UVOD

2005. godine obilježavam 37. obljetnicu rada sa Medicinskim Centrom na New York-škom
sveučilištu. Većinu tog vremena sam vodio dva života. Prvi se odnosi na moj rad na
operativnom odjelu i na istraživanju poremećaja koji traju od rođenja – posebno problema
rascijepljenih usana i nepca.
Drugi je proizašao iz prvog , a sve je počelo prije 31 godinu kada sam slučajno otkrio
psihološki uzrok mucanja, te razvio tretman za njega i potom osnovao NCS ( Nacionalni
Centar za mucanje). „Rođenje“ mog drugog života nije bilo slučajno. Čim sam započeo,
dočekali su me moji kolege istraživači, tvrdeći da mucanje nije moje područje, da se trebam
zadržati na osnovnim istraživanjima, te da izravan klinički posao sa osobama koje mucaju
predstavlja oblik prostituiranja koje će mi razoriti karijeru.
Sa druge strane su klinike, koje su tvrdile da sam nametljivac, da trebam ostati u svom
području djelovanja i kloniti se njihovog. Otišli su čak toliko daleko da su mi prijetili tužbom.
Razmišljao sam o tome neko vrijeme, prije nego što sam odlučio da ipak nastavim. Sada
vidim da sam bio u pravu, jer godine koje su proizašle nakon toga, su bile svjedokom
promjeni u oba područja – i u našem razumijevanju i u shvaćanju mucanja, - a sve je to
potaknuto moji početnim otkrićem njegovog psihološkog uzroka.
Kad sam nastavio raditi sa osobama koje mucaju, bio sam zatečen njihovom sličnosti. Nema
razlike u liječenju ljudi iz Francuske, Nigerije, Japana ili US-a, priče i emocije su im iste.
Ovo što slijedi su zabilježena iskustva prikupljena od brojnih pacijenata: predstavljaju
prototip osobe koja muca, kako govori o svom životu ; zbog toga sam tako jako vezan za ovaj
problem i zato sam nastavio raditi sa osobama koje mucaju kad god sam mogao.

„ Zamislite ponekad da ste dijete koje muca sa svima. Podsjećam vas da ne želite mucati ali
jednostavno si ne možete pomoči. Zbog toga se često udaljavate, samo da bi izbjegli
mucanje, i zbog toga vas ljudi krivo shvaćaju. Smatraju da ste hladni, povučeni, tihi i
usamljenički tip. Ali vi čeznete za ljudima, imate toliko toga za reći i sama pomisao na tu
mogućnost je čarobna. Tako bi se svake noći prije spavanja molili da ta strašna nesreća
nestane. Ali to nije bilo moguće.
Kao dijete su vas slali specijalistima, koji su vas pokušali naučiti kako da zaustavite mucanje
ili kako da što manje mucate. Nekad bi sa njima i prestali mucati, ali mucanje bi se vratilo
čim bi izašli iz njihovog ureda, i svi njihovi savjeti koji su prije bili djelotvorni, bi pali u
vodu.
Mucanje vas ponižava, sramoti, uništava vaše samopoštovanje. I često kad je najgore,
povećava uvrede i to vas boli. Ljudi vam se smiju, zovu vas glupima, te vas nikada ne
shvaćaju za ozbiljno.
U školi nikada ne biste postavili pitanje, čak i ako bi vas nešto zanimalo. A ako ste morali
odgovoriti , a niste mogli izgovoriti točan odgovor, vi biste odgovorili netočno jer ste samo to
mogli izgovoriti. U kafiću naručujete ono što možete izgovoriti, a ne ono što uistinu želite, i
to samo da bi izbjegli poniženje.

1
Mnogo ste učili, i pošto ste inteligentni, dobivate odlične ocjene ali samo iz pismenih ispita.
Živite u stalnom strahu od neophodnog usmenog odgovaranja, pa molite svoje roditelje da
zamole učitelje da ne morate odgovarati usmeno. Neki su profesori bili susretljivi pa bi vam
olakšali sudjelovanje u nastavi, dok su drugi inzistirali na odgovaranju, jer su mislili da je to
dobro za rješavanje problema (suočavanje) – zbog toga godinama imate noćne more, i to
samo pogoršava vašu borbu, ne samo u razredu nego svugdje.
Željeli ste ići na fakultet ali vas je užasavala pomisao na usmene prijemne. Ustvari, svaka
vrsta intervju-a vam je noćna mora. Zbog toga je vrlo teško pronaći posao, i pravi ste sretnik
ako pronađete poslodavca koji ima razumijevanja za vaš problem.
Sastanci (spojevi) su bili druga vrsta mučenja; vrlo vjerojatno su vas ispunjavali očajem. Prvi
nalet mucanja odmah na početku uništi cijelu večer. Povremeno upoznate nekog ljubaznog,
osobu kojoj ne smeta vaš problem, osobu koja ne gleda površno nego gleda dublje – u dušu.
To su onda predivna vremena.
Kako odrastate postajete sve pametniji i naučite trikove za izbjegavanje mucanja, koje
možete upotrebljavati bez kazne – poput računovodstva, strojarstva, programiranja računala
ili vožnje kamiona – dakle, odabirete poslove koje možete sami obavljati.
Vaši roditelji su odustali, više i ne spominju vašu tegobu kao da je i nema, a vaši prijatelji i
poznanici čine isto. Masovna urota poricanja se postepeno spušta da zaštiti vas ali i njih, od
ponašanja koje je previše bolno da bi ga itko dopustio.
Probali ste alkohol i ne legalne droge, jer ste čuli da to ponekad pomaže. Ali ne i vama; samo
su pogoršali stanje, pa ste prestali. Probali ste i sredstva za smirenje, sredstva protiv grčenja,
beta – blokatore, sve što je moderna medicina mogla preporučiti kao eventualnu pomoć. Ali
opet ništa.
Uključili ste se u grupu potpore sa ljudima koji imaju isti problem,ali je to bilo kao odraz u
zrcalu. Posebno je bilo teško biti sa onima koji su još gori od vas; samo je pokazivalo što vam
se može dogoditi ako se mucanje još više pogorša.
Premalo je reći da mucanje utječe na vaš život. Ono se širi kroz život, i kontrolira ga na tako
podmukao način, da se često zapitate, ima li uopće smisla nastaviti takav život. I tako
odustanete. Prestanete tražiti odgovore i priključite se zavjeri poricanja i to najbolje što
znate.“

Na sreću, ovakva nesretna priča postaje stvar prošlosti. Imamo djelotvornu i brzu tehniku,
koja često počne djelovati nakon samo nekoliko minuta, i potpuno zaustavlja mucanje.
Usavršili smo postupke stvaranja navike na ovu tehniku, i ostvarili značajan napredak u
odstranjivanju strahova povezanih sa mucanjem.
Imamo nade i za budućnost, jer nova istraživanja rasvjetljavaju unutarnji rad mozga:
pronađen je živčani centar koji je odgovoran za mucanje. Sve se čini da bi se u 21. stoljeću
mogao pronaći lijek. Do tada mucanje možemo zaustaviti jednostavnom tehnikom, i možemo
stvoriti trajnu naviku - nakon 9 do 12 mjeseci vježbe.

Jasno je da više nitko ne mora mucati.

1.POGLAVLJE

1
 OTKRIČE PSIHIČKOG UZROKA

Sasvim slučajno sam otkrio psihološki uzrok mucanja. To je bila jedna od onih stvari za koje
nikada ne bi očekivao da će se dogoditi. Usprkos tome, bio je to slijed događaja u mijenjanju
smjera mog profesionalnog života.
Bilo je to 1974. godine. Tada sam bio profesor govornih znanosti, te sam pomagao osmisliti
operaciju za poboljšanje govora pacijentima koji su rođeni sa rasječenim nepcem. Koristio
sam aparat koji se zove Sonograph ( S ). To je ultrazvučna naprava, koju koristi liječnik za
porođaje, a primjenjuje se na trbuhu da bi se vidio fetus (plod). Dio S koji je u doticaju sa
trbuhom se zove Transducer ( T ), a ja sam se dosjetio da bih ga mogao primijeniti na jednoj
strani vrata, da bih proučio grkljan – odnosno, kretanje uzoraka kod pacijenata sa rasječenim
nepcem, koji su bili na listi kandidata za operaciju. Razmatranje tih uzoraka je bilo potrebno,
da bi se utvrdilo darovateljevo (donatorsko) mjesto ; to je mjesto u grlu sa kojeg se može
uzeti komadić tkiva, da bi se zatvorila rupa na nepcu, u ustima.
Jedan od pacijenata je mucao, a sa S je postalo jasno da mu se grlo snažno steže prije svakog
mucanja. To je bilo regularno i ja tu nisam mogao pomoći, ali sam ipak zastao i razmislio o
ovoj neobičnoj pojavi. Zbog nemogućnosti pronalaska brzog rješenja, sam nazvao govornog
patologa, da ga pitam dali on što zna o povezanosti između stezanja grla i mucanja, koje sam
promatrao. Rekao mi je da ništa ne zna, jer od kada je on govorni patolog, nikad nije bio u
mogućnosti pogledati izravno u grlo tokom govora. Moj ultrazvučni pregled je predstavljao
nešto novo. Uzbuđeni zbog mogućnosti novog otkrića, dogovorili smo sastanke sa nekoliko
ljudi koji mucaju, radi ultrazvučnog pregleda.
U roku od 2 tjedna sam pregledao petero i svi su pokazivali iste uzorke stezanja. Moja
početna promatranja su se pokazala ne jedinstvena, pa sam počeo sistematski micati T uzduž
vrata da vidim dali stezanja grla variraju u intenzitetu uzduž vertikalne dimenzije. Brzo sam
dobio odgovor : stezanja postaju sve snažnija što se više spuštam niz grlo.
Grlo se sastoji od grkljana ili glasovne kutije koja sadržava niti (glasnice). Te glasnice su dva
mala naborana, horizontalna tkiva, a smještene su unutar kutije, svaka sa jedne strane.
Grkljan se nalazi na vrh dušnika (ili zviždala), i sa prednje strane prekriva Adamovu jabučicu.
Pojednostavljeno, glasnice su smještene zajedno sa nekoliko parova mišića, tako da jedna
drugu nježno diraju. Čovjek pojačava zračni pritisak ispod njih, izbacujući zrak iz pluća.
Kada zračni pritisak postane dovoljno dobar, on napinje glasnice, svaku posebno, što ih
postavlja u vibracijski položaj te nastaje zvuk. Taj zvuk je osjetljivo područje za govornu
produkciju; pretvara se u govor pomicanjem usana, jezika, zubi, vilice, nepca i drugih
čimbenika jasnoće izgovora.
Kada smo primijenili T na jednoj strani grkljana osobe koja muca, dogodilo se nešto što
nismo očekivali; netom prije svakog mucanja bi se glasnice lagano digle, te bi se naglo
sudarile u stezanju – obuzela bi ih žestina koja još nije viđena u grlu. Tu je po mom
mišljenju, bio centar aktivnosti – snažno stisnute glasnice. Iz nekog razloga su osobe koje
mucaju, napinjale svoje glasnice toliko snažno, da zrak koji je potreban za govor nije mogao
proći. To me podsjetilo na medicinski fenomen, poznat kao grkljanski grč – snažno kočenje
glasnica koje se ponekad događa nakon operacije. Zaključio sam, iz mojih ultrazvučnih

1
ispitivanja, da su osobe koje mucaju izložene kratkotrajnom grkljanskom grču, ali nisam znao
zašto.
Osnovno objašnjenje, koje se u to vrijeme činilo neobično ali je od onda navodno i
znanstveno dokazano, je da je uzrok mucanja kočenje glasnica. Ali u to vrijeme nisam shvatio
koja je veza između naprezanja, koje sam promatrao, i glasnica. Počeo sam posvećivati više
pažnje tim naprezanjima. Npr. – neki pacijenti bi udisali zrak kratko kroz usta neposredno
prije govora – to je teško disanje, no rekli su mi da im to olakšava tečnost. Uskoro je postalo
jasno zašto. Kad se brže udiše, glasnice se šire otvaraju i dozvoljavaju većoj količini zraka da
prođe. Pacijenti su koristili taj brzi pokret da bi otvorili zatvorene glasnice, da mogu započeti
pričati prije nego li se one opet zatvore.
Slično su radili i drugi pacijenti, koji bi govorili na kraju daha. Oni su nesvjesno taktizirali da
bi otvorili zatvorene glasnice. Tamo su završeci plućnih živaca koji otkrivaju zračni volumen.
Kada osoba izdahne većinu zraka prije govora, ovi receptori to otkrivaju, te to tumače kao
neizbježan slom pluća i kao signal mozgu da počne udisanje. Svaki par mišića na kraju
govorne kutije se počinje zatezati da bi prisilio glasnice da se odvoje u pripremi za pritok
zraka. Osoba ne može mucati kada je par mišića snažno vođen mišlju da otvori glasnice.
Drugi pacijenti su rekli da oni mogu govoriti nakon prvog gutanja. Tokom refleksa gutanja se
glasnice nježno približe, da bi spriječile tekućinu ili slanu hranu da uđe u pluća,i odmah
poslije ždrijela, glasnice se refleksno snažno otvaraju , tako da se disanje može nastaviti – ili
započeti. Pacijenti su nesvjesno shvatili da ako počnu govoriti taj tren (kada je gutanje
završeno), mogu govoriti bez mucanja. Ne mogućnost govora kod osoba koje mucaju je sada
imalo smisla. No, još uvijek nisam mogao točno shvatiti kako kočenje glasnica može dovesti
do tako široke različitosti govornog naprezanja, koje sam promatrao.

2.POGLAVLJE

1
 TRAGANJE ZA REFLEKSOM MUCANJA

Kako zatvorene glasnice mogu prouzročiti toliko različitih govornih naprezanja?

Govorni terapeut sa kojim sam pričao, tvrdi da se naprezanja dijele u 3 kategorije:
1. Neodlučnost (oklijevanje) – ponekad zvane blokade
2. Ponavljanje – riječi, glasova, slogova
3. Odgađanje ili produljenje – opet glasova ili slogova
Ali ova kategorizacija mi se činila ne osnovanom, i kao da želi pobiti mnoge očite različitosti
koje sam ja promatrao. Također se temelji samo na govoru, totalno izostavljajući ne govorne
događaje. Mnogi su govorni patolozi nejasno koncipirali mucanje kao neusklađenost između
dišnih organa, glasovnih i artikularnih mehanizama. Ipak, ispravnost ove neusklađenosti
nikada nije bila provjerena i činilo se kao da nije ni bilo istraživanja koje bi to potvrdilo. Ako
je postojala neusklađenost, zašto je ona nestajala kada je pacijent govorio naglas, nasamo ?
I zašto nije bila prisutna stalno, nego samo kod određenih riječi?
Nakon prelistavanja literature sam razmišljao, da je psihički uzrok mucanja u glasnicama i da
su sve druge viđene karakteristike bile samo reakcija na zatezanje glasnica. Ali nisam znao
točan odgovor, sve dok ga nisam, jednog dana, sasvim slučajno pronašao.
U mom uredu su vrata kroz koja prolazim svaki dan. Procedura je uvije ista. Dođem do vrata,
stavim ruku na kvaku, stisnem ju te povučem vrata da se otvore, prođem kroz njih i vrata se
automatski zatvore za mnom. To uvijek funkcionira, uvijek to očekujem na poslu i nikada se
ne razočaram. Ali jedan dan sam pokidao slavinu u uredu, i voda je polako curila kroz strop
u drvena vrata. Vrata su nabrekla i zaglavila se u štoku (vratnom okviru), ali ja to nisam znao,
jer se sve polako događalo tako da to nisam ni vidio. Otišao sam do vrata, putem kojim idem
svaki dan već 4 godine, stavio ruku na kvaku, povukao je i vukao, ali se nije pokrenula; bila
je zaglavljena. Moja početna reakcija je bila povući jače, ali nije uspjelo. Onda sam povukao
još jače, dok konačno nisam silom otrgnuo vrata da se otvore. 20 minuta kasnije sam se vratio
do vrata, i još su bila zaglavljena. Odmah sam ih snažno trgnuo, te su se otvorila. Tada sam
shvatio da sam se prilagodio. Naučio sam nakon samo jednog ispita, nekih 20 – tak minuta
ranije, da snažno trgnem vrata. Naučio sam se boriti.
Nabrekla vrata su istovjetna zatvorenim glasnicama, a moje trzanje je istovjetno borbenoj
reakciji osobe koja muca. Činjenica da je moja početna borba rezultirala uspjehom, da su se
vrata otvorila, znači da sam bio nagrađen za svoj trud. Prema tome, u istoj situaciji, bi se
vjerojatno ponovo borio – što i jesam. Da to povežem sa mucanjem – John, mučeći se da
izgovori svoje ime (drži kvaku), nakon nekoliko trenutaka ga izgovori (otvori vrata).
Činjenica da ga je izgovorio (otvorio vrata), je postala nagrada za borbu (mucanje), što mu i
omogućava da to kaže. Sad počinjem sumnjati da su sva mucanja koja sam proučavao
naučena, i sve različitosti koje sam uočio nisu ništa drugo nego rječito uvjerenje za
heterogenost ljudi, naučenog borbenog ponašanja: zajednička srž problema je grč glasnica.
Tu je naposljetku odraz mucanja. Sad su svi borbeni događaji poznati kao oslobađajući i
naučeni. Dijelovi zagonetke su se počeli spajati. Poznavajući anatomiju i psihologiju
govornih organa, znao sam da postoje mali živci koji završavaju u glasnicama, a otkrivaju
napetost i šalju tu informaciju do mozga. Kada napetost u glasnicama dođe do kritične

1
granice, ti nervni završeci izdaju određen uzorak impulsa. Sada počinjem shvaćati da je to
određen uzorak živčanih impulsa, koji kada dođe do moga, pokreće refleks mucanja. Kao
reakcija na očiti stres (za sada ne definirana), osoba koja muca zatvori glasnice; to je urođen
refleks. Zatvaranje glasnica opet rezultira mucanjem – kao naučenim refleksom. Dakle,
imamo 2 refleksa :
1. Urođen
2. Naučen
Pitao sam kolegu, (specijalista psihologije), dali je moguće da tako burno i različito
ponašanje kao što je mucanje, može stvarno biti naučeno. Odgovorio mi je tako što mi je
pokazao film naučenog samoranjavanja, da pokaže da je većina psihički agresivnih ponašanja
kulturno usvojena. Borbe koje sam vidio nisu ni bile za usporedbu. Svako ponašanje koje je
nagrađeno može biti naučeno, i čin govora sa naporom je jasno dovoljna odmazda da
omogući učenje mucanja.
Nadalje mi je ukazao na postojanje još jedne nagrade koja je opće prisutna u većini naučenog
ponašanja kod ljudi, i on sumnja da je to prisutno i kod mucanja – smanjenje uznemirenosti.
Bilo što, što bi moglo osobi koja muca smanjiti uznemirenost, može biti naučeno i nagrađeno.
Sjetio sam se kako su mi mnogi koji mucaju rekli da radije zamjenjuju riječi nego da mucaju.
Kada govore razmišljaju unaprijed, tako da mogu promijeniti razgovor, da izbjegnu riječi
kojih se boje, ili odmah promijene u riječ koju mogu izgovoriti. Uspješno izbjegavanje
problematičnih riječi smanjuje uznemirenost, pa je zato nagrađeno i naučeno. Izbjegavanje
riječi je u biti refleksno, kao i samo mucanje. Dakle, izbjegava ono što bi trebao razviti,
navikava se gledati unaprijed, pa i to također postaje refleks.

3.POGLAVLJE

1
 STRES

Postoji dobar razlog da se prihvati psihologijsko objašnjenje uzroka mucanja. Osobe koje
mucaju znaju da im problem postaje gori pod stresom i izvještavanjem, dok kad su sami i
nisu pod stresom nemaju poteškoća. Godinama idu kod psihijatara i psihologa da liječe
njihov problem, ali rezultati nisu bili ohrabrujući. Mucanje se rijetko, ako ikad, poboljšalo.
Psiholozi obično pojašnjavaju da je problem duboko u čovjeku, da često počinje između 2. i
6. godine, te da su potrebne godine intenzivne terapije da bi došli do njegove podloge, da bi
ga mogli učinkovito liječiti. I to usprkos činjenici što su ponovljeni psihologijski testovi
pokazali, da su osobe koje mucaju u cijelosti predstavljale normalnu populaciju.
Poznavao sam čovjeka koji je mucao, te je 17 godina išao na psihoterapiju, i to ga je koštalo
85 000 $. Sjećam se kako sam smatrao da je taj mladi čovjek, vjerojatno najbolje prilagođena
osoba koju sam ikada vidio.
Do dana današnjeg postoji mitologija da je mucanje psihički problem. Svake godine
takozvani stručnjaci pišu i objavljuju knjige sa tim tvrdnjama, a također se i u novinama i
magazinima često pojavljuju članci koji pojačavaju to vjerovanje. Psihijatri i dalje, svake
godine, pokušavaju liječiti tisuće ljudi koji mucaju i to tehnikama koje su već odavno
dokazane kao neprimjerene.
Freud je znao da su ne primjerene. U jednoj od svojih ranijih knjiga je napisao : „ Što god da
je izvor mucanja, nije pogodno za tretmane koje sam ja razvio. I zato više neću ni pokušavati
baviti se sa time.“ Ali mi nikad nije bilo jasno kao sada, da stres utječe na napetost glasnica.
Raspravljao sam o ovom problemu sa prijateljem koji je specijalizirao psihijatriju i
rehabilitaciju, te mi je pričao o studiji koja je objavljenja 1953. godine. U Njemačkoj je
osnovan laboratorij radi proučavanja psihologije pokreta svjetski poznatih sportaša, sa ciljem
da im poboljša sportske sposobnosti. Istraživači su, kao dio ovih istraživanja, promatrali i
efekte stresa. Istraživanja su pokazala da sportaši napnu svoje mišiće kada su pod stresom, ali
je najzanimljivije to što oni usmjeravaju napetost u određena područja na tijelu – najčešća su
snaga mišića ramenog pojasa, trbuha, donjeg dijela leđa, lica i ruku. Ova žarišta su poslije
bila krajnji cilj, te se uspostavilo da su urođena i često, ali ne uvijek, i nasljedna. Također
postoje i druga područja, koja obuhvaćaju oko 2 % svjetske populacije, a jedno od tih
područja su i mišići glasnica. Naknadna istraživanja su otkrila da sve osobe koje mucaju
dolaze iz ovih 2 % populacije.
Osobe koje mucaju su rođene sa tendencijom naprezanja glasnica kada su pod stresom. U tim
studijama se također razlikuje tijelo muškarca od tijela žene, pronađene su i spolne razlike
kod zatezanja. Npr, svih 5 puta su muškarci usmjerili svoju napetost na glasnice dok su pod
stresom, dok su žene gotovo 3 puta, pod stresom, usmjerile napetost na trbušne mišiće.
Pokazao sam to istraživanje govornom patologu, i on je postavio tezu da je spolni omjer za
zatezanje glasnica 5 : 1 za muškarce, i to može precizno objasniti identični spolni omjer kod
osoba koje mucaju, a koji je i objavljen u istraživačkoj literaturi.

