Professional Documents
Culture Documents
Jean-Paul Sartre - Egzistencijalizam Je Humanizam
Jean-Paul Sartre - Egzistencijalizam Je Humanizam
EGZISTENCIJALIZAM
JE HUMANIZAM
KRITIKE UPUĆENE Htio bih da ovdje branim egzi-
EGZISTENCUALIZ- stencijalizam protiv stanovitog broja
prigovora koji su mu bili upućeni.
Ponajprije mu se prigovorilo što
poziva ljude da ustraju u beznadnom
kvijetizmu, jer, kako su sva rješenja
zatvorena, trebalo bi smatrati da
je akcija u ovom svijetu sasvim
nemoguća i konačno završiti u jed
noj kontemplativnoj filozofiji — što
nas uostalom, jer kontemplacija je
luksus, dovodi do jedne buržujske fi
lozofije. To su naročito prigovori ko
munista.
KRITIKE MARKSI- S druge strane, prigovorilo nam
STA se da naglašavamo ljudsku gadost, da
svugdje pokazujemo prljavštinu, mu-
tež, ljepljivost i da zanemarujemo
stanovite nasmijane ljepote, svijetlu
stranu ljudske prirode; da smo, na
primjer, prema gospođici Mercier,
katoličkoj kritičarki, zaboravili djeti
nji smiješak. Jedni i drugi nam prigo
varaju da smo povrijedili ljudsku so
lidarnost, da smatramo da je čovjek
osamljen, uostalom, velikim dijelom
zato što polazimo, kažu komunisti, od
čiste subjektivnosti, to znači od kar-
tezijanskog ja mislim, to će još reći:
od momenta kad čovjek sebe dostiže
u svojoj samoći, a to bi nas zatim.
JEAN - PAUL SARTRE EGZISTENCIJALIZAM JE HUMANIZAM 7
učinilo nesposobnima da se vratimo KRITIKE KATOLI- sablažnjujemo, tim više što pravi na-
solidarnosti s ljudima koji su izvan KA turalizam danas niti plaši niti razlju-
mene i koje ne mogu dohvatiti u co- ćuje. Taj koji savršeno prihvaća Zo-
gito. lin roman kao što je Zemlja gadi se
A s kršćanske strane nam se pri čim pročita neki egzistencijalistički
roman; taj koji se koristi narodnom
govara da niječemo zbilju i ozbiljnost
mudrošću — koja je žalosna — nala
ljudskih pothvata, jer, ako ukinemo zi da smo još žalosniji. Ipak, što je
božje zapovijedi i vrijednosti zapisa pesimističnije nego reći »prvo je bog
ne u vječnosti, ne preostaje ništa do sebi bradu stvorio« ili još »pružiš li
striktna bezrazložnost, budući da svat • nekome prst, zgrabit će čitavu ruku«?
ko može činiti što hoće i budući da Poznata su opća mjesta koja se mo
je nesposoban da sa svojega gledišta gu iskoristiti u tu svrhu i koja svag
osudi gledišta i čine drugih. da pokazuju isto: ne valja se boriti
Danas pokušavam da odgovo protiv postojećih vlasti, ne valja se
rim na ove različite prigovore; zato boriti protiv sile, ne valja poduzima
sam ovo kratko izlaganje naslovio: eg ti nešto što je iznad naših mogućno
zistencijalizam jest humanizam. Mno NARODNA MUD sti, svaka neuobičajena akcija je ro
ROST mantizam, svaki pokušaj koji se ne
gi bi se mogli čuditi što se ovdje go
vori o humanizmu. Pokušat ćemo da oslanja na prokušano iskustvo osu
pokažemo u kojem smislu mi to ra đen je na propast, a iskustvo pokazu
zumijemo. U svakom slučaju, može je, da ljudi svagda teže dnu, da su po
mo odmah u početku reći da pod eg- trebne solidne snage da ih zadrže, ina
zistencijalizmom razumijemo nauku če to je anarhija. Ti koji prožvakava-
koja, čini ljudski život mogućim i, o- ju te žalosne poslovice, ljudi koji ka
sim toga, objavljuje da svaka istina žu: kako je to ljudski, svaki put kad
i svaka akcija uključuju sredinu i im se pokaže neki više ili manje od
ljudsku subjektivnost. Bitni prigovor vratni čin, ljudi koji se nasla
PESIMIZAM I EG đuju realističkim pjesmama, to su
koji nam čine jest, kao što je pozna ZISTENCIJALIZAM
to, taj da naglašavamo lošu stranu baš ti ljudi koji prigovaraju egzi
ljudskog života. Nedavno su mi pri stencijalizmu da je odviše sumoran,
čali o nekoj dami koja je, izrekavši i to do te mjere da se pitam ne tuže
u nervozi neku prostu riječ, izjavila li se oni na njega, ne zbog njegovog
ispričavajući se: »Mislim da postajem pesimizma, nego naprotiv zbog njego
egzistencijalistkinja«. Prema tomu se va optimizma. Nije li, u samoj stva
gnusoba izjednačuje s egzistencijaliz ri, ono što zastrašuje u nauci, koju
mom; zato se objavljuje da smo na- ću pokušati da vam izložim, činjeni
NATURALIZAM I ca da ona ostavlja čovjeku moguć
turalisti; pa ako mi to jesmo, moglo EGZISTENCIJALI
bi da čudi što mi zastrašujemo, što mi ZAM
nost izbora? Da bi se to znalo, potre-
JEAN - PAUL SARTRE EGZISTENCIJALIZAM JE HUMANIZAM
8
smo htjeli reći da je čovjek odgovo nacija u stvari rješenje koje odgovara
ran za svoju striktnu individualnost, čovjeku, da kraljevstvo ljudsko nije
nego da je odgovoran za sve ljude. na zemlji, ne obavezujem time samo
Opstoje dva smisla riječi subjektivi- svoj slučaj: ja hoću da budem rezig
zam, i naši se protivnici poigravaju niran za sve, dosljedno moj je korak
s ta dva smisla. Subjektivizam znači, INDIVIDUALNI ClN obavezao čitavo čovječanstvo. A ho
s jedne strane, izbor individualnog OBAVEZUJE ČITA ću li individualniju činjenicu, da se
subjekta samim sobom, a, s druge VO ČOVJEČANSTVO ženim, da imam djecu, čak ako ta že
strane, ljudsku nemogućnost prelaže nidba zavisi jedino od moje situacije
nja preko ljudske subjektivnosti. O- . IZBOR ili od moje strasti, ili od moje želje,
vaj drugi smisao je duboki smisao eg obavezujem time na put monoga
zistencijalizma. Kad kažemo da čo mije ne samo sebe samog nego čitavo
vjek sebe izabire, razumijemo pod čovječanstvo. Tako sam odgovoran za
tim da svaki između nas sebe izabi sebe samog i za sve i stvaram izvje
re, ali time hoćemo također reći da snu sliku čovjeka kojeg izabirem; iza
izabirući sebe on izabire sve ljude. birući sebe izabirem čovjeka.
