Dr.

Mustafa Imamovi: Pravni poloaj i unutranjopolitiki razvitak BiH od 1878 1917

Formiranje i politika modernih graanskih politikih
pokreta
Godina 1903. bila je prelomna u politikom ivotu i razvitku veine jugoslovenskih
zemalja (nestanak dinastije Obrenovia u Srbiji, pad apsolutistikog reima Khuena
Herdervaja u Hrvatskoj, Ilindenski ustanak u Makedoniji, smrt Benjamina Kallaja u BiH,
itd). Ta je godina, na neki nain obnovila nacionalnu svijest u glavnim junoslovenskim
zemljama. Nakon Kallajeve smrti u BiH se otvara prostor za nove forme politikog
ivota. Domae graanstvo je ekonomski dovoljno ojaalo da stekne svijest o svojoj
drutvenoj i politikoj ulozi. Stvaranjem vlastitih preduzea i banaka i organiziranim
radom u oblasti kulture i prosvjete, svaka od tri nacionalne buroazije nastoji da se
odupre stranom kapitalu i doseljenicima. Pored toga i prva generacija moderne domae
inteligencije koja se bori za demokratizaciju drutvenog ivota, stavlja se u slubu svojoj
buroaziji. Kako je Kallajeva uprava postigla odreene rezultate na planu privrednog
razvitka, opte kulturno-politike i institucionalne postavke stranakog stanovnitva
ostale su potpuno nerazvijene. Oko 90% stanovnitva bilo je nepismeno, izdvajanja za
zdravstvo su bila slaba itd.
Najveim Kallajevim neuspjehom smatra se njegov pokuaj da Bosnu i Hercegovinu
odvoji od optih tokova razvitka u Srbiji i Hrvatskoj. Uprkos njegovom angamanu na
tom planu, Kallaj nije uspio ostvariti osnovni cilj svoje politike misije, a to je
obezbjeenje stabilnosti i trajnosti Austrougarske uprave U BiH. Novi zajedniki ministar
finansija Istvan Burian najavljuje uprave (poreske, politike i dr.), te priznaje potrebu
ostvarenja vjerske prosvjetne autonomije. On najavljuje da e upravu u BiH usmjeravati
u pravcu samouprave uz posebno stvaranje demokratskih ustanova (srezske i okrune
skupine, sabor itd.). Najavljene reforme, a posebno one politikog karaktera ostvarivale
su se veoma sporo. Burian je, izmeu ostalog prekinuo sa provoenjem Kallajeve ideje
bonjatva.
U prosvjetnom pitanju, Burian je vodio kurs koji je predstavljao kompromis izmeu
Kallajeve politike koja je spreavala svaku ekspanziju kolstva koja je mogla izmai
kontroli i prosvjetnih potreba naroda u BiH. Zalagao se za miran i postepen proces
razvitka kolstva.
O tome da se nakon 1903. godine stvaraju se uslovi za javni politiki ivot, govore i
podaci o razvoju tampe (politiki, knjievni, nauni i vjerski asopisi). Krajem 1906.
godine odobren je, a 2 marta 1907. godine proglaen novi zakon o tampi, po kojem za
izdavanje lista vie nije potrebna koncesija, nego prosta prijava vlastima osam dana prije
izlaska. Graanske politike stranke se formiraju u BiH u prvoj deceniji 20. stoljea po
svom obliku, politikoj ideologiji i psihologiji, uglavnom su odgovarale tipu narodnih
organizacija koje nastaju u kolonijalnim zajednicama u doba njihove borbe za
nacionalno oslobaanje. Bez predstavnikog tijela, nije bilo ni uslova za djelatnost
klasinih politikih stranaka i svako politiko diferenciranje bilo bi tetno po osnovne
nacionalno-politike ciljeve. Slonost se mogla postii najprije kroz narodne organizacije,

jer tek kad jedan narod postigne svoje dravno-pravne ciljeve, mogu se putem stranaka i
parlamenta rjeavati razliita staleka pitanja.

Muslimanska narodna organizacija

Muslimanska narodna organizacija je prva graanska politika stranka u BiH koje je
istakla svoj program i sprovela formalnu organizaciju sa glavnim, okrunim i
mjesnim odborima. Ova stranka nastala je iz autonomnog pokreta. Nakon
progonstva voe autonomnog pokreta Dabia, pokret je ostao bez vodstva to novi
ministar Burian koristi pa krajem 1904. godine i poetkom 1905. godine popunjava
upranjena mjesta u Ulema medlisu i Vakufskoj direkciji i imenuje nove lanove
Zemaljskog vakufskog povjerenstva. Glavna pitanja za koja se autonomni pokret
zalagao i dalje se nerijeena (agrarno-vakufska i vjersko-prosvjetna pitanja).
Muslimanska reputacija koju su sainjavali erif Arnautovi, Mehmed-beg Dini,
emsi-beg Zaimovi i Dervi-beg Miralem, otputovala je u februaru 1906. godine
preko Beograda u Carigrad da od Dabia preuzme dokumente i ovlatenja za dalje
voenje autonomnog pokreta. Nakon to su iste dobili, u aprilu 1906. godine poeli
su poduzimati korake za pokretanje naroda u akciju. Zemaljsko vakufsko
povjerenstvo, iako imenovano od strane vlade, podralo je autonomni pokret, te u
maju 1906. godine usvaja peticiju kojom trai od vlade da do kraja godine rijei
pitanje islamske autonomije. Burian na to odgovara kako se pitanje vakufskomearifske autonomije moe rijeiti tek onda kada se Muslimani sloe u pogledu
svojih zahtjeva i u pogledu zastupnika. Nakon ovog, muslimanski prvaci odmah
poinju agitaciju za osnivanje jedne politike stranke. Voe tog pokreta uglavnom
su se ograniile na gradsko stanovnitvo, mada je ostavljena mogunost da se
organizacija proiri i na selo.
U Slavonskom Brodu 3. decembra 1906. godine odran je sastanak muslimanskih prvaka
cijele zemlje na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija. Veina
uesnika traila je da se autonomna borba proiri i na pitanje politikih sloboda i
ureenja agrarnih odnosa. Na sastanku je izabran i Egzekutivni odbor Muslimanske
narodne organizacije za ijeg je predsjednika izabra Alibeg Firdus iz Livna.
Sjedite odbora bilo je u Budimpeti. U programu MNO se agrarni odnosi
postavljaju kao opte muslimansko pitanje. Trai se ukidanje paualizacije desetine,
vraanje prava na ispau i koritenje optinskih uma selima i vlasnicima i zatita
zemljoradnika i obezbjeenje njihovih prava. Zatim se trai ukidanje naredbe o
neovlatenim iseljenicima i dozvola povratka licima koja borave van zemlje.
Zahtjeva se i uvoenje graanskih sloboda, sloboda javnih korporacija i optinskih
samouprava, te da se vlada ravnopravno odnosi prema Muslimanima,
pravoslavcima i katolicima.
Sastavni dio programa MNO je i program lista Musavat (Jednakost) koji je postao
zvanini organ stranke. List je naglaavao da e raditi na buenju narodne svijesti i
organizovanju jake stranke koja e biti uvar narodnih prava. Poetkom 1907.
godine odrani su izbori u cijeloj BiH na koje je izalo oko 130 000 odraslih
Muslimana. U svim mjestima izabrani su tzv. Miletski odbori MNO koji su
poslali svoje delegate na prvu stranaku skuptinu u Budimpeti 11. marta 1907.
godine. Na toj skuptini je proiren Egzekutivni odbor.

Burian u poetku nije htio priznati Egzekutivni odbor i nastojao je rijeiti muslimansko
pitanje preko Zemaljskog povjerenstva. Meutim, Povjerenstvo odgovara da nije
ovlateno da govori u ime naroda, a o tome svjedoi uspjeh MNO na prethodnim
izborima. Dobivi tako nedvosmisleno priznanje da je jedini pravi zastupnik
muslimanskog naroda, Egzekutivni odbor razvija iroku aktivnost. Uspio je
zainteresirati izvanbosansku javnost za muslimansko pitanje a posebno Maare.
Glavni pravac djelatnosti MNO bio je usmjeren na pitanje vjerske i vakufsko-meafirske
autonomije i zatitu posjednikih interesa zemljovlasnika.
Zemaljska vlada je 4. aprila 1907. godine zvanino izjavila da prihvata Egzekutivni odbor
kao predstavnika muslimanskog naroda. Na osnovu ovog priznanja Egzekutivni
odbor podnosi 1. jula 1907. godine ministru Burianu predstvaku u kojoj rekapitulira
cijeli tok autonomne borbe, obrazlae sporna pitanja i nove zahtjeve. U predstavci
su posebno naglaena ekonomska pitanja, trai se ukidanje vanrednih policijskih
mjera koje obespravljuju bh. Graane. Na iznesenu predstavku Burian je reagovao
tako to je naglasio da se pitanje vjersko-prosvjetne autonomije mora posmatrati
odvojeno od ekonomskog. Poseban problem predstavljalo je pitanje Menure, tj. ko
e davati duhovnu investituru reis-ul-ulemi kao vrhovnom poglavaru islamske
zajednice u BiH. Zbog nemogunosti dogovora Firdus predlae da se odgovor
potrai od carigradskog ejh-ul-islama. Na odluku iz Carigrada dugo se ekalo,
poto je Austrougarska diplomatija svim silama radila da rjeenje bude u njenom
interesu. Neposredno pred aneksiju stigla je odluka ejh-ul-islama, koja je u 3 take
sadravala kompromis izmeu zahtjeva MNO i vlade:
1). Duhovna izborna kurija izabrat e tri kandidata za mjesto reis-ul-uleme i podnijet e
vladi njihova imena; 2). Car i kralj e jednog od te trojice imenovati za reis-ul-ulemu;
3) Duhovna kurija e sastaviti molbu na ime ovog izabranog kandidata koji e se pomou
izjave Austrougarskog poklisarstva u Carigradu uputiti ejh-ul-islamu radi izdavanja
menure.
Meutim, samo nekoliko dana nakon to je odgovor stigao, dolo je do aneksije, pa je to
pitanje izgubilo politiki i dravno-pravni znaaj. Car je 15 aprila 1909. godine
sankcionisao Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih
poslova U BiH, koji je stupio na snagu u maju 1909. godine.
Muslimanska narodna organizacija nije imala veeg uspjeha u nekoliko pokuaja da
modernizira i ojaa muslimansku privredu. Osnovnu socijalnu bazu stranke inilo je
muslimansko gradsko stanovnitvo, sitni trgovci i zanatlije. Nerazvijenost i preteno
esnafski karakter muslimanske gradske privrede pokazuje injenica da je u poslovima
novca, kredita i osiguranja bilo angairano svega pet Muslimana kao sopstvenika sa 37
namjetenika. Najstariji isto muslimanski novani zavod je Prva muslimanska kreditna
zadruga u Tenju koja je onda ubrzo prerasla u Muslimansku trgovaku i poljodjelsku
banku d.d. u Tenju sa kapitalom od 600 000 kruna.
Sr ogromnog programa MNO sastoji se u insistiranju na privatno-pravnom karakteru
postojeih zemljinih odnosa u BiH. rjeenje agrarnog pitanja vidi u ugovoru izmeu
kmetova i aga, a ne u nekom statutu ili zakonu. MNO nije uivala podrku inteligencije.
Faktiki, to je bila stranka bez intelektualnog vodstva. Zbog toga ona u kulturnom radu
nee postii znaajne rezultate. Jedini vei uspjeh stranka je postigla preuzimanjem
kontrole nad muslimanskim potpornim i humanitarnim drutvom Gajret koje je 20.
februara 1903. godine osnovala i vodila grupa intelektualaca politikih protivnika