4.POGLAVLJE

1
 8 PSIHIČKIH UZROKA

Pošto je, izgleda, stres uvijek nužan za zatezanje glasnica, pitao sam pacijente o stresu koji
izaziva njihovo mucanje. Tražio sam zajednička podudaranja, objedinjavanje njihovih
opažanja. Pripremio sam probnu listu s tipovima stresa, te ju pokazao pacijentima, i dobio
sam njihova kritična objašnjenja. Tako sam i razvio, kako ja zovem – 8 osnovnih stresova
kod osoba koje mucaju:

1.STRESNE SITUACIJE: kada sam pitao osobe koje mucaju, u kojim im je situacijama bilo
najteže pričati, najčešći odgovor je bio – preko telefona. Preko 80% odraslih ljudi koji
mucaju, iskazuju neki strah od korištenja telefona. Vidio sam devetnaestogodišnjaka koji je
pokazao ovaj oblik stresa. Naočit mladić je sjedio u mom uredu i umjereno mucao
odgovarajući na moja pitanja. Kao što je i uobičajeno u mojoj dijagnostičkoj procjeni,
zamolio sam ga da uzme telefon, nazove informacije i pita broj jedne trgovine. Odbio je.
Zahtijevao sam da to učini, govoreći mu da je to bitan dio njegove procjene. Molio me da ga
ne tjeram da telefonira. Priznao mi je da nije godinama telefonirao, te da ima noćne more od
toga.
Za najneobičniju stresnu situaciju sam čuo od svećenika kojeg je užasavala pomisao pričanja
za govornicom. Počeo je mucati kao dijete, ali je s godinama prerastao mucanje. Nakon
zaređenja je pretpostavljen u mjesto sa malim sazivom. Nekoliko godina poslije je dobio novi
položaj, te je na prvu nedjelju ušao u crkvu i naišao na saziv od 800 ljudi. Svladala ga je
brojnost publike, glasnice su mu se zatvorile, a povratna veza receptora iz glasnica je bila
povod mucanju, kao odgovor na ono što je godinama prikriveno ležalo u njemu. Počeo je
uzimati sredstva za smirenje, ali je doza koja je bila potrebna za učinak imala nepoželjne
popratne pojave. Odlučio je napustiti crkvu, kada mu je psihijatar rekao da prestane uzimati
lijekove. Predložio je biskupu svoju odluku, govoreći da je mucanje očito znak njegove
nesposobnosti. Biskup, koji je inače bio praktičan čovjek, mu je predložio da prvo proba sa
govornom terapijom.

2.RIJEČ ILI SLOVO STRESA: mnoge osobe koje mucaju izbjegavaju određene riječi i
često kažu da imaju problema sa određenim slovima. Ovaj je oblik stresa naučen kao i gotovo
svi oblici stresa. Kao takav, može biti vrlo različit: ljudi se mogu naučiti bojati bilo kojeg
slova, i ti strahovi se mogu periodično mijenjati. Osoba se jednu godinu može bojati
izgovaranja slova „p“ i „t“, dok se nagodinu može početi bojati slova „b“ i „k“. Ponekad
netko može izgubiti sve svoje strahove od specifičnih zvukova, ali samo ako ih vrati na raniji
period.
Strahovi od riječi su učestaliji. Skoro sve odrasle osobe koje mucaju imaju nešto od ovoga,
vrlo često se boje samo određenih riječi.
Liječio sam odvjetnika koji je mucao samo na otprilike 20-tak riječi. Zapisao ih je pa smo
vježbali. Njegov problem smo uspješno riješili u samo par susreta.
Drugi je pacijent imao problema sa izgovaranjem svog imena. Zakonski ga je promijenio u
ime koje mu je uvijek bilo lako za izgovoriti, a onda je počeo mucati i na tome imenu. Kad

1
mi je došao, nije ga mogao izgovoriti. Hrabrio sam ga da pokuša, i da se potrudi, unatoč
poteškoćama koje je imao. Mjerio sam mu vrijeme. Blokada je trajala 2 minute i 38 sekundi,
2.38 totalne tišine i osobito naglih napadaja glavom, isprekidanih samo prilikama kada je
trebao udahnuti. Grčevi su konačno prestali kada je izgovorio svoje ime: David.
Jedan pacijent mi je rekao da je stalno lagao kada bi ga pitali gdje je odrastao, zato što nije
mogao izgovoriti istinu (Westport). Mnogi su mi rekli da često daju pogrešne odgovore u
razredu, jer ne mogu izgovoriti ispravne, a moraju nešto reći. Jedan pacijent koji je imao 28
godina, mi je rekao da ima godinu više od 27. Mnogi su se žalili da su često u situaciji da u
restoranima moraju jesti ono što ne žele, samo zato što nisu u mogućnosti izgovoriti ono što
žele. Zamjena riječi je u najmanju ruku mučna, te često frustrirajuća i neugodna. Uvijek je
rezultat stresa od riječi ili zvukova.

3.STRES OD AUTORITATIVNIH OSOBA: mnogi pacijenti imaju poteškoća sa govorom u

razgovoru sa pojedincima, najbolje rečeno – autoritetima. Kažu da imaju problema u
razgovoru sa šefom ili učiteljem, ili kada ih se ispituje.
Jedan je takav pacijent, kada ga je policajac zaustavio zbog brzine, morao proći test za
ravnotežu, jer nije mogao odgovoriti na policajčeva pitanja.
Drugi je tokom školovanja dobivao pitanja i pismeno odgovarao na njih, a onda je kolega
naglas čitao njegove odgovore profesoru.
Stvarno svi pacijenti kažu da često mucaju samo sa određenim ljudima, npr. sa roditeljima.
Često roditelji kada primijete da im dijete muca kod kuće, zahtijevaju da školski pedagog
rješava problem. Ali dijete ne muca kad dođe kod terapeuta. Ono čega terapeut nije svjestan
je činjenica da se djetetu javlja stres samo u prisutnosti roditeljskog autoriteta, a da je u svim
ostalim situacijama odsutan. Jedan mladić je mucao samo u razgovoru sa ocem, dok sa
majkom nije. Drugi opet nije mucao sa kolegama na poslu sve dok netko od njih ne bi bio
promaknut, te mu postao nadređeni. Tada bi počeo predstavljati autoritet, i u tom smislu
postaje objekt sposoban za izazivanje stresa i uzroka mucanja.

4.STRES OD DVOJBE ( NEDOUMICE): pacijenti često imaju problema sa govorom kada

dvoje oko odgovarajućeg načina ponašanja. Npr, situacije koje nisu unutar obitelji, kao što su
novi susjedi, novi posao ili upoznavanje ljudi. Ovakav stres se također događa kada netko
nije siguran u ispravnost načina izgovaranja riječi. Ovdje je stres zbog nedoumice više
izražen nego poteškoće na moje nailaze (osobe koje mucaju) u pokušajima da nauče strani
jezik. Tu postoji velik broj izvora dvojbi. Prva nesigurnost je oko izgovora, druga zbog
rječnika a treća se odnosi na gramatiku. Nije čudno što mnogi pacijenti mucaju na skoro
svakoj riječi u novom jeziku.

5.PSIHIČKI STRES: osobe koje mucaju ponekad teže govore kada su umorni ili bolesni.
Doduše, u 19. stoljeću u Europi, se školska terapija temelji na tome da je osnovni povod
mucanja manjak sna. Tako da od pacijenata često zahtijevaju što više spavanja, terapija im je
14 sati dnevno. Neki prijašnji liječnici su vjerovali da je samo određen dio tijela, obično
jezik, umoran, te su konstruirali aparat da drži „umoran jezik“. Gotovo je u cijelosti
napravljen od zlata ili bjelokosti, a nosi se u ustima, te je u osnovi djelovao kao odvraćanje

1
pažnje, i kao takav je privremeno zaustavljao mucanje. Ali bi se mucanje vraćalo nakon
najviše nekoliko dana i to sa još većim intenzitetom nego prije.
Ne moramo se vraćati u 19. stoljeće radi neobičnih terapija koje su usmjerene na prekidanje
govora kao načina rješavanja problema. Naišao sam na nekolicinu, koji su bili na tretmanu
kod terapeuta iz Rusije. On je tvrdio da je mucanje izraz prevelikog rada govornog aparata, i
zato je zahtijevao od svojih pacijenata, da se suzdržavaju od pričanja 6 tjedana. Nakon tog
perioda potpune tišine, počeli su govoriti ali samo koristeći jednostavne riječi i to prvih
nekoliko tjedana, a nakon toga su počeli koristiti kratke fraze i na kraju pune rečenice.
Nepotrebno je napominjati da ova tehnika pada u vodu čim se pojavi prvi stres, te se glasnice
zatvore.
Bolest je svakako uzrok stresa. Pjevač country-a Mell Tills je počeo mucati u 3. godini nakon
borbe sa malarijom, a Winston Churchill je počeo mucati nakon snažnog pada.

6.VANJSKI STRES: ovaj oblik stresa se još može nazvati i „loša vijest“. To je stres koji se
javlja kada saznate da ste upravo otpušteni, da vam rođak ima tešku bolest, ili da vam je auto
ukraden. Pacijenti često kažu da vanjski stres ima značajnu ulogu u njihovom poteškoćama.
Liječio sam pacijenta koji je predivno odgovarao na moje tehnike, nakon nekoliko dana
intenzivne terapije se oslobodio simptoma vanjskog stresa u svim situacijama. Otišao je u
svoj dom u Ohio siguran u svoje nove vještine, i bilo je jednako izvjesno da će nastavak
programa ojačati njegove nove navike i utvrditi ih za stalno. No, kada je stigao, otkrio je da
mu je kuća opljačkana i spaljena. Vanjski stres je bio toliko jak da mu je trebalo punih 6
tjedana da povrati sposobnost kontrole mucanja.
Susreo sam i pacijenta koji je radio pod pritiskom „kuhinje“ oglašivačkog svijeta, koji je
tečno govorio u većini situacija nakon tretmana, ali nije mogao izaći na kraj sa jakim stresom
od klijenata, koji stalno promatraju promjene u agenciji. Sjetio sam se i susreta sa
umjetničkim direktorom, čiji se govor jako pogoršavao kako su glavni klijenti odbijali
njegove ponude.

7.STRES BRZINE: ovo je najučestaliji stres. Odgovoran je za početak većine mucanja kod
djece, a rezultat je prebrzog pričanja. Skoro su svi pacijenti shvatili da do nekog stupnja pate
zbog toga. Za jako malu djecu, stres brzine je često jedini oblik iskustva sa stresom. Kada
pričaju polako, pričaju tečno. Odrasli, na drugu ruku, su bili i pod drugim oblicima stresa,
tako da polagan govor, kod većine, nije rezultirao trenutnom tečnosti. Zapravo, većina
odraslih nije ni bila svjesna da prebrzo pričaju. Doduše, kada sam mjerio prosječan broj riječi
koje izgovore u minuti (kada je tečno), bilo je dobro – unutar normalnih granica, što je
prosječno 130 riječi po minuti; nije bilo pitanje prosječne brzine, nego koliko brzo izgovore
prvu riječ svake rečenice; to jest, kojom brzinom počinju govoriti. Kada sam to izmjerio,
shvatili su, da su 4 puta brži od prosjeka.
Drugim riječima, oni napadaju svoje riječi, umjesto da počnu govoriti polako i odmorno.
Jedan pacijent koji je stalno mucao na prvoj riječi, je rekao da je glavni razlog što priča tako
brzo taj što „želi pobjeći sa mjesta zločina što je brže moguće“. Naravno, ono što nije shvatio,
je da ta želja rezultira brzinskim stresom i tako pridonosi velikom zastoju koji je upravo htio
izbjeći.

1
8.OSNOVNI NIVO STRESA: imamo 16 mišića u, i oko glasnica, te ako stavite elektrodu na
jedan od njih, može se lako zabilježiti napetost koja je razvijena u njima. Ta je napetost
prisutna cijelo vrijeme i njezina jačina može jako fluktuirati. Fluktuacija je rezultat 2 glavna
utjecaja :
• Prvi su hormoni mozga, koji su kroz svoje kemijske efekte na određene moždane
centre, pokazali da imaju mogućnost povećavanja napetosti mišića i to dramatično.
Kad pacijenti izlažu, njihov se govor naglo pogoršava a oni ne mogu pronaći očiti
razlog za to. Obično se pojašnjenje nalazi u povećanju proizvodnje ovih hormona.
• Drugi izvor napetosti je postojan, to su dugotrajni podsvjesni sukobi koji se
pogoršavaju sa mijenjanjem nečije životne okoline. Primjerice, novi posao sa šefom
čije se ponašanje podudara sa roditeljskim – skupovi ishode nižom emocionalnom
reakcijom, koja je ne prepoznatljiva ali zadaje poteškoće sa govorom.
Ili supružnik, koji odluči napraviti velike promjene u životu, te dobro poremeti
definiranu strukturu veze (odnosa) - izrađuje oblike destabilizacije koji izazivaju
nemir i kasniji negativni odraz na govor. Sve ovo usprkos tome što obje strane svjesno
žele promjenu.

Kada su istodobno prisutna oba faktora, i kada su u kombinaciji sa bilo kojim od drugih 7
stresova, potpuna napetost glasnica može doći do te točke da je pacijent u potpunoj
nemogućnosti govoriti. To se često viđa kod male djece, čiji se osnovni nivo stresa s
vremenom jako mijenja. Roditelji su time posebno isprovocirani, i kažu da njihova djeca
često mogu pričati tjednima a da ne mucaju, i onda se mucanje vrati u punoj snazi. Mnogu su
takvu djecu doveli u moj ured tokom njihovih „tečnih" perioda. Roditelji bi me žustro
uvjeravali da njihova djeca mucaju i to ponekad jako, kao da se ispričavaju što trenutno ne
mucaju. Skoro uvijek kažu da ne znaju procijeniti ove fluktuacije, i moje iskustvo im jako
smanji krivnju ( kada im objasnim osnovni nivo stresa).

5.POGLAVLJE

1
 4 VRSTE MUCANJA

4 vrste mucanja su nastale iz pažljivog razmatranja velikog broja pacijenata.

TIP 1 se smatra najčešćim. Zbog stresa se zatvaraju glasnice, što kratko prethodi mucanju, a
podudara se sa vremenom govora. Borba sa govorom ima uporište u neodlučnosti,
ponavljanju i produljenju zvukova, slogova ili riječi. Kada prosječna osoba koja ne muca,
misli o mucanju – onda misli na ovaj tip 1.

TIP 2 : ovdje ponovno stres vodi do zatvaranja glasnica, što za posljedicu ima napor, ali u
ovom slučaju borba nije dio govora nego mu prethodi. Paćenje može biti naglo, ali osoba
koja muca izabire da odgodi govor dok napori ne prođu – tako da kad počne pričati, priča
tečno. Osobe ovog tipa je interesantno promatrati dok telefoniraju: znaju zabacivati glavu
nekim naglim pokretima, vilica im se zna tresti, oči stezati, pritiskati ruke – dok osoba sa
kojom telefonira ne čuje ništa, samo stanku kao i u normalnom govoru. Kad bi slušalac znao
kakva napetost proizlazi sa druge strane veze, bio bi zadivljen i užasnut.
Liječio sam i takvog čovjeka u Engleskoj. Dan prije tretmana sam dogovorio sastanak sa
njime na malom aerodromu, odmah do Londona. Bio je pilot, i ponudio mi je pogled na grad
iz ptičje perspektive, i kruženje nad selima. Pošto je 2. tip mucanja, njegov govor preko radija
sa tornjem je zvučao normalno, ali su napori zauzeli mjesto u pilotskoj kabini kada smo vozili
po pisti, pa sam pomislio kako ću imati nemirnu vožnju. Tako je uistinu i bilo, borbe su mu
obuzele cijelo tijelo, uključujući obje ruke i noge. I svaka rečenica koja je tečno izgovorena,
je bila praćena kratkim oblikom zračnih akrobacija od kojih mi se dizala kosa na glavi, tako
da sam nakon leta bio izmoren i imao sam „zračnu bolest“. Dogovorili smo se da će me
vratiti u London. Put je trajao oko sat vremena, i ja sam neprekidno pričao, jer bi se auto
zanosio svaki put kad bi on progovorio. Drugi tip mucanja nam jasno pokazuje da je napor
(da se glasnice oslobode grča), neovisan o govoru. Činjenica da se mnogim osobama koje
mucaju napor pojavljuje u govoru (tip 1), je jednostavno izraz njihove nemoći da sačekaju i
završe napore prije nego li počnu pričati.

TIP 3: stres također izaziva zatvaranje glasnica, ali je pacijent izabrao da se ne bori, nego da
stane i sačeka dok se glasnice ne opuste. Ovo se može ostvariti na nekoliko načina: može se
kao malo zbuniti, može bezvoljno čekati da stres opadne, može mirno udahnuti da otvori
glasnice, ili može progutati da ostvari isti ishod.
Jedan pacijent, kojeg sam liječio, je nježno kašljao tokom tih pauza da bi razdvojio glasnice,
dok bi drugi opet stao, nasmiješio se, pogledao u plafon i pravio se da razmišlja prije
odgovora. No, ako bi netko izbliza pogledao njegovu Adamovu jabučicu, primijetio bi da titra
gore – dolje, i to vrlo brzo tokom ovih zamišljenih pauza. Ono čime je pacijent bio zapravo
zauzet, je bila serija od vrlo brzih gutljaja da bi otvorio glasnice. Ako je potreban 1 gutljaj,
onda će pauza biti kratka, ali ako mu se glasnice opet zatvore, moglo bi biti potrebno
progutati 2, 3 ili 4 puta u nizu, i to brzo, da bi mogao govoriti. Iza osmjeha i jasne

1
zamišljenosti se skriva naglost, skrivanje i osobna borba sa grčem koji blokira oboje – i
izdisanje i govor.

TIP 4: u ovom tipu mucanje može biti prekinuto i prije nego li je uopće započeto (osobe koje
mucaju jako dobro izbjegavaju, imaju naviku da svjesno traže obavijesti o prisutstvu
mogućeg problema). Ovaj tip je specifičan za prikrivene ili zatvorene mucavce (o njima nešto
više u slijedećem poglavlju). 20% svih pacijenata iz NCS-a spada u ovu kategoriju. Ovi
pacijenti izbjegavaju riječi, zvukove i govorne situacije. Nitko ne zna da mucaju ali cijena
koju plaćaju za tečnost je konstantan oprez.

Tip 1 mucanja je tipičan oblik, najčešće se viđa kod osoba koje mucaju. Napori su dio
govora.
Tip 2 mucanja je manje tečan, ali se označava kao mucanje, iako je govor ne taknut.
Tipovi 3 i 4 su socijalno prihvatljivi pa se ne označavaju kao oblici mucanja. Ljudi iz ove
kategorije rijetko traže pomoć, premda poremećaj ovog tipa često uzrokuje emocionalni
gubitak.
Kako sam sve više ispitivao odrasle muškarce, otkrio sam mješavine sva 4 oblika. Npr,
pacijent se mogao boriti sa izgovorom svog imena, zamjenjivati jednu riječ sa drugom dok
opisuje svoje zanimanje, i kašljati da oslobodi ždrijelni grč prije opisivanja iskustva. Bio sam
blizu otkrića da je mješavina svih vrsta među pacijentima pravilo, a ne iznimka. Naravno da
su postojali i čisti tipovi, koji su povremeno odlazili i do bolnica. To su uglavnom tip 1 i 2.
Tipovi 3 i 4 su se rijetko viđali, ne zato što ih je bilo malo, nego zato što nisu potražili pomoć.

6.POGLAVLJE

1
 PRIKRIVENI MUCAVCI

Kroz rad sa osobama koje mucaju sam shvatio da oni mogu, pošto su vrlo inteligentni,
predvidjeti nadolazak riječi od kojih strahuju, što im omogućava prebacivanje razgovora ili
zamjenjivanje riječi. Svi oni to rade do neke granice, ali neki postanu toliko vješti u tome da
se čini kao da su sasvim prestali mucati. Oni čine oko 20% pacijenata koji su prošli tretman, a
nazvao sam ih prikriveni mucavci. Winston Churchill je bio prikriven mucavac, a njegov
bogat rječnik je bio u velikoj mjeri zaslužan tome, što je stalno zamjenjivao riječi. Prikriveni
mucavci su hodajući rječnik; oni su sposobni izraditi križaljku ali se muče sa pisanjem, i
dobro funkcioniraju u društvu budući da „ne mucaju“.
Sjetio sam se jednog prikrivenog mucavca s kojim sam se dopisivao. Njegova žena me
nazvala da mi kaže da je primila pismo, te ju zanima o čemu se radi, jer njezin muž u 19
godina, koliko su zajedno, nikada nije mucao. Rekao sam joj da je on prikriveni mucavac, te
da izbjegava određene riječi, zvukove i govorne situacije. Nastala je duga stanka, a onda
bujica pitanja. „Mislite li da je to razlog zbog kojeg on zahtjeva da ja obavljam telefonske
razgovore, da naručujem u restoranu i što on nikada ne priča na roditeljskom sastanku?“
Shvatila je, ispitivajući me, da se odgovor nalazi u samim pitanjima, a ja sam osjetio po tonu
njezinog glasa da počinje shvaćati o mužu nešto, što prije nije znala. Predložio sam joj da
popriča s njim o tome, jer bi njezina pomoć bila od velike važnosti za uspješnost terapije, ako
bi se on podvrgao tretmanu.
Prikriveni mucavci kažu da su na kraju dana iscrpljeni. Kod njih ne postoji bezbrižan
razgovor, oni su uvijek aktivni u traženju, izbjegavanju i zamijeni. Ustvari su oni pod većim
stresom nego otvoreni mucavci, jer u njihovom slučaju svi znaju i očekuju da će „zatajiti“ i
mucati. Ali ako nitko ne zna, onda moraš stalno biti oprezan, što je uvijek naporno. Prikriveni
mucavci toliko nastoje sakriti svoje mucanje da često govore stvari koje su neprikladne,
glupe ili besmislene. Često ostave nedovršenu rečenicu, u nadi da će ju sugovornik
nadopuniti riječju koja je njemu teška za izgovoriti.
Prisjetio sam se liječenja frizera koji se zove Pierre, a imao je izražen francuski naglasak. Na
početku sam ga pitao gdje je rođen, a on mi je odgovorio: u Brooklyn–u. Pitao sam ga gdje je
išao u školu, misleći da je odrastao u Francuskoj a on mi je opet ogovorio – Brooklyn. „Dakle
tvoj je naglasak lažan?“- upitao sam ga, „da“ – odgovorio je bez traga naglaska. Otkrio mi je
da ne muca kada govori na ovakav način, te mu ljudi „opraštaju“ lošiji Engleski, koji se u biti
javlja zbog njegovog zamjenjivanja riječi. Isto tako kada ne može izgovoriti neku riječ, kao
npr. češalj, samo pokaže prstom na njega i upita – „Kako se to kaže na Engleskom?“. Ova je
strategija funkcionirala sve dok mu šogor nije ponudio da radi sa njim u osiguravajućoj
agenciji. Želio je taj posao, pa je i zatražio liječenje.
Prikriveni mucavci se pretjerano trude da sakriju svoje poteškoće. Liječio sam čovjeka koji je
bio sudac Vrhovnog suda u Novoj Engleskoj. Bio je prikriveni mucavac preko 30 godina, i
iako je njegova navika zamjenjivanja riječi ponekad neobično zvučala, ipak se dobro snalazio
u tome. Više od 15 godina je kontrolirao stres, tako što je svaki dan uzimao umjerenu dozu
Valiuma. No, kada je sa ženom bio na krstarenju, na Karibima, odlučio je ne konzumirati
tablete, te je isti dan dobio napade koji su bili znak ovisnosti. Odmah se vratio na lijekove.

