Professional Documents
Culture Documents
Filozofi Ništavila - Esej o Kyoto Školi
Filozofi Ništavila - Esej o Kyoto Školi
knjiga 017
Filozofi ništavila
Esej o Kyoto školi
James W. Heisig
S engleskog preveo
Nevad Kahteran
sarajevo • 2007
Sadržaj
Predgovor prevoditelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Autorov predgovor bosanskom prijevodu . . . . . . . . . . . . . . 13
Predgovor engleskom izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
Orijentacija
1 Kyoto škola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
2 Japanska filozofija kao svjetska filozofija . . . . . . . . . . 29
3 Pozadina zapadnjačke filozofije u Japanu . . . . . . . . . . . 31
4 Radne pretpostavke filozofa iz Kyota . . . . . . . . . . . . 34
5 Pitanje jezika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
6 Proučavanje Kyoto škole na Zapadu . . . . . . . . . . . . 42
7 Raspored građe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44
sadržaj
Prospekt
67 Smještajući Kyoto školu . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275
68 Proučavajući Kyoto školu . . . . . . . . . . . . . . . . . 277
69 Pitanja za svjetsku filozofiju . . . . . . . . . . . . . . . . 279
70 Susret između budizma i kršćanstva . . . . . . . . . . . . 283
71 Filozofija i religija, Istok i Zapad . . . . . . . . . . . . . . 285
Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 291
Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363
Pogovor: Bret W. Davis, „Uvodeći Kyoto školu kao svjetsku filozofiju:
Refleksije o James W. Heisigovom djelu Philosophers of Nothingness
(Filozofi ništavila) “ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 395
Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 423
Predgovor prevoditelja Heisigovom djelu
Filozofi ništavila: esej o Kyoto školi
10 Filozofi ništavila
13
14 Filozofi ništavila
u japanskoj filozofiji i koji traže načine da primijene ono što čitaju, ili da to
prilagode na širi kulturološki forum, pošto su neuplašeni mjestom njezinog
rođenja, kao onda kada se hrvaju sa zapadnjačkim filozofijama. Ovo bi se
trebalo posmatrati kao znak progresa s obzirom da sve više i više osoba stupa
preko goleme jezičke barijere kako bi se susrelo sa japanskom mišlju i kako
bi je čitali kao da čitaju izvornik. Da su Kierkegaardovi danski tekstovi bili
obavijeni u istu mistiku koja je dugo okruživala japanske filozofske tekstove,
oni bi bili skrenuti u ezoterijski ugao i zapadnjačka bi filozofska tradicija
propatila ogroman gubitak. Mnogi su od nas ubijeđeni da je uvelike kvaliteta
prijevoda dostatnog kalibra da okonča prevalirajuću predrasudu koju tek
nekolicina čitatelja japanskog jezika može očekivati da spozna o tome što
japanski mislitelji imaju da ponude.
Zadnjih petnaest godina i više, do nas je dopirala riječ o svijetu mladih
učenjaka koji su privučeni japanskim filozofima. Mnogi od njih, uključujući
nekoliko doprinositelja ovim stranicama, prošli su vrata Nanzan Instituta za
religiju i kulturu, ili su došli na duži period kako bi koristili njegove resurse,
konzultirali osoblje i pripremali se za istraživanje o Japanu i šire. Ovo je samo
mali primjer novootkrivenog entuzijazma. Recimo da je u većini slučajeva
fokus usredsređen na mislitelje iz dvadesetog stoljeća, međutim, iskustvo
je pokazalo da je ovo pripremilo širom otvorena vrata za bogato nalazište
filozofskog mišljenja koje je kultivirano u Japanu nekih hiljadu i dvijestotine
godina. Kako bismo prosuđivali iz drugih knjiga koje su sada u pripremi,
korpus literature o japanskom mjestu u historiji sadašnje i prošle filozofije
raste stabilnim tempom. Iznova, ovdje aktualni prijevod stvara očekivanja da
pojedini doprinosi druge jezičke grupacije, do sada nepredstavljeni u promi-
canju japanske filozofije prema njezinom pripadajućem mjestu u široj historiji
filozofije, mogu baciti novo svjetlo o pitanjima koja su filozofi dosad previdjeli.