MNO. Gajret je jedva uspijevao obezbjediti 2-8 stipendija godinje, u odnosu na

Prosvjetu koja je davala 70-90 , te Napredak koji je davao oko 30 stipendija. MNO
je bila u izvjesnom akcionom savezu sa srpskim nacionalno-politikim pokretom, ali se
to od naroda pokualo to vie sakriti, obino se opravdavalo time to u programu Srpske
narodne organizacije stoji da je BiH sastavni dio Turske carevine, kojima Austrougarska
upravlja na osnovu mandata evropskih sila. Pismena saradnja sa SNO je uglavnom
izbjegavana.

Srpska narodna organizacija

Devetogodinja borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju obogatila je politiko iskustvo
srpskog graanstva, izbacila na povrinu njegove voe i razvila odreeni sistem
komuniciranja izmeu njih ime su postavljeni temelji za osnivanje jedne politike
organizacije. Prvi praktian korak srpske inteligencije bilo je osnivanje srpskog kulturnog
i prosvjetnog drutva Prosvjeta. Osnovali su ga srbi inovnici kojih je u to vrijeme sa
fakultetskim obrazovanjem bilo svega 29, na skuptini 18. avgusta 1902. godine.
Osnovna ideja Prosvjete je stvaranje nacionalne inteligencije i rad na nacionalnom
vaspitanju i jaanju nacionalne kohezije. Najznaajnije akcije Prosvjete su rad na
osnivanju srpskih zemljoradnikih zadruga i organiziranju teajeva za nepismene. U
pogledu politikog organiziranja, inteligencija je smatrala da je srpskom narodu
neophodna organizirana politika borba, ali se razilazila po pitanju obima i metoda te
borbe. U tom pogledu se izdvajaju etiri grupe i tendencije u srpskom politikom ivotu
od kojih tri postaju poznate po nazivima svojih glasila: Srpska rije, Narod, i
Otadbina, te grupa dr. Lazara Dimitrijevia oko asopisa Dom. Jednu grupu
predstavljaju voe autonomne borbe, sa srpskom arijom. Najistaknutiji predstavnici su
Gligorije Jeftanovi i Vojislav ola, a od intelektualaca im se pridruuje dr. Milan Srki.
Ova grupa osniva 1905. godine Srpsku dioniarsku tampariju i pokree list Srpska
rije, list za politiku, prosvjetu i privredu. List se zalagao za to da srpski narod u BiH
izvojeva sebi pravo na samooprjedeljenje i uee u zakonodavstvu, upravi i sudstvu,
te poboljanje agrarnog pitanja koje je uzrok nepovoljnog ekonomskog stanja srpskog
naroda u BiH. Radit e se na propagiranju zadrugarstva, raznih stalekih, narodnog
zdravlja i higijene, irenju prosvjete i podizanju srpskih samoupravnih kola, te na tome
da se irilici izbori ravnopravnost u dravnim poslovima.
Srpska rije posebno je napadala hrvatsku tezu da su svi katolici u Bosni Hrvati. Srpski
politiari koji su vodili borbu za autonomiju trudili su se da odre dobre odnose sa
muslimanskim voama, da ih veu za sebe dalekosenim ciljevima, da svim
Muslimanima oprezno i postepeno nametnu srpsko ime i na taj nain osiguraju sebi
apsolutnu veinu u BiH.
Dok inteligencija trai da se od crkveno-kolske pree na politiku borbu, stari uesnici
pokreta za autonomiju glavnu panju posveuju unapreenju svojih ekonomskih interesa.
Inteligenciji je smetao i oportunistiki stav starih, pa zbog nemogueg djelovanja u
Sarajevu, za sredite tog pokreta uzimaju Mostar. Mostarskoj grupi pripadao je najvei
broj inteligencije iz cijele zemlje, a vodili su je Duan Vasiljevi, dr. Nikola Stojanovi i
dr. Uro Krulj. Oni 1907. godine pokreu list Narod koji su ureivali Risto Radulovi i
Vasilj Gri, a pridruit e im se i Aleksa anti, Svetozar orovi i drugi.

Pored ove grupe u Mostaru, meu intelektualcima se javlja jedna oportunistika,

proaustrijska struja u Sarajevu na elu sa sarajevskim ljekarom dr. Lazarom
Dimitrijeviem koji je bio zagovornik radikalnog rjeenja agrarnog pitanja. Osnovao je
asopis Dan u kojem je propagirao to radikalno rjeenje. Smatrao je da e
Austrougarska osloboditi srpske kmetove ukoliko se prema njoj budu drali lojalno. Zbog
proreimske politike, ova struja nije uivala podrku, a nakon to je u maju 1907. godine
dr. Dimitrijevi osnovao svoju Srpsku narodnu samostalnu stranku reagovala je i
mostarska grupa otrim osudama, ali i sazrijevanjem vijesti o potrebi osnivanja jedne
nacionalne organizacije. U centar svog programa ova grupa stavlja zahtjev da narod
dobije to vee graanske slobode, zatim se zahtijeva sreivanje agrarnih prilika,
samostalno carinsko podruje itd. U nacionalnom pitanju program Naroda imao je
osjeaj i za bosanstvo i za jugoslovenstvo. List je nagalaavao da e Srbi zastupati srpsko
nacionalno stanovite, ali da nee nikome nametati srpsko ime.
Zasjedanje Velikog upravnog i prosvjetnog savjeta u maju 1907. godine trebalo je
posluiti za prevazilaenje sukoba izmeu razliitih struja. Rezultat je tzv. Sarajevska
rezolucija od 11/12 maja 1907. godine. U rezoluciji se naglaava da je srpska politika i
privredna organizacija stvorena na najiroj i isto demokratskoj osnovi najprea potreba.
Cilj organizacije je autonomija otadbine koja se jedino moe izvojevati posredstvom
graanskih sloboda i ustavnog ivota. Taj cilj moe se postii samo kroz saradnju sa svim
domaim elementima, posebno sa Muslimanima. Odluku o osnivanju organizacije
donijet e narodna skuptina na kojoj e uestvovati poslanici svih mjesta u BiH.
Skuptina e se sazivati najkasnije u roku od tri mjeseca u Sarajevu, a pravo aktivnog i
pasivnog izbora imaju svi punoljetni Srbi-domai sinovi. Svaki politiki kotar bira
poslanika, a Brko, Bijeljina, Tuzla, Prijedor, Bosanska Gradika, Prnjavor, Nevesinje,
Stolac, i Bosanska Krupa po dva poslanika. Sarajevo, Mostar i Banja Luka biraju po
etiri poslanika. U izradi Sarajevske rezolucije aktivno su uestvovali i predstavnici
upravo stvorene radikalno-nacionalistike srpske grupe iz Bosanske Krajine. Neposredno
poslije rezolucije ova grupa je u Banja Luci pokrenula list Otadbina, po kojem je
kasnije i sama nazvana. Glavni urednik bio je Petar Koi. Oko njega se okupila jedna
manja grupa intelektualaca koja je brzo napustila ideju o samostalnoj politikoj ulozi
inteligencije i politike se vezala sa seljatvom. Program Otadbine je uglavnom bio
identian sa programom Naroda. List je radio sa na narodnom prosvjeivanju,
kritikovao nemar uprave u tom pogledu, borio se za reviziju crkvene-prosvjetne uredbe
itd. U nacionalnom pitanju smatralo se da su Bosna i Hercegovina srpske zemlje. Vlasti
su esto reagirale na pojavu rezolucije, a uesnici su uglavnom novano kanjeni.
Meutim takav stav vlade nije pokretao Privremeni odbor koji je traio da se direktno
obrati zajednikom ministru finansija Istvanu Burianu. Krajem 1907. godine to im je
polo za rukom, kada je Burian primio politike organizacije, uz uslov da se ne istie
program koji je iznesen na Sarajevskoj rezoluciji.
Tokom septembra izvreni su izbori za srpsku narodnu skuptinu koja se sastala i radila u
Sarajevu od 27-31. oktobra 1907. godine. Poznata je i po nazivu Mitrovdanska skuptina.
Prisustvovao joj je 71 delegat. Formirana je Srpska narodna organizacija i usvojen njen
program. Meu delegatima su dominirali trgovci, svetenici i neto svjetovne
inteligencije. Zasjedanja skuptine su bila zatvorena, bez prisustva javnosti i predstavnika
vlasti.