1
Bio je poštovan član zajednice, divili su mu se zbog njegove pravne stručnosti, pa nije ni bilo
čudno kada su ga pozvali da preuzme Federalni sud. No, on je odbio ponudu a nitko nije znao
zašto. Opravdanje mu je bilo da voli svoj trenutni posao, iako su svi znali da je Federalno
mjesto zapravo nagrada. Došao je kod mene iz 2 razloga :
• Prvo jer je htio postepeno smanjiti uzimanje Valiuma, a smatrao je da se to može
ostvariti rješavanjem stresa, povezanog sa njegovim mucanjem
• Drugi, stvarni razlog posjete je bilo objašnjenje razloga ne prihvaćanja posla na
Federalnom sudu. Dakle, na Državnom sudu je mogao prepričavati optužnicu poroti,
dok je na Federalnom morao čitati riječ po riječ, i nije ih mogao zamjenjivati, te je to
bio dovoljan razlog da ne prihvati posao. Sada je to prvi put priznao i očito se
oslobodio napetosti povezane sa priznanjem, te mu se znatno smanjio osnovni nivo
stresa.
Nismo odmah počeli sa terapijom jer nije htio zamijeniti moju tehniku, za njegovo dobro
utemeljeno izbjegavačko ponašanje. Ali nakon godinu dana, kada su mu ponovno ponudili
posao, koji je u biti i želio, samoinicijativno je došao na liječenje i uspješno ga i završio.
Smatra se da ima otprilike 5 puta više muškaraca, nego žena koje mucaju, dok je statistika za
prikrivene mucavce obrnuta. U istraživanju koje je prikazano u dodatku ove knjige, 87
pacijenata su bili prikriveni mucavci. Ta grupa se sastojala od 62 žene i 25 muškarca, u
omjeru 2.5 : 1 za žene. Pokazalo se da žene sakrivaju mucanje češće nego muškarci. Jedna
pacijentica je otvoreno mucala do svoje 12. godine, a od tada je naučila zamjenjivati riječi i
izbjegavati situacije. Kada sam ju pitao zašto je to odlučila raditi, odgovorila mi je iskreno:
„Borba nije za žene“. I mislim da ima istine u tome. Muškarci se mogu osjećati komotno dok
pokazuju svoje napore, dok žene takvo ponašanje smatraju neprihvatljivim. Naravno, nitko ne
zna dali je ovo stvarni razlog, ali činjenice su jasne – 2,5 žena više od muškaraca su
prikriveni mucavci. Prikriveni mucavci napreduju brže od otvorenih, jer moraju manje postići
– oni već dobro funkcioniraju u društvu, vršnjaci ih (kao ni oni sami sebe) ne gledaju kao
hendikepirane. Njihovo samopouzdanje i društvene vještine su dobre, i kad prestanu
zamjenjivati riječi, imaju stvarno besprijekoran prijelaz u njihove svakodnevne aktivnosti.
S druge strane, otvoreni mucavci ostavljaju izravan i negativan učinak u svom okruženju i
pate zbog toga. Njihove društvene vještine su slabe, pa kada prestanu mucati moraju razvijati
nove vještine za komunikaciju sa vršnjacima. Tako mi je jedan pacijent rekao: „Dr. Schwartz,
sada kada ne mucam, što da kažem ljudima, o čemu da pričam?“ Često znam reći prikrivenim
mucavcima: „Ako mucate otvoreno i onda prestanete, to je dar svijetu, jer više neće morati
gledati ni slušati vaše mucanje – i dar samo vama, jer sada znate da se više ne morate patiti.
Ali kad si prikriveni mucavac, to je dar samo tebi. Ne možeš očekivati od okoline da zna,
brine ili da ih zanima tvoj skriveni problem. Dar je naravno nevjerojatan osjećaj slobode, da
možeš reći što god želiš, gdje god to želiš i kad god želiš – bez straha.“
Jednom sam liječio prikrivenog mucavca koji me nakon uspješnog svladavanja tehnike i
vježbanja nekoliko mjeseci, nazvao da mi kaže kako mu je kolega u uredu rekao : „John, ne
znam zašto ali tvoj govor sada ima puno više smisla.“

7.POGLAVLJE

1
 PRIMARNO NASUPROT SEKUNDARNOM MUCANJU

Naša razmatranja govornih simptoma mucanja, bi bila nepotpuna, bez primjećivanja razlike
između početnog i naprednog oblika poremećaja. Nazivam ih primarno i sekundarno
mucanje, i općenito su određeni jačinom i mjestom borbe. Kod primarnog mucanja se
spomenuto iskazuje bez problema, ponavljanja se događaju samo na početku rečenice, dok se
kod sekundarnog mucanja snažni napori mogu pojaviti bilo gdje u rečenici. Ispitivanjem
pacijenata sam zaključio, da razlika u borbi ne dokazuje ništa; npr. tip 3 ili 4 nikada ne
pokazuju borbu otvoreno, ali su svejedno napredni oblici poremećaja. Zbog toga sam razvio 3
dijagnostička pitanja koja sam postavljao da bi dobio puno više korisnih informacija. To su :
1. Kada pričaš, dali ponekad razmišljaš unaprijed tražeći teške riječi, i trudiš li se
zamijeniti iz za druge riječi?
2. Dali obično možeš predvidjeti kada će se mucanje pojaviti?
3. Dali mucaš kada pričaš sam, na glas?
Primarni mucavci će negativno odgovoriti na sva 3 pitanja. Ipak, za vrlo malo dijete ova
pitanja ne moraju imati smisla, to pomanjkanje razumijevanja je pozitivan znak, da dijete
nema preuranjeni stres. Ta će djeca stalno ponavljati ili oklijevati samo na početku rečenice.
Ipak, takvo ponašanje može biti uvjerljivo.
Sekundarni mucavci bi obično pozitivno odgovorili na prva 2 pitanja i negativno na 3. Ako i
na zadnje pitanje odgovore pozitivno, to je pokazatelj da je sveukupni nivo stresa jako visok.
Sekundarni mucavac obično pokazuje jake napore, koji se mogu događati bilo gdje u
rečenici.
Dokazao sam kako je netočna tvrdnja da je jačina napora glavna razlika između 1. i 2.
mucanja. Npr. 20% pacijenata su prikriveni mucavci. Oni nikada ne mucaju, radije unaprijed
traže teške riječi, zvukove i situacije, te ih izbjegavaju. Nitko ne zna da mucaju. Njihovi
simptomi borbe su više nego blagi, ili se čak ni ne vide. Dakle, razlika između primarnog i
sekundarnog mucanja ne može biti jačina napora, nego je u prisutstvu ili odsutstvu
preuranjenog stresa. Dali pacijent predviđa zvukove, riječi ili govorne situacije od kojih
strahuje? Za većinu djece mlađe od 7 godina je odgovor negativan, i oni su primarni, dok je
za većinu djece starije od 10 godina odgovor pozitivan, i oni su sekundarni. Tokom
trogodišnjeg razdoblja između ova 2 stadija se nalazi period koji nazivamo Prijelazno
mucanje. Tokom tog perioda dijete može ojačati strah od govora u određenim situacijama,
iako ne zna od kojih riječi ili zvukova bi mogao imati poteškoće. Također, u ovom periodu će
neka djeca reći da mogu predvidjeti samo neke riječi kojih se plaše, dok će se druge
pojavljivati iznenadno. Prosječan osmogodišnjak će razumjeti slijedeća pitanja:
1. „Ponekad imaš problema sa govorom, zar ne?“
2. „Dali znaš koje riječi mogu predstavljati problem, možeš li ih predvidjeti?“
-dijete može odgovoriti – ponekad, što je i odgovor na slijedeće pitanje
3. „Dali se češće događa iznenađenje ili češće možeš pričati?“
Ako dijete potvrdi da se češće događa iznenađenje, možemo biti prilično sigurni da je na
početku prijelaznog razdoblja. Ali ako kaže da češće može reći, onda ga moramo promatrati
kao odraslog mucavca i tako ga i tretirati. Uobičajeno je da su djeca mlađa od 7 godina tip1.,

1
a starija od 10 godina tip 2., no jasno je da postoje iznimke. Vidio sam naprednog
petogodišnjaka sa dobro utemeljenim zvukovima, riječima i situacijama kojih se boji, te
jakim naporom prilikom izgovora i zamjenjivanja riječi. Također znam i tinejdžera koji nema
predosjećaj za zvukove i sa manjim naporom ponavlja samo početak rečenice.
Drugi razlog za promatranje prisutnosti ili odsutnosti predvidivog stresa, je taj što on izravno
utječe na očekivani ishod terapije. Dijete koje nema strah od riječi nije svjesno svoje
poteškoće, pa prema tome i ne pati puno. Samomotivacija da učini nešto u svezi toga
problema je mala, tako da je zaštićena mogućnost oporavka.
S druge strane sekundarni mucavci žive u stalnom predviđanju riječi i zvukova od kojih se
plaše, što uzrokuje značajnu emocionalnu patnju. Prema tome, imaju veliku motivaciju za
poboljšanje.
Pokušao sam liječiti nekoliko djece, koji su očito bili primarni ili u početnom prijelaznom
mucanju. Na svakom nivou bi dijete naučilo tehnike za zaustavljanje mucanja, a kod kuće bi
vježbali sa roditeljima. Na svakom nivou je tehnika rezultirala potpunom tečnosti, ali nisu
imali motivacije da nastave sa zadanim vježbama. Roditelji su shvatili da muče djecu, te da je
početna želja nestala i pretvorila se u stalne svađe. Nazvali bi me da izraze nezadovoljstvo, a
ja bi im savjetovao da pomiješaju vježbe. Ali i to bi ubrzo izgubilo snagu u zadržavanju
interesa. Onda smo uveli sistem nagrađivanja, u kojem bi djetetu dodijelili zlatnu zvijezdu za
ispravno izgovorenu rečenicu. Kasnije to može biti i iskupljenje za nagradu. Sistem
nagrađivanja je za neke dobro funkcionirao, ali za neke nije. Postalo je jasno da izravna
terapija sa primarnim mucavcima nije uvijek uspješna. U nastavku knjige ću predstaviti niz
indirektnih pristupa koji su se pokazali uspješnim kod većine primarnih mucavaca.
Zabilježio sam nekoliko bezuspješnih pokušaja rada sa djecom kada su bila primarni
mucavci, ali su pokazali uspješan oporavak nakon 5 godina, kada su postali sekundarni.
Ustvari, to je kao kod upale pluća; možda ih nećete moći liječiti dok su prehlađeni, ali ćete
moći kad dobiju upalu pluća.

II DIO

1
 LIJEČENJE

8.POGLAVLJE

POKUŠAJI KOREKCIJE

Pristupi za liječenje mucanja su bili raznovrsni. U zadnjih pola stoljeća je objavljeno na

stotine knjiga i tisuće članaka na ovu temu. U literaturi su se stalno ponavljale određene
tehnike, jer su bile djelomično uspješne.

1. TEORIJA OPUŠTANJA: ona je do sada najrasprostranjeniji pristup za liječenje

mucanja. Postoji nekoliko načina ali cilj im je isti, smanjiti mišićnu napetost tijela i
tako izbjeći refleks mucanja.
• Jedan pristup potiče pacijente da se usredotoče na određenu grupu mišića
(obično nožne prste), stežući ih maksimalno da bi se postigla svijest o
napetosti, a onda ih opustiti koliko god je moguće. Dok god je tijelo opušteno,
svaka se grupa mišića drži odvojeno. Ovakav postupak, poznat kao napredno
opuštanje, je prvi opisao Edmund Jacobson 1923.godine, i često se
upotrebljavao za liječenje mucanja. Rezultati ove metode pokazuju napredak
ali nikad potpuni uspjeh u rješavanju problema.
• Drugi tip se odnosi na jogu – izvode se vježbe istezanja. Glavni cilj je
povećanje fleksibilnosti kralježnice, a uključuje uvijanje, rotiranje i savijanje
trupa. Izvodi se polako i u duboko meditativnom položaju (stanju
razmišljanja). Ove vježbe rezultiraju mirnijim ponašanjem (stabilnijim
držanjem), ali se opet radi o poboljšanju ali ne i o stalnom zadržavanju takvog
stanja.
• Zamišljena slika je još jedna tehnika opuštanja koja služi i za liječenje
mucanja. Pacijenti vježbaju da zamisle neki opuštajući prizor ili mirnu
aktivnost, te da je se povremeno prisjećaju tokom dana. Kod nekih pacijenata
ova tehnika rezultira značajnim opuštanjem, zbog čega se javlja poboljšanje u
govoru.
• Postoji i takozvani Biofeedback pristup. Na različite mišiće se postavljaju
elektrode (obično na vrat), a stupanj razvijanja napetosti tokom govora se
zabilježava u brojilu (mjeraču). Pacijenti vježbaju, da prateći brojilo smanje
razinu napetosti. Nažalost, rezultati ove tehnike su razočaravajući, jer se
mucanje nakon tretmana rijetko poboljša.
Općenito, opuštanje poboljšava govor i smanjuje mucanje ali ga ne zaustavlja. Jednostavno,
nedovoljno smanjuje napetost glasnica.

2. VJEŽBE DUBOKOG DISANJA: poznato je da duboko disanje prije govora

zaustavlja mucanje. Temeljeni na ovoj pretpostavci, neki su liječnici razvili različite
vježbe za duboko disanje. Neke od ovih tehnika naglašavaju važnost disanja iz

1
 dijafragme, dok se druge baziraju na disanje iz prsnog koša. Kod jednih je važno
disati kroz nos, a kod drugih na usta. Opravdanost ovih vježbi se vidi iz čestih
istraživanja koja dokazuju da je kod osoba koje mucaju, nepravilan način disanja.
Nažalost, većina pokusnih studija nije bila uspješna.

3. GOVORNE VJEŽBE: često se koristi književni način govora, kao metoda za liječenje
mucanja. Npr. neki su liječnici pokušali doći do pravilnog govora pomoću ritma
metronoma (sprave za mjerenje taktova u glazbi), dok su drugi savjetovali korištenje
takozvanog glasa pjevanja – pjesme. Neki su od pacijenata zahtijevali da govore tiše,
dok su drugi inzistirali na glasnijem govoru. Dok su jedni sugerirali da ton treba biti
visok, drugi su govorili o važnosti niskih tonova. Jedni su inzistirali na mogućnosti
govora sa stranim naglaskom, dok su drugi savjetovali pričanje prilikom izdisaja.
Neki su savjetovali snažne pokrete ustima tokom govora, dok su drugi savjetovali
šaputanje. Konačan ishod ovih različitih pristupa je ne učinkovitost liječenja. Ovo ne
znači da književni način govora ne pridonosi tečnosti, naprotiv, ono često baš to i čini,
ali nema učinka kao oblik terapije jer ga pacijenti odbijaju. Onaj koji tako govori bi
bio smatran čudakom, kao da nije normalan. Pacijenti možda ne vole mucanje, ali su
se na koncu navikli na njega, ali nisu navikli govoriti na način, koji oni sami a i drugi,
doživljavaju kao neobičan (čudan).Npr., poznato je da nitko u svijetu ne muca dok
pjeva. Ali pokažite mi osobu koja muca, koja je spremna pjevati svaki put kada želi
komunicirati, to je jednostavno ne prihvatljivo. Country pjevač Mell Tills je napravio
karijeru na glasu, kojeg je koristio potpuno tečno u pjevanju, nasuprot poteškoćama
koje je imao kad bi pokušao pričati. Čak je zbijao šale na tu temu, nasmijavajući
publiku tom apsurdnosti. Također je poznato da neki mogu zaustaviti mucanje
polaganim govorom. Predlagači ovog pristupa su poznati kao Grupa za kontroliranje
brzine. Oni tvrde da polagan govor pomaže mucanju jer daje vremena mozgu da
uspostavi izgubljenu koordinaciju između dišnog sustava, glasnica i govornog
mehanizma.
• Općenito prihvaćena metoda za usporen govor je Oslobađanje slušne povratne
veze. Pacijenti pričaju u mikrofon koji je spojen na kompjuter, koji snima,
zadržava i prosljeđuje govor u slušalice. Pacijenti čuju svoj govor nakon
otprilike 2 sekunde. Teško je govoriti u takvim uvjetima; neki stalno
pokušavaju popraviti ili nadoknaditi zadržavanje. Pokazalo se da je jedini
uspješan način kompenziranja polagan govor, koji smanjuje ili čak eliminira
mucanje. Osim očitog sporog govora, nedostatak je i to što se cijelo vrijeme
moraju nositi slušalice, mali aparat i govoriti u mikrofon.
• U drugoj metodi se postavlja tanak elektronski metronom iza uha. Brzina se
može podesiti prema govoru, tako što brzinu prilagođava vremenu izgovaranja
koje se čuje u uhu. Ovaj aparat (nazvan Mjerač slogova govora), rezultira
tečnošću kada je puls dovoljno nizak. Ali posljedica je opet neprirodan govor
koji ovisi o elektronskom aparatu. No, predlagači pobijaju ovu posljedicu
tvrdnjom da, pacijenti mogu postepeno pojačavati brzinu metronoma, i da će
govor zvučati normalno kada dostignu dovoljnu brzinu, te ga pacijent više

1
 neće morati nositi. Ipak, iskustva osoba koje mucaju pokazuju suprotno; kako
se povećava brzina, tako se i mucanje vraća.

4. KAZNA: kao oblik tretmana, ima dugu povijest u liječenju mucanja.

• Npr., elektro – šokovi oduvijek stvaraju neugodan poticaj. Nitko ih ne voli ma
koliko god blagi bili, pa pacijenti čine sve samo da ih izbjegnu. Ali psihologija
učenja nam ukazuje da ljudi uče zbog nagrade, a šok je kazna – nešto što treba
izbjegavati. Pacijenti su spremni učiniti sve samo da izbjegnu šokove, makar
to značilo da će mijenjati ton glasa, gutati, kašljati, polagano govoriti ili
zvučati neprirodno koliko god mogu. Ipak, to ne znači da su oni naučili ove
tehnike, čim šokovi prestanu oni ubrzo nastave mucati.
• Drugi oblik kažnjavanja je bila terapija ugljičnim dioksidom. Njegovo
udisanje se koristilo za liječenje depresije i drugih psihičkih problema. Često
se koristilo kao zamjena za liječenje elektro šokovima. Pacijentica u ranim
šezdesetima se prisjetila kako ga je, kao dijete, morala udisati. Otac bi ju
svako jutro vodio kod doktora da kroz masku udiše čisti ugljični dioksid.
Nakon 2 udaha bi se onesvijestila, te bi je odvodili u školu kada bi došla sebi.
To je trajalo godinu i pol, no bez pozitivnog učinka na njezin govor.
Uspomene na ova svakodnevna mučenja su joj se usjekle u pamćenje, čak i
sada nakon više od pola stoljeća.

5. OPERACIJA: ima isti učinak dok nije nužna kazna. Kirurški pristup se u Europi
primjenjuje od sredine 19.st pa do danas, ali rjeđe. Npr., ako si 1842. godine živio u
Njemačkoj i ako si mucao, bilo je najvjerojatnije da će ti odstraniti dio ili čak cijeli
jezik (treba imati na umu da se radi o periodu prije otkrića anestezije). Kirurzi su ovaj
način koristili 15 godina prije nego što su shvatili da je ne učinkovit. Čak i danas neki
„ pametni “ psihijatri tvrde da je uzrok mucanja povezan sa jezikom, u dnu usta.
Međutim, nema dokaza da ovo ima bilo kakvih pozitivnih učinaka na govor, pa se
samo možemo nadati da će ova praksa biti ukinuta.

6. LIJEKOVI: posljednje područje za liječenje mucanja se odnosi na terapiju lijekovima.

Postoje 3 osnovna tipa:
1.) Lijekovi protiv grčenja. Neurolozi su primijetili snažne napore povezane sa
mucanjem, i smatraju da oni uzrokuju neki oblik grčevitog napadaja. No, nisu mogli
znati da su te borbe naučene, jer neurolozi nemaju dovoljno znanja iz područja
psihologije. Medicinska literatura je natrpana izvještajima o zaslugama lijekova protiv
grčenja i za liječenje mucanja. Činjenica da većina pacijenata ne prestane mucati i da
nuspojave ovih lijekova mogu biti vrlo ozbiljne, čini se, ne odvraća neurologe od
provođenja ovakvih tretmana.
2.) Sredstva za smirenje. Ima ih mnogo, i svi su na neki način isprobani. Mnogi su se
pokazali korisnim za smanjivanje stresa. No, opet ne rješavaju problem u potpunosti a
i imaju nuspojave koje ne možemo zanemariti. Nedavno je testirana nova vrsta,
nazvana Beta – blokatori. Za sada obećavaju ali se još uvijek istražuju.

1
3.) Sredstva za opuštanje mišića. Ukoliko je napetost glavni uzrok mucanja, onda ima
smisla istražiti bilo koji pristup za smanjivanje napetosti. Međutim, ustanovilo se da
količina lijekova koja je potrebna da se smanji napetost glasnica, toliko velika da su
nuspojave veoma neugodne i opasne. Jasno je da postoji velik interes za metode koje
bi izliječile mucanje. Značajnom broju osoba koje mucaju mnoge donekle i pomažu,
ali ni jedna ne rješava problem u potpunosti, što ih automatski obezvrjeđuje. Ovo
možemo usporediti sa rakom; ukloni se 90% raka ali ostane onih 10% koji su i dalje u
vama. Osim ako ne eliminirate sve simptome mucanja, neizbježno je da će te ponovno
mucati. Isto tako, ako je uvjet za poboljšanje govora čudan govor, ili ako je
neophodno korištenje aparata, šansa za tečnost je odmah na početku osuđena na
propast.

