Arbutina VI Tecaj

Urbanistički aspekti zaštite i obnove
kulturnih dobara
Autor:
Mr. sc. Dražen Arbutina, dipl. ing. arh.
Tehničko veleučilište u Zagrebu, Sirrah Projekt d.o.o. Osijek
Tehničko veleučilište u Zagrebu - Graditeljski odjel
veljača 2008
Program stručnog usavršavanja ovlaštenih inženjera arhitekture
U Republici Hrvatskoj praksa zaštite kulturnih dobara u samoj je osnovi definirana posebnim
zakonskim propisima od kojih osnovni akt predstavlja Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.1
Tim je zakonom definirano kulturno dobro na način koji predstavlja osnovu za formiranje sustava
zaštite2. Ciljevi i svrha postupaka kojima se definira, ali i provodi zaštita kulturnih dobara također je
definirana u zakonu kao niz postulata koji eksplicitno definiraju državni i društveni interes u provedbi
zaštitnih postupaka3. U zakonskom je tekstu definiran i niz osnovnih pojmova koji predstavljaju bazu
za razradu cijelog sustava4.
1 ZAKON O ZAŠTITI I OČUVANJU KULTURNIH DOBARA (NN 69/99)

2 Zakon je u svome članku eksplicitno definirao materiju na koju se odnosi: „Članak 2. - Kulturna dobra od interesa
su za Republiku Hrvatsku i uživaju njezinu osobitu zaštitu. Kulturna dobra u smislu ovoga Zakona jesu: - pokretne
i nepokretne stvari od umjetničkoga, povijesnoga, paleontološkoga, arheološkoga, antropološkog i znanstvenog
značenja; - arheološka nalazišta i arheološke zone, krajolici i njihovi dijelovi koji svjedoče o čovjekovoj prisutnosti u
prostoru, a imaju umjetničku, povijesnu i antropološku vrijednost; - nematerijalni oblici i pojave čovjekova duhovnog
stvaralaštva u prošlosti kao i dokumentacija i bibliografska baština; - zgrade, odnosno prostori u kojima se trajno
čuvaju ili izlažu kulturna dobra i dokumentacija o njima.
3 Zakon definira slijedeće: Članak 5.;
Svrha je zaštite kulturnih dobara:
- zaštita i očuvanje kulturnih dobara u neokrnjenom i izvornom stanju, te prenošenje kulturnih dobara budućim
naraštajima,
- stvaranje povoljnijih uvjeta za opstanak kulturnih dobara i poduzimanje mjera potrebnih za njihovo redovito
održavanje,
- sprječavanje svake radnje kojom bi se izravno ili neizravno mogla promijeniti svojstva, oblik, značenje i izgled
kulturnog dobra i time ugroziti njegova vrijednost,
- sprječavanje protupravnog postupanja i protupravnog prometa kulturnim dobrima, te nadzor nad iznošenjem i
uvozom kulturnih dobara,
- uspostavljanje uvjeta da kulturna dobra prema svojoj namjeni i značenju služe potrebama pojedinca i općem
interesu.
4 Pojmovi koje zakon definira kao osnovu definirani su u članku:
Članak 6.
Pojedini pojmovi u smislu ovoga Zakona imaju sljedeća značenja:
1.zaštita kulturnog dobra jest poglavito provedba mjera zaštite pravne i stručne naravi propisanih odredbama ovoga
Zakona, a sukladnih pravilima konzervatorske struke,
2.očuvanje kulturnoga dobra jest provedba mjera zaštite i očuvanja radi produženja trajanja spomeničkih svojstava
kulturnoga dobra,
3.čuvanje kulturnoga dobra je sustavno praćenje stanja kulturnoga dobra i osiguravanje njegove zaštite od svakog
ugrožavanja toga dobra ili njegovih spomeničkih svojstava, kao i svake druge protupravne ili neovlaštene uporabe,
4.održavanje kulturnoga dobra je sustavno praćenje stanja kulturnoga dobra te poduzimanje mjera i radova nužnih
za očuvanje spomeničkih svojstava, cjelovitosti i namjene kulturnoga dobra,
5.kulturno-povijesnom cjelinom smatra se naselje ili dio naselja, kao i područje, koji su zaštićeni kao kulturno dobro,
6.nositelj prava na kulturnom dobru smatra se osim vlasnika i nositelj drugih stvarnih i obveznih prava na kulturnom
dobru,
7.imatelj kulturnoga dobra jest svaka osoba koja na bilo koji način i po bilo kojoj osnovi drži kulturno dobro,
8.sustav mjera zaštite kulturnoga dobra jest ukupnost svih zaštitnih mjera utvrđenih radi potpune zaštite i očuvanja
pojedinoga kulturnog dobra,
9.nadležno tijelo je Konzervatorski odjel Ministarstva kulture na čijem se području kulturno dobro nalazi, a za
područje Grada Zagreba Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu. 69
VI. tečaj
Metodologija zaštite i obnove kulturnih dobara,

pravni i stručni aspekti zaštite
Zaštita kulturnih dobara, tj. zaštita graditeljske baštine u arhitektonskoj praksi, ali i praksi svih
inženjera koji sudjeluju u građenju često je slučaj pun kontradikcija i nepoznanica. Govoriti da je
unutar stručne zajednice metodologija zaštite graditeljske baštine nepoznata bila bi činjenica koja
definitivno ne odgovara činjenicama, jer je posebice u obrazovanju arhitekata već desetljećima
kolegij iz zaštite graditeljske baštine prisutan. Nažalost ono što jest činjenica je slučaj da unutar
stručne prakse postupci koji se provode u cilju zaštite graditeljske baštine nemaju onakav odjek ili
pozitivnu konotaciju koja bi se mogla očekivati od educiranih stručnjaka.
Cilj cijelog niza predavanja je upravo u stvaranju klime koja je fleksibilnija spram metodologije i
postupaka, te koja će osigurati ono što je najvažnije, a to je provedba mjera na očuvanju graditeljske
baštine.
U osnovi se zaštita spomenika osniva na akcijama koje za cilj imaju sprečavanje propadanja (tj.
osiguranje očuvanja) bilo kojeg kulturnog dobra, a posebice graditeljske baštine.
Uz osnovni postulat sprečavanja propadanja, akcije u postupku zaštite graditeljske baštine

vezane su i uz procese upravljanja promjenama (koje su neizbježne) na spomeničkoj baštini, te
postupke prezentacije povijesne, umjetničke i svake druge poruke koju takvo djelo emitira bez
distorzije u punom smislu, tako da je ona shvatljiva u potpunosti.
Struktura primjene svih metoda i postupaka zaštite graditeljske baštine osniva se na principu
osiguravanja zakonskih osnova, te instrumenata koji bi kontrolirali destrukciju spomeničke baštine,
ali i mogućnosti njenih promjena, kao i bilo kakovih intervencija na njoj. Bit navedene legislative je
da je za bilo kakovu akciju na graditeljskoj baštini potreban zakonom utemeljeni konsenzus svih u
postupak uključenih sudionika.
70
veljača 2008
Struktura institucionalne zaštite graditeljske baštine u Hrvatskoj

Struktura zaštite graditeljske baštine počiva na integraciji svih sudionika ne samo u građenju,
već i korištenju i održavanju graditeljske baštine. Integracija svih sudionika nužna je kako bi se
osigurala djelotvorna zaštita i to preko izmjene iskustava i znanja na postupcima koji pridonose
očuvanju svakog segmenta kulturne (graditeljske) baštine. Integracija svih sudionika kao obligatorni
postupak definirana je temeljem Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN 69/99, Izmjene
i dopune NN 151/03; NN 157/03 Ispravak) i time je definiran onaj zakonski minimum integracije u
postupcima zaštite koji nikako nije dobro smanjiti. No taj zakonski, gotovo represivni segment zaštite
nikako nije dovoljan ukoliko se želi osigurati kvaliteta svih postupaka. Za kvalitetan rad na zaštiti
kulturne baštine i u užem smislu graditeljske baštine nužan je i proaktivan stav svih sudionika:
Sudionici u procesima zaštite graditeljske baštine
• Ministarstvo kulture – konzervatorski odjeli

Ministarstvo obavlja upravne i druge poslove koji se odnose na: istraživanje, proučavanje,
praćenje, evidentiranje, dokumentiranje i promicanje kulturne baštine; središnju
informacijsko-dokumentacijsku službu; utvrđivanje svojstva zaštićenih kulturnih dobara;
propisivanje mjerila za utvrđivanje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske;
skrb, usklađivanje i vođenje nadzora nad financiranjem programa zaštite kulturne
baštine; osnivanje i nadzor nad ustanovama za obavljanje poslova djelatnosti zaštite
kulturne baštine; ocjenjivanje uvjeta za rad pravnih i fizičkih osoba na restauratorskim,
konzervatorskim i drugim poslovima zaštite kulturne baštine; osiguranje uvjeta za
obrazovanje i usavršavanje stručnih radnika u poslovima zaštite kulturne baštine; provedbu
nadzora prometa, uvoza i izvoza zaštićenih kulturnih dobara; utvrđivanje uvjeta za korištenje
i namjenu kulturnih dobara, te upravljanje kulturnim dobrima sukladno propisima; utvrđivanje
posebnih uvjeta građenja za zaštitu dijelova kulturne baštine; obavljanje inspekcijskih
poslova zaštite kulturne baštine.
• Projektanti, planeri i nadzorni inženjeri

Sudjeluju direktno u definiranju obima i načina zaštite, kao i u postupcima radova koji bi do
zaštite trebali dovesti, te predstavljaju osnovnu stručnu sastavnicu pri primjeni pravilne i
kvalitetne metodologije u ostvarivanju zaštite
-- Sudjeluju pri izradi konzervatorskih studija prije početka na projektiranju pojedinih
zahvata na graditeljskoj baštini
-- Sudjeluju pri izradi konzervatorskih podloga za dokumente prostornog uređenja
-- Sudjeluju direktno kao nadzorni inženjeri ili članovi raznih povjerenstava (planeri) u
provedbi planova, tj. Projekata na graditeljskoj baštini
71
VI. tečaj
• Izvoditelji radova
Moraju kao direktni egzekutori pojedinih akcija na zaštiti graditeljske baštine biti educirani
u mjeri koja osigurava da njihove aktivnosti i postupci pri građenju neće ni na koji način
ugroziti graditeljsku baštinu.
-- Moraju poznavati metodološke osnove zaštite spomenika, tj. Kulturne baštine kako bi
procese pri izvođenju radova mogli voditi na način koji ne ugrožava graditeljsku baštinu
-- Moraju biti upoznati s tehničkim i tehnološkim dostignućima i njihovoj primjeni na
očuvanje graditeljske baštine kako bi svaka od aktivnosti bila izvedena na najprimjereniji
način
• Vlasnici – investitori
U startu najvažnija karika u procesu zaštite koja nažalost ima i najmanje znanja i često i
senzibiliteta pri primjeni bilo kakove metodologije u zaštiti graditeljske baštine, uvelike ovisi
o savjetima svih stručnih sudionika u procesu očuvanja baštine i uvelike će obzirom na
njihov decidiran stav i jasan upliv definirati i tijek svojih aktivnosti
-- Moraju biti upoznati s vrijednosti dijela graditeljske baštine čije je čuvanje i održavanje
njihova obveza
-- Moraju biti svjesni tehničkih, tehnoloških i financijskih ograničenja i razloga za njihovo
postojanje koji uvelike određuju sve aktivnosti koje oni kao vlasnici, tj. Investitori pri
pojedinim zahvatima na graditeljskoj baštini mogu poduzeti.
• Korisnici
Mada nemaju formalno pravo vlasništva nad pojedinim dijelovima graditeljske baštine imaju
veliku odgovornost jer su uključeni u korištenje graditeljske baštine, te bi time morali biti i
upoznati s opasnostima koje njihove aktivnosti imaju na pojedini zaštićeni objekt ili sklop.
72
veljača 2008
Osnovni metodološki principi zaštite i obnove kulturnih dobara

Osnove metodologije pri zaštiti i obnovi kulturnih dobara, te posebice graditeljske baštine
definirani su prije svega potrebom da se prepozna pojedino djelo kojemu je takova zaštita nužna.
Prije svega potrebno je definirati što je to pod zaštitom da bi se bilo kakovom metodom samoj zaštiti
moglo i pristupiti. Nakon toga potrebno je zaštićenim elementima pristupiti prema obrascu koji
uvjetuje slijedeće:
Principi pristupa postupcima obnove i zaštite

• Stanje zgrade ili sklopa moraju biti u potpunosti snimljeni prije početka bilo kakove
intervencije
• Materijali i postupci korišteni prilikom zahvata zaštite moraju biti dokumentirani
• Povijesni slojevi ili elementi ne smiju biti uništeni, falsificirani, promijenjeni ili uklonjeni
• Svaka intervencija mora biti minimalno potrebna (mora biti reverzibilna ili barem repetitivna)
• Svaka akcija mora biti vođena uz poštovanje estetskog, povijesnog i fizičkog integriteta
kulturnog dobra
Kako je prije rečeno sama osnova zaštite počiva u legislativi i time se propisima definiraju
elementi baštine na kojima se zaštita provodi. Naš Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara
definirao je da su ta dobra graditeljske baštine u osnovi sve nepokretne stvari (tako je unutar
zakonskog okvira arhitektura, ali i zgrada sama od jednog kompleksnog sklopa u kome je uz
konstrukciju, materijale i instalacije prisutno i specifično oblikovanje prostornih sklopova koje
nije uvijek mjerljivo materijalnim kriterijima) od umjetničkoga, povijesnoga, paleontološkoga,
arheološkoga, antropološkog i znanstvenog značenja, kao i arheološka nalazišta i arheološke
zone, krajolici i njihovi dijelovi koji svjedoče o čovjekovoj prisutnosti u prostoru, a imaju umjetničku,
povijesnu i antropološku vrijednost (svi ti elementi posebice su valorizirani i kategorizirani
dokumentima prostornog uređenja koji im daju još jednu dimenziju zaštite), ali i pojedine zgrade,
odnosno prostori u kojima se trajno čuvaju ili izlažu kulturna dobra i dokumentacija o njima.
73
VI. tečaj
Unutar zakonskog okvira posebice su definirani dijelovi nepokretnih kulturnih dobara koji
zahtijevaju posebnu pažnju, pa se zato ovdje navode onako kako su definirani unutar zakona5:
Nepokretno kulturno dobro može biti:

• grad, selo, naselje ili njegov dio,
• građevina ili njezini dijelovi, te građevina s okolišem,
• elementi povijesne opreme naselja,
• područje, mjesto, spomenik i obilježje u svezi s povijesnim događajima i osobama,
• arheološko nalazište i arheološka zona, uključujući i podvodna nalazišta i zone,
• područje i mjesto s etnološkim i toponimskim sadržajima,
• krajolik ili njegov dio koji sadrži povijesno karakteristične strukture, koje svjedoče o
čovjekovoj nazočnosti u prostoru,
• vrtovi, perivoji i parkovi,
• tehnički objekt s uređajima i drugi slični objekti.
Svi navedeni dijelovi graditeljske, tj. kulturne baštine evidentiraju se prema zakonskim
odrednicama na nekoliko načina. Prvi je unutar registra kulturne baštine koji je kategoriziran na tri
osnovne cjeline, tj. tri liste:
• Liste zaštićenih kulturnih dobara,

• Liste kulturnih dobara nacionalnog značenja i
• Liste preventivno zaštićenih dobara.
Unutar navedene tri osnovne liste vodi se također i ona koja je popunjenima kulturnim dobrima
od lokalnog značaja.
Mjere zaštite kulturnih dobara posebno su evidentirane unutar dokumenata prostornog

uređenja, koje su i u Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara navedeni kao obvezatni dio svakog
od pojedinih prostorno planskih dokumenata. Unutar navedene dokumentacije potrebno je utvrditi
temeljem konzervatorske podloge sustav mjera za zaštitu kulturne baštine, ili isti osigurati suradnjom
s nadležnim konzervatorskim odjelom Ministarstva kulture. Upravo je taj dio prostorno planske
dokumentacije osnova za pokretanje konkretnih akcija na očuvanju graditeljske baštine u koji su
posebice uključeni ovlašteni inženjeri svih struka.
5 Zakonom je točno definirano slijedećeunutar slijedećeg dijela zakona:

II. VRSTE KULTURNIH DOBARA;
1. Nepokretna kulturna dobra; Članak 7. ;
74
veljača 2008
Kao osnovni metodološki princip pri pokretanju bilo kojeg zahvata na graditeljskoj baštini
definirana je potreba za što iscrpnijim dokumentiranjem kulturnog dobra. Navedena dokumentacija
se u najčešćem slučaju sistematizira prije početka projektiranja Konzervatorskom studijom koja je
ekvivalent Konzervatorskoj podlozi unutar prostornog planiranja.
Osnovni cilj Konzervatorske studije je da na jednome mjestu prikupiti raspoložive podatke i

dokumentirati sve aspekte i faze nastanka te razvoja pojedinog sklopa graditeljske baštine. Unutar
globalnog cilja dokumentiranja jedan od segmenata istraživačkog pristupa kojemu treba težiti je
svakako sistematična prezentacija na jednome mjestu svakog materijala koji bi pridonio očuvanju
memorije na spomenik gdje je kroz povijest bio prisutan. Naredni cilj je i stvaranje maksimalno
korektne podloge za procjenu mogućnosti i načina definicije adekvatne konzervatorske metode
obnove, zaštite i prezentacije. Također bi studija trebala pomoći i definiranju kasnije egzekucije u
studiji odabranog i obrazloženog modela konzervatorskog zahvata kako bi se spomenik i fizički
zaštitio na načine koji uključuju i obnovu pojedinih devastiranih dijelova, zaštitu glavnih spomeničkih
atributa i njihovu kvalitetnu prezentaciju. Time je cilj ove studije prikupljanje podataka, ali i procjena
svrsishodnosti i izvedivosti postupka i postupaka na zaštiti. Unutar ciljeva koje bi studija trebala
doseći su i zahtjevi vezani uz procjenu nakanjenih ili već učinjenih zahvata pri zaštiti. Sakupljen
materijal u studiji mora biti prezentiran tako da ocjenjuje sve rezultate zahvata na projektantskoj
sintezi pri zahvatima zaštite, a krajnji zaključak mora potvrditi i konačan rezultat projektne faze rada
na nakanjenom zahvatu, ali na koncu i primjerenost završnih fizičkih rezultata izvedenih zahvata
prema projektnoj dokumentaciji.
Navedenom studijom definiraju se slijedeći posebno važni parametri pri svakoj od budućih
akcija na očuvanju graditeljske baštine:
• Definicija vrijednosnih parametara zaštićene zgrade ili sklopa

• Definicija metoda i modela zaštite
75
VI. tečaj
Definicija vrijednosnih parametara nepokretnih kulturnih dobara

(graditeljske baštine)
Polazni elementi za izradu, studije u prvome redu, te kasnije konzervatorske i projektne
dokumentacije, baziraju se na procjeni vrijednosti same zgrade ili sklopa, te njenom značenju unutar
određene prostorne ili socijalne cjeline. Prilikom definiranja vrijednosnih parametara prije bilo kakvih
sinteza ukratko je potrebno izvršiti opću i grubu podjelu6 takvih parametara na nekoliko osnovnih
grupa:
KULTURNE VRIJEDNOSTI
• DOKUMENTARNA VRIJEDNOST
• POVIJESNA VRIJEDNOST
• ARHEOLOŠKA I STAROSNA VRIJEDNOST
• ESTETSKA VRIJEDNOST
• ARHITEKTONSKA VRIJEDNOST
• VRIJEDNOSTI U SLICI GRADA (mjesta)
• EKOLOŠKE VRIJEDNOSTI I VRIJEDNOSTI U KRAJOLIKU
UPORABNE VRIJEDNOSTI
• NAMJENSKA (funkcionalna) VRIJEDNOST
• GOSPODARSKA (ekonomska) VRIJEDNOST
• DRUŠTVENA (socijalna) VRIJEDNOST
• POLITIČKA VRIJEDNOST
• OBRAZOVNA VRIJEDNOST
EMOTIVNE VRIJEDNOSTI
• ČUĐENJE, RADOZNALOST
• IDENTIFICIRANJE – IDENTITET
• KONTINUITET
76 6 Feilden, B.M., 1981., Uvod u konzerviranje, Društvo konzervatora Hrvatske, Zagreb:19-20

veljača 2008
Definicija metoda i modela zaštite

Prilikom definicije metoda i modela zaštite graditeljske baštine, ali i općenito svakog kulturnog
dobra inicijalna procjena njegovih vrijednosti definira i potencijalne metode zaštite. Specifičnost
zaštite graditeljske baštine je u činjenici da bilo koja odabrana metoda ili model zaštite koja je u
potpunosti ispravna ne postoji kao integralna i sveobuhvatna, budući da već i najmanja intervencija
na spomeničkom djelu predstavlja i alternaciju njegove originalne spomeničke cjeline, te time i
devastaciju spomeničke vrijednosti. Inicijalni impuls prilikom bilo kakovih zaštitnih aktivnosti morao
bi biti takav da omogući i osigura onaj najnužniji i najvažniji element karakterizacije spomeničkog
djela ili sklopa u mjeri koja bi i u narednim vremenskim razdobljima bila u punoj mjeri vidljiva i
čitljiva. Stoga je prilikom intervencija nužno uzeti u obzira da je postupak stvaranja kvalitetnog
metodološkog okvira ustvari pristup iznalaženja najpogodnijeg, no ne i apsolutno ispravnog rješenja.
Često se prilikom definiranja takovih zahvata spominje postupak iznalaženja kompromisa između
mnogih naizgled nepomirljivih zahtjeva, no to bi kao filozofska premisa bilo koje akcije bio najlošiji
pristup. Navedeni bi postupak tada bio neodgovarajući iz bilo kojeg od aspekata pri definiranju
procesa zaštite i rješenje ne bi bilo ni u kom pogledu zadovoljavajuće. Zato je jedini mogući pristup
iznalaženje sustava prioriteta i njihov upliv kao vodilja pri definiranju metoda i modela zaštite. U
navedenom pristupu definira se krajnji rezultat koji se želi postići bilo kojom od planiranih akcija,
pa makar ona bila tek naizgled puko zaustavljanje propadanja. Već se i takovom aktivnosti postiže
produženje vremenskog roka u kome je djelo kulturne baštine sastavni dio svakodnevnice, te će
se time slijedećim aktivnostima na zaštiti omogućiti šansa za veći stupanj zaštite svakog takvog
kulturnog dobra, tj. sastavnice graditeljske baštine.
Metode i modeli u postupku zaštite spomeničke graditeljske baštine

Sve radnje u postupcima zaštite graditeljske baštine osnivaju se na legislativi koja zato definira
neke primarne aktivnosti na zaštiti kao:
• STVARANJE INVENTARA (registara kulturnih dobara, registara spomeničke, graditeljske

baštine)
• PROVOĐENJE INICIJALNIH PREGLEDA (sastavljanje izvješća i upisi u registar) –
Kontinuirano nadziranje
• AKTIVNOSTI NA KONTINUIRANOJ IZRADI I PRAĆENJU STANJA DOKUMENTACIJE
KULTURNOG DOBRA
Svaka od tih aktivnosti je tek preduvjet za početak konkretnih zahvata koji imaju kao zajednički
nazivnik osnovnu karakteristiku da sve te intervencije uvijek izazivaju određeni gubitak vrijednosti
spomeničkog djela.
77
VI. tečaj
Modeli zaštite spomeničke, graditeljske baštine

Modeli zaštite graditeljske baštine temelje se na cijelom nizu kroz povijest razvijanih
konceptualnih pristupa konkretnim metodama zaštite. Svima njima u narednom povijesnom
pregledu zajedničko je što imaju u vidu potrebu da se pojedino djelo graditeljske baštine u memoriji
i konkretnom životu određene ljudske zajednice zarži što je moguće dulje. Tako je navedenim
pristupima osnova podjela na postupke koji su imali svoju povijesnu osnovu praktički od početaka
civilizacije koju mi pratimo pomoću povijesnih zapisa, pa do onih modernih i suvremenih u pravom
smislu riječi, koji se primjenjuju i danas.
Metode zaštite spomeničke, graditeljske baštine

Metode zaštite graditeljske baštine baziraju se na konkretnim aktivnostima koje provode
ovlašteni i osposobljeni pojedinci ili institucije i svi se vode idejom o tehničkoj realizaciji modela koji
su preuzeli kao osnova za svoje postupanje. Navedeni izbor modela prilikom pristupa konkretnim
aktivnostima nikad nije u slobodnom izboru pojedinca ili institucije, pa kakve oni formalne akreditive
imali, već je u provođenju procedure koju propisuje legislativa na način da se poštuju općenite
smjernice modela koji je prihvaćen unutar trenutne stručne prakse kao najdjelotvorniji i najsvrhovitiji
pri zaštiti graditeljske baštine. U slučaju Hrvatske prakse pri zaštiti graditeljske baštine najveći
upliv na postupke i metode definiranja takovog modela imaju međunarodne deklaracije i povelje.
Navedeni niz dokumenata osniva se u prvi mah na postulatima zaštite koji su postavljeni prilikom
osnivanja službe zaštite u Hrvatskoj početkom XX. stoljeća iz pera Maxa Dvoraka (Katekizam
zaštite spomenika, 1918. godina), da bi se profilirali utjecajem Atenske povelje (1931. godina), te
posebice nizom dokumenata prihvaćenih nakon II. svjetskog rata (Povelja iz Venecije, 1964. godina,
te Amsterdamska deklaracija, 1975. godina). Navedeni dokumenti pomogli su da se unutar stručne
prakse profilira prihvaćeni model koji se bazira na slijedećim aktivnostima pri zaštiti:
STUPNJEVI INTERVENCIJA NA GRADITELJSKOJ BAŠTINI
• Prevencija propadanja
-- Kontrola okoliša (redukcija zagađenja i vibracija u okolišu)
-- Sustavno održavanje (te uz zahvate na konstruktivnim dijelovima osigurati konstantno
čišćenje i gotovo domaćinsko održavanje)
-- Kontrola vlažnosti, temperature, svjetla i osvjetljenja (unutarnje strukture i konstrukcije)
-- Mjere sprečavanja požara(paleži), vandalizma, krađe
78
veljača 2008
• Zaštita postojećeg stanja

-- kontinuirani popravci na oštećenjima, zaustavljanje utjecaja agresivnih agensa (voda,
kemikalije plinovi…)
• Konsolidacija gradivnog tkiva
-- Konstruktivni zahvati koji se izvode aplikacijom adhezivnih materijala ili dodatnih nosivih
konstrukcija kako bi se osigurao strukturalni integritet konstrukcije
• Restauracija
-- Proces kojim se djelo graditeljske baštine postupcima dovodi u stanje što bliže svom
originalnom konceptu sanacijom ili zamjenom dotrajalih elemenata poštujući originalan
materijal i originalne procedure ili recepture gradnje
• Rehabilitacija
-- Proces kojim se djelima graditeljske baštine osigurava mogućnost korištenja - namjene,
te time i direktna integracija u životne procese
• Reprodukcija
-- Proces ili postupak kojim se kopira postojeće djelo kulturne baštine (najčešće ne za
cijeli graditeljski sklop, već za njegove manje dijelove – najčešće dijelove dekoracije ili
skulpturalne plastike
• Rekonstrukcija
-- Postupak i procedura kojom se na temelju točnih podataka iz procesa dokumentiranja
uglavnom novim materijalima ponovo stvara djelo graditeljske baštine nepovratno
uništeno katastrofalnim djelovanjima prirode ili čovjeka
79
VI. tečaj
Osnove definiranja urbanističkih mjera pri zaštiti kulturnih dobara

Urbanistički aspekti zaštite i obnove kulturnih dobara odnose se na onaj dio koji nazivamo
nepokretna kulturna dobra. U nizu pojedinačnih tipologija koje sačinjavaju estetski i funkcionalno
heterogenu kategoriju povijesne urbane ili ruralne cjeline predstavljaju onaj osnovni segment brige
koja se sreće unutar prostorno-planerske i urbanističke prakse.
Sama je urbanistička i šire prostorno-planerska praksa u današnje vrijeme definirana tek preko
dokumenata prostornog uređenja, kao gotovo jedinog formalnog instrumenta provedbe postupaka
zaštite kulturnih dobara. U situaciji kad je definiranje i izrada prostorno planskih dokumenata postala
gotovo potpuno administrativna procedura i sustav zaštite kulturnih dobara također je uhvaćen u
zamku formalnih i formaliziranih zahtijeva i zadaća.
U današnjem se vremenu uloga arhitekata i drugih inženjera često u prostornom planiranju

i urbanizmu svodi tek na puku tehničku provjeru politički definiranih prostorno planskih zadaća, ili
još gore na tehnički i strukovno korektno definiranje formalnih elemenata (tehnički korektnu izradu
dokumenata prostornog uređenja) za provedbu isključivo politički definiranih planskih naloga. Polako
nestaje (na sreću nije još u potpunosti nestalo) kreativnog promišljanja i konceptualnog pristupa
definiranju prostorno planskih i u užem smislu urbanističkih zahtijeva.
U sustavu prostornog planiranja koji je danas i zakonski definiran7 postupci zaštite kulturnih
7 ZAKON O ZAŠTITI I OČUVANJU KULTURNIH DOBARA (NN 69/99) u svom je tekstu unutar nekoliko članaka ek-
splicitno definirao odnos prostornog planiranja i zaštite kulturnih dobara, te posebice dio procedure pri izradi smjer-
nica za očuvanje i zaštitu kulturnih dobara, prije svega nepokretnih kulturnih dobara. Tako zakon definira slijedeće:
4. Utvrđivanje sustava mjera zaštite za kulturno dobro
Članak 55.
Za kulturna dobra nadležno tijelo utvrđuje sustav mjera zaštite prema ovom Zakonu i posebnom propisu kojega
donosi ministar kulture.
a) Utvrđivanje sustava mjera zaštite za nepokretno kulturno dobro
Članak 56.
Dokumenti prostornog uređenja, ovisno o vrsti i području obuhvata, obavezno sadrže podatke iz konzervatorske
podloge sa sustavom mjera zaštite nepokretnih kulturnih dobara koja se nalaze na području obuhvata plana.
Konzervatorsku podlogu utvrđuje nadležno tijelo, a ona sadrži opće i posebne uvjete zaštite i očuvanja kulturnih
dobara u području obuhvata plana. U slučaju kada nadležno tijelo nije utvrdilo konzervatorsku podlogu dužno je na
zahtjev donositelja dokumenta prostornog uređenja utvrditi sustav mjera zaštite nepokretnih kulturnih dobara koja
se nalaze na području obuhvata plana.
Dokument prostornog uređenja može se donijeti samo uz prethodnu suglasnost nadležnog tijela kojim se potvrđuje
da je sukladan konzervatorskoj podlozi ili utvrđenom sustavu mjera zaštite prema stavku 2. ovoga članka. Nadležno
se tijelo dužno pisano očitovati u roku od 15 dana od zatražene suglasnosti, a ako to ne učini smatrat će se da je
suglasnost dana.
Članak 57.
Radi zaštite i očuvanja kulturno-povijesne cjeline donosi se urbanistički plan uređenja, sukladno propisima o pros-
tornom uređenju i ovom Zakonu.
80
veljača 2008
dobara uključeni su u definiranje odredbi svih razina prostorno planske dokumentacije8. Kao osnovni
elementi pri definiranju sadržaja prostorno planske dokumentacije dio koji se odnosi na segment
zaštite kulturne baštine propisan je kao obvezni dio tekstualnih i grafičkih dijelova dokumentacije9.
Unutar dijela prostorno planske dokumentacije dio koji se odnosi na zaštitu kulturnih dobara mora
definirati i osigurati slijedeće:
• Evidentirati i katalogizirati elemente kulturne baštine (materijalnih kulturnih dobara)