Doista nema nijednog od naših čina
To nam dozvoljava da shvatimo
koji, stvarajući čovjeka kakav mi ho
što skrivaju u sebi donekle velike
ćemo da budemo, ne stvara u isto vri
riječi kao što su tjeskoba, napuštenost,
jeme sliku čovjeka takvog kakav dr
očajavanje. Kao što ćete vidjeti, to je
žimo da on treba da bude. Izabirati
sasvim jednostavno. Prije svega, što
da budemo ovo ili ono, to znači isto
se razumije pod tjeskobom? Egzisten-
dobno potvrđivati vrijednost onoga
cijalist rado objavljuje da je čovjek
što izabiremo, jer mi nikada ne mo
tjeskoba. To znači ovo: čovjek koji se
žemo izabrati zlo; što mi izabiremo,
obvezuje i koji sebi polaže račun da
svagda je dobro, i ništa ne može za
on nije samo onaj koji izabire da bu-
nas biti dobro a da to ne bude za sve.
de, nego da je i zakonodavac koji
Ako egzistencija, s druge strane,
istodobno sa sobom izabire čitavo čo-
prethodi esenciji i ako mi hoćemo eg
vjecanstvo ne može izbjeći čuvstvu
zistirati istodobno kad oblikujemo TJESKOBA svoje totalne i duboke odgovornosti.
svoju sliku, ova slika važi za sve i za
Sigurno, mnogi ljudi nisu ispunjeni
čitavu našu epohu. Tako je naša od ČOVJEK IZABIRE tjeskobom, no mi tvrdimo da oni za-
govornost mnogo veća nego što smo SEBE IZABIRUĆI
krinkavaju svoju tjeskobu, da bježe
to mogli pretpostaviti, jer ona oba SVE LJUDE
od nje; sigurno, mnogi ljudi vje
vezuje čitavo čovječanstvo. Ako sam
ruju da djelujući obvezuju samo
radnik pa izabirem da se pridružim
sebe same, pa kad im se kaže: no
radije kršćanskom sindikatu nego da
kad bi čitav svijet tako činio?, sli-
budem komunist, ako hoću da ovim
ježu ramenima i odgovaraju: či
pridruživanjem ukazem da je rezig-
tav svijet tako ne čini. Ali se
14 J E A N - PAUL SARTRE EGZISTENCIJALIZAM JE HUMANIZAM 15
budite milosrdni, ljubite svog bliž- tiv, ćutim da moja ljubav spram maj
njeg, žrtvujte se za drugoga, izabere ke nije dovoljna, odlazim. Ali kako
te najteži put itd., itd.... Ali koji je odrediti vrijednost nekog čuvstva?
najteži put? Koga treba ljubiti kao Što je sačinjavalo vrijednost njego-
svojeg brata, suborca ili majku? Ko vog čuvstva za njegovu majku? Baš
ja je korist veća: ona neodređena, činjenica da je radi nje ostao. Mogu
da se borimo u jednoj skupini, ili ona reći: dovoljno volim tog i tog prija
precizna, da pomognemo određenom telja da za njega žrtvujem tu i tu
biću da živi? Tko to može a priori od sumu novca; ali to mogu reći samo
lučiti? Nitko. Nijedan propisani mo ako sam to učinio. Mogu reći: dovolj
ral ne može to reći. Kantovski moral, no volim svoju majku da ostanem
kaže: ne postupajte nikada s drugi- pokraj nje ako sam ostao pokraj nje.
ma kao sa sredstvom, nego kao sa Vrijednost ove sklonosti mogu odre
svrhom. Vrlo dobro; ostajem li po diti samo ako sam, doista, izvršio čin
kraj svoje majke, ja ću s njom koji je potvrđuje i definira. No, kako
postupati kao sa svrhom, a ne ja od te sklonosti tražim da opravda
kao sa sredstvom, ali samim tim moj čin, nalazim se povučen u circu-
riskiram da kao sa sredstvom po lus vitiosus. S druge strane, Gide je
stupam s onima koji se oko me vrlo dobro rekao da su čuvstvo koje
ne bore; i obratno, ako se budem se glumi i čuvstvo koje se živi dvije
priključio onima koji se bore, ja ću gotovo nerazlučive stvari: odlučiti da
s njima postupiti kao sa svrhom, a volim svoju majku ostajući pokraj
time riskiram da s majkom postupam nje, ili glumiti komediju koja će uči
kao sa sredstvom. ČUVSTVO SE KON niti da ostajem radi svoje majke, to
STRUIRA NAŠIM je umalo ista stvar. Drugačije reče
Ako su vrijednosti neodređene i VRIJEDNOST I AKTIMA
ako su one svagda odveć široke za ČUVSTVO no, čuvstvo se konstruira činima ko
određeni i konkretni slučaj koji ra ji se vrše; ja ne mogu od njega iska-
zmatramo, preostaje nam samo da se ti savjet da bih se po njemu ravnao.
povjerimo svojim instinktima. To je Što će reći da ne mogu niti u sebi
ovaj mladi čovjek pokušao da učini; tražiti pravo stanje koje će me nag-
i kad sam ga vidio, on je rekao: u nati da djelujem, niti od nekog mo
stvari, ono što važi, jest čuvstvo; tre rala tražiti pojmove koji će mi dozvo
ba da ja izaberem ono što me do liti da djelujem. On je, barem, reći
ista nagoni u stanovitom pravcu. Ako ćete, potražio jednog profesora da ga
ćutim da dovoljno volim svoju maj pita za savjet. Ali ako, na primjer,
ku da joj žrtvujem sve ostalo — svo IZBOR I ANGAŽI- tražite savjet u nekog svećenika, vi
ju želju za osvetom, svoju želju za
RANJE ste izabrali tog svećenika, vi ste u
akcijom, svoju želju za pustolovinama stvari već znali, više-manje, ono što
— ostat ću pokraj nje. Ako, napro- će vam on savjetovati. Drugačije re-
22 JEAN - PAUL SARTRE EGZISTENCIJALIZAM JE HUMANIZAM 23
čeno, izabrati savjetnika opet znači bio znak- ali znak čega? On je mogao
angažirati se. Dokaz za to je što da pobjegne u gorčinu ili u očaj. No,
ćete vi, ako ste kršćanin, reći: sa- on je sudio, vrlo vješto za sebe, da je
vjetujte se sa svećenikom. No, opsto to bio znak da nije bio stvoren za
je svećenici kolaboracionisti, sveće svjetovne trijumfe i da su mu dostup
nici koji čekaju, svećenici u pokretu ni samo religiozni trijumfi, svetosti,
otpora. Kojeg izabrati? Pa ako mladi vjere. On je u tome vidio riječ božju i
čovjek izabere svećenika iz pokreta ušao je u redove. Tko ne vidi da je on
otpora, ili svećenika kolaboracioni sasvim sam odlučio o smislu znaka?
