Moj Učitelj

P. Rajagopalachari
Shri Ram Chandraji (Babuji)
 Moj Učitelj
Shri Parthasarathi Rajagopalachari

SHRI RAM CHANDRA MISIJA CHENNAI, INDIJA

Prvo izdanje

«Combined works of Chariji» («Sabrana djela Charijija»),

sv. 2 10,000 primjeraka

Prethodno objavljeno: “My Master”

Prvo izdanje, siječanj, 1975. 1,500 primjeraka

Drugo izdanje, kolovoz, 1976. 1,000 primjeraka
Treće izdanje, srpanj, 1979. 1,500 primjeraka
Četvrto izdanje, svibanj, 1985. 2,000 primjeraka
Peto izdanje, kolovoz, 1989. 2,000 primjeraka
Šesto izdanje, prosinac, 1989. 3,000 primjeraka
Sedmo izdanje, ožujak, 1993. 3,000 primjeraka
Osmo izdanje, studeni, 1995. 5,000 primjeraka
Deveto izdanje, travanj, 2000. 7,000 primjeraka

Shri Ram Chandra Misija,

Svjetsko sjedište
Babuji Memorial Ashram, Manapakkam, Chennai,
Indija, 600 116
http://www.srcm.org - http://www.sahajmarg.org

© 2002. Shri Ram Chandra Mission. Ni jedan dio ove

knjige ne može se reproducirati ni u kakvom obliku
i ni na bilo koji način bez pismene dozvole Shri Ram
Chandra Misije.
“Shri Ram Chandra Mission”, “Sahaj Marg”, “SRCM”
i grb Misije registrirani su kao službene marke i/ili
zaštitni znaci Shri Ram Chandra Misije.

I. hrvatsko web izdanje, 2011.

 SADRŽAJ

PREDGOVOR .................................................... str. 7

PRVI DIO – UČITELJ

PRVI SUSRET .................................................. str. 12

OKOLINA ...............................…................ str. 25
TOLERANCIJA ................................................. str. 36
DUŽNOST ........................................................ str. 52
LJUBAV ........................................................... str. 76

DRUGI DIO – UČENJE I DJELO

PUT DUHA ...................................................... str. 94

PRISTUP STVARNOSTI..................................... str. 117
ULOGA GURUA ................................................ str. 136
DUHOVNA ISKUSTVA....................................... str. 164
DAR OSLOBOĐENJA ....................................... str. 174

POGOVOR ........................................................ str. 194

GLOSAR ........................................................... str. 196

 PREDGOVOR

U pogovoru prethodnim izdanjima ove knjige, ispričao

sam iskustvo koje me je dovelo 1974. godine do pisanja
ovoga djela. Bio je to rezultat nečeg što sam vjerovao da
je unutarnji nalog mojega Učitelja u meni. Pokušat ću
sada iznijeti događaje koji su prethodili tome, a koji će
moći objasniti zašto mi je bio dat Učiteljev nalog.

Početkom 1974. godine, Učitelj se teško razbolio te

je na koncu morao biti smješten u bolnicu u Lucknowu,
gdje je oko mjesec dana ležao u dubokoj komi. Kako
je imao 75 godina, bojali smo se - mada se to baš nije
govorilo - da kraj nije daleko. Stoga je za većinu nas
bilo pravo čudo kada je došao k sebi i nakon toga se i
zdravstveno oporavio.

Proveo sam s njim dio vremena, dok je bio u

bolnici, što je za mene bila velika privilegija. Kada su
ga otpustili iz bolnice u Lucknowu, otpratio sam ga u
Shahjahanpur, te sam s njim proveo više dana dok se
nije gotovo oporavio od te patnje koja je trajala mjesec
dana. Tada mi je otkrio da me odabrao za svog duhovnog
predstavnika i da bih ga konačno, kada dođe trenutak za
to, naslijedio kao Predsjednik Misije. Bili su to za mene
dani ganuća koji su me na trenutke dovodili do suza.
Bili su to blaženi dani, kad se njegova nježna i stalna
ljubav slijevala u mene i na mene, poput proljetne kiše
pod žarkim suncem. To su bili i dani naše najosobnije
bliskosti, kad se činilo da među nama ne stoji ništa
7
osim naših dviju ličnosti. Kao da je bio otklonio svaku
prepreku među nama te smo stajali zajedno blaženi, u
jedinstvu koje bi kasnije bilo teško ponovo osjetiti.

Bio je to za mene period najveće sreće ali i, dosta

iznenađujuće, i period najveće boli, jer sam se tada
morao suočiti s mišlju da će me jednog dana moj ljubljeni
ostaviti kako bi otišao u «svjetliji svijet». Ta misao samo
što mi nije slomila srce. On je to naravno samo jednim
pogledom naslutio i nježno me prekorio zbog tih misli
riječima: »Bit ću s tobom još mnogo godina. Nemoj sada
zbog toga brinuti. Gospođa Davies mi je rekla da ću
živjeti do 2006. ili 2007., a i drugi su mi rekli to isto.
Stoga ne plači, bit ću s tobom još dugo. Jednoga dana
svi moramo otići, no, ponavljam, taj je dan još daleko».
Tako me korio i tješio no, unatoč tome, nisam mogao
podnijeti misao na trenutak kada više neće biti sa mnom:
tako se u mom srcu razvila skrivena bol, koja me više
nije napustila i koja je 1983. godine postala okrutna i
ubitačna stvarnost koja će me progoniti cijeloga života.

Svijest o tome dovela me do toga da razmislim što

bih mogao napraviti da Mu iskažem svoju ljubav i
zahvalnost. Naime, darovi koje sam dobio od Njegove
ljubavi nisu bili zasigurno mala stvar! Razmišljao sam
dakle neprestano o tome što bih trebao napraviti, a kao
rezultat toga mi se u srcu pojavio osjećaj unutarnje
prisile, koji je postao opsesivan. U tom stanju uma i
srca našao sam se u Maduraju, gdje se dogodilo čudo
njegovih unutarnjih uputa koje su se konkretizirale
8
pisanjem ove knjige.

Uvjeren sam da se takva unutarnja prisila mora

izgraditi našim vlastitim trudom, a tada se Njegova
pomoć kristalizira u nama i sve postane moguće. Samo
ljubav prema Njemu može to učiniti mogućim.

Bangalore, 8. ožujka 1989.

P. Rajagopalachari

9
 PRVI DIO

UČITELJ

10
 Ja sam svjetlo onome tko Me vidi,
ogledalo onome tko me uoči.
vrata sam onome tko Mi kuca.
Hodočasniku ja sam put.

Isusova svećenička molitva iz «Otkrivenja» sv. Ivana

11
 Moj Učitelj

Prvo poglavlje

PRVI SUSRET

U Misiju me, krajem ožujka 1964., uveo Shri Vira

Raghavan, prefekt centra u Madrasu. Prije nego sam u nju
ušao, nisam poznavao niti imena te velike organizacije.
Shri Vira Raghavan i moj otac su se bili sprijateljili
zahvaljujući zajedničkom interesu za homeopatiju.
Shri Vira Raghavan nas je ponekad posjećivao, obično
da pregleda mog sina i dâ kakav savjet za liječenje,
kada bi se razbolio. Moj je odnos s njime dakle bio posve
neodređen i svodio se na ljubazne razmjene pozdrava.
Jednoga dana u veljači (vrlo sretnoga dana za mene!)
dogodilo se da je Shri Vira Raghavan vidio neke od
mojih knjiga iz joge, psihologije, filozofije i misticizma,
područja za koja sam se zanimao. Rekao je: «Obzirom
da te zanimaju te stvari, zašto ne pokušaš praktički
pristup?» Odgovorio sam mu da sam nešto radio neko
vrijeme, no, kako me nije imao tko voditi, napustio sam
praktičko traženje jogičke sadhane. Shri Vira Raghavan
je na to odgovorio: «Nas se nekolicina okupljamo i
meditiramo zajedno. Ako si zainteresiran možeš nam se
pridružiti i pokušati metodu.» Trenutno sam prihvatio.
Moj je otac došao na sitting već slijedeće nedjelje, na
dan Vasant Panchamija, dok se moje uvođenje odgodilo
za nekoliko tjedana jer sam, zbog službenog putovanja,
morao otići iz Madrasa.

12
 Prvi Susret

U to vrijeme Shri Vira Raghavan nije posebno

spomenuo Učitelja, niti nam je govorio o važnosti
Učitelja u ovom sistemu joge. Sve što smo vidjeli bila
je jedna fotografija, na koju sam bio rastreseno bacio
pogled. Nije posebno djelovala na mene, osim što sam
pomislio: «Oh! To je dakle osoba koja vodi učenike!
Odlično!» Shri Vira Raghavan nam je rekao da je taj
gospodin iz Shahjahanpura došao u Madras godinu
dana ranije, ali mi nismo ništa znali o njegovoj posjeti.
Shri Vira Raghavan je međutim precizirao kako nam
je, mada usput, rekao za njegovu posjetu prethodne
godine. Tada sam se sjetio da nam je on godinu dana
prije bio rekao da je njegov acharya došao u Madras i
da će on nekoliko dana biti zauzet dok njegov acharya
ne ode. U to smo vrijeme mislili da je njegov Vaishnav
acharya došao njemu u posjetu. Nažalost Shri Vira
Raghavan nam tada nije bio dao potpunu obavijest te
smo tako nenadoknadivo izgubili dragocjenu priliku da
osobno sretnemo Učitelja. Međutim, u trenutku našega
ulaska u Misiju, nismo istinski osjetili gubitak, jer još
nismo imali nikakvu ideju o Učitelju. Osjećaj gubitka
javio se kasnije.

Negdje polovinom 1964. godine morao sam poslom

ići u Bareilly, a od tamo u Lucknow. U stvari sam
prošao i kroz Shahjahanpur, no nisam imao kod
sebe adresu sjedišta Misije, a nisam se ni pobrinuo
da je nađem i dobijem darshan od Učitelja. Tako sam
izgubio još jednu priliku, no ovaj put zbog mog osobnog
nedostatka interesa. Nekoliko mjeseci kasnije dogodio
13
 Moj Učitelj

se prvi znak Učiteljeve milosti, u vidu nove prilike da

opet odem u Bareilly, zbog moje tvrtke. Nakon što
sam obavio posao u Bareillyu, u subotu popodne sam
se uputio u Shahjahanpur, ostavivši kolege s posla u
Bareillyu uz obećanje da ću se vratiti iste večeri. Stigao
sam u Shahjahanpur oko tri popodne i zaustavio se na
nekakvom raskrižju te se raspitao kako doći do Učitelja.
Jedan mi je saobraćajac pokazao nekakvog prodavača
slatkiša, stotinu jardi (1 yd = 0,9144 m, B.P.) dalje.
Vlasnik prodavaonice mi je dao daljnje informacije i u
par minuta sam se našao u Učiteljevoj kući, u ashramu,
kako su ga obično zvali! Sve se zbilo tako izravno i vrlo
jednostavno.

Ušao sam u ashram i upitao mogu li sresti Učitelja.

Odgovorili su mi da se odmara, ali da mogu ući u njegovu
sobu i tamo sjesti, pazeći da ne ometam njegov odmor.
Našao sam Učitelja na nekakvom niskom krevetu kako
leži licem okrenutim prema zidu, a leđima prema meni.
To je bilo prvi put da sam vidio Učitelja. Ležao je na
desnoj strani, šćućuren, te se kao osoba činio jako
malen i ne baš značajnoga izgleda. Moj je prvi dojam
bilo razočarenje. «Kako?», promislio sam «To je čovjek
koji me mora odvesti k Cilju? Izgleda kao da i sam
treba pomoć, čak i u fizičkom kretanju unaokolo. Kako
će onda pomoći meni?» U narednih pola sata nisam
prestao misliti na to. Nema tajne u tome da priznam da
sam bio vrlo razočaran i da sam poželio da nisam došao
tako iz daleka, sam, da ga vidim. Baš kad su moje misli
došle do tog žalosnog zaključka, on se naglo okrenuo,
14
 Prvi Susret

potpuno budan i ja sam ugledao njegovo lice. Zurio

je u mene kao da me snima pogledom, a i ja sam, sa
svoje strane mislim, prilično bezobrazno zurio u njega.
Predstavio sam se kao abhyasi iz centra u Madrasu.
On je tada sjeo leđima i glavom pognutih malo prema
naprijed, dok mu se tijelo odmaralo na rukama koje su
držale ivicu postelje. Činilo se da mozga nekakvu duboku
unutarnju misao. Bio je zamišljen, a lice mu je imalo
dosta žalostan izraz. Nakon nekoliko trenutaka ponovo
me pogledao i ja sam vidio njegove oči: najdublje oči koje
sam ikada vidio. Ljudske oči obično izgleda da imaju
dno, nekakvu granicu prozirnosti, a neke su oči toliko
mutne da ne propuštaju da se išta vidi, osim vanjske
površine rožnice. Učiteljeve su oči potpuno prozirne te
se čini da pokazuju put prema nekom drugom svijetu,
koji se pruža iza njih. Gledati u oči Učitelja je kao gledati
u bistro plavo nebo: pogled uranja u njih ne srećući
granica, niti kraja uranjanju. Čini se da Učiteljeve oči
sadrže u sebi sav prostor i sve što postoji. Taj me je
pogled osvojio: sada sam mogao u potpunosti shvatiti
puraničke priče o Yashodi, koja je vidjela čitav svijet u
ustima Lorda Krishne djeteta! Odmah sam intuitivno
shvatio da sam našao jedinu osobu koja može biti moj
Učitelj i koja me može odvesti do Cilja.