Kako bismo pristupili radovima Kyoto škole, neprecizno definirani krug
filozofa koji je više ili manje usredsređen na tri figure koje su razmatrane
u ovoj knjizi – Nishida Kitarō, Tanabe Hajime i Nishitani Keiji – nalazi se
između dvije vatre. S jedne strane, želimo im dopustiti da budu filozofi na
njihov vlastiti načn, a ne da im zadamo naše vlastite sadašnje konvencije o
onome što konstituira racionalno, kritičko mišljenje. Pozadina iz koje su oni
crpili sadrži odveć puno stvari koje su različite od onih u Europi, Novom
Svijetu i Mediteranskom bazenu kako bi dopustila jednostavan transfer stan-
darda. S druge, neugodno nam je moralno ozračje u kojemu su oni izvodili
svoje mišljenje i teško nam je čitati njihova djela kao da nas se to uopće ne
tiče. Ideje su rijetko, ako ikada politički nevine. Čak niti najuzvišeniji filozof-
ski ideali nisu imuni od kontaminiranja prevladavajućim dogmama koje nas
privezuju za nepravedni i nasilni način stvari. Ova je neugodnost teško osvo-
autorov predgovor bosanskom prijevodu 15
naša najdublja ljudska pitanja, kao što to možemo, ova su sama pitanja uvijek
vremenski specifična. Njihovo postavljanje je određeno načinom na koji
se jezik koristi, te konverzacijama i idejama koje su u zraku koji udišemo.
Potraga za perspektivom koja je dostatno široka da obuhvati sve ove ele-
mente – zvali to locusom apsolutnog ništavila, stajalištem o praznini, meta-
noetikom – jeste ono što ključne figure Kyoto škole imaju kao zajedničko.
Oni to nazivaju „samosviješću“ i oko nje se okreće ostatak njihovog mišljenja
kao planete oko sunca.
Ma kako transcendentalno i „religijski“ ovo zvučalo, ne postoji veća
uvreda protiv samosvijesti nego da namjerno ograničimo njezin doseg, iz
bilo kojeg razloga. U onoj mjeri u kojoj se takovrsni neuspjeh pozornosti
desi pod pritiscima vojne vladavine i prijetnje kaznom, možemo željeti da
tražimo utemeljenja za obzirnost i da budemo zabrinuti zbog traženja Her-
kulovih vrijednosti drugih iz pozicije koja je sretno izuzeta iz ovih uvjeta.
Ipak, za ove je filozofe samosvijest namjeravana kao moralno mjerilo koje
ima za cilj da bude svako malo „univerzalno“ kao principi na kojima su nji-
hova ratna mišljenja bila kažnjena. Iznova, ovdje osjećamo u sadašnjoj gene-
raciji potrebu da primijenimo filozofske ideale Kyoto škole na njezin vlastiti
korpus djela kako bismo je dodatno očistili od mrlja koji su uvjeti njezinog
postanka ostavili na njojzi. Ukoliko oni nude različit način gledanja, kao što
vjerujem da čine, onda je to također različit način gledanja načina na koji su
iznijeli svoj projekat. Na kraju, ubijeđen sam da ništa nije postignuto osvjet-
ljavanjem težine kritike protiv tekstova i onog što oni sadržavaju. U dokaz
toga, ništa nije postignuto kroz zamračivanje svjetla kojim su obasjali naš
način filozofiranja, primjenjujući moralnost, te predlažući vrijednosti koje
istiskuju razlikovnosti vremena, mjesta i kulture. Jedino se u postavljanju
pitanja Kyoto školi nisu sami zapitali, a u prihvatanju pitanja oni od nas traže
ono što nismo sami sebe zapitali, tako da debata o značaju njihovog mišljenja
može biti korektna prema sebi i obećati nešto više od konačnog zaključka o
tome ko je bio pobjednik, a ko poraženi. O ovom „više“ visi važno poglavlje
u pripovijesti filozofije u dvadeset i prvom stoljeću. Sadašnji tom samo uka-
zuje prstom u tom pravcu.
Ostaje mi samo da iskažem svoju zahvalnost profesoru Nevadu Kahte-
ranu za entuzijazam i znanstveno umijeće koje je unio u ovaj prijevod. Privi-
legij je i čast da sam imao priliku raditi sa njim.
James W. Heisig
Nanzan Institut za religiju i kulturu
Nagoya, Japan
16. decembar 2006
Predgovor engleskom izdanju
20
predgovor engleskom izdanju 21
mene. Kad pogledam unazad na rezultate, još uvijek mogu vidjeti zategnute
falte rukopisa koji je bio sužen u jedan paragraf, i čini se da su čitavi svitci
materijala jednostavno izostavljeni. Za manje obaviještene čitatelje zain-
teresirane za japansku filozofiju dvadesetog stoljeća ovo može biti dobro
prikladno; dok za više upućene čitatelje koji su već upoznati s ovim predme-
tom, nažalost, ovo može biti odveć slobodno.
