KISIK, KRUŽNI TOK KISIKA, OZON

OPĆENITO O ELEMENTU
Najrasprostranjeniji je element na Zemlji; ima ga koliko ukupno svih ostalih elemenata.
Sastojina je vode i većine stijena koje tvore zemaljsku koru, a elementaran se nalazi u
atmosferskom zraku, gdje ga ima oko 21%. Život na Zemlji rezultat je evolucije osnovane
na sunčanoj energiji i prisutnosti elementarnog kisika i dvaju
njegovih spojeva: vode i ugljik-dioksida. Postoje dvije alotropske modifikacije
elementarnog kisika: obični kisik (O2) i ozon (O3).
Obični kisik je plin bez boje, okusa i mirisa, nešto
topljiv u vodi (što je bitno za opstanak vodenih
životinja), pod normalnim tlakom pretvara se u
tekućinu kod -182,96°C, a u čvrstu tvar kod -218,4°C.
Kisik se izravno spaja sa svim drugim elementima,
osim plemenitih plinova. Sa nekima je reakcija tako
burna da se reakcijska masa od razvijene topline
užari (gorenje), a s drugima sporo i pri visokoj
temperaturi (izrazito endotermne reakcije). Spajanje
s kisikom zove se općenito oksidacija. To je za život i
Sl1. Kisik u elementarnom stanju tehniku najvažnija reakcija: disanje je oksidacija
atmosferskim kisikom, isto tako hrđanje željeza i korozija drugih metala; izgaranje
pogodne organske materije (goriva) atmosferskim kisikom u našoj je civilizaciji dosada
bio najvažniji izvor svjetla, topline i mehaničke energije. Biokemijskom oksidacijom
pomoću atmosferskog kisika dobivaju se u industrijskom mjerilu mnogi proizvodi
(vrenje). Više ili manje čisti elementarni kisik proizvodi se industrijskim razdvajanjem
atmosferskog zraka u njegove sastojine (uglavnom kisik i dušik, rektifikacijom nakon
prethodnog ukapljivanja. Najveći dio industrijski proizvedenog kisika upotrebljava se za
dobivanje smjese ugljik-monoksida i vodika, sintetskog plina (međuprodukata za
sintezu benzina, metanola, amonijaka) iz prirodnih goriva, za proizvodnju nitratne
kiseline spaljivanjem amonijaka, za proizvodnju organskih međuprodukata oksidacijom
i za proizvodnju čelika. Kisik dolazi na tržište većinom u čeličnim bocama pod pritiskom
od 150 atm i služi osobito za autogeno zavarivanje i rezanje. Kisik se primjenjuje i kao
lijek u svim stanjima kad je njegova doprema stanicama smanjena (oksigenoterapija;
npr. kod otrovanja ugljik-monoksidom, kod slabije prohodnosti dišnih putova).

Spojevi elemenata s kisikom zovu se oksidi. Oni s vodom daju baze ili kiseline, osim
malog broja neutralnih oksida, npr. CO i NO. Uz vodik, kisik daje (osim vode) i spoj
H2O2, vodik-peroksid. Od organskih spojeva koji sadržavaju kisik najvažniji su:
alkoholi, aldehidi, ketoni, organske kiseline, esteri, eteri, fenoli.

KEMIJSKI PODATCI
Kisik su otkrili 1774. J. Priestley u Leedsu, Engleska i C.W. Scheele u Uppsaali, Švedska,
neovisno jedan o drugome.
Kisik je bezbojan plin bez mirisa (O2), koji je vrlo reaktivan i može stvoriti okside
sa svim elementima osim He, Ne, Ar i Kr. Umjereno je topljiv u vodi (30 cm^3/dm^3)
pri 293 K. Koristi se u pravljenju čelika, rezanju metala, kemijskoj industriji i
medicinskom liječenju.

