Izvorni lanak

UDK 17:[299.5:316.42]

SEKULARIZACIJA I MORAL
Mihael Antolovi, Slobodan Sadakov
Pedagoki fakultet Sombor,
Univerzitet u Novom Sadu, Srbija
mihael.antolovic@pef.uns.ac.rs;
slobodansadzakov@yahoo.com

Primljeno: 10. 7. 2015.

Iako su tekovine sekularizacije etablirane kao integralni dio stvarno

sti modernih drutava, prisutne su i brojne tendencije usmjerene ka
tome da se ona ospori i obezvrijedi. Te tendencije, koje mogu imati
ozbiljne posljedice, ukljuuju miljenje da sekularizacija ne predstav
lja neto neupitno. Zato se ini potrebnim podsjetiti na njene legiti
macijske osnove, tim prije jer je rije o temi koja ne predstavlja samo
akademsko pitanje nego i neto to na bitan nain zadire u temelje
organizacije i kvalitete svakodnevnog ivota. U ovome radu posebno
emo se osvrnuti na etike aspekte sekularizacije, odnosno na odnos
sekularizacije i morala.
Kljune rijei: moral, sekularizacija, pravo, religija, kranstvo

1.
Na samom poetku rada potrebno je u kratkim crtama ukazati na
ono to se smatra civilizacijskim znaajem i smislom sekularizacije.
Da bi se bolje razumio proces sekularizacije, potrebno je prisjetiti se
nekoliko vanih toposa povijesti europske civilizacije, posebno onih
koji se tiu religije (crkve). Najprije injenice da poslije prvobitnog
progona ranih krana i njihova uenja, kranstvo 313. godine postaje
dravnom religijom (Veyne, 2013, 312394; Lynch, 1999). Tada, konstantinovskim zagrljajem, za kranstvo poinje sasvim drugaije razdoblje u odnosu na vrijeme progona. To razdoblje obiljeeno je dugotrajnim povijesnim proimanjem duhovne i svjetovne moi, crkve
i drave. On je podrazumijevao razliite oblike simbioze, ali i brojne
61

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

napetosti i sukobe ovih dviju moi. Za nau temu posebno je vano

razdoblje Srednjeg vijeka na europskom tlu, koje prethodi vremenu u
kojemu se odigrao proces sekularizacije. Srednji vijek bio je obiljeen
dominacijom kranskog idejnog okvira, koji je na mnogo naina utjecao na praktika izraavanja, to je, pored ostalog, podrazumijevalo i
utjecaj na formiranje moralnih stavova i djelovanja. Kao veliki povijesni odgovor na razdoblje srednjovjekovnog primata teologijske slike
sveta otpoinje proces sekularizacije koji donosi postepeno slamanje
temelja srednjovjekovnih naina miljenja i poredaka praktikog djelovanja (Borkenau, 1983). Navedeni proces bio je viestran i ukljuivao
brojne dimenzije: politiku, pravnu, ekonomsku, moralnu, znanstvenu,
filozofsku itd.
Kao kljuno, namee se pitanje: zato je utjecaj religije morao biti
relativiziran, odnosno zato dolazi do procesa sekularizacije? Najuope
niji odgovor mogao bi biti hegelovskog tipa: zato jer je religijski primat
u jednom trenutku europske povijesti prepoznat kao velika prepreka
razvoju slobode, odnosno razmahu novih tendencija drutvenosti (u
sferi znanosti, politike, morala, ekonomije). Naravno, ovu tvrdnju treba
pojasniti i argumentirati to emo i nastojati uiniti u nastavku rada.

2.
Povijest religije predstavlja mjeavinu kultivizacije ljudske svijesti,
s jedne strane, i ozbiljnih jednostranosti, s druge. Kada govorimo o
kultivizaciji ljudske svijesti, treba spomenuti da je u okviru kranske
religije iskazana ideja egaliteta (Sadakov, 2006, 165179). Ta ideja,
koja je isto to i ideja ovjeka, donosi stav da su ljudi kao boja bia
izjednaeni unato svojim klasnim, spolnim, etnikim itd., razlikama.
Iako skromnih neposrednih konsekvenci u pogledu drutvenosti tadanjega vremena, ideja egaliteta vana je zbog toga to su ljudi po prvi
puta u povijesti na odreeni nain izjednaeni. Kasnije je ta ideja imala svoje raznovrsne odjeke, postajala dio ope svijesti i svojevrsna
osnova drutvenosti. S druge strane, razliita religijska uvjerenja i tumaenja esto su tijekom povijesti, kao i danas, bila uzrokom velikih
 Spomenimo

ovdje samo injenicu da je Grgur VII proglasio pape vladarima nad

svjetskim kraljevstvima i u svom Dictatus papae ekskomunicirao Henrika IV. O napetostima
crkve i drave kroz povijest vie u: Brown, 2010; Franzen, 1983; Boisset, 1985.
 Odreeni nagovjetaj ove ideje moe se prepoznati i u okviru stoike filozofije. Usp.
Pannenberg, 2003, 6779.

62

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

sukoba, progona, ratova. To je u pravilu donosilo ozbiljna ograniavanja slobode miljenja (uvjerenja, savjesti) i djelovanja, s esto fatalnim
posljedicama (proganjanje i spaljivanje onih koji su se suprotstavljali
crkvenim uenjima). Vano pitanje u ovome kontekstu je: Jesu li ove
pojave dolazile direktno iz duha odreenih religija ili su one njihova
zastranjenja odnosno iznevjeravanje smisla (koje se dogaalo i u sluajevima pokuaja realizacije nekih politikih koncepata)? Drugim rijeima, je li rije o neemu to potjee iz prljavtine prakse ili odreeni
aspekti religijskih uenja doista sadre ozbiljne nanose fundamentalizma, ograniavanja slobode, totalitarizma?
S obzirom na spomenute opasnosti i opsenu fenomenologiju religijske prakse, u odreenom povijesnom razdoblju europske civilizacije
poela je jaati svijest o potrebi ograniavanja utjecaja Crkve, odnosno
o omoguavanju prava na slobodu vjere (slobodno izabrano religijsko
uvjerenje kao privatno pitanje), ali i prava na slobodu od vjere (agnos
ticizam, ateizam). To je ostvarivano kroz proces koji se naziva sekula
rizacija. Proces sekularizacije je u osnovi podrazumijevao: eksproprijaciju (oduzimanje) crkvene imovine, razdvajanje dravnih i crkvenih
ingerencija u pogledu politike vladavine, te laizaciju (posvjetovljenje)
obrazovnog procesa. Strukturno gledano, sekularizacijom se crkva iz
simbiotike veze s dravom (koja je nerijetko podrazumijevala i napetosti oko primata) smjeta stepenicu nie, u graansko drutvo. Time
njeno mjesto, uloga i mogunosti postaju sasvim drugaije.