Centralno mjesto u programu Srpske narodne organizacije imaju nacionalno-politiki

zahtjevi za autonomiju BiH u kojoj bi Srbi kao relativna veina bili dominantan politiki
faktor. U programu se polazilo od opteg principa narodnog samoopredjeljenja i
suvereniteta, graanskih i politikih sloboda, ravnopravnosti svih graana pred zakonom,
svestranog podizanja svih stalea, jednakosti svih vjeroispovijesti ije razlike ne smetaju
nita zajednici narodnih interesa itd. U dravnopravnom pogledu SNO smatra da je
BiH sastavni dio Turske carevine kojim Austrougarska na osnovu mandata evropskih sila
upravlja. Slubenim jezikom smatrali su srpski jezik, smatrali su da je neophodno
obuzdati inovniku samovolju i vlast andarmerije, da vlada mora raditi na irenju
pismenosti na olakavanju vojne slube koja se iskljuivo mora vriti u BiH itd.
Osnivanjem jedinstvene stranke nisu nestale razlike izmeu srpskih politikih grupa koje
su ule u ovu organizaciju. Na Mitrovdanskoj skuptini postignuto je jedinstvo u
osnovnom cilju, a to je autonomija BiH, odnosno demokratizacija politikog i javnog
ivota. U pogledu ostalih ciljeva i metoda politike borbe ostale su odreene razlike
izmeu starijih i inteligencije i sa druge strane, izmeu grupe oko Naroda i
Otadbine.
Aneksija, te kasnija diskusija oko ustava odrali su SNO na okupu, ali e se u toku rada
prvog bosanskog sabora, faktiki raspasti na tri stranke.

Hrvatska narodna zajednica

U hrvatskom politikom pokretu s poetka 20. stoljea javile su se dvije struje: klerikalna
i graansko-liberalna. Inicijativu za stvaranje jedne hrvatske politike organizacije dala je
liberalno-politika struja, pa je krajem februara 1908. godine osnovana Hrvatska narodna
zajednica. Temelji ove organizacije poloeni su jo ranije, u avgustu 1906. godine na
skuptini u Docu kod Travnika. Istaknuta je potreba formiranja jedne narodne, prosvjetne,
gospodarske i politike organizacije. Izabran je odbor od 6 lanova: Nikola Mandi, M.
Katii, dr. Jozo Sunari, St. Kukri, dr. Ivo Pilar(teoretiar i ideolog ovog pokreta) i
uro Damonja.
Tri osnovna principa za koje se HNZ zalae jesu:
1) Jedinstvenost politike misli i akcije, jer se Hrvati kao brojno i socijalno-ekonomski
najslabiji elemenat, jedino tako mogu razvijati, a to je potreba:
a) bezuslovna solidarnost svih Hrvata i
b) saradnja i pridobijanje Muslimana za nacionalni pokret Hrvata radi postizanja
veine.
2) to skorija promjena pravnog statusa BiH, ali u pravcu sjedinjenja sa Hrvatskom i
3) Odranje zateenih odnosa u BiH u smislu iskljuivanja pripajanja nekoj balkanskoj
dravi ime bi Hrvati brojno i ekonomski slabi, postali neravnopravni.
Zemaljska vlada je u novembru 1907. godine odobrila pravila NHZ-a, pa je NHZ ve u
toku januara 1908. godine sproveo organizaciju po okruzima i izbrisao sredinji odbor za
cijelu zemlju. Konstituirajua sjednica sredinjeg odbora odrana je 21. februara 1908.
godine a izabrani su dr. Nikola Mandi za predsjednika, Nikola Preka za tajnika, a za
lanove Ivo Budimirovi, Jozo Sunari, fra. Marijan Duji, dr. Milan Kati, Aleksa
Cvijeti, Ivo Pilar, Hamid ahinovi-Ekrem, Stjepan Miki, Pavo Grgi, Kosta ebiMarui, uro Damonja i Dane ubeli.

U programu HNZ zahtijeva se aneksija BiH, i prikljuenje Hrvatskoj, jer je BiH po pravu
hrvatska zemlja, a Muslimani su po narodnosti neprijeporni Hrvati. Kada su u pitanju
odnosi sa Srbima, bosanski Hrvati nastojat e s njima odravati najbolje odnose. Prema
Zemaljskoj vladi HNZ zauzima neutralan stav (ne moe biti narodna i ne moe u
potpunosti udovoljiti narodnim potrebama). lan HNZ-a moe moe biti svaki odrasli
Hrvat koji je pripadnik BiH ili dravljanin neke od obje polovine Monarhije, a koji trajno
obitava u BiH. dakle, lanovi HNz mogu biti i nekatolici, protiv ega istupa tadlerova
grupa koja je smatrala da prava realna narodna hrvatska politika u BiH mora poi od
onoga to je njeno, a to je iskljuivo narod katolike vjere u ovim zemljama. HNZ ipak
nastoji odrati jedinstvo sa tadlerovom grupom jer joj je za politiko djelovanje
potreban oslonac u crkvenoj hijerarhiji. Iz elje za saradnjom sa tadlerovom, vjerovatno
je dolo i do promjene u formulaciji lana 2. programa HNZ-a. U prvoj verziji stoji da je
svrha HNZ-a gospodarstvo i prosvjetno podizanje hrvatskog naroda u BiH, a politika
djelatnost je iskljuena. Druga verzija kae da je svrha HNZ-a gospodarstvo-prosvjetnodrutveno-kransko moralno podizanje hrvatskog katolikog naroda u BiH, usljed ega
HNZ, budui katoliko drutvo, to u vjersko-prosvjetnim pitanjima stoji prema svakome
na stanovitu katolike vjere. Smatra se da je ovo bio odreeni ustupak tadleru, mada su
franjevci, lanovi sredinjeg odbora HNZ-a smatrali da konfesionalnost ne treba uplitati u
narodnu organizaciju. U osnovi politike strategije HNZ-a lealo je uvjerenje o
malobrojnosti Hrvata u BiH. Konfesionalnost kao klju nacionalnosti ne moe koristiti
toliko Hrvatima koliko Srbima i Muslimanima. Zato vodstvo stranke smatra da HNH
mora biti nadkonfesionalna organizacija, ime se nastojalo privui Muslimane. SNO, kao
i Splitska Sloboda (organ Hrvatske napredne stranke u Dalmaciji) zauzeli su izuzetno
negativan stav prema HNZ.
Hrvatska narodna zajednica nije traila proirenje graanskih sloboda, niti ostranjenje
stranaca iz dravne slube, a ni po agrarnom pitanju nije zauzela poseban stav. Oni su svu
panju usmjerili na ostvarenje hrvatskih dravnopravnih ciljeva koji su se mogli ostvariti
jedino pridobivanjem Muslimana.
HNZ je posebno oekivala da e ostvariti vru saradnju sa Muslimanskom naprednom
strankom, ali kad je shvatila da MNS ne uiva ugled meu muslimanskim narodnom,
okrenula se ka Muslimanskoj narodnoj organizaciji.
Dok za hrvatsko seljatvo nije skoro nita uinila, HNZ je istovremeno preduzela niz
mjera za stvaranje to brojnijeg graanskog sloja, inteligencije, trgovaca i zanatlija. U tu
svrhu joj je bio potreban novac za stipendije, pa je HNZ napala konkordat iz 1881.
godine kojim su sve sredstva za kolovanje koncentrisana u Vrhbosanskom ordinarijatu.
tadlerova crkvena hijerarhija ovo odluno odbija i reaguje stvaranjem vlastite stranke
Hrvatske katolike udruge.

Hrvatska katolika udruga

Hrvatska katolika udruga je bila jedina klerikalna stranka u BiH. tadler je rijeio da
osnuje svoju stranku poto je uvidio da ne moe preuzeti vodstvo nad HNZ. Odlukom o
tome donio je u vrijeme aneksije, poto se konsultirao sa Franjom Ferdinandom i
austrijskim hrianskim socijalistima. Sve do maja 1909. godine tadler je uporno
pokuavao da preuzme postojeu organizaciju HNZ. On je ranije, 18. decembra 1908.

godine odrao sastanak sa svojim podrunim svetenstvom sa koga je ultimativno

zahtijevao da HNZ do 20. januara 1909. godine promijeni pravila u potpunom katolikom
duhu, a u par navrata je pokuao odstraniti Mandia i preuzeti voenje HNZ. Nakon
izbora novog rukovodstva stranke u martu i aprilu 1909. godine, novi sredinji odbor na
sjednici 21. maja 1909. godine zakljuuje da se tadlerom ne moe biti vie nikakvog
sporazuma. Tako od maja 1909. godine klerikalci izlaze otvoreno sa prijedlogom o
osnivanju svoje politike stranke. Septembra 1909. godine pojavila se serija lanaka sa
nazivom Hrvatska katolika udruga za BiH, to e kasnije postati i zvanini naziv
stranke. Voena je iroka propagandna akcija preko Hrvatskog dnevnika i Vrhbosne
kako bi se razbio HNZ i pridobile pristalice za HKU. Osnivaka skuptina HKU odrana
je u Sarajevu 18. januara 1910. godine. Skuptini je prisustvovalo neto graana i
cjelokupan svjetovni kler u Sarajevu. Tu je usvojen program koji se temeljio na programu
Starevieve stranke prava od 26. juna 1894. godine. U programu se jasno podrava
izvrena aneksija i zahtijeva trijalistiko preureenje Monarhije.
HKU e na temelju dravnog prava i narodnog naela raditi svim zakonitim sredstvima
da se hrvatski narod ujedinji (BiH sa Hrvatskom, izmeu ostalog). lanom HKU moe
biti svaki punoljetni Hrvat koji je hrvatsko-ugarski austrijski dravljanin ili pripadnik
Bosne i Hercegovine. Hrvatska katolika udruga posebno naglaava naklonost prema
Muslimanima s kojima katolike Hrvate veu narodni opstanak, tradicija i narodno
naelo. U programu se dalje istie da e se raditi na jaanju i irenju hrianskog morala,
prosvjete i vjerskog osjeaja meu katolicima.
HKU zahtijeva oslobaanje kmetova na to laki i bri nain. tadler je zahtijevao od
Zemaljske vlade da hitno odobri pravila HKU. Vlada je oklijevala zbog povezivanja na
program stranke prava iz 1894. godine, ali je preutno odobrila rad HKU i njen izlazak na
izbore. Formalna potvrda stigla je tek 1911. godine.

