Livia Kardum

SUTON STARE EUROPE

Europska diplomacija i Prvi svjetski rat
 Nakladnik
Golden marketing­‑Tehnička knjiga
Jurišićeva 10, Zagreb

Za nakladnika
Ana Rešetar

Urednik
Ilija Ranić

Recenzenti
prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina
prof. dr. sc. Radovan Vukadinović

Copyright © 2009, Golden marketing­‑Tehnička knjiga, Zagreb

Sva prava pridržana
ISBN 978‑953‑212‑360‑9
 Livia Kardum

SUTON STARE
EUROPE
Europska diplomacija i Prvi svjetski rat

Golden marketing‑Tehnička knjiga

Zagreb, 2009.
 Sadržaj

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
1. poglavlje – Političko stanje u Europi i svijetu na prijelomu stoljeća . . 9
Ekonomska i financijska politika imperijalizma potkraj 19. i početkom 20. stoljeća 9;
Demografska situacija u Europi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće 14; Nacionalni pro‑
blemi u Europi potkraj 19. i početkom 20. stoljeća 15; Suparništvo velesila i prva ma‑
rokanska kriza 23
2. poglavlje – Velike predratne krize . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
Aneksijska kriza 35; Druga marokanska kriza 39; Balkanski ratovi 45; Austrougarska
politika na Balkanu 55; Sarajevski atentat 59; Srpanjska kriza 62; Rasplet krize 72
3. poglavlje – Ratni planovi i procjene . . . . . . . . . . . . . . . . . 77
Borbeni planovi 77; Odnosi vojnih i pomorskih snaga 84; Politička mobilizacija 86;
Politika neutralnih država 88
4. poglavlje – Početak rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95
Prva ratna godina 95; Ulazak Turske u rat 101; Ulazak Japana u rat 105
5. poglavlje – Ratna godina 1915. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107
Blokada mora i odnosi sa SAD‑om 107; Mirovni pokušaji predsjednika Wilsona 116;
Ratna godina 1915. i galipoljska ekspedicija 119; Ulazak Italije u rat 129; Ulazak Bu‑
garske u rat 134; Poraz Srbije, Solunska ekspedicija i politika Grčke 140; Vojni rezulta‑
ti i političke posljedice nakon druge ratne godine 145
6. poglavlje – Ratne godine 1916. i 1917. . . . . . . . . . . . . . . . . 149
Rat do iscrpljenja 149; Konsolidacija saveza i novi borbeni planovi 151; Velike bitke
1916. godine 153; Ulazak Rumunjske u rat 156; Velike bitke 1917. godine 160; Ula‑
zak SAD‑a u rat 176
7. poglavlje – Mirovni pokušaji i inicijative . . . . . . . . . . . . . . . 191
Mirovna ponuda Njemačke i pokušaj američkog posredovanja 191; Mirovni pokušaji
austrougarskog cara Karla 1917. godine 200; Mirovna inicijativa pape Benedikta XV.
godine 1917. 222; Mirovni pokušaji njemačkoga državnog tajnika Kühlmanna 232;
Mirovni prijedlozi Velike Britanije i SAD‑a 1918. godine i Wilsonovih 14 točaka 237

5
Suton stare Europe

8. poglavlje – Južni Slaveni za vrijeme rata . . . . . . . . . . . . . . . 259

Osnivanje Jugoslavenskog odbora i politika srpske Vlade 259; Krfska deklaracija 270;
Kongres potlačenih naroda Austro‑Ugarske i politika rušenja Habsburške Monarhi‑
je 278; Problem međunarodnog priznanja Jugoslavena 287
9. poglavlje – Zbivanja u Rusiji 1917. i 1918. . . . . . . . . . . . . . . 291
Petrogradska konferencija 291; Veljačka revolucija 295; Listopadska revolucija 308; Mir
u Brest‑Litovsku 318; Kontrarevolucija i intervencija u sovjetskoj Rusiji 336
10. poglavlje – Završetak rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 343
Konačni obračun 343; Proboj Solunske bojišnice i primirje s Bugarskom 360; Primir‑
je s Turskom u Mudrosu 362; Primirje s Austro‑Ugarskom u Vili Giusti 364; Primirje
s Njemačkom u Rhetondesu 371

Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 383
Kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 391
Bilješka o autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 399