1
 9.POGLAVLJE

TEHNIKA PASIVNOG PROTOKA ZRAKA

Dao sam oglas u lokalnim novinama: „Traži se netko tko je jako mucao kao dijete, ali sada
više ne muca“. Htio sam ispitati ljude o tehnikama kojima su se služili u rješavanju njihovog
problema. Za nagradu sam ponudio 20$. Prvo smo razgovore vodili preko telefona da bi
eliminirali ljude koji ne mucaju, a zatim smo obavili 72 razgovora „u živo“. Razgovori su
pokazali da neki govore malo sporije od „normalnog govora“, iako to nije bilo previše
upadljivo. Otkrio sam još i da većina koristi slabašan protok zraka pri govoru: stavljao sam
im metalno ogledalo naspram usta da bi zabilježio kondenzaciju. Mogao sam vidjeti malu
količinu zraka koju izdahnu prije nego što počnu govoriti. To se događalo ako je svakoj
rečenici prethodio mali, nečujni uzdah. Što sam više razmišljao o tome, to me više intrigiralo.
Što su značili ti blagi izdisaji? Koju su funkciju imali? Nikada to nisam uočio kod osoba koje
mucaju, ali ni kod ljudi koji nikada nisu mucali. Zašto se to onda dešava u ovoj grupi?
Sjećam se da sam sjedio u uredu i baš to oponašao – kad mi je sinulo. Odgovor je bio u
protoku. Koristili su ga jer je otvarao glasnice prije govora. Protok je bio pasivan, nikad
požurivan, a opet u dovoljnoj količini da zadrži glasnice odvojene i opuštene.
Sada sam mogao objasniti bizarno ponašanje starog pacijenta koji je tvrdio da nikad ne muca
kada puši. Kada sam ga zamolio da mi to pojasni, zapalio je cigaru, uvukao dim, malo dima
ispustio i počeo govoriti. Mucanja nije bilo. Kada sam ga pitao zašto misli da mu to pomaže,
odgovorio mi je da ga to opušta. U to vrijeme sam smatrao da je stvar samo u psihi, to što on
vidi rješenje problema u dimu, kojeg je ispuhivao pored mog lica. Poslije sam kroz svoja
istraživanja shvatio da centri za disanje u mozgu, kontroliraju glasnice. Kod normalnog,
mirnog disanja, glasnice se lagano otvore prije udisaja. I onda kako se mijenja protok zraka –
kad počinje izdisaj, one se lagano zatvaraju. Otvaranje glasnica se iskazuje kao aktivan
proces, kao rezultat stezanja određenih parova mišića koji su smješteni na kraju glasovne
kutije. S druge strane, izdisaj je pasivan, unutarnji pokret glasnica, koji se događa kada se
mišići počnu opuštati. Istraživanja su pokazala da su kod normalnog i smirenog disanja
glasnice najopuštenije u fazi izdisaja.
U drugim istraživanjima su stavljali elektrode na glasnice, da prouče vrstu napetosti
povezanu sa govorom. Također su i proučavali napetost glasnica prije govora. Istraživanja su
pokazala da u prosjeku napinjanje glasnica počinje između 1/3 i ½ sekunde prije izgovora.
Taj djelić sekunde prije izgovora se pokazao kritičnim, jer je to vrijeme u kojem se glasnice
mogu zatvoriti. Promatrao sam to i ranije na ultrazvučnim pregledima osoba koje mucaju.
Zaključio sam da bi, kada bi mogao smanjiti tu napetost glasnica prije govora, imao izvrsnu
šansu da zaustavim mucanje, jer bi se spriječilo zatvaranje glasnica. Trebalo je shvatiti kako
nekoga naučiti da počne izdisanje prije govora, ali tako da mirno i tiho diše, kao da uopće
neće ništa govoriti. Treba uvjeriti mozak da govornik jednostavno samo ponovno udiše. Ako
zavaramo mozak, neće biti pred govorne napetosti u glasnicama.
Pokušao sam početi sa tehnikom protoka zraka. Započeo sam tako što sam tražio od osoba
koje mucaju da uzdahnu dugo, zvučno i opušteno. Nakon toga sam zahtijevao da još jednom
udahnu, i da u pola procesa kažu jednu jednosložnu riječ. Mucanje je prestalo. Povećavao

1
sam broj jednosložnih riječi koje treba izgovoriti u jednom dahu, i opet nije bilo mucanja.
Zapanjio sam se. Činilo se tako jednostavno. Kako su dani prolazili, moji su se rezultati
potvrđivali – pacijenti su nastavljali tečno pričati. Bio sam sretan i uzbuđen. Pitao sam se
koliko će trebati da se mucanje vrati, ali pošto se nije vračalo, odlučio sa priječi na slijedeći
korak. Zamolio sam pacijenta da diše nečujno. Odmah je to učinio, rekavši mi da je to
vježbao kod kuće, jer nije htio zvučati kao „zadihani perverznjak“. Govor mu je sad bio u
potpunosti prihvatljiv i ostao je tečan. Pomislio sam da imam terapiju koja je u suštini vrlo
jednostavna. Usredotočio sam se na ono što sam smatrao uzrokom mucanja. Pasivni protok
zraka drži glasnice odvojene i opuštene, neposredno prije govora i onemogućava da „signal
koji izaziva mucanje“ dođe do mozga. Ali se kod drugih pacijenata još pojavljuju poteškoće.
Ponekad mucaju iako stalno koriste protok zraka. Što nije u redu?
Snimio sam primjere ovih događanja od nekih pacijenata, te sam otkrio 4 specifične greške
koje su mi se činile kao uzrok ponovnog pojavljivanja mucanja. Objasnio sam im ih. Nazvao
sam ih - pogrešna upotreba zraka. Objasnio sam ih pacijentima, tako da ih mogu izbjegavati
(da više ne griješe).

1. Prisilno disanje: pri stresnim uvjetima pacijenti obično forsiraju disanje pa dišu
prisilno, što vodi do zatvaranja glasnica i pojavljivanja mucanja. Podsjetio sam ih da
izdisaj mora biti pasivan, jer će mozak kad-tad prepoznati prisilan izdisaj kao neki
„h“, te će zaključiti da sve rečenice počinju sa „h“, te će se mucanje vratiti.
2. Neuspješnost prijelaza: druga poteškoća se javlja zbog manjka glatkog izdisaja u
prvom zvuku kod prve riječi. Dah se nakratko pojavi ali sa pauzom između kraja daha
i početka govora. To izgleda kao da pacijent hvata dah želeći ga udahnuti. Stanka koja
u međuvremenu nastane, je sasvim dovoljna da se zatvore glasnice. Rekao sam
pacijentima: „Protok zraka je žila kucavica tečnosti, unesite ga izravno u riječ.“
3. Greška u namjeri: pacijenti su često preopterećeni zbog pojavljivanja prvog glasa, pa
ustima formiraju oblik tog glasa u zadnjim trenucima protoka zraka. Tako je protok
zraka narušen predviđanjem glasa, a posljedica je uvijek napetost glasnica, što često
vodi do mucanja. Podsjetio sam pacijente da je cilj protoka zraka zavarati mozak, kao
da će jednostavno samo disati, no mozak nije prevaren ako počnu oblikovati prvi glas
prve riječi.
4. Zadržavanje daha: pacijenti tempiraju disanje, pa često uzdahnu i zbog zatvorenih
glasnica zadrže zrak, i onda počnu otpuštati glasnice pa se protok zraka ponovno
odvija. Ako se ovo čini pod stresom, zadržavanje se pretvara u zatvaranje i oni
mucaju. Pacijentima smo savjetovali da nikada ne zadržavaju dah, nego da drže zrak u
neprekidnom pokretu, a to znači – lagano udahnuti i onda isto tako lagano izdahnuti;
nikada ne smije doći do obustave protoka zraka.

Bilo je dobro nakon što su shvatili ova upozorenja. Tehnika protoka zraka donosi značajno
poboljšanje kada se propisno primjenjuje, ali se povremeno pojavljuju mucanje i blokade.
Neki pacijenti i dalje imaju poteškoće unatoč prakticiranju naizgled savršene tehnike protoka
zraka. Preispitivanjem pacijenata bi, npr. čuo mladića kako savršeno prakticira protok zraka
sve do slova „t“, a onda počne mucati. Snimio sam mnogo slučajeva ovakvih neobjašnjivih
blokada, i stalno ih preslušavao.

1
 Jedne večeri sam ih preslušavao kod kuće, pitajući se dali ću ikada naći rješenje, kad je moja
supruga ušla u sobu s komentarom: „Znaš, ti ljudi pričaju užasno brzo.“ I onda sam shvatio
ovu činjenicu – oni sami sebi stvaraju stres tako što brzo govore. Ako se pacijent boji nekog
zvuka, pa čak i ako savršeno upotrebljava tehniku, on će radije požuriti da prođe riječ koja
sadrži taj zvuk. To rezultira time da mozak predviđa nailazak brzog govora, te napne glasne
mišiće. To je isto kao kad trkač napne nožne mišiće na startu, kad se raskorači, očekujući
početak utrke na 100m. Ali dok trkaču naprezanje mišića daje jasnu prednost, napinjanje
glasnih mišića kod osoba koje mucaju narušava protok zraka što rezultira mucanjem. U tom
smislu priprema za početak govora bi bila ista kao i priprema za trčanje maratona dugog 26
milja. Maratoncu nije potrebno veliko početno ubrzanje kao trkaču, a ukoliko bi mjerili
napetost u njegovim nogama, sekundu prije utrke, ona bi bila značajno manja nego kod trkača
na 100m. Ako je naš cilj u liječenju mucanja da, prije početka govora glasnice riješimo
napetosti što je više moguće, moramo znati da je lagani početak presudan. Zaista mucanja
nije bilo kada sam prisiljavao pacijente da prvu riječ izgovaraju polagano.
Otkrili smo da je snažna obrana protiv mucanja kombinacija pasivnog protoka zraka i
polagano izgovorene prve riječi, to je ono što ja nazivam savršenom tehnikom. Sa savršenom
tehnikom je ne moguće mucati. Ukazivao sam pacijentima tu važnu činjenicu. Organizirao
sam više stresnih situacija, s namjerom da se sami uvjere u istinitost moje tvrdnje. Pacijenti
su uistinu bili pod mnogo manjim stresom i brigom (nemirom), a rezultat njihove uspješne
izvedbe je bio moćan i očigledan. Po prvi puta je bilo vrlo jasno pravilo za tečnost.

10.POGLAVLJE

1
 RADIONICA

Počeo sam raditi sa pacijentima pojedinačno ali i u paru, pa sam shvatio da je rad u parovima
učinkovitiji. Prisutstvo drugih pacijenata pojačava stres, jer nastup nije privatan već pred
malobrojnom publikom, a i element natjecanja je pomalo oživio stvari. U početku sam
sparivao pacijente prema uzrastu i spolu, ali sam poslije otkrio da nema razlike ni kada se u
paru nalaze različite osobe. Isti je slučaj kada usporedimo jačinu mucanja prikrivenog i
otvorenog mucavca, ili bilo koga iz skupina od 1 do 4.
Onda sam počeo eksperimentirati sa većim grupama. Prvo sa 3 osobe, onda sa 6 pa 12… i
ponovno se nije mogla vidjeti razlika kod članova, osim što je naravno, kako se broj
povećavao, bilo potrebno i više vremena da se postignu određeni ciljevi terapije. Stao sam na
broju 15, kao maksimalnom broju pacijenata u grupi koje bi liječio odjednom, odnosno
zajedno. Svaki sam tretman produžio sa 1 sata na 3 sata, a onda i na cijeli dan, jer sam shvatio
da je potreban dan da svatko iz grupe dobije dovoljno prilika za sudjelovanje u terapiji, i
održi stres, da shvati govor kao izazov a ne kao nemogućnost. Pacijenti su učili iz
međusobnih grešaka, i svaki put kada bi govorili, po definiciji bi to bio javan govor.
Nakon mnogo pokušaja i grešaka, došli smo do načina liječenja za koji smatramo da je
najučinkovitiji, te ga sada koristimo u našim radionicama u NCS-u (nacionalnom centru za
mucanje).
Počeli smo tako što smo učili pacijente da pasivno dišu kroz usta. Zatražio sam od njih da
zamisle da su prehlađeni, da im je zatvoren nos pa moraju govoriti na usta, a sve to zbog toga
što moraju stalno primjenjivati savršen model disanja. To je polagano disanje, kao kad mirno
sjede i ne rade ništa, samo što je to sada disanje kroz usta. Nastavio sam im pričati, te sam
promatrao njihova usta, prsa, i trbuh da vidim znakove pasivnog protoka zraka. Kad
postignemo pasivan protok zraka kroz usta, onda možemo prijeći na korištenje pasivnog
protoka zraka prije jednosložnih riječi, a onda i na višesložne.
U ovom dijelu ćemo predstaviti nekoliko tehnika sa povratnim djelovanjem, koje su nastale
radi nadgledanja protoka zraka. One omogućavaju pacijentima da čuju svoj način disanja, te
im pomažu da prepoznaju određeno svojstvo zvuka potpuno pasivnog protoka zraka. To
svojstvo se zove podrhtavanje i razlikuje se od osobe do osobe, jer nemaju svi isto oblikovan
dišni sustav. Svaki pacijent mora naučiti prepoznati svojstva vlastitog oblika podrhtavanja.
Nekima ne treba puno; ali drugima ipak treba više vježbe – no neovisno o potrebnom
vremenu, bez postizanja dosljednog podrhtavanja, nema niti napretka u terapiji protoka zraka.
Najjednostavnija i vjerojatno najučinkovitija povratna tehnika uključuje komad gumene
cijevi, dugačak oko 30 cm. Jedan dio te cijevi se stavlja ispred usta a drugi dio u uho. Tako
pacijent može čuti svoje disanje.
Drugo pomoćno sredstvo je obično kasetofon. Svaki pacijent kad priča, koristi poseban
mikrofon, koji snima protok zraka, a onda preslušavaju tu snimku jer svaki pacijent mora
prepoznati svoje podrhtavanje na snimci. Najvažnija stvar kod podrhtavanje je to što njegovo
prisutstvo označava pasivni protok zraka. Podrhtavanje nestaje kada protok zraka više nije
pasivan, te ga zamjenjuje jedan od 2 načina disanja: prisilni ili stisnuti dah. Prisilni protok
pokazuje da pacijent sada aktivno potpomaže izdisaj, dok je stisnuti protok zraka onaj što

1
nastaje kada su glasnice već zatvorene, a zrak se probija između njih. Tokom trajanja
Radionice smo snimili oba načina, te ih preslušavali radi vježbe. Prisilni i stisnuti zrak vode
ka mucanju, i treba ih izbjeći pod svaku cijenu. Svijest o podrhtavanju je najvažnija, jer se
tečnost može postići samo kad nismo pod stresom. Naravno da će pričati tečno kada vježba
kod kuće gdje je atmosfera opuštena i udobna, no kada je u uredu može biti pod pritiskom što
pojačava stres, pa se tako i mucanje vraća. Prema tome, pacijentu treba neki oblik vanjskog
pokazatelja ispravnosti ove vježbe. Takav pokazatelj je podrhtavanje.
U radionici je podrhtavanje demonstrirano korištenjem kasetofona i svaki pacijent je naučio
metode za postizanje pasivnog protoka u potpunosti. To su osnovne ali ključne faze ovog
programa, pa je utrošeno dosta vremena na njihovo uvježbavanje. Kada dosljedno
proizvodimo podrhtavanje prije početnih riječi, onda ga nastavljamo koristiti i prije kratkih
fraza i kratkih rečenica. Naučili smo 2 pravila za rješavanje problema brzog početka:

1. Pravilo: se odnosi na situacije u kojima fraze ili rečenice počinju sa jednosložnom

riječi. Pravilo glasi:“ Kada rečenica ili fraza počinje sa jednosložnom riječi, moramo
staviti zarez, psihičku stanku, između prve riječi i ostatka rečenice.“
2. Pravilo: se odnosi na situacije u kojima fraze ili rečenice počinju sa višesložnom
riječi. Pravilo glasi:“Kada je prva riječ višesložna, moramo izgovarati svaki slog
jednakom brzinom, odnosno što sporije – kao da to izgovaramo u sporom ritmu me-
tro-noma.

Svi su pacijenti dobili posebne liste sa frazama i rečenicama za vježbanje. Sve su se vježbe
izvodile pomoću gumene cijevi, da bi se utvrdila prisutnost ili odsutstvo podrhtavanja, te
brzina prve riječi. K tome smo još i snimili uzorke u razmacima, te ih preslušavali da vidimo
ima li napretka. Kroz radionicu je tehnika počela sličiti sportu koji se sastoji od 2 poteza:
pasivnog izdaha protoka zraka koji prethodi usporenoj prvoj riječi. Za pravilnu igru je
potrebno treperenje i usporena prva riječ.
Pošto je obično javan govor težak i bolan, u prvom jutru terapije sam razvio rutinu, koja se
sastojala od toga da na kraju terapije svaki pacijent stane ispred svog partnera te održi kratak
govor. Samo nekoliko sati ranije je pomisao na tako što bila ne zamisliva; dok sada stoje i
savršeno govore, bez traga mucanja. Ova vježba zahtjeva strpljenje, dok jedan govori drugi
sluša, svatko dođe na red. Tako da je vježba potpuno neprekidna. Zbog toga sam ih stalno
promatrao da budem siguran da ispravno vježbaju. Ako bi uočio pogrešan protok zraka ili ako
izgovor prve riječi nije bio spor, opomenuo bi ih javno i oštro, da naglasnim važnost
pravilnog pristupa tehnici.
Razvio sam jednominutnu vježbu za rješavanje problema izbjegavanja tehnike a nazvao sam
ju Sporazum (Ugovor). Nakon što pacijenti pokažu oboje – razumijevanje i sposobnost
stvaranja pasivnog protoka zraka sa usporenom prvom riječi, zahtijevao bi da izgovore niz
podataka nepovezanim rečenicama i to na glas pred publikom, u trajanju od 1 minute. Na
početku sam izabrao ne povezane rečenice, jer bi povezane rečenice stvarale kontekst koji bi
mogao odvlačiti pažnju od nove tehnike. Svaka rečenica je morala biti savršena, a ako bi
pacijent počeo mucati, morao je platiti 1$ za svaki zastoj. Kada bi se to desilo obično bi im
rekao:“Sada kada si pokazao da možeš kontrolirati svoje mucanje, moraš platiti za tu čast što
prenosiš svoje napore na svijet oko sebe.“ Na početku je Sporazum trajao minutu dnevno a

1
poslije smo mu produžili trajanje. Shvatili smo da je pod Ugovorom pacijentova pažnja
usmjerena na tehniku. Odbačena je i najmanja pomisao da se mislima „odluta“, jer znaju da
će morati platiti ako zamucaju. Najmlađi član radionice je bio zadužen za skupljanje novca
od Ugovora, te bi mi za te novce kupovao ručak. Jadan ja, često nije skupio dovoljno ni za
desert.
Sjetio sam se mladića iz Houstona, čiji je otac bio poznati naftaš iz Texasa. Mjesečna
primanja tog 19-estogodišnjaka su bila 3500$. U radionicu je stigao u svom turbo Porshe-u,
te mi je, kada sam mu rekao da će morati plaćati dolar za mucanje, odgovorio:“Dr. Schwartz,
to nije nikakav novac.“ Uzvratio sam mu:“Roger za tebe 50$ po mucanju“, a on mi je
odgovorio „Tako je već bolje gospodine“.
Zahtijevao sam da pacijenti nekoliko mjeseci vježbaju Ugovor sa nekim kod kuće. No, ako se
vježba sa bliskim prijateljem ili supružnikom, onda mu se ne daje novac, nego ga se baca
kroz prozor. Pomisao na ovo može uzrujati obje osobe, što potiče poriv za brižljivim
pristupom tehnici. Učenje i vježbanje Ugovora u radionicama se pokazalo od velike pomoći
pacijentima, u nošenju sa stresnim situacijama, još dugo vremena nakon završetka radionice.
Jedan me pacijent nazvao u Centar da mi kaže da je bio na razgovoru za posao, i kada mu je
ispitivač postavio prvo pitanje, se prisjetio da je ta situacija vrlo slična Ugovoru, i čim je to
shvatio se prebacio na, kako on to kaže „Način Ugovora“. Pitao sam ga na što misli, a on mi
je to objasnio kao psihičko stanje u kojem se nalazio dok je bio pod Ugovorom – stanje
snažne usredotočenosti na tehniku. U tom stanju ga ništa ne može omesti. Ne potrebno je
napomenuti da je razgovor prošao odlično.
Druga vježba koja se pokazala iznimno učinkovitom se zove Učvršćivanje. Služi za
stvaranje otpornosti pacijenta na brzinu govora ljudi oko njega, a odnosi se na polako
odgovaranje. Odnosno, ako netko priča brzo, on kao da zahtjeva da se brzo i odgovori. Ako
osoba koja muca želi brzo odgovoriti, uplašit će se da nema vremena za izvedbu tehnike.
Potrebno je vremena da bi se malo zraka pasivno izdahnulo na usta, te da se uspori prva riječ.
Očvršćivanje uči osobe koje mucaju da si slobodno uzmu vremena koliko god im treba,
neovisno o situaciji u kojoj se nalaze. I ova vježba zahtjeva još jednu osobu. Ta osoba
postavlja pitanja na koja pacijent odgovara jednostavnim rečenicama, koristeći tehniku
protoka zraka. U pola odgovora ga pomoćnik prekida, postavljajući mu drugo pitanje.
Pacijent se mora zaustaviti, koristiti novi protok zraka, i odgovoriti na novo pitanje
cjelovitom rečenicom. Mora biti sposoban polako odgovarati čak i kada ga prekidaju. To traje
1 minutu. Pacijentu dođe da ubrza, da odbaci tehniku kod odgovaranja na brza, unakrsna
pitanja, no cilj je zadržati pasivni protok zraka i nastaviti sa usporavanjem prve riječi
neovisno o brzini pitanja. Rekao sam pacijentima u Radionici da želim da razviju čudan oblik
straha – želim da vjeruju kako sam ja potplatio sve na svijetu da ih očvrsnu. To bi im trebalo
pomoći u stavu i učiniti ih vrlo otpornim na brzinu govora koju zahtjeva svijet oko njih.

11.POGLAVLJE

1
 OSNOVNI TRENING

Kao što sam spomenuo,tehnika protoka zraka je kao sport. Više se koriste mali mišići nego
veliki, ali se primjenjuju ista pravila. Najvažnija stvar u sportu je vježba. Mora se stvoriti
navika koja je dovoljno jaka da se uspješno bori sa težnjom zatvaranja glasnica. Navika mora
biti automatska, tako da izgleda i zvuči normalno (prirodno). Treba vremena da bi se to
postiglo – obično 12-15 tjedana. Taj period nazivam osnovni trening.
Ohrabrili smo pacijente da zamisle da su strojevi koji sjede u sobi i stvaraju savršene
rečenice, jednu za drugom, uzimajući si dovoljno vremena između rečenica, tako da mogu
adekvatno proizvoditi najbolje moguće primjere tehnike. Više smo zahtijevali kvalitetu nego
kvantitetu.

Temeljne vježbe: Prva 4 tjedna osnovnog treninga su posvećena temeljnim vježbama. U

njima pacijent mora pokazati potpuno dosljednu upotrebu treperenja i usporene prve riječi u
kratkim, jednostavnim rečenicama, te kratak govor sastavljen od jednostavnih rečenica. Ova
je faza ključna jer gradi osnovu za kasniji napredak. Ako u tehnici postoji i najmanji problem,
bilo koji stres će ga preuveličati što će dovesti do ponovnog mucanja. Pacijenti moraju imati
kompletnu zvučnu podlogu (temelj), ako žele izgraditi bedem potpuno tečnog govora.