Muslimanska napredna (samostalna) organizacija

Nasuprot Muslimanskoj narodnoj organizaciji postojala je jedna dosta heterogena grupa,
tzv. naprednih Muslimana. Pokret koji se meu Muslimanima javlja krajem 19. i
poetkom 20. stoljea. Ocrtava se u dva pravca: Na jednoj strani je pokret za vakufskomearifsku autonomiju, dok je drugi isto kulturne prirode. Njegovi nosioci su 1900.
godine pokrenuli prvi knjievni list Behar, osnovali potporno drutvo Gajret,
sportsko drutvo El-Kamer, brojne itaonice itd. Drugim rijeima donijeli su kulturni
ili racionalni preporod. Ovaj preporod poinje krajem osamdesetih i devedesetih godina
19. stoljea sa djelatnou Mehmed-bega Kapetanovia i lista Bonjak. Kapetanovi
naglaava ideju o slovenskom etnikom porijeklu bosanskih Muslimana uz njihovo stroga
odvajanje od Osmanlija.
Kada je u pitanju djelovanje asopisa Behar, moe se rei da je on stalno nastojao
pruiti muslimanskoj italakoj publici, s jedne strane, autentian narodni ivot i
slovensku narodnu tradiciju, o prijevodima iz istonih knjievnosti, na drugoj strani,
odrati kontinuitet orijentalnog duha.
Nosioci ovih djelatnosti nazivaju sami sebe naprednim Muslimanima, ali ne
predstavljaju homogenu grupu. Tu se nalazi neto uglednijih graana reimskih
orijentiranih kao to je gradonaelnik Sarajeva, Esad ef. Kulovi i teanjski veletrgovac
Adem-aga Mei, nekoliko nezavisnih intelektualaca kao to je Safet-beg Baagi i jedan

broj dravnih inovnika od kojih su po aktivnosti posebno zapaeni Osman Nuri Hadi i
Edhem Mulabdi.
Napredni Muslimani su se u sutini borili za iste ciljeva kao i nosioci autonomnog
pokreta, ali su se sa njima razilazili u metodi i taktici te borbe, smatrali su da je dolo
vrijeme zamjene oruja knjigom i naukom. Smatrali su da se muslimanski ciljevi mogu
najbolje ostvariti prihvatanjem Austrougarske uprave kao neeg to je trajno i definitivno
rijeeno i izvjesnim povezivanjem sa hrvatskom graanskom politikom koja je manje
opasna od srpske politike. Napredni Muslimani bili su za odranje tada postojeih
agrarnih odnosa. Njihovi pozivi na prosvjetu i prihvatanje zapadne kulture nisu upueni
irokim slojevima muslimanskog naroda, nego njegovoj posjednikoj klasi-begovima i
bogatijim graanima.
Bez obzira na brojne kulturne akcije, napredni Muslimani nisu uspjeli ostvariti znaajniji
uticaj u muslimanskom narodu (nisu se identificirali s narodom). Ipak, postignuti su neki
znaajniji rezultati kao npr. Pokretanje prvog muslimanskog knjievnog lista Behar,
1900. godine od strane knjievnika Safeta-bega Baagia, Edhema Mulabdia i Osmana
Nuri Hadia. asopis je finansirao Adem-aga Mei. Zadatak lista je bio knjievno i
publicistiko prikazivanje muslimanskog narodnog ivota, sa namjerom da se utie na
njegovo oblikovanje, usmjeravanje u pravcu prosvjetnog i kulturnog usavravanja i
napretka. Drugo znaajno ostvarenje naprednih Muslimana je osnivanje drutva Gajret,
20. februara 1903. godine. Nad Gajretom e kasnije, 1907. godine upravu preuzeti MNO.
Vremenom meu naprednim Muslimanima sazrijeva uvjerenje o neophodnosti
formiranja vlastite stranke. Osnivaka skuptine Muslimanske napredne stranke odrana
je u Tenju, 24-26. avgusta 1908. godine. Na skuptini je izabran odbor te stranke, te
njegov predsjednik Adem-aga Mei i sekretar Zija-beg onlagi.
Usvojen je i program, te donijeta odluka o pokretanju stranakog glasila Muslimanska
svijest. U programu se naglaava da se MNS zalae za to da organizuje sve slojeve
svoga naroda na borbu i odbranu kako bi Muslimani u BiH ouvali svoju vjeru, svoj
imetak, svoj drutveni poloaj, svoju individualnost. Prema njima, spas muslimanskog
naroda lei u prosvjeti. MNS zahtijeva da arapsko pismo bude ravnopravno drugim
pismima, ili da se za cijeli narod u BiH uvede jedno slubeno pismo-latinica.
U pogledu dravnopravnog poloaja BiH, MNS je za odranje statusa quo odreenog
Berlinskim kongresom, ali naglaava da e se boriti svim sredstvima za autonomiju, a
protiviti svakom pokuaju pripajanja BiH nekoj drugoj balkanskoj zemlji. Privredni
program MNS je opiran i najavljuje borbu za podizanje muslimanske poljoprivrede,
trgovine, zanatstva, bankarstva i industrije. Socijalni program MNS obuhvata potrebu
zdravstvenog prosvjeivanja Muslimana, irenje higijene, ureenja sirotita, domova za
iznemogle, zalae se za unaprjeenje i poboljanje radnikih ivotnih i stalekih prilika.
Politiki zahtjevi MNS svode se, slino drugim strankama, na uvoenje politikih i
graanskih sloboda, ustanovljenje zemaljskog sabora, samoupravu optina, nezavisnost
sudija i snienje vojne obaveze. U agrarnim pitanjima, MNS je branila uske interese
veleposjednika. Zahtjeva se da se odnos izmeu aga i ifija uredi zakonom, te ukidanje
kmetovskog prava slubenosti na aginskim umama. MNS je jedina bosanska stranka
koja je u svom programu traila da se u Zemaljskom saboru predvide mjesta za odreeni
broj vilirista, i to onih koji e tititi agrarne interese Muslimana. MNS je podrala

10

aneksiju, vodila prohrvatsku i proreimsku politiku i stoga je bila krajnje nepopularna u

narodu.
31. januara 1910. godine MNS je revidirala svoj program, jasno se odrekla prohrvatske
orijentacije i uzela naziv Muslimanska samostalna stranka.

Aneksija Bosne i Hercegovine

Kada je u Turskoj izvrena mladoturska revolucija, proglaenjem ustava 23. jula 1908.
godine, Austrougarska zajednika vlada ocijenila je da je Turska pala pod likvidaciju i
da je doao dugo oekivani trenutak za aneksiju. Taj in smatrao se neophodnim kako bi
se sprijeio uticaj mladoturske revolucije u BiH. Mladoturska revolucija je uinila pitanje
ustavnosti u BiH veoma aktuelnim, ali vlada je bila miljenja da se davanje ustava ne
moe zamisliti prije aneksije. Najvaniji preduslov za rad na aneksiji je da se postigne
unutarnji sporazum o dravnopravnim pitanjima izmeu vlada Austrije i Ugarske.
Poduzimane su brojne mjere (diplomatske, i druge) na pripremanju aneksije u BiH.
Obavljeni su tajni razgovori sa lanovima muslimanske i srpske opozicije. U Beu je
odlueno da se velike sile obavijeste o aneksiji runim pismom Franje Josipa, koje e 5.
ili 6. oktobra ambasadori uruiti njemakom i ruskom caru, britanskom i italijanskom
kralju i predsjedniku Francuske. Proglas i sam akt aneksije, koje je londonski Times
oznaio kao primjer politikog cinizma, izazvali su veliku diplomatsku krizu. Britanija i
Francuska su smatrale da je Austrougarska aneksijom jednostavno izmijenila Berlinski
ugovor, te da takav postupak predstavlja veliki udarac javnom povjerenju. Aneksija je
izazvala veliko uzbuenje i u Italiji, Rusiji, Srbiji i Crnoj Gori, te Turskoj. Njemaka je
odluno podrala Austrougarsku i upravo posredstvom njemake diplomatije Turska e
nakon kratkih pregovora sa Austrougarskom primiti aneksiju 26. februara 1909. godine.
Austrougarska se obavezala da e isplatiti Turskoj 2,5 miliona funti sterlinga i dati joj
druge ekonomske koncesije i obezbjediti punu vjersku slobodu za muslimansko
stanovnitvo u BiH. Aneksijom je formalno prekinuta viestoljetna veza BiH sa
Osmanskim carstvom.