3.
Monoteistike religije su, kao to je poznato, zasnovane na uvjerenju o postojanju jednog boga. Takoer, jedna od temeljnih postavki
monoteizma je stav o stvorenosti ovjeka od strane boga i imperativ
okrenutosti njemu, prvenstveno kroz ispunjavanje bojih naloga.
Pravila monoteistikih religija (upute o dobrom, valjanom, poeljnom)
iskazana su kroz tekstove koje odreeni vjerski pravci nazivaju svetim
knjigama (Biblija, Kuran). To podrazumijeva i uvjerenje da njihov sadraj potjee od boga kao apsoluta koji je preko proroka (Mojsije, Isus,
Muhamed) iskazao svoju volju. Ove knjige predstavljaju idejnu osnovu osmiljavanja prakse crkvi. Crkva, u osnovi, predstavlja izraz institucionalizacije vjere i zasnovana je na brojnim dogmatskim pravilima
kojih bi se, kako se smatra, vjernici trebali pridravati. Dogma pokazuje
63

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

pretenziju na istinu, pretenziju na to da predstavlja cjelovito i uvjerljivo

objanjenje postojanja i svrhe ovjeka i svijeta, kao i ispravno moralno stajalite, odnosno moralnu istinu. Iako teologija podrazumijeva
permanentnu egzegezu, neke dogmatske postavke ostaju nepromijenjene kao ono to se smatra za sr odreene religije. Pretenziju na istinu
(ukljuujui i moralnu istinu) koja se raa u krilu religije vano je ovdje
komparirati sa znanou, kao jednom od poluga modernog doba. Poznato je da znanstveno miljenje takoer podrazumijeva upuenost na
istinu. Postavlja se pitanje kako shvatiti spomenutu pretenziju, bilo da
ona dolazi iz sfere religije ili sfere znanosti. Je li uvjerenje o postojanju
odreenih istina neto to je loe samo po sebi? Kada takvo uvjerenje
eventualno postaje problemom s ozbiljnim drutvenim posljedicama?
Kakve su slinosti i razlike znanosti i religije u tom pogledu, je li rije
o njihovoj suprotstavljenosti?
Smatramo da je religijska verzija istine, prikazana kao dogma, u
bitnom suprotstavljena znanstvenom traganju za istinom. U naporu
spoznaje objektivne stvarnosti, znanstvene procedure i verifikacije rezultata istraivanja temelje se na potpuno drugaijim osnovama od onih
na koje se oslanja teologija (Cohen i Nagel, 1965, 218240). Znanstvena
spoznaja podrazumijeva kontinuirano preispitivanje vlastitih rezultata i
njihovo korigiranje, za razliku od sfere religije koja se, poev od stava
Ja vjerujem (kao emocionalnog iskaza koji se ne moe provjeriti) do
sustavnih teolokih postavki, zadrava u samorazumljivosti svojih tvrdnji, odnosno u mediju teko dokazivog i opovrgljivog u pogledu istinitosti. Nasuprot znanstvenom putu do istine, dogma je u svojoj sutini
suprotna istini jer je okamenjen skup stavova koji ne doputa kritiku
(M. Kangrga). Epstein primjeuje da je historija miljenja historija
borbe misli protiv vlastitog okamenjivanja i obesmiljavanja u oblicima
raznih ideologija i mitologija, teolokih i metafizikih dogmi (Epstein,
2009, 21). Novovjekovno razvijanje znanstvene metode, temeljeno na
razumskoj verifikaciji, trasiralo je sasvim drugaiji put u odnosu na nesigurne osnove teolokog utemeljenja istine, odnosno presudno utjecalo na sutinsko razdvajanje znanosti i vjere (dogme, religijskog naina
miljenja). U ovom kontekstu moemo podsjetiti i na injenicu da je
teoloko miljenje, suoeno s rezultatima znanstvenih spoznaja i dostignua, mijenjalo neka svoja stajalita. Meutim, odreene dogmatske
postavke su zadravane, s ambicijom da budu orijentir i imaju znaajnu
drutvenu relevantnost i utjecaj.
64

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

Na kraju ovoga poglavlja moemo primijetiti da je tijekom povijes

ti pa sve do dananjih dana problem nastajao onda kada se pretenzija
na istinu koja je dolazila iz sfere religije spajala s realnom politikom
moi, odnosno s mogunostima represije u formi drave ili odreene
drutvene grupacije. Takvo protezanje religijskih pretenzija i spajanje s represijom najee je zavravalo kao prinuda, teror, progon, eks
komunikacija, nametanje opeobvezujuih istina itd.

4.
Razmotrimo sada neke karakteristike sfere morala, kao i transformacije ove forme drutvenosti kroz povijest. Od svoga postanka, odnosno javljanja moralnog fenomena u razdoblju Antike sa Sokratom,
ovo stajalite na bitan nain podrazumijeva individualizaciju (moralnu
samosvijest). Sa Sokratom se moralna svijest na specifian nain konstituira kao opreka obiajnosno-kolektivnim obrascima ivljenja. Samo
razumljivosti i uniformnosti dotadanjeg naina ivota, usklaenog s
obiajima otaca (tradicijom), Sokrat suprotstavlja refleksiju (pojam),
odnosno preispitivanje stvarnosti (odnosno vrijednosti koje je konstituiraju). On time zagovara stav da moralna samosvijest donosi kljunu
mogunost da se moralna uvjerenja i izbori odrede samostalno, a ne
po inerciji uhodanog naina ivota. Ve na samom poetku raanja
moralnog fenomena, iskazani su, dakle, sutinski elementi toga stajalita, kao prolegomena svih kasnijih utemeljenja. Nakon Sokrata, s
Kristovim uenjem, u religijskoj sferi obnavlja se potraga za moralnom
individualnou. To uenje se, s jedne strane, formira u razlici spram
neduhovnog formalizma farizeja (kao nositelja idovske obiajnosti), a
s druge u razlici spram svjetovne moi rimske vlasti. Kristova poruka
donosi stav da se bistvenost, istinski ivot i moralnost nalaze s onu stranu koordinata idovskog obiajnog formalizma i dravne moi Rima.
Pretenzija na istinu iskazana u Novom zavjetu isto je to i pretenzija na
moralnu istinu. To presudno odreuje kako opi duh toga spisa tako i
nastup kranske religije prema praktikom svijetu.
Krist se obraa srcu, ljudskoj unutranjosti, obeavajui individualizirano spasenje kao nagradu za moralan ivot odnosno izvravanje
boanskih naloga. Ovaj tip nagovora na moralnu individualnost fundamentalno je utemeljen preko odreenja boga kao moralnog apsoluta i smisla ivota. Kristov poziv na okretanje bogu kao pretpostavci
65