• Definirati vrijednosne parametre pojedinačnih elemenata kulturne baštine
• Definirati modele zaštite
• Definirati metode zaštite
Obvezno uključivanje segmenta zaštite kulturne baštine praktično je riješeno u sklopu izrade
prostorno planske dokumentacije preko izrade konzervatorske podloge, kao stručnog elaborata koji
predstavlja osnovu za evidentiranje, katalogiziranje i definiranje modela i metoda zaštite kulturnih
dobara na području obuhvata svakog od prostorno planskih dokumenata.
8 Pravilnik o sadržaju, mjerilima kartografskih prikaza, obveznim prostornim pokazateljima i standardu elaborata pros-
tornih planova (Narodne novine 106/98, 39/04, 45/04, 163/04)
9 Elementi potrebni za definiranje zaštite kulturne baštine sadržani su kao posebna poglavlja u tekstualnom dijelu
svakog prostorno-planskog dokumenta i to unutar poglavlja Obrazloženje, kao i unutar poglavlja koje definiraju
odredbe za provođenje. Unutar grafičkog dijela prostorno-planske dokumentacije kartografski prilog UVJETI
KORIŠTENJA, UREĐENJA I ZAŠTITE PROSTORA definira i elemente za zaštitu kulturne baštine. 81
VI. tečaj
Konzervatorska podloga
Kao osnova za definiranje zaštite materijalnih kulturnih dobara (posebice nepokretnih kulturnih
dobara), ali i specifičnih karakteristika prostora (od krajolika do pojedinačnih elemenata koji se ne
mogu podvesti pod stroge odrednice, kao što su siluete ili vizure) izrada konzervatorske podloge
bitan je element, no pri tome opasnosti su od dvaju ekstremnih slučajeva. Prvi je da se izrada
konzervatorske podloge shvati kao tek jedna od niza formalnih aktivnosti, gdje se katalogizacija,
ali i definicija konzervatorskih smjernica svodi na administrativno sklapanje dokumenta. Kao druga
ekstremna situacija je ona koja unutar granica obuhvata pojedinačnih dokumenata prostornog
uređenja elemente kulturne baštine postavlja nekritički kao osnovu cjelokupnog prostorno planskog
činjenja.
I u jednom i u drugom slučaju, ali i prilikom iznimno pažljivo izrađenih konzervatorskih podloga,
sama izrada provedbenih odredbi i definicija pojedinačnih parametara mogu u potpunosti anulirati
konzervatorske smjernice i u potpunosti izmijeniti bitne elemente kulturne baštine na način kojim ona
biva nepovratno devastirana.
Osnova za definiranje mjera zaštite je prepoznavanje istinskih vrijednosti unutar pojedinog

prostora. Zadaća prepoznavanja i vrednovanja svih elemenata nužnih za stvaranje prave slike
o kulturnoj baštini povjerena je timovima arhitekata, arheologa i povjesničara umjetnosti prilikom
definiranja Konzervatorskih podloga.
Definiranje elemenata koji zaslužuju zaštitu, kao i definiranje cjelina koje zaslužuju zaštitu
utvrđuje se u postupku prostornog planiranja, gdje je izrada konzervatorske podloge osnove za
sve aktivnosti na zaštiti unutar obuhvata pojedinog prostorno planskog dokumenta. Svrha toga
elaborata nije samo katalogizacija, već i vrednovanje koja za cilj ima definiranje metoda zaštite
Konzervatorska podloga ima smisao dokumenta u kome se evidentiraju pojedinačni elementi

nepokretne kulturne baštine, ali i kao dokument kojim se definiraju osnovne smjernice za njihovu
zaštitu. Unutar konzervatorske podloge prepoznaju se i vrijednosno definiraju pojedinačni objekti,
sklopovi, ali i urbane ili ruralne cjeline, kao i posebne vrijednosti prirodnog ili ljudskom rukom
mijenjanog krajolika.
Navedeno se prezentira kao osnova koju najveći broj ne samo laika nego i arhitekata i drugih
inženjera koji sudjeluju u postupku građenja očekuju vidjeti i razumjeti kao decidirano definirani
skup pravila, ili naputaka, ako ne i striktno oblikovanih elemenata unutar provedbenih odredbi
pojedinačnih dokumenta prostornog uređenja.
82
veljača 2008
Unutar dokumenata prostornog uređenja temeljem konzervatorskih podloga uglavnom

su definirane načelne smjernice za projektiranje, koje se eksplicitno mogu tek rubno omeđiti
pojedinačnim decidiranim parametrima. Tako se rubni uvjeti iz konzervatorskih smjernica često
iščitavaju i kao jedini uvjeti koje mnogi definiraju tek preko elemenata uobičajenih unutar prostorno
planske dokumentacije10. Sam postupak pripreme konzervatorskih smjernica nažalost mnogih
projektanata, investitora i izvoditelja nije moguće definirati preko niza matematičkih parametara i
formula, jer kompleksnost postupaka zaštite ne uključuje samo usko stručne parametre, već se veže
za mnoge aspekte života i reflektira u svakom pogledu kompleksne društvene odnose unutar svakog
društva. Dapače, prilikom usmjeravanja modela i metoda zaštite utjecaj društva i nadasve politike na
zaštitu kulturne baštine je i više nego znatan11.
10 Među tim su parametrima najčešće definirani slijedeći: parcelacija (minimalne i maksimalne površine, kao i dužine
fronte uz regulacionu liniju); Građevinska (bruto) površina; tlocrtna površina (TP); katnost, visina građevine (h);
izgrađenost građevne čestice; koeficijent iskoristivosti građevne čestice (ki) i sl.
11 Unatoč idealističkim izjavama i promišljanjima mnogih konzervatora i njohovom pozitivnom stavu sprama zadaća
koje obavljaju.
83
VI. tečaj
Zone zaštite
U prostorno-planskim dokumentima zaštita je uglavnom u prvom nivou definirana prostornim
obuhvatima različitih zona, te njihovim raznim stupnjevima provedbe zaštite. Na način koji je
svojstven prostornim planovima definiraju se zone koje u prostornom smislu imaju određene
homogene karakteristike, gdje unutar segmenta zaštite kulturne baštine to predstavlja zone koje na
određeni način definiraju kontekst pojedinačnih elemenata kulturne baštine ili povijesnih sklopova
s elementima vrijednosti kulturne baštine. Tako se te specifične zone uglavnom definiraju prema
nekoliko stupnjeva, režima zaštite12:
• Zona zaštite koju se karakterizira izrazitom vrijednošću i očuvanošću graditeljske (urbane

ili ruralne) strukture, ili karakteristikama prostora koje predstavljaju značajnu kulturnu
vrijednost (spomen područja, zaštićeni krajolici koji nisu isključivo vezani uz elemente
prirodne baštine, te razni oblici etnoloških zona) i u kojoj je stroga (ili strožija) zaštita
postojećih vrijednosti definirana kao dominanta u svim aktivnostima. Izrazita vrijednost u
ovoj zoni dodatno je potencirana i velikom vrijednosti pojedinačnih elemenata cjeline, ali i
same cjeline kao prostora koherentnih karakteristika13
• Zona u kojoj su svojstva kulturne baštine (posebice njene graditeljske komponente)
vrednovane i očuvane u različitim stupnjevima, no unutar pojedinih jasno omeđenih i
definiranih dijelova prostora očuvanost i vrednote imaju ograničenu prostornu dispoziciju,
ali koherentne karakteristike14.
• Zona u kojoj su u karakterizaciji i vrednovanju vrijedni elementi kulturne baštine prisutni
tek kao pojedinačni spomenici ili manje graditeljske cjeline i gdje je očuvanost povijesnih
i drugih vrijednih struktura kulturne baštine (te posebice graditeljske baštine) uglavnom
slabija i sporadična. Navedena zona unatoč manjoj koherenciji spomeničkih vrijednosti
ima izraziti značaj kao prostor u kome se definira kontaktna zona s prostorima znatnije
12 Kao primjer postojećeg sustava zaštite kulturnih dobara unutar urbnističke prakse moguće je posebno analizirati el-
emente koji su prezentni u odredbama Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba; ODLUKA O DONOŠENJU
GENERALNOG URBANISTIČKOG PLANA GRADA ZAGREBA (Službeni glasnik Grada Zagreba 16/2007, Ispravak
Odluke o donošenju 2/2008, Ispravak Odluke o donošenju 6/2008, Ispravak Odluke o donošenju 8/2008)
13 Generalni urbanistički plan grada Zagreba u svojim je odredbama definirao zonu najstrože zaštite kao zonu “A”-
Područje iznimno dobro očuvane i osobito vrijedne povijesne strukture, u kome se navodi kako se taj režim zaštite
primjenjuje na „prostorne i građevne strukture izraženih urbanističko-arhitektonskih, kulturno-povijesnih, pejsažnih
ili ambijentalnih vrijednosti, naglašenog značenja za sliku grada, te s građevnom supstancom visoke spomeničke
vrijednosti, koja kao graditeljsko naslijene Zagreba definira njegovu povijesnu urbanu matricu“.
14 U generalnom urbanističkom planu grada zagreba zona “B” - Područje različitog stupnja očuvanosti povijesne
strukture definirano je kao režim zaštite koji se primjenjuje na “graditeljske cjeline s vrijednom prostornom i gra-
nevnom strukturom te pretežno očuvanom kvalitetnom granevnom supstancom, odnosno gradske predjele unutar
kojih su cjelovito zaokružene njegove temeljne prostorno-urbane i arhitektonsko-graditeljske značajke” . Navedena
zona posebice je u odredbama generalnog urbanističkog plana grada Zagreba definirana kao režim postupanja
koji se koristi pri zaštiti “naselja koja su realizirana kao dovršene cjeline i na cjeline u kojima je očuvana povijesna
84 matrica i mjerilo”
veljača 2008
spomeničke vrijednosti i koherencije15.
Navedena podjela na tri razine režima zaštite tek je simplifikacija kompleksne strukture
i pristupa svakom od segmenata kulturne baštine, ali i cjelinama koje svojim zajedničkim
karakteristikama predstavljaju naslijeđe vrijedno štićenja. Prilikom primjene takvog troslojnog
sustava mjera zaštite nije nužno da se unutar granica obuhvata pojedinih prostorno planskih
dokumenata definiraju sva tri režima, jer svaka pojedinačna situacija treba biti analizirana i
valorizirana temeljem direktnog uvida prostornih, kulturnih i povijesnih datosti (često i političkih ili
kakvih drugih realnosti)16.
Unutar strukturiranog sustava zaštite u prostorno-planskoj dokumentaciji razlike između

pojedinih režima zaštite za laike nisu jednoznačne i apsolutno razumljive, te u mnogim slučajevima
upravo šira javnost, ali i mnogi inženjeri struka koje sudjeluju u građenju imamu problema u
prepoznavanju delikatnih no krucijalnih principa za postupanje (projektiranje) unutar pojedinih
režima, tj. zona zaštite. Terminologija koja se navodi i elaborira u odredbama mnogim prostorno-
planskim dokumentima naizgled je slična i projektantima i investitorima predstavlja izvor mnogih
dvojbi. Jedan od razloga za dvojbe je često površno poznavanje kompleksnih postavki suvremene
zaštite kulturne baštine, ali je jednako tako čest i slučaj površno definiranih i površno prezentiranih
odredbi unutar tekstualnih segmenata prostorno-planske dokumentacije.
15 Prema odredbama zagrebačkog generalnog urbanističkog plana zonu “C” - Područje sačuvanih pojedinačnih
elemenata povijesne strukture definira za “prostorne i granevne strukture koje čine integralni prostorni okvir i
zaokružuju središnje gradsko područje kao kvalitetnu, urbanistički definiranu i prepoznatljivu povijesno-urbanu
cjelinu Zagreba”, drugim riječima definira tu zonu kao kontaktnu zonu onima s većom vrijednosti i kohezijom pros-
tornih, povijesnih i drugih obilježja koji označavaju spomeničke vrijednosti i vrijednosti kulturne baštine.
16 Kao dobar primjer za realno definiranje zona zaštite, tj. režima je konzervatorska podloga za centar grada Ivanić-
grada, koju je za Detaljni plan uređenja centra grada izradio tim Ministarstva kulture RH (Marija Tusun, dipl. ing.
arh. ; Damir Filipović, dipl. ing. arh. ; Martina Strugar, prof. pov. umj. ;Katica Mutak, prof. pov.). U toj je konzervator-
skoj podlozi temeljem analize definirana zaštita temeljem tek dva osnovna režima i to one koji bi u primjeru grada
Zagreba odgovarali zonama zaštite B i C, tj. zonama zaštite koje nemaju najstrožije postavke za postupanje u pros-
toru. Takav je zaključak temeljem rada na izradi konzervatorske podloge posljedica procjene da unutar analizirane
urbane strukture nama karakteristika kulturne baštine koja bi zahtijevala radove na tek striktnoj zaštiti i pojedinačnoj
sanaciji, već da struktura koja ima povijesne i estetske kvalitete mora biti štićena u skladu s granicama koje ne
definiraju univerzalni, već lokalni uvjeti. Tako je sustav zaštite kojim se dopušta slobodnija realizacija suvremenih
zahvata definiran kao posljedica mogućnosti da se zatečena struktura modificira i nadopunjuje, ali uz poštovanje
vrijednosti koje su rezultat lokalnog prostornog identiteta.
85
VI. tečaj
Manjkavost razrade odredbi nekad je posljedica rutiniranih postupaka pripreme, izrade i

donošenja prostorno-planske dokumentacije, no nekada manjkavost biva tek privid kojemu je razlog
upravo kompleksnost donošenja odluka vezanih za kulturnu baštinu.
Kompleksnost donošenja odluka u slučaju mnogih intervencija u prostoru (građenja ili pojedinih
detaljnijih zahvata na izradi prostorno-planske dokumentacije) nekad je pak uvjetovala definiranje
odredbi o zaštiti kulturne baštine, te posebno graditeljskog naslijeđa, na način koji definira osnovne
smjernice, no ne daje konkretne naputke ili decidirane procedure osim jedne. Osnovna procedura
koju prostorno-planska dokumentacija predviđa je definirana u odredbi koja propisuje ishođenje
suglasnosti nadležnog tijela Ministarstva kulture (konzervatorskog odjela) na svaki oblik intervencije
u prostoru. Navedena je odredba u najvećem broju slučajeva i jedina mogućnost da se sustavno
interpretiraju pojedini konkretni problemi i vrijednosti u prostoru, te u komparaciji s predloženim
projektima intervencija definira konačni rezultat. U slučaju kad bi se unutar prostorno planske
dokumentacije i definiralo striktno sve parametre za planiranje ili projektiranje zahvata u prostoru
opasnosti za konačni rezultat bile bi i dalje višestruke. Jedna je u mogućoj nedovoljnoj senzibilnosti
pojedinih projektanata ili investitora, no druga ozbiljnija je u mogućem nedostatku senzibilnosti
i mogućem nedostatku osposobljenosti svih razina državne uprave za postupanje u skladu s
postulatima suvremene zaštite kulturne baštine.
86
veljača 2008
Vizualni identitet i provedbene odredbe u prostorno planskim

dokumentima
U Hrvatskoj se unutar strukture gospodarenja prostorom prostorno planiranje definira gotovo
kao osnovni instrument njegove zaštite. Sama struktura prostornog planiranja, a zatim i samih
prostornih planova definirala je provedbene odredbe kao praktično elementarni način definiranja
pojedinačnih zahvata unutar prostora. Definicija izrade prostornih planova uvijek u svojoj metodologiji
uključuje elemente studioznog pristupa proučavanju, dokumentiranju i definiranju vizualnog
identiteta predmetnog prostora, no operacionalizacija pripreme konkretnih odredbi često se svodi
na krutu primjenu osnovnih i često samo shematskih postulata prostornog planiranja i regulacije
posebice arhitektonskih zahvata. U takvim se provedbenim odredbama minimalni i optimalni uvjeti
izjednačavaju i provode nivelacije koje zatiru u prethodnim studijama prepoznate vrijednosti vizualnog
identiteta i karikaturalno interpretiraju cjelokupan proces arhitektonskog stvaranja.
Provedbenim odredbama unutar prostornih planova, tj. svih dokumenata prostornog uređenja
definiraju se gotovo svi arhitektonski zahvati, posebice njihova estetska i tipološka svojstva. U
hrvatskoj je praksi tumačenje i kontrola provedbe odredbi prostornih planova prepuštena prosudbi
pojedinih službenika unutar državne uprave, gdje nažalost, mnogi nemaju, tj. nije niti zahtijevano
posjedovanje određenog senzibiliteta potrebnog za suptilno provođenje nekad i iznimno studiozno
i više nego korektno definiranih elemenata provedbe. Nažalost, čest je slučaj i da se stručni i
osposobljeni ljudi unutar državne uprave uredbama i stavom generalne politike pretvaraju tek u
puke administrativne regulatore šturih i osnovnih elemenata koji su definirani prostornim planovima
i njihovim provedbenim odredbama. Onaj mali dio tipologije i tipološke raznolikosti koji ipak ima
mogućnost estetske ili druge korekcije predstavlja isključivo zahvate na pojedinim povijesnim
ili drugim kulturnim dobrima, ograničen na upliv službenika unutar Ministarstva kulture. Takva
se tipološka vrijednost, nažalost, definira isključivo na pojedinačnim primjerima koji uključuju i
uža zaštićen područja, no nikako i generalni stav koji je u povijesti definirao karakter izgrađenog
i kultiviranog prostora, ali i pojedinačne arhitektonske artefakte (zgrade) ili sklopove. Upravo je
isključivost suvremenog pristupa u tretiranju vizualnog identiteta po principu pojedinačnosti i
pojedinačnih primjera ostavila mogućnost degradacije prostora u cjelini.
Definiranje procesa u njegovoj ukupnosti težnja je svih aktivnosti na zaštiti vizualnog identiteta
kao u današnje vrijeme ne samo estetskog već i ekonomskog aspekata života bilo koje ljudske
zajednice. Ukupnost procesa tako mora uključivati kvalitetnu provedbu analitičkih aktivnosti, kao i
kreativniji pristup pripremi provedbenih propisa, te izrazito osjetljiv proces njihove suptilne primjene.
Upravo je ta suptilnost primjene ključ uspjeha prostorno planskih mjera na očuvanju vizualnog
identiteta, jer ona uključuje striktno definiranje funkcionalnih minimuma, koji moraju uključiti socijalne
i tehničko funkcionalne parametre ljudskog života u zajednici, i čija se provedba poštuje u potpunosti
bez mogućnosti kompromisa ili alternativne interpretacije, te definiranje onih kvalitativno na osnovu
nadograđenih elemenata zadiranja u prostor, za koje je nužno definirati upravo prije spomenuti
suptilni pristup i kreativno tumačenje u skladu s postulatima zaštite vizualnog identiteta.
87
VI. tečaj
Pristup projektiranju u zaštićenim povijesnim sredinama –

problem interpolacija
Kao manifestacija urbanističkih aspekata zaštite kulturnih dobara, posebice nepokretnih
kulturnih dobara, tj. graditeljske baštine zanimljivo je pokazati problematiku na primjerima
interpolacija suvremene arhitekture unutar povijesnih naselja, posebice onih koja su pod formalnom
zaštitom kao kulturna dobra. Sam je problem prikazan kao pregled ostvarenja koja su nastala u
zonama najstrože zaštite povijesnih sklopova na listi svjetske baštine UNESCO-a (kao što su Graz,
Split, Beč, Prag, Toledo), ali i u neposrednoj blizini spomenika koji su kao iznimno vrijedni povijesni,
ali i umjetničko-arhitektonski dosezi prezentni u svijetu (kao npr. Maison Carre u Nimes-u).
Za sve prikazane i elaborirane primjere karakteristična je primjena suvremenih oblikovnih

metoda pri stvaranju arhitekture, te time i definiranje moderne arhitekture kao sastavnog elementa
i onih dijelova ljudske urbane baštine koji su karakterizirani kao izuzetno vrijedni. Prezentirani i
elaborirani primjeri pokazali su kako suvremena arhitektura u svoj svojoj kompleksnosti, a preko
raznih metoda i modela realizacije kreativnih ostvarenja nije u svim tim cjelinama tretirana od strane
svjetske konzervatorske prakse kao činilac koji bi doveo u pitanje umjetničke, povijesne i sve druge
pozitivne karakteristike primarno štićenih cjelina. U primjerima koji su tu navedeni ta je arhitektura
naprotiv na razini simbola samo učvrstila i potencirala vrijednost zaštićenih povijesnih cjelina u
kojima je pozicionirana.
Navedena suvremena arhitektonska ostvarenja oblikovno su izrazito različita i nekoherentna

u detaljima i principima tretiranja arhitektonske kreacije, no u korelaciji s ovdje prikazanim
elementima kulturne baštine na listi UNESCO-a čak i u najekstremnijim slučajevima kad njihov
oblikovni idiom predstavlja izraziti kontrast zaštićenoj cjelini oni u sinergiji s ostalim slojevima
štićenog i vrednovanog dobra samo pridonose podizanju vrijednosti svake od tih cjelina, kako svojim
suvremenim sadržajem, tako i svojim simboličkim znakom kao pečata vremena u kojem žive i
borave svi današnji stanovnici ili gosti navedenih povijesnih urbanih sklopova.
88
veljača 2008
Arhitektonske intervencije u povijesnim urbanim sredinama kroz povijest

