odluka o oduzimanju navedenih predmeta u
suprotnosti je sa ovom odredbom koja zahtijeva da na strani uinioca mora postojati krivica,
ali to sudovi i dalje ine. Tako je npr. Sud BiH u jednom sluaju, iako je optuenog oslobodio
od optube jer nije naao njegovu krivicu za krivino djelo falsifikovanja novca, izrekao
mjeru oduzimanja lanog novca, a da se pri tome uopte nije ni osvrnuo ovu odredbu koja
predstavlja osnovno naelo koje sud sada treba imati u vidu kada izrie krivine sankcije.
Dakle, moe se zakljuiti da je ovako formulisana odredba neprihvatljiva i ona je u
suprotnosti sa prihvaenim sistemom krivinih sankcija koji je u osnovi dualistiki i stoga je
treba hitno mijenjati i postaviti rjeenje slino onom u KZ Srbije ili novom KZ Hrvatske.
2.2. Sila i prijetnja (l. 25a KZBiH)
Navedenim izmjenama KZ BiH prvi put je regulisan i krivino-pravni znaaj sile i
prijetnje (l. 25a). Pri tome zakon pravi razliku izmeu neodoljive sile, s jedne i odoljive sile i
prijetnje sa druge strane: neodoljiva sila iskljuuje krivino djelo (st.1.), dok odoljivu silu i
prijetnju zakon tretira kao fakultativni osnov za ublaavanje kazne (st. 2.).
[13]
Bilten br.
4/2014
Dakle, apsolutna ili neodoljiva sila potpuno negiraju krivino djelo. Pod djelovanjem
ovakve sile radnja prinuenog je zapravo iznuena, to znai da na njegovoj strani nedostaje
voljna radnja, a samim tim i radnja u krivinopravnom smislu. Prema tome, ovdje nema
krivinog djela, ne radi toga to je iskljuena protivpravnost, ve radi toga to nema radnje
kao njegovog osnovnog obiljeja. Jasno je, dakle, da je ovdje krivino djelo iskljueno ve na
prvom nivou njegovog postojanja, a to je radnja a ne protivpravnost, pa stoga odredba iz st. 1.
nije ni nuna, jer se ovdje pitanje postojanja djela rjeava ve na prvom nivou njegovog
postojanja, a to je radnja kao njegov osnovni, konstitutivni element. Dakle, deplasirano je
(bolje je rei pogreno) raspravljati pitanje protivpravnosti radnje, a radnje uopte nema, to
je krivinopravni nonsens. Naa ranija praksa je stoga ovo pitanje uspjeno rjeavala i bez
izriitog regulisanja krivino-pravnog dejstva ovog osnova. Vjerovatno je to razlog to je
hrvatski zakonodavac u novom KZ iz 2013. godine napustio odredbu o sili i prijetnji i vratio
staro rjeenje, iako su imali odredbu koja je bolja od ove nae.
Odoljivu ili kompulzivnu silu i prijetnju zakon tretira samo kao fakultativne osnove za
blae kanjavanje. To znai da zakon polazi od stava da u ovakvim sluajevima krivica nije
iskljuena, ve da izvrenje krivinog djela pod ovakvim okolnostima moe da se uzme samo
kao osnov koji opravdava ublaavanje kazne. Ovakvo rjeenje je prilino sporno (a kada je u
pitanju kompulzivna sila i pogreno), imajui u vidu da pitanje krivinopravnih efekata koje
kompulzivna sila i prijetnja imaju u odnosu na djelo i krivicu predstavlja veoma kompleksno
teorijsko pitanje. Ovdje je gotovo nemogue dati jedno generalno rjeenje za sve, veoma
razliite situacije u kojima se mijeaju elementi krajnje nude, ali i uinioeve krivice,
odnosno pitanje mogunosti stavljanja na teret uiniocu djela uinjenog u takvom sluaju.
Ako se ima u vidu da kompulzivna sila moe imati karakter opasnosti koja zasniva krajnju
nudu, onda to znai da ovdje moe biti iskljuena ak i protivpravnost, odnosno krivino
djelo.
U navedenom smislu neki zakoni rjeavaju ovo pitanje. Tako npr. KZ Crne Gore,
uzima i silu i prijetnju kao neskrivljenu opasnost; slino i raniji KZ Hrvatske. Istina, ni ovo
rjeenje nije najbolje, jer je prijetnju teko u svim sluajevima uzimati kao neskrivljenu
opasnost; ona samo izuzetno moe zasnovati neposrednu opasnost u smislu krajnje nue. U
svakom sluaju, mora se raditi o ozbiljnoj prijetnji kako bi se onaj kome se prijeti odluio da
uini drugom neko teko zlo, ali bi se svakako moralo utvrditi da li se ta prijetnja mogla
otkloniti na neki drugi nain. Stoga KZ Slovenije pominje samo apsolutnu silu i njeno dejstvo
na djelo, dok kompulzivnu silu i prijetnju ostavlja sudu na ocjenu.
Iako na zakon ne poznaje krajnju nudu koja iskljuuje samo krivicu ili krivinu
odgovornost uinioca, ovdje moe biti iskljuena i krivica uinioca, ukoliko se djelo uinjeno
pod djelovanjem sile i prijetnje ne moe staviti uiniocu na teret, jer se od njega u datoj
situaciji nije moglo zahtijevati drugaije ponaanje. Iako se dakle radi o voljnoj radnji, takva
volja je iznuena i uinjeno djelo se ne moe pripisati u krivicu uiniocu, jer bi se svaki drugi
razuman ovjek ponaao na isti nain u toj situaciji. Tako npr. ako razbojnik sa pitoljem u
ruci prinudi slubenika banke da mu preda novac, bie iskljuena kako krivica tako i
protivpravnost njegove radnje, s obzirom da je on postupao u krajnjoj nudi). Meutim, u
[14]
Bilten br.
4/2014
najveem broju sluajeva dejstvo kompulzivne sile i prijetnje se odraava na volju uinioca,
tj. subjektivnu stranu krivinog djela, odnosno njegovu krivicu ili krivinu odgovornost. To
najjasnije dolazi do izraaja kod neodoljive sile koja u potpunosti negira volju, to iskljuuje
radnju kao osnovni elemenat krivinog djela. Kako kod kompulzivne sile ili prijetnje voljna
radnja ipak postoji (iako je ona iznuena pod njihovim djelovanjem), to znai da se pitanje
ovakvih sluajeva ne moe rjeavati na nivou radnje odnosno djela u objektivnom smislu, ve
se mora prenijeti na uinioevu krivnju, tj. mora se odgovoriti na pitanje da li se uinjena
radnja u konkretnom sluaju moe uzeti kao osnov za postojanje krivine odgovornosti,
odnosno krivice uinioca. Iz iznesenog proizilazi da je i ovo pitanje navedenim izmjenama
KZ BiH rijeeno na nezadovoljavajui nain.
2.3. Podstrekavanje (l. 30. st. 3. KZBiH)
Za razliku od pomaganja, u odredbama o podstekavanju u naem ranijem krivinom
zakonodavstvu, nisu bile odreene radnje kojima se moe vriti podstrekavanje. Na
zakonodavac je naao potrebnim da je to neophodno i navedenim izmjenama iz 2010. godine
u odredbi st. 3. naveo je u emu se sastoji podstrekavanje, pri emu je istakao da su to, pored
ostalih, i radnje dovoenje ili odravanje lica u stanju stvarne ili pravne zablude.
Ako se ima u vidu da podstrekavanje podrazumijeva svjesne uesnike u ostvarenju
krivinog djela, onda nije teko zakljuiti da se u ovakvim sluajevima teko moe prihvatiti
postojanje podstrekavanja kao oblika sauesnitva koje pretpostavlja postojanje krivinog
djela koje izvrava drugo lice koje ima stauts glavnog izvrioca. Naime, kod podstrekavanja
su u pitanju uesnici koji su posve svjesni da uestvuju u izvrenju krivinog djela: s jedne
strane podstreka koji je svjestan da preduzima radnju kojom drugog navodi na izvrenje
krivinog djela, kao i samog djela na koje navodi, a s druge strane neposredni izvrilac koji je
takoe svjestan, kako podstrekavanja (to samo izuzetno moe da izostane), tako i krivinog
djela na koje je podstrekavanje upravljeno, odnosno koje treba da uini. Jasno je da ovakvo
stanje odnosa izmeu ovih uesnika kod dovoenja ili odravanja u navedenoj zabludi ne
postoji, jer neposredno djelujui nije svjestan podstrekavanja niti da svojom ili svojim
radnjama ostvaruje krivino djelo. Tako, ako poslodavac svojoj radnici da laan novac da ga
razmijeni kao pravi (a ona ne zna da je laan), on kod nje svojom radnjom ne stvara niti
uvruje odluku za izvrenje krivinog djela, to je nuan uslov za podstrekavanje; ili ljekar
na prevaran nain navede medicinsku sestru da pacijentu da otrov umjesto lijeka. Dakle, kod
podstrekavanja podstreknuti je svjesni izvrilac krivinog djela, a toga ovdje nema. Ovdje se
radi o situaciji koja je tipina za posredno izvrilatvo, jer posredno djelujui to lice koristi
kao puko sredstvo, orue za izvrenje djela; on ovdje tuim rukama vri krivino djelo.
Koritenje drugog koji nevoljno vri krivino djelo karakteristino je za posredno izvrilatvo,
a ne za podstrekavanje. I u jednom i u drugom sluaju procesom izvrenja krivinog djela
upravlja posredno djelujui. Kod otklonjive zablude neposredno djelujui moe biti
eventualno nehatni uinilac, ako mu se nehat moe staviti na teret, a to e biti ako je mogao
[15]
Bilten br.
4/2014
biti svjestan, uoiti da se nalazi u zabludi. Tada su oni paralelni izvrioci, neposredno
djelujui nehatnog, a posredni izvrilac umiljajnog djela.
