UVOD

Da bi svaka organizacija, odnosno poduzeća poslovalo skladno treba poštivati određenu

poslovnu politiku koja sa sobom nosi određene preduvjete. Gospodarske probleme unutar jednog
poduzeća i njegovo ponašanje analizira znanstvena disciplina zvana ekonomika poduzeća.
Predmet izučavanja ekonomike poduzeća je poduzeće kao temeljna gospodarska cjelina za koju
se izračunava i utvrđuje rezultat koje ono ostvaruje.1 Da bi se došlo do spoznaja o rezultatu i
uvjetima u kojima poduzeće ostvaruje svoj rezultat, ekonomika se u svom promatranju služi
odgovarajućim metodama izučavanja, kao što su sinteza, analiza, induktivna i deduktivna
metoda, matematičke i statističke metode i sl. Poduzeće za svoje gospodarsko egzistiranje mora
sebe naći u postojećim resursima ili stvoriti potrebne uvjete. Pod tim uvjetima podrazumijeva se
pravilno raspolaganje potrebnom količinom i kvalitetnom ljudskog rada i kapitala.2

Potrebe tržišta su ključno pitanje za to postoje li uvjeti za osnivanje i postojanje samog

poduzeća. Ustanovi li se da na tržištu nema potrebe za finalnim rezultatima poduzeća, treba
odustati od realizacije i daljnjeg osnivanja poduzeća. Cilj ekonomike poduzeća kao znanstvene
discipline treba se temeljiti na sustavno praćenju i istraživanju potrebnih resursa, razvojem i
rastom poduzeća, učincima, primjenom nove tehnologe u poslovanju, proučavanjem radnih
metoda i sl. Razvoj poduzeća vrši se temeljem njegovog implementiranja proizvoda koje on
nudi. Da bi razvoj i opstanak poduzeća bio što uspješniji moraju se zadovoljiti određeni
gospodarski i društveni aspekti, odnosno uvjeti. Ti uvjeti nadalje određuju i osnovne ciljeve
pojedinog poduzeća i usmjeruju tijek smog poslovanja. Pa tako kao primarni ekonomski cilj
nameće se ostvarivanje dobiti koji se nadovezuje na sekundarni cilj a to je osiguranje
kontinuiteta i razvoj poduzeća. Svako poslovanje snosi određenu dozu rizika, te se treba znati
nositi s njime. Svako poduzeće bira najbolje metode i mjere koje određuju buduću borbu protiv
rizika unutar poslovanja. Poduzeće je ekonomska samostalna jedinica i kao takva ono bira samo
svoje partnere, resurse, predmet poslovanja, samostalno donosi svoje poslovne odluke i dr.

Temeljni gospodarski uvjeti za osnivanje i rad poduzeće ne odskaču previše od prvobitnih

analiza provedenih pri samoj razradi ideje poslovanja. Treba uzeti u obzir dva glavna preduvjeta,
a to su vanjski i unutarnji. Kao osnovni vanjski preduvjeti ističu se potrebe tržišta i postojanje i
dostupnost resursa. Pri tom prvo preduvjetu pažnja je usmjerena na sam zakon funkcioniranja
tržišta. Tržište određuje poslovanje, sadašnje, a i buduće. Ono kreira potrebe za nekim resursom i
kreira pad nekih želja prema drugim resursima. Tržište nije fiksna ploča sa figurama, već
dinamički splet koji svakodnevno se mijenja, nadopunjuje i strukturira prema vlastitim
potrebama. Potrebe proizlaze od nas samih,odnosno od konzumenata tih resursa i usluga koje
nalazimo na tržištu. Na temelju njih poduzeće kreira svoju svrhu i bit poslovanja, a da bi što
uspješnije i dugovječnije poslovalo, treba stalno ići u korak sa vremenom i trendovima koje ono
donosi. Kao drugi biti čimbenik u osnivanju poslovanja javlja se unutarnji preduvjet. Unutarnji
preduvjet nosi samu bit poslovanja, definira predmet poslovanja, potreban kapital, kadrovi,
sredstva za rad i sl. Unutar tih preduvjeta formiraju se osnovne karike za financijsko poslovanje
poduzeća.