Intervencije novom gradnjom u povijesnim urbanim (no i ruralnim) sredinama predstavljale su
tijekom tisućljeća razvoja ljudske graditeljske i urbanističke djelatnosti apsolutnu konstantu. Uslijed
promjena u životu pojedine zajednice, postojala je jasna funkcionalna potreba da se u postojeće
izgrađeno tkivo intervenira novim zahvatima i to tako da se popunjavala postojeća još neizgrađena
struktura, ili da se na mjestu postojećih zgrada njihovim rušenjem otvara mogućnost novih gradnji
koje bi uslijed sveobuhvatnih socijalnih, ekonomskih i kulturnih promjena neke zajednice trebale
bolje odgovoriti na njihove novo razvijene potrebe.
U tisućljećima i stoljećima koja su prošla od trenutka formiranja prvobitnih ljudskih zajednica

i formiranja nakon toga njihovih prvih stalnih naseobina, pa do trenutka kad se ljudsko društvo
počelo mijenjati velikom brzinom uslijed značajnih znanstvenih, tehnoloških i društvenih dostignuća,
sama je gradnja bila postepena i vrlo racionalna, te i nije za već izgrađene dijelove arhitektonskog
tkiva predstavljala onu opasnost koju predstavlja danas. Tempo promjena koje je donosio razvoj
čovječanstva do početka XIX. stoljeća nije pružao onoliko mogućnosti za eksplozivan razvoj
društva, ali i svih materijalnih manifestacija toga razvoja (zgrade, prometnice i druga infrastruktura
od početka XIX. stoljeća rapidno se šire diljem svijeta i njihova ekstenzivna uporaba prostora
problematična je sama za sebe) koje bi u kratkom vremenu mogle dramatično promijeniti kontinente,
a ne tek pojedine izolirane zajednice, tj. gradove ili neka druga ruralna ili urbana naselja. Tako se
tijekom tisuća godina razvoja struktura pojedinih danas zaštićenih sredina mijenjala polako, jer
do početka XIX. stoljeća i principi poljoprivrede ili manufakturne proizvodnje bili su poznati već
gotovo tisuću godina, a i ostali vidovi života imali su gotovo od pamtivijeka strukturirane zahtjeve
i rezultate. Tako se niti u dijelovima povijesnih naselja nije pojavljivala veća potreba za zamjenom
građevina koje su mogle održavati osnovnu funkciju zbog koje su i sagrađene. Tek kada pojedina
zajednica biva dovoljno ekonomski jaka za promjene dolazi i do zanavljanja i rekonstrukcije njene
materijalne, graditeljske baze. U tom se trenutku tijekom cijele povijesti stare zgrade i sklopovi
nemilosrdno ruše i grade se novi. No čak i te su promjene bile rijetke i sporadične, tako da je do
modernog doba doprlo mnoštvo nama danas tako vrijednih cjelina i pojedinačnih spomenika, a
tada je ipak dominirao osnovni princip alternacije bilo kojeg elementa arhitekture na način koji je
osiguravao da promijenjena potreba dotadašnjih korisnika bude servisirana na način koji je tehnički
i ekonomski najmanje promijeniti postojeću strukturu, tako se zgrada čuvala u mjeri koja je morala
odgovarati njenoj trenutnoj namjeni, a promjene su bile svedene na potrebni minimum. Uslijed
konstantnih promjena potreba i konstantne potrebe za održavanjem i ne mijenjane arhitekture
slojevitost intervencija odgovarala je nizu povijesnih razdoblja koje je pojedino doro preživjelo, tako
da je njegova izvorna kvaliteta najčešće postao sustav promjena koje je sklop na svojoj vanjštini ili
u interijeru registrirao, tek kasnije i stilsko jedinstvo pojedinih faza (najčešće i njih sačuvanih samo u
manjim ili većim fragmentima).
89
VI. tečaj
Procesi održavanja, prenamjena, dograđivanja, rušenja i nove gradnje mijenjali su tijekom

vremena konstantno sklopove, ali i pojedinačna ostvarenja, tako da je činjenica promjena stvarala
samo dodatnu auru oko svakog do danas sačuvanog povijesnog sklopa ili pojedinačne građevine.
Uslijed svih tih aktivnosti na promjenama originalnih građevina svijest pojedinaca, ali zajednica
o potrebi zaštite izgrađene strukture koju su naslijedili iz prošlosti bila je prisutna konstantno.
Tijekom cijele povijesti pojedini se spomenici i arhitektonska ostvarenja štite formalno i praktično i
njihov se opstanak smatrao zadaćom iznimne važnosti17.
Naše je doba tako samo vrijeme u kome se odigrava logičan nastavak aktivnosti koje su
tijekom povijesti bivale normalne i uobičajene diljem svih prostora na kojima je obitavao ili obitava
čovjek, no danas ipak postoje razlike.
U suvremenom dobu vrijeme i novac predstavljaju iznimno veliki problem i opasnost za

baštinu, jer brzina i mogućnost ogromnih intervencija u prostoru predstavljaju opasnost i mogućnost
potpunog iščezavanja pojedinih povijesnih ostvarenja. Procesi koji su u prošlosti trajali tijekom
nekoliko generacija danas se započnu i završe u ciklusima koji nekad ne traju duže od godine
dana, te je tako velik tehnički, tehnološki i svaki drugi potencijal razlog za iznimnu zabrinutost pri
pokušajima očuvanja onoga što se danas definira kao kulturno dobro. Nakon razvoja industrijske
proizvodnje i dramatičnog razvoja gradskih struktura, te učestalih i dramatičnih socijalnih promjena,
dolazi do ubrzanog tempa gradnje koji sve više nagriza povijesna tkiva do tada vrlo starih i u
manjoj mjeri mijenjanih urbanih i ruralnih aglomeracija. U tom se trenutku strukturira i služba zaštite
spomenika na način koji institucionalizira brigu za najšire kulturno naslijeđe, koje je do tada bilo
prepušteno pojedinačnoj senzibilnosti pojedinog vladara ili male grupe moćnih ljudi.
U trenutku kad se institucionalizira zaštita pojavljuju se i različiti teoretski pristupi problemima

zaštite, ali i problemima intervencija, te posebice interpolacija nove arhitekture u povijesne sredine.
Tako preko romantičarske i biološke škole zaštite, pa do suvremenih integralnih i aktivnih metoda
zaštite biva mijenjan i senzibiliziran pristup projektiranju novih arhitektonskih i urbanističkih
intervencija u povijesnim sredinama, posebice onima koje su danas pod istinskom prismotrom struke
i javnosti. Danas je u svijetlu svih tih povijesno-teoretskih rasprava i pristupa konzervatorskoj praksi
vjerojatno najvažnija uloga te prakse u ostvarenju potrebe da se preko amortizacije vremenske
komponente pruži prilika za racionalno i pravilno promišljanje o pravcu potencijalnih intervencija
na kulturnoj, te posebice graditeljskoj baštini. U tom je smislu potrebna evaluacija i provođenje
procedure, koja ako ništa pruža vremensku priliku promišljanja i prosuđivanja koristi i opasnosti
pojedine intervencije.
17Posebno je zanimljiv koncizan pregled povijesti konzervatorske prakse, ali i teoretske misli koji u svojoj knjizi
„Zaštita graditeljskog naslijeđa“ donosi Tomislav Marasović. Posebno pogledati: Marasović, T, (1983), Zaštita
graditeljskog nasljeđa, Društvo konzervatora Hrvatske,Zagreb-Split – I DIO: Povijesni pregled, ali i naslov koji je
dostupan na stranicama ICCROM-a (www.iccrom.org - pdf publications) Jukka Jokilehto (1986.), A History of Archi-
90 tectural Conservation, ICCROM, Rim (disertacija obranjena na University og York)
veljača 2008
S druge strane aktivnosti na zaštiti ne znače i potpuno blokiranje bilo kakovih promjena, jer te
su promjene osnovni dio konteksta koji je do štićenih cjelina i njihov današnje vrijednosti i doveo.
Zato je delikatna uloga konzervatorske struke upravo u definiranju mjere intervencije u pojedinoj
povijesnoj cjelini i tim definiranja načina i vremenskog pomaka koji je potreban da društvo (i njegov
diletantski, no najglasniji dio – javnost) dobije vrijeme, ne kakao bi zaštitila pojedine spomenike
(jer dijelovi te iste javnosti – pojedine osobe – u susretu s elementima kulturne baštine prilikom
provođenja nekih svojih interesa bez ikakvih skrupula ignoriraju sva pravila i postulate, te i zdravi
razum i vrlo se često prema toj baštini odnose kao i prema svakoj prepreci koja im je na putu
ostvarenja trenutnog partikularnog interesa, tj. unište svaki trag kulturnog dobra ako im smeta pri
provođenju svojih nakana) već kakao bi počela živjeti u svjetlu potrebnih mijena i kako bi postupak
promjena mogli pojmiti kao izvoran i logičan.
U današnje vrijeme često je prioritet vremena i efikasnosti uteg na postupak projektiranja u

povijesnim sredinama, jer projektiranje kao vječna potraga za novim načinima rješavanja iskonskih
problema (problema stanovanja, problema rada, raznih ljudskih materijalnih ili duhovnih potreba,
te definiranja prostornih okvira za sve njihovo ispunjenje) često kao postulat biva pred arhitekta,
projektanta postavljen kao zadaća prevelike težine u okolnostima koje ne trpe dug rad i sustavnu
analizu rezultata. S druge strane postupak projektiranja u jezgri ne poznaje genijalnost u mjeri koja
bi u dahu mogla riješiti baš svaki projektantski zadatak, jer forma u današnje vrijeme tek slijedi
funkciju (a funkciju uz konstrukciju uvelike određuje samovolja investitora koji preko konstantnog
pritiska za što manjim troškovima i većim profitom u startu guši i model koji bi trebao osigurati
kreativnost) i konstrukciju. U takvoj je situaciji arhitekt osoba razapeta između kontradiktorno
tumačenih zahtjeva. Zahtjeva koji od strane konzervatorske struke često dolaze u vidu zadovoljenja
forme (najčešće preko banaliziranja pristupa projektiranju kroz pojam oblikovanja), forme koja
i unutar urbanističkih postulata (koji su u svoj teoretskoj misli stavljeni na prvo mjesto prilikom
suvremenih intervencija u povijesnim jezgrama18) biva gotovo tretirana kao „scenografski“ pristup
povijesnoj cjelini, tj. od zahtjeva koji unutar arhitektonske prakse i struke postulat apsolutne novosti
često definiraju kao jedino ispravno i time potrebno rješenje.
U situaciji gdje potreba vremenskog faznog pomaka pri realizaciji biva tumačena restriktivno
gotovo kao princip zaustavljanje procesa promjena (konzervatorska struka), a potreba traženja
novih načina arhitektonske interpretacije biva agresivno potencirana kao princip bez kompromisa i
banalno shvaćena kao eksplicitan sukob novoga i staroga (arhitektura), dovodi do potpunog kolapsa
koherencije unutar zajedničkog posla arhitekata i konzervatora, a to je davanje materijalnog okvira s
„duhovnim“,nematerijalnim sadržajem ljudskim životima.
18 Vidi tekst Resolutions of the Symposium on the introduction of contemporary architecture into ancient groups
of buildings, at the 3rd ICOMOS General Assembly u nastavku ovoga rada.
91
VI. tečaj
Interpolacija u povijesnim sredinama

Interpolacija kao matematička definicija
Matematički termin interpolacije definiran je kao postupak kojim se nalaze među vrijednosti u
nizu određenih vrijednosti.
Kompleksnost definicije interpolacije u arhitekturi

Unutar arhitekture, te posebice unutar konzervatorske prakse interpolacija, nažalost ne
može dobiti tako jednostavan matematički termin, no teoretičari je definiraju na razne načine.
Prilikom razmatranja pojma interpolacije na način koji ju definira preko teoretski različito razloženih
metodoloških stavki potrebno je posebno istaknuti posebnosti same arhitekture kao ljudske
djelatnosti koja služi kako bi se osmislila ljudska okolina u jednom najširem smislu.
Sama arhitektura definira se preko jedinstva kojim konstrukcija ostvaruje opnu oko pojedinih
prostornih cjelina, a one kao izdvojene prostorne jedinice korespondiraju partikularnim potrebama
čovjeka i ljudskog društva u određenom vremenu i na određenom mjestu. Već takva definicija
vremena i mjesta nalaže razmatranje relativnosti i kompleksnosti arhitektonske strukture, koja
s promjenom ljudskog društva mijenja svoju namjenu unutar složenog međuodnosa prostora i
konstrukcije. Uz te introvertne karakteristike svaka arhitektura u prostor projicira određen „signal“
koji zatim definira ili redefinira okolni prostor. U reduciranom smislu taj se „signal“ okolnom prostoru
često opisuje preko pojmova estetike i stila, no njegova se bit ne smije svesti na apstrakciju estetike
ili stereotip stila, već se mora promatrati i preko međuzavisnosti odnosa pojedinih arhitektonskih
elemenata i ukupnog ambijenta (bio povijesna urbana ili ruralna struktura ili tek amorfna okolina,
kako se često simplificirano doživljava još ljudskom rukom parcijalno transformiran prostor).
Posebna je uloga arhitekture i u kreiranju fizičke osnove ljudskog društva preko kreiranja,
materijalizacije struktura koje će poticati ili obeshrabriti ljudsku interakciju. Svi ti elementi, tehnički,
tehnološki, funkcionalni, estetski ili socijalni definiraju arhitekturu na jednako važne načine, a njihova
je međuzavisnost iznimna i njene posljedice često iznenadne i začuđujuće.
Zbog svega gore rečenog interpolacija je stoga u arhitekturi, prema nekim definicijama, ne
samo puko popunjavanje praznog prostora, već kvalitativno mijenjanje neke postojeće strukture19.
Po analogiji tada je svaka arhitektura uklapanje, jer definitivno mijenja kvalitativno odnose u
izgrađenoj ili neizgrađenoj okolini, pa bila ona artificijelna ili prirodna.
19 Kao osnova za razlaganje u narednih nekoliko rečenica poslužile su definicije iz dva članka objavljena u
broju časopisa Arhitektura 1983. godine. Nikola Polak (1983.), Oblikovanje arhitektonikom, Arhitektura, Savez
arhitekata Hrvatske, 184-185:33-41 i Tomislav Premerl (1983.), Svaka je arhitektura interpolacija, Arhitektura, Savez
92 arhitekata Hrvatske, 184-185:70-75.
veljača 2008
Definicija interpolacije u konzervatorskoj praksi