2.4. Stvarna zabluda (l. 37. KZ BiH)
Nije jasno koji su razlozi u osnovi izmjene ustanove stvarne zablude. Koliko znam, u
tom smislu nije bilo zahtjeva ni teorije ni sudske prakse, a takvi zahtjevi ne proizlaze ni iz
bilo kojeg meunarodnog akta niti uporednog krivinog prava. Stoga nije jasno zato u
zvaninom Obrazloenju izmjena KZ BiH stoji da je ova promjena opravdana jer
neotklonjiva stvarna zabluda je osnov iskljuenja krivice pa je to neophodno posebno
naglasiti u stavu (1). Takoe, ovim se vri usaglaavanje sa promjenama u evropskom
dravama koje poznaju koncept krivnje u materijalnom krivinom zakonodavstvu i
usklaivanje sa procesnim zakonodavstvom. Pa valjda je i studentima jasno da, pogotovo
neotklonjiva stvarna zabluda, uvijek iskljuuje krivnju, a i otklonjiva, osim u sluajevima u
kojima je djelo kanjivo i kada je uinjeno nehatno. Tvrdnju da se ovim vri usaglaavanje sa
promjenama u evropskim dravama koje poznaju koncept krivnje, ne treba ni komentarisati.
Kao da postoje drave koje, na jedan ili drugi nain, ne poznaju koncept krivnje. Sve
evropske zemlje, kao i naa, svoje krivino zakonodavstvo temelje na ovom principu i u tom
pogledu nije bilo potrebe za bilo kakvim usaglaavanjem, a pogotovo sa promjenama u ovom
pogledu.
Ako je to bilo jaanje principa subjektivne krivine odgovornosti, odnosno krivice,
onda je bilo mnogo vie opravdanja da se to ini kod pravne, a ne stvarne zablude. Mi smo
rijetko krivino zakonodavstvo koje je i dalje ostalo na pozicijama klasine psiholoke
koncepcije vinosti ili krivice prema kojoj ni pravna zabluda iz opravdanih razloga ne
iskljuuje krivinu odgovornost. Ni jedno krivino zakonodavstvo sa jugoslovenskih prostora
nije ostalo na takvom rjeenju, jer su svi prihvatili vladajue evropsko rjeenje prema kojem
pravna zabluda iskljuuje krivicu, a ako se radi o otklonjivoj pravnoj zabludi, uinilac se
moe blae kazniti.
Izmjena odredbe o stvarnoj zabludi prvo je uinjena u KZ BiH, a nakon toga takvo
rjeenje je preuzeto i u KZ RS izmjenama iz 2010. godine (naputeno izmjenama iz 2013.
godine). Bar da je to uinjeno kako valja, ve se radi o brzopleto i loe sroenoj odredbi,
rjeenju koje je iskomplikovalo pitanje stvarne zablude i u ijoj primjeni e biti potekoa.
Naputena je ranija posve jasna odredba, a prihvaena je nova koja je veoma problematina,
sa rjeenjem koje je dogmatski pogreno.
Naime, u st. 1. l. 18. stoji da nije krivino odgovoran uinilac koji djelo uini u
neotklonjivoj stvarnoj zabludi. Nije sporno da neotklonjiva stvarna zabluda iskljuuje
krivinu odgovornost, dakle i umiljaj i nehat kao oblike krivice. Neotklonjiva stvarna
zabluda postoji onda kada uinilac u konkretnom sluaju nije bio duan i nije mogao da
izbjegne zabludu o postojanju neke okolnosti koja predstavlja obiljeje krivinog djela ili u
[16]
Bilten br.
4/2014
pogledu neke okolnosti koja bi, da je zaista postojala, inila uinjeno djelo dozvoljenim.
Dakle, dati uinilac u konkretnom sluaju nikako nije mogao imati pravilnu predstavu o
navedenim okolnostima. I umjesto da se u tom smislu definie neotklonjiva stvarna zabluda u
odredbi st. 2. (to i sam zakon sugerie odmah na poetku), definie se stvarna zabluda
uopte, dakle i otklonjiva i neotklonjiva.4 U KZ Srbije, iz kojeg je izgleda preuziman ovaj
tekst, nije napravljen ovakav propust, jer je u odredbi l. 28. st. 2. jasno definisana
neotklonjiva stvarna zabluda i ona postoji samo ako je, kako je ve navedeno, uinilac nije
mogao izbjei, odnosno ako nije bio duan ili nije mogao biti svjestan navedenih okolnosti.5 I
novi KZ Hrvatske u l. 30. i 31, neto drugaije nego ranije, sadri dosta jasne odredbe o
stvarnoj zabludi, pri emu razdvaja stvarnu zabludu o biu krivinog djela i stvarnu zabludu o
okolnostima koje iskljuuju protivpravnost, ne zapadajui u kontradiktornosti koje ima naa
odredba. Ovako, prema odredbi l. 37. st. 2. i jedna i druga zabluda iskljuuje krivinu
odgovornost, dok je prema odredbi iz st. 1. to samo neotklonjiva stvarna zabluda. Dakle,
jasno je da je u odredbi st. 2. pogreno definisana neotklonjiva stvarna zabluda, odnosno
reeno je ono to nije trebalo, ako se ima u vidu odredba iz st. 1. To govori da je odredba iz
st. 2. u koliziji sa odredbom iz st. 1, jer je prema njoj krivina odgovornost posve iskljuena i
kada je u pitanju nehatna, odnosno otklonjiva stvarna zabluda. Ovim je pitanje stvarne
zablude i njenog krivinopravnog dejstva nepotrebno iskomplikovano. Ovakvo zakonsko
rjeenje daje osnova da se po principu in dubio mitius poziva na odredbu iz st. 2. kada postoji
bilo koji oblik stvarne zablude, jer je ona za optuenog najpovoljnija. To praktino znai da
prema novom rjeenju stvarna zabluda uvijek iskljuuje krivinu odgovornost u potpunosti
bez obzira o kojem njenom obliku se radi.
Da neotklonjiva stvarna zabluda i bez izriito regulisanog principa krivice, iskljuuje
krivinu odgovornost u svim njenim oblicima i do sada je bilo posve nesporno i jasno. Stoga
nije bilo nikakve potrebe da se to ini ni radi procesnog krivinog zakonodavstva, imajui u
vidu da u tom pogledu nije bilo posebnih problema, jer je nae pravosue u sluaju postojanja
stvarne zablude i do sada donosilo presude kojima se optueni oslobaa od optube zbog
nepostojanja krivine odgovornosti, osim naravno u sluajevima otklonjive stvarne zablude,
ako je dato krivino djelo bilo kanjivo i kada je uinjeno iz nehata.
[17]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
kazne kod koje bi bila opravdana ova mogunost; da li je zamjena obavezna ili
fakultativna; ako je fakultativna, koji su kriterijumi na osnovu kojih e sud donositi
razliite odluke, ako se ima u vidu da je rije o ve presuenoj stvari; da li i dalje zadrati
dva postojea modela za zamjenu imajui u vidu imovno stanje osuenog ili to omoguiti
samo u odreenim iznosima, itd. U svakom sluaju prihvaeno rjeenje nije odgovarajue
i nuno ga je preispitati i preoblikovati.
U kategoriju ovih pitanja svakako spada i konstrukcija produenog krivinog djela
koja je preuzeta iz KZ Hrvatske, sa nizom slabosti koje izazivaju potekoe u praktinoj
primjeni. Novi KZ Hrvatske ovo pitanje je regulisao bitno drugaije, mnogo jasnije i sa
veoma restriktivnom koncepcijom ovog instituta. Slino rjeenje je prihvaeno i u KZ
Srbije i Crne Gore.
Slina pitanja se nameu i u vezi sa novanom kaznom, odnosno njenim modelom
koji je dat u dnevnim iznosima i koji, iako u zakonu postavljen kao primarni, kod nas
uopte ne funkcionie (u najveoj mjeri iz opravdanih razloga). Stoga bi bilo dobro
razmisliti da li i dalje ovaj model treba zadrati u zakonu. Nisu rijetke zemlje koje su ga
uvele pa napustile.
Kada je u pitanju rad za opte dobro na slobodi bilo bi dobro razmisliti o njegovoj
promjeni, npr. da se tretira kao samostalna krivina sankcija koja bi se izricala pod
odreenim uslovima. Rije je o alternativnoj krivinoj sankcija ijom primjenom se u
mnogim zemljama postiu veoma dobri rezultati. U tom smislu bilo bi korisno da
nadleni dravni organi konano otponu sa donoenjem odgovarajuih propisa kojima bi
se regulisalo izvrenje ove krivine sankcije.
Sve navedene, kao i neke druge promjene i intervencije, mogu biti predmet analize
u nekom sljedeem broju Biltena.
[19]
[20]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
[21]
Bilten br.
4/2014
[22]
Bilten br.
4/2014
[23]
Bilten br.
4/2014
kaznu ve izdrao; (3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor moe trajati
najdue jo devet mjeseci. Izuzetno, u sloenim predmetima i iz vanih razloga
Apelaciono vijee pritvor moe produiti za jo najdue est mjeseci. Ako za to
vrijeme ne bude izreena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda
preinauje ili potvruje, pritvor e se ukinuti i optueni pustiti na slobodu. Ako u
propisanim rokovima bude izreena drugostepena odluka kojom se prvostepena
odluka ukida, pritvor moe trajati najdue jo jednu godinu od izricanja
drugostepene odluke; (4) Na zahtjev optuenog, koji se poslije izricanja kazne
zatvora nalazi u pritvoru, sudija, odnosno predsjednik vijea moe optuenog
rjeenjem uputiti u ustanovu za izdravanje kazne i prije pravomonosti presude;
(5) Pritvor se uvijek ukida istekom izreene kazne; (6) Optueni koji se nalazi u
pritvoru, a presuda kojom mu je izreena kazna zatvora je postala pravosnana,
ostat e u pritvoru do upuivanja na izdravanje kazne a najdue do isteka trajanja
izreene kazne.
Dakle, u situacijama kada je optueni ve bio u pritvoru u prvobitnom
postupku, koji je okonan pravnosnanom presudom i kada je ve bio upuen na
izdravanje kazne, nije mogue ponovno se vratiti na odredbe lana 138. ZKP BiH,
budui da su pravni osnovi za pritvor iz ove zakonske odredbe ve iscrpljeni.