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

zasnivanja istinskog moralnog djelovanja, podrazumijevao je i stav o

indiferentnosti prema sudjelovanju u praktikom ivotu kroz sfere politike, prava i ekonomije. Osnovni razlog za to bio je jak eshatoloki
naboj koji je obiljeavao prvobitno kranstvo, to je podrazumijevalo
stav da je okretanje moralnim svrhama (vjernost bogu, ljubav prema
blinjem) jedino smisleno ponaanje kao uvjet spasenja, dok je sve drugo proglaeno efemernim. Meutim, sa splanjavanjem eshatolokog
naboja, to je primjetno ve u Pavlovim poslanicama, uvia se nunost
nalaenja formi koegzistiranja sa svjetovnim ivotom. Svjetski ivot
kranskog uenja praen je postepenom institucionalizacijom Crkve
koja kasnije postaje vanim dijelom drutvene infrastrukture Srednjeg
vijeka, odnosno moralna legitimacija feudalnog drutva, nuno praena
upletenou u svjetovnu borbu za mo. To razdoblje kranstva zavrava u ispraznosti formalizma i pokazuje da se od poetne potrage za
individualnou dolo na poziciju obiajnosti te na bitan nain suspendiralo istinsko moralno izraavanje. Finale toga procesa, kada je rije
o katolianstvu, predstavljala je trgovina indulgencijama, kao krajnje
neduhovna praksa koja je potirala moralno unutarnje iskustvo i odgovornost. Reformacija se zato javlja kao veliki pokuaj da se stvar vrati
na poetak, izmeu ostalog i kroz namjeru da se obnovi moralni individualizam, to je imalo brojne posljedice na tadanju drutvenost.

5.
Nakon srednjovjekovnog etabliranja Crkve kao kolektivne savjes
ti i izrazite institucionalizacije vjere te njenog sutinskog svoenja na
obiajnosnu mo, s Lutherovim uenjem dogaa se reafirmacija principa
(moralnog) individualizma na religijsko-teolokoj osnovi, na vrlo slian
nain onom koji je zagovaran u Kristovu uenju. Lutherova, a potom i
 Tradicionalno-staleko uenje o dravi polazi od jedinstva prirode i drutva, i u
pojmu prirodnog zakona, kako je uio Toma Akvinski, obuhvaa obiaje i prirodu, pravo
i religiju. Drutveni poredak je prirodni poredak, a njegova se prirodnost izraava u hijerarhijskim stalekim odnosima u ijim okvirima svi ive i iju sudbinu svi dijele. (Tadi,
1972, 2526)
 Poznato je da su u sferi religije, posebno u njenom monoteistikom vidu, razvijani koncepti vezani za regulaciju moralnog djelovanja. Iako ti koncepti pripadaju mediju
drugaijem od filozofskog, od znaaja su za etiku kao filozofsku disciplinu upravo zbog
toga to se odnose na pitanje moralne individualizacije. To je osnovno pitanje kojim se od
svojih poetaka bavila etika. U sferi religijske svijesti razumijevanje ovjeka prenosi se
na njegovu duevnost (srce, gr. kardia, lat. cor) koja treba, posredovana boanskom po-

66

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

Calvinova reafirmacija individualnosti, predstavljala je znaajan segment

stvaranja idejnog rudimenta koji je kasnije, kroz brojne meandre povijesnog zbivanja, donosio sasvim novu sliku stvarnosti. Ipak, uz znaajne
slinosti s postavkama Kristova uenja, razliit je dakako povijesni trenutak u kojemu nastaje Lutherovo uenje. U pokuaju reaktualizacije izvornog kranstva, protestantizam je svojim postavkama o individualnosti,
radu, dravi itd., odgovarao nadolazeim procesima, odnosno rastakanju
idejno-praktikog okvira Srednjeg vijeka. Takoer, znaaj protestantizma
ogleda se i u odrjeitom zagovaranju prava pojedinca (njegove savjesti)
na odluivanje o onome to je istinito u religijskom smislu.
U kontekstu nae teme, vano je spomenuti Lutherovo razumijevanje odnosa crkve i drave, koje je in praxi odgovaralo njemakim
kneevima. Oni su to uenje prihvaali zbog svojih interesa, nastojei
se emancipirati od utjecaja katolike crkve. Za razliku od katolike pretenzije na primat nad dravnom vlau, Luther je zagovarao sutinsko
razgranienje vjerske i politike sfere. Smatrao je da se osnovni religijski interes ogleda u okretanju vjeri i napredovanju u njoj, dok regulaciju sfere prozainih ljudskih stvari treba prepustiti dravi. Drava,
smatra Luther, kao samostalna svjetovna mo ima svoj djelokrug; ona
treba maem guiti zlo i odravati poredak (Tadi, 1972, 4460). U
kontekstu teme sekularizacije, protestantski stav o samostalnom politikom pravu vladara moe se sagledati kao znaajan segment legitimacije dravne sfere.
Protestantizam je uzrokovao veliki potres u srcu tadanje Europe,
potres koji je bio praen estokim religijskim sporovima i sukobima.
To je neminovno, s obzirom na razornu snagu sukoba, stvorilo potrebu
nalaenja novih rjeenja u pogledu koegzistencije razliitih religijskih
pravaca.
moi, pronai istinski pravac moralnog djelovanja. Moralna individualizacija, kao sastavni
dio opeg procesa individualizacije, podrazumijeva naelnu priznatost prava pojedinane
moralne namjere, moralnog uvjerenja, moralnog izbora itd., odnosno uvaenost mogunosti
moralnog samorukovodstva. Sadraj Novog zavjeta u kojemu je izloeno Kristovo uenje
moe se sagledati kao jedna od najvanijih epohalnih toaka rasprave o moralnoj individualizaciji. Na primjeru Kristova uenja i Pavlove teologije uoavamo kako se pitanje moralne
individualizacije iz filozofskog medija (antike koncepcije) pomaknulo u religijski medij,
odnosno iz medija episteminosti ka mediju duevnosti u kojemu se trailo uporite za
orijentire moralnosti i istinskoga ivota. Moralno samoudubljivanje je, prema Kristu, trebalo
za rezultat imati okretanje ka bogu, odnosno nalaenje boga u ljudskom srcu.
 Ovdje prije svega mislimo na Bartolomejsku no (28. 8. 1572.) i ubojstva hugenota.
 U tom pogledu vaan je dokument poznat pod nazivom Nantski edikt (1598).