Kao metodu popunjavanja povijesnog tkiva nekog naselja (grada ili sela) novim zgradama
ili sklopovima zgrada, interpolaciju je unutar arhitektonske i posebice konzervatorske prakse u
hrvatskoj eksplicitno teoretski definirao T. Marasović20, i njena je prisutnost u hrvatskoj arhitektonskoj
povijesti konstanta, kao i u svim ostalim svjetskim sredinama. Prema toj definiciji interpolira se
u prazne prostore postojećih blokova, tako da težnja tijekom povijesti gotovo nikad (do našeg
vremena) nije bila na eksplicitnom vraćanju nekog povijesnog prostornog elementa. Ono što
bi mogla biti osnovna predmnijevana zadaća svakog od zahvata interpolacije je popunjavanje
postojećih praznina u povijesnom urbanom ili ruralnom tkivu suvremenom arhitekturom. Tako se
interpolacijom, prema Marasoviću, može smatrati svaka današnja dopuna povijesnom ambijentu.
Ako se teoretski pristup, te posebice definicija interpolacije istinski i iskreno primjeni na

postupke i metode samog projektiranja, tada tako često korištena sintagma „ostvarenja adekvatnog
odnosa spram povijesne strukture“ ne bi mogla značiti scenografski način projektiranja. Ne bi se
postupak arhitektonske interpolacije u povijesnim sredinama svodio na postupak u kome se u
suvremenom vremenu projektira vizualni privid povijesne arhitekture, ali tako da je ona ostvarena
prvenstveno na svojoj opni, vidljivom pročelju, dok je u unutrašnjosti svakog od pojedinih zahvata
korišten suvremeni materijal, konstruktivne tehnike i infrastrukturni sustavi, te namjena koja je
primjerena suvremenim potrebama. U tom slučaju cijeli postupak svodi se na aplikaciju dekoracije
i njenu mimikriju unutar neke povijesne cjeline, ambijenta, a ne na kreativan pristup interpretaciji
povijesnog naslijeđa. Nešto što može potpuno negirati analizu povijesnih događanja, tako prezentnu
u evidenciji ostvarenja koja su tijekom cijele povijesti građena tako da su tada suvremenim jezikom
odgovarali na izazov „umetanja“ u već postojeće, povijesne cjeline. Tako su u antičke klasične
ambijente ušle predromaničke i romaničke zgrade, a nakon toga u njih ili čak na njih gotičke
strukture ili elementi, da bi svaka od narednih faza u razvoju arhitektonske struke odgovorila
aplikacijom svoga stvaralačkog jezika u povijesnim cjelinama.
20 Tomislav Marasović (1985.), Aktivni pristup graditeljskom naslijeđu, Filozofski fakultet u Zadru-Sveučilište u Splitu,
Društvo konzervatora Hrvatske, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Split:154
93
VI. tečaj
Osnovne konceptualne metode prilikom projektiranja u povijesnim

(zaštićenim) sredinama
U konzervatorskoj se praksi često prilikom korištenja termina koji bi trebali opisati način
pristupa projektiranju pri nekom zahvatu popunjavanja kaverni unutar postojećih povijesnih
ambijenata (gradova ili sela) rabe termini kao što su faksimilna rekonstrukcija ili ambijentalna
rekonstrukcija i to na način da se termin rekonstrukcija izostavlja, te nam ostaje samo faksimil i
ambijent. Takva semantička igra dovodi do principijelno zastrašujućih rezultata, jer sama simplificira
problematiku projektiranja unutar povijesnih sredina i svodi ju na manipulaciju već unaprijed
definiranim arhitektonskim vokabularom, koji bi svaki od „osviještenih“ projektanata samo trebao
„posložiti“ ili „reprogramirati“ svojim projektantskim radom koristeći principe kreativnosti na način vrlo
sličan principima slaganja enigmatskih zagonetki, posebice rebusa. U tom je slučaju projektiranje
najčešće svedeno na dvodimenzionalno „iscrtavanje“ pročelja, dok se strukturi konstrukcije i
prostora koje ta konstrukcija stvara i omeđuje prepušta niti sekundarna uloga. No, cijele rasprave
ne bi niti bilo da se za termine faksimila i ambijenta (ovdje korištenog i razumijevanog preko
simplifikacije postulata stilskog jedinstva, a ne postulata koji definiraju kompozicijski uravnoteženu
cjelinu nekad i potpuno različitih elemenata) ne vežu pojmovi rekonstrukcije. Tako faksimilna
ambijentalna rekonstrukcija (više u urbanističkom nego li u arhitektonskom smislu) sama izvorno
predmnijeva u prošlosti postojanje neke povijesne strukture na mjestu današnje intervencije, koja
se ovim aktivnostima samo ponovno materijalizira u našem okruženju, biva široko tumačena i na
mjestima gdje u prošlosti nije nikad bilo kakve izgrađene strukture (zbog bilo kakvog razloga), ili
je ona postojeća bila i po sudu same konzervatorske struke valorizirana kao minorna i nevažna. U
takvim se situacijama faksimilna i ambijentalna interpolacija poistovjećuje s rekonstrukcijom čime
je impliciran kao jedini mogući pristup onaj koji koristi postojeće vizualne karakteristike povijesnog
sklopa, često banalizirane gotovo na aplikaciju u tom prostoru zatečene i zatim replicirane
dekoracije. Ovakav se stav i pristup među teoretičarima konzervatorske struke i neće naći, no
u primjeni i odnosu struke i javnosti upravo je ovakvo tumačenje gotovo jedno prisutno, pa će i
involvirani konzervatori često uslijed izuzetno agresivna pritiska te iste javnosti pristati i na takvo
tumačenje postupka interpoliranja. U takvim ćemo slučajevima imati zadovoljnu javnost i cijeli niz
laika i diletanata, no pogaziti će se konzervatorski i arhitektonski postulati u potpunosti.
Konzervatorski pristup interpolaciji u povijesnim sredinama Tomislav Marasović je koncizno

podijelio u dvije osnovne grupe, no one i prema zaključcima ICOMOS-a kao stručnog tijela prema
kojem i UNESCO formira svoje stavove uključuju isključivo pojam suvremene arhitekture.
94
veljača 2008
Interpolacija kao metoda arhitektonske intervencije u povijesnoj sredini suvremenom

arhitekturom karakterizira se preko stupnja njenog usklađenja s povijesnom okolinom (strukturom-
ambijentom). Tako je interpolacija moguća na način koji definiraju neki od pristupa projektiranju
principijelno smještenih između dvije osnovne, rubne metode:
• Metoda kontrapunkta ili kontrasta – kao metoda kojom se ranijem oblikovnom izrazu
suprotstavlja suvremena arhitektura
• Metoda asimilacije – koja kao metodološki postulat uzima u većoj ili manjoj mjeri princip
podređivanja postojećim ambijentalnim datostima
O ovim dvjema osnovnim metodama često se i unutar konzervatorske prakse razvija

izrazito nekritički i pomalo stereotipan stav, gdje često prevladava stav kako je tijekom povijesti
metoda asimilacije bila češća nego li metoda kontrasta, te se stoga i danas na bilo kakav pokušaj
projektantskog iskoraka gleda kao na pokušaj kompromitiranje te „pozitivne“ prakse.
Unatoč tako često prisutnom stavu kako je metoda kontrasta svojstvena suvremenoj arhitekturi
u većoj mjeri nego li onoj povijesnoj, već Marasović u svojoj knjizi „Aktivni pristup graditeljskom
naslijeđu“ jasno opovrgava takav stav, te ističe kako je tijekom cijele povijesti pristup stvaralaca nove
arhitekture u povijesnim sredinama bio gotovo isključivo kontrast koji je novi pristup razlikovao od
tada već povijesne arhitekture.
U tom svjetlu treba promatrati i pojavu predromanike u našim antičkim urbanim središtima,
koja unatoč pokušajima korištenja pojedinih konstruktivnih motiva nije imala ništa od strogoće i
profinjenosti antičke arhitekture. Taj je raskorak još veći pri pojavi gotike u inače smirenim povijesnim
sredinama, gdje se i konstruktivna logika mijenjala jednako dramatično kao i ona dekorativna, tako
da kontrast antike, predromanike, romanike, gotike, te u krajnjoj liniji i renesanse i baroka predstavlja
stilski izrazito divergentne oblikovne izričaje, no njihova dugotrajna fizička veza i položaj jednog uz
drugi doprinijele su makar u glavama današnjih promatrača dojam izrazite stilske veze i jedinstva.
Ivo Maroević definira metode interpolacije suvremenih zahvata u povijesne sredine na četiri
osnovne metodološke ravni:
• Metoda faksimila – koja se u ekstremnim situacijama, kad se izrazito oponaša povijesni

ambijent, približava metodi faksimilne rekonstrukcije
• Metoda prilagođavanja – pokušaj da se novo što manje ističe u starom
• Metoda naglašavanja – gdje se pokušava uspostaviti ravnopravniji odnos nove i stare
arhitekture
• Metoda kontrasta – kojom se pokušava nadjačati izraz postojeće sredine.
95
VI. tečaj
O interpolacijama se na III. Kongresu ICOMOS-a u Budimpešti (1972.21) godina raspravljalo

i donesena su četiri načela za umetanje nove arhitekture u povijesno urbano ili ruralno tkivo koji
sažeto mogu biti definirani na slijedeći način:
• Suvremena arhitektura mora su u povijesne sredine integrirati pomoću urbanističkog
planiranja
• Prihvaća se primjena suvremenih materijala i tehnika uz poštovanje postojećih odnosa
• Autentičnost povijesnih ambijenata koji isključuju krivotvorine
• Ponovno oživljavanje urbanih prostora novim namjenama
21RESOLUTIONS OF THE SYMPOSIUM ON THE INTRODUCTION OF CONTEMPORARY ARCHITECTURE INTO

ANCIENT GROUPS OF BUILDINGS, AT THE 3RD ICOMOS GENERAL ASSEMBLY.
The International Symposium on the introduction of contemporary architecture into ancient groups of buildings,
meeting in Budapest on 27th and 28th June 1972, at the time of the Third General Assembly of the International
Council on Monuments and Sites, Expresses its heartiest thanks and congratulations to the Hungarian National
Committee of ICOMOS and to the Hungarian Government, by whom it has been so warmly and efficiently received,
and after hearing the contents both of the papers presented during its sessions on questions of doctrine and on
certain significant achievements, and of the subsequent discussions, recognizing that, at the present state of devel-
opment of civilization, technological and economic questions unduly divert attention from human and social values,
that the increasingly rapid growth of towns renders it urgently necessary for systematic provision to be made for the
environment of daily life and for the preservation of historic monuments and groups of buildings, and that such pres-
ervation, which thus becomes vital, is feasible only if the latter are made to play an active part in contemporary life,
Considering that groups of buildings of historical interest forma fundamental part of the human environment, that
architecture is necessarily the expression of its age, that its development is continuous, and that its past, present
and future expression must be treated as a whole, the harmony of which must be constantly preserved, and that
any historical monument or complex of buildings possesses an intrinsic value independently of its initial role and
significance which enables it to adapt itself to a changing cultural, social, economic and political context while fully
retaining its structure and character.
Hereby adopts the following conclusions:

• The introduction of contemporary architecture into ancient groups of buildings is feasible in so far as the
town-planning scheme of which it is a part involves acceptance of the existing fabric as the framework for its
own future development.
• Such contemporary architecture, making deliberate use of present-day techniques and materials, will fit itself
into an ancient setting without affecting the structural and aesthetic qualities of the latter only in so far as due
allowance is made for the appropriate use of mass, scale, rhythm and appearance.
• The authenticity of historical monuments or groups of buildings must be taken as a basic criterion and there
must be avoidance of any imitations which would affect their artistic and historical value.
• The revitalization of monuments and groups of buildings by the finding of new uses for them is legitimate and
recommendable provided such uses affect, whether externally or internally, neither their structure nor their
character as complete entities.
And recommends that there be held regular discussion meetings on the harmonious introduction of contemporary
architecture into ancient groups of buildings at which codes of procedure and achievements in this field may be
examined in the light of the above conclusions.
96 Budapest, 30th June 1972. Izvor: http://www.icomos.org/docs/contemporary_architecture.html
veljača 2008
Potpuniji prijevod i interpretacija teksta III. Kongresu ICOMOS-a u Budimpešti (1972. godine)
četiri je osnovna postulata za interpoliranje u povijesnim sredinama definirao na slijedeći način:
• Uvođenje suvremene arhitekture unutar povijesnih izgrađenih struktura izvediva je ako

elementi urbanističkih planova uključuju prihvaćanje postojećih povijesnih struktura kao
osnove za budući razvoj
• Suvremena arhitektura uz korištenje suvremenih tehničkih dostignuća i suvremenih
materijala može se uklopiti u povijesno okruženje bez remećenja njihovih strukturalnih ili
umjetničkih kvaliteta samo ako se pri projektiranju ostvari prikladno volumen, mjerilo, ritam
i izgled
• Izvornost povijesnih spomenika ili grupa zgrada mora biti uzet kao osnovni kriterij (osnovno
mjerilo) i mora se izbjeći svaka imitacija koja bi ugrozila njihovu umjetničku ili povijesnu
vrijednost
• Obnova (revitalizacija) spomenika ili grupa zgrada tako da im se nađe nova namjena je
legitimna i preporučljiva ukoliko takvo korištenje ne utječe na vanjštini ili u unutrašnjosti na
njihovu strukturu ili njihov karakter kao jedinstvenih entiteta
Uz tekst rezolucije koji je 1972. ICOMOS donio prema problematici interpoliranja u povijesnim
sredinama potrebno je na primjerima iz prakse elaborirati mogućnosti i rezultate suvremene
arhitekture unutar zaštićenih povijesnih sredina, i to sredina koje su danas pod zaštitom UNESCO-a
na listi Svjetske baštine.
97
VI. tečaj
Primjeri realiziranih projekata u povijesnim (zaštićenim) sredinama

Samo se u Hrvatskoj nalazi mnoštvo primjera koji su svojom antologijskom vrijednosti
definirali odnos prema arhitekturi i povijesnom naslijeđu. Taj odnos razvidan je upravo na hrvatskim
primjerima u svoj svojoj kompleksnosti, ali i projektantskoj isključivosti. Kompleksnost svih tih
hrvatskih primjera definirana je odnosom spram naslijeđene arhitektonske strukture na način
koji se prema njoj odnosi na izuzetno oštar i beskompromisan način, tj. u tim se primjerima čita
dominantan odnos nove arhitekture spram stare. Tako je u slučaju crkve sv. Marije iznad željeznih
vrata Dioklecijanove palače u Splitu taj odnos izuzetno eksplicitan, jer toranj romaničke crkvice kao
dominantna vertikala superponiran je klasičnoj (po konceptu i detaljima) antičkoj strukturi carske
palače. Tu je razvidan i specifičan odnos suvremene konzervatorske prakse spram moderne
arhitekture unutar povijesnih cjelina, gdje danas takav odnos nije nimalo poželjan, a ako bi se i
ostvario, tada bi bio proglašen svetogrđem. No upravo je ovaj primjer kod iste te konzervatorske
prakse definiran kao primjer kompleksne i uspjele nadopune i slojevitosti povijesne arhitekture,
gdje je antička faza nadopunjena onom srednjovjekovnom i u njihovu se međuodnosu iščitava
veća vrijednost nego li promatrana u svjetlu pojedinačnih i zasebnih ostvarenja. Drugi primjer
interpoliranja unutar već postojeće strukture je i crkva Sv. Roka, koja je ostala sačuvana upravo u
dijelu ispred suvremene interpolacije Nevena Šegvića na Peristilu.
Zadar kao maestralni primjer suvremene obnove nakon ratnih razaranja prezentiran je i u
svijetu, te je predstavljao praktični dio osnove daljnje teoretske razrade principa projektiranja u
povijesnim sredinama.
slika 1 Crkva Sv. Donata i toranj katedrale slika 2 Detalj sklopa crkve sv. Marije i
sv. Stošije u Zadru dijecezanskog muzeja u Zadru neposredno
uz novu zgradu Arheološkog muzeja u
Zadru
98
veljača 2008
slika 3 Spoj sklopa Arheološkog muzeja u slika 4 Sklop Arheološkog muzeja u Zadru i crkve
Zadru i zgrade cijecezanskog muzeja uz sv. Marije u neposrednoj blizini crkve sv. Donata i
crkvu sv. Marije. uz prostor antičkog foruma.
Drugi hrvatski primjer je onaj u Dioklecijanovoj palači, gdje se unutar granica povijesne
strukture iznimne vrijednosti i cjelovitosti projektantske zamisli (jedinstvo antičke carske palače),
javlja niz interpolacija koje u potpunosti mijenjaju reprezentativni karakter carske rezidencije u
nukleus jednog živog i pulsirajućeg urbanog središta. Tako je degradacija i rastakanje jednog starog
i stilski kompaktnog arhitektonskog sloja tijekom stoljeća pridonijela njegovoj iznimnoj vrijednosti
danas, ne kao primjera petrificiranog povijesnog artefakta, već kao primjer živućeg organizma s
tisućljetnom vitalnošću.
slika 5 Neven Šegvić, Trogir, stambena zgrada, 1955.-1956.

