BAZALNI GANGLIJI I TALAMUS

BAZALNI GANGLIJI

Bazalni gangliji su smješteni u dubini telencephalona. To su zapravo nakupine sive tvari i

njihov glavni dio čini strijarni sustav (corpus striatum). Corpus striatum dijelimo na filogenetski
mlađi neostratium i filogenetski stariji globus pallidus. Neostratium se sastoji od 2 jezgre -
nucleus caudatus i putamen. Globus pallidus i putamen zajedno nazivamo nucleus lentiformis
jer izgledom podsjećaju na bikonveksnu leću.

Corpus striatum Neostratium Nucleus caudatus

Putamen
Paleostriatum Globus pallidus

Prikaz funkcionalne podjele bazalnih ganglija telencephalona

Nucleus caudatus je smješten iznad talamusa. To je dugačka polukružno zavijena siva masa
koja cijelom svom duljinom sudjeluje u omešenju lateralnih moždanih komora čineći im dio
stijenke. Prednji dio te sive mase je proširen i zovemo ga glava; tako nucleus caudatus
možemo podijeliti na glavu (caput nuclei caudati), tijelo (corpus nuclei caudati) i rep (cauda
nuclei caudati). Rep završava u amigdaloidnom kompleksu jezgara u vrhu donjeg roga, koje
zajedničkim imenom zovemo corpus amygdaloideum.
Globus pallidus nalazi se medijalno od putamena, a lateralno i ispod kapsule interne. Pločica
bijele tvari, lamina medullaris medialis, dijeli ga na dva dijela : vanjski i unutranji segment.
Globus palidus je blijede boje (odatle mu i ime), a uzrok blijedoće je mnoštvo mijeliniziranih
vlakana koja prolaze kroz njega.
Putamen je najveći bazalni ganglij, koji je vjerojatno za čovjeka i najznačajniji. Niži sisavci
poput štakora nemaju putamen kao posebnu strukturu što upućuje na veliku filogenetsku
progresiju te strukture u viših sisavaca. Ima oblik nepravilne prizme.
Važan dio bazalnih ganglija je i substantia nigra. Ona sadrži mnogo pigmenta melanina što joj
daje crnu boju (po čemu je i dobila ime), a nalazi se ispod subtalamičke jezgre.
Bazalni gangliji imaju funkciju svojevrsnog sučelja između moždane kore i motoričkih centara u
moždanom deblu. Imaju istaknutu ulogu u planiranju i izvoođenju pokreta. Strijarni sustav
sudjeluje u održavanju tonusa mišića pri vršenja nekih automatskih pokreta, a i voljnih pokreta
koje izvodimo nesvjesno. On također sudjeluje u planiranju i organizaciji pokreta. Ipak, funkciju
strijarnog sustava još uvijek nije moguće precizno i jednoznačno odrediti. Naime, pacijenti s
oštećenjem ovih područja mogu imati i razne druge poteškoće osim onih s pokretima,
primjerice, mogu imati teškoća u razumijevanju neverbalne komunikacije te pažnji i pamćenju.
Uglavnom se oboljenja strijarnog sustava očituju u tremoru, nekoordinarnosti i neželjenim
suvišnim pokretima. Često imaju naziv koreja (od grč.koreia – ples). Posljedica su disfunkcije u
ekstrapiramidnom sustavu pa se zajedničkim imenom nazivaju ekstrapiramidni poremećaji. Za
njih su svojstveni abnormalni pokreti (dok je paraloza svojstvena kod poremećaja piramidnog
sustava).
Neki od najpoznatijih bolesti ovog sustava su Sydenhamova koreja ( poznata u narodu kao
Ples svetog Vida), Huntingtonova koreja te Parkinsonova bolest.

TALAMUS

Talamus je najveći dio diencephalona. On je parna, jajolika tvorba, koja se razvija iz dorsalnog
dijela diencefaličnog mjehurića. Sva se vlakna koja prenose uzbuđenje iz receptora se na
svom putu u korteks prekidaju u talamusu (izuzetak je jedino njušni put), a dalje odlaze u
osjetna područja kore velikog mozga. Talamus također prima povratne informacije iz tih
područja.
Prednji se kraj talamusa izbočuje u prednji rog lateralne moždane komore, sa stražnje strane
omeđuje interventrikularni otvor. Stražnji je kraj plosnato zaobljen (zovemo ga pulvinar
thalami). Dorsalna i medijalna površina talamusa su slobodne. Dorsalna je zaobljena i čini dno
središnjeg dijela lateralnih moždanih komora, a medijalna je slobodna površina ravna te
omeđuje treću moždanu komoru. Granicu medijalne i dorsalne površine talamusa označuje
stria medullaris. Medijalne površine desnog i lijevog talamusa često su spojene mostićem sive
tvari, koji zovemo massa intermedia. Dio dorsalne površine talamusa, prekriva tanka traka
bijele tvari, lamina affixa, koja je ostatak tanke stijenke telencephalona koja je ovdje srasla s
talamusom.
Žlijeb stria terminalis odvaja nucleus caudatus od talamusa. On također označuje granicu
između telencephalona i diencephalona. Stria terminalis se proteže cijelom duljinom talamusa,
od interventrikularnog otvora do donjeg roga lateralnih moždanih komora.
Talamus se sastoji od niza jezgara (oko 35 njih) koje imaju posebnu funkciju. Po funkciji, te se
jezgre mogu podijeliti u tri skupine: specifične pojekcijske jezgre, nespecifične projekcijske
jezgre i asocijativne jezgre.
Specifične su jezgre zapravo senzorne relejne jezgre. One primaju impulse iz kožnih receptora
i proprioceptora, obrađuju ih te ih prenose u određena osjetna područja kore velikog mozga.
Na primjer, lateralno koljenasto tijelo (corpus geniculatum laterale) je relejna stanica vidnog,
ventroposterolateralna jezgra somatosenzornog, a medijalno koljenasto tijelo (corpus
geniculatum mediale) slušnog sustava.
Nespecifične projekcijske jezgre su smještene uglavnom u medijalnom dijelu. Njih neki autori
vide kao nastavak retikularne formacije, one i imaju sličnu fuknciju, naime, nespecifične
projekcijske jezgre sudjeluju u određivanju općeg nivoa aktivacije organizma. One primaju
uzbuđenje iz drugih dijelova talamusa i iz njih impulsi odlaze u korteks preko difuznog talamo-
kortikalnog projekcijskog sustava.
Asocijativne jezgre su povezane s drugim jezgrama talamusa i s asocijativnim područjima
prednjeg mozga. Nalaze se u medijalnom i anteriornom dijelu talamus.
Talamus je često smatran pramozgom, odnosno, neki autori smatraju da se na razini talamusa
nervna aktivnost već može pretvoriti u psihonervnu. Pripisuju mu protopatičku osjetljivost čija je
karakteristika da je ona difuzna psihonervna aktivnost. Ipak, kod talamusa se vjerojatno en radi
o osjetima u pravom smislu riječi nego nekoj kombinaciji osjeta i osjećaja ugode i neugode. To
je prvi oblik psihonervne aktivnosti.

LITERATURA
Krmotić-Nemanić, J. i Marušić, A. (2002). Anatomija čovjeka. Zagreb: Medicinska naklada
Pinel, J.P. (2002). Biološka psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap
Tadinac, M. i Hromatko, I. (2006). Uvod u biološke osnove doživljavanja i ponašanja. Zagreb:
FF press