Barem djelomice je dio razložnosti za ambivalenciju taj što je projekat
bio skrojen prema mojemu osobnom ulaganju u predmetnu materiju. Od
samog početka, želio sam da imam mogućnost da sortiram ono što sam
razumio o Kyoto školi iz onog što sam samo mislio da imam. Kroz pregleda-
nje bilješki i prijevoda koje sam sakupio tijekom godina, uskoro sam uvidio
da je puno manje toga što sam mogao izvaditi otuda – i doista iz mojih dra-
gocjenih publikacija o ovom predmetu – nego što sam to unaprijed očeki-
vao. Odveć mnogo toga je bilo nonšalantno ili zavodljivo. Jednako tako sam
uvidio da je tamo bilo poprilično sekundarne literature koja je zavrjeđivala
veću pozornost, te korektniju prosudbu od one koju sam tome pridavao u
prošlosti. U svakom slučaju, moje glavno zanimanje kroz čitav osnovni tekst
bilo je da govorim suvislo, do moje osobne satisfakcije, o tri glavne figure
Kyoto škole, Nishidi, Tanabeu i Nishitaniju. Gdjegod sam mogao, pronala-
zio sam smisao u njihovim vlastitim objašnjenjima, ili kod njihovih glavnih
komentatora; a tamo gdje nisam to mogao učiniti, učinio sam to suvislim.
U bilješkama sam se okrenuo prema oblaganju iznutra prema vani kako bih
pokazao, ne samo izvore koje sam konzultirao i moja reagiranja na mnoge
od njih, već jednako tako zamršene konce i izgubljene krajeve koji su skriti
skraćenim prikazima te jasnije obrasce koje sam raspredao kako bi ih predo-
čio u osnovnom tekstu.
Prvo sam mislio da sačekam na reakcije na španjolski izvornik ove
knjige prije pripreme engleskog prijevoda, računajući da bi više kritike i veća
distanca mogla poboljšati tekst. Dodatno razmišljajući, shvatio sam da bi
najučinkovitiji kurs djelovanja mogao biti da napravim ponovljeno izdanje
dok je sve još uvijek svježe u mojoj glavi. U skladu s tim, postoji vrlo malo
toga što se razlikuje od španskog izvornika.
Kod pitanja o ustroju djela i tehničkih detalja postrance, ostajem ubije-
đen kao i uvijek da postoji mudrost koja treba biti otkrivena u filozofijama
ništavila poput one Kyoto škole. Poput svakog probuđenja, ovo dolazi u
proplamsajima, koji će samo biti iznovo progutan u svakodnevnim kon-
vencionalnostima mišljenja. Ovo se događa kad ti proplamsaji trepere bliže
skupa i na duži period tako da tmina filozofskog žargona počinje da iznosi
na vidjelo nešto od njezine tajne. Ispričavam se zbog nametanja podužeg
22 Filozofi ništavila
25
26 Filozofi ništavila
kata Kyoto filozofije, ali i jedan od najznačajnijih. Na isti način na koji ne-
sopstvo funkcionira kao metafora za postizanje stanja cjelovite svijesti, ideja
Boga se javlja da služi kao neka vrsta metafore za suštinsko jedinstvo iskustva
svijesti sa zbiljnošću kakva jeste, služba koju ona predstavlja precizno kao
ideju ili sliku koja funkcionira u umovima onih koji vjeruju u Boga.
Čini se da smo se udaljili od više ili manje jasnih pretpostavki prema
nekoj vrsti apofatičkog davanja prednosti iskustvu bez uplitanja logičke
kritike ili religijskog učenja. Ovo je, namjeravam da dokazujem, precizno
naplavina koju susrećemo u radovima filozofa iz Kyota. Ukoliko je ovo zbilja
slučaj, onda se čini kao da su se Nishida, Tanabe i Nishitani izuzeli od nekih
najozbiljnijih pitanja iz historije filozofije, te da su opravdavali izuzeće na
temeljima koji se jedino mogu nazvati religijskim. Čini se kao da su oni uzeli
najbolje od oba svijeta—prema tvrdnji da su bili religiozni budisti kada bi
filozofska kritika pogađala bliže središtvu, i da su bili filozofski Zapadnjaci
kada se ozbiljna primjedba pomalja sa budističke strane. Sve u svemu, sma-
tram da je ova primjedba više aplikatibilna na njihove komentatore nego na
ovu trojicu filozofa. U svakom slučaju, neizbježno je riskantno opkoračivanje
svjetova koje su oni željeli izvesti.