67

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

6.
Uz idejne transformacije u sferi religijskog miljenja, znaajne promjene dogaale su se i u sferi novovjekovne filozofije i znanosti. One
su nesumnjivo imale veliki utjecaj na oslobaanje od srednjovjekovnoteolokog idejnog okvira te su doprinijele procesu sekularizacije. U
tom pogledu, vaan dio predstavljala je afirmacija odreenja prirode
te traenje adekvatne metode njenog prouavanja (redefiniranje svrhe i
usmjerenja znanosti). Veliko otkrie Zapada predstavljao je
izum imanentnog poretka u prirodi, ije se djelovanje moe sustavno
shvaati i objanjavati na osnovu njega samog, ostavljajui pri tom otvorena
pitanja ima li ovaj poredak dublje znaenje i moe li se iz njega izvesti postojanje transcendentnog stvoritelja. (Taylor, 2011, 25)

Relativizacija vanosti transcendensa kao sredita legitimacije

svijeta, a u okviru toga i praktikog svijeta, donosila je drugaije vrednovanje smisla ivota, interesa, moralnih dunosti itd. Kada je
rije o novovjekovnoj praktikoj filozofiji, znaajan interes pridaje se
prouavanju ljudske prirode, to je praeno i nastankom teorija prirodnoga prava i traganjem za novim legitimacijama drutvenosti. To je u
velikoj mjeri bilo motivirano promjenama u tzv. materijalnom ivotu i
ujedno donosilo zametke graanske individualnosti, ukljuujui nagovjetaj novih formi moralnoga djelovanja, ekonomske slobode, konstitucije drave itd.
Filozofska refleksija praktike sfere prati novovjekovni proces
relativnog osamostaljivanja praktikih podruja (njihovo profiliranje)
odnosno postepeno izdvajanje iz srednjovjekovnog idejno-praktikog
okvira (emancipacija moralne, ekonomske, politike sfere). Prvi vjes
nik rastakanja aristotelovskog jedinstva etikaekonomijapolitika, jedinstva koje je na specifian nain uvao kransko-srednjovjekovni
transcendentni okvir bio je Niccolo Machiavelli. Proslavljeni firentinski autor izrazio je uvjerenje da u susretu morala i politike neminovno dolazi do pobjede politikih rezona, koncentriranih prije svega u
tehnici vladanja i ultimativnoj svrsi odranja na vlasti. Sutinski, rije
je o oglaavanju injenice da je srednjovjekovno-kranski idejni okvir
koji je vjekovima odravao, barem u naelnom smislu, cjelinu prakti U ovom temeljnom metodskom zaokretu, Machiavellijevo djelo paradigmatino je
kao filozofski zaokret k propitivanju uvjeta svakodnevnog ivota, proirenog i na pitanje
vlasti. (Rauni, 2005, 146)

68

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

kog ivota i davao joj legitimitet, prestao biti djelotvoran. Machiavelli

ukazuje na posebnost sfere politike (drave) i rezona koji vladaju u njoj,
smatrajui ih u znaajnoj suprotnosti religijskim moralnim regulama.
Neto kasnije, znaajan idejni prekid s dugotrajnom dominacijom
kranskih postavki donijela je i filozofija Thomasa Hobbesa (Sadakov,
2012). Hobbes smatra da ne postoji takav finis ultimus, krajnji cilj, niti
summum bonum, najvie dobro, kao to se govori u knjigama starih filozofa morala (Hobbes, 1991, 110). Tim stavom Hobbes negira i vanost
kranske koncepcije u pogledu konstitucije moralnog stava, a posredno i u pogledu reprodukcije drutvenosti. Zadatak istinske filozofije
morala ogleda se u prouavanju zakona prirode koje treba rezultirati novim shvaanjem pojmova dobra i zla (Hobbes, 1991, 168). Svoju
panju Hobbes je usmjerio na ono to mu se inilo presudnim pojam
samoodranja. Prema njegovu miljenju, kljuni pokretai drutvenosti
su borba za preivljavanje, odnosno tenja ka moi i primarna realizacija vlastitih potreba i interesa. Nadmetanje tijela i pripadnih egoizama
u prirodnom stanju ima svoj nastavak, u modificiranoj formi, u drutvenom odnosno dravnom stanju. Hobbes je u okviru svoje koncepcije
naglasio da relativizacija imperativa tijela u prirodnome stanju (tenja
ka moi, temeljni egoizam) vodi u osnivanje drave. Svrha drava
ogleda se u regulaciji razliitih ljudskih interesa i potreba. Kao sredite
praktike stvarnosti, ona predstavlja iskljuivo ljudsku tvorevinu, daleko od shvaanja njene funkcije kao instrumenta za ostvarenje nekih
viih, spiritualnih ciljeva.10 Hobbesova filozofija svojevrsni je teorijski izraz apsolutizma, nasuprot koncepciji tzv. staleke monarhije.
 Jedna od kljunih razlika Machiavellijevih postavki u odnosu na Luthera ogleda se
i u tome to Machiavelijeva namjera nije bila usmjerena ka spaavanju kranstva i prave
vjere, ve se njegovo djelo moe uzeti kao izraziti primjer deteologizacije djelovanja odnosno relativizacije znaaja kranskog transcendentnog okvira. O Machiavellijevu stavu
prema religiji u: Plamenatz, 2009, 8892.
 Jedan od osnovnih argumenata vezanih uz nesigurnost (neodrivost) prirodnoga stanja je, prema Hobbesovu miljenju, injenica da svatko svakoga moe ubiti. Tijelo drugog se
u prirodnome stanju pokazuje prije svega kao fizika prijetnja, a u drutvenome stanju kao
prijetnja realizaciji raznovrsno formiranih egoistikih interesa i svrha (podjela dobara, moi,
ekonomskih interesa).
10 O Hobbesovim pogledima na religiju u: Manent, 2001, 3761. Odstranivi transcendentne ciljeve, ovaj autor je drutvenost shvatio kao permanentno vrenje egoistikih interesa. Naglaavajui egoizam kao ovjekovu presudno determinirajuu karakteristiku koja
se moe samo stiati, a nikad sasvim odbaciti Hobbes istie osnovu od koje se mora poi
kada se govori o individualnosti (interesima; prije svega u njenom ekonomskom vidu). Hob
besova pozicija esto se smatra pozicijom tzv. racionalnog egoizma (Kavka, 1986, 2946).