stu, on je već odlučio kakav će biti Moglo se drugo zaključiti iz tog niza
savjet koji će primiti. Tako je on, po neuspjeha: na primjer, da bi više vri
traživši mene, znao odgovor koji ću jedilo da je postao tesar ili revoluci
mu dati, i ja sam imao samo jedan od onar. Dakle, on nosi potpunu odgo
govor da dam: vi ste slobodni, izabe NEMA OPĆENITOG vornost za odgonetku znaka. N a p u -
rite, to znači: pronađite. Nikakav op MORALA štenost uključuje da mi sami izabire-
ćeniti moral ne može vam naznačiti OČAJ mo naš bitak. Napuštenost ide s tje
što valja činiti; n e m a tog znaka u svi skobom. Sto se tiče očaja, ovaj izraz
jetu. Katolici će odgovoriti: ali znaci ima posve jednostavan smisao. Njime
opstoje. Dopustimo to; u svakom slu se hoće reći da se mi ograničujemo da
čaju, to sam ja sam koji izabire smi računamo s onim što ovisi o našoj vo
sao koji oni imaju. Poznavao sam, lji ili sveukupnošću vjerojatnosti koje
dok sam bio zarobljen, dosta značaj omogućuju našu akciju. Kad se nešto
MOGUĆE hoće; svagda ima vjerojatnih eleme
nog čovjeka koji je bio jezuit; stupio
je u jezuitski red na sljedeći način: nata. Ja mogu računati na dolazak
on je pretrpio brojne prilično m u č n e nekog prijatelja. Taj prijatelj dolazi
udarce; kao djetetu, u m r o mu je otac željeznicom ili tramvajem; to p r e t
ostavivši ga siromašnim i njega je po postavlja da će željeznica stići u na
mogla jedna religiozna ustanova gdje javljeni sat i da tramvaj neće isko
je stalno osjećao da je primljen iz mi čiti iz kolosijeka. Ostajem na područ
losrđa; zatim nije dobio nekoliko po ju mogućnosti; ali je riječ o tome da
časnih nagrada koje se sviđaju djeci; se računa s mogućim samo u strogoj
JEDAN PRIMJER mjeri u kojoj naša akcija dopušta cje
nadalje je, oko osamnaeste godine,
promašio neku sentimentalnu pusto linu tih mogućnosti. U t r e n u t k u kad
lovinu; konačno, u dvadeset drugoj moja akcija ne obavezuje strogo mo
godini, stvar dosta djetinjasta, ali je gućnosti koje r a z m a t r a m , m o r a m da
bila kaplja vode koja je prelila posu se za to ne zanimam, jer nikakav bog,
du: on nije uspio u svojoj vojnoj pri nikakav plan ne mogu svijet i njego
premi. Dakle, taj mladi čovjek mogao ve mogućnosti prilagoditi mojoj vo
je shvatiti da je sve promašio; to je lji. U stvari, kad je Descartes rekao:
24 JEAN - PAUL SARTRE EGZISTENCIJALIZAM JE HUMANIZAM 25
»Pobijediti sam sebe radije nego svi OČAJ I AKCIJA kojem drugom narodu. Ali ja ne m o
jet« on je h t i o da kaže isto: djelova gu tvrditi da će ona nužno dovesti do
ti bez nade. Marksisti kojima sam go trijumfa proletarijata; m o r a m se o-
vorio odgovaraju m i : »Vi možete u graničiti na ono što vidim; ja ne mo
svojoj akciji, koja će očevidno biti gu biti siguran da će drugovi u borbi
ANGAŽIRANJE preuzeti moj posao poslije moje smrti
ograničena vašom smrću, računati na
potporu drugih. To znači računati u- da bi je doveli do najvećeg savršen
jedno na ono što će drugi učiniti dru stva, budući da su ti ljudi slobodni
gdje, u Kini, u Rusiji, da v a m pomog i da će sutra slobodno odlučiti o
nu i ujedno na ono što će oni učiniti tome što će biti čovjek; sutra po
kasnije, poslije vaše smrti, da preuz slije moje smrti ljudi mogu odlu
mu akciju i dovedu je do njenog svr čiti da uvedu fašizam, a drugi mogu
šetka koji će biti revolucija. Vi, šta- biti dovoljno plašljivi i smeteni da ih
više, m o r a t e na to računati, inače ni puste da čine; i tom t r e n u t k u fašizam
ste moralni.« Ja sam ponajprije od će biti ljudska istina, toliko gore po
govorio da ću svagda računati na dru HISTORIJA I LJUD nas; u zbilji, stvari će biti takve kako
SKI IZBOR će čovjek odlučiti da budu. Da li će
gove u borbi ukoliko su se ti drugo
vi sa m n o m založili u jednoj kon to reći da ja treba da se p r e p u s t i m
kretnoj i zajedničkoj borbi, u jedin kvijetizmu? Ne. Ponajprije ja t r e b a
stvu jedne partije ili skupine koju da se založim, a zatim da djelujem po
mogu više ili manje kontrolirati, to staroj formuli: »ne treba se n a d a t i da
znači u kojoj se nalazim kao aktivist bi se nešto poduzelo«. To ne znači da
i čije pokrete znam u svakom času. ja ne treba da pripadam nekoj par
U tom t r e n u t k u računati s jedinstvom tiji, nego da ću biti bez iluzija i či
i s voljom ove partije, to znači baš ra niti što mogu. Na primjer, ako se upi
čunati sa činjenicom da će tramvaj na t a m : hoće li doći kolektivizacija kao
vrijeme stići, ili da vlak neće iskočiti NEMA LJUDSKE takva? Ja o tome ne znam ništa, samo
PRIRODE znam da ću ja učiniti sve što će biti
iz kolosijeka. Ali ja ne mogu računa-
ti s ljudima koje ne poznajem oslanja- EGZISTENCIJALI u mojoj moći da do nje dođe; izvan
jući se na ljudsku dobrotu ili na in- ZAM SE SUPROT toga, ne mogu ni na šta računati. Kvi-
STAVLJA KVIJETI-
teres čovjeka za dobrobit društva, bu ZMU jetizam je držanje ljudi koji kažu:
dući da je čovjek slobodan i da drugi mogu činiti ono što ja ne mogu.
nema nikakve ljudske prirode na Nauka koju vam predstavljam jest
koju bih se mogao osloniti. Ja ne baš suprotna kvijetizmu jer objavlju
znam šta će nastati iz ruske re je: zbilja opstoji samo u akciji, ona,
volucije; ja mogu da joj se divim i uostalom, ide dalje jer dodaje: čovjek
učinim je primjerom ukoliko mi da nije ništa drugo nego svoj projekat,
našnjica dokazuje da proletarijat u on egzistira samo ukoliko se ozbiljuje,
Rusiji igra ulogu kakvu ne igra ni u on, dakle, nije ništa drugo nego sve-
JEAN - PAUL SARTRE
26 EGZISTENCIJALIZAM JE HUMANIZAM
27
ukupnost svojih čina, ništa drugo n e život nije uspio. Ali, s druge strane,
go vlastiti život. Po tome možemo ona stavlja ljude u položaj da shvate
shvatiti zašto se neki ljudi zgražuju da je jedino zbilja važna da snovi, o-
nad našom naukom. J e r oni često čekivanja, n a d e dozvoljavaju samo da
imaju samo jedan način da pod se neki čovjek definira kao prevare
nesu svoju bijedu, a to je da mi ni san, kao izjalovljene nade, kao bes
sle: »Prilike su bile protiv mene, ČOVJEK NIJE NI
korisna očekivanja; to znači da ih to
ja sam mnogo više vrijedio od onog ŠTA DRUGO NEGO
NJEGOV ŽIVOT definira negativno a ne pozitivno;
što sam bio; sigurno, nisam imao ipak kad se kaže: »ti nisi ništa drugo
veliku ljubav ili veliko prijateljstvo, nego tvoj život«, to ne uključuje da
ali to je zato što nisam susreo nekog će umjetnik biti ocjenjivan jedino po
čovjeka ili ženu koji bi toga bili do svojim umjetničkim djelima; hiljadu
stojni, nisam napisao vrlo dobre knji drugih stvari isto tako pridonosi nje
ge, jer nisam bio dokon da to učinim; govoj definiciji. Ono što hoćemo reći,
nisam imao djece da im se posvetim, jest da jedan čovjek nije ništa drugo
jer nisam našao čovjeka s kojim bih nego niz pothvata, da je on zbroj,
mogao sazdati svoj život. U mene je, organizacija, sveukupnost odnosa ko
dakle, ostalo neupotrijebljeno, a sa ji konstituiraju te pothvate.