Politika kretanja u BiH nakon proglasa aneksije

U Sarajevu se ve 6. oktobra saznalo za aneksiju. Proglasu aneksije vlasti su u cijeloj BiH
pridavale veliki znaaj, a samom inu sveani karakter. Proglas aneksije objavljen je 7.
oktobra ujutro vojsci i svim orunikim stanicama. Odtampan je u Beu, latinicom i
irilicom u po 6200 primjeraka i po posebnim kuririma dostavljen okrunim
predstojnicima. Sarajevski gradonaelnik Esad ef. Kulovi plakatima je pozivao
graanstvo da u slavu historijskog ina aneksije tri dana dri okiene i osvijetljene kue. I
pored ovih spoljnih manifestacija u prilog aneksije, vlasti su nastojale u prvim
najkritinijim danima izolirati BiH od spoljnog svijeta. Sve telegrafske i telefonske veze
sa Sarajevom bile su blokirane od 7. do 11. oktobra. Voe MNO i SNO su u trenutku
kada je stigao proglas aneksije bili na putu za Budimpetu gdje su ili s namjerom za
zahtjevaju da se u zemlji uvede ustavnost. Inae, oni su za aneksiju saznali ranije i
pokuavali najprije u Sarajevu, a onda u Slavonskom Brodu odrati zajedniku skuptinu
radi zauzimanja stava prema predstojeim dogaajima, ali vlasti su to sprijeile.
11

Skuptina je odrana u vozu za Budimpetu. SNO je izdala sopstveni kominike u kojem

savjetuje narodu mirno i suzdrljivo dranja u nastaloj kritinoj situaciji. Predstavnici
MNO i SNO su izdali 11. oktobra u Budimpeti zajedniku poruku narodu u BiH. Od
naroda se zahtijeva da ostane miran i saeka odluku velikih sila, da ne poduzima nikakve
nagle odluke, a posebno da se ne seli iz domovine.
Kod veine Muslimana iznenada i brzo sprovedena je izazvala zaprepatenje. Teko je
bilo povjerovati da je tako jednostavno uklonjen sultanov suverenitet, irio se strah da
islam nee biti zatien, a obeanje ustava imalo je malo odjeka, razumijevanja meu
Muslimanima. Katolici su vijest o aneksiji pozdravili sa otvorenim oduevljenjem. Mladi
franjevci ire ekstremnu hrvatsku nacionalnu propagandu, zahtijevaju prikljuenje BiH
Hrvatskoj. Kod Srba je aneksija izazvala teak utisak, ali uglavnom meu graanima, dok
se na silu osjeala izvjesna lojalnost prema vlasti.
HNZ pozdravlja aneksiju i alje brojne deputacije da izraze zahvalnost hrvatskog naroda
za aneksiju. U Be odlazi i poklonstvena deputacija dr. Lazara Dimitrijevia, a 4.
novembra 1908. godine i gradonaelnik Kulovi vodi jednu muslimansku deputaciju u
Be. Inae, MNS je podrala aneksiju krivei pri tome Mladoturke, politike trzavice u
naoj domovini i srpsku propagandu izazivanja Austrougarske. MNO je otro osudila
Kuloviev postupak, posebno zbog njegove izjave da su Muslimani sretni i zadovoljni
akcijom, jer je tim aktom prestao strah da e se BiH povratiti ponovo pod zulumarsku
Tursku. Najveu poklonstvenu deputaciju predvodio je Josip tadler (oko 430 lica) i iznio
svoj prijedlog o spajanju BiH sa Hrvatskom.
Dok su u Be odlazile poklonstvene delegacije, MNO je uputila svog predsjednika
Firdusa u Carigrad da dobije upute za dalje djelovanje. Obratio se mladoturcima, ali nije
uspio nita postii. Primijetio je da mladoturci hoe da samo Bonjake to bolje
propazare u pregovorima sa Austrijom.
Krajem decembra prvaci MNO odrali su sastanak u Moria hanu u Sarajevu i zakljuili
da Muslimani ostanu mirni i da za sve nepravde narod odmah javlja Egzekutivnom
odboru koji e dalje preuzimati korake. Srpska narodna organizacija agitirala je po
inostranstvu, uglavnom u Rusiji, protiv aneksije, ali e, kasnije iskazati lojalnost vladi.
Zajedniko ministarstvo finansija pristupa formiranju ustavne ankete poetkom februara
1909. godine. Anketa bi raspravljala o buduem bosanskom ustavu na osnovu nacrta koji
je po Burianovim uputstvima radila Zemaljska vlada. Vlada je pozvala ugledne pojedince
iz svih konfesija da uestvuju u anketi: 8 Srba, 10 Muslimana, 5 Hrvata i 1 Jevrej. Pet
pozvanih predstavnika SNO koji su prvog dana, 8. februara, prisustvovali sjednici ankete,
dali su sljedeeg dana izjavu da nee uestvovati u radu ankete, jer u nju nisu pozvani
kao zastupnici naroda. Od deset pozvanih Muslimana samo trojica (Firdus, Miralem i
Karabeg) su bili lanovi MNO, a ostali proreimski ljudi, pa su se ova trojica izgovorili
linim razlozima i odbili poziv da uestvuju u radu ankete.
Aneksija i njeno priznanje od strane Turske izazvali su ono ega su se svi plaili
iseljavanje Muslimana. Neki za iseljavanje nisu krivili samo Austrougarsku nego i
Tursku, koja je istodobno dala pobudu za emigraciju. Samo 1910. godine broj iseljenika
za Tursku bio je 17018. Vodstvo MNO pokuava sprijeiti iseljavanje te pokuava ubrzati
pregovore sa vladom oko konanog redigiranja Autonomno vjersko-prosvjetnog statuta
koji je donesen, konano, u aprilu 1909. godine. U meuvremenu na Ilidi je odran
sastanak muslimanskih i srpskih predstavnika na kojem je opunomoen Danilo Dinovi
da ode u Be i informira se o buduem ustavu. Meutim, Dinovi je u ime bh. Srba

12

ponudio izjavu o lojalnosti. Zatim je i Jeftanovieva grupa SNO posjetila Buriana u Beu
i priznala aneksiju. MNO otro reagira na tu vijest, a erif Arnautovi donosi odluku o
svom povlaenju iz politikog ivota zbog oportunizma grupe oko Srpske rijei. MNO
je tek pred donoenje Ustava u februaru 1910. godine odluila da prizna aneksiju.
Ovakav korak je na kraju bio potpuno logian, poto je MNO kao i ostale graanske
politike stranke eljela i u novim okolnostima legalno djelovati, a prvi uslov za to bio je
priznanje aneksije.

Pripreme za donoenje ustava za Bosnu i Hercegovinu

Nakon diplomatskog i unutranjeg politikog sreivanja aneksione krize ostalo je i dalje
otvoreno pitanje dravnopravnog ukljuivanja BiH u postojeu ustavnu strukturu AustroUgarske. Aneksija je u Hrvatskoj podstakla izvjesne nade u trijalistiko preureenje
Habsburke Monarhije, ali je to Austro-Ugarska na samom poetku odbila.
U proglasu aneksije car je obeao narodu BiH ustav koji e dati konfesionalnu i socijalnu
strukturu bosanskog drutva. Vlada je poela sa pripremama, pa je 8. februara 1909.
godine sazvala ustavnu anketu na ijem je otvorenju civilni adlatus baron Benko izloio
ope principe budueg ustava. U posebnim kurijama u buduem saboru mogu biti
zastupljeni odlini dostojanstvenici, osobe koje su obrazovanjem i imanjem na prvom
mjestu, stanovnici gradova i seoskih opina. Sabor odobrava, prema Benkovom
izlaganju, zemaljski budet i zavrne raune, zakljuuje zemaljske zajmove i konvertira
postojee.
U nadlenost Sabora spadaju sudstvo, krivino i graansko pravo, trgovaki,
gruntovniki, umarski, rudarni, agrarni, obrtni poslovi, zdravstveni, kolski, vjerski i
opinski poslovi, izravni porezi, pota, telegraf, katastar i komunikacije, ali Sabor nema
stvarnu zakonodavnu vlast. Benko je najavio uvoenje jedne nove ustanove
Zemaljskog vijea, koje bi se sastojalo nekoliko saborskih poslanika koji bi imali
pravo da u poslovima koji ne spadaju u nadlenost Sabora, daju svoja miljenja, bilo
vlastitom inicijativom, bilo na zahtjev vlade. Predstavnici SNO su se povukli iz rada
ankete, a N. Stojanovi je objavio svoj govor koji je trebao izlagati u toku ankete, kako bi
se znali zahtjevi SNO. On tu prigovara to bosanski Sabor nee imati uticaja na spoljne i
vojne poslove. Kritikuje carinsku, poresku i eljezniku politiku vlade. Stojanovi iznosi
svoj prijedlog: potpuna autonomija Bosne koja e osigurati nedjeljivost BiH i
ravnopravnost njenog stanovnitva.
Za razliku od predstavnika SNO, pozvani predstavnici MNO, Firdus, Karabeg i Miralem
nisu doli na prvu sjednicu ankete. Tek nakon to je anketa zavrena MNO je izala sa
serijom napisa Nae ustavno ureenje, gdje se zahtijeva da vlada pozove istinske
narodne predstavnike svih grupa, pa da se s njima o svemu sporazumijeva. Dalje,
zahtijeva se da vlada u sporazumu sa narodom izda zakon o slobodi zbora i dogovora, i
zakon o udruivanju. Ukazuje se da je apsurdno da se stupa u borbu za izbor narodnih
poslanika, a da se ne smije organizirati stranka jer nema prava za odravanje zborova i
skuptina.
Ustavni program MNO formiran je u sedam taaka.