6
 Uvod

Nakon četiri godine mučnog ratovanja, u jesen 1918. godine okončan je pr‑
vi svjetski rat. Četiri godine u povijesti ratovanja nisu dugo razdoblje. Ipak, Ve‑
liki rat ili, kako je kasnije nazvan, Prvi svjetski rat, bio je i po načinu vođenja i
po posljedicama u mnogočemu drukčiji od svih ratova koji su se dotad vodili u
Europi. Europa, koja je do 1914. godine bila političko, ekonomsko i kulturno
središte svijeta i moći, prvi put nije bila sposobna sama naći izlaz iz rata te je taj
ratni sukob, zbog aktivnog sudjelovanja ponajprije Sjedinjenih Američkih Dr‑
žava i Japana (uz ostale formalne sudionike), dobio karakter svjetskog sukoba s
dalekosežnim političkim posljedicama i za samu Europu i za svijet u cjelini.
Europa iz 1918. godine znatno se razlikovala od Europe iz 1914. Više to ni‑
je bila samosvjesna i pomalo ohola Europa na vrhuncu moći i snage, čiji su se
narodi s oduševljenjem latili oružja da svojim domovinama na brzinu osiguraju
još više utjecaja, a time i prosperiteta, na Staromu kontinentu, kao i na čitavom
svijetu. Rat je razorno djelovao ne samo u vojnom pogledu već i na sve sfere po‑
litičkoga i ekonomskoga, kulturnog i moralnog življenja i djelovanja, ne štedeći
podjednako ni tabor pobijeđenih ni tabor pobjednika (izuzev SAD‑a). Zato je
Veliki rat bio neuspio rasplet (a svako posezanje za oružjem uvijek je izraz ne‑
moći politike i diplomacije) neuspješne politike koja mu je prethodila. I da bi‑
smo mogli proučiti i razumjeti sam rat, a i sve aspekte njegovih posljedica, po‑
trebno je pozabaviti se upravo njegovim uzrocima, a za to je potrebno vratiti se
ponešto u prošlost, u doba kad su uzroci sukoba prvi put poprimili prepoznat‑
ljiv oblik.

7
 Prvo poglavlje
Političko stanje u Europi i svijetu
na prijelomu stoljeća

Ekonomska i financijska politika imperijalizma potkraj

19. i početkom 20. stoljeća

Sudbonosni razvoj događaja započeo je negdje na prijelazu iz 19. u 20. sto‑

ljeće i upravo u doba kad je Europa bila na vrhuncu svoje moći i utjecaja u svi‑
jetu i u materijalnom i u duhovnom pogledu. Zato se odmah nameće pitanje:
zašto baš tada počinje taj početak kraja? Odgovor ćemo naći u politici ekonom‑
skog imperijalizma, kolonijalizma, razmahanoga nacionalnog ponosa i politici
ravnoteže snaga, a upravo su to bila bitna obilježja političkog života Europe u
tom razdoblju.
Europska premoć nad ostatkom svijeta temeljila se ponajprije na porastu in‑
dustrijske proizvodnje, razvitku komunikacijskih i prometnih veza i naglom i
stalnomu povećavanju stanovništva. Tu ekonomsku i političku ekspanziju pra‑
tio je poseban superioran nacionalni osjećaj Europljana prema nižim rasama
(crnoj i žutoj) i uvjerenju o njihovoj uzvišenoj dužnosti da šire europsku civili‑
zaciju. Zapravo je to bio samo izgovor da se Africi, Aziji i Južnoj Americi na‑
metnu europske ekonomske potrebe i tako ih se pretvori u idealno tržište za eu‑
ropske proizvode.
Upravo su nova tržišta bila ono što je Europa tako nužno trebala za višak
svojih proizvoda ako je željela istim intenzitetom nastaviti uzlaznu liniju razvoja.
Europa je sebi postala pretijesna, jer je zahvaljujući tehnološkom razvoju u ek‑
sploataciji sirovina i u industrijskoj proizvodnji došlo do pravog “booma”, prije
svega industrijskih proizvoda koje europska tržišta više nisu mogla apsorbirati.
Zato se o posljednjoj trećini 19. stoljeća u Europi s pravom govori kao o raz‑
doblju druge industrijske ili znanstvene revolucije. Praktična primjena novih
znanstvenih otkrića omogućivala je veću eksploataciju i proizvodnju, a veći je
profit poticao industrijalce da ulažu sredstva u razvoj znanosti.
Najbolji primjer za revolucionarne rezultate, koje se postiglo zbog poveza‑
nosti znanstvenih dostignuća, tehničkih inovacija i proizvodnje, daje područje
elektronike. Istraživanja na polju niskoga i visokog napona omogućila su izum