Prijenosne vježbe: Slijedećih 4-5 tjedna su posvećena korištenju tehnika za situacije iz

stvarnog života. Zovu se prijenosne vježbe. Ovdje je cilj prenijeti osnovne vježbe koje smo
naučili, u stvaran svijet. Ove vježbe se izvode sa prijateljem, članom obitelji ili kolegom sa
posla. U ovom djelu programa se pacijent upoznaje sa Motiv-pomagačem (MA),
elektronskim mjernim uređajem, koji sliči osobnom pager–u , i može se zakačiti za remen ili
nositi u džepu. Može se programirati da se pali u bilo kojem intervalu – 1 u min, ili 1 u danu,
a kada je upaljen proizvodi (stvara) vibracije koje traju pola sekunde, da podsjete pacijenta na
primjenjivanje tehnike. Izumio ga je Dr. Steve Levinson bolnički psiholog iz Minnesote da
podsjeti pacijente na obavljanje dužnosti u odabranim intervalima. U ranijim proučavanjima
je napravio grupu od depresivnih pacijenata koji su stalno pesimistično razmišljali. Napisao
je pozitivne izjave i zahtijevao da ih pacijenti izgovore na glas 50 puta dnevno, i tako
nekoliko dana. Nakon toga su dobili MA. Svaki put kad se MA upali, moraju u sebi ponoviti
(izgovoriti) pozitivnu izjavu. U regularnim intervalima je prekinut lanac negativnih misli kod
nekoliko pacijenata a i depresija se povukla.
U našem programu je MA namješten da se pali svake 3 minute, te se koristi 3 sata dnevno u
periodu od 3 tjedna. Svaki put kada se upali pacijent mora pomisliti „Slijedeću rečenicu ću
izgovoriti sa savršenom tehnikom“. Nakon što se koristi 3 tjedna, pravi se stanka od tjedan
dana, te ga onda opet nastavljaju upotrebljavati. Otkrili smo da je dovoljno nekoliko ciklusa
od 3 tjedna da se stvori stalna navika upotrebe tehnike protoka zraka.
Tokom korištenja smo predstavili koncept Jeftine vježbe. Tako smo ih nazvali jer u danu
svatko može naći višak vremena, ili barem 10 minuta da vježba. Npr, mnogi ljudi autom
putuju na posao, i put obično traje 20-40 min svaki dan. U tom su vremenu zarobljeni tako da
je to savršeno mjesto za vježbanje. Od pacijenta se zahtjeva da izgovori niz nepovezanih

1
rečenica. Predviđeno je da ako pacijent vozi prosječno sat vremena dnevno, može izgovoriti
oko 5000 rečeničnih vježbi tjedno, i to sam u autu. Jedan je pacijent to prakticirao tokom tv
reklama, dok je drugi svaki put kada bi išao na toalet, a jedan mladić dok je obavljao sitne
poslove. Postoje 3 tipa ove vježbe:

1. Naglas: u ovoj pacijent koristi savršenu tehniku( pasivni protok zraka sa usporenom
prvom riječi), tako da izgovara rečenice na glas.
2. Tišina: u njoj pacijent tiho vježba, protok zraka je i dalje pasivan, prva riječ se i dalje
izgovara sporo, ali je artikulacija bz pratnje vibracija glasnica. Koristi se na javnim
mjestima, u situacijama kada bi govorenje na glas bilo ne kulturno, ne prikladno i
kada bi smetalo drugima.
3. Tih i pokriven:u njemu pacijent ponavlja drugu vježbu(tišine) ali je nadopunjava tako
što rukom prekriva usta kada govori, gleda u plafon i pretvara se da razmišlja. Pošto
se ovo može raditi bilo gdje, možemo ga prividno koristiti u bilo kojoj situaciji.
Naravno, pošto je govor tih i nitko ga ne čuje, nema ni mucanja.

Ali nebitno, pacijent se stvarno počinje osjećati bolje u takvoj situaciji. Vježbajući uzima
zamah na svom putu, i ako mu netko priđe i nešto ga upita, više je nego isto, samo na glas. U
ovoj prijenosnoj fazi osnovnog treninga pacijenti počinju pokazivati znakove automatske
upotrebe tehnike. Jedan je pričao sat vremena i onda je otkrio da koristi tehniku a da ustvari
uopće nije svjestan, kad ju je tek počeo koristiti. Njegovo iskustvo je učestalo i uspješno u
stvarnom svijetu. Počeo je shvaćati da pomoću tehnike stvarno može zaustaviti mucanje, i to
ne samo u određenim situacijama, nego ima jasnu, praktičnu primjenu. Kako se sve ovo
odvija mu motivacija raste, te počinje vidjeti svjetlo na kraju tunela.

Vježbe u stvarnom svijetu: treća i završna faza osnovnog treninga je razvijena da potvrdi
tehnike u svim situacijama. Zove se vježbe u stvarnom svijetu. Sada se vidi spremnost iz svih
prošlotjednih vježbi, ovo je ocjena za budućnost. Predstavili smo pacijentima niz vježbi,
napravljenih prema stupnju ometanja, što označava njihovu sposobnost da skrenu pažnju
pacijenta od korištenja tehnike. Npr, podijelili smo jednostavne govorne vježbe, koje
zahtijevaju od pacijenta da raspravljaju o nekim neutralnim, ne zanimljivim temama sa
prijateljem. Kad je pacijentovo izlaganje na ovom nivou dosljedno savršenoj tehnici, on
napreduje u razgovoru, što može biti malo uznemiravajuće. Npr, ako je pacijent zainteresiran
za bejzbol , započet će rasprava na tu temu. Opet je izražena potreba za korištenjem tehnike.
U ovom djelu imamo vježbe pričanja viceva. Pričanje viceva je teško osobama koje mucaju,
posebno kada dođu do poante tj. do komičnog djela vica. To je uobičajeno visoko stresno
izražavanje, povezano sa većom napetosti glasnica. U smislu da osoba koja nema iskustva sa
pričanjem viceva želi što prije doći do smiješnog djela, a time također podiže napetost
glasnica. Pacijenti su dobili zadatak da pričaju viceve različitim ljudima. Neke smo primjere
snimili i poslali u Centar na razmatranje. Iz sobe za terapiju, gdje je terapeutkinja
preslušavala snimke koje joj šalju pacijenti, su se povremeno čule erupcije smijeha. Sasvim
sigurno je slušala viceve.
Nakon viceva je slijedila grupa vježbi poznatih pod nazivom Debate (rasprave). U njima se
od pacijenta zahtjeva da zauzmu stav o nekoj temi koja ih osobno zanima, te da rasprave

1
svoje stavove sa ljudima koji imaju suprotne stavove. Često su se debate vodile kao Ugovor,
ako se pacijent zabuni i zaboravi koristiti tehniku, mora platiti zbog svog propusta. Debate su
najmoćniji način ometanja vježbi ali i pokazatelj uspješnosti svladavanja, što je i zadnja faza
osnovnog treninga. Pacijent sada ima automatsku i snažnu naviku.
Slijedeći korak je rješavanje navike predviđanja – proces u kojem unaprijed tražimo zvukove,
riječi ili govorne situacije od kojih strahujemo. Shvatio sam da postoji velik rizik od vračanja
mucanja, ako pacijenti prestanu vježbati kada više ne mucaju, a i dalje gledaju unaprijed. Da
bi se osigurao trajan rezultat, moramo se riješiti svih tragova očekivanog stresa.

12.POGLAVLJE

1
 PREVLADAVANJE OČEKIVANJA STRESOVA

Dosljednost u korištenju protoka zraka rezultira potpunom tečnosti. Pacijenti su oduševljeni

sa jednostavnošću ove tehnike, koja bez napora uklanja mucanje. I tokom 12-15 tjedana, u
periodu osnovnog treninga, ta navika postaje snažna i automatska. Mnogi pacijenti misle da
će kontinuirana upotreba ove tehnike osigurati trajnu tečnost. Ali nije uvijek tako
jednostavno. Pacijenti koriste tehniku kada je u pitanju jak stres, povezan sa određenim
zvukovima, riječima i situacijama od koji strahuju. Ti strahovi, koji su nekada bili izravan
uzrok zatvaranja glasnica ali na drugačiji način, potpuno ispunjavaju svijest pacijenta o
značaju i preventivnoj pažnji na tehniku. Rezultat je neizbježan: pacijent muca, što opet
podiže stres, i vodi do još nekih poteškoća. Raniji uspjeh se može povratiti upornim i
dosljednim nošenjem s očekivanim stresovima. Da bi osigurali tečnost, pacijenti se moraju
znati stalno nositi sa tim stresovima. Zaista je otklanjanje ovih govornih strahova i
predviđanja više nego početak tečnosti, koju proizvodi sustav tehnike protoka zraka, te daje
trajne rezultate. Ovi strahovi neće nestati sami od sebe, ipak nije dovoljno samo željeti da oni
nestanu. Oni trebaju stalnu pažnju, razmišljanje, planiranje strategije – i ponekad su potrebni
mjeseci da bi ih prevladali. Naravno, svatko ima osobne metode za nošenje sa stresom ali evo
nekoliko onih za koje smatram da su osobito učinkoviti u rješavanju očekivanja stresa kod
osoba koje mucaju:

Sistematsko smanjenje emocija: razvili su ga psihijatri da bi pomogli pacijentima da

prebode strahove od situacija, a uključuje stvaranje hijerarhije po primjerima stresnih
situacija (od manjih prema većim), a onda polako i uspješno pregovarati s pacijentom o
svakom koraku, da postupno steknemo samopouzdanje.
Npr, ako pacijent ima strah od razgovora za posao, onda ćemo mu savjetovati da se prvo
prijavi za posao za koji uopće nije zainteresiran. Logično je da bi bilo praktično, kad ne bi
bilo stresa povezanog sa razgovorom. Nakon početnih uspjeha, pacijent bi bio ohrabren da se
prijavi za radno mjesto za koje je zainteresiran. Hijerarhija je očita: prvo bi se prijavili za
radno mjesto koje najmanje žele, a ono koje najviše žele bi ostavili za kraj. I nakon tjedan ili
dva, ako su hijerarhijski koraci dobro odabrani, strahovi od razgovora za posao bi trebali biti
uništeni. Smatram da je ovaj postupak vrlo učinkovit kod osoba koje mucaju. Primjer
pokazuje značajan napredak.
Prije nekoliko godina sam liječio čovjeka iz New Jerseya koji je unatoč jakom mucanju uspio
razviti uspješan posao prodaje automobila. Tada je bio u četrdesetima,te se stvarno želio
oženiti i imati obitelj. Ali uvijek je mucao kada bi se trebao upoznavati sa ženama i
razgovarati sa njima. Patio je od interesantne ako ne i neobične hijerarhijske nesreće: Što je
bila ljepša žena, stres je bio veći pa je i više mucao. To mi je priznao jedno jutro u mom
uredu. Opis njegove hijerarhije straha mi je dao ideju. Predložio sam mu da posjetimo
nekoliko kafića. Ja bi ih birao, a on je trebao pristupiti sistematskom smanjenju emocija kad
bi došli u kafić. Prihvatio je moj prijedlog. U dogovoreno vrijeme smo se našli na
dogovorenom mjestu, u ne baš otmjenom djelu grada. Kada smo ušli u kafić, odmah sam
primjetio „lovinu“, kako nesretno sjedi u kutu. Pacijent mi je odgovorio, nakon što sam mu

1
rekao da joj priđe i ponudi piće, da to nije prikladna situacija jer mu žena nije privlačna, pa
mu ni situacija nije stresna. Rekao sam mu da je za početak to odlična situacija.
Prišao je ženi sa pićem, te joj ga ponudio. Razgovor je bio kratak, a tehnika izvrsna, od
mucanja ni traga. U slijedećem kafiću smo sreli ženu 50-tih godina koja je očito voljela piti.
Već je popila nekoliko pića, te je bila pripita kada joj je pacijent prišao i započeo razgovor.
Opet je koristio tehniku i tečno pričao. Nakon toga sam mu napomenuo da je ta žena daleko
atraktivnija od one prve sa kojom je razgovarao samo 20-tak minuta ranije, te da bi zbog toga
trebali prijeći na slijedeći korak. Taksijem smo otišli na drugu stranu grada, na vrlo poznato
mjesto, u koje često poslije posla dolaze tajnice i mlade rukovoditeljice koje rade u
susjedstvu. Kao slijedeću „žrtvu“ smo izabrali ženu u kasnim tridesetim. Bila je trijezna i
umjereno privlačna, ali nije baš bila zainteresirana za razgovor sa pacijentom jer je čekala
prijatelja. On je bio uporan i shvatio da ipak može koristiti tehniku, unatoč činjenici da je on
pogrešno protumačio njezinu ne zainteresiranost što je rezultiralo porastom osnovnog nivoa
stresa. Poslije je rekao da je bio na rubu ali se uspio skoncentrirati na tehniku. Odlučio sam
da ne podižem težinu situacija, pa sam odabrao drugu ženu sličnih godina za koju sam
smatrao da ne očekuje nikoga ali se čini šutljiva. Odmah su se „skompali“ i dugo su pričali.
Nakon razgovora mi je rekao da mu je nivo stresa opet bio nizak. Konstantirao sam da je žena
vrlo privlačna, što je on potvrdio sa smiješkom. U slijedećem baru je bio sam, tj. ja sam
otišao čim smo izabrali osobu a njegova je zadaća bila da započne razgovor i održi savršenu
tehniku. Izabrao sam izuzetno privlačnu ženu i otišao. 20-tak min kasnije, pacijent je
poskakujući izašao iz bara; vidljivo ushićen, kada mi je prilazio je izvadio komadić papira iz
džepa na kojem je bio broj telefona kojeg mu je dala. Predložio sam mu, pošto je noć mlada,
da nastavi vježbati u što više kafića sve dok strah u potpunosti ne nestane. Pristao je, i u
slijedećih nekoliko dana je uništio strah koji je imao cijeli život. Dvije i pol godine nakon
toga me pozvao na vjenčanje.
Ista hijerarhijska procedura se može koristiti za rješavanje straha od riječi ili zvukova. Sličan
primjer je kod poteškoća koje neke osobe imaju kada trebaju izgovoriti svoje ime. Razlog je
očigledan: ne mogu zamijeniti svoje ime niti jednom drugom riječi a to je često i prva stvar
koju kažemo u razgovoru, gdje je i razina stresa najveća. Mnogi se sjećaju prvog dana škole,
kada su sjedili u učionici, a učitelj se šetao po razredu i zahtijevao da svatko kaže svoje ime.
Kada bi došao njihov red, stres bi ih potpuno obuzeo što je rezultiralo mucanjem. Sa takvom
prošlosti nije ni čudo što neki pacijenti, da bi izbjegli mucanje pri izgovaranju svoga imena,
ili ga uvijek slovkaju ili ne izlaze iz kuće bez svoje posjetnice. Jedan pacijent je otišao tako
daleko da si je promijenio ime u ono koje može izgovoriti, a onda je shvatio da je stres
prebacio na novo ime, te da ni njega ne može izgovoriti.
Rješenje ovog problema izgovaranja riječi od kojih strahujemo (kao što je nečije ime), je da
prvo vježbamo njegovo izgovaranje pomoću savršene tehnike i to 1000 puta. Vježbajući u
svoje slobodno vrijeme oko pola sata dnevno, u 4 dana ćemo ponoviti ime dovoljan broj puta.
Nakon toga smo ohrabrivali pacijente da izgovaraju svoje ime savršenom tehnikom svojoj
najbliskijoj osobi, bilo da se radi o supružniku, roditelju ili prijatelju. Dovoljno je ponavljati
ga 25 puta dnevno u toku 7 dana a nakon toga, dnevno povećavaju broj osoba pred kojima
vježbaju.
Ovdje je prisutan hijerarhijski koncept jer pacijenti počinju sa najlakšom osobom, osobom od
koje imaju najmanje straha, a onda napreduju prema sve težima. Slijedeći korak je lista od

1
800 telefonskih brojeva koje treba nazvati. Kada se operator javi, on mora izgovoriti svoje
ime pomoću savršene tehnike i onda spustiti slušalicu. Ovo se može činiti nepristojno, ali sam
to opravdao činjenicom da jedan trenutak neugodnosti za operatera nije ništa spram
neugodnosti kroz koje pacijent prolazi cijeli svoj život. Slijedeći korak je spominjanje nečijeg
imena u toku razgovora. Razvijene su brojne strategije, npr pacijent nam je pričao o svom
nagluhom djedu koji nije mogao shvatiti razgovor preko telefona. Pacijent je prepričavao- „Ja
bi mu stalno govorio ovdje John Smith, ali on još uvijek nije mogao prepoznati svog vlastitog
unuka.“ Ne bitno je, dali je on stvarno imao nagluhog djeda; bitno je da je vježbao
izgovaranje svog imena u razgovoru.
Imao sam pacijente koju su zvali hotel da pitaju dali je netko njihovog imena odsjeo kod njih,
ili neke koji su tražili sami sebe preko razglasa na aerodromima, ili zvali informacije da
upitaju za broj vlastitog telefona – jedan je čak izmislio vlastitu tvrtku svog imena i koristio
ju da opiše odlično ulaganje u dionice, o kojima je čuo. Naravno, ova varka je „palila“ samo
kod stranaca.
Kod nekih se slabljenje strahova od zvukova i riječi brzo događalo; dok je za druge to bio
dug i naporan proces. Čini se da je velika promjenjivost u broju uspješnih iskustava, kad
zahtijevamo da pacijent podsvjesno postane uvjeren da više nema potrebe za predviđanjem
riječi ili zvukova od kojih strahujemo. Neki pojedinci su vrlo povodljivi: dovoljno je
nekoliko slučajeva da ih se nagovori; dok je kod drugih očekivani stres toliko jak da ih
zadržava tjednima ili mjesecima, prije nego što otkliže u ponor i izumre.

13.POGLAVLJE

1
 SPRJEČAVANJE POVRATKA

Ironično, jedna od najvećih prednosti korištenja tehnike protoka zraka je brzina, kojom se
često postigne potpuna tečnost, no ona kod nekih pacijenata može biti i velika smetnja. To se
odnosi na pacijenta koji u ponedjeljak jako muca, a u utorak svugdje govori s manje napora,
bez traga od svog bivšeg problema. Njegovi prijatelji i obitelj su oduševljeni, ali terapeut mu
je zabrinut. Trenutni potpuni uspjeh dobiven tehnikom protoka zraka, kod nekih pacijenata
može nestati istom brzinom kao što je i postignut, ako se ne održava pažljivo.
Pacijent je vrlo sugestibilan, upravo je prebodio glavnu poteškoću u životu, i ako mu popuste
obrana i usmjerenost na tehniku, riskira da mu se mucanje vrati čak i na najmanju
provokaciju. Također se izlaže i drugoj, još goroj komplikaciji – stanju koje ja nazivam
„Napad podsvijesti“. Napad podsvijesti se samo javlja kod pacijenata sa umjerenim ili jakim
mucanjem koji su prebrzo postigli tečnost. Ubrzo nakon što postignu tečnost, pacijenti iz
iskustva kažu da imaju napade brige koji mogu varirati od nervoze do dubljeg osjećaja straha.
Briga traje danima, te oni počinju razmišljati da opet počnu mucati samo da se briga smanji.
Kod malog postotka pacijenata je stres toliko velik da podliježu iskušenju. Stres se uistinu
zaustavljao nakon što su opet počeli mucati, te su se neki pacijenti zavjetovali da više nikada
neće prići ni blizu tečnosti.
Teorijsko objašnjenje napada podsvijesti bilo bi slijedeće: podsvijest ima ključnu ulogu u
svačijem identitetu, a također i u stvaranju i održavanju promjena. Podsvijest, kod osoba koje
mucaju, ih također gleda kao mucavce, jer su godinama govorili svojoj podsvijesti da ne
mogu izgovoriti određene riječi zvukove ili govoriti u određenim situacijama – i podsvijest
im je povjerovala. Podsvijest nema sposobnost prosuđivanja mucanja, prosuđivanje dolazi iz
svjesnih misli a podsvijest to samo prihvati, te se pomiri sa time da to tako mora biti. Kada
osoba iznenada prestane mucati podsvijest se dezorijentira, jer tečnost nije normalno stanje;
pa se krši i samoizgrađen koncept podsvijesti. Podsvijest postaje zabrinuta za dobrobit
pojedinca, i jedini odgovor na to je oglašavanje alarma, tako što podiže nivo brige kod osobe.
U psihologiji je dobro poznato da se novo naučena ponašanja, uključujući i tehniku protoka
zraka, izgube pod stresnim uvjetima. Porast brige je pokušaj jednog djela podsvijesti da opet
uspostavi svoj koncept sebe kao osobe koja muca, što će rezultirati odustajanjem od novo
naučene tečnosti. Naišao sam opet na ovaj problem, samo u potpuno drugačijoj situaciji, te
sam ga prepoznao kao razlog koji pospješuje povratak kod pacijenata koji prebrzo steknu
tečnost.
Tokom mojih ranijih istraživanja sa osobama koje mucaju, sam shvatio da trećina onih koji
prebrzo postignu tečnost imaju napade podsvijesti. Neki su uporni pa nakon tjedan ili dva to
nestaje; dok drugi podlegnu pod iskušenjem te se vrate mucanju i iznevjere Program. Da bi
riješio ovaj problem NCS je razvio tehniku kade, kao metodu liječenja. Može se činiti
neobičnom, ali je pomoću nje preko 4000 pacijenata uspješno riješilo napade podsvijesti.
Potrebne su 3 stvari:

• Kada napunjena toplom vodom

• Svijeća u svijećnjaku
• Ogledalo

1
Upaljenu svijeću stavimo na rub kade, a ogledalo stavimo pokraj. Pacijent onda ugasi svjetlo,
uđe u kadu i opruži se u vodi, tako da mu je trup potpuno uronjen u vodu, mirno diše kroz
nos, drži otvorene oči i bulji u neku točku na zidu koja se nalazi odmah ispred njega. Svaki
put kada mu zrak polako izlazi kroz nos, on misli samo na 1 riječ. Dok to čini, misli mu mogu
početi lutati, te može misliti o drugim stvarima. Svaki put kada mu se to desi, mora lagano
vratiti misli samo na onu 1 riječ. Pošto misli nisu disciplinirane, može se uhvatiti kako mu
lete misli. No, ne smije odustajati najmanje 5 minuta, i mora se namakati u kadi kao vrećica
čaja. Evo kako ustvari prva faza ove tehnike djeluje:

1. Topla voda mehanički opušta mišiće tijela pacijenta.

2. Svjetlo obuzdajemo pomoću svijeće, da nam jako svjetlo ne napreže oči.
3. Fokusiranje očiju na neko mjesto na zidu sprječava pretraživanje očima
(pregledavanje cijele prostorije), što je za ovu vježbu jako važno, jer je dokazano da
pokreti očima potiču napinjanje mišića.
4. Stalna pomisao samo na tu riječ ju čini beznačajnom, kao ponavljanje Hindu mantre, i
to sprječava pacijenta da misli što je trebao jučer uraditi ili što treba učiniti sutra.
Takve misli povećavaju napetost.

U tih 5 minuta pokušavamo opustiti mišiće što više možemo, da što bolje stvorimo takozvano
iskustvo maternice, jer je majčina maternica najsigurnije mjesto koje znamo – toplo, mokro,
tamno, daje podršku, ne obazrivo je i opuštajuće. Koristimo taj model kao psihičko
opravdanje za prvu fazu tehnike kade.
Sada prelazimo na drugu fazu. Pacijent sjedi u kadi, uzme ogledalo i namjesti ga tako da si
vidi oči. Koristeći tehniku protoka zraka počinje polako ponavljati riječ opuštanje i to vrlo
blagim glasom. To radi oko 3 minute (obično se proizvede oko 50 ponavljanja u tom
vremenu). Te dvije prve faze su smišljene za opuštanje mišićne napetosti do nivoa u kojem
pristupamo podsvijesti. Sada smo spremni za treću i najvažniju fazu u programu. U njoj će si
pacijent doslovno isprati mozak; promijenit će svoj koncept o samom sebi i to i u podsvijesti.
Pacijent čita posebno pripremljenu seriju pozitivnih izjava koje se zovu Potvrda. Potvrda je
pripremljena posebno za svakog pacijenta. Čitaju ih 3 puta koristeći tehniku protoka zraka.
Jedna od ovih potvrda je sastavljena također da podsvijesti potvrdi motivaciju za vježbu.
Naivno je osloniti se samo na svijest o želji, kada je podsvijest slobodna i pristupačna.
Podsvjesna motivacija je snažna ali nježna.
Primjer ovoga je pranje zuba. Gledajte na pranje zuba kao vježbu koju radimo svako jutro i
veće. Nekako to smatramo kao obvezu, jer bi nam dan bio neudoban ili nepotpun ako to ne
učinimo. Nema sumnje da to nećemo napraviti. To je nešto što svi moramo učiniti a nikada to
ne zovemo vježbom. Naša podsvijest nam govori da to učinimo. Skoro nikad nismo previše
umorni za pranje zubi.
Tako da bi vježbe protoka zraka postale skoro nehotične kao i tehnika kade, one moraju
utjecati na podsvijest. Svaki pacijent je dobio hipnotički utvrđenu riječi, koju tiho izgovori
prije stresne govorne situacije. Kod mnogih osoba koje mucaju, kada kažu tu riječ , dolazi do
opadanja osnovnog nivoa stresa – do točke gdje im se čini da su sami, iako su usred velike
grupe ljudi. Tada im je osigurana tečnost.

