KRALJ MIDA

Jednom je kralj Dionis s bučnom pratnjom menada I satira lutao po šumovitim

predjelima Tmola u Frigiji. U Dionisovoj sviti ne bješe samo Silena. On je zastao
I, spotičući se na svakom koraku, strašno pijan, lutao po frigijskim poljima.
Seljaci ga opaziše, svezaše ga vjencima cvijeća I odvedoše ga kralju Midi. Mida
odmah prepozna Dionisovog ucitelja, primi ga s počastima u svoj dvorac I devet ga
je dana častio raskošnim pirovima. Desetog dana Mida sam odvede Silena bogu
Dionisu.
Kad ugleda Silena, Dionis se obradova i, da bi Midu nagradio za počasti koje
bješe ukazao njegovom učitelju, reče mu da izabere bilo kakav dar. Čuvsi to, Mida
tad uzviknu :
O, veliki bože Dionise, naredi da se sve čega se dotaknem pretvori u čisto,
blješteće zlato.
Dionis ispuni Midinu zelju, samo zazali sto Mida nije izabrao sebi neki
ljepši dar.
Likujući, Mida ode. Radostan zbog dobijenog dara, on otkida zelenu granu s
jednog hrasta i ona se u njegovim rukama pretvara u zlato. On kida klasje po polju
i ono postaje zlato i puno zlatnog zrnevlja. Otkida jabuku, jabuka se pretvara u
zlato, kao da je iz Hesperidinog vrta. Sve čega se Mida dotakne odmah se pretvara
u zlato. Kad je prao ruke, voda se takodje pretvarala u zlato. Mida se silno
raduje.
I eto – stigao je u svoj dvorac. Sluge su mu priredile bogatu gozbu i, sav
srećan, on leže za sto. Ted tada shvati kakav je užasan dar zatražio od Dionisa.
Od samog njegovog dodira sve se pretvaralo u zlato. Zlatni su postajali u ustima i
hljeb i sva jela, pa čak i samo vino. Mida tek tad shvati da ce morati da umre od
gladi, te stoga pruži ruke prema nebu i uzviknu :
- Smiluj se, smiluj se, o, Dionise ! Molim te za milost ! Uzmi natrag svoj
dar.
Dionis se pojavi i rece Midi :
- Idi izvorima Paktola i tamo u njihovim vodama operi sa svog tijela dar i
svoju krivicu.
Mida se po naredbi Dionisovoj uputi izvorima Paktola tamo se zagnjuri u
njegove čiste vode. Zlatom potekoše vode Paktola i oprase dar s Midinog tijela,
dobijen od boga Dionisa. Od tog vremena Paktol je postao zlatonosan.

( 76 str. )