Učitelj se ustane polako i iziđe iz sobe, ode na

verandu i pogleda naokolo kao da nešto traži. Upita me
gdje mi je prtljaga. Odgovorio sam mu da sam ostavio
prtljagu u kolima, na glavnoj cesti. Ne pitajući me za
planove, on pošalje nekoga do kola da iskrca kovčeg i
15
 Moj Učitelj

stavi ga u sobu pored svoje: napravio je sve to kao da

on pravi planove za mene! Onda zamoli nekoga da mi
donese šalicu čaja i nešto za jesti. Na koncu ode u svoje
odaje gdje je, kako sam kasnije doznao, živjela njegova
obitelj te iziđe odande s ručnikom kojega položi na plato
pored bunara, koji je tada bio jedini izvor vode.

Babujijeva kuća u Shahjahanpuru

Bunar je imao ručnu crpku kojom se crpila voda.

Stavi vjedro pod mlaz i napuni ga do vrha vodom, nakon
čega sjedne na svoju stolicu, nasmiješi se po prvi put i
reče: »Okupaj se, ako želiš, voda je spremna.» Najprije
sam bio posramljen što sam dozvolio starijem čovjeku,
mnogo starijem od sebe, da mi pripremi vodu za pranje.
Druga je reakcija bila nešto što ni danas ne mogu opisati.
16
 Prvi Susret

Nekakav skup emocija, zahvalnosti, podčinjenosti i

ljubavi, pomiješan s mnogo stida. Stida, jer sam stajao i
gledao kako on puni vjedro, misleći da to čini za sebe, a
nisam mu ponudio nikakvu pomoć. Cijelo sam to vrijeme
htio napuniti vodu, ali me spriječila moja stidljivost.
Bilo kako bilo, oprao sam se, kako mi je rečeno, upravo
blizu bunara na otvorenom jer ashram u to vrijeme
nije imao kupatila. U međuvremenu su mi donijeli čaj
te sam se okrijepio. Nakon toga sam sjeo na verandu,
dok je Učitelj obavljao svoje poslove, ustajući često da
bi ušao u kuću i dao upute kućnom osoblju itd. Učitelj
mi je također predstavio i prvu osobu koju sam već sreo
na ulazu u ashram, gospodina Ishwara Sahaia, za kojeg
sam poslije doznao da je Učiteljev osobni pomoćnik i
stalni pratilac.

Učitelj je mislio da ću ostati preko noći, a ja mu

nisam rekao da se moram vratiti iste večeri. Nisam ga
obavijestio o svojim planovima jer nisam imao hrabrosti
za to. Tako sam sjedio čekajući da se nešto dogodi. Oko
7.00 h Učitelj je ušao u kuću i izišao gotovo odmah iz
nje pitajući me da li jedem luk. Odgovorio sam mu da
ne. Bio sam pomućen tim pitanjem, no mislio sam da
ima kakve veze s duhovnom praksom. On se nanovo
vratio i bio odsutan petnaest minuta, da bi se potom
vratio i sjeo u svoju udobnu stolicu na verandi. Oko
8.00 h došao je netko i šapnuo mu nešto. Odmah se
ustao i rekao: »Dođi, tvoja je večera gotova. Molim te,
pojedi je. Uspio sam ti nabaviti malo jogurta, jer znam
da ga Indijci s juga obično piju uz sve obroke.» Nisam
17
 Moj Učitelj

očekivao sve to, no ponizno sam ga slijedio i pojeo svoj

obrok. Nakon što sam večerao, zamolio sam za dozvolu
da odem. Učitelj je bio iznenađen i rekao je: «Tek si stigao,
a dolaziš tako iz daleka. Zar ne možeš ostati barem
jedan dan više?» Poziv je bio tako iskren i topao da ga
nisam mogao ne prihvatiti. U međuvremenu se okupilo i
nekolicina drugih osoba, sve Učiteljevi učenici iz okolnih
mjesta. Sjeli smo oko njega u polukrugu, uglavnom u
tišini. Svako toliko Učitelj bi nešto primijetio, onda bi
opet ušutio. Veče je prošlo tako, neodređeno, dok se oko
10.00 h nisam osjetio vrlo umoran i otišao u krevet.

Bio je to, kako mi je kasnije iskustvo s Učiteljem

potvrdilo, prilično neobičan dan u njegovom
svakodnevnom životu. Učitelj je obično živahan
sugovornik, šarmantan, pun duha i dobre volje; često
upadne u razdoblja šutnje, no tih je malo i kratko
traju. U tim je situacijama potpuno odsutan i izgleda
daleko, u nekom drugom svijetu. Ali kada govori, ima
dar iznošenja svoje duboke filozofske misli u obliku
jednostavnog dijaloga, kojeg i potpuno neobrazovana
osoba može razumjeti i usvojiti, te primijeniti u
svakodnevnom životu. No, sve sam to još trebao tek
otkriti kroz osobno iskustvo. Taj moj prvi dan s Učiteljem
bio je ipak malo razočaravajući, jer mi je sve u svemu
uputio jedva desetak riječi, bez ikakvog duhovnog
značaja. Sve što mi je pokazao o sebi, bila je njegova
ljupka ljubaznost i gostoprimstvo domaćina. Međutim,
jedan važan aspekt ili osobina koju sam primijetio bila je
da u Učitelja sve to izgleda potpuno prirodno, savršeno
18
 Prvi Susret

iskreno i u temeljima njegove naravi. Nije bilo nikakvog

razmetanja, nikakvog hinjenog držanja ili uslužnosti.
Baš suprotno, kao domaćin ponašao se spontano i sve
je činio prirodno, kao što sunce sjaji ili voda umiva. Po
prvi put u životu osjetio sam se u prisustvu savršenog
domaćina, koji zna biti gostoprimljiv, a da to gosti ne
primijete; koji zna ponizno služiti svoje posjetitelje bez
ikakva traga servilnosti; koji zna biti Učitelj učeniku bez
one taštine, arogancije i hirovitosti koje se, barem u Indiji,
čine praktički suštinskim uvjetom za zauzimanje vrlo
visokih položaja, pogotovo u religioznim hijerarhijama.
Imao sam, naime, prilike sresti mnoge osobe koje su
smatrali velikim dušama, sannyasijima, svecima, itd.;
zahvaljujući svojoj profesionalnoj karijeri putovao sam
pomalo po čitavoj Indiji i za tih sam službenih putovanja
imao mnogo prilika za takve susrete, ali rijetko sam
sreo nekog gurua, i na najnižem nivou hijerarhije, čiji
položaj gurua nije bio okaljan arogantnim držanjem,
razmetanjem, prelakim obećavanjem stvari i škrtosti u
primanju «darova» od učenika. Ovdje u Shahjahanpuru,
sreo sam po prvi put gurua koji je bio jednostavan,
neposredan, nerazmetljiv i bez gizdanja, koji nije tražio
apsolutno ništa i, ne samo što je nudio najvišu duhovnu
službu Oslobođenja, već je i stavljao na raspolaganje
abhyasija vlastito fizičko služenje. To je za mene bila
velika zagonetka, u potpunosti suprotna guruima kakve
se obično sreće u Indiji. Nije dakle čudo što sam otišao
u krevet uzburkanih misli i zbunjenih dojmova.

19
 Moj Učitelj

Te noći nisam baš dobro spavao. Na zidu uz bok

mojega kreveta bila je velika slika velikog Učitelja, Lalaji
Saheba te mi se činilo da zuri u mene. To me je činilo
nervoznim i nemirnim, nisam se prestao okretati u
krevetu te sam čak i u mraku imao osjećaj da Lalajijeve
oči zure u mene prodirući mi u dušu. Ujutro sam se rano
probudio i u 6.00 sam već bio gotov, međutim nisam
još nikoga sreo. Uz Učiteljev naslonjač na verandi, već
je bila pripremljena hookah za njega. Rekli su mi da
Babuji, kako su od milja zvali Učitelja, počinje dan s
hookahom. Doista, on se pojavio u 7.00 i otišao je pravo
prema svojoj stolici te započeo uvlačiti hookah. Trebalo
je nešto vremena da ona počne funkcionirati kako treba.
Za sve to vrijeme sjedio je opušteno, potpuno u tišini,
očiju uprtih u daljinu. Popio je pola čaše mlijeka, a kad
je popušio hookah, otišao je u svoj ured, otvorio kutiju s
lijekovima, uzeo flašu ulja i stavio ga na glavu trljajući
ga snažnim pokretima ruku. Onda se otišao okupati i
vratio se par trenutaka kasnije odjeven na uobičajen
način, u dhoti i ručno sašivenu tkaninu od baniana,
koja pokriva gornji dio. Kada želi biti zvaničniji, nosi
kurtu; za javne prilike odijeva dugi kaput, zakopčan
do vrata, koji mu dopire do koljena i nosi bijelu kapu.
Ponekad nosi i pyjamu. To je sva njegova garderoba.

Učitelj ima svjetlu put i, mada je nizak i mršav,

neobično je dražestan sa svojom lijepom bradom. Ruke
su mu vrlo izražajne i često ih, dok razgovara, koristi za
gestikulaciju. Njegova su stopala, posebno tabani, vrlo
mekana, nježna, poput latica cvijeća. Kad ih se dotakne,
20
 Prvi Susret

shvati se podrijetlo izraza ‘lotosova stopala’. Učiteljeva

stopala doista su, zbog finoće i zdrave ružičaste boje,
lotosova stopala. Učitelj tečno govori hindi, urdu i
engleski. Engleski mu je izravan i točan: nisam ga nikad
čuo upotrijebiti neki izraz ili frazu koji su nejasni, kako
u razgovoru tako i u pisanju: on je jedna od rijetkih
osoba koje kažu što misle i misle točno ono što kažu.
Kad ga se pita, daje neposredne i odvagane odgovore
tako rado da je sugovornik sretan što mu je postavio
pitanje. Primijetio sam da, Učitelj, mada voli pitanja, više
voli ona pitanja koja se odnose na osobe individualno.
Obično, naime, ne voli raspravljati o čisto teorijskim
pitanjima, koja traže znanje, a ne savjet.

Učitelj je pravi umjetnik u izbjegavanju razilaženja.