69

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

7.
Hobbes je svojim postavkama o prirodnome stanju, samoodranju, prirodnom pravu i prirodnom zakonu, egoizmu i dravi, otvorio
ne samo pitanja politike nego i ekonomske regulacije. Kada je rije
o ekonomskoj regulaciji drutvenosti, neizostavno se mora govoriti i
o moralnim konotacijama koje prate ovu osnovnu sferu reprodukcije
ljudskog ivota. Spomenimo ovdje da su rasprave o moralnim regulama
koje se odnose na ekonomsko djelovanje imale svoje znaajno mjesto
u skolastici (razumijevanje rada, dostojanstvo prosjaenja, zelenaenje
itd.) i bitno utjecale na odreivanje moralnih kriterija tadanjega vremena (Tawney, 1979). Te su regule kasnije, na mnogo naina, postale preprekom drugaijim vizijama drutvenoga razvoja te se napor pojedinih
novovjekovnih mislitelja u velikoj mjeri moe sagledati kao posredno
ili neposredno razgraivanje dogmatskih postavki srednjovjekovnog
idejnog sustava koje su se odnosile na ekonomsko djelovanje.
U tom je pogledu vrlo znaajno stajalite praktike filozofije Johna
Lockea. Njegova filozofija predstavlja svojevrsnu razmeu dvije slike
svijeta, srednjovjekovne i novovjekovne. Lockeove ideje sutinski su
nagovjetaj druge, uz puno tributa prvoj.11 To je, izmeu ostalog, primjetno i u Lockeovu opredjeljivanju za deizam, kao svojevrsni oblik
racionaliziranog kranstva. Prema Lockeovu miljenju, prirodni
zakon istovremeno je iskaz objavljene boje volje, ali i neto korespondentno ljudskome razumu.12 Engleski autor se, kako smatra Taylor,
priklanja deistikom stajalitu koje potvruje teoloke postavke ne negirajui pritom vanost i potencije ljudskoga razuma. Kod Lockea se
11 Kompromisnost Lockeova izvoenja moe se uoiti i u pogledu njegova uenja o
vlasnitvu koje predstavlja neto novo ne samo u odnosu na teoloku nego i u odnosu na filozofsku tradiciju, a opet ujedno, u odreenim segmentima, predstavlja i izvjesno ponavljanje
stavova iznijetih unutar obje tradicije. Svoje opravdanje rada, a potom i opravdanje vlasnitva i prava na egoizam, Locke gradi ukazujui na analogiju izmeu ljudskog i boanskog
stvaranja. O razliitim interpretacijama Lockeova razumijevanja rada i vlasnitva u: Wald
ron, 1988, 137253; Plamenatz, 2009, 275281. Tuli smatra da je klju za razumijevanje
Lockeova rjeavanja problema rada i vlasnitva njegov opis posebne relacije izmeu boga
kao stvoritelja i ovjeka kao njegova djela (Tully, 1980).
12 Moralne dunosti izvedene su iz prirodnoga zakona koji je boanski, ali podrazumijeva i racionalna pravila koja su kao takva obvezna za sva racionalna bia. Drugim rijeima,
zakon prirode normativan je zbog toga to je boja zapovijed, ali se moe spoznati i razumom, tj. ne spoznaje se iskljuivo otkrivenjem. Deistiko stajalite odgovara Lockeovim
tenjama jer, nasuprot protestantskoj ortodoksiji, omoguuje da se racionalno slijedi Boja
volja iskazana u prirodnom zakonu... (Pannenberg, 2003, 124125)

70

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

takoer kroz itav niz rjeenja nastavlja afirmacija kalkulativnog razuma koja je potencirana i kod Hobbesa. Ta afirmacija je sutinski,
po svojim posljedicama, predstavljala opreku dotadanjem teolokom
pristupu i, izmeu ostalog, utjecala na drugaije shvaanje formi moralnog odnoenja.
Neka od vanih obiljeja Lockeova uenja su naglaavanje prava
individualnosti, posebno u sferi ekonomske slobode (povezanost odreenja vlasnitva i slobode), naglaavanje vanosti racionalne kompetencije pojedinca nad vlastitim ivotom te novo utemeljenje moralnih
dunosti.13 Engleski autor, nastojei opravdati vanost privacije, govori
o potrebi etabliranja mehanizama zatite individue u odnosu na dravu,
ali i mehanizama zatite od drugih individua. U tome kontekstu Locke
govori i o pravu na slobodan izbor religijskoga stajalita te o vanosti
tolerancije u pogledu religijskih pitanja (Locke, 2015).
Nakon Lockea, autori poput Mandevillea i Smitha, shodno povijes
nom trenutku koji imaju pred oima, piu mnogo otvorenije u pravcu
afirmacije stajalita privacije (posebno ekonomske slobode, egoizma),
u najveoj mjeri relativizirajui vanost religijskih moralnih regula i
postavki teolokih koncepcija. Oni nedvosmisleno iskazuju stav da privatna sfera kao izraz slobode i pokreta drutvenog blagostanja (posredovan slobodnim tritem) ne smije biti sputana intervencijom drave i
religije. Spomenuti autori, kao i Locke prije njih, teorijski opravdavaju
moralna stajalita koja su kompatibilna graanskom shvaanju sfere
ekonomije.

8.
U prethodnim poglavljima pokuali smo naznaiti neke od aspekata transformacije idejnih osnova europske drutvenosti koji su u vezi s
dravno-politikom, ekonomskom i religijskom sferom, a ujedno imaju
i znaajnu relevantnost za proces sekularizacije. U ovome poglavlju
razmotrit emo, u kontekstu osnovne teme naega rada, Kantovu poziciju kao paradigmatino stajalite u podruju etike.
Kada je rije o odnosu njemakog mislitelja prema religiji i odreenju boga, treba svakako naglasiti da se radi o filozofskom, a ne o
teolokom pristupu. Takoer, treba razlikovati Kantov stav prema re13 Naglaavanje vanosti prava privatnosti i brige za vlastiti interes koje podrazumijeva
smanjenje obzira prema blinjima koje je, barem naelno, zagovaralo kranstvo.