9
Suton stare Europe

telefona, bežičnog telegrafa i dinama te konstrukciju prve električne lokomo‑

tive, žarulje, prve hidroelektrane, prve tvornice na električni pogon i sl. Osim
toga, važno je spomenuti primjenu elektrolize u kemijskim procesima ili elek‑
triciteta u benzinskom motoru, a posebno da je baš na temelju sklopa inovaci‑
ja na polju elektrotehnike i kemije došlo do naglog i velikog porasta proizvod‑
nje čelika.
Kemija je također doživjela procvat i široku primjenu, i to ne samo u dobi‑
vanju metala i novih legura već i u proizvodnji i unapređenju naoružanja, i to
ponajprije nakon otkrića dinamita i ostalih eksploziva. Tako su izumljeni mi‑
traljez (1883. godine), podmornica i tenk, koji će svi doživjeti vatreno krštenje
i punu žalosnu afirmaciju u Prvomu svjetskom ratu. Ali, jednako su tako i ot‑
krića u prirodnim znanostima dovela i do znatnih promjena u proizvodnji hra‑
ne, njezinu konzerviranju i, zahvaljujući novoj tehnologiji hladnjača, transpor‑
tu na velike udaljenosti.
Noviteti su se pojavili i u medicini s primjenom antiseptika, anestetika, ren‑
dgenskog aparata i novim spoznajama o vitaminima i hormonima. Razvoj i na‑
predak farmacije omogućio je da liječenje postane još djelotvornije.
Ali najspektakularniji rezultati sprege znanosti, tehnologije i industrije po‑
stignuti su u prijevozu. Izum motora s unutarnjim izgaranjem na pogon ben‑
zinom ili naftom i s električnim paljenjem, odmah je našao široku primjenu u
proizvodnji automobila, brodova, zrakoplova i lokomotiva. Time su se udalje‑
nosti smanjile ne samo unutar europskih okvira već je postao dostupan i svaki
kutak zemaljske kugle. Stoga se može ustvrditi da su, uz ostalo, dobre transpor‑
tne i komunikacijsko‑telegrafske veze kopnom, morem, a u bliskoj budućnosti
i zrakom, bile te koje su de facto omogućile ne samo efikasnu postojeću koloni‑
jalnu eksploataciju već i daljnju ekonomsku, financijsku, političku i intelektu‑
alnu, vjersku i fizičku ekspanziju, hegemoniju i nazočnost Europljana na svim
ostalim kontinentima.
Budući da je potkraj 19. stoljeća kolonijalna podjela uglavnom već bila zavr‑
šena, europska je ekspanzija nastavljena u obliku borbe za tzv. zone utjecaja. I
premda tu nije riječ o teritorijalnom zaposjedanju kolonija, borba za zone utje‑
caja vodila se podjednakom agresivnošću, beskrupuloznošću i žestinom, jer su
nova tržišta – osobito za metalurške i tekstilne proizvode – postala kategorički
imperativ europskoga prosperiteta. Istodobno je Europa u cjelini sve više ovisila
o novim izvaneuropskim izvorima hrane. Zato Europljani nastoje u preostalim
dijelovima svijeta, zanimljivim za njihovu ekonomsku djelatnost, osigurati po‑
seban povlašteni položaj za svoje sunarodnjake koji obavljaju trgovačke poslove,
a i za njihovu europsku robu. Do tog posebno povoljnog statusa europske dr‑
žave dolaze raznim sporazumima – ili bilateralnima, na načelu reciprociteta, ili
takvima koji daju povlastice bez uzvrata.
Koliko će te povlastice biti povoljne za Europljane, a nepovoljne za one ko‑
jima se nameću, ovisilo je i o stupnju razvijenosti država o kojima je bila ri‑
ječ i o ekonomskoj, financijskoj i tehničkoj te vojnoj nadmoći Europljana. S