svim životno, mnoštvo dispozicija,
sklonosti, mogućnosti koje mi daju PESIMIZAM ILI OP Pod tim uvjetom, ono što n a m se
vrijednost o kojoj se ne može zaklju TIMISTIČKA STRO tu predbacuje, nije u samoj stvari
čiti na osnovu pukog niza mojih GOST? naš pesimizam, nego jedna optimisti
postupaka.« No, u zbilji, za egzisten- čka strogost. Ako n a m ljudi predba
cijalista ne opstoji druga ljubav od cuju naše r o m a n e u kojima opisuje
ČOVJEK JE ONO
one koja se izgrađuje, ne opstoji STO ČINI mo mlitava, slaba, kukavička, a koji
druga mogućnost ljubavi od one ko put čak potpuno zla bića, to nije je
ja se očituje u nekoj ljubavi; ne dino što ta bića jesu mlitava, slaba,
ma drugog dara od onog koji se iz kukavička ili zla: jer kad bismo, po
ražava u umjetničkim djelima: Prou- put Zole, objavili da su ona takva u-
stov dar jest sveukupnost Prousto- slijed nasljednosti, uslijed djelovanja
vih djela; Racineov dar je niz nje sredine, društva, uslijed nekog or
govih tragedija, izvan toga nema ni ganskog ili psihologijskog determini
čega; zašto Racineu pridavati moguć zma, ljudi bi bili smireni, oni bi re
nost da napiše neku novu tragediju kli: evo, mi smo takvi, nitko tu ništa
kad je on baš nije napisao? Neki čo-, ne može učiniti; ali egzistencijalist,
vjek se angažira u svom životu, ocr- kad opisuje nekog Kukavicu, kaže da
tava svoj lik, i izvan tog lika nema je taj kukavica odgovoran za svoj ku
ničega. Očevidno, ova misao može, iz kavičluk. On nije takav jer ima ku
gledati surova nekome kome njegov ODGOVORNOST kavičko srce, pluća ili mozak, on ni
ČOVJEKA je takav počev od iiziologijske organi-
28 JEAN - PAUL SARTRE EGZISTENCIJALIZAM JE HUMANIZAM 29
zacije, nego je on takav jer se svo vezuje, nije neki pojedinačan slučaj,
jim činima sazdao kao kukavica. Ne neka pojedinačna akcija.
ma kukavičkog t e m p e r a m e n t a ; ima Tako smo, vjerujem, odgovorili
t e m p e r a m e n a t a koji su nervozni, ima na n e k e prigovore koji se tiču egzi
ih mlitavih, kako kažu dobri ljudi, stencijalizma. Vi vidite da se on ne
ili punokrvnih t e m p e r a m e n a t a ; ali može shvatiti kao filozofija kvijeti-
čovjek koji je mlitav nije zato ku zma, jer čovjeka definira akcijom:
kavica, jer ono što sačinjava ku niti kao pesimistički opis čovjeka: n e
kavičluk jest čin odricanja ili popu EGZISTENCIJALI ma optimističkije nauke, jer je sud-
štanja, t e m p e r a m e n t nije čin; kuka ZAM JE OPTIMISTI bina čovjeka u n j e m u samome; niti
ČKA NAUKA
vica je definiran aktom koji je izvr kao pokušaj obeshrabrivanja čovjeka
šio. Sto ljudi nejasno osjećaju i što da djeluje jer mu kaže da je n a d a
ih straši, jest to da je kukavica, ko samo u njegovoj akciji i da je čin
jeg smo predstavili, kriv što je kuka jedino što dozvoljava čovjeku da živi.
vica. Sto bi ljudi htjeli, j e s t da se P r e m a tome, na ovoj razini i m a m o po
rađamo kao kukavica ili heroj. J e sla s moralom akcije i angažiranje.
dan od prigovora koji se često čine Ipak n a m se još prigovara, polazeći od
»Putevima slobode« ovako se formu ovo nekoliko podataka, da čovjeka za-
lira: ali, naposljetku, kako ćete od ziđujemo u njegovu individualnu su
SUBJEKTIVNOST bjektivnost. Tu nas opet posve loše
tih ljudi, koji su tako mlitavi, uči
niti heroje? Ova primjedba traži pri razumiju. Naše izlazište jeste doista
je da se nasmijemo jer pretpostavlja subjektivnost individuuma, i to iz
da se ljudi rađaju heroji. I, u samoj strogo filozofijskih razloga. Ne zato
stvari, to je ono što ljudi žele mi što smo građani, nego što hoćemo
sliti: ako ste rođene kukavice, bićete n a u k u utemeljenu na istini, a ne
sasvim mirni, vi tu ništa ne možete, zbirku lijepih teorija punih nade ali
vi ćete čitavog svog života biti ku bez realnih temelja. Tu ne može biti
kavice ma što činili; ako ste rođeni druge istine kao izlazišta do ove: mi-
slim, dakle jesam, to je apsolutna isti
heroji, budite također sasvim mirni,
COGITO na svijesti koja samu sebe dohvaća.
vi ćete čitavog svog života biti heroji,
Svaka teorija koja uzima čovjeka
vi ćete piti kao heroj, vi ćete jesti
izvan tog momenta kad on sam sebe
kao heroj. Egzistencijalist kaže da se
dohvaća jest, ponajprije, teorija koja
kukavica čini kukavicom, da se h e
potiskuje istinu, jer izvan tog k a r t e -
roj čini herojem; svagda za kukavicu zijanskog cogito svi predmeti su sa
opstoji mogućnost da više ne bude mo vjerojatni, a nauka o vjerojatno
kukavica, a za heroja da prestane biti sti, koja nije ovisna o istini, ruši se
herojem. Sto je važno to je totalna u ništa; da bi se definiralo vjeroja
obaveza, a ono što vas totalno oba- tno, valja posjedovati istinito, Dakle,
30 JEAN - PAUL SAETHE
EGZISTENCIJALIZAM JE HUMANIZAM 31
DISKUSIJA
PITANJE: Ne znam da li će ova želja da
b u d e t e shvaćeni dovesti do toga da
vas bolje razumiju ili će vas još lošije
PROTIV VULGARI- razumjeti, ali vjerujem da je po
ZACIJE EGZISTEN stavljanje stvari u Action doprinijelo
CIJALIZMA još lošijem razumijevanju. Riječi
očaj, napuštenost imaju mnogo ja
ču rezonanciju u nekom egzistenci
jalističkom tekstu. Čini se da su u
vas očajanje ili strah nešto funda-
mentalnije nego jednostavno odluka
čovjeka koji se osjeća osamljen i mo
ra odlučivati. To je osvješćivanje o
ljudskom položaju, koje se ne zbiva
uvijek. Razumije se da se stalno iza-
biremo, ali se strah i očajanje obično
ne zbivaju.
SARTRE: Ja očevidno ne želim kazati da,
kad izabirem između dvije vrste ko
lača, izabirem u strahu.
S t r a h je stalan u tom smislu što
je moj iskonski izbor nešto stalno.
U stvari, strah je, prema mojem shva
ćanju, potpuna odsutnost opravdanja,
kao i odgovornost s obzirom na sve.
PITANJE: Ja sam govorio sa stanovišta ka
ko je stvar postavljena u Action i
čini mi se da je tamo vaše stanovi
šte bilo ponešto oslabljeno.