1
14.POGLAVLJE

1
 SUSTAVI PODRŠKE

Osobe koje mucaju nikada, ili rijetko mucaju kada pričaju sami sa sobom na glas. Prema
tome, svaki pokušaj da se napravi trajna promjena mora obuhvaćati vanjski svijet, a to je
svijet individualnog govora. To je za njih jako teško, nakon što cijeli život mucaju, odjednom
počnu tečno komunicirati sa drugima, a ponekad je napor toliko velik da im se vrate patnje i
počnu opet mucati. Upućeni prijatelji i članovi obitelji mogu ponuditi umirivanje i podršku
ali smo otkrili da je najučinkovitiji sistematski program.
Zaista, da bi osigurali trajnu tečnost u svim situacijama, svako liječenje treba ponuditi i
nastavak programa; nakon što postignu tečnost u školi, kod kuće ili na poslu – a to može
potrajati. Dostupno je mnogo pomoćnih sredstava, a među njima je i sistem Pojačanja, koje je
NCS razvijao u proteklih 29 godina, da im pomogne u njihovom prijelazu, te da im pomogne
očuvati tečnost. U ovom sistemu ima nekoliko komponenti, koje omogućavaju pacijentima iz
Amerike da osvježe svoju tehniku, i dobiju moralnu potporu od profesionalaca i drugih osoba
koje mucaju. Pacijenti kažu da im je ova potpora od velike pomoći, te je postala sastavni dio
NCS programa.

Liječnici: njihova stalna pomoć može biti neprocjenjiva. Naši pacijenti sudjeluju u aktivnom
procesu promjene sa obučenim liječnicima, još 9-12 mjeseci nakon završetka osnovnog
programa. Liječnik 1 tjedno prati pacijentova izvođenja na kaseti i onda mu ukazuje na
greške, prolazi sa njim kroz teške govorne situacije. Dok jedni mogu naučiti da u potpunosti
zaustave mucanje u nekoliko kratkih mjeseci, potrebno je puno duže da se prevlada očekivani
stres – navika pretraživanja unaprijed - zvukova, riječi ili govornih situacija kojih se bojimo.
Pacijentov pretraživač se mora uspavati, a pošto je duboko ukorijenjen u podsvijesti, to može
biti kompleksan psihički proces. Mucavac mora biti strpljiv.
Prilikom rada sa tisućama osoba koje mucaju, sam naučio da je rizik od povratka mucanja
velik, ako pacijent prestane prakticirati tehniku pasivnog protoka zraka, kad prestane mucati
ali dok još uvijek pretražuje. Kada imaju stalnu potporu od liječnika, to im daje poticaj da
nastave sa programom.

Osvježavanje tečajeva: mnogi ovo smatraju neprocjenjivim, kao način glancanja tehnike i za
obnavljanje motivacije za vježbu. Vođeni su periodično kroz Ameriku, što je omogućavalo
pacijentima izravan susret sa doktorom, i vrijeme za dublje rješavanje određenih pitanja
pacijenata, i osigurava priliku da se porazgovara o vrlo profinjenim strategijama za
prevladavanje neobičnih i visoko stresnih govornih situacija.
Npr, jedan pacijent je radio u nuklearnoj elektrani. Bio je noćni nadzornik i stvarno je vodio
pogon. Kontrolirao je mucanje, ali najveći strah mu je bio od kriznih situacija, kada mora
davati dugačke i složene zapovijedi i to brzo, shvatio bi da ne može to učiniti. Živio je u
strahu jer ako dođe do krize, to može biti pogubno ne samo za njega, nego i za ljude koji
ovise o njemu. To ga je izjedalo te je ozbiljno razmišljao o promjeni posla. Došao je na tečaj
osvježenja i predložio sam mu sa simulira uzbunu i da onda proba govoriti što i kako treba.
Vježbanje uzbune je naravno bila rutinska procedura u nuklearki, ali to učestalo ponavljanje
će ga ojačati što je više moguće, tako da će moći govoriti pod pritiskom i naučiti kontrolirati

1
emocije koje bi se mogle pojaviti u takvoj situaciji. 6 mjeseci poslije mi je poslao pismo u
kojem javlja da je bila stvarna uzbuna u nuklearki, te ju je on podnio bez greške. Ne samo da
je postigao osobnu pobjedu, nego su ga promaknuli na novo radno mjesto koje nije
zahtijevalo da govori pod stresom. Vježba mu je pomogla da dođe u govornu situaciju koja
nije bila toliko stresna.
Nacionalni telefon za osobe koje mucaju je : 1-800-221-2483. Jedna od komponenta naše
mrežne podrške, koja je pomogla mnogima sa problemom mucanja, je poseban telefonski
broj kojeg smo uspostavili za pacijente pasivnog protoka zraka. Ovaj besplatan broj vode
uvježbani profesionalci, i dostupan je svima koji mucaju, njihovim prijateljima ili obitelji.
Veoma je ohrabrujuće (ugodno) znati da su učeni terapeuti dostupni da pruže potporu i savjet.
Ako mucaš ili znaš nekoga tko muca ohrabren si da nazoveš taj broj, da dobiješ informacije o
dostupnosti programa liječenja u tvom kraju. Prije su pacijenti zvali da pitaju o određenim
stvarima ili ako su imali loš dan, ili ako su zabrinuti zbog nadolazeće govorne situacije i žele
strategiju koja bi im pojačala uspjeh, ili ako su u hitnoj situaciji i brzo trebaju pomoć.
Npr, prije nekoliko godina sam liječio pacijenta koji je radio u državnoj službi. Vrlo dobro je
napredovao u karijeri jer je bio prikriveni mucavac. Ali ga je sprječavala ne mogućnost
učenja stranih jezika, što je uslov za napredak u državnoj službi. Problem je bio što u stranom
jeziku nije znao zamjenjivati riječi. Morao bi izgovarati sve zvukove od kojih strahuje, pa mu
je uznemirenost zbog toga nenormalno porasla, sama pomisao na učenje stranih jezika je bila
užasavajuća. Želio je učiti Francuski, ali su mu u prošlosti svi pokušaji propali. Vježbao je
tehniku protoka zraka 6 mjeseci, te se osjećao spremnim. U državnoj službi su tečajevi
uvjetovani tako da netko može intenzivno učiti strani jezik – 6 sati dnevno, nekoliko tjedana,
dok se ne nauče osnovni elementi koji su potrebni za razgovor. Počeo je prvi dan učenja.
Prvih pola sata je bilo dobro, a onda ga je pogodila prva ozbiljna blokada na slovu t. Osnovni
nivo stresa se podigao, i uhvatio se kako nije u mogućnosti da nastavi. Svi njegovi stari
strahovi o učenju stranog jezika su se vratili i to u punoj mjeri. Zamolio je dopuštenje da
nakratko ode, otišao do najbliže govornice i nazvao besplatan broj za pacijente. Kada se
liječnica javila, savjetovala ga je o tehnici, i o strategiji. Ukazala mu je na osnove tehnike i
savjetovala mu da nastavi ali da govori mekano i polako ostatak dana. Također mu je
predložila da kaže svom učitelju da će tako govoriti, i da ju slobodno opet nazove koliko god
je puta potrebno. Prvi dan je zvao puno puta. Drugi dan je nazvao samo 2 puta. Uspješno je
završio tečaj. Profesionalna potpora naših liječnika, ali i nacionalna linija za mucanje se
pokazala jako učinkovitom u pomaganju osobama koje mucaju, da ostanu tečni i usmjereni
na tehniku. Shvatili smo da uspjeh drugih osoba koje su mucale, pokazuje stvarnu psihičku
potporu, jer im je najveća nada i motivacija rad na prevladavanju svojih boli.
Razmotrimo i druge programe podrške koji su se pokazali učinkovitim

Klubovi: dijeljenje problema sa drugima koji prolaze kroz slične situacije može biti od
neprocjenjive vrijednosti. U većini glavnih gradova u Americi su osnovani klubovi za
korisnike protoka zraka. Obično se sastaju 2 puta mjesečno u lokalnim bolnicama, crkvama,
knjižnicama, kao važne grupe podrške. Prevladava sistem vođenja u krug, što omogućava
svakom članu da vodi sastanak, a članovi izvode različite vježbe za poboljšanje tehnike.
Najvažnije je što mogu podijeliti svoje priče o pobjedama i porazima sa ljudima koji ih
razumiju – podrška koju pružaju jedni drugima se pokazala kao veliki poticaj za nastavak

1
vježbe tehnike protoka zraka, i to svakodnevno. Možda neki ljudi mogu bit nervozni na
početku, ali ubrzo će osjećati olakšanje na sastancima. Napredni članovi često drže mala
predavanja. Dogovore se i održavaju grupna predavanja različitim lokalnim organizacijama,
kao što su govorna predavanja na lokalnim fakultetima, ili ženskim grupama. Njihov cilj nije
samo educirati javnost o mucanju, oni istovremeno koriste potporu kluba za proširenje
iskustva u javnom govoru i građenju samopouzdanja. Novi članovi u klubu teže da se uključe
u ta predavanja, i nakon što postanu dovoljno iskusni u korištenju tehnike, su dobrodošli u
nadleštvo. Mnogi članovi također daju intervju-e za lokalne novine, te govore na radiju i tv-
u. Prijelaz od osobe koja muca na osobu koja prima pljesak za javno predavanje, predstavlja
najdramatičniju promjenu vezanu za porast samopouzdanja. Osobe koje to postignu, su jako
psihički očvrsnule, te je mogućnost da se mucanje vrati iznimno teška.
Mnogi članovi pristupaju nacionalnoj organizaciji javnog govora nazvanoj Stolo-ravnatelj.
Tamo imaju priliku govoriti pred publikom svaki tjedan. Neki čak i postaju predsjednici
svojih lokalnih udruženja, dok su drugi pobjeđivali na regionalnim natjecanjima javnog
govorenja.

Sistem nadgledanja: druga korisna tehnika se zasniva na starom konceptu prijateljstva. Zovu
je sistem nadgledanja - nadglednik je osoba (bračni partner ili bliski prijatelj, roditelj) koji je
vrlo zainteresiran za mucanje. Može vježbati tehniku protoka zraka sa pacijentom ili ga
ohrabriti da se suoči sa govornim strahovima. On je skoro kao zamjenski roditelj, on je kao
majka ili otac, koji su prisno uključeni u djetetovu domaću zadaću. Otkrili smo da pacijenti
bolje napreduju ako imaju nekoga kod kuće ili na poslu, u školi, koji će se intenzivno
uključiti u program za oporavak. Ljudi imaju mnogo više snage da se promjene kad su sa
drugom osobom nego kad su sami. S vremena na vrijeme se pojavi osoba koja muca a živi
sama, koja praktično nikoga ne pozna, da radi sama, te nema nikoga tko bi joj bio nadglednik.
Savjetovao bi da nekog unajmi, neka plati studentu nekoliko dolara po satu, da bude
nadglednik. Nipošto ne smije pokušati sama prolaziti kroz to. Mora shvatiti da je u sebi kao
dijete – dijete koje treba roditeljski skrb.
Otkrili smo da je nadleštvo ključno za postizanje uspjeha, te se pacijenti koji pokušaju sami
uspjeti izlažu opasnosti. Iako neki nogu uspjeti sami, takvih je jako malo. Općenit prijedlog je
– nađite si nadglednika. I ako si možete naći 2, još bolje. (dvostruko si blagoslovljen).

Banketi: prilika koja pruža najviše zadovoljstva bivšim mucavcima, koji su pobijedili svoju
bol, je prilika da podijele svoja dostignuća sa drugima. Svake godine se održavaju banketi u
mnogim gradovima. Slave postignuća učinka tehnike protoka zraka. Poslije večere tridesetak
ljudi održi kratke govore na temu „Kako mi se promijenio život“. Njihovi govori su
svjedočenja koliko su daleko dostigli mijenjajući svoj život. Moći će te pročitati neke od ovih
divnih priča u 3. djelu ove knjige.
Poziv za pričanje na nadolazećem banketu se obično šalje mjesec dana prije, te odabiru 30
ljudi koji se prvi jave. Proteklih godina se prijavljivalo daleko više ljudi nego što je bilo
vremena. Oni koji su odbijeni, su dobili prednost za narednu godinu. Jedan pacijent je bio
toliko razočaran što nije uspio govoriti na banketu u Washingtonu da se prijavio u New Yorku
gdje je i primljen, te je doletio na večeru.

1
Osobe koje su zainteresirane za učenje tehnike protoka zraka, ali još nisu počele, su pozvane
na banket da slušaju govornike poslije večere. Prošli su kroz mnoge terapije, ali niti jedna
nije dugoročno trajala. Kada čuju o uspjesima drugih ljudi, počne im se razvijati plamen
nade.
Shvatili smo da su ovi sustavi potpore vrlo važni za postizanje trajnih rezultata. Bez njih su
pacijenti prepušteni sami sebi, nažalost, jako malo ih ima dovoljno snage da samovoljno
urade velike promjene koje su potrebne.

1
 15.POGLAVLJE

VODIĆ ZA ODABIR PROGRAMA LIJEČENJA

Potrebno je dosta vremena za školovanje liječnika, pa nije iznenađujuće što je broj centara za
učenje tehnike protoka zraka mali. Evo nekoliko uputa za odabir programa:

1. Provjerite dali su članovi osoblja ovjereni od NCS-a za tehniku protoka zraka.

2. Pitajte pacijente koji su prošli kroz program, kakve su rezultate postigli.
3. Pitajte dali program pruža dugoročnu popratnu podršku.
4. Ne vjerujte programima koji nude velike promjene u samo nekoliko tjedana; potpuno
je ne realno da problem koji traje cijeli život nestane tako brzo.
5. Odredite dali program uključuje i važnost osnovnog nivoa stresa i njegove
promjenjivosti.
6. Ako imate bilo kakvih sumnji, nazovite Centar i pitajte ih za mišljenje (informirajte
se).

Ima mnogo različitih klinika koje koriste razne pristupe, tako da ih je često teško procijeniti,
ali se mogu izvući neki krajnji zaključci. Svaki program, ako je dobar, mora rezultirati brzom
početnom tečnosti. Ako tehnika to ne ispuni, mora se prekinuti. Također treba izbjegavati
klinike koje nisu specijalizirane za mucanje, a koje lijeće različite govorne poremećaje ili
psihičke probleme. Mucanje je posebno područje, i njegovo liječenje je najbolje prepustiti
onima koji imaju iskustva u tome.
I na kraju, ne treba ni započinjati terapiju u klinikama koje ne ponude statistike za eventualan
uspjeh.

1
 16.POGLAVLJE

DALJNJA ISTRAŽIVANJA: IMPLIKACIJE ZA BUDUĆNOST

Što donosi budućnost? Mislim da mnogo obećava. NICW je osigurao sredstva za nastavak
istraživanja mucanja. Nadziru se rezultati ovih istraživanja. 1989 je nekoliko istraživača
otkrilo, da je dio u mozgu zaslužan za zatvaranje glasnica kod osoba koje mucaju. Ovo
otkriće znači da sada istraživači mogu početi pokušavati razviti lijekove za to područje.
Moguće je da će se u budućnosti mucanje liječiti sa tabletama.
Istražitelji su pokušavali riješiti problem mucanja pomoću injekcija (sa kemijskim sastojcima
koje bi ubrizgali u mišiće koji pokreću glasnice). Djelovanje ovih sastojaka je da privremeno
oslabe ili onesposobe glasnice da bi spriječile njihovo zatvaranje. Početni rezultati su
pokazali smanjenje mucanja, a daljnja istraživanja sa većim brojem pacijenata su u tijeku.
Moguće je da će neki budući pristup liječenju mucanja uključivati injekcije u glasnice 2 puta
godišnje. Mnoge osobe koje mucaju će se vjerojatno podvrći ovoj proceduri, ako znaju da će
im pomoći. Možda je trenutno najzanimljivije istraživanje koje se temelji na nedavnoj studiji
NCS – a i glavne bolnice u New Yorku. U toj studiji smo anestezirali glasnice grupi od 4
osobe koje mucaju, da vidimo možemo li eliminirati neurološki uzrok mucanja – živčani
impuls koji javlja mozgu o napetosti glasnica. Mucanje bi se moglo izbjeći, kada mozak ne bi
znao za napetost glasnica. Živci u glasnicama su zamršen mehanizam koji u biti ima dvije
funkcije:
1. To su osjetljivi živci koji otkrivaju napetosti u mišićima glasnica, te šalju te
informacije do mozga.
2. Također su i motorni živci koji primaju impulse iz mozga, koji nalažu glasnicama da
se zategnu ili opuste.
Svaka procedura napravljena za utrnuće živaca, mora moći odvojiti senzorski dio živca, jer
utrnuće motornog djela isto rezultirati paralizom glasnica, i onda bi naravno, govor bio ne
moguć.
Srećom, vlakna u živcima su tako postavljena, da možemo izabrati cilj iz senzorne funkcije.
Motorna vlakna koja nose živčane impulse do mišića, se okupe zajedno u sredini, dok se
senzorska vlakna koja nose živčane impulse iz mišića nalaze na drugom mjestu.
Kada se u živac ubrizga anestetik, u početku ga blokira u oba smjera, ali nakon nekog
vremena (obično 20-tak minuta), unutarnja srž se oporavlja (motorni dio), kako se oporavlja i
vanjska površina. Ako točno mislimo, injekcija u živce sa obje strane bi odmah rezultirala
potpunom paralizom glasnica, praćena početnim povratkom motorne sposobnosti da napne
glasnice, nakon čega slijedi povratak osjetila u glasnice.
4 odrasla mucavca su primila injekcije. Prvi je bio čovjek, oko 45 godina, koji cijeli život
jako muca. 10 minuta nakon primanja injekcije je postao nijem – što znači da nije mogao
proizvesti niti jedan zvuk, glasnice su mu tolik oslabile da se nisu mogle približiti jedna
drugoj. Mogao je tek jako tiho izustiti neku riječ. 37 minuta nakon primitka injekcije, čuo se
slabi glas, te još nakon 26 minuta je glas postao značajno jači, kako je anestetik iznutra
prestajao djelovati. Značajan aspekt govora ovog pacijenta je da u toku 26 minutnog perioda
je bio potpuno tečan – ne samo pojedinačne riječi koje je izgovarao, nego i čitave rečenice, u

1
toku razgovora i čak i pri telefoniranju. Nakon tog perioda tečnosti, postupno je počeo
mucati, kako se senzorski dio njegovog živca oporavio od anestezije. Tokom sljedećih 12
minuta se potpuno vratio na prvobitno stanje mucanja.
Ostala 3 pacijenta su slično reagirala: prvo totalno izgube glas, nakon toga slijedi slab ali
tečan glas, koji postepeno dobiva na snazi, a onda na kraju počinje sa laganim mucanjem, i za
kratko vrijeme se opet vraća na stanje kao i prije anestezije.
Ovo otkriće potvrđuje naše pretpostavke da, ako bi mogli selektivno blokirati vanjsku
(osjetljivu) stjenku živčanog vlakna koji vodi do glasnica, vjerojatno bi mogli eliminirati
mucanje.
Jedan moj kolega sa New Yorkškog sveučilišta trenutno radi na takvom pristupu. Rad mu je
još u probnoj fazi. Mali dijelovi pomiješanih živaca od životinja se održavaju živim u
odgovarajućem nositelju, dok različiti enzime dodaju živcima. Neki od ovih enzima su slični
senzorskim živcima – u smislu da ih pojedu. Tražimo najbolji pristup za najčešći način
eliminiranja senzorskih živaca a da ne diramo motorne dijelove.
Implikacija ovog djela istrage je očita: ako spriječimo mozak od primanja senzorskih
informacija iz glasnica, uklonili smo pokretač mucanja, i mucanja više ne bi bilo. Nadalje,
vjerojatno sve što je potrebno bi bila 1 injekcija sa svake strane grkljana. Pacijent bi postao
tečan za stalno.
U drugom slučaju istraživanja se pokazalo da ako osoba koja muca govori dok je iza njega
velika buka, mucanje bi potpuno nestalo. Zaista u staroj literaturi o mucanju se povremeno
spominju osobe koje nisu mucale kada su pričale u blizini vodopada. Razvila su se mnoga
objašnjenja na račun ovog fenomena vodopada. Neki misle da jaka buka služi kao ometanje,
dok drugi kažu da prisutnost buke nekako vodi osobu koja muca do zaključka da se njegove
riječi neće čuti i to smanjuje stres i rezultira tečnim govorom. Podsvjesno iskustvo da buka
eliminira mucanje je formiralo osnovu za ekipu istraživača na Edinburgh – škom sveučilištu,
da razviju elektronički napravu, poznatu kao Edinburgh Masker. Princip rada je vrlo
jednostavan. Mikrofon se stavi na pacijentov vrat pomoću električnog obruča. Kada glasnice
počnu vibrirati, vibraciju detektira u mikrofon i šalje impuls u mali uređaj koji se zove bijeli
generator buke, a njegov zvuk je vrlo sličan zviždanju. Kada bijeli generator buke primi
impuls iz mikrofona sa vrata, on se aktivira, te se zvuk pojača i šalje kroz slušalice koje nosi
pacijent. Ovo kreira slijedeću situaciju: kada pacijent šuti nema buke, i on može ćuti govor
ljudi oko njega, ali čim on počne pričati, javlja se buka dovoljno jaka da ga onemogućuje da
čuje svoj vlastiti govor. Ovo zaustavlja mucanje, ali cijena koju pacijent plaća je očita.
• Prvo je pribor koji mora nositi cijelo vrijeme- mikrofon na vratu, pojačalo, generator
buke, slušalice i odgovarajuće žice za njihovo spajanje. Pacijent također očito ovisi i o
baterijama, i nadi da se neće istrošiti usred razgovora.
• Postoje dokazi o mogućnosti oštećenja slušnih živaca kada se dugotrajno izlažu
velikoj buci.
• Poteškoća povezana sa telefonskim razgovorom, jer zbog slušalica na ušima, nema
mjesta za telefonsku slušalicu.
• Ima još jedan ozbiljan problem povezan sa ovim aparatom. Uključuje se nakon što se
izgovori prvi zvuk, ali kako smo otkrili zatvaranje glasnica se pojavljuje prije nego što
govor započne. Tako da aparat ne djeluje tokom kritičnog pred govornog razdoblja.

1
 Rezultat toga je da se glasnice još uvijek mogu zatvoriti. U namjeri da riješe taj
problem, često su prisiljeni koristiti starter (početak), tako da proizvode zvuk kratkog
zujanja, da bi se uređaj uključio te da se mogu nositi sa svojom manom.
Načelo uređaja je divno, efekt vodopada je stvaran, ali razlog što djeluje nije bio jasan do
nedavno. Slušni živac, povezan sa mozgom, je pripojen za živce koji dolaze iz glasnica.
Miješaju se vlakna i impulsi. Kada čujemo buku, vrlo jak signal dolazi do slušnog živca, i taj
signal se mijenja, kada se miješa sa živcima glasnica. Ovaj signal uzbune više nije ispravan
poticaj za pokretanje mucanja-te se mucanje ne pojavljuje.
U budućnosti će se mali uređaji stavljati u srednje uho, da bi se postigli isti rezultati. Oni će
koristiti slušni živac da presretne impulse koji dolaze iz živaca glasnica, tako da impulsi više
neće moči izazivati mucanje.
Iz prethodnog je jasno da svaka osoba na svijetu koja muca traži svoj način za izlječenje, i to
onaj koji ne zahtjeva napor. Tako da je ovaj pogled na budućnost vrlo privlačan jer je pasivan.
Osim toga što mora doći na ugradnju, pacijent ne mora sudjelovati u oporavku ni na koji
drugi način, što znači da liječenje obično zahtjeva malu intervenciju, a period oporavka je
kratak.
Vjerujem da će se do kraja 2006. god, neki od ovih pristupa početi primjenjivati. Istraživanja
su na dobrom putu i znanje se ubrzano gomila (nakuplja). Slijedeće poglavlje u liječenju
mucanja će vjerojatno glasiti; Mucanje: brzo, potpuno i trajno izlječenje.