Nadalje, lan 5. u stavu 1. EKLJP trai da svako lienje slobode bude "u
skladu sa zakonom propisanim postupkom". Nadalje, svaki podstav koji pokriva
sluajeve u kojima se dozvoljava lienje slobode pretpostavlja da e takva mjera
biti "zakonita". Zahtjev zakonitosti se tumai tako da se odnosi i na proceduru i na
sutinu, pa se tako zakonitost tumai na nain da svako lienje slobode mora biti u
skladu sa domaim zakonom i EKLJP, te da ne smije biti proizvoljno. Prema
navedenom lanu, u sluaju lienja slobode, neophodno je prvo provjeriti da li su
zadovoljeni zahtjevi relevantnih domaih zakona. Ovo moe biti pitanje odreenja
da li je ispotovana osnovna procedura, ili da li postoji zakonska odredba kojom je
pokrivena poduzeta radnja.
lanom 5. Evropske konvencije12 su propisana minimalna prava, koja
nacionalna zakonodavstva dalje razrauju, pa su tako odredbama ZKP BiH
lan 5. Evropske konvencije: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost linosti. Niko
ne smije biti lien slobode izuzev u nie navedenim sluajevima i u skladu sa zakonom
propisanim postupkom: a. zakonitog lienja slobode po presudi nadlenog suda; b.
zakonitog hapenja ili lienja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju
osiguranja izvrenja bilo koje obaveze propisane zakonom; c. zakonitog hapenja ili lienja
slobode radi privoenja nadlenoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta
osoba izvrila krivino djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba sprijei da izvri
krivino djelo ili da, nakon izvrenja krivinog djela, pobjegne; d. lienja slobode
maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog
12
[24]
Bilten br.
4/2014
detaljno propisani postupci i uslovi pod kojima se pritvor moe odrediti po fazama
krivinog postupka, kao i maksimalna duina trajanja pritvora. ZKP BiH
prepoznaje ove osnovne principe zagarantovane Evopskom konvencijom i cijeni
znaaj i teinu ove mjere te se tako u lanu 131. stav 1. ZKP BiH izriito propisuje
da se [p]ritvor [se] moe odrediti ili produiti samo pod uslovima propisanim u
ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne moe ostvariti drugom mjerom. U tom
smislu treba ukazati i na odredbu lana 2. stav 2. ZKP BiH, u kojoj se navodi da:
Prije donoenja pravomone presude osumnjieni, odnosno optueni moe biti
ogranien u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje
ovaj zakon.
Nadalje, kada Ustavni sud ukida presude u cijelosti zbog krenja lana 6., u
pravilu se ukida i prvostepena i drugostepena presuda i postupak se vodi iznova u
svim segmentima, posebno sa aspekta kakva je priroda utvrene povrede prava na
pravino suenje, te eventualno i zauzeto pravno miljenje u obavezujuoj odluci
Ustavnog suda. Na takvu prvostepenu presudu optueni imaju pravo albe vijeu
Apelacionog odjeljenja.
Meutim, u nekoliko posljednjih odluka Ustavnog suda, iz obrazloenja
odluka je jasno vidljivo da je utvrena povreda, odnosno krenje samo lana 7.
Evropske konvencije, to je dodatno zakomplikovalo voenje novog postupka, u
pogledu obima i prirode takvog postupka.
Osueni- apelanti nisu dobili odgovor na svoje prigovore iz apelacije u
pogledu krenja prava iz lana 6. Evropske konvencije, niti je jasno ta Ustavni sud
podrazumijeva pod navodima Imajui u vidu zakljuak u pogledu krenja lana 7.
Evropske konvencije i nalog da redovni sud u ponovnom postupku donese novu
[25]
Bilten br.
4/2014
odluku, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra dio apelacije
koji se odnosi na pravo na pravino suenje iz lana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i lana 6. Evropske konvencije, koje bi trebalo biti prvenstveno
rijeeno, pa optueni, u ponovljenom postupku, u zavisnosti od faze postupka,
zahtijevaju novo suenje ili potpuni albeni postupak.
Sud BiH nema ovlatenja da preispituje vlastite pravnosnane odluke, u
onom dijelu u kojem nisu dovedene u pitanje odlukama Ustavnog suda. Krivica
optuenih/apelanata, kao ni utvreno injenino stanje nije dovedena u pitanje
predmetnim odlukama Ustavnog suda, niti je Ustavni sud o tome izdao bilo kakav
nalog, pa stoga, Sud BiH ne moe ponovno izvoditi i cijeniti dokaze i preispitivati
svoje ranije odluke u tom dijelu. U tom smislu Sud samo konstatuje da optueni
mogu, na nove presude, uloiti ponovno apelacije Ustavnom sudu ili aplikaciju
direktno Evropskom sudu, jer se podnoenje ranije apelacije, koja nije rijeena u
cijelosti, ne moe smatrati djelotvornim pravnim lijekom. Nije jasno zato je
Ustavnom sudu povreda lana 7. Evropske konvencije bila vanija nego samim
osuenima, koji su vie puta isticali da je njihova apelacija prije svega bila
usmjerena na povredu lana 6. Evropske konvencije, odnosno, zato Ustavni sud
nije u cjelosti rijeio apelacije, to je bio duan uiniti, tim prije to se otklanjanjem
povrede lana 7. ne moe ispraviti eventualna povreda lana 6. Evropske
konvencije.
Sud BiH stoga, provodi prvostepeni postupak ili drugostepeni postupak,
shodno tome u koju fazu je, uslovno reeno, postupak vraen, odnosno odrava se
glavni pretres (ukinuta prvostepena i drugostepena presuda), pretres pred vijeem
Apelacionog odjeljenja (ukinuta drugostepena presuda iz pretresa pred apelacionim
vijeem) ili sjednica vijea povodom izjavljenih albi (ukinuta drugostepena
presuda nakon odluivanja po albi). Pred Apelacionim vijeem se tada izvode
novi dokazi relevantni sa aspekta sankcije, dok se ne ulazi u ponovno preispitivanje
injeninog stanja i krivnje, jer kako je ve navedeno, to nije niti dovedeno u
pitanje odlukama Ustavnog suda. Dakle, nova odluka Suda BiH razlikuje se u
pogledu primjene materijalnog prava i sankcije, dok utvrenja u pogledu
injeninog stanja i krivnje, nisu predmet ponovnog odluivanja, to ipak jeste
svojevrsna improvizacija suenja na koju je Sud nepotrebno prinuen i suprotna
principu zakonitosti koji zahtijeva da se postupak provodi u skladu sa odredbama
zakona, a u konkretnoj situaciji, takav postupak nije propisan, to je sada mogui
razlog nove apelacije.
Na osnovu iznesenog smatram da bi Ustavni sud svoja Pravila morao
korigovati u skladu sa Zakonom o krivinom postupku BiH (a situacija je ista i na
entitetskim nivoima), te svoje odluke uskladiti sa lanom 327. stav (1) lan f) ZKP
BiH, budui da ova odredba daje u potpunosti mogunost otklanjanja utvrenih
povreda na zakonom propisan nain.
[26]
Bilten br.
4/2014
1. Uvod
Predmet ovoga lanka bie rasprava o odgovornosti drave za tetu zbog
povrede linog prava na slobodu. Pravo na slobodu moe povrijediti drava
korienjem monopola fizike prinude kojim raspolae u vrenju svojih krivinopravnih ovlaenja.
Osuditi nevinog najvea je sudska greka. Liiti slobode besprijekornog
graanina je delikt vlasti. Svaka vlast grijei, ali vlast koja potuje procedure i
ljudska prava, koja predstavlja pravnu i demokratsku dravu trebalo bi najmanje ili
nikako da grijei u vrenju svojih funkcija. Nedemokratska i nepravna drava nije
imala potrebe da se izvinjava svojim podanicima za nasilje koje bi poinila njima.
Pravna drava stalno izgrauje principe, pravila i mehanizme da se izvini
graanima za greke i da se poinjena sudska zabluda otkloni.
Sva ljudska bia raaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.13
Rije je o meunarodnom standardu ljudskih prava koji sve lanice OUN treba da
potuju. Odgovornost drave je relativno nov pravni fenomen koji datira iz druge
polovine XIX vijeka sve do dananje pune afirmacije na unutranjem i
meunarodnom planu.14 Odredba lana 5. stava 5. Evropske konvencije o zatiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda garantuje svakoj rtvi lienja slobode suprotno
odredbi toga lana pravo na odtetu. Odredba lana 3. Protokola 7. uz EKLJP
garantuje naknadu tete svakom licu koje je pravosnano osueno za krivino djelo
ako je ta presuda naknadno ponitena ili je to lice pomilovano na osnovu novih ili
novoutvrenih injenica ili izdralo kaznu kao posljedicu takve presude, a
obeteenje se vri u skladu sa zakonom ili praksom odnosne drave, izuzev ako se
ne dokae da je lice djelimino ili u cjelosti odgovorno za zakanjelo utvrenje do
tada nepoznatih injenica. Odredba lana 9. stava 5. i lana 14. stava 6.
Meunarodnog pakta o graanskim i politikim pravima garantuje svakome ko je
bio rtva nezakonitog lienja slobode pravo na naknadu tete, odnosno ako je
konano krivina presuda naknadno ponitena, jer su nove ili novootkrivene
[27]
Bilten br.
4/2014
[28]
Bilten br.
4/2014
[29]
Bilten br.
4/2014
[30]
Bilten br.
4/2014
[31]
Bilten br.
4/2014
31
l. 1089-1098. ZOO.
[32]
Bilten br.
4/2014
[33]
Bilten br.
4/2014
34
35
[34]
Bilten br.
4/2014
[35]
Bilten br.
4/2014
[36]
Bilten br.
4/2014
[37]
Bilten br.
4/2014
[38]
Bilten br.
4/2014
[39]
Bilten br.
4/2014
[40]
Bilten br.
4/2014
54
[41]
Bilten br.
4/2014
55
[42]
Bilten br.
4/2014
58
[43]
Bilten br.
4/2014
Dosuen traeni iznos naknade nematerijalne tete. (Presuda Suda BiH, broj: G87/08 od 10.03.2009. godine).
Tubeni zahtjev u iznosu od 1.250,00 KM za 50 vie provedenih dana u
pritvoru, zbog krivinog djela zloupotrebe, loeg zdravstvenog stanja, usvojen u
cjelini. (Presuda Suda BiH, broj: P-466/08 od 24.12.2008. godine).
Tubeni zahtjev za naknadu nematerijalne tete od 100.000,00 KM a
dosuen iznos od 35.000,00 KM za neosnovano lienje slobode od 13 mjeseci i 12
dana (407 dana). Tuilac je visokopozicionirani dravni slubenik meunarodnog
znaaja. Razvijen veliki medijski interes za trajanje postupka, narueno zdravlje
tokom boravka u pritvoru zbog krivinog djela zloupotrebe poloaja i ovlatenja i
neprijavljivanja krivinog djela. (Presuda Suda BiH, broj G-106/08 od
08.05.2009. godine).