2
Kisik je najobilatiji element na Zemljinoj površini, pojavljuje se kao plin u atmosferi,
voda u oceanima, u mineralima kao oksidi ili u kombinaciji s drugim elementima kao
silikati, karbonati, fosfati, sulfati, itd.

DOBIVANJE KISIKA
Za laboratorijske potrebe kisik se najčešće dobiva zagrijavanjem klorata pri čemu se kao
katalizatori upotrebljavaju oksidi MnO2 i Fe2O3 ili usitnjeni natrijev klorid (NaCl).
Reakcija se odvija prema jednadžbi:

2KClO3(S) -> 2KCI(s) + 3O2(g)

Umjesto klorata može se zagrijavati barijev peroksid na temperaturu od 750°C.

Zanimljivo je da nastali barijev oksid može primati kisik (pritom nastaje peroksid) pri
temparaturi nešto nižoj od 750°C.

Za industrijsko dobivanje kisika upotrebljavaju se dvije metode: elektroliza vode (kojom

se dobiva oko 1% ukupne proizvodnje kisika) i frakcijska destilacija ukapljenog (tekućeg)
zraka kojom se podmiruje 99% ukupne potrebe kisika.

Elektrolizom vode (u biti vrlo razrjeđene otopine alkalijskih hidroksida jer čista voda
slabo provodi električnu struju) pored kisika dobiva se i vrlo čisti vodik. Postupkom
frakcijske destilacije zraka, pored kisika dobiva se i dušik, a katkad i plemeniti plinovi
prisutni u atmosferi. Ovim postupkom prvo se iz zraka izdvoji CO2, zatim se zrak
ukapljuje Lindeovim ili nekim drugim postupkom i tako ukapljeni odvodi se u kolone za
destilaciju.

Za ukapljivanje zraka koristi se Joule-Thompsonov efekt adijabatskog hlađenja

(komprimirani plin se naglom ekspanzijom hladi). Efekt sniženja temperature ovom
metodom je vrlo malen i za zrak iznosi otprilike 2,5°C/MPa pa je za dobivanje
ukapljenog zraka potrebno višestruko ponovljanje postupka. Proces ukapljivanja se vrši
kontinuirano tako da se stlačeni zrak ohladi rashladnom vodom i pusti da ekspandira na
normalni tlak prolaskom kroz prigušni ventil u ekspanzijsku posudu. Tako ohlađen
ekspandirani zrak vraća se u kompresor i usput hladi zrak koji će se ekspandirati.
Ponavljanjem tog postupka zrak se toliko ohladi da prijeđe u tekuće stanje. Komponente
tekućeg zraka, kisik i dušik, odijele se frakcijskom destilacijom na osnovi različitog
vrelišta. Vrelište kisika je kod -182,96°C, a tekućeg dušika kod -195,8°C pa će se prije
ukapljiti kisik.

Frakcijska destilacija vrši se u koloni koja se na dnu zagrijava pri čemu kisik i dušik
počinju isparavati. Kako je dušik hlapljiviji, pare tekućeg zraka bogatije su dušikom.
Plinoviti kisik i dušik penju se uz kolonu i prolaze kroz tekući zrak pri čemu se dio kisika
ukaplji, a dio ukapljenog dušika prevede u plinovito stanje. Tekući kisik slijeva se niz
stijenke na dno kolone, a plinoviti dušik penje prema vrhu kolone.

SVOJSTVA I UPORABA, OZON

Prirodni kisik je smjesa od tri stabilna izotopa 16O (-99,76%), 17O (-0,04%) i 18O (-
0,2%), a poznato je i deset radioaktivnih izotopa kisika, svi s vrlo kratkim vremenom
poluraspada. Kisik se pojavljuje u tri alotropske modifikacije: kao dvoatomna molekula

3
O2, kao troatomna molekula 03 (čiji plin zovemo ozon), te kao rijetka i vrlo nestabilna,
nemagnetska, četveroatomna molekula O4.

