Uvod u crne rupe

Jo su krajem 18. stoljea engleski geolog John Michell i francuski astronom Pierre Simone
Laplace, nezavisno jedan od drugoga, doli na misao o moguem postojanju "tamnih
zvijezda" ija je gravitacija tako jaka da nita s njih ne moe pobjei. Ako je tijelo dovoljno
veliko i gusto nita s njega ne bi moglo pobjei. Laplace je doao do toga zakljuka
razmiljajui o brzini oslobaanja brzini potrebnoj da neki projektil pobjegne gravitaciji
nebeskog tijela.
Brzina oslobaanja ovisi o masi nebeskog tijela (planet, zvijezda, satelit): to je nebesko
tijelo masivnije gravitacija je jaa i brzina oslobaanja je vea. Za Zemlju ta brzina iznosi
11,2 km/s, dok je za Mjesec svega 2,4 km/s, za bijeg s Jupitera potrebna je brzina od 60
km/s, a sa Sunca 610 km/s ili 0,2 % brzine svijetlosti. Ako je tijelo dovoljno veliko i gusto
brzina potrebna za bijeg s njega bila bi vea od 300 000 km/s, odnosno vea od brzine
svijetlosti. Obzirom da nita ne moe ii bre od svijetlosti, nita ne moe pobjei iz
gravitacijskog polja tog objekta. ak e i zraka svijetlosti biti zadrana gravitacijom i nee
moi pobjei.
Gotovo odmah nakon to je Einstein razvio Optu teoriju relativnosti, Karl Schwarzschild je
otkrio matematiko rjeenje jednadbi Teorije koje opisuje takav objekt. Tek mnogo kasnije,
zahvaljujui radu ljudi kao to su Oppenheimer, Volkoff i Snyder u 1930-tim, poelo se
ozbiljno prihvaati mogunost da takvi objekti moda doista postoje u svemiru. Ovi su
istraivai pokazali da kada zvijezda dovoljne mase ostane bez goriva, nije sposobna oprijeti
se vlastitoj gravitacijskoj sili i tada se uruava u crnu rupu.
Termin "crna rupa" prvi je spomenuo ameriki fiziar Jochn Archibald Weeler 1967. nakon
to mu se izraz "gravitacijski potpuno urueno tijelo", kojim se dotad koristio, uinio pomalo
rogobatan.
U Opoj teoriji relativnosti gravitacija je manifestacija zakrivljenosti prostora-vremena.
Masivni objekti poremete prostor-vrijeme tako da uobiajena pravila geometrije nisu
primjenjiva. U blizini crne rupe zakrivljenost prostora je tako snana da crne rupe dobivaju
neke vrlo udne znaajke.
Horizont dogaaja je sferina povrina koja oznaava granice crne rupe. Moete ui u
horizont dogaaja, ali ne moete izai van. Zapravo, jednom kad prijeete horizont osueni
ste da se neumoljivo pribliavate "singularnosti" (toki beskonane gustoe) u sreditu crne
rupe. Horizont dogaaja je udaljenost od sredita crne rupe na kojoj je brzina oslobaanja
jednaka brzini svijetlosti i naziva se Schwarzschildov radijus. Izvan horizonta dogaaja brzina
oslobaanja je manja od brzine svijetlosti, pa ako imate dovoljno jaku raketu moete
pobjei, ali ako se naete unutar horizonta, odnosno Schwarzschildovog radijusa, bez obzira
koliko jaku raketu imali, ne moete pobjei. Unutar tog kritinog radijusa prostor-vrijeme su
tako ekstremno zakrivljeni da je crna rupa zapravo odsjeena od ostatka svemira. Na neki
nain postaje "mali" svemir sa svojim vlastitim pravilima, iz kojeg nita, pa ni svijetlost, ne
moe pobjei.
Horizont dogaaja ima neke vrlo neobine geometrijske osobine. Za promatraa daleko od
crne rupe izgleda kao lijepa, statina sferina povrina. Ali ako priete blie zamijetit ete da
se, zapravo, kree brzinom svijetlosti. To objanjava zato je lako prijei horizont, ali
nemogue izai. Ako se horizont kree brzinom svijetlosti da biste pobjegli van, morali biste
se kretati bre od svijetlosti, a budui da nita ne moe ii bre od svijetlosti, ne moete
pobjei iz crne rupe.

Unutar horizonta vrijeme-prostor je tako zakrivljeno da vrijeme i prostor mijenjaju mjesta.