71

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

ligiji (vjeri, Crkvi) od njegova razmatranja odreenja boga u okviru

filozofskog sustava, odnosno zasnivanja etike pozicije. Openito govorei, odreenje boga u Kantovoj filozofiji figurira kao pokuaj rjeavanja brojnih ambivalentnosti i tekoa u zasnivanju njegova misaonog
sustava (Pannenberg, 2003, 137145). U okviru ovog teksta nemamo
pretenziju ire se baviti tim pitanjem, nego nam je nakana naznaiti neka
mjesta Kantova djela koja svjedoe o njegovu stavu prema religijskim
postavkama, odreenju boga i moralnome stajalitu, s uvjerenjem da
oslikavaju pravi smisao njegova miljenja.
Podsjetimo da Kant u sredite svoje etike koncepcije stavlja pitanje autonomije moralne individue, nastojei osvijetliti mogunosti
moralnog djelovanja. Na tragu prosvjetitelja, prije svega Rousseaua,
ovaj njemaki mislitelj govori o samozakonodavstvu volje, odnosno o
individui oslonjenoj na samu sebe u moralnome smislu.14 Kantovim
poznatim razlikovanjem autonomije i heteronomije sutinski se relativizira zasnivanje moralnosti na teolokoj osnovi. Kantova namjera u
pogledu traenja pouzdanih kriterija morala nije usmjerena u pravcu
opravdanja teolokih istina, ve k ispitivanju mogunosti autonomije ljudskoga djelovanja kao umskog djelovanja. Priznati ono to Kant
naziva autonomijom moralnog djelatnika znai priznati da vanjski
autoritet, pa makar i boanski, ne moe pruiti nikakav kriterij za moralnost (MacIntyre, 2000, 217). Umska dobra volja podrazumijeva
pravila koja mogu obvezati sva umna bia, ak i bez pozivanja na boanski autoritet. Da bi se moralnost zasnovala na umski nain, mora se,
prema Kantovu miljenju, iz motivacije dobre volje iskljuiti sve to
dolazi iz podruja afektivnosti. Pored ostalog, za Kanta ostaje problematino i kransko podizanje ljubavi na razinu moralnog principa.
Smatra da se istinski kriteriji moralnoga djelovanja mogu nai samo
upuivanjem na um, a ne na osjeaje ili srce moralnog subjekta kao
onog to vodi bogu kao moralnom apsolutu. Zbog svega navedenog
moe se rei da Kantova etika ostaje paradigmatski i najutjecajniji
pokuaj opravdavanja univerzalnih moralnih principa, bez pozivanja na
sklonosti ili na teoloki okvir (Singer, 2004, 269).
14 Podinjeni smo samo zakonima uma: ovim priznanjem Kant nas oslobaa dominacije teolokog apsolutizma i okova teleologije prirodnog zakona i, na slian nain, uzdie
nas iznad prozainih banalnosti uenja o razboritosti. Ljudska bia smiju i moraju povinovati
se jedino vlastitome umu; u tome je njihovo dostojanstvo, kao i njihov zahtjevni i tegobni
moralni poziv. (Divjak i Milenkovi, 2005, 145)

72

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

Kasniji tijek etike refleksije na mnogo je naina zaboravljao Kantovo naslijee i proklamirani umski princip te je principe moralnog djelovanja vezivao za drugaije izvore.15 Meutim, i u takvim pokuajima uoava se relaksiranost od religijskog naina zasnivanja moralnoga stajalita.

9.
Pored sfera morala i ekonomije, koje smo razmotrili u kontekstual
noj vezi s pojmom sekularizacije, treba spomenuti i sferu koja je proglasila pobjedu sekularizacije, a to je sfera prava. Pravna regulacija
podruja religijskih iskazivanja imala je znaajne reperkusije u pogledu drutvenosti. U kontekstu religijskoga pitanja, zakonske osnove
odreene sekularizacijskim tekovinama predstavljaju rezultat traenja
modusa koegzistencije razliitih vjerskih opredjeljenja, odnosno izraz
potrebe da graanski svijet izgradi modele tzv. religijske tolerancije. To
je, kako se pokazalo, nuno podrazumijevalo relativizaciju odreenih
formi vjerskog utjecaja u drutvenost (Rauni, 2006, 269287). Pored
ostalog, pravnim etabliranjem sekularizacijskih postavki nesumnjivo je
omoguena i nova stvarnost moralnog iskazivanja jer je u itavom nizu
pitanja stvoren slobodniji kontekst moralne infrastrukture (pravo savjesti, uvjerenja, slobodnog opredjeljivanja povodom moralnih pitanja
itd.). Openito gledajui, pravo moralnosti je, kroz oslobaanje od
nanosa religijskog (kao i raznih tipova kolektivizma i patrijarhalnosti)
donijelo proirivanje mogunosti izgraivanja moralnog identiteta.
Sekularizacija se neizbjeno razumije preko tzv. javnog prostora.
U njemu je, shodno etabliranju sekularizacijskih postavki, Bog odsutan kao bilo kakva referenca na najviu stvarnost (Taylor, 2011, 12).
Drugaije reeno, to znai da nas
prilikom djelovanja u raznim sferama ekonomskoj, politikoj, kulturnoj, obrazovnoj, profesionalnoj, rekreativnoj norme i principi koje slijedimo, stavovi koje zastupamo, ne povezuju s Bogom, ili nekom drugom religijom. (Taylor, 2011, 12)

Argumenti na osnovu kojih djelujemo u razliitim praktikim sferama posjeduju specifinu posebnost (maksimalna dobit u ekonomiji,
najvea korist za najvei broj u politikoj sferi). Ovo je
15 Spomenimo ovdje princip zadovoljstva koji se nalazi u sreditu etike koncepcije
utilitarizma (J. Bentham, J. S. Mill).