Kisik (O2) pri sobnoj temperaturi je plin bez boje, okusa i mirisa. Hlađenjem prelazi u
blijedoplavu tekućinu s vrelištem pri -182,96°C, a pri -218,9°C prelazi u čvrsto stanje s
jednostavnom kubičnom kristalnom rešetkom i plavkastom nijansom. Tekući i čvrsti
kisik izrazito su paramagnetični. Kisik se slabo otapa u vodi i alkoholu, a nešto bolje u
organskim otapalima kao što su tetraklormetan, benzen, aceton i dietileter. Mnogi se
metali izravno oksidiraju s kisikom. Kod povišene temperature spaja se s brojnim
tvarima uz pojavu svjetlosti i oslobađanje dodatne topline što je proces izgaranja dotične
tvari. Kisik je neophodan za život organizama jer je potreban za disanje. Međutim,
previše kisika može biti vrlo opasno, pa čak i smrtonosno. Tako npr. višak kisika koji
odgovara parcijalnom tlaku većem od 76 kPa oštećuje i pluća, a dulje udisanje kisika pod
parcijalnim tlakom od 100 kPa ili većim uzrokuje groznicu, povraćanje, poteškoće u
središnjem živčanom sustavu i druge komplikacije. Kako se velike količine kisika troše
disanjem živih bića i procesa gorenja pri čemu nastaje CO2, potrošene količine stalno se
obnavljaju procesom fotosinteze u biljnom svijetu čime se zatvara kružni tok kisika u
prirodi.

Velike količine kisika troše se u raznim industrijama - od proizvodnje metala

Sl.2. Proizvodnja kisika
(posebno željeza, odnosno čelika) do primjene u
kemijskoj industriji za procese oksidacije i sinteze
(metanol, etilen oksid). Kisik se koristi kao
oksidans raketnih goriva, pri autogenom
zavarivanju i rezanju metala, u aparatima za
disanje, itd. Zrak (odnosno kisik iz zraka)
omogućuje gorenje svih vrsta fosilnih goriva
(plina, nafte, ugljena), a ima vrlo široku primjenu:
od kućanstava (štednjaci, centralno grijanje) i
industrije (termoelektrane, toplane) do
transporta. Svi motori s unutrašnjim izgaranjem
(automobilski, brodski, mlazni, diesel lokomotive,
itd.) troše kisik, a u atmosferu izbacuju proizvode
izgaranja, od kojih je CO2 najobilniji zagađivač.
Osim u zraku, zagađenja u otpadnim vodama
troše kisik otopljen u vodi koji je neophodan za
život u vodi.

Ozon (O3) modrikasti je plin karakteristična mirisa koji nastaje u višim slojevima
atmosfere (stratosferi) spajanjem molekula kisika s atomima kisika nastalih
disocijacijom molekularnog kisika (O2) fotokemijskim djelovanjem ultraljubičastog
zračenja sa Sunca. U laboratorijskim uvjetima ozon se može dobiti električnim izbojem
u atmosferi kisika (na taj način stvara se i kod elektrolučnog zavarivanja bez zaštitne
atmosfere) ili elektrolizom sumporne kiseline vrlo jakom strujom. Difrakcijom elektrona
na molekulama ozona utvrđeno je da molekula rezonira između četiri rezonantna stanja,
ali je uvijek dipolna (ima nesimetričnu građu slično molekuli vode) i u svim formama
kut u 0-0-0 vezi je 127 +/- 3°. U vodi je oko pedeset puta topljiviji od kisika (zbog
molekularnog dipola). Jako je oksidacijsko sredstvo, ima baktericidno djelovanje,
izbjeljuje boje i lako reagira s nezasićenim organskim spojevima. Upotrebljava se za
dobivanje organskih ozonida, za sterilizaciju vode i prostorija, za dezodoriranje tvari s
nepoželjnim mirisom i za izbjeljivanje boja.