SARTRE: Govoreći otvoreno, moguće je da
su u Action moje teze bile ponešto
JEAN - PAUL SARTEE DISKUSIJA 49
48
oslabljene; često se događa da mi mašen događajima. Ranije su filozofi
postavljaju pitanja ljudi koji za to bili napadani samo od drugih filo
nisu kvalificirani. Tad se nalazim zofa. P u k nije ništa od toga razumio
pred dvije solucije: da odbijem od i nije se za to brinuo. Sada puštamo
govor ili da prihvatim diskusiju na da filozofija siđe u javnost. Sam
tlu popularizacije. Ja sam izabrao Marx nije prestajao da popularizira
drugu soluciju jer, u osnovi, kad se POPULARIZACIJA I svoju misao; Manifest' je populari
izlažu teorije u razredu filozofije, ANGAŽIRANJE zacija jedne misli.
pristaje se da se oslabi neka misao PITANJE: Marxov istonski izbor je revolu
kako bi se učinila razumljivom, i to cionaran izbor.
nije tako loše. Ako imamo teoriju an To bi morao biti vraški čovjek
gažiranja, treba se do kraja angažira SARTRE: koji bi mogao reći da li je on sebe
ti. Ako je egzistencijalistička filozofija prije izabrao kao revolucionar a za
doista prije svega filozofija koja ka tim kao filozof ili prije kao filozof
že: egzistencija prethodi esenciji, ona a zatim kao revolucionar. On je fi
mora biti življena da bi doista bila lozof i revolucionar, to je cjelina.
iskrena. Živjeti kao egzistencijalist Sta to znači: on je ponajprije sebe
znači pristati da se plati za tu na izabrao kao revolucionar?
uku, a ne n a m e t a t i je u knjigama. Komunistički manifest mi ne iz
PITANJE:
Ako hoćete da ova filozofija doista gleda kao popularizacija već kao bor
bude angažiranje, morate položiti ra beno oružje. Ne mogu vjerovati da
čun ljudima koji o njoj raspravljaju to nije čin angažiranja.
na političkoj ili moralnoj razini. Kad je Marx jednom zaključio
Vi mi predbacujete da se kori da je revolucija potrebna, njegov prvi
stim riječju humanizam. To je zato MARKSISTIČKA F I čin je bio Komunistički manifest,
LOZOFIJA I POLI koji je jedan politički čin. Komuni
što se problem tako postavlja. TIKA
Ili valja n a u k u uzdići na strogo FILOZOFIJA I PO- stički manifest je veza između Mar-
filozofijsku razinu i r a č u n a t i na slu LITIKA xove filozofije i komunizma. K a k a v
čaj da ona ima djelovanje, ili pak, god bio moral koji ćete imati, ne osje
jer ljudi od nje nešto drugo traže i ća se onako uska logična veza između
budući da ona želi da bude angažira tog morala i vaše filozofije kakva je
nje, valja pristati na njenu vulgari- između Komunističkog manifesta i
zaciju pod uvjetom da je vulgarizaci- Marxove filozofije.
ja ne izobličava. Radi se o moralu slobode. Ako ne
Oni koji hoće da vas shvate shva P1TANJE: postoji proturječje između ovog mo
SARTRE:
tit će vas, a oni koji to ne žele neće r a l a i naše filozofije, nema se šta
više tražiti. Tipovi angažiranja su ra
vas shvatiti.
SARTRE: zličiti prema epohama. U jednoj epohi
Čini se da vi ulogu filozofije u gdje je angažirati se značilo činiti r e -
društvu shvaćate na način koji je nad-
50 JEAN - PAUL SASTP.E DISKUSIJA
51
voluciju trebalo je napisati Manifest. SMISAO EGZTSTEN
CIJALISTIČKOG projekt koji se ne definira. Vi isti
U epohi kakva je naša, u kojoj po ANGAŽIRANJA čete, kao mnogi drugi, ljudsko do
stoje različite partije od kojih se stojanstvo, uzvišeno dostojanstvo lič
svaka poziva na revoluciju, obaveza nosti, što su teme koje, na kraju kra
ne znači ulazak u jednu od njih, ne jeva, nisu tako daleko od starih li
go pokušaj objašnjenja da bi se uje beralnih tema. Da biste ih opravdali,
dno precizirala pozicija i pokušalo DVA SMISLA HU- činite distinkcije između dva smisla
djelovati na različite revolucionarne MANIZMA humanizma, između dva smisla »ljud
partije.
ske mogućnosti«, između dva smi
Pitanje koje možemo sebi posta NAVILLE: sla stanovitog broja termina koji su
viti, polazeći od stanovišta koje iz prilično otrcani, koji, uostalom, ima
lažete, jest ovo: neće li se vaša na ju značajnu historiju, i čiji dvoznačni
uka pokazati u vremenu koje dolazi k a r a k t e r nije plod slučaja. Da biste
kao uskrsnuće radikalsocijalizma. Iz EGZISTENCIJALI spasili ove termine, vi im pronala
gleda čudno, no baš tako valja da ZAM I RADIKAL- zite novi smisao. Ostavljam po strani
nas postaviti pitanje. Vi se, uosta SOCIJALIZAM
ova specijalna pitanja, koja se tiču
lom, postavljate na svakovrsna sta filozofijske tehnike, iako su intere
novišta. No, ako se traži neka tačka santna i važna, pa da bih se držao
gdje ova stanovišta, ovi aspekti egzi termina, koje sam čuo, zadržavam se
stencijalističkih ideja, aktualno kon na fundamentalnoj tački koja poka
vergiraju, imam dojam da će se ona zuje da se vi, uprkos svog distingvi-
naći u nekakvom uskrsnuću libera ranja između dva smisla humanizma,
lizma; vaša filozofija pokušava da u držite u biti starog. Čovjek se pred
sasvim posebnim uvjetima, u aktu stavlja kao izbor koji valja učiniti.
alnim historijskim uvjetima, obnovi Vrlo dobro. On je, prije svega, svoja
ono što sačinjava bit radikalsocija egzistencija u sadašnjem t r e n u t k u i
lizma, humanističkog liberalizma. Što nalazi se van prirodnog determiniz
joj daje vlastiti k a r a k t e r jest to da LJUDSKA PRIRODA ma; on sebe ne definira prethodno sa
svjetska socijalna kriza više ne do mom sebi, nego kao funkciju svoje
zvoljava stari liberalizam; ona traži individualne prisutnosti. Ne postoji
jedan izmučeni, strašljivi liberali ljudska priroda nadređena čovjeku,
zam. Vjerujem da se za ovu ocjenu EGZISTENCIJALI nego mu je specifična egzistencija
može naći stanoviti broj prilično du ZAM I NEOLIBEEA-
LIZAM dana u danom momentu. P i t a m se
bokih razloga, čak ako se držimo va nije li egzistencija, uzeta u tom smi
ših vlastitih termina. Iz sadašnjeg iz slu, drugi oblik pojma ljudske pri
laganja proizlazi da se egzistencija rode koja se, iz historijskih razloga,
lizam predstavlja pod formom h u m a zaogrće novim izrazom; nije li vrlo
nizma i filozofije slobode, koja je, u slična, i više nego što izgleda na prvi
stvari, prethodna obaveza, koja je pogled, ljudskoj prirodi kako se ona
JEAN - PAUL SARTRE DISKUSIJA 53
s jednom realnošću. Uostalom, tre situacija, jer, u vašim očima, one ni
balo bi proširiti ovu dislcusiju koja LJUDSKA PRIRO su raščlanjene. U svakom slučaju,
se odnosi na ljudsku prirodu. J e r va DA I HISTORIJA • marksizam o toj temi ima drugačiju
lja uvesti i historijsko stanovište. ideju, ideju prirode u čovjeku i čo
Prva realnost je prirodna realnost, vjeka u prirodi, koja nije n u ž n o de
ljudska realnost je samo njena funk finirana s individualnog stanovišta.