Tuitelj optuen zbog falsifikovanja novca i pripadnosti organizovanoj
zloinakog grupi. Osloboen od optube, u pritvoru proveo 8 mjeseci i 5 dana.
Ranije osuivan tri puta, oenjen, djeca trpila duevne patnje. Tubeni zahtjev
opredjelio na iznos od 37.500,00 KM ili za svaki dan pritvora po 150,00 KM.
Dosueno mu 6.000,00 KM na ime naknade nematerijalne tete. (Presuda Suda
BiH, broj: G-5/06 od 24.08.2006. godine)
Prema ovom kratkom uvidu u noviju praksu Suda BiH uoavamo da se
visina naknade za neosnovano lienje slobode ravna prema drutvenom statusu
oteenog, koja okolnost ima prednost nad ostalim pravno relevantnim okolnostima
za odmjeravanje visine naknade nematerijalne tete. to je drutveni status
oteenog znaajniji i iznos naknade je vei. S tim u vezi se postavlja pitanje
subjekta koji odluuje o postavljanju tubenog zahtjeva, jer se s veim
mogunostima oteenog da obezbijedi uspjenijeg branioca i vjetake pojavljuju
vie odmjereni tubeni zahtjevi za naknadu nematerijalne tete. Utoliko
postavljanje tubenog zahtjeva ne zavisi od oteenikove volje, jer bi samo od
oteenog opredjeljen i postavljen zahtjev mogao imati znaenje njegove
satisfakcije. O takvim faktorima, kao svojevrsnim indirektnim okolnostima sluaja
sud bi morao voditi rauna, kao i o pravilnom vrednovanju vjetakih nalaza i
miljenja.
Po naem miljenju, neopravdano je dosuivanje enormno visokih iznosa
nematerijalne tete po osnovu odgovornosti drave za neopravdanu osudu i
neosnovano lienje slobode. Pozivanje stranaka odnosno njihovih zastupnika na
formiranu sudsku praksu u RS i BiH po kojoj se, po osnovu neosnovanog lienja
slobode i pritvora, te duevnih bolova zbog povrede asti i ugleda, ne isplauju
nigdje iznosi manji od 2.500,00 do 3.000,00 KM, po mjesecu pritvora, su paualni i
neumjereni zahtjevi. Ovakve vjetake konstrukcije ako prate vjetaci dolazi se u
opasnost da sudovi i prihvate ovakve zahtjeve. Isto tako, formiranje sudske prakse
koja bi se rukovodila tabelama i unaprijed utvrenim iznosima po jedinici vremena,
je paualno i vodi nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Radi poreenja, prema
[44]
Bilten br.
4/2014
59
[45]
[46]
Bilten br.
4/2014
II.
SUDSKA PRAKSA
[47]
Bilten br.
4/2014
[48]
Bilten br.
4/2014
1. KRIVINO PRAVO
[49]
Bilten br.
4/2014
[50]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
[51]
Bilten br.
4/2014
[52]
Bilten br.
4/2014
[53]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
[56]
Bilten br.
4/2014
vidi Storbrten protiv Norveke (dec.), br. 12277/04, ECHR 2007-... (izvadci) i
Nilsson protiv vedske (dec.), br. 73661/01, ECHR 2005-..., sa daljim referencama
61
Vidi: Engel i dr. protiv Nizozemske, 08.04.1976., Serija A broj 22; Segej Zolotukhin
protiv Rusije, AP 14939/03 od 12.02.2012.)
60
[57]
Bilten br.
4/2014
priroda djela; 3) stepen teine kazne kojoj je optuena osoba mogue izloena.
Drugo i tree mjerilo je postavljeno alternativno.
U konkretnom sluaju, optueni je oglaen odgovornim u prekrajnom postupku za
djelo po lanu 67. stav (1) take 3) i 5) Zakona o porezu na dodanu vrijednost
(Zakon o PDV), te prvostepeno vijee pravilno zakljuuje da je ukljuivanje
konkretnih djela/prekraja u Zakon o PDV posluilo kao jemstvo zatite privrede i
jedinstva trita, to redovno spada u sferu zatite krivinog prava. S aspekta visine
mogue mjere (obzirom na najveu moguu mjeru), prvostepeno vijee pravilno
zakljuuje da predviena i u konkretnom sluaju izreena sankcija ima obiljeja
krivine sankcije. Naime, lan 67. Zakona o PDV predvia novanu kaznu u
iznosu koji odgovara iznosu od 50% od neplaenog ili pogreno obraunatog
iznosa, a minimalno u iznosu od 100 KM, dok su lanom 10. Zakona o prekrajima
BiH predviene sankcije: novana kazna, uvjetna osuda, ukor i zatitne mjere. U
konkretnom sluaju optunom je izreena uvjetna osuda kojom je utvrena
novana kazna.
(Presuda vijea Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S 1 2 K 010136 12 Kr od
22.11.2011. godine)
1.2.2. Princip akuzatornosti (odredba lana 16. ZKP BiH)
Saglasno principu akuzatornosti krivini postupak moe se voditi samo
ako postoji zahtjev tuioca, bez obzira o kojem se stadiju krivinog
postupka radi.
Iz obrazloenja:
Princip mutabiliteta predvia da tuilac koji je zapoeo sa krivinim gonjenjem
odreene osobe za odreeno krivino djelo moe odustati od gonjenja. Prema
citiranoj zakonskoj odredbi tuilac to pravo moe iskoristiti do zavretka glavnog
pretresa. U postupku pred vijeem apelacionog odjeljenja odustanak tuioca od
gonjenja je mogu, kada je to predvieno odredbama ZKP BiH. Shodnom
primjenom odredbe lana 317. stav 1. ZKP BiH moe se zakljuiti da ukoliko je u
drugostepenom postupku dolo do ukidanja prvostepene presude, tuilac moe
odustati od gonjenja i na pretresu pred vijeem apelacionog odjeljenja. Drugih
odredaba ZKP BiH, koji reguliu mogunost odustanka tuioca od gonjenja u
apelacionom postupku, nema.
Meutim, Apelaciono vijee nalazi da nedostatak konkretne odredbe u ZKP BiH
koja bi na nesumnjiv nain regulisala ovu procesnu situaciju, ne iskljuuje
[58]
Bilten br.
4/2014
[59]
Bilten br.
4/2014
Iz obrazloenja:
Meutim, Vijee nalazi da se sudija za prethodno sasluanje, preuranjeno oglasio
nenadlenim za voenje krivinog postupka u krivinom predmetu koji se vodi
prema osumnjienom .. te da je preuranjeno utvrdio nadlenost drugog suda za
voenjene postupka.
Naime, Tuilatvo BiH je, paualno se pozivajui na odredbu lana 7. stav 2. taka
b) Zakona o Sudu BiH, iz kojeg smatra da je Sud BiH nadlean za voenje
krivinog postupka, propustilo da se precizno odredi iz kojih tano razloga
utvrenih tim lanom Zakona, smatra da je djelo za koje je podnijelo optunicu na
potvrivanje, djelo za koje je nadlean Sud BiH, na koji nain bi dao mogunost
Sudu BiH da utvrdi da li je zaista nadlean za postupanje u tom predmetu ili nije
nadlean. Tuilatvo je naime propustilo da u samom injeninom supstratu
optunice navede koje su to okolnosti koje krivino djelo za koje se sumnjii
osumnjieni . ., ine krivinim djelom iz nadlenosti Suda BiH prvenstveno
obzirom na injenicu da se radilo o pravnoj kvalifikaciji koja je inkriminirana
entitetskim zakonom, pa se, u konkretnom sluaju, nije ni radilo o iskljuivoj, ve
o izvedenoj nadlenosti Suda BiH. To u svakom sluaju optunicu Tuilatva BiH
ini nerazumljivom i manjakvom obzirom na ono to je navedeno u samoj
optunici u dijelu koji se odnosi na rezultate istrage i u vezi s tim i donoenje
rjeenja ovog suda o nadlenosti od 19.06.2008. godine (strana 4. i 5. optunice),
to je, moglo upuivati na nadlenost ovog suda. Meutim, Vijee smatra da je do
ove procesne situacije dolo i zbog toga to je optunica ve jednom bila vraena
na ureenje62 zbog nedostataka u pogledu pravne kvalifikacije krivinog djela, a ne
nadlenosti openito, to je, imajui u vidu rjeenje kojim se utvruje nadlenost
ovog suda, moglo dovesti do pretpostavke na strani tuilatva da pitanje
nadlenosti Suda BiH nije potrebno dodatno obrazlagati.
S druge strane, oglaavajui se nenadlenim i utvrivanjem drugog suda nadlenim
za voenje krivinog postupka protiv osumnjienog .., sudija za prethodno
sasluanje je onemoguio Tuilatvo BiH, da ovu manjkavost u svoj optunicu
uini razumljivijom, odnosno da tano navede zbog ega smatra da je Sud BiH
nadlean za voenje krivinog postupka, pa time i za potvrivanje optunice.
Ovo i imajui u vidu da se o pitanju nadlenosti vodi rauna tokom cijelog
postupka, budui da, od faze do faze, moe doi do njene modifikacije, temelje
nadlenosti za postupanje u konkretnoj situaciji potrebno je ustanoviti u samoj
optunici.
(Rjeenje Suda BiH broj X-KO-08/540-1 od 10.8.2009. godine)
62
[60]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
[62]
Bilten br.
4/2014
davanja potkupnine, ali pod uvjetom da se za svaku novu radnju postavi novi
zahtjev i da je takav zahtjev opravdan (zahtjev i naredba moraju sadravati razloge
koji opravdavaju upotrebu takvih radnji).
Ratio legis ovakvog pravila je strogo ograniavanje kontrolirane protivpravnosti
odnosno kontroliranih kriminogenih aktivnosti koja se tokom tuilake istrage
pojavljuje prilikom simuliranog i kontroliranog otkupa predmeta i simuliranog
davanja potkupnine kako bi se u najkraem roku uspostavila, povratila i odrala
pravna sigurnost, a u krivinomaterijalnom smislu onemoguavalo podstrekavanje
na injenje krivinih djela i produenih oblika takvih krivinih djela.
(Rjeenje Suda broj: S1 2 K 007666 11 Kv od 17.11.2011. godine)
[63]
[64]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
[65]
Bilten br.