10
 Političko stanje u Europi i svijetu na prijelomu stoljeća

južnoameričkim državama, primjerice, sklopljeni su ugovori koji omogućuju

Europljanima kupnju zemljišta, slobodu trgovanja uz jednake fiskalne terete što
ih imaju i državljani tih zemalja te punu slobodu obavljanja vjerskih obreda.
Osmansko je Carstvo već bilo u mnogo nepovoljnijoj poziciji. Nametnut mu
je tzv. kapitulacijski režim, koji Europljanima daje slobodu trgovanja, a u odre‑
đenim slučajevima oslobađa ih i plaćanja poreza. Europljani slobodno obavlja‑
ju svoje vjerske obrede, a imaju i široke povlastice u pravosuđu. Naime, civilni
i kazneni procesi između Europljana nisu u ovlasti turskih sudova već presuđu‑
ju europski konzuli. Ako je jedna stranka u parnici turski državljanin, presudu
donose turski sudovi, ali pod stvarnim nadzorom “tumača” ambasade europske
države čiji se državljanin parniči.
Kinezima je bilo najteže. Europljani ne samo da su imali punu slobodu trgo‑
vanja, naseljavanja, kupnje i gradnje kuća i tvornica, već su u velikim kineskim
gradovima imali cijele eksteritorijalne četvrti u kojima kineske vlasti nisu ima‑
le pravo goniti čak ni svoje vlastite državljane ako su tamo prebivali. I povlasti‑
ce u pravosuđu bile su šire od onih nametnutih Osmanskom Carstvu, jer se u
svakoj parnici u kojoj je sudjelovao Europljanin, bez obzira na to bio on optu‑
ženik ili tužitelj, nije moglo primijeniti kinesko zakonodavstvo već su isključivo
sudili konzularni sudovi.
Sloboda trgovine, koja je Europljanima bila toliko važna, koju su tražili i iz‑
borili, nije značila da oni žele na tržištu ravnopravan odnos svojih ionako u sva‑
kom pogledu superiornih industrijskih proizvoda s proizvodima izvaneuropskih
zemalja. U tu svrhu Europljani su u Aziji nametnuli takve unilateralne ugo‑
vore koji su onemogućivali, Tursku i Kinu ponajprije, da vlastitu industrijsku
proizvodnju na vlastitu tržištu štite carinama od konkurencije europskih in‑
dustrijskih proizvoda. Tako Kina nije mogla nametnuti uvozne carine veće od
5% vrijednosti stranog proizvoda. Tursko carstvo imalo je prava na samo 8%,
a tek 1911. godine odobreno je da se carine povise na 11% vrijednosti robe. Sa‑
mo se Japan uspio, ali tek 1911. godine, u potpunosti osloboditi takvih tarifnih
ograničenja i slobodno sam odlučivati o uvozu stranih proizvoda. Ali to je bila
iznimka. Uglavnom je bilo vrlo teško, odnosno nemoguće, oduprijeti se invazi‑
ji europskih proizvoda. Međutim, europski industrijski proizvodi samo su pre‑
ma domorodačkim proizvodima uživali apsolutni monopol. Unutar europsko‑
ga “tabora” razvila se žestoka konkurencija i borba za prevlast na tržištima, i to
osobito između Velike Britanije i Njemačke koje su bile industrijski najrazvije‑
nije i obje su sve više ovisile i o izvozu svojih proizvoda i o uvozu hrane.
U posljednjih desetak godina 19. stoljeća tehnološka je inicijativa iz britan‑
skih ruku u potpunosti prešla u njemačke. Njemački inženjeri prednjačili su
u izumima i u usavršavanju novih motora (N. A. Otto, Daimler, K. Benz), a
istaknuli su se i konstruktori letjelica (O. Lilenthal i Zeppelin). Nijemci su bi‑
li vodeći i u konstrukciji podmornica i u razvoju ratne tehnike. U razdoblju
od 1895. do 1905. već su pretekli Britance na svim industrijskim poljima (nje‑
mačka bazična industrija se od 1900. do 1910. godine udvostručila), osim u