ARGONAUTI

FRIKS I HELA

U starom Minijskom Orhomenu u Beotiji vladao je kralj Atamant, sin boga

vjetra Eola. On je imao s boginjom oblaka Nefelom dvoje djece - sina Friksa i kćer
Helu. Atamant je ostavio Nefelu i oženio se Kadmovom kćerkom Inom. Ina je mrzjela
djecu svog muža iz prvog braka i namislila da ih ubije, te je stoga nagovorila
Orhomenjanke da osuše sjeme koje su spremile za usjev. Orhomenjani su zasijali
polja sušenim sjemenom , ali na njihovim uvijek plodnim njivama ništa nije niklo.
Orhomenjanima je prijetila glad. Vidjevši to, Atamant je odlučio da pošalje
poslanika u svete Delfe da bi upitao proročište strijelca Apolona zašto su
njihove njive neplodne. Lukava Ina potkupila je poslanike i oni su, vrativši se iz
Delfa, donijeli lažan odgovor proročišta.
- Evo kakav je odgovor dala proročica Pitija – rekli su Atamantu potkupljeni
poslanici. – Prinesi na žrtvenik bogovima svoga sina Friksa i bogovi će vratiti
plodnost njivama.
Da bi izbjegao veliku nesreću koja je prijetila Orhomenu, Atamant odluči da
žrtvuje svog voljenog sina. Ina je likovala: njen plan da ubije Friksa, uspio je.
Sve je već bilo bilo spremljeno za prinošenje žrtve. Trebalo je da mladi
Friks padne pod nožem sveštenika , ali odjednom se pojavio zlatoruni ovan, dar
boga Hermesa. Ovna je podala Frikseva majka, boginja Nefela, da bi spasila svoje
dijete. Friks je sa svojom sestrom Helom sjeo na zlatnorunog ovna i ovan ih je
ponio kroz vazduh daleko na sjever.
Ovan je jurio munjevitom brzinom. Daleko ispod njega prostirala su se polja i
šume, a između njih su kao srebrne trake izvijale rijeke. Ovan je jurio iznad
planina, zatim nad morem. Hela se uplašila i od straha nije mogla da se zadrži na
ovnu. Pala je u more i morski talasi koji vječno šume progutali su je. Friks nije
mogao da spasi sestru. Ona je poginula i od tog vremena more je je na onom mjestu
gdje je Hela poginula počelo da se naziva – Helespontom ( Helino more – sadašnji
Dardanelski moreuz ).
Ovan s Friksom jurio je sve dalje i dalje i najzad se spustio na obalu
Tesalije, u daleku Kolhidu, gdje je vladao sin boga Heliosa, čarobnjak Et. Et je
vaspitao Friksa, a kad je ovaj ojačao , oženio ga svojom kćerkom Halkiopom.
Zlatorunog pak ovna, koji bješe spasio Friksa, prinjeo je na žrtvu velikom goniocu
oblaka Zevsu .Zlatno ovnovo runo Et je objesio u svetoj šumi boga rata Areja. Runo
je morao da čuva užasan zmaj, koji bljuje plamen i koji nikada ne sklapa oči.
Glasovi o tom zlatnom runu rasprostrli su se po čitavoj Grčkoj. Potomci
Friksovog oca Atamanta znali su da spas i blagostanje njihovog roda zavisi od toga
da li imaju runo ili ne, pa su htjeli da ga po svaku cijenu dobave.

( 217 str. )

PERSEJEVO ROĐENJE

Angoski kralj Akrisij, Linkejev unuk, imao je kćer Danaju, koja bješe čuvena po
svojoj nadzemaljskoj ljepoti. Akrisiju, je, međutim, proročište predskazalo da će
poginuti od ruke Danajinog sina. Da bi izbjegao ovu zlu sudbinu, Akrisij naredi da
se napravi prostrana kamena odaja duboko pod zemljom i u nju, da je niko ne bi
vidio, zaključa svoju kćer Danaju.
Ali veliki gromovnik Zevs je primjeti i zavolje, pa , prrušen u zlatnu kišu,
prodre u njene odaje, te ona tako postade njegova žena. Iz tog braka Danaja rodi
prekrasnog dječaka, koga nazva Persejem.
U podzemnim odajama mali Persej nije dugo živio sa svojom majkom. Jednom
prilikom Akrisij ču glas i veseli smijeh malog Perseja. On se spusti u odaje svoje
kćeri da bi saznao kako to da se iz njenih odaja čuje dječiji smijeh. Vidjevši
prekrasnog dječaka, Akrisij zanijemi od čuda. Kako se on uplaši kad saznade da je
to Danajin i Zevsov sin ! Odmah se sjeti proročanstva. Morao je sad da se zamisli
i smisli kako da izbjegne sudbinu. Najzad naredi da se napravi veliki drveni
sanduk, zatvori u njega svoju kćer Danaju i njenog sina, malog Perseja, zatim ga
dobro zakuca i zapovijedi da se baci u more.
Dugo je plovio sanduk po burnim talasima slanog mora. Smrt je neprestano
prijetila Danaji i njenom sinu. Talasi bacahu sanduk s jedne strane na drugu, čas
su ga visoko podizali na svojim vrhovima, a čas ga spuštali u morske dubine.
Najzad, vječno šumni talasi doniješe sanduk na ostrvo Serif. Ribar Diktis je baš u
to vrijeme lovio ribe. Upravo je bacio svoju mrežu u more. Sanduk se zaple u nju i
Diktis ga izvuče na obalu. Kad je otvorio sanduk, on ugleda, na svoje veliko
iznenađenje, u njemu čenu neobične ljepote i malog, divnog dječaka. Odmah oboje
odvede svom bratu, serifskom kralju Polidektu.
Persej odraste na dvoru kralja Polidekta i postade snažan, stasit mladić.
Blistaše svojom božanskom ljepotom među serifskim mladićima kao zvijezda i niko od
njih ne bješe mu ravan ni po ljepoti, ni po snazi, ni po okretnosti, ni po
hrabrosti.