Primijetio sam u njemu istinsku poniznost kad bi
odbacivao znanja drugih sustava razmišljanja, filozofije
itd., ali je u isto vrijeme bio čvrst poput planine u
onom što se odnosi na znanje koje potječe iz njegovog
osobnog iskustva joge. Tu je on Učitelj u pravom smislu
riječi, spreman dokazati svoje tvrdnje i razlaganja kroz
praktičnu demonstraciju, radije nego li verbalnom
raspravom. Vidio sam dokaz te crte njegova karaktera
kad mu je netko postavio pitanje o svom specifičnom
duhovnom stanju. Učitelj se nasmiješio i odgovorio:
»Ne mogu ti to objasniti, ali ako ti to tvoje samskare
dozvole mogu ti dati iskustvo tog stanja.» Tim malim
ograđivanjem, Učitelj nije nastojao otkloniti pitanje:
to je samo još jedan primjer njegove poniznosti, koja
je duboko ukorijenjena u njemu: rijetko izjavljuje da je
21
 Moj Učitelj

u stanju nešto napraviti. Jedna od njegovih najdražih

rečenica je: «Milošću mog Učitelja sve se može učiniti.
Na koncu, on je taj koji čini. Ako Lalaji to hoće, to se
u samo jednom trenu može učiniti.» Već u tom mom
prvom posjetu vidio sam u njemu tu duboku, osobnu,
duhovnu vezanost za njegova Učitelja Lalajija. Činilo se
da u njemu postoji potpuni osjećaj ovisnosti o njemu.
U početku mi je to stvaralo nekakvu zbrku: «Na koncu»,
mislio sam, «on je Učitelj. Zašto je onda tako ovisan o
Lalajiju? Zar to nije znak nekakve njegove slabosti? Ili
koristi Lalajija kao izliku da skrije vlastite nedostatke?»
Otkrio sam, međutim, da su moje misli pogrešne: ni u
jednoj riječi, ni u jednoj radnji, Učitelj nije pokazao ni
najmanju sumnju ili nesposobnost da vodi svoje osobne
poslove, bilo da je riječ o nekakvoj raspravi ili da je riječ o
njegovu ‘radu’. Otkrio sam da ima neizmjernu i potpunu
vjeru u Lalajija i da mu to daje potpuno povjerenje i
željeznu volju da obavlja svoj posao. I u tom prvom
danu Babuji je to spomenuo više puta: «Za uspjeh u
radu nužna je čvrsta volja. Bez vjere u Učitelja posao
se ne može napraviti. Sumnja je neprijatelj duhovnosti.
Sumnja u stvari pokazuje nedostatak vjere u Učitelja.»

Oko 9.00 Učitelj nas je pozvao unutra, bilo nas je

otprilike šest i dao nam je grupni sitting koji je trajao
gotovo trideset minuta. Učitelj je potom izišao pušiti
svoju hookah, a poslije se, uz pomoć Shri Ishwar
Sahaia, pozabavio dopisivanjem. Bio sam odveć stidljiv
i nervozan da bih išao u sobu i sjeo s njima, mada su
svi ostali, očito članovi Misije već mnogo godina, ušli.
22
 Prvi Susret

Tako sam ostao sam na verandi do ručka. Pojeo sam

ručak oko 13.00 te zatražio od Učitelja dozvolu da se
vratim u Bareilly. Dozvolio mi je da odem. U trenutku
odlaska osjetio sam odjednom kako mi neopisiva bol
obuzima srce, kao da odlazim od vlastite kuće na dugo
putovanje, osjećaj sličan napuštanju dragih osoba i
oči su mi se napunile suzama, što sam rijetko iskusio
otkako sam odrasla osoba. Prošlo je gotovo pola sata
prije nego je tuga nestala, a prije nego li sam se vratio u
Bareilly, bilo je trenutaka u kojima je ta tuga postajala
neizdrživa.

Otišao sam u posjet Učitelju i dobio njegov darshan.

Svi dojmovi koje sam imao u glavi bili su kaotični. Kako
prosuditi toga čovjeka? Kako ga shvatiti? Kako procijeniti
njegov rad? A najveća tajna u svemu tome bila je: kako
je uspio stvoriti u meni taj osjećaj duboke tuge i žalosti
koji mi se javio u srcu u trenutku odlaska? Upoznao sam
tu osobu tek dvadesetčetiri sata prije. Kako se, nakon
tako posve kratkog poznanstva, površnog i lišenog bilo
kakve intimnosti, mogla pojaviti tako jaka emocija?
Došao sam kao potpuni stranac te sam, po mom
mišljenju, i otišao kao stranac. Ili ipak nije tako bilo?
To je bilo pitanje. Doduše, moguće je da mi je trebala
vječnost da ‘upoznam’ Učitelja, ali zar je i on imao istu
potrebu tako dugog vremena da me upozna i da radi
na meni? Ne! Nije moglo biti tako, a dokaz je upravo
bio taj snažan emotivni dojam prvoga susreta. Bio sam
uvjeren da je napravio nešto u najintimnijim dijelovima
mojega srca, da je neko sjeme bilo duboko posađeno i to
23
 Moj Učitelj

je bila moja prva reakcija. Tako, mada sam na površini

bio uznemiren, u dubini se rodilo uvjerenje da sam toga
dana našao svog Učitelja i da slijedim ispravan put do
Cilja. Dio je božanske prirode Učitelja da, tkogod mu
dođe, ne ode razočaran i barem ja sam našao u tom
prvom susretu unutarnju ispunjenost onim što sam
u sebi nazvao «Božanstvom». «Učiteljev rad», mislio
sam, «započinje u trenutku u kojem se uspostavi prvi
ljudski kontakt». Kasnije mi je iskustvo pokazalo da taj
zaključak nije bio potpuno točan.

24
 Okolina

Drugo poglavlje

OKOLINA

Kuća mojega Učitelja vrlo je stara, neki dijelovi imaju

i više od par stotina godina, a i novi, kasnije pridodati
dijelovi (ako se isključi nedavno sagrađena kuća za
prekomorske posjetitelje) stari su više od četvrt stoljeća.
Velika je i prostrana, okružena u potpunosti zidom, s
glavnim ulazom na zapadnom zidu i manjim vratima
smještenim uz njega. Velika ulazna vrata obično su
zatvorena te svi posjetitelji koriste mala vrata lijevo od
njih. Čim se uđe je veliko otvoreno dvorište, kojem je
jedna trećina povišena i popločana ciglama. Kako se
prijeđe dvorište, dolazi se na verandu glavne zgrade.
Tu Učitelj sa svojim abhyasijima provodi najveći dio
vremena. Učitelj ima svoj naslonjač, postavljen nasuprot
glavnog ulaza, dok abhyasiji sjede njemu nasuprot,
leđima okrenutim prema ulazu.

Za vrijeme moje prve posjete, Shahjahanpuru nisam

primijetio ništa posebnoga u toj kući, ali nakon dvije ili
tri posjete, otkrio sam da, čim prijeđem ulazna vrata,
osjetim kao da sam u potpuno različitom svijetu. ‘Ozračje’
unutar Učiteljeve kuće zaista je nešto jedinstveno. Ima
tako profinjenu duhovnu svojstvenost, da ju je teško
opisati. U jednoj ili dvije prilike osjetio sam takav drhtaj u
srcu dok sam prelazio prag prostora oko kuće: prijelaz od
vanjskog prema unutarnjem dijelu okućnice je trenutan
25
 Moj Učitelj

i osvježavajući poput uranjanja u bazen hladne vode. Što

je osoba osjetljivija, to snažnije osjeća. Kad sam prvi put
došao, išao sam kao posjetitelj i nisam osjetio nikakvu
razliku. U slijedećim sam posjetama primijetio da
dolazim u dobrom raspoloženju i s osjećajem osobe koja
se vraća svojoj kući. Taj je osjećaj sve više i više jačao,
kako sam ponovo dolazio, dok nije postao tako snažan
da bi započeo već po polasku iz Delhija te postajao sve
dublji dok me ne bi prirodno i skladno u potpunosti
obuzeo čim bih ušao u Učiteljevu kuću. Često sam bio
tako uznemiren tim osjećajem da sam morao počekati
da uspostavim emotivnu ravnotežu prije nego što
uđem da se sretnem s Učiteljem. Danas se ta emotivna
uzbuđenost često javlja već čim krenem iz Madrasa za
Shahjahanpur. Osjećaj uznemirenosti obuzme mi srce,
a - kako se cilj približava - nemir se povećava, dosežući
ponekad razmjere fizičke boli u srcu. Raspravio sam to s
Učiteljem. Učitelj se nasmijao i rekao: «Da, to si ispravno
primijetio. Mnoge su osobe to primijetile, no kažem ti da
je to samo pitanje osjetljivosti. Razvij osjetljivost i vidjet
ćes kakvo ćeš blaženstvo iskusiti. U stvari osoba mora
stvoriti svoj vlastiti prostor, gdjegod išla! To je znak
duhovnosti: kad sjediš blizu nekog zaista velikog sveca,
osjetit ćeš mir i spokoj. Mnoge me osobe pitaju kako
prepoznati sveca. Odgovaram im da, ukoliko osjete mir
kada sjednu uz njega, tada je u njemu svetost.» Upitao
sam Učitelja zbog čega je potrebno to stanje snažne
uznemirenosti kad idemo k njemu. Učitelj je odgovorio:
»To je dobar znak. Uznemirenost je dobra stvar. Ukazuje
na unutarnju žudnju za Ciljem. U stvari, u naprednom
26
 Okolina

je abhyasiju uvijek prisutna skrivena uznemirenost.

Recimo, kad misliš doći k meni, počne se razvijati žarka
želja koja postane uznemirenost; ona traje dok se željeni
Cilj ne postigne. Dakle, ta se uznemirenost postiže
iskustvom. Pogledaj ovo ovdje ozračje: jedinstveno je,
i gotovo svi abhyasiji osjete da je to nešto jedinstveno.
To je Lalajijeva milost. U takvoj se atmosferi moguće
duhovno uzdići u vrlo kratkom vremenu. Moraš stvoriti
slično ozračje gdjegod ideš, to je jednostavno. Onda ćeš
primijetiti da te vanjske misli ne ometaju, da te vanjski
prostor ne ometa. To je kao ronilac koji odjene posebno
odijelo i nosi vlastiti prostor sobom, dolje u dubine
oceana te ga ocean ne plaši.»

Kasnije, nakon par godina osobnog druženja s

Učiteljem počeo sam ga posjećivati u nekim mjestima
gdje je boravio. I tu sam nalazio ozračje mira i smirenosti,
koje bi se, međutim, mijenjalo kad bi on otišao. Kad
sam ga upitao zašto se to događa, Učitelj se nasmijao
i rekao: »Da, promijeni se, kako si primijetio, no nije
moja krivnja. Ja stvorim isto ozračje gdjegod idem, no
što mogu kad ga ljudi unište kad ja odem? Da bismo
zadržali istu atmosferu moramo nadzirati misli. Misli
stvaraju atmosferu. Ako odeš u neko sveto mjesto, naći
ćeš tamo mir. Zašto? Jer ljudi tamo odlaze u duhu
pobožnosti, zadržavajući mir i pobožnost, a ozračje se
tome prilagođuje. Kad bi netko na tom istom mjestu
sagradio kino ili plesnu dvoranu, primijetio bi da će
se atmosfera trenutno promijenila, jer ljudi sad tamo
idu s drugim mislima, koje mijenjaju atmosferu. Stoga
27
 Moj Učitelj

u tim svetim mjestima, moramo kontrolirati misli i

upraviti ih u pravom smjeru. Valja izbjegavati ljutnju i
bijes kao i strast jer te stvari mogu uništiti ozračje. No,
ako se to i dogodi, stvari se mogu nanovo promijeniti
meditacijom i ispravnim stavom. Reći ću ti još nešto
vrlo dragocjeno: moguće je čitati ozračje nekog mjesta i
vidjeti događaje koji su se tu zbili. Vrlo je jednostavno,
dovoljno se koncentrirati i čitanje će se pojaviti pred
očima. Ako ideš dalje, možeš se koncentrirati na
atmosferu općenito i «čitati» povijest jedne nacije. Što
se dogodilo? Kada? Sve je tu, svaka je stvar vrlo jasno
zabilježena, potrebna je samo osoba koja zna ‘vidjeti’
da bi pročitala sve to. Sigurno si nekad osjetio smetnje
ulazeći u neko novo mjesto. Možda strah ili strast. Ta je
percepcija automatska i postane druga priroda osjetljive
osobe. Tada, milošću Učitelja, ako ti je data moć, možeš
«očistiti» mjesto. Zamisli samo da milost Učitelja prelazi
čitavo mjesto i čisti sve utiske, to je sve. Vidiš kako je
jednostavno! No, potrebna je vjera i čvrsta volja.»