1
Ruža. F., Ekonomika poduzeća, TIVA, Varaždin, 2002., str. 4.
2
ibidem str. 7.
1. SVRHA EKONOMIKE PODUZEĆA PRI OSNIVANJU PODUZEĆA

Svako poduzeće pri svom osnivanju postavlja svrhu i cilj poslovanja. Na temelju toga ono se
plasira na tržište i kreira si gospodarsku djelatnost. Svi postavljeni ciljevi moraju biti realni i
izvedivi. Također, postavljeni ciljevi moraju se odnositi na sve razine unutar jednog poduzeća i
svi trebaju biti jednako usmjereni. Ciljevima poduzeća definiraju se rezultati prema kojima
poduzeće treba usmjeriti svoje aktivnosti. Mogu se svrstati u dva osnovna cilja a to su opstanak i
razvoj. Kratkoročni ciljevi pojedinih razdoblja moraju voditi ostvarenju dugoročnog cilja
poduzeća. Osnovni cilj poduzeća jest samoodržanje i može se reći da je opstanak poduzeća ideal.
Osim cilja da postane poduzeće kao složeni poslovni sustav ima i posebne ciljeve, a to je i rast
poduzeća, učinkovitost u poslovanju i kontinuitet u radu poslovanja. 3 Svakom poduzeću cilj je
podići stopu koja ovisi o trenutnoj situaciji na tržištu koja se mijenja iz dana u dan. Pa tako na
temelju tih preduvjeta formiraju se i ciljevi. Organizacija poduzeća podloga je za uspješno
kombiniranje i racionalno korištenje svih resursa. Osnovni zadatak menadžmenta je izbor
organizacije primjerene prirodi djelatnosti.

Ekonomika poduzeća kao znanstvena disciplina izučava poduzeće, priprema ga za ulazak u

tržište, priprema ga za buduće nepovoljne situacije i smanjuje mogućnost rizika. Kao samostalna
ekonomska disciplina (mikroekonomika) ona se bavi poduzećima kao najmanjim
gospodarstvenim jedinicama. Za poduzeće je karakterističan skup ciljeva i svrha koje definiraju i
provode vlasnici, uprava i uposleni, a od posebne važnosti koordinacija između različitih, a vrlo
često i konfliktnih ciljeva. Glavni fokus ekonomike poduzeća usmjeren je također i na izbor
adekvatnih resursa i učinaka, radnih metoda i nove tehnologije. Zadaća ekonomike poduzeća je
da:

 pruži osnovna znanja za uspješno poslovanje poduzeća

 objašnjava ekonomske pojave u tom poslovanju
 omogući djelotvornije odlučivanje.

Cilj ekonomike poduzeća je da:

 potiče i razvija istraživački rad na području gospodarenja u poduzetništvu

 školuje i stvara ekonomiste i rukovodioce za potrebe poduzeća i drugih organizacija

Također, ekonomika poduzeća definira pojam financiranja poduzeća koje se može definirati kao
aktivnost pribavljanja i korištenja kapitala potrebnog za pokretanje i kontinuirano poslovanje
poduzeća. Uz financiranje poduzeća javlja se pojam uspješnosti. Uspješnost i mjerila uspješnosti
temelje se na primjeni načela maksimalne racionalnosti određena količina ulaganja u
reprodukciju-ostvarivanje maksimalnog poslovnog rezultata. Neka od mjerila za ostvarivanje
uspješnosti poslovanja su: proizvodnost rada (produktivnost), ekonomičnost (količina rada),
rentabilnost (iskorišten vlastiti kapital).

3
ibidem str. 13.
1.1. Gospodarski preduvjeti osnivanja poduzeća

Za osnivanje i uspješno poslovanje bilo kojeg poduzeća na tržištu potrebni su, osim
poduzetnika i poduzetništva, još i odgovarajući gospodarski i društveni preduvjeti. Temeljni
gospodarski preduvjeti za osnivanje i rad poduzeća su:

 Vanjski preduvjeti:
1. potrebe tržišta
2. postojanje i potrebe resursa

 Unutarnji preduvjeti:
1. predmet poslovanja
2. potreban kapital, kadrovi, sredstva i predmeti rada
3. veličina i lokacija poduzeća