( 101 str. )

PAN
 U Dionisovoj sviti često se može vidjeti i bog Pan. Kad se rodio veliki Pan,
njegova majka, nimfa Driopa,pogledavši sina, užasnuta od straha pobježe. Rodio se
s kozjim nogama, i s dugom bradom. Ali njegov otac Hermes obradova se rođenju, uze
ga u naručje i odnese bogovima na sveti Olimp. Svi bogovi su se glasno radovali
Panovom rođenju i smijali se dok su ga gledali.
Bog Pan nije ostao da živi s bogovima na Olimpu, već je otišao u sjenovite
šume, u planine. Tamo, svirajući na zvučnoj svirali, napasa on stada. Čim nimfe
čuju divne zvuke Panove svirale, u gomilama žure k njemu, opkoljavaju ga i uskoro-
kolo igra po zelenoj usamljenoj dolini, uz zvuke Panove svirke. I sam Pan voli da
učestvuje u plesovima nimfi. Kad se razveseli, onda se podiže radostan žagor po
šumama na planinskim padinama. Nimfe i satiri se veselo igraju zajedno s bučnim
kozonogim Panom. Kad dođe sparno podne, Pan se udaljava u gustu šumu ili hladnu
pećinu i tamo se odmara. Tad je vrlo opasno uznemiravati ga, on je naprasit i može
u gnijevu da pošalje težak san koji guši, može da se pojavi neočekivano i da
uplaši zastrašenog putnika svojom pojavom. Najzad, on može da pošalje i paničan
strah, takav užas kad čovjek glavom bezobzirce nagne u bjekstvo ne primjećujući
puteve, kroz šume, preko planina, po ivicama provalija, ne opažajući da ga u tom
bjekstvu na svakom koraku vreba smrt. Dešavalo se da čitavoj vojsci Pan zada takav
strah da se ona da u panično bjekstvo. Stoga Pana ne treba ljutiti- kad se
naljuti, on je strašan, ali kad nije ljut, on je milostiv i dobrodušan. Mnoga
dobra čini on pastirima. Veliki Pan čuva i nalazi grčka stada. Veseli je učesnik u
igrama veselih menada i česti saputnik boga vina, Dionisa.

( 77 str. )