Upitao sam Učitelja kako razviti osjetljivost, Učitelj

je odgovorio: »Razvij svijest! Trudi se uvijek da paziš na
to što se događa i osjetljivost će se razviti! Mnogi ljudi
meditiraju, ali, žao mi je reći da mnogi ne znaju što se
događa u sustavu za vrijeme meditacije. Zašto? Zato jer
ne paze što se događa. Valja paziti na transmisiju i na
njeno djelovanje na sustav: tada počinje istinska radost
meditacije. Reći ću ti nešto: bez obzira da li osoba osjeća
ili ne, transmisija će djelovati i dovršiti posao; međutim,
prava sreća nastupa kad smo svjesni onoga što smo
28
 Okolina

dobili. Stoga je potrebna osjetljivost. Druga je velika korist

u tom što se napredak ubrzava kad postanemo osjetljivi:
kada smo svjesni onog što se događa, tada možemo
aktivno surađivati s Učiteljem. Stoga je to velika dobit.
Reći ću ti nešto: osjetljivost je, ponekad, i ‘prokletstvo’,
jer postaneš otvoren prema svemu. Sve djeluje na tebe.
Velim ti da to može prouzročiti mnoge patnje i jade:
zamisli da se, dok gledaš bilo koji dio, bilo koju stvar ili
osobu, sve trenutno pojavi pred tvojim očima. Kako je
moguće da to ne djeluje na tebe? Takva će osoba morati
dijeliti radosti i patnje svih koji je okružuju. Nekad mi
se dogodi da idem u nova mjesta čije je ozračje tako
loše da se gotovo gušim: moram ga očistiti, u protivnom
tu ne bih mogao živjeti! Tako moramo čistiti gdjegod
idemo. Stoga velim mojim suradnicima da je Učitelj u
stvari čistač, osoba koja obavlja posao čistača: privlači
sve što je prljavo i sve prljavštine, te ih mora očistiti. To
je razlog zbog kojeg se kaže da je za čitavu jednu naciju
dovoljan jedan jedini pravi svetac. On je kao veliki čistač,
koji čisti čitavu zemlju, jer privlači sve prljavštine. Vidiš
tu tamasha (‘šalu’, B.P.), Učitelj je u stvari čistač. Zato
kažem da je svetac meta svih patnji svijeta. Ponekad,
stoga, moramo kontrolirati osjetljivost, kako ne bi na
nas previše djelovala, u protivnom bi osjetljiva osoba
postala žrtvom svoje okoline.»

Sjećam se jednom kad je Učitelj posjetio neki grad da

obiđe neke abhyasije. Ja sam ga pratio, a bili smo gosti
u kući jednog abhyasija. Sve je dobro teklo čitavoga
dana, ali u noći je Učitelj bio izuzetno uznemiren i
29
 Moj Učitelj

spavao je samo na trenutke. Sutradan ujutro, kad

sam se probudio, vidio sam da je nemiran i iscrpljen.
Slijedeće smo se noći preselili u obližnji hotel i bio sam
sretan jer je Učitelj spavao duboko i bez prekida, čitavu
noć. Kad se probudio rekao je:

«Vidiš, u hotelu smo gdje dolaze i odlaze tisuće ljudi,

a ozračje je bolje i čišće od atmosfere u onom mjestu.
Zar nije sramota da atmosfera jedne kuće može biti
tako teška i prljava, a atmosfera hotelske sobe čišća?
Što reći o osobama koje žive u onoj kući? Sramotno je
da ljudi vode takav život koji u potpunosti zagađuje i
prlja njihov prostor. Vidiš, naša je najmanja dužnost
ostaviti svijet barem onakvim kakvim smo ga našli kad
smo došli na njega, umjesto da ga iskvarimo i uništimo.
Trebali bismo pokušati ostaviti svijet u boljem stanju od
onog u kojem smo ga našli. Počinje biti vrlo važno živjeti
ispravno. Naš život bi trebao biti podešen tako da se sve
što dođe u kontakt s nama poboljša. Svaka stvar koju
dotaknemo mora se divinizirati.»

Mnogo sam puta posjetio Shahjahanpur i bio s

Učiteljem. Jedna stvar koju sam primijetio kad sam s
njim, jest da za cijelo vrijeme mojega boravka, sve misli
i brige vezane za kuću i obitelj nestanu čim uđem u
njegovu kuće. To nije nešto što se trudim postići i za što
se molim, uopće toga nisam svjestan. Usprkos tome, sve
misli o kući, o obitelji i, u stvari, o čitavom svijetu izvan
ashrama, kao da napuste um, da bi se vratile tek kada
se nađem izvan ashrama. Riječ je o potpunom odsustvu
30
 Okolina

briga, odnosno o bezbrižnom stanju uma, koji je dar i

blagoslov, kojega nismo svjesni dok traje, ali koji nam
nedostaje kada nas takvo stanje uma napusti. U jednoj
prilici, kada sam imao izuzetnu milost i jedinstveni
privilegij ostati s Učiteljem tri mjeseca zaredom, osjetio
sam vrlo snažno to stanje. Jedno pismo od kuće bi mi
odjednom vratilo svijest o tome da negdje imam kuću i
obitelj: za trenutak bih se vratio u taj drugi svijet, pomalo
se možda brinući kako se tamo vani stvari odvijaju,
ali kad bih preklopio pismo i odložio ga, vratio bih se
«ovdje i sada» u Božansku prisutnost Učitelja, dok bi
sjećanje na sve ostalo, koje se na kratko bilo probudilo,
nestalo, ostavljajući me u miru da uživam u spokoju
koji je potpuno izvan ovoga svijeta. Često sam se u
mislima vraćao na to: mislim da je to duhovno stanje
kojim ćemo biti blagoslovljeni u trenutku smrti. Nije
da mi zaboravljamo, jer s naše strane nema nikakvog
napora da zaboravimo; javlja se nekakvo stanje uma ili
svijesti koje nas, kao dar Božji, prenosi na drugu razinu
egzistencije gdje sve drugo prestaje postojati. U tom se
stanju živi u blaženstvu blizine Božanskoga, a ta blizina
ima neko iscjeljujuće svojstvo, neki dar milosrđa, koji
čini mogućim, ne samo bezuvjetno življenje, već postaje
stvarnost u našem biću i svijesti.

Na nešto nižoj razini, želio bih se podsjetiti jednog

drugog osobnog iskustva vezanog za djelovanje
Učiteljeva ozračja na mene. Jednom sam prilikom ostao
s Učiteljem u Shahjahanpuru oko četiri tjedna. Bili
su tu prisutni i mnogi drugi abhyasiji, braća i sestre,
31
 Moj Učitelj

kao i Učiteljeva obitelj. Jednoga sam dana morao ići u

Bareilly zbog hitnih nabavki; kada sam ušao u grad,
dojmio me se plakat za nekakav film koji se tada davao:
plakat je pokazivao neku vrlo poznatu filmsku glumicu
u sugestivnoj pozi, te mi javila pomisao na seks! U tom
sam trenu postao svjestan činjenice da u posljednjih
četiri tjedna nije u mojoj glavi uopće bilo svijesti o
seksu, mada je oko mene bilo muškaraca i žena. Bila je
to zaista rijetko otkrivajuća prilika koja mi je pokazala,
uživo, sposobnost mojega Učitelja da podesi okolinu i
um aspiranta.

Koliko god je to često bilo moguće, prisustvovao

sam u Shahjahanpuru svečanosti Vasant Panchamija.
To je jedino formalno slavlje što ga članovi Misije slave
svake godine. Riječ je o Lalajijevu rođendanu i slavlje
traje tri dana. U ta bih tri dana osjetio da je atmosfera
u Shahjahanpuru izvan ovoga svijeta, potpuno različita
od normalnoga ozračja. Učitelj je to potvrdio riječima:
«Nećeš više osjetiti ovu atmosferu kada utsav završi.
Kažem ti da u ta tri dana kao da je nekakav pokrivač ili
zaštita postavljena na kuću, a na kraju slavlja kao da
Lalaji zgrabi jednu stranu pokrivača i otrese ga. Tijekom
ta tri dana atmosfera je božanska. To je Lalajijeva
milost. Tako je čista i tako snažno duhovna da se čini da
živiš na nekom drugom svijetu.» Jedina prilika u kojoj
sam osjetio da je atmosfera još više transcendentalno
čista i veličanstvena, bilo je za vrijeme trodnevnog
slavlja održanog u Madrasu, u veljači 1973., kada su
se abhyasiji iz čitave Indije i iz mnogih stranih centara
32
 Okolina

okupili da proslave stogodišnjicu rođenja Lalajija. Slavlje

se održalo u jednom unajmljenom lokalu koji se obično
koristio za proslave vjenčanja. Sala je jedna od najvećih
i najljepših koje postoje u Madrasu. Uočio sam u ta tri
dana posebnu prirodu atmosfere, a Učitelj je potvrdio to
što sam uočio i smiješeći se nadodao: «Milošću Lalajija,
ovo je mjesto toliko prožeto da će takvo ostati još mnogo
godina i svi oni koji ovdje budu došli, imat će koristi od
toga samo zato što su tu došli». Međutim, kada je slavlje
završilo i kad sam otišao srediti račune, mjesto se činilo
tako napuštenim i praznim da mi je došlo da plačem.
Život je nestao iz tog mjesta, a ostao je samo omot.
Ona posebna atmosfera apsolutne duhovne čistoće je
nestala.

Jednom smo se bili okupili u kući Shri Umesh

Saxena, Učiteljeva sina, u Besant Nagaru u Madrasu.
Bilo je to neformalno okupljanje kojem su prisustvovali
šestoro lokalnih abhyasija i dva stranca. Svi smo
sjedili na zemlji dok je Učitelj sjedio na sofi. Strani
su abhyasiji postavljali Učitelju razna pitanja na
različite teme, a onda su se razvila pitanja razvila na
temu ozračja i njegova utjecaja, onoga što mi prilično
oskudno zovemo utjecajem ozračja. Učitelj je objasnio
kako se atmosfera može promijeniti ovisno o tome što
osobe misle i kako žive. Dodao je potom da su sve te
informacije sačuvane u obliku richas koje sposoban
sveti čovjek može čitati, ukoliko je potrebno. Učitelj
je objasnio kako se ta stanja mogu, ako, i kada je to
potrebno, nanovo stvoriti i uspostaviti kakva su bila.
33
 Moj Učitelj

Strani su abhyasi htjeli dobiti praktički dokaz o tome,

a Učitelj je smiješeći se pristao. Rekao je da će obnoviti
stanje atmosfere koje je postojalo u vrlo drevna vremena
kada se čovjek tek počeo javljati kao odvojena vrsta.
Učitelj je sjeo uspravno, izraz mu je postao ozbiljan, oči
su mu se činile koncentrirane na jednu točku otprilike
šest stopa udaljenosti, ispred njega, i otprilike na istoj
visini od poda. Sjedio je tako oko dva minuta. Tada se
odjednom pokrenuo, idući naprijed i vraćajući se natrag
tri puta, proizvodeći nekakav čudni šum kao: hmm...!
hmm...! Tada je nepomičan sjeo za minutu. Napetost je
popustila, nasmiješio se i upitao nas što smo osjetili.
Ja sam rekao da sam osjetio vrlo grubu atmosferu,
tešku i tjeskobnu, punu prvotnoga straha. Učitelj je
odgovorio da je to točno čitanje. Strani su abhyasiji na
neki način bili nezadovoljni jer je Učitelj dozvolio da to
iskustvo potraje tek minutu. Učitelj se nasmijao i rekao:
»Mislite da biste bili u stanju to izdržati dulje? Kako je
rekao Parhasarathi, bilo je prožeto strahom i vrlo grubo.
Da ste bili dulje okruženi time, osjetili biste negativne
učinke. Stoga sam vam samo dao da okusite. Vidite,
dakle, od koje se razine razvio ljudski život. No sve to
nije dovoljno. Kada bude stvorena božanska atmosfera,
tada ćete moći doista uživati u njoj. Milošću Lalajija
imat ćete i to iskustvo kada budete spremni!

Svi učitelji joge savjetuju svojim učenicima da imaju

zasebnu sobu za molitve i za meditaciju. Misao koja
stoji iza toga je naravno da se ima prostoriju u kojoj
se atmosfera drži čistom i nezagađenom normalnom
34
 Okolina

rutinom života. Učiteljevo učenje to širi i na krajnju

dimenziju čistog i svetog svemira, gdje sveti kozmos
postaje prostorijom za molitvu. Stara je zamisao
preuska, jer pokušava zatvoriti čistoću u jedno malo
mjesto, podrazumijevajući da ostatak kuće može biti
nečist. Učitelj kaže da to nije dovoljno. Možemo započeti
u jednoj točci, u našem vlastitom srcu, ali sjeme čistoće,
koje je tu posađeno, mora se hraniti i pustiti da raste
na način da zrači izvan granica individualnog ljudskog
sistema, izvan doma, izvan njegovog malenog svijeta,
dok se na koncu, čitav svemir ne nađe unutar njegovog
božanskog zagrljaja.