Potrebe tržišta predstavljaju temelj osnivanja samog poduzeća. Na njima se zasniva predmet
i sama bit proizvodnje nekog poduzeće, odnosno organizacije. One kreiraju proizvod, nameću
trendove, guraju poduzeće u investicije ili u odustajanje od nekog poslovnog projekta. Za svakog
poduzetnika potreba su tržišta ishodišna točka, prvi uvjet i trajan orijentir u njegovoj
poduzetničkoj djelatnosti. Da bi neko poduzeće uspješno poslovalo ono mora se stalno
prilagođavati potrebama tržišta u protivnom će biti izgurano sa tržišta od strane konkurencije.
Ono treba znati prilagoditi svoj proizvod potrebama tržišta kvalitetom, količinom, dizajnom,
cijenom i sl. karakteristikama koje danas se razlikuju kod svakog poduzeća, tj. konkurencije.
Potrebe tržišta su ključno pitanje za to postoje li uvjeti za osnivanje i postojanje poduzeća.
Ustanovi li se da na tržištu nema potrebe za rezultatima poduzeća (proizvodima ili uslugama),
valja odustati od osnivanja ili daljnjeg rada poduzeća ili promijeniti program za nešto novo – što
je tržištu potrebno. Za svakog poduzetnika potrebe su tržišta ishodišna točka, prvi uvjet i trajan
orijentir u njegovoj poduzetničkoj djelatnosti. Na te potrebe suvereni poduzetnik gleda iz
posebnog ugla: respektirajući današnje i preferirajući sutrašnje potrebe tržišta. Smisao je takva
stajališta u vjerojatnosti razvijene konkurencije u zadovoljavanju sadašnjih potreba i u
mogućnosti da se bude prvi u poticanju sutrašnjih potreba. Da se, na primjer, umjesto još jednog
istovrsnog proizvoda, tržištu ponudi modificirani ili novi, funkcionalniji proizvod, superiorniji
od njegova prethodnika. Zahtjeve je tržišta uputno i anticipirati, a ne samo slijediti. Velike
prodore na tržištu čine u prvom redu inovatori, a samo iznimno i njihovi vješti sljedbenici.

Dostupnost potrebnih resursa ne podrazumijeva samo njihovu raspoloživost u dovoljnim

količinama na lokalnom, regionalnom ili nacionalnom tržištu nego i mogućnost pristupa tim
resursima u najširim međunarodnim razmjerima. U današnjem svijetu sve slobodnijeg kretanja
ljudi i ideja, robe i kapitala (osobito unutar velikih gospodarskih zajednica) ta se mogućnost
stalno proširuje. Kapital se slobodno prelijeva u potrazi za povoljnijim plasmanom ili za
sigurnijim utočištem. Dostupnost potrebnim resursima otežana je u nekoliko geografskim
udaljenostima (troškovi prijevoza), mjerama restriktivne ekonomske politike (carine,
kontingenti, zabrane uvoza i izvoza) i međunarodnim političkim prilikama (zahlađenje ili prekid
diplomatskih i ekonomskih odnosa, embargo, ratna opasnost, rat). Svaki, a osobito trajniji
poremećaj u dostupnosti resursa potrebnih poduzeću ozbiljna je prijetnja kontinuitetu i
uspješnosti njegova rada.
 Predmet poslovanja poduzeća označava glavnu okosnicu proizvodnje i oko njega se okreće
poslovni proces unutar jednog poduzeća (organizacije). Predmet poslovanja kreira se u samom
startu osnivanja poduzeća i postaje osnovom osnivanja neke djelatnosti. Predmet poslovanja
određuje smjer poduzeća, njegovu svrhu i postojanje. Također, ovaj preduvjet ovisi o prethodno
navedena dva preduvjeta jer bez potrebe tržišta i dostupnosti resursa na tom tržištu nema ni svrhe
sam predmet poslovanja. Pravi poduzetnik ne bira predmet poslovanja po svom ukusu nego po
izgledima za povoljan plasman. Ako je na nekom tržištu previše proizvođača ili trgovaca modne
konfekcije, računara i bicikla bit će uputnije osnovati poduzeće za deficitarne usluge: za pranje
prozora na visokogradnjama, za selidbe ili za kupoprodaju rabljenog pokućstva. Ovisno o
valjanosti ili promašaju u izboru predmeta poslovanja svako poduzeće može i uspjeti, ali i
propasti.

Potreban novčani kapital pri osnivanju poduzeća novi bitnu ulogu i realizira predmet i samu
ideju osnivanja. Ovisno o predmetu i opsegu planiranog poslovanja poduzetniku je potreban i
odgovarajući kapital za početno angažiranje radnih sila, sredstava za rad, predmeta rada i tuđih
usluga. U nedostatku dovoljnog iznosa vlastitog kapitala nužno je angažirati i tuđi kapital
(izdavanjem dionica, ugovaranjem kredita, primanjem akontacija od kupaca, zakupljivanjem
zemljišta i zgrada i korištenjem ostalih izvora). Pomanjkanjem kapitala primjerenog opsegu
poslovanja ozbiljno se dovodi u pitanje kontinuitet djelovanja poduzeća, a u težim slučajevima i
njegov opstanak.