13

1. Na prvom mjestu se trai ustavna zabrana vjerske propagande, 2. Da Sabor odluuje o

zemaljskom proraunu i to u svim dravnim prihodima i rashodima, te porezima,
3. Zatim, da Sabor odluuje u pitanju eljeznica i odreivanju tarifa, 4. MNO se protivi
Zemaljskom vijeu o kojem je Benko govorio, 5. MNO je bila posebno odluna u
zahtjevima za autonomiju BiH, 6. MNO naglaava dalja saradnju sa Srbima jer se i oni
zalau da Bosnom i Hercegovinom upravlja bh. narod, odnosno zemaljski sabor u kojem
je trebalo sjediti 31 Pravoslavac, 24 Muslimana i 16 Katolika. Budui da je u
meuvremenu Jeftanovi priznao aneksiju, od zajednike borbe za autonomiju nije bilo
nita. Dok je MNO bila u opoziciji, napredni Muslimani su vidjeli mogunost da se
nametnu kao politiki predstavnici muslimanskog naroda. Ustavni zahtjevi MNS svode
se na 4 take: 1. Zatita muslimanskog stanovnitva od konverzije, 2. Nepovredivost
privatne svojine i odranje agrarnih odnosa ozakonjenih Saferskom uredbom iz 1859.
godine, 3. BiH kao jedinstveno i nerazdruivo tijelo ne mogu se jedno od drugog
rastaviti, 4. Zatita islamskog enidbenog i nasljednog prava. U radu ankete predstavnici
MNS su vrlo ivo uestvovali. Glavnu panju su usmjerili na obezbjeenje protiv
majorizacije u saboru za ustavnu zatitu postojeih agrarnih odnosa.
Na sjednici ankete 13. februara bilo je najvie govora o agrarnom pitanju. Neki su bili za
to da se agrarno pitanje rijei putem ustava, drugi putem plebiscita itd. Govorilo se i o
ukidanju kurijalnog sistema i uvoenju opeg, direktnog prava glasa. Taj sistem je bio po
volji Hrvata kao manjine, dok bi plebiscit vie odgovarao Srbima jer su bili u veini.
Hrvatski uesnici u anketi 18. februara 1909. godine podnijeli su predstavku sa svojim
zahtjevima, prethodno pozdravljajui taj historijski dogaaj, aneksiju BiH. Traeno je da
se Hrvatima katolicima osigura 16 mandata kao narodni posjed, u strahu od
doseljenikog elementa. Zatim je postavljen zahtjev da vlada odgovara saboru.
A po agrarnom pitanju, NHZ nije zauzela neki odreeni stav, ali se zalau za pravedno
rjeenje tog pitanja putem sporazuma aga i kmetova.
Kad su u pitanju Jevreji, baron Benko je predloio da im se dodijeli jedan mandat u
gradskoj kuriji, sa ime su se sloili predstavnici svih politikih grupa u anketi. U
politiku borbu oko Ustava ukljuila se i Socijaldemokratska stranka, traei ukidanje
konfesionalnog i stalekog principa pri konstituiranju Sabora, te ope jednako pravo glasa
za sve graane BiH. Vlada se nije osvrtala na sve podnesene prijedloge. Cilj
austrougarskih zvaninih faktora bio je da se odugovlai sa ustavnim pripremama. Rad na
ustavu tekao je krajnje sporo i bezvoljno. Kada se nakon godinu i po dana rada ve
pripremalo proglaenje ustava, konano je i MNO priznala aneksiju, traei poveanje
broja muslimanskih mandata u Saboru, na to nije bilo odgovoreno.

Ustav Bosne i Hercegovine

Ustav i za njega vezane zakone Franjo Josip je sankcionisao 17. februara 1910. godine, a
sveano su proglaeni u velikoj dvorani Zemaljske vlade 20. februara. Novi ustavni
poredak u BiH reguliran je sa est zakona:
1. Zemaljski Ustav (Statut),
2. Izborni red,
3. Saborski poslovni red,
4. Zakon o drutvima za BiH,
5. Zakon o skupljanu za BiH,

14

6. Zakon o kotarskim vijeima.

Ustavni poredak se zasnivao na ideji o tzv. piramidalnoj ustavnosti, prema kojoj se
prvobitna minimalna ustavna prava, imaju postepeno proirivati novim demokratskim
ustanovama i u vidu poklona povremeno davati narodu. Ovakav koncept opravdan je
kulturnom zaostalou naroda u BiH. Vrhovna upravna vlast je ostala u rukama
Zajednikog ministarstva finansija u Beu i njegove agencije inovnike Zemaljske
vlade u Sarajevu. Ustavom su uvedene i tri nove institucije: Sabor, Zemaljski savjet i
Kotarsko vijee. Najznaajnija ustanova je Sabor iako sa ogranienim legislativnim
pravima. Zakonodavna vlast je i dalje ostala u nadlenosti cara, odnosno vlada u Beu i
Peti i Zajednikog ministarstva finansija. Sabor moe da sarauje na zakonima ali nema
nikakvog uticaja na upravne poslove. U izvrnoj vlasti nemaju udjela ni Sabor, niti
pojedini poslanici. Poslanici ne mogu ak ni postavljati pitanja vladi o njenom radu.
Sabor moe jedino upuivati Zemaljskoj vladi pitanja o onome to pripada u njegov
opseg rada. Bosanski sabor nije imao pravo ak ni saraivati na svim zakonima. Njegova
nadlenost protezala se iskljuivo na bh. poslove. Nije mogao odluivati u poslovima koji
se tiu oruane sile, o ureenju meusobnih trgovakih i magistralnih veza, o carinskim
pitanjima i sl. Budetsko pravo Sabora je takoer bilo ogranieno. U nadlenost Sabora
spadali su i slijedei poslovi: zakljuivanje novih i konvertiranje postojeih zajmova,
optereivanje i otuenje zemaljskog imanja, krivino pravosue i policija, nadzor nad
strancima putne isprave i popis stanovnitva, graansko pravo, umsko i rudarsko pravo,
akcionarska i osiguravajua drutva, pravo udruivanja i skupljanja, tampa i autorsko
pravo, zdravstvo, obrtno-pravni poslovi, vjerski poslovi, agrarno-pravni poslovi,
poveanje i uvoenje novih poreza, gradnja cesta i drugih komunikacija, itd.
Da bi Saborski zakljuak bio valjan, potrebno je prisustvo vie od polovine lanova
sabora i apsolutna veina glasova prisutnih. Bosanski Sabor je sastavljen kombinacijom
specijalnog, nacionalnog i virilistikog kurijalnog sistema. Graanin su bili podijeljeni u
tri kurije po nacionalnim grupama, ime se svakoj konfesiji osiguravao odgovarajui broj
poslanika srazmjerno njenoj veliini. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su
posebne kurije na socijalnoj bazi: gradska, seoska, veleposjednika i kurija inteligencije.
Ustavom je odreeno i 20 lica koja po poloaju ulaze u Sabor. To su, uglavnom, vjerski
poglavari, predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu,
naelnik Sarajeva i predsjednik Trgovake i Obrtnike komore u Sarajevu.
Zemaljska vlada je predloila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik a birano je
ukupno 72 poslanika koja su se dijelila na tri kurije.
Prva kurija (Veleposjednika ili intelektualna), sastojala se iz dva izborna razreda. U
prvom razredu su bili svi muslimanski posjednici zemlje koji plaaju zemljarine barem
140 kruna. U drugom izbornom razredu bila su sva lica koja plaaju bar 500 kruna
neposrednog poreza. Tu su glasali i oni koji su zavrili neku visoku kolu u Monarhiji ili
neki drugu njoj ravan nauni zavod, zatim svetenici svih priznatih vjeroispovijesti, svi
aktivni i penzionisani zemaljski inovi, uitelji, eljezniki i vojni inovnici, te
penzionisani oficiri.
Drugu kuriju sainjavaju svi stanovnici gradova koji ne spadaju u neku od naprijed
spomenutih kategorija. Svi stanovnici seoskih opina koji ne pripadaju prvoj kuriji
(veleposjednici) predstavljaju birae tree kurije. Aktivno birako pravo, prema lanu 1.
Saborskog izbornog reda imali su svi bh. pripadnici mukog pola koji su na dan izbora

15

navrili 24 godine, samovlasni su i u zemlji stanuju barem jednu godinu. Od 72 birana

poslanika otpadalo je na prvu kuriju 18, na drugu 20, a na treu 34 poslanika. U prvoj
kuriji katolicima je pripadalo 4 mandata, muslimanima 6 i srbima 8 mandata.
U drugoj i treoj kuriji zajedno katolicima je pripadalo 12 mandata, muslimanima 18 i
srbima 23, a jedan mandat u drugoj kuriji je pripadao jevrejima.
Po lanu 24. Ustava mandat poslanika trajao je 5 godina, a lanom 25. uskraeno je
biraima pravo opoziva. Predsjednika i potpredsjednika nisu birali poslanici, nego ih je
na poetku svakog zasjedanja imenovao car pri emu je morao paziti da se na poloaj
predsjednika biraju naizmjenino pripadnici sve tri konfesije. Poslovi komuniciranja
Sabora sa ostalim organima vlasti prenijeti su na Zemaljski savjet. Taj Savjet od 9
lanova birali su poslanici Sabora. U Savjet se biraju srazmjerno predstavnici sve tri
vjeroispovijesti, a predsjednik Sabora je istovremeno predsjednik Zemaljskog savjeta.
Zajedno sa ustavom donijet je i Zakon o Kotarskim vijeima kojim su ukinuti dotadanji
kotarski upravni medlisi sa savjetodavnim glasom, a uvedena kotarska vijea kao neka
vrsta biranih i samoupravnih organa. Zadatak Kotarskog vijea je da uestvuje u upravi
javnih poslova kotara. Izbor Kotarskog vijea je, takoer, prema konfesionalnom kljuu.
Jedan mandat je dolazio na 1500 pripadnika odreene konfesije u seoskim opinama i na
750 pripadnika u gradskim opinama. Mandat lanova vijea je trajao 6 godina.