cija. No, za to treba priznati istinu OBJEKTIVNI ČO To znači da postoje funkcionalni
historije, a egzistencijalist, uzevši VJEK zakoni za čovjeka, kao za svaki dru
općenito, ne priznaje istinu historije, gi p r e d m e t znanosti, koji konstitui
ni ljudske ni prirodne historije, a ZAM EGZISTENCIJALI
NIJEČE HI raju, u punom smislu riječi, njegovu
ipak historija pravi individuume; to STORIJU prirodu, mnogostruku prirodu sva
je njihova vlastita historija koja, po kako, koja vrlo malo naliči nekoj fe
čevši od t r e n u t k a kad su začeti, čini nomenologiji, to znači nekoj proku
da se individuumi ne r a đ a j u i ne po šanoj, empirijskoj, doživljenoj zam-
javljuju u svijetu koji im postavlja jedbi, kako je pruža zdravi ljudski
neku a p s t r a k t n u uvjetovanost, nego razum ili, bolje, navodni zdravi razum
se pojavljuju u svijetu kojem su oni filozofa. U tom smislu, koncepcija
sami kao dio uvijek pripadali, kojim ljudske prirode, kakvu su sebi stvo
su uvjetovani i čijem uvjetovanju rili ljudi XVIII stoljeća, bila je, bez
oni sami pridonose tako kao što maj sumnje, mnogo bliža Marxovoj kon
ka uvjetuje svoje dijete i kao što ovo cepciji nego njen egzistencijalistički
dijete nju također uvjetuje time što nadomjestak, ljudska uvjetovanost,
je trudna. Samo s ovog stanovišta čista fenomenologija situacije.
imamo pravo govoriti o ljudskoj HUMANIZAM I LI
BERALIZAM Humanizam je danas, na žalost,
mogućnosti kao o prvotnoj realno termin koji služi tome da označi filo
sti. Trebalo bi, štaviše, reći da je pr zofske struje, ne samo u dva smisla
votna realnost prirodna, a ne ljud nego u tri, četiri, pet, šest. Svatko
ska uvjetovanost. Ovdje ponavljam je sada humanist, čak stanoviti m a r k
samo obična i banalna mnjenja, ali sisti, koji se otkrivaju kao klasični
mi nikako ne izgledaju da su ona po racionalisti, jesu humanisti u jednom
bijena izlaganjem egzistencijalizma. dosadnom smislu izvedenom iz libe
Sve u svemu, ako je istina da ne po ralnih ideja zadnjeg stoljeća, u smi
stoji apstraktna ljudska priroda, NE POSTOJI NEKA slu liberalizma prelomljenog kroz
LJUDSKA UVJETO
esencija čovjeka nezavisna od nje VANOST prizmu čitave suvremene krize. Ako
gove egzistencije ili njoj prethodna, marksisti mogu pretendirati na to da
sigurno je također da ne postoji ne budu humanisti, različite religije, kr
ka ljudska uvjetovanost uopće, čak šćani, hindusi i mnogi drugi preten
ako vi pod uvjetovanošću razumijete diraju također da budu prije svega,
stanovit broj prilika ili konkretnih humanisti, a isto, sa svoje strane,
56 JEAN - PAUL SARTRE DISKUSIJA 57
METAFIZIKA
NEMOĆNE SLOBODE
Od sviju suvremenih filozofija eg
zistencije jedino Sartreova filozofija
doista s p u n i m pravom nosi naslov
egzistencijalizma, i to zato što, prvo,
u okviru tradicionalne ontologijske
problematike esencije i egzistencije,
ovoj posljednjoj daje p r i m a t i, dru
go, što se za Sartrea, unatoč široko
zamišljene ontologije, ipak čitava fi
lozofijska problematika reducira na
pitanje položaja čovjeka unutar bi
ća. Ono što Sartre naziva »bitkom«
(L'etre) zapravo je univerzum bića,
koji doduše nije shvaćen ni kao su
ma ni kao sinteza, nego se zamišlja
kao istovetnost onoga što bića kao
takova jesu. To treba imati na u m u
kad se bude u daljem govorilo o »bit
ku« u Sartreovoj koncepciji.
DOŽIVLJAJ BITKA: Sartre nalazi u doživljajima do
MUČNINA« I SLO- sade (l'ennui), mučnine (la nausee)
BODA itd. temeljno objavljivanje bitka. Do
življaj odvratnosti svjedoči o tome da
bića jesu. U tom se doživljaju razbi
ja uređeni svakodnevni svijet i život,
sankcioniran proizvoljnom zakonito
šću jednog stabilno zamišljenog svi
jeta, ili moralnog vrijednosnog po
retka, ili fiksirane metafizičke struk
t u r e biti (les essences), u kojima tzv.
moralni ljudi, koje Sartre naziva »pr-
POGOVOR
72 M E T A F I Z I K A NEMOĆNE SLOBODE 73
(1. c, p. 446) i sadizam (1. c. p. 472) SLOBODA Centralno pitanje u odnosu »po-
oba su ekstrema asimilacije kao lju ur-soi« spram »en-soi« jest: kako je
bavi i objektivizacije kao požude. Ne moguće i da li je moguće da »pour-
pokretna opscenost odgovara požudi. -soi« zahvati u »en-soi«, da ga izmi
kao što pokretna ljupkost odgovara
»DRUGI« JE NEDO jeni. Preduvjet ovog akta je sloboda,
ljubavi (1. c, p. 470). Na području e-
HVATLJIV U SVO ali sloboda je »ništenje« u kojem n e
rosa i seksusa pokazuje se tragična JOJ SLOBODI
dijalektika u temeljnim odnosima me ma sinteze ni kontakta. Svaka akci
đu ljudima: drugi čovjek nam je po ja je svagda usmjerena na ispunje
svema nedohvatljiv; on n a m izmiče nje jednog »desiderata«, koji je pri
kad ga tražimo, a posjeduje nas kad mjeren jednoj vrijednosti, a priori
bježimo od njega (1. c, p. 479). Čak postavljenoj kao cilj (1. c, p. 503). Mo
ne smijemo ni njegovu slobodu po tiv akcije ne leži u dosadašnjem sta
staviti kao bezuvjetan cilj, kako se nju koje bi se smatralo nepodnošlji
to čini u kantovskoj etici, jer ga ti vim, nego odluka promjene čini ovo
me već činimo objektom, prisiljava stanje takovim da ga zapažamo kao
mo ga da bude slobodan, što nije slu nepodnošljivo (1. c, p. 510). Motivu
čaj samo u nekom nasilju, nego u podaje njegovo značenje tek subje
svakom utjecaju koji vršimo na dru kat u svojoj slobodi (1. c, p. 512). U
goga pa bilo to, npr. i tješenje, koje čovjekovoj slobodi prethodi egzisten
želi slobodu drugoga lišiti njegovog
cija esenciji (1. c, p. 61, 513). Svagda
bavljenja samim sobom (1. c, p. 479).
je riječ samo o mojoj slobodi u mo
To je ova fatalna situacija ljudske
egzistencije, ova dilema, ovaj uzajam jem bitku, sloboda nije nikakvo svoj
ni circulus vitiosus, da drugoga mo stvo koje n a k n a d n o pristupa mojem
ramo uzeti ili kao subjekat ili kao ob- bitku. Egzistirati ili u slobodi sara se
jekat (1. c, p. 603), ili njega transcen- be stvarati, postavljati se — jedno je
dirati ili biti od njega transcendiran te isto. Nasuprot svemu determiniz
(1. c, p. 502), ili njega ništiti i pre mu sloboda je neograničena, osim u
tvarati u stvar ili pustiti da on nas tome da bude sloboda: nije n a m slo
ništi i p r e t v a r a u stvar. bodno da ne budemo slobodni (1. c,
Isto tako kako se ne mogu »pour »MI« I POJEDINAČ p. 515). Čovjek nije neko zatvoreno
soi« i »pour autrui« izvesti jedno iz NA SVIJEST biće u kojem više ne bi bilo mjesta
drugog, tako se ne može postići ono ni mogućnosti da postane nešto dru
»mi« (nous), ne može se postići »su- go, da bude slobodno (1. c, p. 516).