Raspoloživi kadrovi predstavljaju paletu oruđa budućeg poduzeća. Čovjek je temelj svake
organizacije i bez raspoloživih kadrova ne može se pokrenuti samo poslovanje. Time se i
predmet i svrha poduzeća ne mogu realizirati. Kako bi neko poduzeće što uspješnije poslovalo
treba napraviti selekciju što boljih kadrova pri zapošljavanju. Koristeći se metodama
profesionalne selekcije (a na dugi rok i metodama profesionalne orijentacije) poduzetnik
angažira potreban broj suradnika, rukovodilaca, stručnjaka i samih radnika za obavljanje
odgovarajućih poslova za potrebe poduzeća. Kao nosioci i izvršitelji njegove sveukupne
djelatnosti oni presudno utječu na organizaciju, upravljanje i poslovne rezultate, kako svojom
kvalitetom i profesionalnim odnosom prema poslu, tako i pokazanom radnom motivacijom. Pri
odabiru kvalitetnog kadra uvijek se snosi dio rizika, ali ponekad se i rizik u čovjeka itekako
isplati. Kadrovi unutar poduzeća čine mrežu poslovanja u kojoj svatko ima svoju ulogu i svrhu,
svatko unutar poduzeća snosi dio poslovnog ciklusa i pomaže u izgradnji poduzeća i ostvarivanja
profita i dobiti. Bez obzira na stalan napredak tehnologije i pojavu novih sredstava za rad kadrovi
su i nadalje primarni proizvodni faktor kao pokretač, upravljač i korisnik ostalih faktora. U tom
je smislu od posebnog značenja za poduzeće trajno raspolaganje potrebnim brojem kvalitetnih
radnih sila uz istovremenu minimalnu stopu njihove fluktuacije.

Sredstva za rad i predmeti rada usko su povezani sa prethodno navedenim preduvjetima

poslovanja, odnosno osnivanja poduzeća. Za razliku od kadrova kao aktivnog čimbenika radnog
procesa poduzeća, sredstvima za rad i predmetima rada pripada pasivna uloga. To međutim nije
razlog da ih smatramo manje važnim od samih kadrova, jer su za normalno funkcioniranje
radnog procesa uvijek potrebna sva tri navedena čimbenika. Razlika je samo u tome što su ljudi
organizatori sredstava za rad i predmeta rada, a oni njihovi objekti. Sredstva za rad su alati ili
strojevi koji se koriste u proizvodnji novog proizvoda. Predmeti rada su sirovine ili
poluproizvodi koji se koriste u proizvodnji. Radna snaga je ljudski rad koji djeluje u proizvodnji.
Ljudski rad može biti konkretni i apstraktni. Konkretni je znanje ili umijeće prilikom stvaranja
novog proizvoda. Apstraktni ljudski rad je trošenje ljudske energije i vremena prilikom
izvođenja konkretnog ljudskog rada.

Veličina poduzeća predstavlja preduvjet koji se također kreira prema prethodno navedenim
preduvjetima. S kojom će veličinom poduzeće započeti svoju djelatnost i kako će je kasnije
prilagođavati interesima poduzetnika i potrebama tržišta, od velikog je značenja za uspješnost
poslovanja poduzeća. Stoga je stajališta relevantna optimalna veličina poduzeća. Recimo,
poduzeće koje za predmet poslovanja ima jedan proizvod velike namjene i uporabe na tržištu od
strane kupaca, imati će veliki pogon za izradu tog istog proizvoda. veličina je pozitivno povezana
sa brojem organizacijskih jedinica i hijerarhijskih razina, kao i s decentralizacijom. Veličina
određuje moć poduzeća, mobilnost u prvom planu, ali i ponekad nepotrebni faktor kod nekog
poslovanja. Veličinu treba podesiti predmetu i svrsi tog istog predmeta, a i obujmu proizvodnje.
Optimalna veličina poduzeća je najpovoljnija njegova veličina s obzirom na potrebe tržišta i na
visinu pozitivnog poslovnog rezultata. U tom smislu valja razlikovati 3 osnovne mogućnosti:

A- Poduzeće je premalo u odnosu na potrebe tržišta pa tako propušta priliku da ostvari dobit
na većoj količini učinka

B- Poduzeće je veliko na razini potreba tržišta pa ostvaruje najveću dobit (u odnosu na

mogućnosti A i C)

C- Poduzeće je preveliko u odnosu na potrebe tržišta pa mu previsoki fiksni troškovi osjetno

umanjuju dobit

Osim kriterija optimalne veličine valja veličinu poduzeća promatrati i po njezinim tradicionalnim
kriterijima tj. s obzirom na broj zaposlenih, na količinu raspoloživih sredstava za rad, na količinu
nabavljenih predmeta rada itd. što je relevantno za personalnu službu, službu održavanja
sredstava za rad ili pak za nabavnu službu.
 Slika: Veličina poduzeća i broj menadžerskog osoblja

Izvor: https://www.fer.hr/_download/repository/Cimbenici_oblikovanja_organizacije