4
Kako je već napomenuto, ozon se stvara u stratosferi pod djelovanjem ultraljubičastog
zračenja sa Sunca. Takva proizvodnja ozona u stalnoj je ravnoteži s procesom
fotodisocijacije tako da se u navedenom sloju atmosfere održava sloj stalne
koncentracije ozona, tj. ozonski sloj (omotač). On ima izuzetno važnu ulogu za održanje
života na Zemlji jer apsorbira najopasnije kratkovalno ultraljubičasto zračenje. Zadnjih
desetak godina uočena je pojava uništavanja ozonskog sloja u pojedinim dijelovima
atmosfere, poglavito iznad Antartika i na Južnoj polutki. Pojava je nazvana stvaranje
ozonskih rupa, a utvrđeno je da je posljedica ispuštanja u atmosferu plinovitih
klorofluorokarbonata (CFC) koji zračnim strujanjem dolaze u stratosferu gdje djeluju
kao katalizator disocijacije molekula ozona narušavajući uspostavljenu ravnotežu
stvaranja ozona.

SPOJEVI KISIKA
Kako se kisik spaja sa svim elementima osim s helijem i neonom te s brojnim
elementima gradi i više spojeva, brojnost njegovih spojeva je jako velika. Kisik stvara
spojeve u kojima može imati oksidacijski broj -2, -1 i -1/2. Uz gotovo svaki od elemenata
opisan je i poneki spoj u kojem je prisutan kisik, pa će ovdje biti spomenute samo
karakteristične skupine spojeva i neka njihova opća svojstva.

Od svih spojeva na Zemlji su najrašireniji oksidi, a mogu se svrstati prema nekim

načelima, npr. prema strukturi ili nekim od kemijskih svojstava. Uobičajeno je
razvrstavanje prema kiselo-baznim svojstvima u četiri skupine:

1. kiseli oksidi koji s vodom daju kisele reakcije, otapaju se u lužinama ili ih izravno
neutraliziraju, a tipični predstavnici su oksidi nemetala, npr. SO3, NO2... 

2. bazni oksidi koji s vodom daju alkalnu (lužnatu) reakciju, otapaju se u kiselinama ili
ih izravno neutraliziraju, a tipični predstavnici su oksidi alkalnih i zemnoalkalnih
metala, npr. Na2O i BaO.

3. amfoterni oksidi koji se, ovisno o uvjetima, mogu otapati u kiselinama i u lužinama, te
mogu neutralizirati i kiseline i lužine, a tipični predstavnici su oksidi amfoternih
elemenata, npr. Zna i Al2O3.

4. neutralni oksidi koji ne reagiraju s vodom, ne otapaju se u kiselinama niti u lužinama

niti ih neutraliziraju, npr. CO i N2O. 

Kiselo-alkalna svojstva oksida elemenata koji mogu imati različite oksidacijske brojeve
ovise o stupnju oksidacije, a općenito pravilo je da su oksidi s višim oksidacijskim
brojem kiseliji, npr. MnO (bazičan) > Mn2O3 (bazičan) > MnO2 (amfoteran) > Mn2O7
(kiseo)

Ovisno o izvoru, oksidi se mogu dobiti na različite načine: žarenjem hidroksida

(Al(OH)3), karbonata (CaCO3), nitrata (KNO3), zagrijavanjem peroksida (BaO2),
taloženjem oksida odnosno hidroksida iz vodenih otopina zakiseljavanjem (Fe2O3,
Ba(OH)2) i (eventualnim) grijanjem, direktnom sintezom iz elemenata (CO, CO2,
P4O10, MO gdje je M metal) i spaljivanjem raznih gorivih materijala.