godina
slika 6 Jerko Marasović, Split, faze razvoja i transformacija palače

Cipci na Peristilu. Izvor: XXX (1997.), Obnova povijesne jezgre 2,
Grad Split-Ured za povijesnu jezgru, Split:
99
VI. tečaj
U trenutku kad je Trogir upisan na listu svjetske baštine praznine u njegovu povijesnom
urbanom tkivu popunila je arhitektura čistog modernističkog izraza koji je bio u potpunom suglasju
s vremenom nastanka i nije spriječio upis vrijedne urbane cjeline na listu svjetske baštine.
Metoda kojom je projektiran cijeli niz zgrada na samom otoku svojim je čistim kubičnim formama
bio je u vizualnom suglasju s postojećom strukturom i danas ne predstavlja nikakav problem
pri sagledavanju izvorne povijesne cjeline, bez pokušaja da mimikrijom bude uklopljen u nju.
Među tim primjerima je onaj Nevena Šegvića na samoj trogirskoj rivi jednako ilustrativan, kao i
onaj Berislava Kalogjere na suprotnom rubu gradske jezgre. Oba primjera postavljena su kao
elementi koji naglašavanjem svojih oblikovno stilskih odrednica ipak korespondiraju s povijesnom
arhitekturom preko osnove svojih volumena i općeg karaktera stamene arhitekture, koja je u
suglasju s karakterom kuća u njihovoj neposrednoj okolini. Kako Šegvićev projekt korespondira
svojim horizontalnim linijama sa siluetom grada promatranom s otoka Čiova, tako i Kalogjerin projekt
izrazito uspješno, unatoč jasnom modernom arhitektonskom izričaju, korespondira s vertikalom
starog zvonika, te izuzetno uspješno čini njegovu bazu vizualno koherentnom.
Tako je na primjeru palače Cipci analiza Jerka Marasovića pokazala na koji način je
interpolacija principijelno definirana tijekom povijesti. Interpolacija je tako na primjeru dijela Peristila
Dioklecijanove palače prikazala za svako od pojedinih vremenskih razdoblja dramatične i drastične
intervencije tada suvremene arhitekture. Taj je primjer i način na koji je u povijesti tretiran postupak
interpolacije suvremene arhitekture i odnos spram stilskog karaktera i jedinstva na način koji danas
upravo preko sinteze nekada pojedinačno suvremenih intervencija generira iznimnu povijesnu i
umjetničku vrijednost cijeloga sklopa.
No, prilikom percepcije te vrijednosti, već Ivo Maroević ističe tu moć selektivne percepcije i
vizualno perceptivnog peglanja bilo kojeg promatrača, koji u tako kompleksnoj sredini zaboravlja
osnovne premise svakog od pojedinih zahvata, već se koncentrira na njihovo povijesno jedinstvo i
faktor vremena koji tada nekritičnom promatraču biva osnova za definiciju kompatibilnosti pojedinog
stilskog izričaja.
100
veljača 2008
slika 7 Fotografija zgrade uz Peristil prije slika 8 Fotomontaža varijante projekta

nego li je započeta izgradnja prema Nevena Šegvića za poslovnu zgradu na
projektu Nevena Šegvića. Peristilu, 1961. godina.
Primjer Šegvićeve zgrade na Peristilu, koja je arhitektonskim vokabularom XX. stoljeća

pozicionirana u arhitektonskom kontekstu izvorno smještenom u IV. stoljeću zanimljiv je primjer
interpoliranja suvremene arhitekture u slojevito povijesno arhitektonsko tkivo. No, Šegvićev je projekt
ovakav kakav poznajemo danas trebao u začetku biti projektiran na način koji bi u punoj mjeri
potencirao njegovu suvremenost. Kubične forme današnje kuće trebale su biti dodatno potencirane
pravilnim rasterom fasadnih elemenata na jednoj od varijanti projekta, gdje je jedinstveni kubus
zgrade trebao formirati neutralno pročelje kao pozadinu povijesnoj konstrukciji Peristila bez podjele
na pojedinačne prozorske otvore i njihovu tektoniku tako da je jedinstvena ploha trebala zatvoriti
jedan rub sjeveroistočnog dijela perimetra Peristila.
U trenutku kad je ta zgrada završena predstavljala je zanimljiv element koji je osiguravao

kontinuitet arhitekture preko slojeva iz antike ranog i kasnog srednjeg vijeka, renesanse baroka i XIX
i XX. stoljeća.
slika 9 Neven Šegvić, Split, 1961.-1964. godina. interpolacija poslovne zgrade u

uzdužnoj osi Peristila (pravac nekadašnjeg Carda). Fotografija zgrade 2007. godine.
101
VI. tečaj
Drugi arhetipski primjer u Hrvatskoj je niz projekata Ivana Vitića u Šibeniku, gdje je zgrada
nekadašnjeg Doma JNA, tj. današnje gradske knjižnice ne samo ušla u vizualni odnos s povijesnim
naslijeđem grada, već je vizualno superponirala prošlost i sadašnjost na način koji uključuje i jedno
i drugo maksimalno ravnopravno, gdje dio gradskih zidina i skulpturalna dekoracija sv. Mihovila
jednako definiraju suvremenu zgradu kao i kristaličan, ostakljeni kubus glavnine njena korpusa.
slika 10 Ivan Vitić, Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić” Šibenik (nekada Dom JNA),
Šibenik, 1960.-1963. godina. Fotografija zgrade 2007. godine.
Specifičan odnos projektiranju daje i slučaj dviju zgrada projektiranih u Petrinjskoj ulici, u
Zagrebu. Projekti Milana Šosteriča i Branka Silađina na primjeru su ove povijesne gradske ulice
definirali svu oprečnost i različitost rezultata primjenom pojedinih metoda unutar projektiranja.
Tako metoda prilagođavanja, i metoda naglašavanja u ovim primjerima imaju posebno zanimljive
eksponente.
102
veljača 2008
slika 11 Prikaz niza kuća na istočnoj strani Petrinjske ulice u Zagrebu. U pozadini se vidi
poslovno-stambena interpolacija prema projektu Milana Šosteriča, dok je na ilustraciji kao
druga kuća na lijevoj strani vidljivo ulično pročelje prema projektu branka Silađina.
U slici Petrinjske ulice u Zagrebu vizura na tornjeve zagrebačke katedrale bila je dominantan
motiv u njenom formiranju, budući da su se u južnom dijelu ulice pravci komunikacija ravnali prema
položaju tih dominantnih vertikala. Tijekom povijesti ulica se transformirala i njene su se fasade
polako mijenjale, no smjer i pogled na crkvene tornjeve i dalje su bili motiv za definiciju kretanja
cijelom tom zagrebačkom ulicom. U zadnjim godinama XX. stoljeća na dva mjesta unutar već gotovo
u potpunosti izgrađene ulične strukture projektiraju se i grade zgrade gotovo identične namjene,
no različita pristupa gradskom ambijentu. Jedna od njih definirala je grad svojom postavom nad
koridorom gradske prometnice i čistim bijelim volumenom definirala je dominantnu vizualnu podlogu
tornjevima katedrale, koji su sada već gotovo skriveni visokim kućama po uličnom obodu. Druga
je svoju mirnu strukturu asimilirala unutar niza pročelja što se nižu od njena početka na jugu, pa
do kraja na sjeveru (uz Jurišićevu ulicu). Prva je prema konceptualno „radikalnom“ projektu Milana
Šosterića definirala kontrastom unutar gradskog prostora novu vrijednost. Definirala je promišljenu
vizualnu atrakciju suvremenim jezikom, isto kao i verbalnu kontroverzu u trenutku njena završetka.
Ona je postala jednim od simbola vremenski promjenjive gradske strukture.
Kuća prema projektu Branka Silađina naprotiv, ostala je kao pasivan element gradske strukture
koji mirno i staloženo prima na sebe sve nedostatke uličnog slijeda, a njen karakter ne dopušta
kontroverze ili drugačija mišljenja, jer ona je u svome okruženju gotovo nevidljiva.
103
VI. tečaj
slika 12 Milan Šosterič, poslovno slika 13 Branko Silađin, poslovno stambena

stambena zgrada u Petrinjskoj ulici zgrada u Petrinjskoj ulici u Zagrebu
Promatranjem oba projekta postavlja se pitanje arhitektonskih intervencija u povijesnim

sredinama i njihova kreativnog i umjetničkog kreda. Pitanje služi li arhitektura unutar takvih prostora
tek pukom popunjavanju praznina ili ipak potrazi za novim rješenjima i novim vrijednostima. U
slučaju Silađinova projekta, konvencionalna kuća, konvencionalne oblikovne koncepcije definirala je
i konvencionalne prostore unutar svojih gabarita također eksplicitno konvencionalnom tehnologijom.
Nasuprot Silađinu, Šosterić pokušava ekscesno tražiti nove vrijednosti u prostoru i stvoriti novu
vrijednost postavom svoga projekta. U trenutku kad se oportunost i konvencionalnost žele proglasiti
vrlinom postavlja se pitanje ukupne vrijednosti arhitektonskog trenutka u promatranoj sredini. Još
je zanimljivije to komentirati ako se pogleda opus Silađina i Šosteriča tijekom zadnjih nekoliko
desetljeća, gdje Silađinova maestralna intervencija unutar jednog voida i njegova potpuna urbana
artikulacija na primjeru lapidarija Arheološkog muzeja u Zagrebu nikao ne spada u one diskretne
i samozatajne projekte. U tom je slučaju promijenjen i karakter privatnog dvorišta koje postaje
javno. S druge strane promatrati projekt u Petrinjskoj ulici, a ne znati koje su okolnosti tada bile
aktualne i koja su ograničenja postavljena pred arhitekta (Ograničenja u vidu strogih i često rigidnih
naloga investitora, koji najčešće nisu nimalo kreativno obećavajući, a vežu se prečesto isključivo uz
ekonomiku i tehnologiju, ali često i za strogo uvjetovanje i prostornih koncepata, koji tada najčešće
moraju biti izrazito konvencionalni, pa do strogih i ništa manje rigidnih uvjeta upravo konzervatorske
službe koja često u arhitektonskoj ekspresiji u pravilu vidi negativni eksces, a ne znak suvremenog
vremena ili želju arhitekta za stvaranjem novih vrijednosti) predstavlja propust koji ne treba olako
dozvoliti. Stoga stvarno decidirani komentar i vjerodostojnu ocjenu ova dva projekta nikako ne treba
gledati kao decidirani i kruti stav, već samo kao teoretsku spekulaciju o kompleksnom problemu čije
materijalne rezultate ti projekti predstavljaju.
104
veljača 2008
slika 14 Branko Silađin, 1985. godina, lapidarij

arheološkog muzeja u Zagrebu
Projekte promatrati neovisno i ocijeniti ih preko apsolutnih kriterija i promatrati ih isključivo

preko vanjskih materijalizacija znači zanemarivati sve okolnosti koje otežavaju stvaranje arhitekture.
U tom je postupku materijalizacija projekta često tek niz reakcija na neočekivani slijed mnoštva
upliva u kome je uloga arhitekta, nažalost, često svedena tek na ulogu kapetana koji pokušava
upravljati na uzburkanoj životnoj pučini vezanih ruku jedrenjakom čija jedra uz orkanski vjetar paraju
putnici i mornari.
Primjeri suvremenih interpolacija unutar povijesnih

(zaštićenih) urbanih cjelina
Među primjerima iz Hrvatske možemo naći dovoljno materijala za elaboraciju bilo koje teme
iz konzervatorske, planerske, urbanističke ili projektantske prakse, no stav društva često zahtijeva
prezentaciju i elaboraciju primjera iz država i društava koji na tek graniče, ili su od nas i iznimno
daleko, ne bismo li time legitimirali u potpunosti svoje stavove. Upravo poradi toga, ali i poradi
prezentacije atraktivnih i provokativnih projekta važno je spomenuti slučajeve gdje je arhitektura
unutar povijesno i kulturno iznimno vrijednih urbanih struktura donijela novine i suvremenost
izazvavši time kontroverze u stručnoj, ali posebice laičkoj javnosti.
105
VI. tečaj
Povijesna jezgra grada Beča – Haas Haus
slika 15 Povijesna jezgra Beča, šira zona uz Stephanplatz, današnja satelitska snimka. Crveni
kvadrat definira položaj Haas Haus-a, dok je žuti kvadratom definiran položaj Stephansdom-a.
Kao jedan od indikativnih i značajnih primjera je projekt Haas Haus u Beču, dobitnika
Pritzkerove nagrade 1985. godine, Hans Holleina, koji je intervenirao u današnjoj zoni najstrože
zaštite avangardnim pristupom samoj arhitekturi, a ne samo i isključivo partikularnom odnosu prema
povijesnom naslijeđu. Danas zgrada Haas Haus u neposrednoj blizini Stephansdom-a (točnije na
mjestu dijagonalno od njega, na samom Stephanplatz-u) vizualno komunicira kao simbol jednake
snage i primjer gdje nova arhitektura postaje znak koji ne konkurira staroj zgradi katedrale, već ju
nadopunjuje i u sinergiji ostvaruje prostorni akcent koji upravo u kontrastu suvremenog izričaja
(njegove postmodernističke derivacije) s povijesnom strukturom gotičke crkve privlači svjetsku
pažnju kao kontroverza, ali i važan razlog dohođenja(TURISTIČKA ATRAKCIJA) i razgledavanja
toga prostora.
slika 16 Fotografija Haas Haus-a i

gotičke katedrale Stephansdom u
106 Beču, Stephansplatz.
veljača 2008
Zgrada koja je sagrađena na jugozapadnom uglu Stephanplatz-a definira jedan od „uličnih

portala“ kojima se katedrali i trgu pristupa iz samoga centra Beča. Iz pravca Graben-a dolazi najviše
turista i svih posjetilaca i ta je zgrada definirala vizuru na trg i katedralu u svoj svojoj vizualnosti.
Dio Beča koji je na listi svjetske baštine UNESCO-a i u zoni koja je na samome rubu (južnom uglu)
antičke Vindobone, čiji se ortogonalni raster položen pod gotovo 45 stupnjeva i danas očitava, ako
ne kao doslovna činjenica, svakako kao pretežni smjer pružanja velike većine ulica u najstrožem
centru grada. Slojevitost izgrađene gradske strukture tako je smještajem na sjeverozapadnom
rubu završio slijed zgrada koje su sagrađene nakon završetka II. Svjetskog rata (razorene upravo
razaranjima krajem II. Svjetskog rata).
slika 17 Ilustracija odnosa

suvremene arhitekture i gotičke
katedrale na Stephansplatz-u u
Beču, tj. odnos Stephansdom-a i
Haas Haus-a. pozicija obje zgrade
je u najstrožoj zoni zaštite povijesne
jezgre Beča, unutar zone upisane na
listu svjetske baštine UNESCO-a.
slika 18 Prikaz faza povijesnog razvoja gradske strukture povijesne jezgre Beča. Izvor: www.unesco.org
107
VI. tečaj
slika 19 Prikaz izgradnje najstrožeg centra povijesnog Beča sa godinama izgradnje

pojedinih zgrada uz gotičku katedralu Stephansdom.
108
veljača 2008
Povijesna jezgra Graz-a – primjer dviju realizacija (Kunsthaus Graz i Murinsel)
slika 20 Kunsthaus Graz - Peter Cook, Colin Fournier, Graz, 2003. godina. Noćna
snimka zgrade Kunsthaus Graz-a.
Drugi zanimljiv primjer iz našeg neposrednog okruženja je Graz22 koji je na svjetskoj listi
kulturne baštine upravo mogućnosti prezentacije raznih povijesnih stilova zaslužio svoje mjesto
među najznačajnijim ostvarenjima svjetske kulturne baštine. U neposrednoj blizini povijesnog
središta koje je pod zaštitom UNESCO-a, a unutar zone najstrože zaštite i zone koja je i registrirana
kao kulturno dobro, smještena je zgrada novog izložbenog centra projektirana smjelim oblikovnim
izričajem, koja je postala zaštitni znak grada i zgrada po kojoj se i zbog koje se pohodi centar Graza.
Oblih linija i tehnološki visoko definirane vanjske opne, zgrada unutar svojih gabarita smješta
izložbeni prostor, no u vanjštinu se projicira i u prenesenom i doslovnom značenju preko svjetlosnih
efekata elektronske fasadne opne. Principom kontrasta stvorena je skulptura, koja uz svoju
skulpturalnu pojavnost sadrži unutar sebe i arhitektonsku funkciju.
Ne tako daleko od zgrade Kunsthaus Graz smješten je i najsjeverniji dodatak zaštićenoj jezgri
grada Graza, Otok na Muri, također smjela arhitektonska instalacija, koja je u potpunosti izmijenila i
rubni doživljaj rijeke koja čini dominantnu granicu zaštićene cjeline, ali i jedan dio njena unutarnjeg
tkiva. Njen je oblikovni jezik jednako nekonvencionalan kao i onaj izložbenog prostora smještenog
samo nešto dalje uz riječnu obalu.
22 Obrazloženje i opis na stranicama UNESCO-a definira posebnosti i vrijednosti Graz-a na slijedeći način:Brief
Description - Graz is a particularly fine example of the living heritage of a central European urban complex that was
under Habsburg rule for many centuries. The old city is a harmonious blend of the architectural styles and artis-
tic movements that have succeeded each other since the Middle Ages, together with cultural influences from the
neighbouring regions.
Justification for Inscription - Criterion (ii): The historic centre of the city of Graz reflects artistic and architectural move-
ments originating from the Germanic region, the Balkans, and the Mediterranean, for which it served as a cross-
roads for centuries. The greatest architects and artists of these different regions expressed themselves forcefully
here and thus created brilliant syntheses.
Criterion (iv): The urban complex forming the historic centre of the city of Graz is an exceptional example of a har-
monious integration of architectural styles from successive periods. Each age is represented by typical buildings,
which are often masterpieces. The urban physiognomy faithfully tells the story of its historic development.
109
VI. tečaj
slika 21 Murinsel – Vito Acconci, Graz, 2003. godina. Fotografija rijeke Mure s konstrukcijom „otoka“,
ali i vidljivom zgradom Kulturhaus Graz-a u pozadini.
slika 22 Prikaz plana povijesne jezgre Graza s ucrtanim