1
 3 DIO

PRIČE O USPJESIMA

Sada, kada ste pročitali i shvatili postupak liječenja, hajde da čujemo iz prve ruke priče od
samo nekoliko ljudi (a ima ih na tisuće), koji su uspjeli u prevladavanju mucanja. Ono što je
u ovome posebno, nije samo dramatično prepričavanje kako su neki prebrodili svoj problem,
nego što su ove priče ispričali sami oni i to pred velikom publikom na „Poslije – večernjim“
govorima.

17.POGLAVLJE

STRUČNJAK ZA RAČUNALA

Sjećam se prijatelja iz djetinjstva koji me pitao zašto ponekad smiješno pričam. Pitanje me
iznenadilo, ali to je bio početak svjesnosti da sam imao poteškoća sa govorom u to vrijeme.
To je bilo kada sam imao 8 godina. Ubrzo sam shvatio da imam poteškoća, osobito u školi, pa
su me prvi put u 2. razredu upisali na govornu terapiju. Na institutu sam upoznao djecu sa
istim problemom. Više od godine dana sam pohađao terapiju, ali nisam siguran kakav je
učinak imala.
Do 3. razreda sam iskusio stvarna poniženja i frustracije u razredu zbog čitanja. Čitanje i
pričanje pred grupom je postalo iskustvo od kojeg sam strahovao. Bio sam svjestan smijeha
zbog mog mucanja dok sam ponavljao rečenice. Riječi na stranici su u mojim očima bile
samo sramota i gubile su pravo značenje. Što sam se više trudio, to sam više mucao. Najgore
su bile slijedećih nekoliko godina. Pretvarao sam se da sam šutljiv da bi izbjegao
nekontrolirano mucanje, koje mi je uzrokovalo neugodnost i sram. Čuo sam kako je netko
rekao da ću ja to prerasti, i tome sam se i ja nadao.
Sjećam se perioda od nekoliko mjeseci kada jednostavno nisam mogao pričati a da ne
mucam. Držao sam se nekoliko kratkih odgovora, koje sam mogao sigurno izgovoriti; poput
– negdje ovdje, ne znam. Počeo sa zamjenjivati riječi i fraze za koje sam znao da će mi
prouzročiti nevolje, te sam izgradio vrlo uspješnu sposobnost predviđanja i zamjenjivanja
riječi da bi postigao tečnost. Naravno, još je uvijek bilo neizbježnih situacija u kojima nisam
mogao zamjenjivati i u njima bi blokade bile beskonačne.
Još se dobro sjećam članka kojeg sam trebao pročitati u 1. razredu srednje škole. Bio je pun
skraćenica i kratica koje se koriste za agencije i kompanije. Trebalo mi je puno vremena da
promucam ta slova koja su se stalno ponavljala. Uspio sam proći kroz prve stranice prije nego
što se pojavio smijeh. Smijao bi se i ja sam sebi, samo da se nisam osjećao tako jadno.
Naposljetku sam molećivo pogledao profesora, pogledom koji mu je govorio da nađe nekog
drugog tko će završiti čitanje umjesto mene.

1
Kod kuće je bilo malo bolje, iako sam imao strah od korištenja telefona. Koristio sam ga
samo ako sam morao. Ako sam bio sam kod kuće a telefon zazvoni, za mene je to bilo
traumatično. Svaki put sam se borio sa mišlju dali da podignem slušalicu. Neizbježno, kada
bi se javio, mucanje je bilo katastrofalno.
Kao tinejdžer sam još uvijek mislio da ću prerasti svoju nesreću. Nisam se mogao zamisliti
kao odraslog mucavca. U 2. razredu srednje škole sam se odlučio vratiti na institut na
liječenje. Nakon nekoliko mjeseci grupne terapije, još uvijek nisam shvaćao što smo radili,
što smo pokušavali postići sa time i dali sam ja napredovao, pa sam prestao sami ići.
Odlučio sam upisati fakultet vezan za tehniku jer mi je bilo jasno, a i mom savjetniku, da ću
najbolje funkcionirati tamo gdje mi komuniciranje neće biti teret. Povremeno sam prelistavao
literaturu o govornim teorijama, i teorijama vezanim za moj problem. Naposljetku sam
shvatio da ga neću prerasti, te sam prema tome i pokušao planirati.
Kada sam odrastao, još uvijek sam izbjegavao ljude i situacije koji su mi bili problematični,
te sam bio poprilično tečan. Telefon me podsjećao na poteškoće. Izuzetno gađenje, brzi
otkucaji srca, znojenje i kratki udasi su bili neke od mojih reakcija na jednostavan telefonski
poziv. Pametne zamjene i različita ometanja (npr. pisanje riječi kredom na ploču) su me
provela kroz različite situacije. Neki moji prijatelji uopće nisu ni znali da ja imam problem.
Nikad nisu ni slutili koliko sam energije i planiranja utrošio da bi govor održao pod
kontrolom.
Roditelji su mi poslali knjigu o tehnici protoka zraka, prije godinu dana. Bio sam dovoljno
znatiželjan da bi ju pročitao. Postao sam uzbuđen kada sam vidio svoje frustracije zabilježene
i pojašnjene na tim stranicama. Shvaćanje problema je skoro bilo dovoljno zadovoljstvo; u
početku sam bio neodlučan obvezati se na mogućnost da se podvrgnem terapiji. Na kraju sam
odlučio da je ovo prilika da se napokon suočim sa mucanjem. Zakazao sam liječenje, znajući
da i ako to ne uspije, to neće biti zbog mene (odnosno, nedostatka mog truda, barem sam
pokušao).
Na kraju prvog dana liječenja i vježbanja, osjećao sam da mi je tehnika uistinu dala kontrolu
nad mojim govorom po prvi puta u životu. Prvu noć nakon tretmana sam bio vrlo uznemiren:
podsvijest mi je možda odbijala priznati ono što sam već znao. Od prvog dana sam se prestao
boriti protiv zatvaranja glasnica. Naučio sam kako da to prepoznam, i da onda odgovorim
pažljivom upotrebom tehnike. Odlučio sam da ću ispravno koristiti tehniku i to cijelo
vrijeme. Zadane vježbe su mi bile najvažnije kada sam se vratio kući, te sam počeo pratiti
faze terapije. Sa pomoći obitelji kod kuće i razumijevanjem nadređenog na poslu, mogao sam
vjerno nastaviti program. U visoko stresnim situacijama su mi se još uvijek znale pojavljivati
blokade, koje su stalno uzrokovane nemarnim korištenjem tehnike. Kako mi je tehnika
napredovala, tako mi je raslo samopouzdanje te sam iz situacije u situaciju bio uspješan.
Zamjena riječi je bila prva stvar koju sam odbacio. Trebalo mi je vremena dok sam se
navikao da uvijek kažem točno ono što sam u biti i namjeravao reći.
Nakon 4 mjeseca sam se prestao bojati telefona. Bilo mi je drago kad zazvoni, jer je to bila
prilika da i dalje vježbama tehniku. Predosjećanje i stalni simptomi stresa su nestali. Do 6.
mjeseca sam znao da mogu biti potpuno uspješan ako se budem držao terapije. Već sam
prošao neke vrlo ozbiljne, visoko stresne situacije, te sam pričao potpuno tečno. Nisam imao
problema sa grupnim situacijama, intervju-ima ni telefonskim razgovorima. Najteže je bilo
razviti visok stupanj koncentracije na tehniku, neovisno o okruženju. Ali sve je moguće uz

1
marljivo vježbanje i trud. Bilo je situacija u kojima bi sugovornik ili onaj koji postavi pitanje
bio nestrpljiv očekujući odgovor. Naučio sam ne reagirati na to, uzeti si sekundu, ili koliko mi
treba da se usmjerim na tehniku. Zaprepastilo me što nitko nije shvatio da koristim protok
zraka dok im ja to osobno nisam rekao i pokazao. Neki ljudi su samo rekli da su mislili da
pričam malo sporije od uobičajenog govora. Mislim da bi ovu terapiju mogao najbolje
objasniti kao proces učenja. Nisam mogao postići tečnost preko noći, ali svaki dan donosi niz
situacija u kojima potvrđujem tečnost, neovisno o razini stresa.
U 35. godini sam otvorio novu stranicu u svom životu. Ima mnogo stvari koje sam učinio
protekle godine koje se prije nisam usudio, jednostavne stvari kao što su naručivanje preko
telefona, zvanje bolnice u hitnim slučajevima, istraživanje novih mjesta, lagano pričanje sa
drugima, jer mi je do sada to uvijek zadavalo probleme. Ostvario sam si želju, predajem u
svojoj Crkvi, to sam oduvijek želio i nadao se da ću moći.
Mijenjao sam poslove tokom terapije, prihvaćao sam radna mjesta koja zahtijevaju stalnu
komunikaciju sa ljudima i to u vrlo stresnim situacijama.
Riješio sam se ovisnosti o drugima koji su mi pomagali u određenim situacijama, bilo da su
to sami htjeli ili da sam ja to inicirao. Sada osjećam da drugi mogu računati na mene, i sada ja
mogu ponuditi potporu i biti vođa, čega sam se nekad sramio, i od čega sam bježao.

18.POGLAVLJE

1
 UVOZNIK

Ispao sam i prije nego što sam počeo. NCS me nije htio primiti za pacijenta jer su mislili da je
razina mog stresa vrlo visoka, te da zbog toga ne bi mogao učinkovito prakticirati tehniku
protoka zraka. Ali kada su tokom ispitivanja vidjeli da tehnika funkcionira čak i kod mene,
znao sam da moram doći u Radionicu. Tako je NCS pristao da me liječnik promatra nekoliko
tjedana, da vidi dali ću ja to podnijeti. Počeo sam sa liječenjem nakon mjesec dana.
Do tada je moj život bio stalna borba u pokušajima da od svih sakrijem činjenicu da mucam-
negdje na putu sam stekao dojam da nas ljudi gledaju kao mentalno zaostale. Tako da sam
pod svaku cijenu sakrivao svoj govorni problem te sam postao prikriveni mucavac. U biti mi i
nije bilo važno koliko sam uspješan u tome; bilo je teško ali je vrijedilo truda. Ustvari, da
sam otvoreno priznao sebi i drugima da mucam, cijeli život bi mi bio puno lakši, a kasnije bi
mi bilo lakše to i kontrolirati. Nisam se upuštao u dublje razgovore; izbjegavao sam svaku
situaciju u kojoj bi se moglo pričati; nisam naručivao što sam htio u restoranima; ljudi su
uvijek zvali mene; škola mi je bila najgora mora jer u to vrijeme baš nisam znao zamjenjivati
riječi. I što je najgore od svega, kada sam mucao (što se dešavalo i češće nego što sam si htio
priznati), nakon toga bi me strašno boljelo tijelo i um, te bi se osjećao bespomoćno.
Naravno, bio sam ja kod svih govornih pomagača i dostupnih varalica u to vrijeme, od
terapije do hipnoze, no ništa nije pomoglo. Da bi izbjegao pričanje u određenim situacijama,
otišao bi tako daleko, da bi si namjerno zadavao bol u grlu (vratu), tako da mogu opravdano
prekinuti svaki govorni zadatak. Mogao sam pisati i govoriti bez mucanja ako je zvuk
samoglasnika zakačen na suglasnik tako da tvore jednu riječ – što bi rezultiralo vrlo čudnim
rečenicama. Mogao bi se prisjetiti stotine priča iz svog života koje potvrđuju da zbog
mucanja nisam normalno živio – i bio sam jako ogorčen zbog toga. Nikada me u biti to nije
ni popustilo.
Prošao sam sve moguće doktore za govor i terapije, čak me ni u NCS –u metoda nije
interesirala – sve do jedne noći kada sam izlazio iz podruma i povikao ženino ime, ali nisam
izašao van, nego sam počeo padati na leđa, na stepenice, te sam bio u predivnom grču i blizu
toga da slomim vrat. Samo sam se na brzinu uhvatio za ogradu. To me ponukalo da pokušam
još jednom. Njezino ime? Ellen!
Nikada neću zaboraviti kada me terapeut odveo u kafić i ohrabrivao me da koristeći tehniku
protka zraka pričam sa potpunim strancima. Po prvi puta u svom životu sam pričao bez glume
i mucanja. Zagrlio sam ga, te nisam mogao govoriti od uzbuđenja što sam mogao pričati.
Nikada neću zaboraviti taj trenutak.

19.POGLAVLJE

1
 STUDENT TEOLOGIJE

Mucam od kada znam za sebe. Sjećam se da sam kao mali ispitivao roditelje zašto mucam,
ali nikada nisam bio zadovoljan njihovim odgovorima. Jedna zanimljiva teorija je bila da je
to zbog moje frustriranosti zbog igračke vatrogasnog stroja. Imao sam 2 godine i igračka je
bila prevelika za mene. Nisam mogao stopalima dohvatiti pedale, i kažu da sam bio iznimno
iziritiran što uporno pokušavajući ne mogu pomjeriti igračku. I zbog toga sam ja počeo
mucati. Dovoljno je reći da je većina mog ranog djetinjstva provedena u pokušajima da se
riješi tajna mog problema mucanja.
Zbog mucanja sam imao vrlo teško djetinjstvo. Na ljestvici od 1-10 (10 je najgore), ocijenio
bi svoje mucanje u djetinjstvu sa 6 sa sklonosti do 8. Vjerujem da sam bio normalno dijete, sa
prosječnim sposobnostima u svim područjima. Ali zbog mucanja sam se odvraćao od
mogućih prijatelja i prilika. Razvio sam tendenciju odbijanja koja me pratila većinu mog
života. Čak i danas me smatraju kao ne društvenog, zbog moje tendencije gledanja na drugu
stranu.
I moje obrazovanje je patilo zbog mucanja. Učinio bi sve samo da ne moram usmeno govoriti
na satu ili izvještavati. Nisam htio postavljati pitanja ako bi me profesor prozvao. Zbog svih
ovih izbjegavanja su mi ocjene malo snižene. Sada vjerujem da bi imao mnogo veće ocjene
da nisam mucao. Kada sam krenuo u srednju školu sam zakoračio u najfrustriraniji period
mog života. Prirodno je družiti se u srednjoj školi, a ja sam se udaljavao skoro od svega.
Nisam mnogo izlazio jer sam se previše bojao razgovora sa djevojkama. Kao da sam bio na
crnoj listi u društvu zbog mucanja. Želio bi ispričati poseban događaj zbog kojeg su mi se
nakupile frustracije i neugodnosti iz srednjoškolskih dana. Povremeno sam se družio sa par
momaka iz razreda, i stvarno sam im htio biti prijatelj. Snažno sam se trudio da ne mucam
kada sam u njihovom društvu. Na satu smo dobili zadatak da se raspodijelimo u male grupe i
usmeno prepričamo kratku priču. Ja sam bio u grupi sa svoja 2 „prijatelja“. Kao što si možete
zamisliti, to je bila jedna od najneugodnijih situacija u mom životu. Ustali smo pred razredom
i svaki je prepričao svoj dio. Ja sam bio zadnji na redu, te me iščekivanje ubijalo. Počeo sam
izvještavati u naletima, a onda sam izgubio pribranost. Blokirao sam na riječi od koje sam
strahovao, i nisam se mogao odblokirati. Samo sam stajao tamo pred cijelim razredom i
zvučao kao auto, kada ga u hladno jutro pokušavate upaliti. Lice mi je poprimilo mnogo
nijansa crvene boje, a vjerujem da sam i slinio. Prije nego što sam završio, sam blokirao na
još nekoliko drugih riječi a dok sam se vračao na svoje mjesto da sjednem, sjećam se da sam
se osjećao jako postiđeno i osramoćeno. Nakon toga se više nisam ni družio sa onom
dvojicom prijatelja.
Bio sam razočaran sa nekoliko terapija. Sjećam se kako sam u 1. razredu 1 tjedno išao kod
školskog terapeuta. To je bilo uzaludno jer pred terapeutom baš i nisam mucao. Kad sam
malo odrastao me mama odvela kod obiteljskog doktora. Ni pred njim također nisam mucao,
ali mi je on prepisao sredstvo za umirenje kao dio moje terapije. Rekao je da je to najnovija
stvar, no mislim da mi ta sredstva za umirenje uopće nisu pomagala. Nedavno sam posjetio i
govornu terapeutkinju na fakultetu kojeg još uvijek pohađam (studiram). Pored svega ostalog
mi je rekao da trebam raditi vježbe opuštanja, i da trebam usporiti govor u stresnim
situacijama. Mislim da mi je ona malo pomogla, ali sam se još uvijek osjećao frustrirano i

1
bespomoćno. Nije mi mogla adekvatno objasniti zašto mucam, i jedino što mi je mogla
ponuditi je bilo malo poboljšanje za ostatak života. Spominjala je kontrolu ali ne i izlječenje.
Čini mi se da je to bio još jedan od pomoćnih pristupa govornoj terapiji
Sada bi povezao događaje koji su me vodili pronalasku NCS programa. Na početku mojih
tinejdžerskih godina sam naučio biti ravnodušan zbog mog govornog problema. Odlučio sam
da- što manje kažem, to bolje. Čak sam pred kraj tog razdoblja pretjerano konzumirao
alkohol i droge, djelomično jer su me opuštali, i nisam toliko mucao dok sam bio „opijen“.
U 20.-toj godini sam se trgnuo iz ravnodušnosti, kada sam primio Isusa u svoj život. Više
nisam mogao šutjeti, morao sam ispričati drugima što je On učinio za mene. Istraživao sam i
prilično ustrajno svjedočio o svojoj vjeri bez obzira na svoju govornu manu. Također sam
shvatio da se želim školovati da postanem katolički svećenik. Znam, kako god, da se nešto
moralo uraditi za poboljšanje mog govora. Roditelji su mi vidjeli članak u lokalnim novinama
(Dugačka plaža), u kojem se spominje nevjerojatan uspjeh rada NCS-a na području mucanja.
Kupili su mi primjerak knjige „Riješeno mucanje“. To je samo početak novog pogleda na
život. Pročitao sam knjigu i znao sam da je to rješenja problema. Tu je terapija koja se temelji
na psihičkom uzroku mucanja, i koja rješava problem tamo gdje je i nastao. Ovo definitivno
nije bio još jedan od pomoćnih pristupa govornoj terapiji. Nakon što sam pročitao knjigu,
kontaktirao sam Centar i upisao se na jedan od njihovih seminara na Zapadnoj obali.
Seminar u San Francisku je bio puna 2 dana intenzivne terapije. Otišao sam iz San Franciska
u 9. oblaku , jer sam znao da će tehnika protoka zraka djelovati. I je ! Ali ne želim da mislite
da je sve tako sjajno. Stare navike teško izumiru, a mucanje je definitivno niz loših govornih
navika. Strah je vrlo moćna stvar. Zbog toga, kao neophodan dio terapije, imamo niz vježbi
koje moramo vježbati svaki dan, da bi Tehnika nadvladala stare navike zatvaranja glasnica i
mucanja. Treba strpljenja da bi se te vježbe radile svaki dan kao što je i potrebno. Ali rezultat
je definitivno vrijedan truda. Po mojoj slobodnoj procjeni, postigao sam oko 95 % tečnosti.
Općenito, ako i naiđem na problem, to je zato što nisam koristio tehniku kako treba. Moram
procijeniti grešku i onda prionuti na ispravljanje problema. Vjerujem da je snaga tehnike u
tome što je ne poznavanje mucanja (neupućenost), zamijenjena sa znanjem. Ako se naiđe na
problem, može ga se analizirati i riješiti. Uvjeren sam da mogu dostići i potpunu tečnost.
Tehnika protoka zraka je promijenila moj život, dala mi je mogućnost da si sam pomognem,
što je i vrlo uzbudljivo. Sada na budućnost gledam sa pouzdanjem, a ne sa strahom, i zauvijek
sam zahvalan (dužan) NCS-u.

20 POGLAVLJE

1
 UMIROVLJENI INŽENJER MEHANIKE

Moj slučaj mucanja je poseban po tome što nisam ništa radio da ga ispravim sve do svoje 75.
godine. Malo sam mucao kao dječak, ali sam se nosio sa time bez nekih velikih problema, ali
nakon fakulteta, kada sam ušao u poslovni svijet, situacija se pogoršala pa su se i pojavile
nevolje. Pokušao sam slobodno govoriti koristeći ljudsku snagu volje, ali su rezultati bili
poražavajući. Razvio sam načine kako ga izbjegavati. Često sam kašljao prije početka
govora, izbjegavao sam određene riječi – posebno one koje počinju sa slovom s, što je
rezultiralo rečenicama koje su bile čudno složene (oblikovane). Ponekad bi mi telefonski
razgovori bili najneugodniji. Bio sam vrlo loš u upoznavanju sa drugima, u ispitivanju za
smjer puta, i naručivanju u restoranu. Ponekad sam htio samo pobjeći i sakriti se. Ali nisam,
borio sam se i učio kako živjeti u takvom ne normalno stanju. Često sam pomišljao da
potražim pomoć, ali nisam nikad. Sada sam sretan što nisam, jer sam nedavno od jednog
mucavca, koji je prošao razne terapije saznao da nijedna od njih ne pomaže.
Imao sam vrlo uspješnu poslovnu karijeru, usprkos mojoj mani, iako je sigurno mogla biti još
i bolja da sam mogao normalno komunicirati. Onda sam, prije oko 12 mjeseci pročitao članak
o mucanju koji je ukratko opisivao Tehniku protoka zraka. Zainteresiralo me, te sam
dogovorio da pristupim NCS Radionici u Los Angelesu. Nakon 2 dana razotkrivanja u
Radionici, počeli smo, ponekad naporno, raditi na razvoju tehnike pod različitim okolnostima
koje nam se mogu dogoditi. Iskreno, nisam ni znao da ta loša navika govorenja može biti
toliko tvrdoglava. Čini se tako lagano svladati tehniku pod kontroliranim uvjetima, ali kako je
lako zaboravit ju i vratiti se starim navikama. Uz pomoć tjednog pregleda kazeta koje radi
NCS, se hvala Bogu može uspjeti. Napredujem polagano, ali dobro, i svakim danom sam sve
bliže svom cilju da potpuno ispravim stare poteškoće.
Ima mnogo pokazatelja napretka. Automatska upotreba tehnike postaje sve snažnija. Riječi
koje počinju na slovo s mi skoro uopće ne zadaju probleme. Slobodno koristim telefon. S
lakoćom se upoznajem sa ljudima. Predavao sam pred više od 100 ljudi, iako ne još savršeno,
ali osjećam slobodu kao nikada prije. Uopće ne sumnjam da će me nastavak vježbi dovesti do
oslobođenja od problema koji me tako dugo mučio. Premalo je reći da sam zahvalan. Kada se
sjetim stare mane i osjećaja slobode kojeg sada imam, sve se čini kao čudo. A sve je tako
jednostavno. To je lijepo obećanje za bezbroj osoba koje sada robuju toj groznoj nesreći.
Na kraju želim izraziti veliko priznanje posvećenosti NCS zbog njihovog predivnog rada i
pomaganja osobama koje mucaju. Odani su svom poslu i pokazuju veliku želju da pomognu
svom pacijentu, ohrabre ga i grde ako je to potrebno. Zaslužuju svaku pohvalu.