73

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

upadljiv kontrast ranijim razdobljima kada je kranska vjera postavljala

autoritativne propise, esto kroz usta sveenstva, koji se nisu mogli lako ignorirati o bilo kojem podruju da se radi; recimo, zabrana zelenaenja ili obveza
pridravanja pravovjernosti. (Taylor, 2011, 12)

Umjesto jednog vrstog moralnog okvira izgraenog na teolokim

postavkama, graanski svijet donosi novum koji se ogleda u tome da
se moderna moralna stvarnost formira kao rezultanta sueljavanja raz
liitih moralnih koncepcija, ideja, stavova, interesa itd. Oni se posreduju na moralnoj agori formirajui stvarnost moralnog odnoenja.
Sekularizacija je, dakle, izmeu ostalog, strukturno omoguila prijelaz
ka modernom moralnom pluralizmu. Takav kontekst pokazao se kao
najpogodniji za upravljanje vlastitim ivotom (moralnim izborima) u
argumentiranoj atmosferi, umjesto voenosti prinudom, monopolom
na moralna pitanja i razumijevanjem religijskoga koncepta kao jedinog puta ka duhovnosti i moralnosti. Drugim rijeima, pokazalo se
da religijske postavke poivaju na odve nesigurnim osnovama da bi
odreivale moralnost svih lanova jednoga drutva. U tom pogledu, sekularizacija se zaista moe sagledati kao pobjeda temeljnih postavki
racionalizma, liberalizma i prosvjetiteljstva. Ona nikako ne moe biti
tumaena kao zavjera, modernizacijska izmiljotina, dio matrice
neoliberalistike mitologije suvremenog svijeta u kojemu se hoe da
jedan obrazac bude obvezan za sve (orevi, 2006, 409), nesloboda ili kao neto to je unitilo i unitava religijska prava i slobode.
Naprotiv, sekularizacija je ta prava i slobode svela na razumnu mjeru u okviru moralnog pluralizma i naina reprodukcije graanskoga
svijeta. Drugim rijeima, time je omoguena koegzistencija razliitih
religijskih pravaca, kao i stvaranje mogunosti za slobodno izraavanje
agnosticizma i ateizma (Cliteur, 2010, 1469). Uz to, sekularizacija je
donijela i mogunost da oni koji se izjanjavaju kao vjernici izaberu,
shodno vlastitoj procjeni, opseg prakticiranja religijskih regula, potivanja moralnih dunosti proklamiranih od strane religije itd. Radi se
o onome to se u literaturi naziva minimalnom religijom odnosno
pravom vjernika na samostalno odreivanje religijskog identiteta.

10.
Na kraju rada, nakon razmatranja vezanih uz povijesno etabliranje
sekularizacije, osvrnimo se na odreena pitanja i dileme aktualnog trenutka. Kada je rije o etabliranosti sekularizacije na globalnoj razini,
74

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

moe se primijetiti da je stanje vrlo razliito, ovisno o civilizacijskoj

razini odreenog podneblja. Dok posebno europske drave karakterizira relativno dugo opstojanje sekularizacijskih tekovina, postoje brojne
drave u kojima je sekularizacija polovino izvedena ili je utjecaj religijskih zajednica toliko velik da se ne moe govoriti niti o priblinom
zadovoljavanju parametara koje ona podrazumijeva. ak i kada je rije
o europskim dravama, svakodnevni ivot i problemi koje on donosi
stvaraju trajnu potrebu promiljanja postojeeg sekularizacijskog okvira, njegove pravne i moralne osnove te odgovaranja na brojne aktualne dileme. Suvremeni svijet bremenit je itavim nizom problema koji
su povezani s religijskim uvjerenjima i njihovim izraavanjima te se
potraga za mehanizmima njihovog posredovanja pokazuje nunom za
opstanak i unaprjeenje drutvenosti. Jedan od problema svakako je
vezan za tzv. vjerski fundamentalizam i politiku instrumentalizaciju
religijskog nasilnog potencijala (Habermas). Radi se kako o pretenzijama odreenih religijski pravaca na zauzimanje znaaja i uloge koju su
imali u razdoblju prije sekularizacije, tako i o grubim zloporabama religijskih uenja. Konkretna praksa pokazuje brojne primjere drastinih
konsekvenci takvih zloporaba.16 Sve to iznova otvara pitanje utvrivanja standarda drutvenosti, propitivanja granica iskazivanja pravnih i
moralnih sloboda i uvjerenja, odnosno razmatranje dileme o tome kada
neijim djelovanjem (motiviranim religijskim uenjem) poinje ugroavanje slobode drugih.
Jo jedan vaan aspekt u kontekstu teme odnosa sekularizacije i mo
rala vezan je i uz tzv. bioetike probleme. Poznato je da su znanstvenotehnoloka dostignua uzrokovala itav niz specifinih moralnih dilema, nepoznatih u ranijim povijesnim razdobljima. Jedna od njih je i
ta je li sve to je mogue (tehniki izvedivo) istovremeno i moralno
dopustivo (opravdano). Spomenuta dostignua utjecala su na konstituiranje novih polja znanstvenog promiljanja i istraivanja, pri emu
ponajprije mislimo na bioetiku kao interdisciplinarno podruje. Treba
podsjetiti na to da su i razliiti teoloki pravci ukljueni u rasprave o
bioetikim pitanjima poput eutanazije, pobaaja, kloniranja, darovanja
organa, surogat-majinstva, ekolokih problema itd. Nastojei kroz
dogmatske sadraje razmotriti ova osjetljiva pitanja, religijska bioetika ukazuje na brojne opasnosti koje donosi moderna znanstveno-teh16 Poznati su primjeri fatve kojom je doveden u pitanje ivot pisca Salmana Rushdieja,
osude na smrt i ubojstava zbog karikatura u novinama itd.