Politiki razvitak i ustavni poredak

u BiH 1910 1914. godine
Izbori i rad prvog Bosanskog Sabora
Zemaljska vlada je 24. maja 1910. godine raspisala prve saborske izbore za 18 28. maj
1910. godine. Izbori u treoj kuriji imali su se obaviti 18. maja, u drugoj kuriji 23. maja,
u drugom razredu prve kurije 25. maja i u prvom razredu prve kurije 28. maja.
Na izborima je SNO osvojila sve srpske mandate, ukupno 31, dok je Dimitrijevieva
Samostalna stranka dobila svega nekoliko glasova i time se potpuno ugasila. MNO je
dobila svih 24 muslimanska mandata. Od 16 katolikih, HNZ je dobila 12, a tadlerova
HKU 4 mandata. Odziv biraa bio je masovan. Muslimanska samostalna stranka
doivjela je velik poraz i optuila egzekutivce da su potisli muslimansku inteligenciju uz
pomo Srba. Odmah poslije Saborskih izbora Bosnu je posjetio car Franjo Josif kada je,
31. maja izdao patent kojim se sazvao Sabor za 15. juni 1910. godine. Carskim ukazom
od 10. juna 1910. godine za predsjednika prve saborske sesije imenovan je Alibeg Firdus,
a za potpredsjednika Vojislav ola i Nikola Mandi. Poetak rada Sabora obiljeen je
pokuajem atentata na zemaljskog poglavara Marjana Vareanina od strane jednog
srpskog omladinca. Drugi incident na poetku rada Sabora vezan je uz imenovanje
njegovog predsjednika Firdusa. Nikola Stojanovi je na drugoj sjednici, 16. juna 1910.
godine izjavio ispred svih srpskih poslanika da oni u ime srpskog naroda iskazuju
aljenje to zemaljska vlada prilikom sastavljanja prijedloga za imenovanje
predsjednitva nije potovala principe relativne veine. Na ovo dolazi otra javna izjava
MNO-a, to e biti samo uvod u kasnije otre muslimansko srpske sukobe u Saboru.
Ve na drugoj sjednici, 16. juna 1910. godine sporazumno je izabran Zemaljski savjet od
devet lanova: 4 Srbina, 3 Muslimana, 2 Hrvata. Proraunski odbor brojio je 18 lanova,

16

a ostali izabrani saborski odbori brojali su 9 lanova. Po strani se drala HKU koju je
NHZ na svaki nain pokuavala izolirati, tako. npr. u proraunskom odboru nije bilo niti
jednog predstavnika HKU. Nakon izbora Zemaljskog savjeta i saborskih odbora
nastavljen je sporazuman rad, koji se manifestirao u zajednikom zahtjevu da se proire
ustavna prava, posebno nadlenost Sabora da se zakonom o umskim globama olaka
poloaj seljatva i u veoma otroj kritici vladinog prijedloga budeta. Zajedniki rad svih
grupa po ovim pitanjima bio je ostvarljiv, ali su se potekoe javljale kad bi dolo do
agrarnog pitanja.
Na petoj Saborskoj sjednici, 23. jula 1910. godine 17 poslanika pripadnika svih politikih
grupa potpisalo je rezoluciju za reviziju Ustava sa akcentom na proirenje nadlenosti
Sabora. U ime NHZ-a rezoluciju je podrao Nikola Mandi, a ispred muslimanskog kluba
efkija Gluhi. Rezoluciju je podrao i poslanik HKU Josip Vanca, ali je on u reviziji
vidio mogunost da se BiH pripoji Hrvatskoj. Na kraju je i Stojanovi podrao rezoluciju
ime je ona jednoglasno primljena. Njom se faktiki trailo dravnopravno konstituisanje
BiH kao treeg ravnopravnog partnera Austriji i Ugarskoj unutar Monarhije. U Saboru su
pokretana pitanja kao to su ukidanje naredbe o zabrani odravanja analfabetskih teajeva
od strane lica koja nemaju pedagoke spreme, voene su budetske debate, kritikovana je
vladina finansijska politika, itd.
Opta debata u Saboru iskoritena je za dranje programskih govora i optu kritiku
Austrougarske uprave. Tako je npr, Jozo Sunari obrazlagao hrvatsko dravno pravo za
BiH, te istakao da i Srbi imaju pravo na BiH jer u njoj ive samo dvije narodnosti i to:
hrvatska i srpske narodnost. U ime Srpskog kluba govorio je dr. Nikola Stojanovi.
Govor koji je u ime Muslimanskog kluba odrao dr. Murat ari nije se osvrnuo na
nacionalistike dravnopravne aspiracije prethodnih govornika, nego je mnogobrojnim
podacima ukazivao na teak poloaj Muslimana i diskriminaciju koja se prema njima vri
u dravnoj slubi, kolstvu, vjerskom ivotu, itd.
U relativno mirnu budetsku debatu, buru je unio dr. Ivan ari, nadbiskupski vikar
izjavom da je za autonomiju BiH, ali u hrvatskoj dravi. Sabor je 4. augusta 1901.
godine veinom glasova usvojio zemaljski budet ime je okonano prvo zasjedanje
Bosanskog Sabora. Meutim, to nije znailo povjerenje vladi. Vlada je poturanjem raznih
vijesti u tampi pokuala izazvati nepovjerenje i razdor meu grupama u Saboru. Do
otrih sukoba dolo je ve tokom nastavka prvog zasjedanja, sazvanog za 7. novembar
1910. godine. Za prosuivanje politikih prilika u zemlji i odnosa stranaka u Saboru, od
znaaja su bili jedino zakon o potanskim tedionicama, o fakultativnom otkupljivanju
kmetova i, naravno, budet. Da bi osigurala usvajanje svojih zakonskih prijedloga, vlada
je nastojala stvoriti radnu veinu koja bi paralizirala opoziciju. Predstavnici sva tri
kluba su se pred nastavak Saborskog rada dogovorili da nee vladi izglasati budet dok
ne dobiju garanciju da se zakoni potekli iz saborske inicijative, biti sankcionisani. Srpski
klub je istrajao u ovome, dok su Hrvati i Muslimani popustili vladinom pritisku i pristali
da se neka manje vana pitanja rasprave prije prorauna, ime poinje muslimanskohrvatski pakt koji se u Saboru prvi put pojavio u vezi sa raspravom o potanskoj
tedionici. Vlada je prekrila Ustav kada je odluila da za tedne uloge jami vlada
zemaljskom imovinom jer je raspolaganje zemaljskom imovinom spadalo u nadlenost
Sabora. Nikola Madni predloio je da Sabor usvoji rezoluciju kojom osuuje postupak
vlade, za ta je imao i pristanak Muslimanskog kluba. Srpski poslanici negoduju na tu
rezoluciju i predlae svoju. Debata o potanskoj tedionici otvorila je proces politikog

17

prestrojavanja u svim saborskim grupama. Prvi put od okupacije dolo je do saradnje

izmeu Hrvata i Muslimana.

Agrarno pitanje u Saboru

Agrarno pitanje u Saboru dovelo je do stvaranja hrvatsko-muslimanskog pakta, pojave
dviju disidentskih grupa u Muslimana i razbijanju jedinstvenog Srpskog kluba. Srpska
graanska politika nala se u procjepu izmeu opravdanog pritiska svog seljatva koje je
trailo osloboenje od feudalnih obaveza i sa druge strane, elje da odri dotadanji
politiki savez sa MNO, koji je smatrala bitnim za ostvarenje srpskih nacionalnih
aspiracija u BiH. Muslimansko politiko vodstvo, u kome begovat ima odluujuu rije,
eli zadrati zemljini posjed i u tu svrhu iskoristiti osjeaj ugroenosti svih slojeva
muslimanskog stanovnitva. Izmeu potrebe da pomogne hrvatskom seljaku ili da ostvari
nacionalne aspiracije, hrvatska graanska politika odluila se za ovo drugo. Za nju je
sporazum sa begovatom bio vaniji od osloboenja hrvatskih kmetova. HNZ nije u svom
izbornom programu iznijela nikakvo stanovite o agrarnom pitanju, a HKU nije ni
pominjala to pitanje o izbornoj kampanji, mada joj nije bilo do sporazuma sa
Muslimanima.
Osnov izborne platforme SNO pored proirenja ustavnih i parlamentarnih sloboda, bio je
zahtjev za obaveznim otkupljivanjem kmetova, ali da se ujedno sauva savez sa
Muslimanima. Pokuavalo se dokazati da je obavezni otkup i u interesu Muslimana koji
bi, kao, mogli uloiti novac u produktivne svrhe. Muslimani-demokrati oko lista
Samouprava jedini su podravali nastojanja, uvjerenih srpskih intelektualaca da se
nae optimalno rjeenje koje e zadovoljiti obje strane; oni su nastojali ouvati
muslimansko-srpski savez, ali su svjesni i da je neophodno radikalno rjeenje agrarnog
pitanja. Zbog toga su Muslimani demokrate pokuavali da dokau klasnu strukturu
muslimanskog drutva, u kome se interesi veleposjeda ne mogu identifikovati sa
optemuslimanskim potrebama. Ukoliko bi se uspjelo u tome, muslimansko seljatvo i
graanstvo bi se odvojilo od begovata koji bi ostao izoliran. Muslimanski narod bi tada
mogao raditi na zatiti svojih stvarnih interesa, a politiki savez sa Srbima bio bi ouvan.
Agrarno pitanje je od isto ekonomskog dobilo politiki karakter. Muslimani-demokrati
nisu nali neko rjeenje agrarnog pitanja koje bi suprostavili MNO-i koju su optuivali da
brine o interesima samo jedne klase, a ne naroda u cjelini. Slabost demokrata je bila
upravo ta prosrpska orijentacija koja u narodu nije uivala ugled. Nikola Stojanovi
ponudio je jedan projekt agrarnog zakona ija je osnovna ideja bila osiguranje stalnosti
kmetova na posjedu i ukidanje prava agi da odstranjuje kmetove sa zemljita. Ali, to nije
bilo prihvatljivo za Muslimane, jer je to znailo liavanje age njegovih prava. U junu
1908. godine Egzekutivni odbor MNO podnio je nacrt Agrarnih ustanova Zemaljskoj
vladi. Prema njemu zemljoposjednici bi dobili mogunost da u svako doba odstrane
kmeta sa svog privatnog posjeda. Kmet tako postaje obian poljoprivredni radnik na
posjedu. I Napredni Muslimani jednako kao pristalice MNO insistiraju da je odnos
izmeu age i kmeta privatnopravni, a ne javnopravni. Ipak, kod jednog broja
muslimanskih veleposjednika postojala je spremnost da se prihvati obavezan otkup.
Seljaki pokret, trajk u Bosanskoj krajini i Posavini u ljeto i jesen 1910. godine veoma
18

je zaplaio muslimanske zemljoposjednike i presjekao sporazume i saradnju sa Srbima.