-bitak« (etre-avec), jer je samo poje No, čovjek nije ni samo djelomično
dinačna svijest prvotna, a odnos svi slobodan, jer bi se, p r e m a takovom
jesti međusobno svagda konflikt (1. shvaćanju, razbilo jedinstvo njego
c , p. 500. i dr.). vog bića. Čovjek je ili potpuno slo-
88 POGOVOR METAFIZIKA NEMOĆNE SLOBODE 89
bodan ili on to uopće nije (1. c, p. 516. snom (1. c, p. 535. i dr.). Svaka poje
i si.). Ne samo djelovanje nego već i dinačna egzistencija živi jedan poku
sama volja traže slobodu koja im šaj rješenja cjelokupnog pitanja bit
prethodi jer sloboda određuje u sa- ka. Ovaj pokušaj, međutim, nije po
moizboru »nacrt« (project) egzisten najprije planiran a zatim izveden, n e
cije; egzistencija i sloboda su jedno te go smo mi svagda samo ovo izvođe
isto, kao stalno »ništenje« faktičnosti nje (1. c, p. 540). Mi izabiremo »svi
(1. c, p. 519). Čuvstva (les emotions jet«, i to ne u njegovoj građi o sebi,
nisu stanja neke supstancijalno pomi nego u njegovom značenju, i u istom
šljene duševnosti, nego odgovori i od- izboru izabiremo ujedno sami sebe (1.
luke u situaciji (1. c, p. 521). Nema c, p. 541), s čuvstvom odgovornosti
razlike između vanjskog povoda (mo i sa strahom da bismo mogli s v r e m e
tiv) i unutarnjeg poriva (mobile). O- nom postati nevjerni samima sebi (1.
boje se poklapa u egzistiranju čovje c, p. 543). Sloboda ima snagu da za
ka. Posljednji cilj egzistiranja je ključi prošlost, da je objektivira, da
transcendencija samog sebe (1. c, p. je proglasi nevrijednom i da sebi po
513), nastojanje da se bude »en-soi- stavi nove ciljeve (1. c, p. 545). Čo
-pour-soi«, što se, naravno, ne može vjek je bezuvjetna izborna sloboda,
postići jer nema pomirenja ili sinte naravno u okviru svojeg primarnog
ze između toga dvoga (1. c, p. 528). fundamentalnog projekta (1. c, p.
Kad, npr., lutajući, popustimo u- 549), ali on nije potpuno determini
moru i nećemo više dalje da idemo,
ran ovim projektom, nego raspolaže
činimo to zato što n a m se napor ne
izvjesnim prostorom neproračunlji-
isplaćuje u cjelokupnom planu života
vosti i nepredvidljivosti (1. c, p. 560).
koji srno izabrali. U nekom drugom
F a k t o r otpora svijeta nije nikakav
cjelokupnom planu pokušali bismo,
p r o t u a r g u m e n a t protiv slobode (1. c,
unatoč umora, još jednom da dalje
idemo (1. c, p. 530, 542). To pokazuje p. 561, 588). Jedina granica slobode
da nije dovoljno objašnjenje nekog jest to što ova ne može prestati, što
akta iz neposrednog prethodnog, n e ne može ne biti (1. c, p. 546). U na
go mora uslijediti iz čitavog nacrta šoj prošlosti leži jedan nepromjenlji
budućnosti. Što se to uvidjelo, smatra vi i jedah promjenljivi momenat, već
Sartre, zasluga je psihoanalize, no p r e m a tome koje značenje kasnije
njena je opet pogreška što smatra da pridajemo prošlosti i kako je iskori-
je korijen čitavog zbivanja neki kom šćavamo u svojem budućem djelova
pleks iz prošlosti, dok je zapravo ri nju (1. c, p. 578, 584). Svaka situaci
ječ o samoizboru iz slobode, doduše ja u kojoj egzistiram dobiva svoj smi
nikakvom svjesno promišljenom, ali sao tek po meni samome (1. c, p. 587).
isto tako ni nikakvom posve nesvje Pripadnost jednoj naciji ili rasi ne
90 POGOVOR METAFIZIKA NEMOĆNE SLOBODE 91
može je, kao ni tolike druge prividne »EGZISTENCIJAL Da bi se razumjela slobodna tvor
granice naše slobode, onemogućiti, NA PSIHOANALI ba fundamentalnog projekta, potre
ZA«
jer nam svagda predstoji kao moguć bna je, prema Sartreu, nova jedna fe-
nost da ove granice prihvatimo ili nornenologijska metoda: »egzistenci
s čuvstvom niže vrijednosti ili s po jalna psihoanaliza« (1. c, p. 559). Njen
nosom (1. c, p. 607). K a r a k t e r je čvr je temeljni zadatak da pokaže jedin
sta datost samo za onog tko ga pro stvo fundamentalnog projekta, koji
m a t r a izvana, za nas same on je samo je neovisan o svemu izvanjskom i ta
»odluka«, tako reći »zakletva samom ko »apsolutan«, premda nikako nije
sebi« (1. c, p. 637). Čak i onda kad me »supstancija« (1. c, p. 648) u koju još
netko drugi fizički liši slobode i t r e uvijek vjeruje svaka empirijska pozi
tira kao objekat, slobodan sam da to tivistička psihologija sa svojom »sup-
ili prihvatim ili da se protiv toga po stancijaiističkom iluzijom« duševno-
bunim, da se p r e d a m ili da se odu sti. (1. c, p. 643). Egzistencijalna psi
p r e m (1. c, p. 635, 639). hoanaliza mora dovesti na vidjelo, u
Jedina apsurdna činjenica s obzi »SMRT« svakoj pojedinačnoj tendenciji ili dje
rom na slobodu je smrt, jer prekida lovanju čovjeka, ono značenje kojim
svaku mogućnost transcendencije. U je svaki akt povezan s fundamental
nim projektom. Svaka tendencija
njoj je život konačno zaokružen i pri
svagda transcendira svoju pojedinač-
pada kao plijen drugome, po njoj smo nost s obzirom na cjelinu temeljnog
postali definitivno stvari, eksteriozi- nacrta, mada ovaj nema pred njom
rali smo se (1. c, p. 617. i sl.). No nikakvog ontologijskog prioriteta (1.
smrt, kao vanjska granica, ne pogađa c, p. 650). To znači da tendencija ili
slobodu u životu (1. c, p. 652). Tako činjenje ne slijede nakon »učinjenog«
sloboda ostaje apsolutno neograniče projekta, nego da se u tendenciji ili
na, pa svatko nosi apsolutnu odgovor u akciji očituje projekat. Neka lič
nost za ono što čini od sebe, za svoj nost jest cjelina koja se ne može do
samoizbor (1. c, p. 639). Ovaj samo- biti zbrojem ili organizacijom razli
izbor fundamentalnog projekta, koji čitih empirijskih tendencija, n a p r o
tiv, svaki motiv, svaka tendencija,
volja ne može promijeniti, doduše je
svaki čin govore cjelovito o ličnosti.