Ukoliko je jedina mjera o tome da li se djelo Kyoto škole može nazvati
filozofijom i to ono što oni sami definiraju da je filozofija, onda smo uhva-
ćeni u čistu tautologiju. Jedino drugo opravdanje njihovog postignuća kao
filozofije jeste bavljenje transformacijom svijesti na koju su usredsredili svoje
napore, koje je u stanju da podupre samoodrživo stajalište koje može da
potakne ta područja perenijalne filozofije koja dodiruje istu vrstu pitanja, i
istodobno revitalizira zatvoreni svijet njihove vlastite intelektualne tradicije
kroz potpunu mjeru filozofske kritike. Ovo je ono što ostaje da se pokaže u
poglavljima koja slijede.
1950-ih. Pored rječnika, filozofska djela su također zadobila svoj stil, različit
od ropski doslovnog stila japanskih prijevoda zapadnjačkih djela u ovom
području. Filozofski je idiom još uvijek bio blatnjava ilovača na lončarevom
kotaču kada je Nishida počeo da piše, a primjeri dogotovljenih djela nisu
ispunjavali više od kratke police knjiga. Stvarajući originalnu filozofiju, on je
jednako tako stvarao originalan način pisanja o njojzi. U manjoj mjeri to isto
bi se moglo kazati za Tanabea i Nishitanija, iako je staza koju im je Nishida
ostavio iza sebe bila sigurnija podloga od samog početka.
Nekoliko pitanja o Kyoto školi razbuktalo se u raspravi tako brzo u
Japanu, među kojima i ono o jeziku. Jedan je od razloga bio taj što su, za
razliku od velikog dijela japanske književnosti i mišljenja, njihova djela
gotovo dostupnija zapadnjačkom čitatelju filozofije u prijevodu nego što su
dostupna prosječnom japanskom čitatelju u izvorniku. Što se tiče teškoće u
pogledu njihovog japanskog stila, morati ću kazati više tijekom razmatranja
svakog od ove trojice filozofa iz Kyota. Ovdje samo želim da srežem ideju da
je njihovo čitanje u prijevodu glavni gubitak koji se počesto prikazuje u filo-
zofskim krugovima.
Sami Nishida, Tanabe i Nishitani nisu iznosili tvrdnju o japanskom
jedinstvenom načinu mišljenja koje je nedostupno izvanjskom svijetu, a
njihovi prevoditelji se ne moraju konstantno ispričavati čitatelju ili materiji
za sve što je izgubljeno u prevođenju na zapadnjačke jezike. Nausprot tome,
njihov sami razlog za rad na filozofskom idiomu—i prilagođivanje njihovog
vlastitog jezika kako bi mu udovoljili—učinilo ga je univerzalnim idiomom.
Za njih ne bi imalo smisla da razuvjeravaju i iznose tvrdnje za svoje vlastite
japanske nijanse koje bi mogle spriječiti tu univerzalnost. Kazavši to, japanski
učenjaci koji raspravljaju o misli filozofa iz Kyota u prisustvu nejapanskih
čitatelja su jako u iskušenju da postave pitanje o jezičkoj neprohodnosti, dok
su u njihovoj odsutnosti slobodni da se fokusiraju na intelektualni sadržaj
kao takav. Ovo je pozicija koja je dublje utemeljena na emocijama nego na
činjenicama. Uz to, nešto moramo kazati o tom pitanju kako bismo ga osta-
vili postrance, ako ne jednom za svagda, onda barem iz zanimanja ove knjige.
Struktura i književna pozadina japanskog idioma predstavlja izvanj-
skom svijetu, uz moguće izuzimanje Kine i Koreje, barijeru koja je do kraja
odbojna. Svjesni ove činjenice, japanski intelektualci su većim dijelom nekih
125 godina pretpostavljali obavezu olakšavanja komunikacije sa širim svije-
tom proučavanjem zapadnjačkih jezika. Radeći protiv silnih zapreka školskog
sustava, koji se jedino može nazvati disfunkcionalnim u onoj mjeru u kojoj
se tiče jezika obrazovanja, njima je pošlo za rukom da udovolje ovoj obavezi.
S druge strane, narastajući broj ozbiljnih proučavatelja Japana na Zapadu bio
je uspješan u svojemu dostatnom upoznavanju s japanskim jezikom kako bi
40 Filozofi ništavila