Lokacija poduzeća i njegovih jedinica determinirana je i vlastitim, unutarnjim, ali i tuđim

odnosno vanjskim odlukama. Premda, naime, nema sumnje da će samo poduzeće ponajbolje
znati izabrati lokaciju za svoj pogon, robnu kuću, hotel, poslovnicu, skladište, prodavaonicu, itd.,
ona će također ovisiti i o odgovarajućim državnim organima, urbanističkim planovima,
raspoloživu zemljištu, slobodnom poslovnom prostoru, o sigurnosnim, ekološkim i drugim
zahtjevima. U širi okvir lokacije poduzeća ulazi i pitanje njegova domicila s obzirom na razlike u
poreznoj politici pojedinih zemalja, u strogosti propisa s područja radnih odnosa, sigurnosti na
radu, itd. Ovisno o tome kapital se alocira u zemlje s nižim poreznim stopama s blažim
propisima o pravima i sigurnosti radnika, s povlasticama za domaća poduzeća i drugim sličnim
pogodnostima. Lokacija je element koji najviše ovisi o vrsti proizvodnje. Krivi izbor lokacije za
sobom vuče stalne gubitke koji su posljedica gubitka vremena i dostave inputa i distribucije
proizvoda na mjesta koja nisu idealno odabrana. Stoga je važno odabrati lokaciju koja je
povoljna za dostavu proizvoda te koja ima sljedeća važna svojstva:

 koja je adresa poduzeća

 koliko je velik poslovni prostor te kad je građen i od čega
 jeli taj prostor unajmljen ili je vlasništvo poduzeća
 jeli ga potrebno preuređivati i koliko to košta
 dozvoljavaju li urbanistički uvjeti vašu djelatnost na tom području
 koja se još poduzeća odnosno djelatnosti nalaze u blizini
 zašto ste izabrali baš tu a ne neku drugu lokaciju
 zašto je to prava lokacija za vaš posao
 kako će izbor lokacije utjecati na troškove poslovanja
Odgovarajuća lokacija poduzeća ili njegovih proizvodnih i poslovnih jedinica utvrđuje se s ovih
relevantnih stajališta:

a) Sa stajališta pristupa potrebnim resursima (prirodnim dobrima, sirovinama,

poluproizvodima, energetskim izvorima, robama, itd.) odnosno sa stajališta tržišta
nabave
b) Sa stajališta pristupa kupcima, potrošačima i korisnicima usluga odnosno sa stajališta
tržišta prodaje
c) Sa stajališta pristupa prometnim putovima (cestama, željezničkim prugama,
pristaništima, lukama, aerodromima itd.) odnosno sa stajališta transportnih troškova
d) S osloncem na kombinaciju navedenih stajališta prvenstveno usmjerenih na snižavanje
transportnih troškova, ali i na bržu dopremu i otpremu predmeta rada, sigurniji prijevoz,
veći plasman učinaka i druge poželjne efekte.

1.2. Društveni preduvjeti

Društveni uvjeti osnivanja i uspješnog rada poduzeća predstavljaju okvir unutar kojega se
pojavljuju i djeluju netom razmatrani gospodarski uvjeti. Taj je okvir prije svega omeđen
institucionalno utemeljenim sustavom tržne privrede i zakonom priznatom ekonomskom i
pravnom samostalnošću gospodarskih subjekata.

Tržišna privreda temeljne značajke ima u slobodnom prometu rada, zemljišta i kapitala, u
punoj slobodi poduzetništva za svakog i u međusobnoj konkurenciji gospodarskih subjekata.
Unutar takva sustava funkcioniraju dva tržišta:

 tržište faktora (rad, sredstva za rad i predmeti rada) koje zapošljavaju poduzeća i vladine
institucije i
 tržište dobara i usluga koje kupuju njihovi potrošači.

Tržišna privreda podrazumijeva privatno vlasništvo i slobodu da se kupuje, prodaje i trguje