Smatra se da taj pokret nije nastao spontano, nego agitacijom Koia i njegovih drugova,
a cilj mu je bio pritisak na vladu kako bi ona odbacila fakultativni i usvojila obavezni
otkup. Muslimansko vodstvo potrailo je sporazum sa HNZ-om. Kao uslov za
prihvatanje fakultativnog otkupa HNZ je traila da Muslimani podre u Saboru Mandiev
prijedlog zakona o zvaninom jeziku u BiH, podnijet 30. januara 1911. godine.
Car je runim pismom od 3. marta 1910. godine naredio da se za prvi Bosanski sabor
izradi zakonska osnova za dobrovoljno otkupljivanje kmetskih selita. Osnova je
podnijeta Saboru 6. jula 1910. godine, a sutina prijedloga je da otkupljivanje moe
uslijediti samo na temelju dobrovoljnog sporazuma izmeu vlasnika zemlje i kmeta.
Mada je vlada preutno bila za obavezni otkup, ovakva odluka bila je neophodna, jer
Austro-Ugarska nije mogla dopustiti ekonomsko i demografsko jaanje jednog elementa,
a slabljenje drugog. Po predloenom projektu, ako se kmet i aga sporazume o otkupu i
cijeni. Vlada je duna posredovati i pozajmiti kmetu cijelu otkupnu sumu koju e kmet u
toku vie godine otplaivati uz kamatnu stopu povoljniju od bankovne. Srpski poslanici
su preduzimali korake da se zakon izmijeni ili modifikuje vie u korist kmetova, ali bez
uspjeha. Vladin prijedlog ipak je izglasan 5. aprila 1911. godine, i to apsolutnom
veinom.
Inae, prije glasanja o zakonu, Muslimanski i Hrvatski klub su 31. marta 1911. godine
sklopili pakt o saradnji u Saboru, tj, da e Hrvati glasati za predloeni agrarni zakon, ako
Muslimani podre Mandievu jeziku osnovu tj, da e ime zvaninog jezika biti hrvatski
ili srpski. Iz toga su izvedeni zakljuci da je time dolo do izdaje muslimanskog naroda
jer e to voditi prisjedinjenju Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Muslimanski klub
kategoriki je pobio sve takve tvrdnje. Nisu svi iz muslimanskog kluba podrali taj pakt
(predsjednik kluba Dervi-beg Miralem i poslanici Beir Gradaevi, Osman-beg Pai,
Vasif-beg Bievi i dr. Murat ari). Hrvatski predstavnici podsticali su ujedinjenje
MNO sa MSS u nadi da e hrvati iz MSS-a ponovo prihvatiti hrvatsko dravnopravno
stanovite. Do fuzije je ubrzo i dolo, ali hrvatske aspiracije nisu ostvarene. Muslimansko
vodstvo u paktu insistiralo je na autonomiji BiH, pa je na kraju i hrvatska graanska
politika pristala na to da BiH ostane ako ve ne moe drugaije, TERRITORIUM
SEPARATUM.
14. augusta 1911. godine ujedinjene su MNO i MSS u Ujedinjenu muslimansku
organizaciju. Osnovno stanovite UMO jeste autonomija BiH.

Reorganizacija zemaljske uprave 1912. godine

Vojna stranka u Beu spremala se za sukob sa Srbijom pa je eljela uvrstiti pozicije
Monarhije u BiH. Od Bosne je trebalo izgraditi rivala Srbiji, a od Sarajeva stvoriti najvei
kulturni centar na Balkanu. Jo od 1907. godine naelnik generaltaba Franz Conrad
Hotzendorf se zalagao za sprovoenje vojnog kursa u upravi BiH, tj. za jaanje funkcije
poglavara zemlje i smanjenje uloge civilnog adlatusa. Stoga se u BiH alju ljudi od kojih
se oekivalo da e zgnjeiti srpsku propagandu. Jedan od njih bio je Oskar Potorek koji je
2. oktobra 1911. godine otvorio drugo zasjedanje Sabora. To je zasjedanje bilo due od tri
sedmice paralizirano jer su Nikola Stojanovi i Dervi-beg Miralem optuili
Muslimansko-hrvatsku koaliciju da pri sastavljanju odbora nisu potovana prava manjine.

19

Nakon te, izbila je kriza oko zakona o odravanju i upravi javnih puteva, onda je voena
rasprava u pogledu naziva jezika i u pogledu upotrebe pisma (vlada je bila na stanovitu
za srpsko-hrvatski jezik). erif Arnautovi nije bio zadovoljan rjeenjem jezikog pitanja
sa kojim u sukob dolazi Milan Srki govorei da se Muslimani nemaju pravo mijeati u
to pitanje dok se ne izjasne da li su Srbi ili Hrvati. Nova kriza izazvana je
Arnautovievim optuivanjem Zajednikog ministarstva finansija za nepravilnost pri
izdavanju u zakup tuzlanske soli. Zbog toga sjednice Sabora nisu sazivane vie od mjesec
dana. Zasjedanje je nastavljeno krajem januara 1912. godine kada se pretresao budet.
Muslimani i Srbi glasali su protiv vladinog prijedloga budeta, dok su Hrvati bili
suzdrani. U sukobu sa cijelim Saborom, vlada je zatvorila zasjedanje. U Saboru je
osuena i policijska intervencija 18. februara 1912. godine prilikom velikih akih
demonstracija protiv bana Cuvaja i uvoenja komesarijata u Hrvatskoj.
Dotadanji zajedniki ministar finansija Burian podnio je ostavku, a na njegovo mjesto
postavljen je 19. februara 1912. godine Poljak Leon, vitez Bilinski. Stvarni razlog
Burianovog odlaska bilo je njegovo protivljenje reorganizaciji uprave BiH koju je
Potiorik spremao.
Izmjene koje on predlae bile bi sljedee: 1) Izmjena u poloaju poglavara Zemaljske
vlade; 2) Privlaenje autohtonog elementa na saradnju sa Zemaljskom vladom; 3) Podjela
nadlenosti izmeu Zajednikog ministarstva i Zemaljske vlade.
O njegovim prijedlozima voena je diskusija na sjednici Zajednike Austro-Ugarske
vlade, 14. marta 1912. godine. Donesena je uredba kojom je voenje cjelokupne
bosanskohercegovake uprave povjereno zemaljskom poglavaru koji je direktno
potinjen zajednikom ministru. Zemaljski poglavar vodi politiku u BiH, predsjedava
sjednicama vlade, imenuje inovnike i namjetenike graanske uprave, komanduje
oruanim zborom, vri vrhovnu policijsku vlast i zapovjednik je XV i XVI vojnog
korpusa. Naredbom zajednikog ministarstva finansija od 29. maja 1912. godine
preciziran je i poloaj zamjenika zemaljskog poglavara po kojoj je on najvii imenovani
graanski inovnik koji djeluje po uputama zemaljskog poglavara i zamjenjuje ga dok je
ovaj odsutan. Povean je i broj odjeljenja Zemaljske vlade sa 4 na 6. Pored
administrativnog, finansijskog, pravosudnog i privrednog, osnovani su i odjeljenje za
poslove bogotovlja i nastave, te graevinsko i tehniko odjeljenje. Pravni poloaj BiH
nisu imale dravnopravni nego politiki karakter, one su bile dio ratnih priprema
Monarhije.

Osvrt na Bosansku politiku u doba vojnog kursa

Period 1912 1914. godine ima nekoliko karakteristika. To je period kada kod Srba, u
vrijeme balkanskih ratova jaa samosvijest i nacionalizam, dok su ti ratovi na Muslimane
djelovali poraavajue, jer su propast Osmanskog carstva oni primili kao nestajanje njih
samih. HNZ i HKU ujedinili su se u ljeto 1912. Dolo je do rasula u SNO. Bilinski je 10.
juna 1912. godine na meustranakoj konferenciji iznio investicioni program zahtjevajui
podrku svih politikih grupa. Poslanici Muslimansko-hrvatske koalicijei Srpska rije
na koju se sveo Srpski klub, uz odreene izmjene podrali su ministrov prijedlog, ali
Bilinski nije prihvatio te izmjene. Na treem zasjedanju Sabora, na sjednici od 3.
decembra 1912. godine izglasan je budet i Zakon o eljeznicama. Ponovo je izbila kriza
u vezi sa jezikim pitanjem, traeno je uvoenje srpskohrvatskog jezika u unutranjoj

20

upravi i na eljeznicama, ali Vlada to odbija i zadrava njemaki jezik. Zbog te krize
zasjedanje je odloeno i nikad nije ni nastavljeno. Kriza izazvana balkanskim ratovima, te
Skadarska kriza (Austro-Ugarska dala ultimatum Srbiji i Crnoj Gori da se povuku iz
Skadra), imale su posljedice u BiH. Potiorek je u maju 1913. godine suspendirao neke od
najznaajnijih lanova Ustava, ograniio je kretanje i promet stranaca, proizvodnju,
prodaju i noenje oruja, pootrio krivini postupak, ograniio tampu i potanski
saobraaj, ukinuo srpska privredna, kulturna, prosvjetna i druga drutva. Uvoenje ovih
mjera u mirno vrijeme i bez stvarnog povoda izazvalo je ogromno nezadovoljstvo.
Srpska rije se u septembru 1913. godine povlai iz Sabora, a Bilinski je planirao da ta
mjesta popuni Danilo Dimovi sa svojim ljudima koji je osnovao Srpsku narodnu stranku
i pokrenuo list Istina. Zagovarao je snienje kamatne stope na kredite za otkup
kmetova. Vlada je prihvatila njegov prijedlog o obaveznom otkupu kmetova, a uz njenu
podrku Dimovi je osvojio 12 upranjenih mjesta u Saboru. 29. decembra 1913. godine
odrano je posljednje, etvrto zasjedanje Sabora koje je teklo mirno dok Maari u
Delegacijama nisu poeli pruati otpor zbog Dimovieve agrarne reforme koja je bila
preveliko optereenje finansijama. Nakon ubistva Ferdinanda, Bilinski pokuava
aktiviranjem jezikog pitanja u Saboru da nastavi rad kako bi se smirila ratna nervoza.

21