Tako, "r", koordinata koja oznaava koliko ste daleko od sredita (prostor), ponaa se kao
vremenska koordinata, a "t", vremenska koordinata, kao prostorna. Jedna posljedica toga je
da r postaje sve manja i manja vrijednost, ba kao to u normalnim okolnostima ne moete
izbjei kretanje naprijed u budunost (prema sve veoj i veoj vrijednosti t). Mora doi do
singularnosti kod r=0. Moete pokuati to izbjei paljenjem vae rakete, ali to je uzaludno:
bez obzira u kojem smjeru krenuli ne moete izbjei budunost. Pokuavati izbjei sredite
crne rupe, kad ste jednom preli horizont dogaaja, isto je kao pokuavati izbjei sljedei
etvrtak.
Teoretska istraivanja pokazuju da crne rupe imaju samo tri svojstva koja ih odreuju: masu,
elektrini naboj i rotaciju. Elektriki nenabijene, nerotirajue crne rupe objanjene su
Schwarzschildovim rjeenjem Einsteinovih jednadbi; elektriki nabijene, nerotirajue crne
rupe objanjene Reissner-Nordstrom rjeenjem; elektriki nenabijene, ali rotirajue crne rupe
objanjene Kerrovim rjeenjem; i rotirajue, elektriki nabijene crne rupe objanjene KerrNewmanovim rjeenjem. Crne rupe nemaju drugih svojstava.

Posebno je zanimljivo Kerrovo rjeenje, jer se smatra da su "prave" crne rupe

najvjerojatnije rotirajue i elektriki nenabijene. Jedna od zanimljivih posljedica rotirajue
crne rupe je da singularnost vie nije matematika toka, nego prsten (krug). Prema
jednadbama trebalo bi biti mogue proi kroz taj prsten i pojaviti se u drugom podruju
prostora-vremena (moda u drugom Svemiru, na drugom mjestu i/ ili u drugom vremenu u
naem Svemiru). To nas vodi do spekulacija o upotrebi crnih rupa kao vremenskog stroja.

Iako se jo prije nekoliko mjeseci pojavila neslubena informacija kako su znanstvenici okupljeni oko
projekta LIGO detektirali do sad neuhvatljive gravitacijske valove, sada je i slubeno potvreno
navedeno otkrie, ime je dodana posljednja kockica u mozaiku Einsteinove Teorije relativnosti.
Navedene valove detekirala su dva amerika podzemna detektora iz programa Laser Interferometer
Gravitational-wave Observatory (LIGO), dizajnirana pratiti minijaturne vibracije u prostorvremenu.
Valovi, nastali kao rezultat sudara dvije crne rupe prije 1.3 milijardi godina, na Zemlju su stigla 14.
rujna prole godine, gdje su ih u razmaku od 7.1 milisekundi detektirala dva LIGO detektora, neovisni
jedan od drugog.
Kasnijom analizom podataka koju su obavili znanstvenici s MIT-a i Caltecha utvreno je kako je masa
spomenutih crnih rupa bila 29-36 puta vea od one naeg Sunca. Promatranja su potvrdila prethodne
postavke Ope teorije relativnosti prema kojoj su dvije crne rupe, emitirajui gravitacijske valove,
polako gubile energiju i u konanici se strovalile jedna prema drugoj pri brzini od oko 150.000 km/s, a
to je polovica brzine svjetlosti. Navedeni sudar imao je za posljedicu stvaranje jo vee crne rupe, ali
i pretvaranje dijela mase prethodnih crnih rupa u energiju koja se potom proirila svemirom u obliku
snanih gravitacijskih valova.
Ba kao i u sluaju kad je Galileo usmjerio svoj teleskop prema nebu, ovaj novi nain gledanja neba
produbit e nae razumijevanje svemira, i dovesti do neoekivanih otkria. LIGO je doveo do roenja
potpuno nove grane astrofizike, rekla je dr.France Cordova, ravnateljica United States National
Science Foundation, koja je financirala istraivanje.
S ovim otkriem, ovjeanstvo kree na novo udesno putovanje, koje e obiljeiti potraga
iskrivljenom stranom svemira, odnosno objektima i pojavama koje su rezultat zakrivljenosti
prostorvremena. Crne rupe koje se sudaraju i gravitacijski valovi su prvi predivni primjeri, izjavio je
uzbueni Kip Thorne, poznati profesor teorijske fizike pri Caltechu.
Kako bilo, s konstruiranjem novih detektora, kakav je primjerice talijanski VIRGO, pruit e nam uvid
u procese koje do sad nismo bili u mogunosti prouavati, gdje posebno zanimljivo mjesto
istraivanje gravitacijskih procesa u okruenju crnih rupa, ali i drugih objekata kao to su neutronske
zvijezde, supernove i magnetari. Tko zna, moda nam nova grana astrofizike prui objanjenje i
za nedavno detektiranu divovsku eksploziju, koja premauje parametre ak i samih magnetara.
Cijelu konferenciju za novinare na kojoj je predstavljeno ovo epohalno otkrie moete pogledati u
nastavku.