uslugama. Institucionalno tako koncipiran sustav tržne privrede pruža garanciju poduzeću da će
njegov opstanak i prosperitet na tržištu ovisiti poglavito o njegovim vlastitim sposobnostima i
umijeću da, u uvjetima slobodne gospodarske utakmice, osigura kontinuitet svojeg rada i
razvoja, neometano od monopola i države. Karakteristika tržišne privrede je veliki broj
proizvođačkih i potrošačkih jedinica koje su autonomne u donošenju ekonomskih odluka.
Usklađena privredna i institucionalna infrastruktura kao pretpostavka harmoničnog društveno-
ekonomskog razvoja. Tržišna privreda je podložna privrednim ciklusima. Otklanjanje privrednih
ciklusa i poticanje privrednog rasta država postiže makroekonomskom politikom, fiskalnom i
monetarnom. Davanje monopola na domaćem tržištu proizvodu domaće radinosti u bilo kojem
posebnom umijeću ili manufakturi, znači, u izvjesnoj mjeri, upućivati privatne ljude kako trebaju
upotrebljavati svoje kapitale, i gotovo u svim slučajevima to mora biti beskorisna ili štetna
odredba. Ako se proizvod domaće radinosti može isporučiti isto tako jeftino kao i proizvod
strane radinosti, odredba je očito beskorisna. Ako to nije moguće, ta odredba mora obično biti
štetna.
 Samostalnost poduzeća ogleda se u dva vida: a) ekonomska samostalnost poduzeća koja
podrazumijeva slobodno biranje predmeta svojeg poslovanja, potrebne resurse i poslovne
partnere i b) pravna samostalnost koja se očituje u činjenici da je ona pravna osoba i da na toj
osnovi stječe prava i obveze, snosi odgovornost i pojavljuje se kao punopravni subjekt. Zakonom
priznata ekonomska i pravna samostalnost poduzeća drugi je bitan društveni preduvjet njegova
osnivanja i uspješnog rada. Ta je samostalnost logična posljedica slobodne tržne privrede i u
gospodarskom smislu- kao sloboda odabira predmeta poslovanja, poslovnih partnera, potrebnih
resursa, itd., i u pravnom smislu- kao sloboda stjecanja prava i obveza, ograničena samo istom
takvom slobodom drugih subjekata s kojima poduzeće, na temelju ugovora ili zakonskih propisa,
stupa u poslovni ili koji drugi odnos. Današnja, rastuća samostalnost poduzeća u svakom smislu
implicira dvije različite konotacije: i više slobode u njegovoj poduzetničkoj djelatnosti, i više
odgovornosti za donesene odluke.

2. ŽIVOTNI CIKLUS PODUZEĆA I MJERILO USPJEŠNOSTI RADA

O životnom ciklusu reprezentativnog, prosječnog poduzeća može se reći da ono obično ima
svoju uzlaznu i svoju silaznu liniju razvoja. Upravo tamo gdje su velike uštede od proizvodnje
velikih serija udružene s korištenjem novih strojeva i novih metoda, poduzeće koje je izgubilo
onu izuzetnu energiju koja mu je omogućila uspon, vjerojatno će uskoro propasti: pun život
veoma velikog poduzeća rijetko traje dugo. Životni je ciklus prosječnog poduzeća najprije u
znaku uspona, a zatim u znaku silaska sa tržišne scene. Životni ciklus ima četiri osnovne faze:

1. Poduzetnička faza – kriza vođenja

2. Faza kolektivnog duha (rasta) – potreba za delegiranjem
3. Faza formalizacije – gušenje inicijative na srednjoj razini
4. Faza elaboracije (usavršavanja) – potreba za revitalizacijom

Poduzetnička faza je faza unutar koje se dešava izgradnja nakon krize vođenja javlja se
potreba za prijelazom menadžera poduzetnika, odnosno “pionira” u menadžera profesionalca.
Faza rasta predstavlja jasniju podjelu rada, ona jača kolektivni duh kriza se manifestira kao
nespremnost delegiranja poslova iz strateškog vrha, odnosno nužan je prijelaz iz oblika osobnog
nadzora na oblike neosobnog nadzora; tip menadžera “maher”. Faza formalizacije predstavlja
širenje poslovanja na nove djelatnosti tip poduzetnika - “strateg“. Faza elaboracije je razdoblje
konsolidacije poslovanja nakon procesa revitalizacije, naglasak na timskom radu tip poduzetnika
- “trener”.

Ovih dana tvrtke moraju pažljivo razmišljati o tome kako poboljšati svoje proizvode ili
usluge. To znači da pažljivo promatraju svaki korak u proizvodnji, odnosno njegov "životni
ciklus" te prate njegov utjecaj na okoliš i zajednicu. Razumijevanjem životnog ciklusa
proizvođač može lakše upravljati svojom proizvodnjom. Organizacije ne prolaze istom brzinom
kroz navedene faze. Svaka organizacija ne mora proći kroz sve razvojne faze. Svaka faza
predstavlja evolucijsko razdoblje koje završava sa revolucijskim razdobljem (krizom
upravljanja). Ključne dimenzije su veličina i vrijeme(ukoliko veličina ostane prilično stabilna,
ista praksa se može održati kroz duže razdoblje).