21.POGLAVLJE

1
 SOCIJALNI RADNIK

Dobro se sjećam kada sam imao 7 godina (to je bilo prije 26 godina). Moji su roditelji uporno
tvrdili „Ti u biti ne mucaš, samo moraš naučiti razmisliti prije nego li nešto kažeš“. Ta
primjedba da je sve u mojoj glavi, me povela na nevjerojatno putovanje, od jednog do drugog
terapeuta u potrazi za načinom, metodom, ili sistemom koji bi suzio moj bolesni um i
pomogao mi da prestanem mucati.
To moje jadno, razarajuće shvaćanje su još pojačavali i učitelji i školski prijatelji. Sjećam se
kako su mi se u osnovnoj školi često smijali kada sam odgovarao. Sjećam se osjećaja krajnjeg
očaja koji mi je prolazio kroz leđa u iščekivanju mog prozivanja da govorim. Sjećam se
izraza razočarenja na očevom licu kada bi zapeo na nekoj riječi ili frazi. Njegov govor tijela
me jako pogađao što je još više povećavalo moje blokade. Tako sam u ranoj mladosti naučio
da, ako pasivno želim uzrujati roditelje, samo moram početi mucati – i pošto sam bio vrlo
ljut, to sam radio cijelo vrijeme.
Onda su počele terapije. Prvo je to bila domaćica koja je živjela u kući punoj starina. Klasični
govorni terapeut- tjerala me da pričam, da uvijam jezik i da masiram vratne mišiće. Brzo sam
izgubio interes za ovo, i osim primanja šećernih prutića, ne sjećam se više koristi iz tog
iskustva.
Moja slijedeća pustolovina je bila na institutu specijaliziranom za govoren poremećaje. U to
vrijeme se liječenje svodilo na grupne terapije, igre i vježbe opuštanja. Zamislite na trenutak
bolno dosadan napredak koji se može ostvariti u grupi punoj mucavaca koji pokušavaju
međusobno komunicirati. Vrijeme je sporo prolazilo a moji simptomi su se pojačavali.
Nakon stanke od terapeuta koja je trajala oko 3-4 godine, shvatio sam da sam mučan
adolescent, sa strašnom predodžbom o sebi. Iskreno sam mislio da sam lud pa sam natjerao
roditelje da me vode psihijatru. On je bio klasični analitičar oduševljen povezivanjem mojih
adolescentskih psiho-seksualnih maštanja sa mucanjem. Pokušao me hipnotizirati ali mu
nisam vjerovao i zato nije ni uspio.
Moj društveni život je bio katastrofa. Pošto nisam mogao razgovarati na telefon, bilo mi je
teško izlaziti na spojeve. Moji prijatelji bi ponekad telefonirali umjesto mene, ali kao što
možete zamisliti, bilo je ne moguće nastaviti takve zamjenske spojeve.
U srednjoj školi sam bio dobar u pisanju , pa sam postao urednik literarnog magazina i pisao
sam govore za učenike koji su pobijedili na natjecanjima za školsku upravu. „Govorio sam
kroz njih.“
Na fakultetu su se isti društveni pritisci i frustracije povećali. Zbog toga sam s osjećao vrlo
loše u prve 2 godine, te sam odlučio otići na drugu turu psiho terapije. Ovaj put je to bilo uz
potporu „ego-psihologa“. Tečnost mi se nije povećala, ali sam se počeo bolje shvaćati i
značajno mi se podiglo samopoštovanje. Odlučio sam studirati socijalni rad, i u školi sam bio
počasni učenik. Sve je bilo dobro dok jedan istraživački projekt kojeg sam radio, nije
zahtijevao da koristim telefon za ispitivanje ljudi. Izmanipulirao sam situaciju, te je moja
žena zvala umjesto mene, a neke sam intervijue čak i lažirao. Činjenica da živim u laži me
dovela do ozbiljne depresije. Koncept – bolji život kroz kemiju- me obuhvatio pomoću tima
organskih psihijatara sa fakulteta kojeg sam pohađao. Eksperimentirali su, pa su dodavali
antidepresivima sredstva za smirenje da mi se opuste vratni mišići. Potpuno sam odustao

1
kada sam iskusio užasan osjećaj ne mogućnosti gutanja. Prekinuo sam školovanje i otišao
raditi na selo. Dobio sam posao kao socijalni radnik. Pošto taj posao zahtjeva stalnu govornu
sposobnost, pao sam u novu depresiju i zapitao se dali uopće da nastavim raditi taj posao.
Vratio sam se na terapiju. Ovaj put sa mladim analitičarom. Nakon 5 susreta mi je mudro
rekao da prestanem izvoditi, da odustanem i pokušam pronaći sam sebe. U to vrijeme sam
upoznao čovjeka koji je bio duboko uključen u „Synanon“ – terapeutsku zajednicu koja
djeluje na istoku. Znao sam da se, ako stvarno želim odrasti, moram osloboditi tih lijekova
koje su mi dobri doktori prepisali. Žena i ja smo odletjeli natrag na istok, te smo proveli 2
čarobna tjedna u detoksikaciji i samooporavku. Moja depresija je potpuno nestala u toj
zajednici sa bivšim i oporavljenim ovisnicima.
Vratili smo se na zapad, i započeli nevjerojatnu pustolovinu bez lijekova, u mogućnost
iskupljenja ljudske svijesti i praktičnog misticizma. Napokon su nam životi bili spojeni i iako
sam povremeno mucao na telefonu ili u grupama, to nije sprječavalo moj razvoj. Moj
duhovni vođa Meher Baba je jednom rekao :“Daj sve od sebe, a onda se ne brini; budi sretan
a ostalo prepusti Bogu.“, uzeo sam si te riječi kao vodič (mantru) i pomirio sam se sa
činjenicom da ću vjerojatno mucati cijeli život. Ima jedna zanimljiva stvar kod pomirenja –
jednom kad se stvarno pomirite sa nekom činjenicom, obično se desi da se podiže prilika za
jačanje samog sebe, čega prije niste bili svjesni.
Primijetio sam u novinama članak o Tehnici protoka zraka. Pošto sam stručnjak u napuštanju
bolničkih terapija, bio sam skeptičan na tako veliki uspjeh, ali sam bio i dovoljno znatiželjan
da pročitam knjigu Riješeno mucanje. Moja znanstvena strana je bila prilično zadovoljna kao
i moja meta psihička priroda. (tajna svih tradicija je kroz godine bila svjesna snage daha
(disanja) kao ljekovitog).
Priključio sam se terapiji i već sam slijedećeg dana tečno pričao. Sada su prošle godine a ja i
dalje svakodnevno vježbam. Mog iskreno reći da se sjećam samo 10 prilika u kojima sam
mucao proteklih godina, i to je bilo samo zato što nisam koristio tehniku kako treba.
Zahvaljujem Bogu na mudrosti ove tehnike i na mojoj stalnoj snazi da iskorištavam moć
izlječenja dahom-disanjem.

4 DIO

1
 ZAVRŠNE RIJEČI

22.POGLAVLJE

ZA OSOBE KOJE MUCAJU

Ako si osoba koja muca i pročitao si knjigu do ovdje, bez sumnje si se pronašao u njoj i to
više puta. Shvaćaš svoj oblik mucanja i znaš kako se razvija. Možda si opet zainteresiran da
učiniš nešto za svoj problem. Vjerojatno si prošao tradicionalne govorne terapije i/ili
psihoterapije i misliš da ovo sada nije rješenje. Bit je naravno u razumijevanju, i ono što sam
pokušao učiniti u ovoj knjizi, leži na tajni i ignoriranju okoline mucavaca. Možda ste već
osjetili smanjenje osnovnog nivoa stresa. Tretmani ovdje opisani možda nisu dovoljni da bi
dalje napredovali. Tvoj stres može biti toliko nizak da se možeš sam liječiti, ali ova knjiga ne
služi kao samopomoć. Ne preporučamo samostalno liječenje- mnogi dijelovi tehnike se
moraju vidjeti, a i mnogi pacijenti prebrzo nastavljaju dalje u svojim vježbama (prebrzo
prelaze na druge vježbe), te stalno nailaze na prepreke (poteškoće). Ako ste ozbiljno pristupili
svom problemu, možete nazvati NCS na broj 1-800-221-2483 za daljnje informacije o
mogućnostima vaše terapije.
Vaša motivacija je najbolja obrana. Ako pristupate terapiji zbog vanjskih pritisaka (od obitelji
ili prijatelja), onda imate krivi pristup. Ta odluka mora biti osobna, jer rad, iako nije težak
zahtjeva vjeru i odlučnost. Morat ćete napraviti veliku obvezu da bi prestruktuirali dio vašeg
govora. Učenje tehnike nije teško; morate se navići da ga koristite u svim govornim
situacijama, i da uništite vaše strahove, u tome je izazov. Mnogi uzimaju govor zdravo za
gotovo. Osobe koje mucaju su se kroz život naučile boriti i izbjegavati neke situacije, iako su
fizički i psihički iscrpljeni. Ali ako ste si zadali određen cilj - bilo da se radi o pronalasku
novog posla, ili želite napredovati na sadašnjem, ili se jednostavno želite osloboditi ovog
mučnog ograničenja tako da možete postati nova osoba - pronaći ćete snagu da podrži vašu
motivaciju te će te postići i izgraditi novu naviku.
Tisuće osoba koje mucaju su prošli vježbe tehnike protoka zraka. Dugoročni uspjeh, prema
najnovijim istraživanjima, postiže 93,4 % (pogledaj u dodatku). Ovako veliki uspjeh se može
činiti iznenađujuć, zbog slabih rezultata u prošlosti. Ali ako jednostavno pročitate ovu knjigu,
shvatiti će te zašto je tehnika protoka zraka postigla tako izvrsne rezultate; temelji se na
teoriji koja bolje razlaže mucanje od bilo kojih prijašnjih teorija. Terapija je izravna, logična
posljedica teorije (proizlazi iz nje), i uključuje ne samo niz tehnika nego i pacijentovo
shvaćanje razloga početka mucanja i razloge zašto je tehnika učinkovita. To razumijevanje je
ključno za rezultat a i rezultira u velikoj mjeri za praktično zanemarivo pojavljivanje
povratka na staro stanje.
Kada objašnjavam uzrok mucanja, pacijenti obično odgovore: „Znate to ima smisla.
Podudara se sa onim što sam oduvijek osjećao. Znao sam da nisam ni lud ni živčan.“
Iskreno se nadam, da će i za vas ova knjiga imati smisla. Dokaz se bazira na rezultatima rada
sa tisućama ljudi poput vas, što samo daje prednost ovom zaključku.
23.POGLAVLJE

1
 ZA PRIJATELJE I OBITELJ :
Kako vi možete pomoći

Svatko od nas poznaje nekoga tko muca. Možda je to mladić na beninskoj postaji, ili dečko
koji raznosi novine, ili učitelj Engleskog iz srednje škole. Sjećate li se kako ste se osjećali
kada ste ih vidjeli i čuli kako mucaju? Možda ste htjeli pomoći, i možda ste umjesto njega
izgovorili tu riječ koju je tako očajnički teško pokušavao reći.
Uvijek ste htjeli da vam netko kaže kako se postaviti kada sretnete nekog tko muca. Ali nitko
vam nije rekao. Poput mnogih, i vi ste mislili da je to psihološki problem ili da su im misli
brže od riječi. Kako god bilo, jedno je sigurno – bilo vam je neugodno u njihovom društvu.
Poput svih ste pokušali to ignorirati. Održavali ste očni kontakt i zadržavali miran izraz lica.
Pretvarali ste se kao da se ništa ne događa, činilo se kao da je to samo postupak. Na kraju
krajeva, što ste mogli reći ili učiniti da pomognete?
Zamislite slijedeći prizor: osoba koja muca vam se obraća. Pod stresom je, napinje se i ima
jake blokade a pretvara se kao da je sve u redu. Vi, kao sugovornik, ste isto pod stresom,
napeti a također se pretvarate kao da je sve u redu. Ni vi ni on ništa ne govorite: oboje se
patite, jer ste ostali zatvoreni u društveno propisanoj mani poricanja.
Zamislite sada drugi prizor, prizor zamišljenog svijeta. U tom svijetu postoji zakon koji
nalaže da, ako vidite osobu koja muca, morate joj odmah priči i reći: samo trenutak, udahni,
malo pasivno izdahni, i uspori prvu riječ. Drugim riječima, u tom zamišljenom svijetu svi
znaju za zatvaranje glasnica i za odgovarajuća sredstva koja sprečavanju njihovo zatvaranje, i
nadalje svi znaju da ne smiju šutjeti kad netko muca, nego moraju po zakonu prići toj osobi,
te joj pružiti opće poznate, točne upute za ispravljanje. Nadalje, svatko tko muca zna od svog
djetinjstva, da će im netko priči svaki put kada zamucaju, te im dati prave informacije za
ispravak govora. Koliko bi onda bilo osoba koje mucaju? – Ne puno!
Što može predsjednik Amerike reći u 30 sekundi što može drastično poboljšati živote
milijuna Amerikanaca sa rakom, artritisom ili kolitisom? Ništa ! Ali kad bi on ponudio točne
informacije za ispravak mucanja u 30 sekundi, odjednom bi se poboljšao život 2,6 miliona
Amerikanaca. Ali to se neće dogoditi.
Ali mi možemo učiniti najbolje, možemo pokazati osobama koje mucaju da se promijenilo
shvaćanje i liječenje mucanja. Mnoge osobe koje mucaju nisu svjesne napretka pa odustaju,
išli su i prije na terapije koje nisu bile učinkovite, pa su se pridružili zavjeri poricanja. Kako
da ih uvjerite u ove prednosti?
Možda vam je neugodno samo im prići i početi pričati o njihovom problemu. U tom slučaju
se javite u NCS i mi ćemo mu poslati knjigu ili brošure. Mnogo puta su mi pacijenti dolazili u
ured noseći požutjeli isječak iz novina o Centru, koji im je prije dosta godina dao rođak ili
prijatelj, ali se javljaju tek sada kada su u trenucima osobne krize. Činjenica da su zadržali
isječak, da ga nisu bacili, te ga stalno nose u novčaniku ili torbici, govori da su podsvjesno
željeli riješiti taj problem koji ih je pratio.
Jedan mi je pacijent rekao, kada sam ga pitao zašto je toliko dugo čekao da dođe; „Dr. toliko
sam se razočarao u prošlosti, da sam se bojao opet nadati.“ Podijelite ovu knjigu sa nekim tko
muca, pomozite da mu se vrati nada.

1
 24.POGLAVLJE

ZA TERAPEUTE

1
U stanovitom smislu, imati sažetak oblasti posvećene informacijama za govorne terapeute,
može pogoditi te stručnjake kao nešto čudno. Naposljetku, nije li cijela knjiga baš to?
Odgovor je naravno pozitivan, ali u ovom djelu je moja nakana ponuditi neke savjete
upozorenja. Tehnika protoka zraka se uvelike razlikuje od govornih terapija. Kao što je jasno
iz uspjeha tehnike (očito), usredotočenje samo na govorni problem je jedna od glavnih
grešaka u liječenju mucanja. Borba koja karakterizira poremećaj, nije povezana sa govorom
već sa zatvaranjem glasnica, što se događa netom prije govora. Zato je baziranje samo na
govoru velika pogreška, i svaka takva terapija je sumnjive vrijednosti. Tradicionalne
vrijednosti govornih teorija (odskakanje, izvlačenje-van, i poništenje), nemaju vrijednost u
sadržaju ove knjige. Naša pažnja i pažnja naših pacijenata mora stalno biti je usmjerena na to
što treba raditi prije nego li se počne govoriti. Ako se pravilno ponašaju, odnosno koriste
tehniku i polagano izgovaraju prvu riječ, njihov govor će postati tečan. Ta preokupacija sa
pripremom i potpuno ne obaziranje na govor, čini glavnu razliku između Tehnike protoka
zraka i tradicionalne govorne terapije.
NCS je razvio program vježbi klinikama za govor. Predstavlja vježbe za govorne terapeute
koji su dostupni u mnogim gradovima širom Amerike. Program se temelji na promatranju i
vježbanju. U prvoj fazi terapeut promatra dvodnevni intenzivni tretman u Radionici. Druga
faza prati radionicu i sastoji se od toga da terapeuti 6 mjeseci vježba tehniku, koja mu je
pokazana u Radionici. Terapeut koji izvršava tehniku protoka zraka na svojim vlastitim
pacijentima, snima na kazetu njihovu početnu prezentaciju, i periodično snima terapiju. Te
kazete onda pošalju u Centar na promatranje. Sve kazete se vrate sa komentarima i savjetima.
Nakon šesto mjesečne faze nadgledanja, ti terapeuti demonstriraju kroz razumijevanje
tehniku protoka zraka i sposobnost prelaska koja određuje terapeutovo razumijevanje, te im
se dodjeljuju ovlasti (certifikacije).
Centar održava programe treninga za govorne klinike više od 14 godina. Obično centar obuči
oko 200 klinika godišnje. Ipak ostaje još mnogo posla, pošto ima više od 60 000 govornih
terapeuta u USA.

DODATAK

1
 Istraživanje (razmatranje) dugoročnih učinaka višedimenzionalnog
programa liječenja mucanja

Svrha ovog razmatranja je pokazati podatke vezane za dugoročne učinke višedimenzionalnog

programa liječenja opisanog u ovoj knjizi. Rezultati se temelje na populaciji od 625 pacijenta
koji su sudjelovali u NCS programu.

Teme: eksperimentalna populacija se sastojala od 492 muškarca (prosječne dobi 31.6 godine)
i 133 žene (prosječne dobi 27.4 godine). Skoro su svi prošli govorne terapije ili psihoterapije
u nekom trenutku svog života, prije nego li su se upisali u NCS program. Za 538 pacijenata
su otvoreni simptomi borbe rangirani od blagih do žestokih; kod 87 pacijenata nije bilo
borbenih ponašanja, ali su bile dobro razvijene mogućnosti zamjene riječi. Ta grupa nazvana
prikriveni mucavci, sastojala se od 62 žene i 25 muškarca.

Metoda: svaki pacijent je liječen pomoću metoda opisanih u ovoj knjizi. Svi su dobivali
osobne tjedne zadatke te bi slali kazete svojim terapeutima u Centar, u prosjeku najmanje
jednu tokom 10 dana u periodu liječenja. Od svih smo zahtijevali da pohađaju sastanke u
lokalnim klubovima ili da redovito komuniciraju telefonom sa kolegama pacijentima sa svog
područja. Svi su pohađali najmanje 2 redovno zakazana tečaja podsjećanja. Prije kraja, svake
godine smo zvali pacijente da ispune detaljan upitnik (anketu). Radilo se o samoprocjeni
relativnog postotka govornog uspjeha u svakoj od 12 reprezentativnih govornih situacija. Test
su također ponavljali nakon 24 i 36 mjeseci da odredi učinak u godinama nakon završetka
tretmana, i pred grupnim nadzorom njihovih izvedbi.

Rezultati: na kraju početnog 12-to mjesečnog perioda, 96 % pacijenata je reklo da je

program bio uspješan. Godinu dana nakon svršetka terapije (nakon 24 mjeseca od početka),
uspješnost je pala na 93 %.

Razgovori (rasprave): definicija uspjeha koju smo koristili je bila „ u osnovi se osloboditi
simptoma u svim svakodnevnim govornim situacijama“. Nismo ni pokušali definirati uspjeh
kao potpuno rješavanje neželjenih navika, radije smo ga definirali u funkcionalnom smislu –
to je da rutinski funkcioniraju bez mucanja, zamjenjivanja riječi ili zvukova ili izbjegavanja
govornih situacija.
Mogu li pacijenti povremeno posrnuti pa zamucati? Odgovor je potvrdan. Ali se odmah mogu
oporaviti, i što je najvažnije, kažu da nisu bili psihički rastrojeni zbog te blokade. Znaju da je
do nje došlo jer nisu primjenjivali tehniku protoka zraka, te nadalje znaju da mogu odmah
nešto poduzeti da bi spriječili daljnje pojavljivanje blokada. Rezultati ovih istraživanja nam
pokazuju da se kod odraslih, može očekivati kod 9 od 10, relativno trajni uspjeh sa opisanim
tehnikama, pod uvjetom da su vrlo odani u svom pridržavanju svih dijelova programa.
Ali što sa neuspjesima? Neki baš i nisu zanimljivi, npr., jedan pacijent burzovni mešetar, se
priključio programu, dobro napredovao u početnoj fazi, nakon toga je ušao u telefonsku
hijerarhiju te je potrošio nevjerojatno puno vremena na nju (4 mjeseca), vježbao je i neke
druge hijerarhije da bi uspio, i u 9. mjesecu odustao. Kada smo ga testirali, i u 12 i u 24.

1
mjesecu, pacijent je još uvijek mucao u nekim situacijama, ali je rekao da program općenito
smatra uspješnim. Otkrio je da je njegov glavni, ako ne i jedini cilj uključivanja u program,
bio postići tečnost u telefonskim razgovorima, jer bi onda mogao nazvati nove kupce i
očekivati povećanje prihoda. Pretjerana količina vremena potrošena na telefonsku hijerarhiju
je bila odraz njegovog osobnog značaja. Značajno je proširio posao, i ako je mucao u brojnim
situacijama, postigao je svoj glavni cilj. Program je za njega ispunio funkciju, bio je uspješan.
Mnogi pacijenti nakon poboljšanja u nekim govornim situacijama, su prilično zadovoljni
svojim dostignućem i jednostavno prestanu vježbati. Možda ima nekoliko situacija u kojima
konstantno imaju poteškoće, ali se one pojavljuju tako rijetko, ili su u biti toliko ne važne, da
je motivacija za nastavak vježbe ne postojana. Ti pojedinci su zadovoljni postignutim
rezultatima, ali s našeg stajališta ih smatramo djelom neuspješne grupe.
Pad od 3% između 12.-24. mjeseca čini oko 20 ljudi koji potvrđuju da im se vračaju
poteškoće u nekim govornim situacijama. Svih 625 pacijenata su bili godinu dana bez
formalne terapije i bilo je iznenađujuće što je samo tako malo njih imalo poteškoće. Bilo je
moguće ponoviti tretman za 11 pacijenata, i nakon mjesec dana su se svi oporavili te dostigli
onaj svoj 12-to mjesečni nivo.
Ovi rezultati pokazuju da određeni oblici periodičnih tečajeva podsjećanja mogu biti potrebni
za malu grupu pacijenata, nakon formalne godine terapije. Iz istraživanja je proizašla dodatna
i važna činjenica. Mogućnost povratka mucanja može biti velika u prvih 5 mjeseci liječenja.
Pacijenti su krhki. I visoko stresna situacija može uzrokovati početak mucanja, koji ako se ne
provjerava , može porazno utjecati na samu izvedbu govora.
Otkrili smo da su grupe potpore, izravne linije, tjedna nadgledanja i tečajevi podsjećanja,
spasili tuce pacijenata od povratka. Ostao nam je neizbježan zaključak, da svi programi
liječenja moraju osigurati ove usluge da bi pacijent mogao ostvarivati usporedne nivoe
uspjeha.