11
Suton stare Europe

proizvodnji tekstila. Dok je u razdoblju od 1870. do 1910. britanski izvoz ukup­

no povećan 100%, njemački je od 1897. do 1913. porastao 170%. Osim toga,
Nijemci su Britance pretekli na kineskom tržištu, u Nizozemskoj i Italiji, gdje
se kupuju njemački metalurški i kemijski proizvodi, a i u Rusiji i Srbiji. Ugled
britanske robe sve više slabi u korist njemačke i u Francuskoj, Španjolskoj i Tur‑
skoj. Njemačka roba počela je stjecati sve bolje pozicije i u Brazilu, Venezueli i
Čileu. Pad konkurentske sposobnosti britanske robe zabrinuo je mnoge britan‑
ske političare. Stoga su zatražili (Joseph Chamberlain) da se Velika Britanija, jer
više nema apsolutnu prevlast čak ni na vlastitu tržištu, odrekne svog liberalnog
načela “slobodne trgovine” i uvede zaštitne carine u okviru svoga imperijalnog
carstva. Velika Britanija je u usporednim statistikama uspjela zadržati položaj
vodeće svjetske izvoznice samo zahvaljujući svom kolonijalnom imperiju u koji
njemačka roba nije imala pristupa.
Njemačka je imala mnogo manje uspjeha u borbi za tzv. koncesije, odnosno
ugovore o eksploataciji uglavnom rudnog bogatstva zemalja koje same nisu u
stanju, bilo zbog nezadovoljavajućeg stupnja tehnološkog razvoja ili nedostatka
kapitala i sl., organizirati i provoditi eksploataciju. Njemačka je, doduše, u Šan‑
tungu (Kina) dobila rudarske koncesije, zatim u Turskoj, uz Veliku Britaniju i
Francusku i koncesije za eksploataciju ugljena, cinka i olova. Osim toga, dobila
je pravo i na eksploataciju rudnika koje će tek otkriti na udaljenosti od 20 km
oko pruge Bagdadske željeznice. Ali sve je to bilo malo u usporedbi sa sirovin‑
skim izvorima koji su Velikoj Britaniji bili na raspolaganju u njezinim koloni‑
jama. Međutim, najsudbonosnije za daljnji razvoj njemačke industrije, kojoj se
snaga temeljila na vlastitu ugljenu i željezu, i za razvoj Njemačke u cjelini, bilo
je što su se Velika Britanija i Sjedinjene Države uspjele dokopati svih važnijih
koncesija u Europi i u svijetu za eksploataciju nafte – energetske baze buduć‑
nosti. Kao što su Britanci imali razlog da sumnjičavo prate njemački prodor na
svjetsko tržište, i Nijemci su s vremenom postajali sve nezadovoljniji “ograniče‑
njem” koje im je nametnuto tako neravnopravnom podjelom svjetskih sirovina
i energetskih potencijala.
Razvitak prometnih sredstava (željeznice i pomorskih luka prije svega) ne‑
razdvojan je s eksploatacijom izvaneuropskih zemalja, bilo da je riječ o kolonija‑
ma ili o zemljama s europskim koncesijama, jer nije dovoljno samo kopati rudu,
već ju treba i efikasno dopremiti do industrijskih centara zemalja eksploatatora.
Jednako tako luke i rasprostranjena željeznička mreža omogućuju da europska
roba dospije i u najzabitiji kutak tih zemalja. Sama gradnja željezničke mreže
zahtijeva velika financijska sredstva, koja Europljani imaju, ali se njima uglav‑
nom služe za narudžbe građevinskog materijala i opreme iz matične zemlje.
Gradnja željeznica Europljanima se višestruko isplati, pa su željezničke koncesi‑
je bile podjednako atraktivne kao i rudarske. Osim toga, ne smije se zanema‑
riti dalekosežni ekonomski (određivanje prevozničkih tarifa), a i politički utje‑
caj onoga koji drži komunikacije i transport u svojim rukama. Najbolji primjer
za to je Njemačka koja je, zahvaljujući (uz ostalo) gradnji Bagdadske željeznice,

12
 Političko stanje u Europi i svijetu na prijelomu stoljeća

uspostavila vrlo dobre političke veze s Turskom, što je naposljetku rezultiralo i