4/2014
lan 127. ZKP BiH glasi Optueni kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor ve
odreen samo zbog bojazni da e pobjei, moe se ostaviti na slobodi, odnosno moe se
pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega prui jamstvo da do kraja krivinog
postupka nee pobjei, a sam optueni obea da se nee kriti i da bez odobrenja nee
napustiti svoje boravite
63
[66]
Bilten br.
4/2014
[67]
Bilten br.
4/2014
[68]
Bilten br.
4/2014
S1 2 K 008677 13 K 9 od 15.08.2013.godine)
1.3.6. Mogunost odreivanja mjere pritvora prije potvrivanja optunice
Zakon nije predvidio mogunost odreivanja pritvora nakon okonanja
istrage (podizanja optunice), a prije potvrivanja optunice.
Iz obrazloenja:
U Zakonu o krivinom postupku BiH tano je navedeno kada se mjera pritvora
prema osumnjienom/optuenom moe odreivati odnosno produavati. Odredba
lana 131. stav 1. ZKP BiH propisuje: Pritvor se moe odrediti ili produiti samo
pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne moe ostvariti
drugom mjerom, dok se odredbama lanova 135., 137. i 138. ZKP BiH dalje
razrauje trajanje pritvora kroz faze krivinog postupka i pod propisanim uslovima
regulie trajanje pritvora u istrazi, pritvor nakon potvrivanja optunice i nakon
izricanja prvostepene presude. Da je zakonodavac htio regulisati pitanje pritvora i
za ovu konkretnu situaciju to bi izriito propisao, a period od podizanja do
potvrivanja optunice regulisao kao zasebnu fazu.
Iz naprijed navedenog oigledno je da zakon nije predvidio mogunost odreivanja
pritvora nakon okonanja istrage (podizanja optunice), a prije potvrivanja
optunice, kako to Sud BiH ispravno primjeuje u svom Rjeenju od
29.08.2013.godine.
Ovo pitanje je bitno razmotriti i sa aspekta Europske konvencije o ljudskim
pravima i osnovnim slobodama i to u smislu lana 5., koji se odnosi na pravo na
slobodu i sigurnost linosti, te prema kojem postoji apsolutna zabrana
proizvoljnosti kada je mjera pritvora u pitanju. U lanu 5. stav 1. taka c) EKLJP se
navodi: Svako ima pravo na slobodu i sigurnost linosti. Niko ne smije biti lien
slobode, izuzev u tano odreenim sluajevima.
(Rjeenje Suda Bosne i Hercegovine, broj S 1 1 K 007949 11 Kv2
od 03.09.2013.godine)
1.3.7. Trajanje pritvora nakon potvrivanja optunice
Prilikom odreivanja ili produenja mjere pritvora nakon potvrivanja
optunice nije obligatorno pritvor odrediti ili produiti za maksimalno
vrijeme propisano lanom 137. stav 2. ZKP BiH, ve se duina trajanja
mjere pritvora odreuje prema okolnostima konkretnog sluaja, pri emu
[69]
Bilten br.
4/2014
[70]
Bilten br.
4/2014
[71]
Bilten br.
4/2014
apelacionog
vijea,
Iz obrazloenja:
Apelaciono vijee podsjea na odredbu lana 205. ZKP BiH koja regulie obustavu
postupka u sluaju smrti osumnjienog, odnosno, optuenog, kao i na odredbu
lana 232. ZKP BiH koja regulie povlaenje optunice. U ovim procesnim
situacijama postupak se obustavlja rjeenjem. Nasuprot tome, lanom 283. ZKP
BiH je propisana obaveza donoenja presude kojom se optuba odbija ako je
tuilac od zapoinjanja pa do zavretka glavnog pretresa odustao od optunice.
Imajui u vidu da je tuilac svojim podneskom na sjednici Apelacionog vijea
odustao od gonjenja optuenog M.J., to Apelaciono vijee vie nije bilo u
mogunosti da nastavi sa daljim postupkom i eventualno pristupi preispitivanju
izjavljenih albi na prvostepenu presudu radi donoenja odgovarajue odluke po
[72]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
Iz obrazloenja:
Meutim, samo na osnovu navedenih razloga Apelaciono vijee nije moglo sa
sigurnou provjeriti i ocijeniti da li su u konkretnom sluaju zaista ispunjeni
uslovi za primjenu izuzetka od neposrednog sasluanja svjedoka, odnosno da li je
prvostepeno vijee zaista uinilo sve to je bilo u njegovoj moi kako bi se
obezbijedilo prisustvo svjedoka A.G., A.M., A.B. i H. J. i njihovo neposredno
sasluanje pred ovim sudom.
Bez provjera i utvrenja pomenutih injenica, ne moe se ni cijeniti da li su u
sluaju navedenih svjedoka, koji su kljuni za presuenje, ispunjeni uslovi za
primjenu stava 2. lana 273. ZKP BiH, te da li je zaista ili ne, povrijeeno pravo
optuenih na odbranu, odnosno pravo na pravino suenje.
Pored navedenog, prvostepeno vijee je moralo imati u vidu da se na iskazima
svjedoka iji su iskazi samo proitani na glavnom pretresu, ne moe zasnovati
presuda u odluujuem dijelu. Opravdanje za ovakvu zakonsku regulativu lei u
konceptu pravinog suenja budui da svako ko je optuen za krivino djelo, ima
najmanje pravo da, izmeu ostalog, ispituje svjedoke druge strane (lan 6. stav 3.
taka d) Evropske konvencije o ljudskim pravima i lan 14. stav 3. taka e)
Meunarodnog pakta o graanskim i politikim pravima, to ustvari znai,
omoguavanje optuenom da unakrsno ispita svjedoke optube.
Stoga se, imajui u vidu da je dokazni prijedlog u konkretnom sluaju bio samo
prijedlog jedne od suprotstavljenih strana u postupku (optube), koji je pri tom i
tetan po interes optuenih, slijedom naela procesne jednakosti stranaka, moralo i
drugoj strani-optuenima omoguiti da ispitaju znaaj takvog dokaza, odnosno, da
unakrsnim ispitivanjem umanje njegovu dokaznu snagu, to je u konkretnoj
situaciji, evidentno, izostalo.
(Rjeenje vijea Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj X-KR-05/139 (I)
od 15.3.2010.godine)
1.3.13. Ocjena iskaza rtve u zloinima seksualnog nasilja
Samo svjedoenje oteene je dovoljno za osudu pod uslovom da je iskaz
oteene konzistentan u odlunim elementima i vjerodostojan za vijee.
Iz obrazloenja:
alba odbrane neuspjeno prigovara da je osuujua presuda zasnovana samo na
jednom dokazu, svjedoenju oteene. Ovom prilikom Apelaciono vijee
[74]
Bilten br.
4/2014
V. predmet MKSJ Tuilac protiv Duka Tadia zv. Dule pred Pretresnim vijeem,
Miljenje i presuda od: 7 maja 1997., para. 537.
65
Ibidem, para. 536.: Opti princip koji Pretresno vijee mora da primjeni na osnovu
Pravilnika je princip da se svaki relevantni dokazni materijal probativne vrijednosti moe
prihvatiti kao dokaz, osim ako potreba da se osigura pravino suenje uveliko ne pretee
nad njegovom probativnom vrijednou (Potpravila 89(C) i (D)). Jedino se pravilo 96(i)
bavi pitanjem potkrepljivanja dokaza, i to samo u sluajevima seksualnih napada za koje,
kako stoji u pravilu, nije potrebno potkrepljivanje dokaza. Svrha ovog pravila ispravno je
navedena u priruniku An Insiders Guide to the International Criminal Tribunal for the
Former Yugoslavia, autora Morris i Scharf. Tu se objaanjava da navedeno potpravilo
iskazu rtve seksualnog napada daje istu presumpciju pouzdanosti kao i iskazima rtava
drugih zloina, to je common law dugo uskraivao rtvama seksualnog napada. Ovo
potpravilo, dakle, zasigurno ne opravdava zakljuak da se potkrepljivanje dokaza zahtijeva
u sluajevima svih drugih zloina osim u sluajevima seksualnih napada. Ispravan
zakljuak je, zapravo, suprotan.
66
Markovi, drugostepena presuda, para. 72, citirana drugostepena presuda Suda BiH u
predmetu Mejaki i dr., para 47.
67
Prvostepena presuda u predmetu Akayesu, para. 134. i 135.
64
[75]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
[78]
Bilten br.
4/2014
[79]
[80]
Bilten br.
4/2014
2. GRAANSKO PRAVO
[81]
Bilten br.
4/2014
[82]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
[83]
Bilten br.
4/2014
[84]
Bilten br.
4/2014
Time je tuena postupala na zakonom propisan nain i nije odgovorna za tetu koja
je nastupila iskljuivom krivicom prednika tuitelja, usljed ega je i prema ocjeni
drugostepenog vijea tubeni zahtjev neosnovan.
(Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 007844 13 G od
06.09.2013.godine)
2.1.3. Naknada nematerijalne tete zbog neosnovanog lienja slobode
injenica da je tuitelj prije odreivanja pritvora zauzimao
visokorangirane pozicije u organima vlasti nije poseban osnov za naknadu
tete, nego je okolnost koja se cijeni u odnosu na ugled koji je uivao u
javnosti prije pritvaranja.
Intenzivno medijsko praenje krivinog postupka u kome je tuitelj bio
jedan od okrivljenih, broj i sadraj napisa, nisu poseban osnov za
odmjeravanje visine naknade tete, nego okolnost koja se cijeni u sklopu
duevnog bola pretrpljenog zbog objavljivanja linog imena okrivljenog.
Iz obrazloenja:
Prvostepenom presudom obavezana je tuena Bosna i Hercegovina - Ministarstvo
pravde BiH, da tuitelju naknadi nematerijalnu tetu zbog neosnovanog lienja
slobode u trajanju od 331. dan odreenog u krivinom postupku u kome je tuitelj
pravosnanom presudom osloboen optube da je poinio krivino djelo
zloupotrebe poloaja ili ovlatenja, udruivanja radi vrenja krivinih djela i
krivino djelo organizovanog kriminala.
U vrijeme odreivanja pritvora tuitelj je bio bivi lan Predsjednitva Bosne i
Hercegovine. Meutim, ova injenica se cijeni iskljuivo u odnosu na ugled koji je
tuitelj uivao u javnosti prije pritvaranja i ne moe biti poseban osnov koji utie
na visinu naknade. Broj i sadraj napisa u medijima nisu poseban osnov za
odmjeravanje visine naknade nematerijalne tete, nego okolnost koja se cijeni u
sklopu duevnih bolova koje je tuitelj trpio zbog objavljivanja linog imena u
sredstvima informisanja.