TANTAL

U Lidiji, u Sipilskoj gori, nalazio se bogati grad koji se po gori zvao

Sipil. U tom gradu je vladao ljubimac bogova, Zevsov sin – Tantal. Svačim su ga
bogovi obilno nagradili. Na zemlji nije bilo nikog ko bi bio bogatiji i srećniji
od sipilskog kralja Tantala. A nebrojena bogatstva su mu pružali najbogatiji
zlatni rudnici na planini Sipili. A niko nije imao tako rodna polja, nikome nisu
bašte i vinogradi donosili tako divne plodove. Na pašnjacima Tantala, ljubimca
bogova, pasla su ogromna stada tankorunih ovaca, tvrdorogih bikova, krava i ergele
kao vjetar brzih konja. Kralj Tantal je imao svega u izobilju. On je mogao do
duboke starosti da živi u sreći i zadovoljstvu, ali su ga upropastili pretjerana
oholost i zločini.
Bogovi su gledali na Tantala kao na sebi ravnog. Olimpljani su često dolazili
u Tantalove dvore, sjajne od zlata, i veselo pirovali s njim. Tantal je na poziv
bogova često odlazio na svijetli Olimp, kud nije mogao da ide nijedan smrtnik.
Tamo je uzimao učešća u vijećanjima bogova i za istom trpezom pirovao s njima u
dvorcu svog oca gromovnika Zevsa. Od tako velike sreće Tantal se bješe pogordio.
On je sebe počeo da smatra ravnim čak i goniocu oblaka Zevsu. Često, vraćajući se
s Olimpa, Tantal je uzimao sa sobom hranu bogova – ambroziju i nektar – i davao je
svojim smrtnim prijateljima, pirujući s njima u svom dvorcu. Čak i odluke koje su
donosili bogovi savjetujući se na svijetlom Olimpu o sudbini svijeta – Tantal je
saopštavao ljudima. On nije umio da čuva tajne koje mu je povjeravao njegov otac
Zevs.
Jednom prilikom za vrijeme pira na Olimpu veliki Hronov sin se obrati Tantalu
i reče mu:
- Sine moj, ispuniću sve što budeš zaželio. Traži od mene sve što hoćeš. Iz
ljubavi prema tebi, svaku tvoju molbu ću ispuniti.
Ali Tantal, zaboravivši da je smrtnik, oholo odgovori svome ocu, svevladaru
Zevsu :
- Nije mi potrebna tvoja milost. Ništa mi nije potrebno. Sudbina koja mi je
dodijeljena ljepša je od sudbine besmrtnih bogova.
Gromovnik ništa ne odgovori sinu. Strašno skupi obrve, ali se uzdrža od
gnijeva. On je još uvijek volio svog sina, bez obzira na njegovu oholost. Uskoro
je Tantal još dva puta strašno uvrijedio besmrtne bogove, i tek tada je Zevs
kaznio oholog Tantala.
Na Kritu, u gromovnikovoj domovini, živio je zlatan pas. Nekad je on čuvao
novorođenog Zevsa i divnu kozu Amalteju, koja ga je hranila. Kad je Zevs odrastao
i oteo Hronu vlast nad svijetom, ostavio je na Kritu tog psa da čuva njegovo
svetilište. Efeski kralj Pandarej, privučen ljepotom i snagom tog psa, doputova
tajno na Krit i odveze ga na svojoj lađi s ostrva. Ali gdje da sakrije čudesnu
životinju? Pandarej je dugo na to mislio dok je putovao morem, pa je na kraju
odlučio da da divnog psa Tantalu na čuvanje. Sipilski kralj je sakrio od bogova
čudesnu životinju. Tada se Zevs rasrdio, pozvao svog sina, vjesnika bogova Hermesa
i poslao ga Tantalu da zatraži od ovog da mu vrati zlatnog psa. Brzi Hermes je za
tren oka odjurio s Olimpa u Sipil, stao pred Tantala i rekao mu:
- Efeski kralj ukrao je iz Zevsovog svetilišta s Krita divnog psa i dao ti ga
na čuvanje. Bogovi Olimpljani sve znaju. Ništa od njih smrtnici ne mogu da
sakriju. Vrati psa bogu Zevsu i čuvaj se da ne navučeš na sebe gromovnikov
gnijev !
A nato će Tantal vijesniku bogova :
- Uzalud mi prijetiš Zevsovim gnijevom. Nisam uopšte vidio zlatnog psa;
bogovi se varaju. On nije kod mene.
Tantal se zakleo strašnom kletvom da govori istinu. Tom kletvom je još više
rasrdio Zevsa. To je bila prva uvreda koju je Tantal nanio bogovima, ali ga
gromovnik Zevs ipak nije kaznio.
Kaznu bogova, međutim, Tantal navuče drugom uvredom bogova- stračnim
zločinom. Kada su se jednom bogovi s Olimpa skupili da piruju u Tantalovom
dvorcu, on je namislio da iskuša da li doista sve vide i sve znaju. Sipilski kralj
nije vjerovao da bogovi Olimpljani sve vide, te stoga spremi bogovima užasnu
Trpezu. On ubi svog sina Pelopsa i njegovo meso, pripremljeno kao divno jelo,
iznese bogovima za vrijeme pira. Bogovi su odmah shvatili zlu Tantalovu namjeru i
niko od njih ne okusi užasno jelo. Samo boginja Demetra, u velikoj tuzi za
izgubljenom kćerkom Persefonom, na koju je stalno mislila, ništa ne primjećuje –
pojede rame mladog Pelopsa. Bogovi uzeše užasno jelo, skupiše sve Pelopsovo meso i
kosti u kotao i staviše ga na jaku vatru. Hermes je svojim čarolijama opet oživio
dječaka. On se pojavio pred bogovima još ljepši nego što je ranije bio, ali mu je
nedostajalo rame koje je pojela Demetra. Po Zevsovoj naredbi, veliki Hefest je
Pelopsu odmah napravio rame od bliješteće slonove kosti. Od tog doba svi Pelopsovi
potomci nose bliještavo bijelo platno na desnom ramenu.
Tantalov prestup prepuni čašu strpljenja Zevsa, velikog vladar bogova i
ljudi. Gromovnik baci Tantala u mračno carstvo svog brata Hada; tamo on podnosi
užasnu kaznu. Mučen žeđu i glađu, on stoji u prozračnoj vodi. Ona mu dopire do
samog podbratka. Treba samo da se nagne da utoli žeđ, ali čim se nagne – voda
iščezne i pod nogama mu je samo suva, crna zemlja. Nad Tantalovom glavom vise
grane plodnog drveća; sočne smokve, rumene jabuke, kruške, masline i nar vise
nisko nad njegovom glavom; teški, zreli grozdovi mu skoro dodiruju kosu. Iznuren
glađu, Tantal stalno pruža ruke za divnim plodovima, ali tada nailazi burni vjetar
koji odnosi plodne grane. No, Tantala ne muče samo žeđ i glad, vječni mu strah
steže srce. Nad glavom mu visi stijena, koja se jedva drži i svakog trenutka
prijeti da ga razmrska svojom težinom. Tako se muči sipilski kralj, Zevsov sin
Tantal, u carstvu užasnog Hada; muči se u strahu, gladan i žedan.