ratnim savezništvom. I u drugim, za Europljane interesantnim državama, želje‑
znica je bila u europskim rukama. U Kini 43% željezničke mreže imaju Euro‑
pljani, u Argentini željeznicu u cijelosti drži Velika Britanija, a u Brazilu zajed‑
nički britanska, belgijska i francuska financijska društva.
Europska ekonomska ekspanzija se ne iscrpljuje samo u povoljnim trgovin‑
skim ugovorima, raznim povlasticama i koncesijama, već vodeće europske dr‑
žave aktivno izvoze svoj kapital jer investicije u Europi ne donose više dovoljno
visoku dobit. No postoje velike razlike kako to čine tri najjača financijska sre‑
dišta: London, Pariz i Berlin.
Iako je Njemačka pretekla Veliku Britaniju na mnogim industrijskim polji‑
ma kao i u tehnološkim inovacijama, London je ostao vodeći centar kapitala za
razvoj svjetske industrijalizacije. Godine 1913. Velika Britanija je tako investi‑
rala izvan Europe 3363 milijarde funti, a u Europu samo 218 milijuna. Na lon‑
donskom financijskom tržištu postojala je široka paleta ustanova za investicije,
počevši od velikih trgovačkih banaka i njihovih prekomorskih ekspeditura, sta‑
rih tradicionalnih bankarskih kuća, sve do malih specijaliziranih financijskih
agencija. Najpoznatije su bile: Imperial Bank of India, Hong‑Kong and Chan‑
gai Bank, Anglo‑Egyptian Bank, South African Chartered Company. London‑
ska burza vrijednosnih papira bila je pak samostalna ustanova sa strogim pravi‑
lima za postizanje financijske dobiti, a bilo je mnogo ulagača‑investitora koji su
bili voljni financirati riskantne privatne pothvate u inozemstvu, najviše u bri‑
tanskim kolonijama, Sjedinjenim Državama i u Latinskoj Americi.
Francuska nije bila tako snažna i razvijena industrijska sila kao Velika Brita‑
nija da bi mogla snositi troškove i rizik velikih industrijskih investicija. Njezine
investicije temelje se prije svega na rentijerskoj tradiciji, koja je svakom riziku u
svrhu povećanja kapitala pretpostavljala neposrednu kamatnu dobit i ponajviše
cijeni sigurnost. Zato Francuzi ulažu novac u banke koje stoje iza sigurnih dr‑
žavnih pozajmica stranim europskim državama. Tako je Francuska bila glavni
kreditor carske Rusije, što je naravno itekako utjecalo na rusku politiku.
Njemačka je bila najslabiji svjetski centar za prekomorske investicije iz više
razloga. Kao prvo, razvoj vlastite privrede tražio je uvijek nove investicije. Osim
toga, nije imala rentijersku klasu poput Francuske, a ni velike investitore poput
Velike Britanije. Zato su njemačke banke udružile svoja sredstva da bi tako bile
snažnije i mogle preuzeti troškove velikih investicija. Ta koncentracija financij‑
ske snage, tj. odustajanje od međusobne konkurencije, davala je njemačkim in‑
vesticijama dominantniju ulogu u prekomorskim zemljama nego što su je imale
Francuska i Velika Britanija, ali je nedostatak sredstava itekako ograničio slo‑
bodu njemačke akcije. Njemačke investicije su ponajprije bile usmjerene prema
Balkanu, jugoistočnoj Europi i Latinskoj Americi.
Ekonomija imperijalizma nije bila karakteristična samo po neprestanu pove‑
ćanju prekomorskih tržišta, izvozu kapitala, industrijskom i trgovinskom podu‑
zetništvu u svjetskim razmjerima i sve čvršćim ekonomskim vezama kolonija s

13
Suton stare Europe

maticom zemljom. Kolonije su i prije imperijalističke ere bile na visokoj cijeni

zbog svoje ekonomske važnosti. Ali ono što je karakteristično za imperijalizam
u pogledu kolonijalnih posjeda i kolonijalizma jest općenito da im daje politič‑
ku i ideološku dimenziju. Imperijalistička politika predstavljala se humanitar‑
nom u službi velike misije stvaranja boljega, naprednijeg i kulturnijega svjet‑
skog poretka. Braniti interese vlastite zemlje bilo je časno, a žrtve su ovjenčane
slavom te je iracionalna politika prestiža dobila na značenju više no ikad prije.
Po pravilu se imperijalistička politika nije kosila s ekonomijom, ali događalo se
da je upravo zbog davanja velikog značenja državnom prestižu, težište imperija‑
lističke politike bilo i na neekonomskim gledištima. Nemoguće je u potpunosti
odrediti ima li u imperijalizmu politika prednost pred ekonomijom ili ekono‑
mija pred politikom, jer je zapravo riječ o prožimanju, odnosno uskoj koopera‑
ciji ekonomije i državne politike u dotad najvećemu opsegu.
Katkad je ekonomija bila izravno u službi politike, za što je dobar primjer
kreditna politika privatnih banaka koje su prema vladinoj direktivi davale ili
uskraćivale kredite stranim državama bez obzira na stvarni interes. Jednako ta‑
ko politika države može biti u službi ekonomskih interesa, kao što je to bilo pri‑
likom ulaska Sjedinjenih Američkih Država u Prvi svjetski rat, kad su ekonom‑
ski interesi bili od odlučujućeg značenja. Takvo prožimanje ekonomije i politike
dovelo je do toga da je jedno od glavnih obilježja imperijalizma penetracija bur‑
žoasko‑kapitalističkih zakona konkurencije i proizvodnje u državnu politiku.
Rivalstvo pojedinačnih nacionalnih industrija prenijelo se i pretvorilo se u ri‑
valstvo i konkurenciju među samim državama i narodima. Krajnja konzekven‑
cija takva rivalstva i kraj premoći Europe nad ostatkom svijeta, bilo je izbijanje
Prvoga svjetskog rata.