Voda (H2O, vodikov oksid) najvažniji je oksid i spoj. Pri sobnoj temperaturi je prozirna

5
tekućina bez mirisa, okusa i boje, a u debljem sloju je plavkasta. Molekula je izrazito
dipolnog karaktera, pa je voda efikasno otapalo za ionske spojeve. Iz istog razloga voda
je relativno reaktivan spoj i stvara hidrate s velikim brojem spojeva, a hidrolizira i neke
kovalentne spojeve, prvenstveno halogenide. Vrelište joj je pri 100°C, talište pri 0°C, a
najveću gustoću ima pri temperaturi od 3,98°C. Celzijeva temperaturna skala koristi
čistu vodu za standard, tako da je trojna točka vode (led, voda i para u ravnoteži) uzeta
za ishodište, a vrelište vode je 100°C. Prirodne vode dijele se na atmosferske
(oborinske), površinske (riječne, jezerske i morske) i podzemne (mineralne, slane, itd.
koje se pojavljuju kao razni izvori). Najčišće su atmosferske vode, dok ostale vode sadrže
veće ili manje količine otopljenih soli. Prema vrsti i količini otopljenih soli, vode se dijele
na tvrde i meke vode. Voda je prijeko potrebna za život svih organizama, a tvori više od
2/3 ljudskog tijela.

Peroksidi su općenito, ali ne uvijek, spojevi tipa MO2 gdje je M atom metala. Poznati su
peroksidi svih alkalnih i zemnoalkalnih metala (tj. elemenata I. A i II. A skupine).
Peroksidi nekih metala oblika MO2 su dioksidi (npr. PbO2, MnO2...). Važniji peroksidi:

-Barijev peroksid (BaO2) dobiva se zagrijavanjem elementarnog barija s kisikom kod

tlaka od 0,3 MPa. Upotrebljava se za dobivanje razrijeđenih otopina vodikovog
peroksida i kao nosilac kisika za paljenje zapaljivih masa.

-Vodikov peroksid (H2O2) bezbojna je tekućina koja se vrlo lako raspada, a nečistoće,
prašina i svjetlost ubrzavaju raspadanje. Zbog toga se mora čuvati u tamnim bocama s
dodatkom H3PO4, mokraćne ili barbituratne kiseline koji inhibiraju utjecaj katalizatora.
S vodom se miješa u svim omjerima, lako otpušta kisik pa djeluje kao jaki oksidans. Na
tržište dolazi kao 3% ili 30% vodena otopina. Upotrebljava se kao sredstvo za bijeljenje,
oksidaciju i dezinfekciju u kirurgiji.

-Superoksidi su spojevi kisika s težim elementima I. A skupine (K, Na, Rb, Sr i Cs) tipa
MO2. Svi tvore kristalne spojeve koje sadrže kation M+ i anion O2^-. Superoksidi su
obojeni, paramagnetični i nestabilni spojevi koji se zagrijavanjem raspadaju na metalni
oksid i kisik.

OZON
Ozon je alotropska modifikacija kisika s tri atoma u molekuli. U čistom stanju je
modrikast plin koji se na -112,4 °C kondenzira u tekućinu tamnomodroljubičaste boje.
Ledište mu je na -251,4 °C. Lako se razgrađuje na temperaturi od oko 100 °C ili već pri
sobnoj temperaturi uz prisustvo određenih katalizatora. Sama riječ ozon potječe od
grčke riječi i znači vonjav. Ozon, naime, ima karakteristični prodorni miris kojeg
možemo osjetiti oko elektirčnih instalacija i nakon oluje. U tekućem i krutom stanju je
eksplozivan. U vodi mu je topljivost oko 50 puta veća nego kisikova, vjerojatno zato jer
je molekula ozona dipolna, a molekula kisika to nije. Ono je najjače poznato oksidacijsko
sredstvo: oksidira sve metale osim zlata, platine i iridija, sulfide prevodi u sulfate,
amonijak u nitratnu ksielinu, uništava mnoge organske boje, ubija bakterije, a eter,
alkohol, rasvjetni plin i mnoge druge organske tekućine se u dodiru s njim zapale.
Nadražuje dišne organe i oči, a veće količine izazivaju krvarenje iz nosa i glavobolju.