35
 Moj Učitelj

Treće poglavlje

TOLERANCIJA

Učitelj je živi primjer svojega vjerovanja da ljudsko

biće treba letjeti poput ptice, s oba krila, jednim
duhovnim i drugim materijalnim. To je jedno od osnovnih
i dalekosežnih učenja Sahaj Marga. To učenje naprosto
znači da osoba ne smije zapustiti ni svoju fizičku i
materijalnu egzistenciju, niti svoj duhovni život. Riječ
je o revolucionarnoj poruci koju Učitelj prenosi svijetu,
a koja je stigla u trenutku kad je najpotrebnija. Indijski
učitelji joge obično imaju sklonost podcjenjivati fizički
život kao nešto ružno i nečisto, od čega bi aspirant trebao
bježati glavom bez obzira. Propisani postupci vježbanja
tako su komplicirani i kruti da je jednoj osobi nemoguće
podesiti i kontrolirati vlastitu fizičku egzistenciju za
trajanja svoga života. Kada će dakle napredovati na
duhovnom polju? Jedini mogući odgovor čini se: «U
slijedećem ili slijedećim životima!»

Učitelj poučava da nema ničeg pogrešnog u

materijalnom svijetu i u materijalnom životu. Kad je
jednom duša započela inkarnaciju, mora živjeti fizičku
egzistenciju, bilo joj to drago ili ne. Tu nema izbora. Nije
riječ o nekom zakonu, to je temeljna činjenica. Ovaj je
život jedini život za kojeg možemo imati sigurnost. On
je tu, mi ga živimo. «Ali», dodaje Učitelj, «čovjek može
podesiti vlastiti život na način da se normaliziraju
36
 Tolerancija

sve funkcije ljudskog sustava, kako bi se on razvio u

savršeno ljudsko biće.» Riječ normalizirati najvažnija je
u ovom kontekstu. Ne teži se naime i ne trudi se postići
nadnaravne moći tijela, kako hatha joga na veliko
obećava. Niti treba tražiti postizanje siddhija kao što
su moć materijalizacije predmeta, vidovitost, levitacija
itd., jer one nisu normalne za ljudsku egzistenciju.
Ponavljam, u sadhani ne trebamo težiti tome. Metodom
Sahaj Marg jogičke sadhane, Učitelj nam nudi upravo
to učenje, kako normalizirati svoj život u svim detaljima
njegova funkcioniranja. Učitelj je rekao da najveći broj
ljudskih bića započinje život kao životinja i stoga je prvi
korak u sadhani njihova humanizacija: čovjek-životinja
postaje istinski čovjek prakticiranjem meditacije, koja
podešava funkcije uma, a to podešavanje prožima potom
i fizičku razinu. Moramo započeti s umom. Svaki proces
koji se započne s tijelom kasnije samo postavlja kola
pred rudo. Meditacija je abhyasijeva uloga, uloga koju
mora igrati u toj božanskoj avanturi. Posao je Učitelja,
međutim, čišćenje abhyasija od prošlih samskara i
transmitiranje. Ne želim se dalje zadržavati na ovom, jer
se više detalja može naći u objavljenim djelima Učitelja.
Jedan važan aspekt koji bih, međutim, htio podcrtati jest
da u Sahaj Margu ne postoji aspekt kontrole funkcija ili
eliminacije niti jedne od njih. Sve što se radi je traženje
normalizacije svih funkcija bez slabljenja niti jedne od
njih. Učitelj temelji svoje učenje na Božjoj mudrosti:
Bog je stvorio svemir. Kad je stvorio materijalni svemir,
morao je za to imati dobrih razloga. Ako nas materijalni
život udaljava od našeg Cilja, krivnja je naravno u našoj
37
 Moj Učitelj

nesposobnosti da živimo ispravno materijalni život.

Stoga sve što moramo učiniti jest vratiti se svom putu
i dovesti svoj život u ispravnu «ravnotežu» tako da obje
polovine egzistencije budu usklađene i uravnotežene.
Humanizirani čovjek može tada napredovati u razvoju
u savršeno ljudsko biće.

Učitelj je, kako sam već rekao, živi primjer takvog

načina življenja. On je glava obitelji, oženjen i preuzeo
je teške odgovornosti obiteljskog života. Isprobao je
sve radosti ljubavi i jade i patnje odvajanja, kakve
podnosimo u svojim vlastitim malim životima. Začuđuje
svakako činjenica da je tako u potpunosti živio ulogu
glave obitelji, razvijajući istovremeno u sebi božansku
sposobnost da bude duhovni Učitelj. Njegov je život
prirodno usredotočen na obitelj, ali dok su za nas
središte i opseg naših života u obitelji, za Učitelja je
središte obitelj, ali opseg obuhvaća čitav svemir. To
je razlika između njegovog i naših života. A kad nam
Učitelj, svojom božanskom transmisijom pomogne
da se «proširimo» na svemirske i nadsvemirske razine
egzistencije, on odvaja uski opseg naše egzistencije od
njenoga središta, olabavljajući ga, ili oslobađajući ga
kako bi se mogao sve više proširiti, dok mu se onda ne
dâ mogućnost da postane univerzalan. Tada se polako
individualna ljudska duša, usredotočena na sebe i
svijest, razvija i širi dok čovjek ne postane univerzalna
osoba, koja posjeduje univerzalnu svijest sličnu onoj
koju ima sam Učitelj.

38
 Tolerancija

Učitelj je rođen u dobrostojećoj, poznatoj i vrlo

štovanoj obitelji. Njegov je otac za lokalne standarde
bio zasigurno imućan. Visoku kulturnu razinu i
duboko poštivanje tradicija, koje karakteriziraju njegov
obiteljski background, uzgajali su - ovu prvu otac, a
drugu majka. Učitelj je stoga sagradio svoj život na tim
čvrstim temeljima naslijeđenim od roditelja. Učiteljeva je
kultura tako duboka da ga štiti od bilo kakve nezaslužene
i proizvoljne kritike drugačijih načina življenja: svaka
stvar ima, prema njemu, svoje mjesto u hijerarhiji
svemira. On nas uči da i drugi učitelji izvršavaju
Božje djelo, svako na svojoj razini. Tolerancija, prema
Učiteljevu učenju, nije neka vrlina, već jasna dužnost
koja se nameće abhyasima. Nijedan sistem si ne može
pripisati ekskluzivnost potpune važnosti ili potpune
djelotvornosti: planina ima vrh jer ima temelj koji je drži!

Neki od naših abhyasija proveli su mnogo godina

prakticirajući jogu po drugim sistemima. Kada su
konačno stigli k mom Učitelju, običavali su plakati
zbog «izgubljenih godina», žaleći se što nisu ranije stigli
Učitelju. Savjet je Učitelja bio uvijek isti: «Ne žalite za
vremenom, provedenim s drugim metodama, bile su
potrebne za vaš razvoj. Pripremile su vas za ovaj put.
Budite radosni što ste sada našli put koji vas može
voditi naprijed». Učitelj uči da, mada postoje mnogi
učitelji, pravi je učitelj sam Bog. Dužnost je svakog
gurua, kada je njegov rad s učenikom završen, dovesti
učenike uzvišenijem guruu, Nijedan guru ne bi trebao
posesivno vezivati za sebe svoje učenike. Guru treba
39
 Moj Učitelj

služiti drugima, a ne graditi posjed, moć i prestiž za

sebe.

Tolerancija se mora širiti na sve aspekte života.

Nakon mnogo godina bliskog i osobnog druženja s mojim
Učiteljem, došao sam do zaključka da je tolerancija
možda najvažnija duhovna kvaliteta, jer kao da obuhvaća
i zrači iz sebe druge vrline, kao što su razumijevanje,
milosrđe pa čak i samu ljubav. Često sam čuo reći da
ljubav rađa toleranciju, no možda je istina suprotna, da
tolerancija stvara ljubav. Opće je prihvaćen psihološki
aksiom da samo oni, koji imaju u srcima mržnju prema
samima sebi, projiciraju mržnju na svijet. Ta je mržnja
mržnja prema sebi samom i proizlazi iz nemogućnosti
prihvaćanje vlastitih vrednota. Po jednom širem
shvaćanju te riječi, tolerancija znači da svaka stvar
ima svoje mjesto u hijerarhiji svemira, a tolerancija u
stvari pokazuje prihvaćanje te osnovne istine Prirode.
Tolerancija dakle otkriva ispravnu perspektivu, u
univerzalnoj shemi stvari. Učili su nas da dobro i zlo
koegzistiraju; da je riječ samo o dvama suprotnim licima
iste stvarnosti. Isto su nas tako učili promatrati mane i
vrline i sve druge suprotne elemente egzistencije. Gdje
postoji jedan, mora postojati i drugi, nema izbora. Tko
smo onda mi da napadamo negativne manifestacije
(kako ih mi označimo)? Često nas muče očite oprečnosti
u karakteru osoba: da je bogat čovjek škrt, da se pošten
čovjek predaje potajnim krađama, da kreposna osoba
ima skrivenu, mračnu stranu života; religiozna osoba
mračan i nečist osobni život. Sve nas to pomućuje i,
40
 Tolerancija

što je gore, čini da se osjećamo frustrirani u traženju

spoznaje i razumijevanja. Tolerancija nam, međutim,
može dati onu količinu vremena koja je potrebna da se
istraži ispod površine i da se vidi istinu koja tamo leži. To
je najmanja korist koju daje tolerancija: vrijeme učenja
i razumijevanja stvari. A kad zaboravimo na vanjštinu
i zaronimo dublje, dođemo neizbježno do spoznaje, do
istinske spoznaje i otkrijemo da su osobe jako različite
od onoga što se čini da jesu. Ako nastavimo istraživati s
ozbiljnošću i poletom, doći će sigurno vrijeme kad ćemo
moći vidjeti sveca u grješniku. To je ono što moj Učitelja
trajno vidi, on ne vidi drugo osim čiste Stvarnosti
prisutne unutar svega.

Jednom smo imali raspravu o prisustvovanju

satsanghu neke osobe za koju se držalo da je vrlo
nemoralna. Neki su abhyasiji, naime, postavili pitanje
kako to da je takvoj osobi dozvoljena meditacija. Nakon
duže rasprave odlučeno je o tom govoriti s Učiteljem, radi
pojašnjenja. Njegov je odgovor bio jednostavan i izravan:
«Ne gledam niže aspekte, moje oči se ne zaustavljaju na
tome.» On ignorira sve to, Učitelj vidi ono što je najbolje
u jednoj osobi, dok mi, na običnoj ljudskoj razini, često,
ne samo vidimo, već i tražimo ono najgore. U tome je
razlika.

Koliko mi je iz osobnog iskustva poznato, Učitelj

je rijetko kritizirao neku osobu zbog nečega. I savjete
je davao vrlo, vrlo rijetko. Jednom sam pitao Babujija
zašto ne kritizira kada vidi da nešto nije ispravno, a on
41
 Moj Učitelj

mi je odgovorio. »Lalaji Saheb nikada nije davao savjete

direktno. Dao bi sugestije, ali koliki su bili u stanju
razumjeti te sugestije? Ne bismo nikada trebali davati
savjete, osim ako to netko od nas ne traži. Dužnost je
vođe, naime, proizvesti promjenu na način da stvori
odgovarajuće uvjete za nju. To je posao učitelja, to je
pozitivan pristup. Ukoliko, međutim, kritiziraš, abhyasi
se može početi brinuti, a to će djelovati na njegov
napredak. Još nešto: pretpostavimo da savjetujem
nekom abhyasiju da nešto napravi, a on to ne napravi,
na taj način povećavam njegove poteškoće, naprtivši
mu i grijeh neposlušnosti Učitelju. Tako sam mu,
umjesto pomoći, napravio medvjeđu uslugu. Shvaćaš
li sada zašto izbjegavam davati izravne savjete? Ja u
stvari dajem mnogo savjeta, ali ih dajem općenito, kada
su svi sa mnom. Inteligentna osoba vodit će računa o
njima i primijenit će ih na svoj život. Napredak će za tu
osobu biti tada brži, jer ona tako surađuje s Učiteljem.»
Iz ovog vidimo da stav Učitelja nije samo tolerancija,
već je mnogo širi; on preuzima odgovornost za napredak
abhyasija. Kako je Učitelj više puta naglašavao, to je
dužnost vođe u duhovnosti.