o sebi slučajan i apsurdan (1. c, p. Svaki stav subjekta otkriva značenje
558), pa ga ne možemo s K a n t o m koje transcendira njegovu pojedinač-
shvatiti kao bezvremenski izbor inte- nost s obzirom na cjelinu fundamen
ligibilnog karaktera, nego se mora talnog projekta. Sartre se potpuno
izvesti iz fenomenalnog svijeta i po slaže s Freudeovom psihoanalizom
vijesne situacije (1. c, p. 559, 602. i koja pojedine tendencije subjekta,
sl). njegove manifestacije smatra simbo-
92 POGOVOR METAFIZIKA NEMOĆNE SLOBODE 93
ličkim izrazom kompleksa ili libida, »stvar« objektivni simbol jednog od
no zamjera Freudu što ne zapaža svi nosa čovjeka i jednog bića na koje se
jest u njenom transcendiranju, nego čovjek odnosi (1. c, p. 693). Ovu kon
je shvaća odviše supstancijalistički stelaciju stvari ispituje »egzistenci
(1. c, p. 556). Nadalje, Sartre posve jalna psihoanaliza stvari« i njen je
ma odbacuje Freudovu kategoriju princip »imagination materielle«
»nesvjesnog« (1. c., p. 658); »funda (Bachelard), (1. c, p. 690). Kvalitet ne
mentalni projekat« se svjesno (con- ke stvari ne pripada sasvim ni ob
scient) bivstvuje, iako, naravno, nije jektu, a nije ni puka projekcija sub
poznat (connu); (1. c, p. 662). On nije jekta na objekat, nego je bitni susret
zagonetan misterij, nego je samo za i odnos subjekta i objekta (1. c, P.
to nepoznat što se tako neposredno 694). Kvalitet stvari ovisi, naposljet
živi da nedostaju sredstva analize i ku, o fundamentalnom projektu. Čak
pojmovnog shvaćanja (1. c, p. 658). i »ukusi« (gouts) samo su izraz razli
Čovjek nije stanje koje bi bilo fik čitih prisvajačkih izbora bitka (1. c,
sirano u tami »nesvjesnog« kao da p. 706).
tost, nego svagda novi slobodni izbor, SAMOUTEMELJE- Sve što jest nastoji svagda, p r e m a
samopotvrđivanje i samoodređenje u NJE I NJEGOVO Sartreu, oko svog samoutemeljenja.
jasnoj samosvijesti. Freudovu katego SUSTAJANJE
Upravo ono nedostaje »en-soi« u nje
riju »nesvjesnog« demantira činjeni govoj masivnoj istovetnosti i koinci
ca da bolesnik biva izliječen vlasti denciji. Samoutemeljenje bi bilo mo
tim prepoznavanjem »uzroka« bolesti guće samo »pour-soi« u njegovom di
(1. c , p. 661). stanciranju, negaciji, temporalizaciji
Sartreova psihoanalitička h e r m e - i transcendiranju. No pokušaj »pour-
neutika (1. c, p. 656) svodi tri temelj -soi« da se konačno utemelji, da po
ne ontologijske kategorije ljudske eg stane »en-soi-pour-soi« osuđen je
na propast (1. c, p. 708—714), jer n e
zistencije: »imanje« (avoir), »činje
ma pomirenja između ovih dvaju te
nje« (faire) i »bitak« (etre) na ovu
meljnih ontologijskih momenata.
posljednju — na bitak. »Imanje« i
»En-soi« je »en-soi«, i nikada ne mo
»činjenje« su u temelju prisvajanje
že biti »pour-soi«. »Pour-soi« je
stranog bitka u »užitku«, u »primje
»pour-soi«, i nikada ne može biti »en-
ni«, u »potrošnji«, u »uništenju« (1. -soi«. Zato je temeljni problem me
c, p. 663). Utoliko obje ove katego tafizike da objasni »apsolutni doga
rije već pretpostavljaju kategoriju, đaj«, pojavu »pour-soi«. Ontologija,
»bitka«. i to fenomenologijska, može opisati
Najdublji prodor subjektivnog, »S T V A R« »pour-soi« u njegovim s t r u k t u r a m a ,
ljudskog u objektivno očituje se, p r e - ali samo metafizika bi mogla u t e m e
ma Sartreu, u tome što je svaka ljiti njegovu pojavu. To što »pour-
METAFIZIKA NEMOĆNE SLOBODE 95
94 POGOVOR
-soi« stoji spram »en~soi« u negativ gelovoj sintezi, njegov specifični ne
noj relaciji ukazuje na to da oboje moćni antropocentrizam, za koji više
zajedno oblikuju neko više jedinstvo. nema mogućnosti da se pomiri s onim
No, kome od ovog dvojeg pripada pri što jest, nego mora ostati u stalnom
znanje pravog bitka, da li samom protivstavu spram svega. U borbi
»en-soi« ili njemu zajedno s »ništa« protiv sveobuhvatnosti filozofije kla
koje je »pour-soi«, dakle cjelini? Da sičnog idealizma, u borbi protiv nje
li je uopće moguća takva jedna sin nog optimističkog aktivizma Sartre.
tetička obuhvatnost, jedno »en-soi« je, kritizirajući pojave građanskog
koje bi se utemeljivalo po »pour-soi« svijeta, ostao u tom svijetu prihvaća
i koje bi bilo istovetno s njim? Da jući temeljni građanski aktivizam u
li je moguće jedno ens causa sui? odnosu spram svega što jest, no, ko
Sartre odgovara negativno: ni u na rigirajući ga u smislu nemoći čovje
šoj spoznaji ni u bitku samom nema ka pred bićima, i to, paradoksalno,
sinteze (i. c, p. 716. i si.). Iako je to upravo zato što ovaj čovjek kao slo
tako, svi su napori »pour-soi« u- bodan sam sebe postavlja, a to znači
smjereni na ovu sintezu. To se zbiva udaljuje od bića. Dok je u uzlaznoj
u znaku postavljanja »vrijednosti«. fazi građanskog filozofiranja »samo-
No, kako je čovjeku nemoguće da po stvaranje«, »samopostavljanje« zna
stigne svojim projektom jedan apso čilo osvajanje bića i gospodarenje
lutni ideal-vrijednost, da postane njima, u silaznoj fazi građanskog fi
»en-soi-pour-soi«, to je čovjek bes lozofiranja, specijalno u Sartreovom
korisna patnja (passion inutile). Biti egzistencijalizmu, ono znači prizna
bog nije dano čovjeku jer je slobodan, nje bitne nemoći građanskog čovjeka
osuđen na slobodu; kao što boga ne u povijesti. Sartreovo filozofijsko dje
ma, jer je čovjek slobodan. lo, tz. egzistencijalističke faze, jest iz
Iz gornjeg prikaza vidljivo je da raz nemoći onog čovjeka koji se svo
SARTREOV NEMO jim »radom-činom« htio n a m e t n u t i
se Sartreova »fenomenologijska on ĆNI ANTROPOCEN-
tologija« kreće u svim svojim izvodi TRIZAM svemu što jest kao njegov smisao.
ma neprestano u zatvorenom krugu Ova filozofija nemoćnog subjekta
subjekat-objekat relacije, a da nika ostat će u n u t a r tematike i siste
ko ne može dostići razinu na kojoj matske razglobljenosti građanskog
bi se mogla ujedno prevladati ova filozofiranja, mada kao uptužba pro
relacija kojoj temelj ostaje nepropi- tiv njega. Njoj bi se moglo pri
tan, čak ni uočen. U nemogućno govoriti da »ontologizira« izvjesna
sti sinteze »en-soi« i »pour-soi«, mračna raspoloženja današnjeg čo
jer je izvor razlike ostao u ta vjeka, i to specijalno humanistič
mi, pokazuje se Sartreovo suvreme- kog intelektualca građanskog svije
no-filozofijsko suprotstavljanje He- ta, i da tako, u svojoj pretjeranoj »ak-
POGOVOR
96
Svi