Ozon nastaje djelovanjem UV zraka na kisik (u višim slojevima atmosfere ili u blizini
kvarc-lampe), pri elektrolizi razrijeđene hladne sulfatne kiseline i uz mnoge kemijske

6
 reakcije. Tehnički se dobiva propuštanjem kisika ili
zraka kroz električno izbijanje u ozonizatoru i dobiva
se plinska smjesa koja sadržava do 15% ozona. Ozon
možemo najlakše dobiti ako pomoću električne
energije razdvojimo molekulu kisika i tako nastalim
atomima omogućimo da s drugim molekulama kisika
daju ozon uz hlađenje smjese. Ozonizator se sastoje
od dviju metalnih obloga pod visokim izmjeničnim
naponom, između kojih cijevima struji kisik. Pošto je
molekula ozona dijamagnetička, možemo zaključiti da
su u toj molekuli svi elektroni spareni. Spektralni
podaci pokazuju da molekula ozona nije linearna. Čist
Sl.3. Ozonska rupa ozon može se dobiti ukapljivanjem dobivene smjese
tekućim zrakom i frakcijskom destilacijom. U
industriji se upotrebljava kao sredstvo za izbjeljivanje, kao antiseptik i oksidans, tj.
sredstvo koje u kemijskim reakcijama dodaje kisik drugim tvarima.

Ima ga vrlo malo u sloju zraka koji se nalazi uz površinu Zemlje. Ozonski sloj se proteže
od 15 - 50 km visine, ali je najkoncentriraniji između 20 i 25 km. Sav ozon iz atmosfere
tvorio bi na morskoj razini sloj debeo samo 3 mm. Uloga ozona O 3 u atmosferi je
dvojaka. Dok njegovo prisustvo u troposferi predstavlja problem, u stratosferi je O 3
neophodan za održavanje zdravlja i života na Zemlji. Zvuči poput ironije, ali danas je
jedan od glavnih problema onečišćenja zraka povećanje količine O 3 u troposferi, dok je s
druge strane, isto tako važan problem smanjenje O3 u stratosferi.

Nastajanje ozona u troposferi

U troposferi se izgaranjem fosilnih goriva (drvo, ugljen, nafta) i biomase oslobađaju

ugljikov (IV) oksid, vodena para, ugljikovodici te dušikovi oksidi. Za nastajanje ozona je
potrebna sunčeva energija. Čitav niz kemijskih reakcija započinje tako da molekula NO 2
apsorbira energiju svjetla te se raspada na NO i O. Time započinje ciklus reakcija između
NO2 , NO, O3 i O2 .

                         NO2 + hv ---› NO + O

                         O + M + O2 ---› O3 + M
                         NO + O3 ---› NO2 + O2 

U atmosferi, gdje su prisutni samo NOX bez reaktivnih ugljikovodika, pretvorba NO2 u
O3 je u ravnoteži i s povratnom reakcijom pretvorbe NO u NO2 čime se troši nastali O3 ,
tako da je rezultat ciklusa određeno zagrijavanje atmosfere zbog apsorpcije svjetla.
Reaktivni ugljikovodici u zraku mogu izvesti pretvorbu NO u NO2 čak i bez prisustva O3
koji je normalno potreban za tu reakciju, zbog čega dolazi do akumulacije ozona koji je
jedan od glavnih sastojaka fotokemijskog snopa. Noviji eksperimentalni rezultati
provedeni u laboratorijskim uvjetima ukazuju na moguću razgradnju ozona na krutim
česticama (kalcit, aluminij oksid, drveni pepeo, saharski pijesak...), no zasad je dobivene
rezultate teško kvantificirati, prenijeti na atmosferske uvjete. S druge strane, smanjenje
koncentracije ozona u atmosferi nakon vulkanskih erupcija, te u vrijeme pustinjskih
oluja u saharskom području navode na tu mogućnost.