Sjećam se jednog događaja, što se zbio pred nekoliko

godina, kad sam s Dr. K.C. Varadacharijem i nekolicinom
drugih abhyasija boravio u njegovu domu u Tirupathiju.
Razgovarali smo već neko vrijeme, kada neka osoba,
očito novi abhyasi, ušla u prostoriju i prostrla se pred
nogama Dr. Varadacharija; potom je sjeo blizu njega i
počeo mu govoriti. Bio je vrlo uznemiren. Nakon nekog
42
 Tolerancija

vremena rekao je: «Doktore, ja sam bijedan grješnik.» Dr.

Varadachari se naljutio i upitao ga ozlojeđeno: »Kakve
si grijehe počinio? Kakvu bijednu uvredu? Bocu vina?
Ljubavnu avanturu? Dođi k meni kad budeš počinio
nešto originalno. Koja budala nije počinila te grijehe?»
Potom je postao vrlo blag i nježan i svojim mudrim
riječima nastavio smirivati izmučenu dušu abhaysija.

Ono što želim reći je da nema ničeg tako originalnog

u grijehu niti tako jedinstvenog u našim osobnim
grijesima da bismo se uopće brinuli zbog njih. Učitelj
nas uči, podcrtavajući važnost i značaj toga, da ne
postoje stvari kao što su grijeh i vrlina. Sve su to
samskare. Svaka radnja, dobra ili zla, koja načini utisak
u umu, stvori samskaru, te je s duhovnog stajališta
nepoželjna. Griješiti se, dakle, ne čini toliko negativno
koliko zadržavati se na dugo u razmišljanju o grijehu,
jer razmišljanjem, guramo utiske sve dublje i dublje u
um, gdje se stvore tako krute samskare da je poslije
potrebno mnogo napora da se sustav očisti. Učitelj
nam savjetuje da zaboravimo prošlost. Prošlost nas ne
bi trebala brinuti, jer je prošlost i ne možemo učiniti
ništa da je promijenimo. Ono što bi nas, međutim,
trebalo brinuti je budućnost, na koju možemo djelovati
našim sadašnjim radnjama. U tom smjeru bismo
trebali upraviti naša nastojanja. Skora prošlost nema
veće važnosti od daleke prošlosti. «Tako,» kaže Učitelj,
«mislite na sve prošle radnje kao da pripadaju nekom
prošlom životu. To će vam olakšati da ih ignorirate i
da se koncentrirate na postavljanje temelja za budući
43
 Moj Učitelj

duhovni razvoj». Ovo je važno učenje za nas abhyasije.

Kako se razviju predrasude? Kako procjenjujemo

karakter neke osobe? Što uvjetuje naše odnose s drugim
osobama? Odgovor na sva ta pitanja je u činjenici da
smo vođeni prethodnim činima. Ako uspijemo razviti
sposobnost da neku osobu u ovom trenu vidimo kao
novu, nepoznatu osobu, koja nije uvjetovana nikakvom
prošlošću, razvit ćemo sposobnost gledanja istinske
osobe, a ne samo vanjskog i izmučenog ljudskog bića koje
svatko vidi. Tada se razvije jedna objektivna sposobnost
prodiranja iza vanjskih velova i vidi se unutarnju istinu.
Prošlost neke osobe može biti bilo kakva, ali što je ona
sada? To je najvažnije. Ali mi, mnogi od nas, rijetko
postavljamo to pitanje, jer smo prvenstveno obuzeti
prošlim događajima. Tako propuštamo pravu osobu i
vidimo samo zamršeni, površinski ovitak trivijalnosti što
obavija osobu kao paučina muhu. Iz tog su razloga nova
poznanstva privlačna i dobrodošla, dok se sa starim
prijateljima svađamo i od njih se često odvojimo. Život u
sadašnjosti nas spaja, dok život u prošlosti često odvaja
osobe, a kako nas povijest uči, čak i narode.

Osobe koje se spremaju prići ovom sistemu neizbježno

postavljaju pitanje: «Što je potrebno da se postane član
sustava?» Jedini Učiteljev odgovor je: »Jedino što se
traži je tvoja volja.» A svi se neizbježno pitaju kako je
to moguće. U tom je snebivanju ipak prisutan i znak
egoa: na koncu konca, tko želi ući u udruženje gdje
je jedini zahtjev, koji se postavlja, tako banalan. Prije
44
 Tolerancija

nego priđemo nekoj organizaciji, želimo da sve bude

što lakše moguće, ali onda, ako se pokaže prelakim,
počinju se javljati sumnje u vrijednost te organizacije.
Osim toga htjeli bismo da ograde budu dovoljno široke
da nam omoguće udoban prijelaz u odabrani ambijent,
ali istovremeno bi trebale biti dovoljno visoke da obrane
od svjetine. Međutim, kakvi drugi zahtjevi mogu biti
važni u jogičkom sistemu u kojem je jedini valjani
kriterij sadašnjost? Samo je volja u sadašnjosti. Sve
ostalo, odgoj, obrazovanje, kvalifikacije, iscrpljeni su i
prevladani. Oni su ograničeni i u svakom slučaju ne
traju zauvijek. Služe samo da se postave temelji. Volja,
međutim, pokazuje vrlo važno stanje uma, otkriva da je
osoba procijenila sebe i uvidjela potrebu za promjenom,
i da je dakle i spremna izvršiti tu promjenu. Osobe s
takvim stanjem uma spremne su stoga djelovati i - što
je još važnije - prihvatiti da netko na njih djeluje. One su
pravi materijal na kojem Učitelj može raditi. Definirajući
na taj način potrebne kvalitete, Učitelj samo izražava
jednu unutarnju istinu. Jednom je tako rekao jednom
posjetitelju: »Što si bio, nije ni od kakve važnosti. Kakva
je korist od toga što je tvoj djed bio maharaja, a ti si
sada prosjak? Bilo bi bolje da je tvoj djed bio prosjak, a
ti maharaja. Pokušaj stoga shvatiti što možeš učiniti da
porasteš unutar samog sebe. Da bi to napravio, moraš
početi sada, a ja sam ti spremam pomoći.» Učitelj je samo
jednim udarcem srušio zgradu društvenog snobizma
rekavši da društvena klasa nije važna, da društveni
status nije važan, a ...i sam odgoj nije potreban! Sve što
je bitno za uspjeh sadržano je u abhyasijevoj volji da
45
 Moj Učitelj

prihvati Učiteljevo vodstvo i ustrajno slijedi put.

Ukoliko pažljivo preispitamo taj pojam «volje»,

zasigurno ćemo vidjeti da on u skrajnjoj liniji stremi
potrebi potpunoga predavanja Učitelju. Kako je Učitelj
više puta naglasio, prepuštanje abhyasija je nužno za
uspjeh Učiteljeva rada. U jednom od svojih spisa, Učitelj
nam je dao uputu u tom smislu, odnosno kakvo bi trebalo
biti držanje abhyasija. Prema Učiteljevim riječima,
«trebao bi biti poput mrtvaca u rukama osobe koja ga
odijeva». Abhyasi bi dakle trebao biti poput mrtvog tijela,
bez osobnih želja, bez osobnih mišljenja i potpuno lišen
svih otpora. Takav je abhyasi idealan materijal jer ne
pruža nikakav otpor duhovnoj moći Učitelja, ni fizički,
ni mentalni. Učitelj je upotrijebio i jedan drugi primjer
da to pojasni: rekao je da drvodjelac može lako izraditi
što god želi od komada drva, ali što može načiniti od
stolice kao sirovine? S drvom je slobodan činiti što želi
i oblikovati to što je odlučio stvoriti, dok se kod stolice
mora suočiti s brojnim ograničenjima, koje se obično ne
mogu prevladati.

Jednom je prilikom Učitelj to objasnio trećim

primjerom. Što činimo kad idemo liječniku na pregled?
Prihvaćamo sve što nam kaže. Držimo se dijete i lijekova
koje nam prepiše, slijedimo njegove savjete o onome što
možemo raditi i onome što ne smijemo raditi. Ukoliko je
potreban kirurški zahvat, prihvaćamo da nas uspavaju
u potpuno pasivno stanje, kako bismo mu omogućili da
nas operira. Ukoliko želimo da nam liječnik uspješno
46
 Tolerancija

pomogne, moramo učiniti sve to. Zar to ne implicira

prepuštanje volji i metodi liječnika? Možemo li sumnjati
u njegov način rada? Možemo li tražiti garanciju
uspjeha? Usprkos tome, spremni smo se prepustiti volji
liječnika. Zašto onda ne možemo usvojiti takav stav i
u duhovnom životu? U duhovnom životu, međutim,
najprije tražimo dokaze, dokaze o postojanju Boga,
dokaze o djelotvornosti metode, itd. Učitelj kaže da to
ne samo što je pogrešno, već je i nelogično i dodaje:
«Pretpostavimo da odlučim dati dokaz, koliki bi ga
mogli shvatiti? Pretpostavimo da se postavi pitanje
znanstveniku da dokaže neke apstraktne ideje, koliki bi
mogli shvatiti dokaz? Osim toga, što je rad uzvišeniji, to
ga je teže shvatiti. Trebali bismo stoga iskušati metodu,
a naša osobna iskustva vezana za rad pružit će iznutra
dokaz.»

Ima još jedna vrlo vitalna točka koju valja razmotriti

pri ponudi Učitelja da nam pomogne i da nas vodi. On
traži samo dobru volju, zaboravljajući sve prošle misli i
radnje abhyasija. Zašto? Upravo stoga jer je to prošlost,
a abhyasi ne može učiniti ništa sa svojom prošlosti.
Mi smo u stvari doslovce proizvod svoje prošlosti, ali
nismo, kao što mislimo, tihi i nemoćni učesnici u našoj
budućnosti: prošlost nas je dovela do sadašnjosti.
Dalje od toga, ona nema moć djelovanja. Budućnost
će, međutim, biti ono što učinimo od nje sada, u
sadašnjosti i stoga će, promjena načina življenja sada,
moći promijeniti budućnost. Učitelj nas stoga uči da
ne mislimo uopće na prošlost, već da mislimo, i što je
47
 Moj Učitelj

još važnije, da djelujemo u sadašnjosti. Ako produbimo

analogiju s liječnikom, možemo reći da liječnik gleda u
prošlost samo da bi našao uzrok sadašnje bolesti, ali
njegovo je djelovanje, kroz lijekove, liječenje i stvaranje,
u sadašnjosti. Beskorisno je da liječnik predbacuje
pacijentu prošle radnje koje su dovele do sadašnje
bolesti. Liječnik dostojan tog imena pregleda pacijenta i
mirno prosljeđuje sa zadaćom liječenja. To čini i Učitelj
svojim duhovnim radom: naša prošlost može biti važna
njemu, ali za nas nije ni od kakve važnosti. Međutim,
prepuštanje mračnim mislima o prošlosti, služit će samo
jačanju utisaka koji tako prodiru još dublje stvarajući
čvrste samskare, koje je još teže očistiti. Stoga je od
vitalne važnosti, prepustiti našu prošlost Učitelju,
zaboraviti je i živjeti u sadašnjosti kao što nas uči, kako
bi naša budućnost mogla biti takvom kakvu on želi da
bude.

Iz tog su razloga sve stvari, koje smatramo poželjnima

i za kojima čeznemo, bačene u hrpu prašine; od nas
se traži novi početak, s kojim dolazimo Učitelju kao
duša zarobljena u ljudskom tijelu, koja traži najviši cilj
dostupan čovječanstvu. Istoga trena i na čudesan način,
nudi nam se mogućnost stvaranja bratstva s ljudima, u
kojem se od nas samo traži da budemo ljudska bića.
Pošto Učitelj ruši lažne tvorevine moći, bogatstva,
položaja, odgoja itd., koje je čovjek stvorio oko sebe, i od
nas se traži da sve to uništimo u svojim mislima. To što
on čini, moramo učiniti i mi. Ono što je bačeno u vjetar,
mora biti zauvijek odbačeno. Tako se nalaže i provodi ta
48
 Tolerancija

velika tolerancija prema čovječanstvu u cjelini i prema

svakoj od njegovih jedinica. Svodeći cijelo čovječanstvo
na njegove prvobitne korijene, Učitelj iskazuje svoju
izuzetnu dobrostivost i božanstvenost. Naime, najveći
dar njegove božanske mudrosti je da su za Stvoritelja svi
jedno. Može li čovjek razlikovati mrave u mravinjaku?
Nama svi mravi izgledaju jednaki. Možda imaju svoju
vladu, društvenu strukturu, klasnu slojevitost, međutim
za nas sve to ne postoji. Kako, u još većoj mjeri, mora da
Božanskom viđenju, odozgo, ljudska bića izgledaju sva
jednaka? Kada štujemo Učitelja i učimo gledati na sve
kao na jednoga, tada i mi težimo toj božanskoj svijesti,
razvoju te božanske svjesnosti u nama, a sama težnja
nas podiže i otvara mogućnost njena ostvarenja.