Slika: Životni ciklus poduzeća (organizacije)

2.1. Mjerila uspješnosti poslovanja poduzeća

Mjerila uspješnosti poslovanja poduzeća odraz su poslovanja i financijske situacije unutar

poduzeća. Sačinjava ih mnoštvo različitih pokazatelja. Svrha im je brojčanim izrazom iskazati
stupanj uspješnosti poslovanja. Dobiveni pokazatelj se koristi za ocjenu i usporedbu uspješnosti
korištenja raspoloživih resursa:
  vremenski: za dva ili više vremenskih razdoblja
 prostorno: za dvije ili više tvrtki, odnosno organizacijskih jedinica unutar jedne tvrtke

Najčešće se pokazatelji uspješnosti dijele u tri skupine:

1. pokazatelji proizvodnosti
2. pokazatelji ekonomičnosti i
3. pokazatelji profitabilnosti
4. posebna su skupina pokazatelji likvidnosti: sposobnosti podmirivanja kratkoročnih
obveza

Mjerila uspješnosti poslovanja poduzeća su pokazatelji koji izražavaju učinkovitost poslovanja.

Menadžment poduzeća mora biti sposoban odabrati odgovarajuće procese i rezultate, a u tome
im pomažu odgovori na sljedeća pitanja:4

 što će najbolje odraziti ciljeve odjela?

 što će najbolje otkriti neispunjenje ciljeva?
 što predstavlja najbolje mjerilo kritičkih odstupanja?
 po kojoj osnovi se može doznati tko je odgovoran za pojedinu grešku?
 koji će pokazatelji prouzrokovati najmanje troškove?
 za koje pokazatelje se mogu ekonomično dobiti informacije?

Mjerenje ostvarenja ovih elemenata izražava se: odnosom učinaka i količine utrošenih ili
uloženih elemenata radnog procesa. Mjerenje i vrednovanje performansi realizacije strateških
ciljeva posljednja je faza procesa strateškog menadžmenta i predstavlja ustroj sustava koji će
osigurati povratnu informaciju o kvaliteti aktivnosti provedenih kroz cijeli proces strateškog
menadžmenta. Uspješnost poslovanja predstavlja primjenu načela maksimalne racionalnosti. Bit
svega toga navedenog je da se određenom količinom ulaganja u reprodukciju ostvari maksimalni
poslovni rezultat. Svaki poslovni subjekt ima za cilj i motiv poslovanja - uspješno poslovanje.
Ekonomsko vrednovanje iskazuje se odnosom između rezultata reprodukcije i ulaganja koja su
bila nužna za njegovo ostvarenje. Kod utvrđivanja uspješnosti potrebno je:

 Jasno definirati pojedina mjerila uspješnosti

 Pronaći odgovarajuće metode za pojedina mjerila uspješnosti
 Izvršiti uspoređivanje ostvarenih pokazatelja uspješnosti u odnosu na plan, vrijeme i
prostor
 Istražiti pojedine činitelje koji utječu na ostvarenje pojedinih mjerila uspješnosti

2.2. Uspješnost rada poduzeća

Uspješnost rada poduzeća ovisi o velikom broju faktora. Kao takvo stalno se prilagođava
njima i nastoji svoje ciljeve mijenjati u korak s vremenom. Pravilno postavljanje strategije ovisi
o dobroj analizi tržišta. U današnjem dinamičnom i konkurentski intenzivnom okruženju,

4
H. Weihrich, H. Koontz: "Menedžement", MATE, Zagreb, 1998., str. 581.
poduzeća moraju znatno vrijeme, uključujući ljudske i financijske potencijale, posvetiti mjerenju
uspješnosti ostvarenja strateških ciljeva. Zbog toga se kao prijeka potreba nameće primjena
odgovarajućeg sustava strateškog upravljanja i mjerenja uspješnosti prikladnoga za neprekidno
praćenje vrijednosti nematerijalne imovine kao što su inovacije, zadovoljstvo zaposlenika i
odnosi s kupcima i dobavljačima. Činjenica je da važnost strategije nikada nije bila veća. Sustav
uravnoteženih ciljeva pokazao se provjerenim i efikasnim instrumentom koji poduzećima
omogućava prepoznavanje, praćenje i kvantificiranje nematerijalne imovine i uspješnu primjenu
diferencirajućih strategija.