( 120 str. )

HERA ( JUNONA )

Velika boginja Hera, žena svevladara Zevsa, štiti brak i čuva svetost i
nenarušivost bračnih veza. Ona šalje supruzima mnogobrojno potomstvo i pri rađanju
djeteta blagosilja majke.
Pošto je Hron, pobijeđen od Zevsa, izbacio iz svoje utrobe boginju Heru i
njenu braću i sestre, majka Reja ju je odvela na kraj Zemlje sijedom Okeanu; Heru
je tamo vaspitavala Tetida. Dugo je živjela Hera daleko od Olimpa, u tišini i
miru. Veliki gromovnik Zevs primjetio ju je, zavolio i ugrabio od Tetide. Bogovi
su priredili Zevsu i Heri raskošnu svadbu. Irida i harite obukle su Heru u
raskošne haljine i ona je svojom mladom, veličanstvenom ljepotom, sijala u skupu
bogova na Olimpu, sjedeći na zlatnom prestolu, zajedno s velikim kraljem bogova i
ljudi- gromovnikom Zevsom. Gospodarici Heri svi bogovi donosili su svadbene
darove, a boginja Zemlja – Geja odgaji na svojim njedrima divnu jabuku sa zlatnim
plodovima i pokloni je Zevsovoj ženi. Čitava priroda je slavila boga Zevsa i
boginju Heru.
Hera vlada na visokom Olimpu. Kao i njen muž Zevs, i ona zapovijeda gromovima
i munjama, na njenu riječ se nebo prekriva tamnim kišnim oblacima, a na pokret
njene ruke podižu se strašne bure. Velika Hera je prelijepa, volooka, bjeloruka,
ispod vijenca joj u talasima padaju divne kovrdze, oči joj plamte vlašću i mirnom
veličanstvenošću. Bogovi poštuju Heru; nju poštuje i njen muž, gonilac oblaka
Zevs, i često se savjetuje s njom, ali česte su svađe između Zevsa i Here. Na
vijećanjima bogova Hera često prigovara Zevsu i spori s njim. Gromovnik se tada
ljuti i prijeti kaznama svojoj ženi. Hera tad ućuti i savlađuje svoj gnijev. Ona
se prisjeća vremena kad ju je Zevs bičevao, okovao je zlatnim lancima i objesio
između Zemlje i neba, privezavši joj za noge dva teška nakovnja.
Hera je moćna i nijedna boginja nema toliku vlast kao ona.Veličanstvena, u
dugoj raskošnoj odeždi koju je izatkala sama Atena, u kolima u koja su upregnuta
dva besmrtna konja – silazi ona s visokog Olimpa. Njena kola su sva od srebra,
točkovi od čistog zlata, a paoci na točkovima svijetle kao da su od bakra. Gdje
Hera pođe, miris se širi zemljom. Sve živo se sklanja pred njom, velikom
gospodaricom Olimpa.