(Presuda Apelacionog odjeljnja Suda BiH broj: G-161/10 od 09.03.2011.godine)
[85]
Bilten br.
4/2014
[86]
Bilten br.
4/2014
[87]
Bilten br.
4/2014
[88]
Bilten br.
4/2014
[89]
Bilten br.
4/2014
[90]
Bilten br.
4/2014
[91]
Bilten br.
4/2014
[92]
3. UPRAVNO PRAVO
[93]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
[94]
Bilten br.
4/2014
[95]
Bilten br.
4/2014
[96]
Bilten br.
4/2014
lana 76. stav 3. citiranog Zakona o upravnom postupku, meutim obaveza linog
dostavljanja ne iskljuuje obavezu dostavljanja pismena punomoniku stranke u
sluaju kada stranka ima punomonika. lanom 3. citiranog Zakona o upravnom
postupku je propisano da se u upravnim oblastima za koje je zakonom propisan
poseban postupak, postupa po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama
ovog zakona postupa u svim pitanjima koja nisu ureena posebnim zakonom. U
konkretnom sluaju, Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu (Slubeni
glasnik BiH, broj 36/08), kao posebnom zakonu, nije ureen postupak
dostavljanja kada stranka ima punomonika, pa se u tom sluaju imaju primijeniti
odredbe lana 73. do 79. Zakona o upravnom postupku (ZUP). Takoe, odredbom
lana 2. Zakona o upravnom postupku je propisano da se pojedina pitanja postupka
za odreenu upravnu oblast mogu samo izuzetno, posebnim zakonom, urediti
drugaije nego to su odreena ovim zakonom, ako je to nuno za drugaije
postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti protivna naelima ovog zakona.
Jedno od naela Zakona o upravnom postupku je i naelo upotrebe jezika i pisma
(lan 18.) Naime, odredbom lana 18. stav 3. Zakona o upravnom postupku je
propisano da ako se postupak ne vodi na jeziku stranke, organ koji vodi postupak
duan je da joj omogui da prati tok postupka na svom jeziku, kao i da joj pozive i
druga pismena dostavlja na njenom jeziku i pismu. U konkretnom sluaju tueni
organ je povrijedio ne samo pravila postupka o dostavljanju pismena stranci, ve i
navedeno naelo o pravu stranke na upotrebu svog jezika i pisma. Dostavljanjem
osporenog rjeenja lino tuiteljici, na jeziku i pismu koji ona ne razumije, umjesto
njenom punomoniku, tueni organ je povrijedio i naelo pomoi neukoj stranci
(lan 12. ZUP-a), kao i pravo stranke na punomonika (lan 49. ZUP-a), to je sve
bilo na tetu prava koja tuiteljici pripadaju, odnosno prava na adekvatnu pravnu
zatitu.
Zbog svega izloenog, apelaciono upravno vijee Suda BiH ocjenjuje pobijano
rjeenje nezakonitim, a zahtjev za njegovo preispitivanje osnovanim, te na osnovu
odredbi lana 54. stav 3. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine,
nalae da u ponovnom postupku vijee za upravne sporove Suda Bosne i
Hercegovine ocijeni zakonitost rjeenja koje se pobija tubom i donese
odgovarajuu odluku.
(Presuda vijea Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, broj:
S1 3 U 001818 10 Uvl od 01.12.2010. godine)
3.3. Ocjena odlunih injenica u upravnom sporu
Ne dajui ocjenu odlunih injenica od kojih zavisi pravilna primjena
materijalnog i procesnog prava te izostavljajui svoje ocjene o bitnim
[97]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
[99]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
[101]
Bilten br.
4/2014
Iz obrazloenja:
Osporenim rjeenjem direktora tuene Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i
Hercegovine, odbijena je kao neosnovana alba tuitelja izjavljena protiv rjeenja
prvostepenog organa Regionalnog centra Banja Luka, broj: 03/4-2-I-Up-2305/10
od 25.11.2010. godine, kojim su izmjenjeni podaci u JCI C-3828 od 29.01.2009.
godine, CI Gradika, uvoznika PAR-MERC d.o.o.. Kiseljak, i tuitelj obavezan
da na ime manje plaenih indirektnih poreza uplati ukupan iznos od 66.038,44
KM.
Pobijanom presudom vijea za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine,
odbijena je tuba tuitelja kojom je pokrenuo upravni spor za ponitenje, kao
nezakonitog, navedenog konanog upravnog akta tuene. Prema obrazloenju
pobijane presude, vijee za upravne sporove je ocijenilo neosnovanim prigovor
tube kojim se osporava pravilnost injeninog stanja koje je utvreno u upravnom
postupku, a koju povredu je po navodima tube poinio drugostepeni organ, jer nije
uzeo u razmatranje dopunu albe od 03.06.2011. godine.
Po ocjeni prvostepenog vijea za upravne sporove, drugostepeni upravni organ nije
poinio povrede postupka na koje je tubom ukazano s obzirom da iz prijemnog
prezentata drugostepenog organa kojem je podnesak predat proizilazi, da je tuitelj
taj podnesak - dopunu albe predao tom organu dana 03.06.2011. godine, dakle po
proteku roka za ponoenje albe, zbog ega se takav podnesak (dopuna albe) ima
smatrati neblagovremenim. Kako dopuna albe mora biti podnesena u albenom
roku, a u konkretnom sluaju se radi o dopuni albe koja je podnesena po proteku
roka za podnoenje same albe, to prema shvatanju vijea za upravne sporove,
organ koji odluuje o albi nije duan uzeti u razmatranje injenice i dokaze koje je
stranka iznijela u dopuni albe koja je podnesena nakon isteka roka za podnoenje
albe.
Po shvatanju ovog apelacionog vijea Suda Bosne i Hercegovine, pobijani konani
upravni akt tuene je donesen uz bitne povrede odredaba postupka iz lana 46. stav
1. i lana 222. stav 1. i 2. Zakona o upravnom postupku (Sl. glasnik BiH, br. 29/02,
12/04, 88/07, 93/09 i 41/13), u daljem tekstu (ZUP). Navedene povrede, iako
istaknute u tubi, nije sankcionisalo vijee za upravne sporove ovog suda, ime su
takoe poinjene povrede pravila postupka iz lana 34. stav 2. navedenog Zakona
o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine.
Naime, iz stanja spisa ove upravne stvari proizilazi da je tuitelj u dopuni albe od
3.6.2011. godine istakao da je oitom grekom prvostepenog organa, na usmenu
raspravu odranu 18.11.2010. godine pozvan i kao predstavnik uvoznika sasluan u
svojstvu pomonika direktora i kao ovlaeno lice po rjeenju suda, A.V., uz
konstataciju u zapisniku da u spis ulae rjeenje. Nadalje, u dopuni albe je
istaknuto da V.A. nikada nije bio pomonik direktora niti zakonski zastupnik
tuitelja, te da je iz zapisnika vidljivo da imenovani nije imao izriitu punomo
[102]
Bilten br.
4/2014
direktora M.A. o zastupanju (l. 49. ZUP), koji je po rjeenju registracionog suda
jedini ovlaen na zastupanje ovog pravnog lica, niti je takvu uloio u spis
predmeta. Sve ovo ukazuje da prvostepeni organ, suprotno naelu o sasluanju
stranke (l. 10 ZUP), nije pruio mogunost tuitelju da se izjasni o injenicama i
okolnostima koje su vane za donoenje albom osporenog rjeenja.
Nadalje, iz pobijanog konanog rjeenja je vidljivo da tueni organ nije uopte
odluivao o dopuni albe tuitelja, niti je cijenio njenu blagovremenost u smislu
lana 222. stav 1. Zakona o upravnom postupku, odnosno izrekom pobijanog
rjeenja dopunu albe nije ni odbacio kao neblagovremenu (l. 236. ZUP), niti je
postojanje dopune albe uopte spomenuo u obrazloenju konanog rjeenja.
Po shvatanju apelacionog vijea, a suprotno izraenom stavu prvostepenog vijea
ovog suda, u konkretnom sluaju je sasvim irelevantno da li je dopuna albe kojom
se ukazuje na nepravilnosti u zastupanju tuitelja, blagovremena ili nije. Ovo iz
razloga to je odredbom lana 46. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano
da e u toku cijelog postupka organ po slubenoj dunosti paziti da li osoba koja se
pojavljuje kao stranka moe biti stranka u postupku i da li stranku zastupa njen
zakonski zastupnik, odnosno ovlaeni predstavnik. Prema lanu 49. stav 1.
navedenog Zakona, stranka, odnosno njen zakonski zastupnik moe odrediti
punomonika koji e je zastupati u postupku, osim u radnjama u kojima je
potrebno da sama stranka daje izjave.
Iz zapisnika sa usmene rasprave pred prvostepenim organom, odrane 18.11.2010.
godine, kao i stanja spisa ove upravne stvari, ne proizilazi da je V.A. imao
punomo za zastupanje tuitelja. Takoe, iz tada priloenog sudskog rjeenja o
registraciji tuitelja je vidljivo da je M.A. lice ovlaeno za zastupanje tuitelja.
Iz svega navedenog nesumnjivo proizilazi da tuitelj u upravnom postupku, koji je
prethodio donoenju pobijanog rjeenja, nije pravilno zastupan, ime je poinjena
bitna povreda pravila upravnog postupka pred prvostepenim organom a koju
povredu nisu otklonili ni drugostepeni organ u postupku odluivanja po albi
tuitelja, ni prvostepeno vijee za upravne sporove ovog suda u postupku
odluivanja po tubi tuitelja, iako su bili duni da na navedene povrede paze po
slubenoj dunosti.
S obzirom na iznijete razloge, apelaciono upravno vijee nalazi da je pobijana
presuda vijea za upravne sporove nepravilna i nezakonita, a zahtjev tuioca za
njeno preispitivanje osnovan, pa ga je uvailo i primjenom lana 54. stav 2. Zakona
o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (Slubeni glasnik BiH, broj: 19/02,
88/07, 83/08 i 74/10), tubu uvailo, te ponitilo kao nezakonita konano
drugostepeno, kao i prvostepeno rjeenje upravnih organa i predmet vratilo
prvostepenom organu na ponovni postupak, kako bi otklonio izloene nedostatke.