75

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

noloka ekspanzija. U okviru religijskog bioetikog pravca naglaava

se potreba kontrole svega onog to naruava svetost ljudskog ivota
(Mitchell, 1980, 93136). Meutim, znaajan problem moe se uoiti u
onome to se iz pozicije religijsko-dogmatskih postavki esto zagovara
kao rjeenje bioetikih pitanja. Sve to itekako zadire u sekularizacijski
formirani kontekst drutvenosti, kao i u moralna mjerila graanskoga
svijeta (Tristram Engelhardt, 2011). Nesumnjivo je legitimno da religijski pravci imaju svoj stav o bioetikim pitanjima i da nastoje ponuditi
orijentir djelovanja onima koji se izjanjavaju kao vjernici. Ipak, pritom
postoji dosta problematinih reperkusija takve namjere.17 Smatramo da
je jedna od osnovnih ona koja se tie proklamirane svrhe bioetike, a to
je rjeavanje konkretnih problema konkretnih ljudi. ini se da insistiranje religijske bioetike na rjeenjima iskljuivo usklaenim s dogmatskim sadrajem vrlo esto donosi suavanje prostora argumentirane
rasprave odnosno zanemarivanje kompleksnosti problema koji se tiu
slobodnoga izbora, zdravlja ljudi, unaprjeenja njihove sree, olakanja patnje itd. Posebno veliki problem predstavlja pretenzija religijske
bioetike na opeobvezujue vaenje njenih stavova, dakle obvezivanje
i onih koji nisu vjernici.18 Primjera radi, opasnost te tenje ogleda se i
u pridruivanju zahtjevima da se pobaaj zakonski zabrani. Zbog svega
navedenog, moe se ustvrditi da nikakvi pozivi ka religijskoj obnovi
koji bi podrazumijevali vraanje na pred-moderno stanje (desekulari
zacija), ukljuujui i religijske prijedloge u pogledu bioetikih problema, ne mogu biti alternativa onome to u europskih okvirima ve dugo
opstaje pod nazivom sekularizacija. Realizacija spomenutih prijedloga
neminovno bi vodila suavanju modernih moralnih sloboda te zato takve pojave mogu biti okarakterizirane i kao svojevrsna forma vjerskog
fundamentalizma.

17 U praksi postoji itav niz primjera kolizije religijskih uvjerenja i zakonskih obveza.
Jedan od njih vezan je uz lijeniku profesiju.
18 Ovo se odnosi na itav niz pitanja, meu ostalim i na pitanje seksualnih sloboda.

76

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

Literatura
Boisset, Jean (1985), Protestantizam: kratka povijest, Zagreb: Kranska sadanjost.
Borkenau, Franz (1983), Prelazak sa feudalne na graansku sliku sveta, Beograd:
Komunist.
[Brown, Peter] Braun, Piter (2010), Uspon hrianstva na Zapadu: trijumf i razno
likost 2001000. godine, Beograd: Clio.
Cliteur, Paul (2010), The Secular Outlook: In Defense of Moral and Political Secularism,
Chichester: Blackwell Publishing. http://dx.doi.org/10.1002/9781444325324
orevi, Mirko (2006), Sjaj i beda utopije, Beograd: Srpska re.
[Epstein, Mikhail] Eptejn, Mihail (2009), Filozofija tela, Beograd: Geopoetika.
Franzen, August (1983), Pregled povijesti Crkve, Zagreb: Kranska sadanjost.
[Hobbes, Thomas] Hobs,Tomas (1991), Levijatan, Ni: Gradina.
Kavka, Gregory S. (1986), Hobbesian Moral and Political Theory, Princeton:
Princeton University Press.
[Cohen, Moris i Nagel, Ernest] Koen, Moris i Nejgel, Ernest (1965), Uvod u logiku
i nauni metod, Beograd: Zavod za izdavanje udbenika SRS.
Divjak, Slobodan i Milenkovi, Ivan (prir.) (2005), Moderno itanje Kanta, zbornik, Beograd: Zavod za udbenike i nastavna sredstva.
[Lynch, Joseph] Lin, Dozef (1999), Istorija srednjovekovne crkve, Beograd: Clio.
[Locke, John] Lok, Don (2015), Pismo o toleranciji, Novi Sad: Eden kua knjige.
[MacIntyre, Alasdair] Makintajer, Alaster (2000), Kratka istorija etike, Beograd:
Plato.
[Manent, Pierre] Manon, Pjer (2001), Intelektualna istorija liberalizma, Beograd:
Stubovi kulture.
Mitchell, Basil (1980), Morality, Religious and Secular: The Dilemma of the Tra
ditional Conscience, New York: Oxford University Press.
[Pannenberg, Wolfhart] Panenberg, Volfhart (2003), Teologija i filozofija, Beograd: Plato.
[Plamenatz, John] Plamenac, Don (2009), ovek i drutvo, Beograd: Slubeni
glasnik.
Rauni, Raul (2005), Pretpostavke liberalnog razumijevanjaovjeka, Zagreb: Hrvatsko filozofsko drutvo.
Rauni, Raul (2006), Etika, odgojna i politika vrijednost tolerancije, u: Poli,
Milan (ur.), Filozofija i odgoj u suvremenom drutvu, Zagreb: Hrvatsko filozofsko drutvo, str. 269278.
Sadakov, Slobodan (2006), Novozavetni moral, Novi Sad: Filozofski fakultet
Novi Sad.

77

M. Antolovi, S. Sadakov: Sekularizacija i moral METODIKI OGLEDI, 22 (2015) 2, 6178

Sadakov, Slobodan (2012), Hobbes i problem egoizma,Filozofska istraiva

nja, 32(1), str. 6377.
Tadi, Ljubomir (1972), Tradicija i revolucija, Beograd: Srpska knjievna zadruga.
[Taylor, Charles] Tejlor, arls (2011), Doba sekularizacije, Beograd: Slubeni glas
nik.
[Tawney, Richard Henry] Toni, R. H. (1979), Religija i uspon kapitalizma: istorij
ska studija, Beograd: Prosveta.
Tristram Engelhardt, Hugo (2011), Bioethics and Secular Humanism: The Search
for a Common Morality, Wipf & Stock Publishers.
Tully, James (1980), A Discourse on Property: John Locke and His Adversaries,
New York: Cambridge University Press.
http://dx.doi.org/10.1017/CBO9780511558641
[Singer, Peter] Singer, Piter (ur.) (2004), Uvod u etiku, zbornik, Sremski Karlovci /
Novi Sad: Izdavaka knjiarnica Z. Stojanovia.
[Veyne, Paul] Ven,Pol (2013), Kada je na svet postao hrianski: 312394, Novi
Sad: Mediterran publishing.
Waldron, Jeremy (1988), The Right to Private Property, Oxford: Oxford University
Press. http://dx.doi.org/10.1093/acprof:oso/9780198239376.001.0001

SECULARIZATION AND MORALITY

Mihael Antolovi, Slobodan Sadakov

Even though the legacy of secularization has been established as an integral
part of contemporary society, numerous tendencies with the aim to challenge and
invalidate it are also existent. Those tendencies, with possible harmful consequences,
include the idea that secularization does not stand for something indisputable.
Therefore it seems necessary to recall what its legitimate basics are, primarily as
it is the topic that is not solely an academic issue but also an important factor in
terms of organization and quality of a daily life. In this paper we will particularly
reflect on ethical aspects of secularization, i.e. the relationship between seculari
zation and morality.
Key words: morality, secularization, law, religion, Christianity

78