( 29 str. )

APOLONOVO ROĐENJE

Bog svjetlosti, zlatokosi Apolon, rođen je na ostrvu Delosu. Njegova majka

Latona, gonjena gnijevom boginje Here, nije nigdje mogla da nađe utočište. Praćena
zmajem Pitonom, koga je Hera poslala, ona je lutala po čitavom svijetu i najzad se
sakrila na Delosu, na ostrvu koje je u to vrijeme plovilo po talasima burnog mora.
Čim Latona stupi na Delos, podigoše se ogromni stubovi iz morske dubine i
zaustaviše to pusto ostrvo. Ono stade čvrsto na onom mjestu gdje se i danas
nalazi. Oko Delosa je šumjelo more. Tužno su se dizale Delosove stijene, gole i
bez ikakvog rastinja. Samo su morski galebovi nalazili sklonište na tim stijenama
i javljali se na njima svojim tužnim krikom. Ali eto – rodi se bog Apolon i svuda
se prosuše potoci jarke svjetlosti. Oni kao zlatom poliše stijene na Delosu. Sve
unaokolo poče da cvjeta i sija: stijene na obali, i planina Kint, i dolina i
more. Boginje koje se okupiše na Delosu svečano proslaviše rođenje boga, prinoseći
mu ambroziju i nektar. S boginjama se radovala i sva priroda naokolo.

( 30 str. )

APOLONOVA BORBA S PITONOM I OSNIVANJE

DELFIJSKOG PROROČIŠTA

Mladi, blistavi Apolon pojuri plavim nebom s lirom u rukama i srebrnim lukom
na plećima. Njegove zlatne strijele gromko su zvečale u tobolcu. Ponosan,
radostan, Apolon je jurio visoko nad Zemljom, prijeteći svakom zlu, svemu onom što
se rađa iz tmine i mraka. Žurio je tamo gdje živi grozni Piton, koji je progonio
njegovu majku Latonu; htio je da mu se osveti za sva zla koja joj je ovaj nanio.
Apolon je brzo stigao do mračnog klanca u kojem je boravio Piton. Naokolo su
se uzdizale stijene penjući se visoko u nebo. U klancu je bio mrak. Njegovim dnom
brzo je proticao planinski potok, , bijel od pjene, a nad potokom su se kovitlali
oblaci. Strašni Piton uspuza se iz svoje jazbine. Njegovo ogromno tijelo
prekriveno krljuštima, izvijalo se među stijenama u bezbroj prstenova. Od njegovog
teškog tijela drhtale su i pokretale se s mjesta stijene i planine. Jarostni Piton
je sve pustođio naokolo, svuda je širio smrt. Nimfe i sve živo bježalo je od
užasa. Piton se podiže, moćan, jarostan, otvori svoju užasnu čeljust i samo što ne
proguta zlatokosog Apolona. Utom se razleže zvuk tetive srebrnog luka, kao iskra
zasvijetli u vazduhu zlatna strijela koja nije nikad promašila, za njom druga, pa
treća; strijele su kao kiša osule po Pitonu, koji pade na zemlju bez daha. Gromko
zazvuča slavodobitna pobjednička pjesma ( pean ) zlatnog Apolona, pobjednika
čudovišta Pitona, a pratile su je zlatne strune njegove božanske lire. Apolon
zakopa u zemlju Pitonovo tijelo, tamo gdje se nalaze sveti Delfi, i osnova u
Delfima svetilište i proročište, da bi u njima proricao ljudima volju svoga oca
Zevsa.
S visoke obale, daleko na pučini, Apolon, odjednom ugleda lađu kritskih
mornara. Prerušen u delfina, baci se u plavo more, stiže lađu i kao svijetla
zvijezda izletje iz morskih talasa na njenu krmu. Apolon uvede lađu u pristanište
grada Krise i kroz plodonosnu dolinu povede kritske mornare u Delfe, svirajući im
na zlatnoj liri. On ih učini prvim sveštenicima svog svetilišta.