Demografska situacija u Europi na prijelazu iz

19. u 20. stoljeće

Europa na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće nije proživljavala samo nezaustavlji‑

vu industrijsku ekspanziju, i sve što je s tim u vezi, već je zabilježila i nagli po‑
rast stanovništva (od 1900. do 1914. godine europsko se stanovništvo povećalo
za oko 50 milijuna). Demografska eksplozija u to doba nije bila karakteristič‑
na samo za Europu. Afričko i azijsko stanovništvo u prosjeku se povećalo znat‑
no više od europskog, ali ono što je karakteristično samo za Europu jest da Eu‑
ropljani masovno napuštaju svoju postojbinu i emigriraju. Ima znatnih razlika
među europskim državama što se tiče broja emigranata, a i njihove motivaci‑
je za napuštanje vlastite domovine. Iz istočne, pretežno agrarne Europe najviše
odlaze seljaci bezemljaši, a iz industrijski razvijenih zapadnih država kvalificira‑
ni radnici u potrazi za boljim poslom i zaradom.

14
 Političko stanje u Europi i svijetu na prijelomu stoljeća

Iz zapadne, razvijene Europe, koja čak bilježi i određenu stagnaciju pora‑

sta stanovništva zbog želje da zadrže određeni standard, najviše emigranata je
iz Velike Britanije, odnosno Irske i Škotske. Iz Njemačke se manje iseljavaju,
jer njezina industrija u cjelini još uvijek treba radnu snagu, dok je iseljavanje iz
Francuske neznatno.
Mnogo snažniji migracijski val dolazi iz istočne i južne Europe. Rusiju oso‑
bito napuštaju siromašni Židovi i Poljaci, a Austro‑Ugarsku pripadnici potlače‑
nih naroda Dvojne monarhije. Italija ima najveću emigraciju. Od 1905. svake
godine napušta ju oko 700 tisuća stanovnika, većinom s juga, gdje je najviše bi‑
jede i siromaštva.
Europljani se, naravno, ne iseljavaju nasumce, već odlaze u krajeve koji su
relativno slabo naseljeni i smještani su u, za Europljane, podnošljivim klimat‑
skim zonama. U tropskim zonama Afrike i Azije Europljanin kao fizički rad‑
nik ne može opstati, a dijelovi koji su klimatski povoljniji već su isuviše gusto
naseljeni. Zato većina odlazi u Sjedinjene Američke Države, Kanadu i Argenti‑
nu, nešto u Južnu Afriku, dok u Australiju i Novi Zeland odlaze gotovo isklju‑
čivo Englezi i Irci.
Sve europske države, bez iznimke, ne sputavaju i ne sprječavaju emigraciju
svog stanovništva jer domovinu napuštaju najsiromašniji i najnezadovoljniji te
slobodan odlazak nezadovoljnog dijela stanovništva, bez obzira na razloge njiho‑
va nezadovoljstva, može biti dobar “sigurnosni ventil” protiv eventualnih soci‑
jalnih ili političkih nemira. Osim toga, za maticu zemlju je korisno da iseljenici
u novu postojbinu prenesu stari način življenja, svoje navike i potrebe, i po mo‑
gućnosti ih prenesu i na domorodačko stanovništvo, jer na taj način u njihovoj
novoj domovini stvaraju civilizacijske potrebe koje potražuju europske industrij‑
ske proizvode. Emigracija tako indirektno koristi europskoj industriji i trgovini.

Nacionalni problemi u Europi potkraj 19. i početkom

20. stoljeća

Iako na vrhuncu moći, Europa se, i u cjelini i kao skup pojedinačnih država,
hrvala s brojnim problemima i slabostima, od kojih je najozbiljniji i najopasni‑
ji za njezinu vodeću poziciju u svijetu, ali i za opstanak nekih politički ključnih
europskih država, bio problem nacionalnosti. Iako je Europa bila kolijevka tzv.
nacionalne države, takav oblik države formiran je samo na zapadu Europe – u
Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i nekim drugim manjim zapad‑
noeuropskim državama. Rusija, Austro‑Ugarska i Tursko carstvo činili su, na‑
suprot tome, tabor višenacionalnih imperija. Njemačka se našla između te dvi‑
je grupacije, postigavši nakon 1871. nacionalno ujedinjenje, ali ostavši imperij u
svom unutarnjopolitičkom ustrojstvu.