zonama zaštite, na planu je crvenom linijom definiran
zona primarne i najstrože zaštite, dok je plavom linijom
definirana rubna zona zaštite koja je referentna uz
probleme očuvanja kulturne vrijednosti najstrožeg cen-
tra. Unutar zone najstrože zaštite i zone unutar koje je
kulturno dobro povijesne jezgre Graza definirano i upi-
sano u listu svjetske baštine nalaze se obje suvremene
intervencije. Tako je s lijeve obale, neposredno uz rijeku
Muru smještena zgrada Kunsthaus Graz, dok je na sa-
mom sjevernom rubu stroge zone zaštite (na rijeci Muri)
smještena i instalacija „otoka“. Žutom bojom prikazan je
položaj nove zgrade Kunsthaus Graz, dok je zelenom
bojom označen položaj Murinsel-a..
110
veljača 2008
Povijesna jezgra Nimes-a (Carré d’art-Maison Carré)
slika 23 Gradska struktura Nimes-a, pogled na satelitski snimak centralnog, povijesnog dijela grada,
gdje se posebno ističe dio antičke jezgre s položajem amfiteatra i Maison Carré-a (antički rimski hram
sačuvan u svoj svojoj raskošnoj prostornoj dispoziciji.
slika 24 Detalj satelitske snimke Nimes-a, dio gradske strukture koji pokazuje blizinu smještaja nove
zgrade izgrađene po projektu Normana Fostera i povijesnog spomenika iznimne vrijednosti. Norman
Foster, Carré d’art, Nimes, Francuska, 1993. godina
111
VI. tečaj
slika 25 Norman Foster, Carré d’art, Nimes, Francuska, 1993. godina. Fotografija izgrađenog paviljona.
U povijesnom središtu kakav je Nimes, tj. antički Nemausus nakon što keltski grad zauzimaju
rimljani počinje se formirati urbano središte čiji su jasni postulati organizacije vidljivi i danas u
blokovskoj strukturi najstrožeg povijesnog centra. Uz Pont du Gard koji je građevina na listi svjetske
baštine i nekoć je činio dio iznimno bogate komunalne infrastrukture grada, najatraktivniji antički
spomenik uz amfiteatar je hram koji oko 20g. prije Krista gradi Marcus Vipsanius Agrippa.
slika 26 Norman Foster, Carré d’art, Nimes, Francuska, 1993. godina. Fotografija koja
zorno ilustrira blizinu, ali i vizualnu interakciju dva arhitektonska ostvarenja.
112
veljača 2008
Povijesna jezgra Toleda
slika 27 Izvod iz Prostornog plana pov-

ijesne jezgre Toleda na kome su prikazani
povijesni spomenici i sve zgrade i sklopovi
pod posebnom zaštitom. Ljubičastom
bojom na nacrtu označene su zgrade i sk-
lopovi pod najstrožom zaštitom (svjetskog
značaja), crvenom bojom označeni su ob-
jekti nacionalnog značaja (stroga zaštita),
plavom bojom označeni su objekti ambi-
jentalne važnosti (ambijentalna zaštita),
dok su zelenom bojom označena dobra
lokalnog značaja.
slika 28 Satelitska snimka povijesne jezgre Toleda.
113
VI. tečaj
slika 29 Detalj povijesne jezgre Toleda, crvenim oznakama definiran je položaj dviju novijih zgrada unutar
povijesne jezgre. Oznaka „1“ pokazuje položaj zgrade „CENTRO CULTURAL TEMPLO S MARCOS Y
ARCHIVO MUNICIPAL DE TOLEDO“, dok je oznakom „2“ definiran položaj zgrade lokalnog ministarstva
poljoprivrede „Consejería de Agricultura “.
Cijela povijesna jezgra Toleda na listi je svjetske baštine od 1986. godine. Nakon njegova
uvrštenja na listu u samoj povijesnoj jezgri počinje projektiranje ili izgradnja dvaju sklopova koji su
suvremenim oblikovnim jezikom unijeli u srednjovjekovnu povijesnu strukturu i dio arhitekture XX.
stoljeća.
Sklop čije je projektiranje započelo godinu dana prije nego li je Toledo upisan na listu svjetske
baštine (1985. godine) nakon natječaja na kojem prvu nagradu dobiva madridski arhitekt Ignacio
Mendaro Corsini počinje izgradnja i 1999. godine i završetak sklopa „CENTRO CULTURAL
TEMPLO S MARCOS Y ARCHIVO MUNICIPAL DE TOLEDO“ koji uz suvremenim arhitektonskim
jezikom projektirani aneks kao zaseban konzervatorski problem tretira i postojeću crkvu San Marcos,
gdje je zadnji sloj barokne crkve inkorporiran u muzejski prostor u kome je danas prezentirana
povijest grada Toleda.
slika 30 Toledo, CENTRO CULTURAL TEMPLO S slika 31 Toledo, CENTRO CULTURAL TEMPLO S
MARCOS Y ARCHIVO MUNICIPAL DE TOLEDO, 1999. MARCOS Y ARCHIVO MUNICIPAL DE TOLEDO,
godina, Ignacio Mendaro Corsini. Fotografija pročelje i 1999. godina, Ignacio Mendaro Corsini. Fotografija
114 dijela trga pred centrom uz Calle de el Salvador. detalja pročelja uz Calle de el Salvador.
veljača 2008
slika 32 Toledo, CENTRO CULTURAL TEMPLO S

MARCOS Y ARCHIVO MUNICIPAL DE TOLEDO,
1999. godina, Ignacio Mendaro Corsini. Fotografija
interijera novih prigradnji unutar sklopa.
Zgrada lokalnog ministarstva poljoprivrede projektirana je 1989. godine i završena 1992.

godine prema projektima trojke španjolskih arhitekata (Ignacio de las Casas Gómez, Manuel de las
Casas Gómez, Jaime Lorenzo Saíz-Calleja) koji su uz sjeveroistočni rub povijesne jezgre projektirali
na strmom terenu unutar već izgrađene povijesne gradske strukture sklop uredskih prostora izrazito
suvremenim i čvrstim arhitektonskim vokabularom. Nasuprot zgradi izvedenoj prema projektu
Ignacia Mendaro Corsinija projekt zgrade ministarstva kulture izrazito je brutalno umetnut unutar
povijesne cjeline, a njegova malo dislocirana pozicija od mjesta najveće frekvencije posjetilaca ne
lišava projektanta odgovornosti i suptilnosti. Početkom devedesetih godina XX. stoljeća zgrada je
publicirana u španjolskoj literaturi kao važan primjer tada suvremene arhitekture.
slika 33 Toledo, Consejería de Agricultura, Ignacio de

las Casas Gómez, Manuel de las Casas Gómez, Jaime
Lorenzo Saíz-Calleja, 1989.-1992. godina. Projekt
koji je u sjeverozapadnom dijelu povijesne jezgre
unio strukturu koja svojom monofunkcionalnosti, ali i
zatvorenom funkcijom (državne uprave) uvelike mijenja
sliku povijesne cjeline.
slika 34 Toledo, Consejería de Agricultura, Ignacio de

las Casas Gómez, Manuel de las Casas Gómez, Jaime
Lorenzo Saíz-Calleja, 1989.-1992. godina.
115
VI. tečaj
Povijesna jezgra Praga
slika 35 Satelitska snimka povijesne jezgre Praga, crvenom bojom definirana je

lokacija zgrade izgrađene prema projektu Frank Gehrya, 1994.-1996. godina.
Zgrada koja je polovinom devedesetih godina XX. stoljeća projektirana i sagrađena na čestici
koja je ostala neizgrađena nakon razaranja tijekom II. Svjetskog rata smještena je uz obale Vltave
na mjestu koje je pozicionirano na južnom rubu povijesne jezgre i zaštićene zone upisane na
listi svjetske baštine. Zgrada koja svojim neortodoksnim izgledom privlači pažnju projektirana je
metodom kontrasta, bez ikakve želje za uklapanjem u povijesni kontekst, već s izrazitom namjerom
da se u prostoru nametne i definira kao poseban simbolički akcent, vizualno jednako vrijedan kao
i sva povijesna i zaštićena arhitektura urbane cjeline pod zaštitom UNESCO-a. Uz projekt koji je
za potrebe lokalnog ministarstva poljoprivrede realiziran u Toledu (također unutar najstrože zone
zaštite, i to nakon stavljanja Toleda na popis svjetske baštine) „Plešuća kuća“ (ili „Pijana kuća“
kakao je još poznata u Pragu) postala je simbolom grada i simbolom suvremene arhitekture koja je
nastajala u godinama nakon demokratskih promjena u Češkoj.
Dominantan položaj kuće na uglu dviju značajnih gradskih prometnica samo je dodatno
potenciran razvedenim i prilično „kaotičnim“ volumenom. U slučaju ove kuće može se govoriti kao
o znaku i simbolu u prostoru, koji svojom izuzetnom vizualnom potencijom dominira i nameće svoju
prisutnost u gradu svjetski cijenjen urbane i arhitektonske povijesti. Upravo je ovaj projekt i arhetipski
primjer projektiranja metodom kontrasta unutar povijesne jezgre, te posebice zaštićene povijesne
jezgre. U tom je primjeru eksplicitno pokazana moć i nekonvencionalne arhitekture da se kao
simbolički element nametne cjelini, no čak i tada ne na štetu povijesne cjeline. Kad se kaže ne na
štetu povijesne cjeline tada je važno sagledati perceptivni sklop koji nakon nastanka tako upečatljive
nove arhitekture samo dodatno ističe povijesni sloj (tako rigorozno štićen unutar postulata kojima
se štite dijelovi svjetske kulturne baštine). Tako je metoda kontrasta u ovom slučaju eliminirala
ikakvu zabunu o izvornosti svakog od dijelova praške povijesne jezgre, i nije bilo kojem od njenih
dijelova umanjila umjetničku li ambijentalnu vrijednost. Upravo je kontrast iskreno istakao vrijednosti
suvremenog vremena (kako god agresivne i radikalne bile), te time dodatno potencirao i važnost
116 slojeva iz prošlosti u svoj njihovoj izvornoj ljepoti.
veljača 2008
slika 36 Plan povijesne jezgre Praga s granicama kulturnog dobra upisanog na listu svjetske baštine. Crveni
pravokutnik pokazuje lokaciju projekta „Tančící dům“ Frank Gehrya, 1994.-1996. godina.
117
VI. tečaj
slika 37, slika 38 „Tančící dům“ Frank Gehry, 1994.-1996. godina, Prag. Fotografija izvedene zgrade.
Primjer ovoga projekta je odličan motiv i za raspravu što pojedinac očekuje od suvremene
arhitekture u povijesnim jezgrama. Na to se može kao odgovor postaviti nekoliko pitanja. Prvo je
pitanje služi li moderna arhitektura unutar povijesnih jezgri i sklopova tek kao scenografski dodatak
kojime ćemo popuniti eventualne pukotine i u inače povijesno nekoherentnom arhitektonskom tkivu.
To popunjavanje će tada biti gotovo u duhu Disneyland percepcije bilo koje povijesne cjeline, kao
zbira očekivanih motiva koji trebaju zagolicati onaj infantilni i prilično banalni dio poimanja prošlosti i
njene vrijednosti.
Druga je mogućnost da nova arhitektura u manjoj ili većoj mjeri pokuša interpretirati stavove
vremena u kome nastaje, a ne reinterpretirati stvaralačke koncepcije o kojima nažalost znamo
malo činjenica. U tom slučaju arhitekt će kao stvaralac iskren o razmotriti kvalitete prostora i
koristiti ih kao poticaj za suvremenu intervenciju. Intervenciju koja će u nekim slučajevima prihvatiti
osnovnu melodiju cijelog sklopa kao osnovu na kojoj će se stvaralačkim „improvizacijama“ stvoriti
pojedinačnim senzibilitetima pojedinih arhitekata melodijski dijelovi koji neće banalno reproducirati
već definiran repertoar. Oni će osnovnu melodiju savinuti, rastegnuti ili skupiti ili povisiti tako da
odgovara suvremenom trenutku i težnji za stvaranjem novih kvaliteta.
Promatrajući sve povijesne sklopove kod velike većine ljudi se bude određeni osjećaji. No,
što je to u tim „spomenicima“ ili „kulturnim dobrima“ što u nama pobuđuje reakciju na bilo koju od
tih povijesnih tvorbi. Da li je to njihova uniformnost, disciplina ili čudesan sklop koji se u najvećem
broju slučajeva razvijao tijekom stotina, a neki i tisuća godina. razvijao se stalnim i kontinuiranim
procesom gradnje propadanja, razgradnje, dogradnje i nove izgradnje. U svim je tim aktivnostima
suvremenost svake od akcija bila osnova njene inicijacije. Stoga ako je izvor svega toga lijepoga u
povijesnim sklopovima bila konstantna promjena, zašto danas tako često postoji snažna želja ne
za apsolutnom petrifikacijom svakog od tih povijesnih arhitektonsko-urbanističkih sklopova, već za
scenografskim sakrivanjem akcija s predznakom današnje suvremenosti.
118
veljača 2008
Popis literature vezane uz teoretsku problematiku konzervatorske prakse:

1. Maroević, I, (1986), Sadašnjost baštine, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske Društvo
konzervatora Hrvatske-Sveučilište u Zagrebu, Zagreb
2. Feilden, B.M., (1981)., Uvod u konzerviranje, Društvo konzervatora Hrvatske, Zagreb
3. Marasović, T, (1983), Zaštita graditeljskog nasljeđa, Društvo konzervatora Hrvatske,Zagreb-Split
4. Marasović, T, (1985), Aktivni pristup graditeljskom naslijeđu, Društvo konzervatora
Hrvatske,Zagreb-Split
5. Mavar Z. (2007.), Metodologija izrade konzervatorskih podloga za dokumente prostornog
uređenja, Metrijali uz seminar programa stručnog usavršavanja ovlaštenih arhitekata i inženjera,
Tehničko veleučilište u Zagrebu, Zagreb
6. Feilden, B.M., (1982.-2003.) Conservation of Historic Buildings, Architectural press, London
7. XXX (1970.), Problemi i tehnika zaštite historijskih gradskih centara – Međunarodni simpozij,
Urbanistički zavod dalmacije, Split
8. XXX (1997.), Obnova povijesne jezgre 2, Grad Split-Ured za povijesnu jezgru, Split
9. XXX (1976.), Novo u starom (Nova arhitektura u starim ambijentima na tlu Hrvatske), 11
zagrebački salon, Zagreb
10. XXX (1983.), Interpolacija, Arhitektura, Savez arhitekata Hrvatske, Zagreb
11. Maroević, I, (2004.), Baštinom u svijet : muzeološke teme : zaštita spomenika : arhitektura .-
Petrinja: Matica hrvatska - ogranak Petrinja, Petrinja
Popis literature vezane lokacije na listi svjetske baštine UNESCO-a:

1. XXX (1998.), World Heritage- Dokumentation for the Nomination of Graz – Historic Center,
Bundesdenkmalamt, Beč
2. XXX (1998.) WORLD HERITAGE LIST NO. 931 GRAZ, ICOMOS
3. XXX (1992.),WORLD HERITAGE LIST NO. 616 PRAGUE, ICOMOS
4. XXX (2000,), THE HISTORIC CENTRE OF VIENNA - Nomination for inscription on the World
Heritage List, Bundesdenkmalamt, Beč
5. XXX (1986.) WORLD HERITAGE LIST NO. 379 TOLEDO, ICOMOS
119
VI. tečaj
Zakonska regulativa:
Zakoni:
• Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN 69/99, Izmjene i dopuneNN 151/03; NN
157/03 Ispravak)
• Zakon o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika (NN 21/86, 26/93)
• Zakon o izmjenama i dopunama zakona o ugroženoj spomeničkoj cjelini Dubrovnika (NN
33/89, NN 128/99)
• Zakon o potvrđivanju UNIDROIT-ove Konvencije o ukradenim ili nezakonito izvezenim
kulturnim dobrima, sklopljen u Rimu 24. lipnja 1995. (NN Međunarodni ugovori, br. 5/00)
• Zakon o ratifikaciji Europske konvencije o zaštiti arheološke baštine (revidirana) br. 143 iz
1992., s konačnim prijedlogom zakona (NN Međunarodni ugovori br. 4/04)
Pravilnici:
• Pravilnik o arheološkim istraživanjima (NN 30/05)
• Pravilnik o iskaznici inspektora zaštite kulturnih dobara te obrascu i načinu vođenja
očevidnika o obavljenim nadzorima (NN 129/99)
• Pravilnik o uvjetima za fizičke i pravne osobe radi dobivanja dopuštenja za obavljanje
poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN 74/03)
• Pravilnik o postupku i načinu izdavanja dopuštenja za obavljanje podvodnih aktivnosti u
unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske koji su zaštićeni kao
kulturno dobro (NN 56/03; NN 62/03-Ispravak, NN 12/05 )
• Pravilnik o uvjetima za davanje odobrenja radi iznošenja kulturnih dobara iz Republike
Hrvatske (NN 104/00)
• Pravilnik o registru kulturnih dobara Republike Hrvatske (NN 37/01)
• Pravilnik o stručnim zvanjima u konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti te uvjetima i
načinu njihova stjecanja (NN 56/03, Izmjene i dopune NN 3/06)
• Pravilnik o određivanju kulturnih predmeta koji se smatraju nacionalnim blagom država
članica Europske unije (NN 38/04)
• Pravilnik o sadržaju, obliku i načinu izdavanja službene iskaznice službenika Uprave za
zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i službene iskaznice službenika Gradskog
zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu (NN 110/04)
• Pravilnik o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti pokretnina koje imaju kulturnu, umjetničku ili
povijesnu vrijednost (NN 77/04)
• Pravilnik o označavanju nepokretnih kulturnih dobara i objekata u kojima su smještene
zbirke kulturnih dobara (NN 12/06)
120
veljača 2008
Uredbe:
• Uredba o osnivanju agencije za obnovu osječke tvrde (NN 28/99)
• Uredba o spajanju javnih ustanova restauratorske djelatnosti (NN 2/97, NN 119/01)
Međunarodni pravni propis:

• Zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti podvodne kulturne baštine , Narodne novine ,
Međunarodni ugovori, 10/04
• Konvencija o zaštiti kulturnih dobara u slučaju oružanog sukoba i Protokol u vezi sa
zabranom izvoza kulturnih dobara s okupiranih teritorija, Narodne novine, Međunarodni
ugovori, 12/93 i 6/02
• Konvencija Vijeća Europe o zaštiti arhitektonskog blaga Europe, Narodne novine,
Međunarodni ugovori, 6/94
• Zakon o potvrđivanju UNIDROIT-ove Konvencije o ukradenim ili nezakonito izvezenim
kulturnim dobrima, sklopljen u Rimu 24. lipnja 1995, Narodne novine ,Međunarodni ugovori,
5/00, 6/02
• Europska konvencija o zaštiti arheološke baštine (revidirana) iz 1992. godine sastavljena u
Valetti 16. siječnja 1992. godine, Narodne novine , Međunarodni ugovori, 4/04 i 9/04
• Zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, Narodne novine,
Međunarodni ugovori br. 5/05
• UNESCO-va Konvencija o mjerama zabrane i sprečavanju nedozvoljenog uvoza, izvoza i
prijenosu vlasništva kulturnih dobra Narodne novine, Međunarodni ugovori, 12/93
• Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine, Narodne novine Međunarodni
ugovori 12/93 Usvojena: PARIZ, 1972. Republika Hrvatska stranka Konvencije na temelju
notifikacije o sukcesiji od 8. listopada 1991. Stupila na snagu u odnosu na Republiku
Hrvatsku: 8. listopada 1991
• Uredba o objavi Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Sjedinjenih
Američkih Država o zaštiti i očuvanju određenih kulturnih dobara Narodne novine,
Međunarodni ugovori 9/06
121
VI. tečaj
Struktura službe zaštite unutar Ministarstva kulture
Uprava za zaštitu kulturne baštine Konzervatorski odjel u Dubrovniku

za područje Dubrovačko-neretvanske županije
Pročelnica: Žana Baća, prof.
e-pošta: zana.baca@min-kulture.hr
Ravnateljica Uprave:
C. Zuzorić 6, 20000 Dubrovnik
Blanda Matica, dipl.ing.arh. tel.: 020 323 191
fax.: 020 323 488
e-pošta: blanda.matica@min-kulture.hr
Konzervatorski odjel u Karlovcu
za područje Karlovačke županije
Pročelnica: Branka Seiter, dipl. iur
Glavni konzervatori e-pošta: branka.seiter@min-kulture.hr
Miljenko Domijan (za nepokretnu baštinu) V. Vranicanija 6, 47000 Karlovac
tel: 01 4866 608; faks: 01 4866 680 tel.: 047 600 796
e-pošta: miljenko.domijan@min-kulture.hr fax: 047 615 308
Ranka Saračević-Wurth (za pokretnu baštinu) Konzervatorski odjel u Osijeku
tel: 01 4866 602; faks: 01 4866 680 za područje Osječko-baranjske županije,
e-pošta: ranka.saracevic-wurth@min-kulture.hr Vukovarsko-srijemske županije i Brodsko-posavske
mr. sc. Zoran Wiewegh (za arheološku baštinu) županije
tel: 01 4866 239; faks: 01 4866 680 Pročelnica: Ivana Sudić, dipl. ing. arh.
e-pošta: zoran.wiewegh@min-kulture.hr e-pošta: ivana.sudic@min-kulture.hr
Kuhačeva 28, 31000 Osijek
Odjel za nepokretnu kulturnu baštinu tel.: 031 207 400
Načelnica: Mirna Sabljak, dipl.ing.arh. fax: 031 207 404
tel: 01 4866 603
e-pošta: mirna.sabljak@min-kulture.hr Konzervatorski odjel u Puli
za područje Istarske županije
Odjel za pokretnu i nematerijalnu kulturnu baštinu Pročelnica: Narcisa Bolšec Ferri
Načelnica: Bianka Perčinić Kavur, tel.: 01 4866 607 e-pošta: narcisa.bolsec-ferri@min-kulture.hr
e-pošta: bianka.percinic-kavur@min-kulture.hr Ul. Grada Graza 2, 52000 Pula
tel.: 052 375 660
Odjel za arheološku baštinu fax: 052 223 590
Načelnica: Jasna Balažević, tel.: 01 4866 319
e-pošta: jasna.balazevic@min-kulture.hr Konzervatorski odjel u Varaždinu
za područje Varaždinske županije i Međimurske
Odjel za inspekcijske poslove zaštite kulturne županije
baštine Pročelnik: Željko Trstenjak, dipl. ing. arh.
Načelnica: Lukrecija Pavičić Domijan, tel.: 023 211 e-pošta: zeljko.trstenjak@min-kulture.hr
129 Gundulićeva 2, 42000 Varaždin
tel.: 042 201 850
Odjel za arhivsku djelatnost fax: 042 213 659
Načelnik: Branko Kaleb, tel. 01 4866 617
e-pošta: branko.kaleb@min-kulture.hr
122
veljača 2008
Konzervatorski odjel u Splitu Konzervatorski odjel u Požegi

za područje Splitsko-dalmatinske županije za područje Požeško-slavonske županije i
Pročelnik: mr. Joško Belamarić Virovitičko-podravske županije
e-pošta: josko.belamaric@min-kulture.hr Pročelnik: dr. Žarko Španiček
Porinova bb, 21000 Split e-pošta: zarko.spanicek@min-kulture.hr
tel.: 021 305 444 M. Peića 3, 34000 Požega
fax: 021 305 418 tel.: 034 273 362;
fax: 034 273 362
Konzervatorski odjel u Šibeniku
za područje Šibensko-kninske županije Konzervatorski odjel u Bjelovaru
Pročelnik: Marko Menđušić, prof. za područje Bjelovarsko-bilogorske i Koprivničko-
e-pošta: marko.mendusic@min-kulture.hr križevačke županije
J. Čulinovića 1/3, 22000 Šibenik Pročelnik: Milan Pezelj, dipl. ing. arh.
tel.: 022 219 325 e-pošta: milan.pezelj@min-kulture.hr
fax: 022 331 970 Trg E. Kvaternika 6
tel.: 043 221 040
Konzervatorski odjel u Rijeci fax: 043 221 058
za područje Primorsko-goranske županije
Pročelnica: Lilian Stošić, dipl. ing. arh. Konzervatorski odjel u Gospiću
e-pošta: lilian.stosic@min-kulture.hr za područje Ličko-senjske županije
Užarska 26, 51000 Rijeka Pročelnik: Dalibor Šušnjić, dipl. arheolog
tel.: 051 311 365 e-pošta: dalibor.susnjic@min-kulture.hr
fax: 051 212 198 Budačka 12, 53000 Gospić
tel: 053 746 571,
Konzervatorski odjel u Zadru
fax: 053 746 578
za područje Zadarske županije
Pročelnik: Josip Kršulović, dipl. ing. arh.
Konzervatorski odjel u Trogiru
e-pošta: josip.krsulovic@min-kulture.hr
za područje grada Trogira i Grada Kaštela i općina
I. Smiljanića 3, 23000 Zadar
Okrug, Marina, Seget, Primorski Dolac, Prgomet,
tel.: 023 211 129
Lećevica i Muć
fax: 023 224 067
Pročelnik: mr. sc. Radoslav Bužančić
Konzervatorski odjel u Zagrebu e-pošta: radoslav.buzancic@min-kulture.hr
za područje Zagrebačke županije Gradska 23, 21220 Trogir
Pročelnik: Tomislav Petrinec, dipl. ing. arh. tel.: 021 884 839
e-pošta: tomislav.petrinec@min-kulture.hr fax.: 021 884 907
Mesnička 49, 10000 Zagreb
Konzervatorski odjel u Krapini
tel: 01 4851 522;
za područje Krapinsko-zagorske županije
fax: 01 4851 519
Pročelnica: mr. sc. Lana Križaj
Mesnička 27, 10000 Zagreb
e-pošta: lana.krizaj@min-kulture.hr
tel: 01 4851 191
Magistratska 12, 49000 Krapina
tel.: 049 371 338
fax: 049 371 328
123
VI. tečaj
Konzervatorski odjel u Sisku

za područje Sisačko-moslavačke županije
Pročelnica: Ivana Miletić
e-pošta: ivana.miletic@min-kulture.hr
Ivana Meštrovića 28, 44000 Sisak
tel.: 044 515 180, fax.: 044 515 187
Konzervatorski odjel u Imotskom

za područje grada Imotskog i Vrgorca, te općina
Cista Provo, Šestanovac, Lovreć, Lokvičići, Proložac,
Podbalje, Zmijavci, Runovići i Zagvozd
Pročelnica: Ana Bilokapić, prof.
e-pošta: ana.bilokapic@min-kulture.hr
Ante Starčevića 7, 21260 Imotski
tel.: 021 851 901
fax.: 021 851 905
Konzervatorski odjel u Slavonskom Brodu

za područje Brodsko-posavske županije
Pročelnik: Željka Perković, dipl. ing. arh.
e-pošta: zeljka.perkovic@min-kulture.hr
A. Starčevića 43, 3500 Slavonski Brod
tel.: 035 212 570, 035 212 571
fax.: 035 408 528
Konzervatorski ured u Poreču

Pročelnica: Narcisa Bolšec Ferri
e-pošta: narcisa.bolsec-ferri@min-kulture.hr
Sv. Maura 16a, 52440 Poreč
tel.: 052 451 711
fax: 052 451 829
Konzervatorski ured u Pakracu

Pročelnik: dr. Žarko Španiček
e-pošta: zarko.spanicek@min-kulture.hr
Trg bana Jelačića 18, 34550 Pakrac
tel.: 034 412 844;
Konzervatorski odjel u Vukovaru

Pročelnica: Zdenka Predrijevac, dipl. ing. građ.
e-pošta: zdenka.predrijevac@min-kulture.hr
J.J. Strossmayera 25,
32000 Vukovar,
tel: 032 443 203, fax: 032 443 199
124

Arbutina VI Tecaj

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Arbutina VI Tecaj

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Urbanistički aspekti zaštite i obnove

1 ZAKON O ZAŠTITI I OČUVANJU KULTURNIH DOBARA (NN 69/99)

Metodologija zaštite i obnove kulturnih dobara,

Uz osnovni postulat sprečavanja propadanja, akcije u postupku zaštite graditeljske baštine

Struktura institucionalne zaštite graditeljske baštine u Hrvatskoj

Sudionici u procesima zaštite graditeljske baštine

• Ministarstvo kulture – konzervatorski odjeli

• Projektanti, planeri i nadzorni inženjeri

Osnovni metodološki principi zaštite i obnove kulturnih dobara

Principi pristupa postupcima obnove i zaštite

Nepokretno kulturno dobro može biti:

• Liste zaštićenih kulturnih dobara,

Mjere zaštite kulturnih dobara posebno su evidentirane unutar dokumenata prostornog

5 Zakonom je točno definirano slijedećeunutar slijedećeg dijela zakona:

Osnovni cilj Konzervatorske studije je da na jednome mjestu prikupiti raspoložive podatke i

• Definicija vrijednosnih parametara zaštićene zgrade ili sklopa

Definicija vrijednosnih parametara nepokretnih kulturnih dobara

76 6 Feilden, B.M., 1981., Uvod u konzerviranje, Društvo konzervatora Hrvatske, Zagreb:19-20

Definicija metoda i modela zaštite

Metode i modeli u postupku zaštite spomeničke graditeljske baštine

• STVARANJE INVENTARA (registara kulturnih dobara, registara spomeničke, graditeljske

Modeli zaštite spomeničke, graditeljske baštine

Metode zaštite spomeničke, graditeljske baštine

STUPNJEVI INTERVENCIJA NA GRADITELJSKOJ BAŠTINI

• Zaštita postojećeg stanja

Osnove definiranja urbanističkih mjera pri zaštiti kulturnih dobara

U današnjem se vremenu uloga arhitekata i drugih inženjera često u prostornom planiranju

• Evidentirati i katalogizirati elemente kulturne baštine (materijalnih kulturnih dobara)

Osnova za definiranje mjera zaštite je prepoznavanje istinskih vrijednosti unutar pojedinog

Konzervatorska podloga ima smisao dokumenta u kome se evidentiraju pojedinačni elementi

Unutar dokumenata prostornog uređenja temeljem konzervatorskih podloga uglavnom

• Zona zaštite koju se karakterizira izrazitom vrijednošću i očuvanošću graditeljske (urbane

spomeničke vrijednosti i koherencije15.

Unutar strukturiranog sustava zaštite u prostorno-planskoj dokumentaciji razlike između

Manjkavost razrade odredbi nekad je posljedica rutiniranih postupaka pripreme, izrade i

Vizualni identitet i provedbene odredbe u prostorno planskim

Pristup projektiranju u zaštićenim povijesnim sredinama –

Za sve prikazane i elaborirane primjere karakteristična je primjena suvremenih oblikovnih

Navedena suvremena arhitektonska ostvarenja oblikovno su izrazito različita i nekoherentna

Arhitektonske intervencije u povijesnim urbanim sredinama kroz povijest

U tisućljećima i stoljećima koja su prošla od trenutka formiranja prvobitnih ljudskih zajednica

Procesi održavanja, prenamjena, dograđivanja, rušenja i nove gradnje mijenjali su tijekom

U suvremenom dobu vrijeme i novac predstavljaju iznimno veliki problem i opasnost za

U trenutku kad se institucionalizira zaštita pojavljuju se i različiti teoretski pristupi problemima

U današnje vrijeme često je prioritet vremena i efikasnosti uteg na postupak projektiranja u

Interpolacija u povijesnim sredinama

Kompleksnost definicije interpolacije u arhitekturi

Definicija interpolacije u konzervatorskoj praksi

Ako se teoretski pristup, te posebice definicija interpolacije istinski i iskreno primjeni na

Osnovne konceptualne metode prilikom projektiranja u povijesnim

Konzervatorski pristup interpolaciji u povijesnim sredinama Tomislav Marasović je koncizno

Interpolacija kao metoda arhitektonske intervencije u povijesnoj sredini suvremenom

O ovim dvjema osnovnim metodama često se i unutar konzervatorske prakse razvija

• Metoda faksimila – koja se u ekstremnim situacijama, kad se izrazito oponaša povijesni

O interpolacijama se na III. Kongresu ICOMOS-a u Budimpešti (1972.21) godina raspravljalo

21RESOLUTIONS OF THE SYMPOSIUM ON THE INTRODUCTION OF CONTEMPORARY ARCHITECTURE INTO

Hereby adopts the following conclusions:

• Uvođenje suvremene arhitekture unutar povijesnih izgrađenih struktura izvediva je ako

Primjeri realiziranih projekata u povijesnim (zaštićenim) sredinama

slika 5 Neven Šegvić, Trogir, stambena zgrada, 1955.-1956.

slika 6 Jerko Marasović, Split, faze razvoja i transformacija palače

slika 7 Fotografija zgrade uz Peristil prije slika 8 Fotomontaža varijante projekta

Primjer Šegvićeve zgrade na Peristilu, koja je arhitektonskim vokabularom XX. stoljeća

U trenutku kad je ta zgrada završena predstavljala je zanimljiv element koji je osiguravao