Tako - da se vratimo toleranciji - vidimo i možemo

shvatiti da ona nije samo jedna od vrlina, već da je ona
ključna vrlina i ne samo to: ona je shvaćanje istine
stvaranja, po kojoj su u Božjim očima svi ljudi stvoreni
jednaki. Kada pokušavamo svrstati i podijeliti ono što je
stvoreno kao jedno, uništavamo temeljnu vrijednost tog
stvaranja. Tolerancija je dakle sukladna Božjoj namjeri
i planu, a ta nam sukladnost omogućava da plivamo u
istom smjeru sa strujom, čime naše putovanje postaje
ne samo slobodno od briga, već i dvostruko brže. U tom
leži mogućnost brzog razvoja prema Cilju već u ovome
životu.

Krajnja korist od tog učenja je u sposobnosti

49
 Moj Učitelj

osobe da vidi samu sebe kakva doista jest, lišena svih

svojstava; ta sposobnost življenja sa samim sobom
razvija se sa sve snažnijom ljubavi za sve što vidimo.
Na koncu konca, tko od nas doista poznaje sebe?
Međutim, da bismo upoznali sebe, moramo započeti
s upoznavanjem i razumijevanjem drugih. Tada će se
taj uvježbani pogled, morati usmjeriti izvana prema
unutra. A kad gledamo ljudska, bića nošena amo tamo
njihovim karakterom, stječemo pronicljivost i duboko
shvaćanje tajni egzistencije, kao i nježnost i ljubav
koje spontano niču iz takvog dubokog razumijevanja.
Tada nestaju odvratnost, odbojnost i klevetanje, jer sve
je kako mora biti, barem dok ljudi i žene nastavljaju
biti ono što jesu. Rađa se mudrost koja nalaže da sve
promjene moraju započeti od nas samih. Kad se ja
mijenjam i uzdižem, mijenjaju se i moje viđenje i svijest.
Tim razvojem nam se u isto vrijeme daje mogućnost da
pomognemo drugima da streme i postignu promjene i
napredak u sebi. Tako sve promjene, poput milosrđa,
moraju započeti u vlastitoj kući.

Tradicionalan dobro poznati tip reformatora, koji urla

na strpljivo, već izmučeno slušateljstvo, predviđajući
vatru pakla i prokletstvo, bjesni u stvari sam na sebe, ali
koristi publiku kao zamjensku metu. Istiniti reformator
tihi je radnik koji ne propovijeda ni protiv čega, ne
otkriva ništa, ne osuđuje nikoga, već se – nakon što je
u tišini i tajnosti radio na sebi - trudi učiniti isto i na
drugima, na jednako tihi i tajan način. Tako djeluje moj
Učitelj, u tišini, bez reklame i propagande. Njegov rad
50
 Tolerancija

podržavaju bezbrojni izvori moći i mudrosti Prirode, koji

su mu bez ograničenja stavljeni na raspolaganje.

51
 Moj Učitelj

Četvrto poglavlje

DUŽNOST

Učitelj daje potpuno različitu interpretaciju pojmova

kao što su milodarje, odricanje i dužnost, u odnosu na
ideje i značenje koja im se obično pridaju. Svi mislimo
da znamo značenje tih pojmova, toliko su nam poznati,
da bi se iznenadili kad bi nam netko rekao da ih u
stvari ne poznajemo. Najveći broj ljudi ima osjećaj da
su slijedili te ideje u skladu s nalozima društva i religije,
a eventualno i savjesti. Takvo se naše shvaćanje, tako
dobro slaže s našim okruženjem da je teško razumjeti
da može postojati i nekakav drugi način shvaćanja tih
ideja. U svakom slučaju nastavljamo činiti kako smo
uvijek činili, vjerujući da iza nas stoji religiozni nauk.

Svima nam je poznata institucija religioznog

milodarja, kojeg bih nazvao «ritualnim milodarjem»,
kakvog prakticiraju ljudi i žene dobre volje u čitavome
svijetu, bez obzira na religioznu pripadnost. Novčić u
tanjuriću ili specijalnoj posudici! Prilozi za posebne
svrhe, koje su osmislile pobožne osobe, prilozi u
darovima, sve su nam te stvari više nego poznate. Tu
je i novčić bačen u ruke prosjaku na izlazu iz hrama.
Takvo se milosrđe smatra pobožnim činom, koji može
uzdići davatelja i priskrbiti mu blagoslov Svemogućega.
Orijentalne se religije još više od europskih temelje na
toj vidljivoj vrlini.
52
 Dužnost

Što daje davatelj? Često je riječ samo o jednom

jedinom novčiću, minimalne vrijednosti uz upozorenja i
predbacivanja jadnom prosjeku što je postao prosjakom.
Lice se davatelja pri darivanju tog dara, kojeg se
smatra da nalaže religija, osvijetli svjetlom vrline, jer je
ispunio svoju religioznu dužnost. Često je to prvi u nizu
pokajničkih i ispaštajućih čina koji se moraju načiniti
na ulazu u hram.

Jedan drugi vid tog milodarja je davanje ostataka

hrane, što bi bilo pohvalno kada bi se činilo s još
jestivom hranom, ali milosrdna osoba obično više voli
biti sigurna da ne lišava toga svoju obitelj. Ostaci se
stoga čuvaju dok ih više nitko ne može jesti, a onda,
i tek onda se daju nekom jadnom prosjaku koji je
previše gladan da bi brinuo o kvaliteti onoga što jede. I
taj milosrdni čin prate mnogi dobri i pobožni savjeti, a
često čak i zlostavljanja.

Zatim su tu i darovi koji se daju slijedeći savjete

astrologa. Takvi darovi često mogu biti vrlo skupi,
ovisno o stupnju djelovanja na neki planet. U tim se
slučajevima darivanje nakita, svile, srebrnih posuda itd.
čini drugim članovima obiteljskog kruga, a ne osobama
koje ih zaista trebaju. Namjera je da se potroši novac,
tako da ostane u obitelji. Ima i drugih primjera koje, u
nedostatku boljeg izraza, nazivam ‘krajnjim’ licemjerjem.
Odnosi se na slučaj osoba koje krenu u najpobožniji i
najkreposniji čin odustanja od svih bogatstava i posjeda,
53
 Moj Učitelj

kao pripremni stadij ulaska u sveto stanje sannyasa. U

rijetkim slučajevima neke osobe udijele svoje bogatstvo
onima koji ga trebaju, no češće takve osobe, dijele svoja
bogatstva prijateljima i rodbini prije nego obuku žutu
odoru. To je također milosrđe! Mnogi sannyasiji nastave
zarađivati «darove» i «priloge», koje potom vraćaju svojim
prijašnjim obiteljima. U tim slučajevima, koji nisu ni
rijetki ni neuobičajeni, sannyasi često postaje bolji
«nabavitelj« svojoj obitelji nego li je bio u svojoj bivšoj
ulozi nekompetentnog oca obitelji.

Ne iznosim te primjere da bih kritizirao postojeće

ideje, niti omalovažavao postojeće prakse. Na koncu,
osobe se mogu ponašati samo kako su ih učili, a kada
je to učenje proizvod religiozne misli i njenih uputa,
kako ih interpretiraju religiozni dušobrižnici, svećenici,
malo je toga što ljudi mogu učiniti osim biti slijepo
poslušni. Najveći dio čovječanstva, naime, ne zna za
drugo do li praznovjerno slijediti upute iz religioznih
spisa, prema interpretaciji svećenstva. Praznovjerje i
strah koje on stvara uzroci su takvih milosrdnih djela.
Kad bi se ljudima pokazalo svjetlo istine i pomoglo
da se riješe praznovjerja, mnoga bi od tih religioznih
licemjera automatski nestala. U Indiji religija ima čvrst
i snažan utjecaj na život ljudi te upravlja gotovo svim
vidovima života, od rođenja do posljednjih priprema
za smrt, prema pravilima rituala i običaja. Interesi
svećenika koji služe svaku od tih posebnih ceremonija,
bilo onih koje se odnose na život, ili onih koje se odnose
na smrt, revno se štite propisivanjem honorara za svaki
54
 Dužnost

stupanj rituala, kojeg se eufemistički naziva «prilog». U

takvom društvu, ljudi mogu samo tiho patiti i udijeliti
s hinjenom radošću dio svojih teško stečenih dobara.
Hrabrije i iskusnije osobe pregovaraju sa svećenstvom
kako bi smanjile svoje gubitke, tako da rituali budu što
je više moguće sveobuhvatni, dok slabi najviše pate.
Jedina je utjeha tim jadnim žrtvama da pokažu na licu
izraz vrline, što čine što bolje znaju.

Nakon što sam sve ovo rekao, moram biti pošten

prema svim religijama i dodati da one same po sebi
nisu odgovorne za takvo stanje stvari. Svemu je tome
uzrok samo grabežljivi utjecaj pohlepnoga svećenstva
na lakovjerne i neuke ljude, kakve imamo u Indiji.

Što moj Učitelj poučava o toj temi? Prvo, da nitko ne

treba davati milodare, dok nisu u potpunosti namirene
potrebe njegove obitelji. Nitko nema pravo davati novac
ili darove prije nego li je apsolutno siguran da takvi darovi
ne proizlaze iz raspoloživog viška u dohotku obitelji
potrebnom za život, u protivnom je jednostavno riječ
o krađi Petru da se isplati Pavla. Površno gledano ovo
izgleda kao vrlo egoističan pristup. Jednom sam imao
dugu raspravu s Učiteljem o toj temi. Učitelj je rekao:
«Pretpostavimo da želiš dati određenu svotu novca kao
milodar i da će tvoja obitelj zbog toga patiti. Možeš li to
zvati milosrđem? Ja bih to zvao jednostavno glupošću.
Što je tvoja dužnost grihasthe («domaćina», B.P.)? Kada
si se oženio, prihvatio si odgovornost za egzistenciju
obitelji, prihvatio si ispunjenje nekih obveza prema
55
 Moj Učitelj

obitelji. Ove te dužnosti u potpunosti obvezuju. Stoga,

ako zbog tvog priloga pati tvoja obitelj, to nije uopće
prilog, a niti milosrđe. Ti u stvari pokradaš vlastitu
obitelj. Kako se takva krađa može zvati milodarjem?»
Upitao sam tada Učitelja da li takav čin milosrđa može
biti opravdan u slučaju da se ostali članovi obitelji
slažu. Učitelj je odgovorio: «Ne! Nije moguće. Koja bi se
hinduistička supruga suprotstavila željama svog muža?
A, kako je riječ o religioznim činima ili obredima, ona se
neće usprotiviti. Na tebi je da odlučiš što je tvoja dužnost,
a tvoja je dužnost da to ispravno slijediš. Ukoliko se
savjetuješ s nekim drugim, samo tražiš prijenos krivnje
i odgovornosti na druge.» Postavio sam treće pitanje.
Što je sa sitnim prilozima koji se daju prosjacima itd.
Učitelj se ironično nasmijao: «Ti to zoveš milodarjem?»
upitao je. «Nahraniti siromašnog i dati kakav dronjak
svojoj braći, ljudskim bićima, nije milosrđe, to je tvoja
dužnost. Tvoja je dužnost kao ljudskoga bića brinuti se
za braću i sestre koji pate. Sramota je da se to smatra
milosrdnim činom». Taj je razgovor jasno istaknuo da,
osim ako si neka osoba može uistinu dozvoliti darivanje,
nema nikakva prava da to čini, ni u kakvom obliku.
Učiteljevo se tumačenje temelji na osjećaju dužnosti.