15
Suton stare Europe

Nakon pobjede nad Napoleonom, Pruska, Austrija i Rusija pokušale su se

na neko vrijeme zajednički organizirati protiv prodora buržoasko‑demokratskih
tekovina francuske revolucije iz 1789. godine. Ali, revolucionarna 1848. dobra‑
no je prodrmala svaku od njih usprkos tome što su je ipak uspjele prebroditi.
Prodor demokracije i nacionalne afirmacije pojedinih imperijalnih jedinica či‑
nio se neko vrijeme uspješno zaustavljenim. To razdoblje relativnog zatišja traja‑
lo je čak ili tek pedesetak godina, do 1905. kad se Rusija pod prijetnjom revolu‑
cije morala ozbiljno pozabaviti tim problemom. Tursko se pak carstvo suočilo s
istim problemom nešto poslije toga, uoči samog izbijanja Prvoga svjetskog rata.
Međutim, zajednička suradnja poradi očuvanja statusa quo triju carevina – Pru‑
ske (Njemačke), Austrije (Austro‑Ugarske) i Rusije – traje samo do 1878. go‑
dine, kad se pretvara u rivalstvo dinastija i nacionalne antagonizme, ideološki
izražene kao pangermanizam i panslavizam.
Dok su tzv. zapadne demokracije – Velika Britanija, Francuska i Italija –
prakticirale svoje imperijalističko ugnjetavanje izvan Europe, a u okviru vlasti‑
tih granica bile su tadašnji uzor za demokraciju i nacionalnu afirmaciju, Au‑
stro‑Ugarska, Rusija i Tursko carstvo stožer su borbe protiv demokratskih i
nacionalnih težnji svojih podanika. Zato je već tada načelo samoodređenja na‑
roda postalo slogan upravo u tim dijelovima Europe i u Turskom carstvu, iako
u potpunosti nije nikad realizirano ni u europskim zapadnim demokracijama. I
potpuno “nacionalne” države poput Velike Britanije i Španjolske imale su neri‑
ješenih nacionalnih problema: Španjolsku je antagonizam Katalonaca i Baska, a
Veliku je Britaniju neriješeno irsko pitanje dovelo na sam rub građanskog rata.
Velika Britanija se hrvala s irskim problemom još od 1885., ali se pitanje Ir‑
ske aktualiziralo 1910.–1911. Tada se Velika Britanija našla u teškoj ustavnoj
krizi kad je Dom lordova odbacio Vladin prijedlog proračuna. To svoje ustav‑
no pravo da odbaci financijski zakon koji je predložila Vlada, koja ima potpo‑
ru na slobodnim izborima izabranoga Donjeg doma Parlamenta, Dom lordo‑
va, sa svojim nasljednim aristokratskim članstvom, ovom prigodom iskoristio je
prvi put nakon 200 godina. To pokazuje da su i liberalna vlada i Dom lordo‑
va imali itekako ozbiljan razlog da prijedlog proračuna prođe, odnosno da bu‑
de odbačen.
Politička situacija nakon izbora 1906. godine, kad se u Donjemu domu pr‑
vi put pojavila veoma glasna i politički opasna laburistička stranka, s tridesetak
poslaničkih mjesta, zahtijevala je promjenu politike vladajućih liberala ako su
namjeravali zadržati vodeći položaj u zemlji. Zbog toga je uslijedilo usvajanje
više potpuno socijalnih zakona, kojih se ne bi posramili ni sami laburisti (npr.
zakon o uvođenju osmosatnoga radnog vremena, zakon o radničkim mirovina‑
ma i socijalnom osiguranju, minimalnim nadnicama i dr.).
Takva socijalna politika Vlade opteretila je državni proračun, a osim toga je
Velika Britanija morala držati korak i s naglim povećanjem izgradnje njemač‑
ke pomorske flote, što je zahtijevalo dodatne financijske žrtve. Zato se pred‑
loženim proračunom predviđalo prikupljanje novca progresivnim porezom na

16
 Livia Kardum
SUTON STARE EUROPE
Europska diplomacija i Prvi svjetski rat

Golden marketing-Tehnička knjiga

Zagreb, Jurišićeva 10
tel.: 01/4810-819, 4810-820
faks: 01/4810-821
e-mail: gmtk@gmtk.net
www.gmtk.net

Izvršni urednik
Vladimir Filipović

Grafički urednik
Nenad B. Kunštek

Lektorica
Alka Zdjelar-Paunović

Likovno rješenje korica

Tanja Balotić

Tisak i uvez
Grafički zavod Hrvatske, Zagreb
veljača 2009.
CIP zapis je dostupan u računalnom
katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 627545.