(Presuda vijea Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, broj:
S1 3 U 007469 13 Uvp, od 31.10.2013. godine)
[103]
Bilten br.
4/2014
[104]
Bilten br.
4/2014
Naime, iz stanja spisa ove upravne stvari proizilazi da je tuitelj u dopuni albe od
3.6.2011. godine istakao da je oitom grekom prvostepenog organa, na usmenu
raspravu odranu 18.11.2010. godine pozvan i kao predstavnik uvoznika sasluan u
svojstvu pomonika direktora i kao ovlaeno lice po rjeenju suda, A.V., uz
konstataciju u zapisniku da u spis ulae rjeenje. Nadalje, u dopuni albe je
istaknuto da V.A. nikada nije bio pomonik direktora niti zakonski zastupnik
tuitelja, te da je iz zapisnika vidljivo da imenovani nije imao izriitu punomo
direktora M.A. o zastupanju (l. 49 ZUP), koji je po rjeenju registracionog suda
jedini ovlaen na zastupanje ovog pravnog lica, niti je takvu uloio u spis
predmeta. Sve ovo ukazuje da prvostepeni organ, suprotno naelu o sasluanju
stranke (l. 10 ZUP), nije pruio mogunost tuitelju da se izjasni o injenicama i
okolnostima koje su vane za donoenje albom osporenog rjeenja.
Nadalje, iz pobijanog konanog rjeenja je vidljivo da tueni organ nije uopte
odluivao o dopuni albe tuitelja, niti je cijenio njenu blagovremenost u smislu
lana 222. stav 1. Zakona o upravnom postupku, odnosno izrekom pobijanog
rjeenja dopunu albe nije ni odbacio kao neblagovremenu (l. 236. ZUP), niti je
postojanje dopune albe uopte spomenuo u obrazloenju konanog rjeenja.
Po shvatanju apelacionog vijea, a suprotno izraenom stavu prvostepenog vijea
ovog suda, u konkretnom sluaju je sasvim irelevantno da li je dopuna albe kojom
se ukazuje na nepravilnosti u zastupanju tuitelja, blagovremena ili nije. Ovo iz
razloga to je odredbom lana 46. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano
da e u toku cijelog postupka organ po slubenoj dunosti paziti da li osoba koja se
pojavljuje kao stranka moe biti stranka u postupku i da li stranku zastupa njen
zakonski zastupnik, odnosno ovlaeni predstavnik. Prema lanu 49. stav 1.
navedenog Zakona, stranka, odnosno njen zakonski zastupnik moe odrediti
punomonika koji e je zastupati u postupku, osim u radnjama u kojima je
potrebno da sama stranka daje izjave.
Iz zapisnika sa usmene rasprave pred prvostepenim organom, odrane 18.11.2010.
godine, kao i stanja spisa ove upravne stvari, ne proizilazi da je V.A. imao
punomo za zastupanje tuitelja. Takoe, iz tada priloenog sudskog rjeenja o
registraciji tuitelja je vidljivo da je M.A. lice ovlaeno za zastupanje tuitelja.
Iz svega navedenog nesumnjivo proizilazi da tuitelj u upravnom postupku, koji je
prethodio donoenju pobijanog rjeenja, nije pravilno zastupan, ime je poinjena
bitna povreda pravila upravnog postupka pred prvostepenim organom a koju
povredu nisu otklonili ni drugostepeni organ u postupku odluivanja po albi
tuitelja, ni prvostepeno vijee za upravne sporove ovog suda u postupku
odluivanja po tubi tuitelja, iako su bili duni da na navedene povrede paze po
slubenoj dunosti.
[105]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
lana 30. Zakona o PDV-u, kao zakljuak prema kojem e UIO jednoobrazno
rijeiti to pitanje u skladu sa zakonom uz jednako postupanje prema svim poreskim
obveznicima bez retroaktivne naplate poreza.
Prema stanju spisa ove upravne stvari, kod poreskog obveznika-tuitelja TALOS
d.o.o. Ilija izvrena je redovna kontrola indirektnih poreza za poreski period
01.01.2006. - 31.12.2009. godine o kojoj je sainjen Zapisnik na osnovu kojeg je
prvostepenim rjeenjem, broj:01/5-2/IV-17-UP-66-2/10 od 01.02.2010. godine,
utvrena obaveza na uplatu manje plaenog poreza, koja je nastala u vezi sa
isporukom robe u slobodnu zonu. Protiv ovog rjeenja tuitelj nije ulagao albu.
Pod novim dokazima koji mogu biti razlog za obnovu postupka smatraju se dokazi
(isprave, svjedoci i dr.) za koje se u prvobitnom redovnom postupku u istoj
upravnoj stvari nije znalo, kao i oni dokazi za koje se znalo, ali se nisu mogli
pribaviti i upotrijebiti za vrijeme voenja tog postupka, ve su pribavljeni nakon
okonanja tog postupka. Stoga novi dokazi trebaju biti takvi da bi sami ili sa ve
upotrijebljenim dokazima u postupku mogli dovesti do drugaijeg rjeenja stvari da
su bili izneseni u prvobitnom redovnom postupku.
I po po shvatanju apelacionog vijea ovog Suda, pravilan je zakljuak vijea za
upravne sporove da izmjena materijalnog propisa (lana 30. Zakona o PDV-u) na
osnovu kojeg je rijeena upravna stvar, kao i izmijenjeno pravno stanovite o
primjeni propisa ili pogrena primjena propisa ne moe se smatrati novim dokazom
koji bi doveo do ponavljanja postupka u smislu odredbe lana 238. stav 1. taka 1.
Zakona o upravnom postupku BiH. Nesporne su nadlenosti Upravnog odbora za
usvajanje instrukcija za postupanje, koje u smislu lana 99. Zakona o upravi BiH
predstavljaju blia pravila i uputstva za rad na provoenju i primjeni odreenih
zakona i drugih propisa. Meutim, ta upustva se ne mogu smatrati novim
dokazom u smislu citiranih odredbi Zakona o upravnom postupku.
Takoe nema mjesta obnovi postupka ni u sluaju, kad je rjeenjem, protiv kojega
nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku pogreno primijenjeno
materijalno pravo. Izmjena materijalnog propisa ili eventualno pogrena primjena
ranijeg propisa ne moe biti razlog za obnovu postupka.
(Presuda vijea Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, broj:
S1 3 U 009289 13 Uvp od 21.11.2013.godine)
3.9. Nove injenice i novi dokazi u upravnom sporu
Nove injenice i novi dokazi mogu izuzetno biti od uticaja u upravnom
sporu ako nesumnjivo ukazuju da je injenino stanje oigledno drugaije
od onog utvrenog u upravnom postupku, i to samo pod uslovom da
[107]
Bilten br.
4/2014
tuilac prui dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno
predloiti do zavretka upravnog postupka.
Ako bi ponitenje osporenog upravnog akta prema stavu 2. lana 34.
Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (Slubeni glasnik
BiH broj: 19/02, 88/07 i 83/08) i ponovno voenje upravnog postupka kod
nadlenog organa izazvalo za tuitelja tetu koja bi se teko mogla
popraviti, ili ako je na osnovu javnih isprava ili drugih dokaza u spisima
predmeta oito da je injenino stanje drugaije od onog utvrenog u
upravnom postupku, ili ako je u istom sporu ve jednom poniten upravni
akt, a nadleni organ nije postupio po presudi sud moe i sam utvrditi
injenino stanje i na podlozi tako utvrenog injeninog stanja donijeti
presudu odnosno rjeenje.
Iz obrazloenja:
Na osnovu utvrenog injeninog stanja u upravnom postupku vijee za upravne
sporove ovog suda je ocijenilo da je tuena pravilno utvrdila da se roba prijavljena
za carinjenje, s obzirom na njene karakteristike detaljno opisane u strunom
miljenju carinskih organa, svrstava pod tarifnu oznaku 2208 20 29 00 Carinske
tarife BiH, vaee u vrijeme carinjenja, sa naimenovanjem: Nedeturirani etilni
alkohol sa volumnim udjelom alkohola manjim od 80 vol.%: ostala alkoholna pia:
alkoholna pia dobivena destilacijom vina od groa ili koma od groa: u
posudama obima 2l ili manjeg: ostala, pa prigovor tuitelja da je tueni organ
nepotpuno utvrdio injenino stanje u pogledu ovog naimenovanja nije osnovan.
Ovo iz razloga to utvreno injenino stanje, prema shvatanju vijea za upravne
sporove, ima podlogu u rezultatima provedenog upravnog postupka, a posebno u
injenici da su carinski organi, radi pravilnog utvrenja injeninog stanja,
pribavili struno miljenje Grupe za tarifu i vrijednost RC Sarajevo, dato u aktu
broj: 03/4-1/IV-18-3-17159/11 od 26.08.2011. godine, prema kojem se predmetna
carinska roba pravilno svrstava u tarifni stav 2208 20 29 00 Carinske tarife BiH,
dok se tarifni stav kojeg je tuitelj oznaio prilikom uvoza odnosi eksplicitno na
Vinjak. Navedeno miljenje je dato od strane strunih lica koja posjeduju posebna
struna znanja iz oblasti svrstavanja roba prema Carinskoj tarifi BiH, a navedeni
dokaz je cijenjen pojedinano i u odnosu prema drugim dokazima, pa i u odnosu na
miljenje koje je u drugostepenom postupku dato od strane Sektora za carine UIO
BiH u aktu broj: 03/1-18-3-42-152-2/12 od 20.04.2012. godine, a upravni organi su
dali valjane i jasne razloge na kojim se zasniva odluka o izmjeni tarifnog broja.
Takoe, vijee za upravne sporove je ocijenilo da su neosnovani prigovori tube
koji se odnose na povrede odredaba lana 134. stav 3. Zakona o upravnom
[108]
Bilten br.
4/2014
postupku BiH (Slubeni glasnik BiH broj: 29/02 do 93/09), te nije uvailo
prijedlog tuitelja da sud u upravnom sporu zakae raspravu, jer upravni spor sud
rjeava na temelju injeninog stanja utvrenog u upravnom postupku, a samo
izuzetno iz razloga navedenih u odredbi lana 34. stav 3. Zakona o upravnim
sporovima BiH, sud moe odrediti raspravu radi rjeavanja upravnog spora. Prema
shvatanju vijea za upravne sporove, u upravnom sporu se ne mogu isticati nove
injenice i predlagati novi dokazi koji nisu bili predmet rasprave u upravnom
postupku.