Mjerenje učinkovitosti je postupak kojim se utvrđuje da li su postavljeni standardi i planovi

ostvareni i u kojem stupnju, te razlozi zbog kojih je došlo do eventualnih odstupanja. Da bi se
mjerila učinkovitost potrebno je osigurati odgovarajuće informacije o tome što je ostvareno, a što
nije. Zbog efikasnosti mjerenja učinkovitosti, prikupljanje i obrada informacija mora imati svoju
dnevnu, tjednu, mjesečnu i godišnju dinamiku, a prikupljene informacije se obrađuju tako da
budu mjerljive i usporedive s postavljenim standardima. Idealna situacija za menadžment je kada
se tijekom ostvarivanja rezultata može dobiti informacija o odstupanjima kako bi se moglo
preventivno djelovati, a to je najčešće slučaj s troškovima i utrošcima po fazama proizvodnje.
Ako su standardi pravilno izabrani i postavljeni i ako postoje raspoloživa sredstva za precizno
utvrđivanje aktivnosti, procjena učinkovitosti je prilično jednostavna, međutim u praksi postoje i
mnoge aktivnosti koje je teško izmjeriti ili je za njih teško postaviti standarde. Tako raste
spoznaja da se uspješnost poslovanja suvremenog poduzeća više ne mjeri isključivo prema
stvorenoj masi materijalne imovine, već prema sposobnosti poduzeća da efikasno stvara što više
novododane vrijednosti.
ZAKLJUČAK

Uspjeh poduzeća rezultat je neprestane brige za postizanje cilja. Jedan od preduvjeta za

opstanak, rast i razvoj poduzeća je da njegov menadžment donosi ispravne odluke. Jedini način
za donošenje ispravnih odluka je postojanje kvalitetnih informacija. Poslovanje ovisi o
informacijama koje pristižu u pravom trenutku. Iskoristivost tih informacija pomaže u prilagodbi
poduzeća preduvjetima i čimbenicima u njegovoj neposrednoj okolini. Kako bi poslovanje što
bolje se odvijalo poduzeće se prilagođava okolini u kojoj djeluje. Po svemu tome ono mora
zadovoljiti dva osnovna preduvjeta, a to su gospodarski i društveni preduvjet. Oba ovise o
ključnom elementu, a to je tržište. Tržište čini bazu na kojoj se formira apsolutno sve važno za
samu bit poslovanja. od predmeta poslovanja pa do definiranja viškova nekog resursa, odnosno
proizvoda.Poduzeće preko tih preduvjeta formira svoje karakteristike kao što su lokacija,
predmet poslovanja, sredstva za rad, ljudi (potrebni kadrovi), financiranje i sl. Potrebe tržišta su
ključno pitanje za to postoje li uvjeti za osnivanje i postojanje samog poduzeća. Ustanovi li se da
na tržištu nema potrebe za finalnim rezultatima poduzeća, treba odustati od realizacije i daljnjeg
osnivanja poduzeća. Da bi razvoj i opstanak poduzeća bio što uspješniji moraju se zadovoljiti
određeni gospodarski i društveni aspekti, odnosno uvjeti. Ti uvjeti nadalje određuju i osnovne
ciljeve pojedinog poduzeća i usmjeruju tijek smog poslovanja. Pa tako kao primarni ekonomski
cilj nameće se ostvarivanje dobiti koji se nadovezuje na sekundarni cilj a to je osiguranje
kontinuiteta i razvoj poduzeća.

Ekonomika kao znanstvena disciplina objedinjuje sve prethodno navedeno i čini temelj za
izučavanje pojedinih poduzeća i njihovog poslovanja. Ona upravlja sa svim preduvjetima i stvara
najpovoljnije okruženje za razvoj i osnivanje jednog poduzeća. Ekonomika poduzeća, kao
znanstvena i nastavna disciplina, uvijek se bavi problemima poduzeća u nekoj stvarnoj, a ne
apstraktnoj situaciji. Uz sve to ekonomika poduzeća prati razvoj predmeta rada i sam životni
ciklus poduzeća koji prolazi kroz četiri osnovne faze. Uspješnost poslovanja ovisi o brzini
prilagođavanja i unapređivanja organizacije poslovnih sustava. Fleksibilnost i adaptibilnost
postaju u tolikoj mjeri važni da zapravo postaju novi pokazatelji uspješnosti poslovanja
poduzeća, umjesto klasičnih mjerila: produktivnosti, ekonomičnosti i rentabilnosti. Zbog toga
dokaz ekonomske moći leži u sposobnostima promjene, a ne u posjedovanju bogatstva. I danas
su ukupni prihodi i profit najvažniji pokazatelji u godišnjim izvješćima o poslovanju, iako sve
više menadžera postaje svjesno činjenice da ovi tradicionalni pokazatelji sve manje daju realnu
sliku o uspješnosti poslovanja poduzeća.
LITERATURA

1. Ruža F., Ekonomika poduzeća, TIVA, Varaždin, 2002.

2. Jelavić A., Ravlić P., Ekonomika poduzeća, Ekonomski fakultet Split, Split, 1995.
3. H. Weihrich, H. Koontz: "Menedžement", MATE, Zagreb, 1998.
4. Sikavica N., Poslovna organizacija, Informator, Zagreb, 1999.