Naime, u konkretnom sluaju tuilac je uz dopunu blagovremene tube dostavio
akte, i to: Odgovor Agencije za sigurnost hrane BiH od 16.10.2012. godine,
Tumaenje Ministarstva spoljnih poslova i trgovine BiH o svrstavanju uvezene
robe prema Carinskoj tarifi BiH alkoholnih pia od 05.11.2012. godine, hemijske
analize uvezene robe, te Obavezujue miljenje Carinske uprave R Hrvatske od
21.11.2012. godine, sa prijedlogom da se isti cijene pri donoenju odluke. Iz
navedenih dokaza nesumnjivo proizilazi da uvezena roba predstavlja pie Brandy,
koji po svom sastavu odgovara Brandy de Jerez, pa je svrstavanje te robe u tarifni
broj Ostali pogreno, jer bi se po svojim karakteristikama trebala svrstati u
kategoriju pia Vinjak u smislu odredbi Pravilnika o jakim alkoholnim piima i
alkoholnim piima (Slubeni glasnik BiH, broj:87/08).
Valja istai da je Ministarstvo spoljnih poslova i trgovine, u smislu odredbi lana 7.
Zakonu o carinskoj tarifi BiH (Sl. glasnik BiH, br. 58/12) i u skladu sa lanom 7.
taka c) Odluke o primjeni lana 2. Zakona o carinskoj tarifi BiH (Sl. glasnik BiH,
br. 6/98), nadleno za tumaenje i objanjenje carinske tarife, te davanje miljenja
o primjeni carinske tarife.
Apelaciono vijee je u svojoj presudi, broj: S1 3 U 010204 13 Uvp od 23.04.2013.
godine, u identinom predmetu, izrazilo pravni stav da je tuitelj u tubi, odnosno
dopuni tube, u konkretnom sluaju mogao iznositi nove injenice i predlagati
nove dokaze, s obzirom da novi dokazi u konkretnom sluaju nesumnjivo ukazuju
da je injenino stanje oigledno drugaije od onog koje je utvreno u upravnom
postupku, a pri tom tuilac je pruio dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao
iznijeti, odnosno predloiti do zavretka upravnog postupka.
Suprotno izraenom navedenom stavu apelacionog vijea, vijee za upravne
sporove je u pobijanoj presudi zakljuilo da injenice na koje je ukazao tuitelj i
dokazi dostavljeni u dopuni blagovremeno podnesene tube, zapravo, predstavljaju
nove injenice i nove dokaze koji mogu biti samo osnov za ponavljanje
pravosnano okonanog sudskog spora (upravnog spora pred sudom) ili obnovu
upravnog postupka pred organom uprave, u postupku po vanrednim pravnim
lijekovima, te da je u postupku, koji je prethodio donoenju konanog upravnog
akta, potpuno i pravilno utvreno injenino stanje, na temelju dokaza i
[109]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
prema lanu 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama BiH, odluit e se naknadno
nakon pravosnanosti ovog rjeenja (stav 4.).
Pozivajui se na odredbe lana 2, lana 25. stav 1. taka 3. i lana 41. Zakona o
upravnim sporovima BiH, vijee za upravne sporove je zakljuilo da tuilac, mada
ugovorni organ, nije aktivno legitimisano lice za pokretanje upravnog spora, jer
nije nosilac prava i obaveza o kojima se rjeavalo u upravnom postupku. Pri tome,
vijee za upravne sporove je izrazilo pravni stav da stranka u upravnom sporu ne
moe biti organ koji je u upravnom postupku donio prvostepenu odluku. Slijedom
toga ni ugovorni organ, kao donosilac prvostepene odluke, nije ovlaten da pokrene
upravni spor protiv konanog upravnog akta.
Prema shvatanju apelacionog vijea, ovakav stav vijea za upravne sporove je u
suprotnosti sa odredbama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine i
Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine.
Prema odredbi lana 1. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
(Slubeni glasnik BiH, br. 19/02 do 74/10), radi ostvarivanja sudske zatite prava
graana, preduzea, drutava i drugih pravnih lica u Bosni i Hercegovini, ovim
zakonom se utvruju pravila upravnog spora u kojem se odluuje o zaonitosti
pojedinanih i optih konanih upravnih akata donesenih na osnovu zakona pri
vrenju javnih funkcija institucija Bosne i Hercegovine kojima se rjeava o
pravima i obavezama graana i pravnih lica. Pravo pokretanja upravnog spora u
smislu lana 2. stav 1. taka 1.) navedenog zakona ima, izmeu ostalih, i graanin
ili pravno lice ako je konanim upravnim aktom povrijeeno neko njegovo pravo
ili neposredni lini interes zasnovan na zakonu.
Po shvatanju apelacionog vijea, nesumnjivo je da ugovorni organ (naruilac) koji
raspisuje tender i provodi postupak odabira najpovoljnijeg ponuaa za nabavku
roba, izvoenje radova ili davanje usluga za ugovorni organ (naruioca) ima
neposredni lini interes za izbor najpovoljnijeg ponuaa (dobavljaa), cijenei pri
tom prvenstveno njegovu sposobnost obavljanja profesionalne djelatnosti,
ekonomsku i finansijsku podobnost ponuaa kao i njegovu tehniku i
profesionalnu sposobnost. Ovakav neposredni lini interes ugovornog organa
(naruioca) daje mu pravo na pokretanje upravnog spora u smislu lana 2. stav 1.
taka 1) Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine, protiv konanih
odluka Kancelarije za razmatranje albi BiH.
U postupku pred Kancelarijom za razmatranje albi ugovorni organ ima poloaj
stranke pa protiv odluka takvog organa svim strankama u postupku mora biti
omoguena sudska zatita. Naime, odredbom lana 11. stav 3. i 6. Pravilnika o radu
Kancelarije za razmatranje albi, propisano je da je ugovorni organ povodom
izjavljene albe, duan dostaviti Kancelariji za razmatranje albi svu relevantnu
[112]
Bilten br.
4/2014
[113]
Bilten br.
4/2014
[114]
Bilten br.
4/2014
[115]
Bilten br.
4/2014
radnog dana, tj. 03.10.2007. godine obavijesti tuioca o donesenoj odluci. Po isteku
ovog zakonskog roka tuilac je mogao u roku od pet dana uloiti pismenu albu
tuenom, poev od 03.10.2007. godine, a rok za podnoenje albe je istekao dana,
08.10.2007. godine. Kako ugovorni organ nije odluio o prigovoru tuioca u
zakonom propisanom roku od pet dana, to je tuilac propustio uloiti albu u
skladu sa imperativnom odredbom lana 51. stav 5. Zakona o javnim nabavkama
Bosne i Hercegovine, tj. dana 08.10.2007. godine. Na osnovu navedenog, vijee za
upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine je zakljuilo da je tuena pravilno
odluila kada je nala da je alba tuioca od 06.11.2007. godine neblagovremana,
odnosno da je podnesena nakon proteka roka od pet dana od dana kada je tuilac
mogao uloiti albu Kancelariji za razmatranje albi, zbog propusta ugovornog
organa da u zakonom propisanom roku razmotri prigovor.
Po miljenju apelacionog upravnog vijea, vijee za upravne sporove Suda Bosne i
Hercegovine je pogreno primijenilo odredbe lana 51. stav 5. Zakona o javnim
nabavkama Bosne i Hercegovine. Naime, po shvatanju apelacionog upravnog
vijea ovog Suda, rok za podnoenje albi Kancelariji za razmatranje albi za
zatitu prava u postupku javnih nabavki je pet dana i taj rok, u prvom sluaju, tee
protekom est dana od dana kada je prvostepeni ugovorni organ zaprimio prigovor
ali ga nije razmatrao, odnosno nije obavijestio podnosioca prigovora o donesenoj
odluci (utanje ugovornog organa), ili ako je prigovor odbijen u navedenom roku.
Meutim, u svakom sluaju kada je ugovorni organ odbio prigovor u prvostepenom
postupku, rok od pet dana za podnoenje albi tee od dana kada je ugovorni organ
o tome obavijestio podnosioca prigovora. injenica da je ugovorni organ odluio o
prigovoru po isteku zakonskog roka za odluivanje o prigovoru (pet dana i
najkasnije narednog radnog dana da obavijesti podnosioca prigovora o donesenoj
odluci), nije od uticaja na blagovremenost albe uloene Kancelariji za
razmatranje albi protiv takve odluke kojom je prigovor odbijen, svakako pod
uslovom da je alba izjavljena u zakonskom roku od pet dana raunajui od dana
kada je ugovorni organ o tome obavijestio podnosioca prigovora. U konkretnom
sluaju je nesporno da je ugovorni organ odbio prigovor tuitelja zakljukom, broj:
NO-77/07 od 22.10.2007. godine, koji je uruen tuitelju dana 01.11.2007. godine,
te da je tuitelj protiv navedenog zakljuka uloio albu tuenoj dana 06.11.2007.
godine, dakle u zakonskom roku od pet dana, u smislu odredbe lana 51. stav 5.
Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine (sl. glasnik BiH, broj:
49/04,19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09, 60/10 i 87/13), pa je tuena bila
duna odluiti o osnovanosti ovako blagovremeno podnesene albe tuitelja,
umjesto to je istu odbacila kao neblagovremenu.
(Presuda vijea Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, broj:
Uvl-61/10 od 29.09.2010.godine).
[116]
[117]
Bilten br.
4/2014
[118]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
[119]
Bilten br.
4/2014
[120]
Bilten br.
4/2014
[121]
Bilten br.
4/2014
[122]
Bilten br.
4/2014
Bilten br.
4/2014
i drugim zakonima koji su vaei na teritoriji BiH. U konkretnom sluaju CIK BiH
je donijela sporni zakljuak na osnovu odredaba Zakona o sukobu interesa, a Sud
Bosne i Hercegovine je nadlean za odluivanje po albi na odluke Centralne
izborne komisje BiH u postupcima utvrivanja postojanja sukoba interesa.
Iz navedenih razloga Apelaciono upravno vijee Suda Bosne i Hercegovine nalazi
da je pobijana odluka Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine pravilna i
zakonita, a alba neosnovana, pa je istu primjenom odredbe lana 81. stav 1., druga
reenica, Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (Slubeni glasnik
BiH broj 19/02 do 74/10) valjalo odbiti.
(Rjeenje vijea Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, broj
S1 3 Si 01302313 Si od 10.06.2013. godine)
[124]