Paradoksalno je da si siromašni ljudi mogu dozvoliti

milosrđe češće od bogatih. Žrtve koje čine siromašni,
ne samo u periodima normalnih vremena, već i za
vrijeme nacionalnih katastrofa, prirodnih nepogoda ili
drugog, vrijedne su divljenja. Učiteljeva interpretacija,
koja razlikuje potrebu od želje, objašnjava tu čudnu
56
 Dužnost

anomaliju. Učitelj, naime, koliko mi je poznato, nije

nikada upotrijebio riječ «želja», već je uvijek inzistirao
na upotrebi riječi «potreba». To naglašava činjenicu
da postoji temeljna razlika između ta dva izraza:
potrebe su osnovne za život, dok je htijenje nešto što
je stvoreno željama i suvišno je za život na ovaj ili onaj
način. Stoga su siromašni u stanju dati milosrđe jer su
njihove potrebe minimalne, a njihov je način življenja
jednostavan i u skladu s prirodom. Stoga, ma kako
niska bila njihova primanja i ma kako bio nizak njihov
standard življenja, čini se da im je uvijek moguće naći
naći neki višak od životnih potreba kojeg mogu rado
ponuditi, da bi olakšali nevolje svoje braće. U slučaju
bogatih, koji su opterećeni onim što se fino zove visokim
standardom življenja, htijenja su ogromna, u smislu
raskoši i beskorisnih potrepština. Tako, ma kakav
bio njihov prihod, kao da uvijek imaju sve veću i veću
potrebu za novcem da bi namirili troškove stvorene
stalno novim željama i to ide u beskonačnost. Kada ta
situacija traje dovoljno dugo, neki bogataši se počinju
osjećati krivima i nije stoga neobično vidjeti neke
od njih kako daju velike svote u dobrotvorne svrhe.
Njihov je um, međutim, tako zamagljen da se novci
često rasipaju u špekulacijama koje umiruju savjest,
kao što je izgradnja hramova, umjesto da pomognu
siromašnom dijelu čovječanstva da bolje živi. Te osobe
često rasipaju ogromna bogatstva čineći djela koja
smatraju milosrdnima. Za njih je normalno potjerati
prosjaka s kućnog praga, dok su, slijedeći upute
svećenstva, spremni odjednom potrošiti mala bogatstva,
57
 Moj Učitelj

da bi umirili svoja obiteljska božanstva. U tih je osoba

rijetko vidjeti unutarnju promjenu koja bi ih mogla
dovesti na pravi put. Njihov strah da će ispaštati za zle
čine koje su počinili, postaje jednostavno praznovjerna
sila, koja ih gura od Poncija do Pilata, na religioznom
putu pomirenja kroz rituale. U srcu nema promjene,
već samo nekakvo strahom motivirano rasterećenje
nezakonito stečenog bogatstva, slično brzom crpljenju
vode iz broda koji tone. Kada bi bogataš u skladu s
Učiteljevim temeljnim učenjem, pojednostavnio svoj
život, oslobođenog bi viška bilo u ogromnim količinama.
Isti zakon djeluje i na međunarodnim razinama, gdje su
neki narodi, mada zasićeni ekonomskim bogatstvom,
neskloni i često nesposobni preusmjeriti svoje viškove
siromašnijim narodima. Ovo je poziv svim ljudskim
bićima da shvate kako trebaju živjeti svoj život na
način da darovi, koje Priroda darežljivo daje, budu
na raspolaganju svima, a ne samo malom broju ljudi.
Sjećam se jedne rasprave u nekoj zapadnoj prijestolnici
na temu smanjenja stope nataliteta u nerazvijenim
zemljama. Neki su dobronamjerni prijatelji nastojali
dokazati da bi, kada bi zemlje poput Indije drastično
smanjile svoje stanovništvo, zemljom potekli med i
mlijeko. Diskusija se naglo prekinula kada je jedan
prisutni gospodin iz Indije spomenuo da je jedan izvještaj
Povjerenstva Ujedinjenih naroda pokazao statistike
prema kojima su svote potrošene za odgoj jedne bebe u
prvoj godini života na Zapadu dovoljne da se nahrani i
odgoji 500 beba u nekoj nerazvijenoj naciji. To pokazuje
preveliku potrošnju zapadnih zemalja i potrebu da se ta
58
 Dužnost

potrošnja smanji, ukoliko se želi da čitavo stanovništvo

svijeta u potpunosti može koristiti raspoloživa svjetska
bogatstva. Vrijedno je stoga napomenuti da siromaštvo
stvara milodarje, dok bogatstvo razvija sebičnost.

Učitelj to strogo provodi i sa svojim abhyasijima.

Mnogo sam puta nanovo vidio kako odbija donacije
koji su mu dali abhyasiji. On uvijek pita abhyasija:
«Gdje radiš? Koliko zarađuješ? Jesi li oženjen? Koliko
osoba izdržavaš?», a nakon svega toga, ako su odgovori
zadovoljavajući, moguće je da prihvati donacije. Znao
je nekad odbiti donacije i nakon svih tih razjašnjenja.
Pitao sam ga zašto odbija neke donacije. Odgovorio
mi je: «Ima osoba koje iskreno žele pomoći Misiji.
Ukoliko si to doista mogu priuštiti, ja prihvatim to što
daruju. Ima ih, međutim, koji mi daju donaciju samo
da me impresioniraju svojom darežljivošću (smijeh).
Ta donacija ne dolazi iz srca, već samo iz kese; u tom
je slučaju odbijem.» Učitelju donacija sama po sebi
ne znači ništa. Njemu novci nisu važni, on ih smatra
pokazateljem ljubavi abhyasija prema Učitelju i prema
Misiji. Učitelj dakle prihvaća donaciju samo kao znak
ljubavi davatelja. Vidio sam u dvije prilike kako Učitelj
odbija doista velike svote donacije: ponuđena je svota
bila toliko velika da bi je neka osoba, niža od Učitelja,
bila odmah prihvatila. S druge sam strane vidio Učitelja
duboko dirnutog kada mu je jedna abhyasi, sa suzama
u očima, ponizno, stidljivo i s mnogo oklijevanja,
ponudila donaciju nevjerojatno maloga iznosa. Učitelj je
bio presretan zbog tog darivanja i odmah ga je prihvatio
59
 Moj Učitelj

govoreći svima mjesecima o tome. Upitao sam ga zašto

se toliko uzbuđuje oko tako malog iznosa. Učitelj je
rekao: «Kad bi mi Birla (indijska multinacionalna
kompanija, B.P.) poklonila deset milijuna rupija, to za
Birlu ne bi značilo ništa, jer je to samo mali dio njenih
bogatstava. Ovo što mi je dala ova abhyasi, mada je
tako sitan iznos, mjesecima je bilo pomno šteđeno i
predstavlja svu ušteđevinu abhyasija. Vidiš li kakav je
stupanj žrtvovanja i ljubavi u ovoj gesti? To je razlog
zbog čega ju tako cijenim.»

Jednom je u Shahjahanpur došao u posjet Učitelju

neki stariji čovjek od preko sedamdeset godina. Bio
je to vrlo aktivan čovjek, dobro odjeven i s ogromnim
turbanom ovijenim oko glave. Učitelj je pristao da ga
primi i posveti mu nešto vremena. Učitelj je započeo
razgovor s pitanjem odakle je i čime se bavi. Čovjek je
rekao da je iz obližnjeg grada i da je socijalni radnik.
«Ma nemoj!», reče Učitelj, «Jako mi je drago čuti da
si socijalni radnik. Našoj je zemlji to potrebno. Što u
stvari radiš?» Starijem se čovjeku svidjela ta reakcija te
je ispričao kako organizira susrete u selima gdje dijeli
odjeću siromašnima, a također i hrani siromašne mase.
«O!», reče Učitelj, «i ti to zoveš društvenim radom! To
nije ispravno. Kao ljudskom biću dužnost ti je prema
braći i sestrama, obući gole i nahraniti gladne. Nije u
redu da to zoveš društvenim radom. Istiniti društveni
rad nije to. Ako možeš učiniti nešto da uzdigneš svoju
braću i sestre prema pravom Cilju Ostvarenja, to se
može zvati društvenim radom». Nakon što je taj čovjek
60
 Dužnost

otišao, Učitelj mi je rekao: «Vidiš kako su se mjere

naših vrijednosti iskvarile. Naša je zemlja uvijek bila
poznata po svojim duhovnim vrijednostima i po velikom
gostoprimstvu ljudi, a sada, evo što smo postali. No,
unatoč svemu tome, uvjeravam te da nigdje na svijetu,
nećeš naći gostoprimstvo kao u Indiji, čak i dandanas.
Milošću Lalajija, Indija će se opet uzdići da postane
duhovnim vođom čovječanstvu.»

U Učiteljevom se domu može vidjeti kako se ta načela

dosljedno primjenjuju. Poučno je i samo gledati kako je
Učitelj živi primjer vlastitog učenja. Smještaj koji nudi
posjetiteljima vrlo je jednostavan, mada udoban. Nema
luksuza. Na isti način, hrana koja se nudi posjetiteljima
je zdrava i hranjiva, ali vrlo jednostavna. Nema
razmetanja, velikih variranja, niti udovoljavanja ukusu.
Ustanovio sam da je to u skladu s načinom na koji
Priroda djeluje. Takva nam hrana pomaže da dobijemo
sve hranjivo što nam je potrebno, a izbjegava se pohlepa
i pretjerano podavanje užicima. Okus, umjetno stvoren
okus, samo izaziva pohlepu i vodi neprirodnom načinu
življenja. Jednostavna nam hrana pomaže da živimo na
način na koji je Priroda zamislila da živimo, jedući ono
što je tijelu potrebno za zdravo življenje i ništa više. To
je vrlo dragocjena pouka koju nam Učitelj daje izravnim
primjerom.

Jednom je u Shahjahanpuru, jedan od abhyasija

za ručkom oštro kritizirao kvalitetu hrane te posebno
monotono ponavljanje istih jela iz dana u dan. Bio
61
 Moj Učitelj

je dosta glasan u svojoj kritici te rekao da bi želio da

menu bude različitiji i da se čudi zašto nije moguće
skuhati ukusnije i primamljivije jelo. Nakon ručka izišli
smo svi iz sobe na verandu gdje je Učitelj kao i uvijek
sjedio u svojoj ležaljci. Učitelj nije nikako mogao čuti
abhyasijeve primjedbe, a ipak kad smo mu se približili,
ustao je s ležaljke, učinio par koraka prema nama i rekao
nezadovoljnom abhyasiju: «Čuj! Dajem jednostavnu
hranu za tijelo, ali božansku hranu za dušu!». Na to
se vratio svojoj ležaljci i hookah. Nakon par trenutaka
imao sam mogućnost ostati sam s njim i Učitelj je
rekao: «Vidiš što ljudi očekuju od mene! Rekao sam im
da mogu u potpunosti preuzeti odgovornost za njihovu
dušu, ali za tijelo se moraju pobrinuti sami. Trudim se
dati im dobru hranu. Moramo jesti dovoljno da održimo
tijelo u dobrom stanju kako bi nam služilo za života, no
hrana nije radi ukusa, već radi prehrane. Vjerujem da
dajem dovoljno dobru hranu. Ovdje sam da bi služio
duhovnim potrebama ljudi, no ako oni misle da sam
ovdje da bih organizirao bankete, što ja tu mogu?»

Mnoge su se obitelji upropastile stvarajući vanjski

umjetan izgled posuđenim novcem. Uzrok je takvom
ponašanju ego: živimo i zabavljamo se iznad svojih
ekonomskih mogućnosti, samo da bismo impresionirali
druge koji nas okružuju. Na taj način stečeno poštovanje
ljudi, međutim, vrlo je skupo i na kraju se gorko plaća.
Pravi tragatelji Stvarnosti ne mogu si dopustiti tako
licemjerno ponašanje. Moramo imati Učitelja kao živ
primjer i živjeti svoj život onako kako on živi svoj.
62
 Dužnost

Otkako je utemeljena Misija 1945. godine, postojao

je stalni pritok posjetitelja u Shahjahanpur. U početku
je bila riječ samo o nekolicini ljudi, međutim sada
se, s rastom i širenjem Misije, taj mali broj ljudi jako
povećao. A ipak tijekom svih tih godina, Učitelj je
primao goste trošeći osobne zalihe. Njegove su osobne
zalihe uvijek bile vrlo skromne. Pravo je čudo kako je
mogao nahraniti tisuće posjetitelja koji su mu dolazili
u posjet svake godine te često i obući više od jednoga.
Oni koji ga poznaju znaju da je, dok je radio, živio vrlo
skromno, tako da si je teško mogao priuštiti bilo kakvu
štednju ili raskoš. Međutim, proučavajući njegov način
življenja jasno je da, ako pojednostavnimo život i lišimo
se svih razmetanja, svega suvišnog, i luksuznog, tada
se i mali prihod može jako rastegnuti. Učiteljev je poziv
modernom čovječanstvu: «Budite jednostavni i u skladu
s Prirodom.» On živi život kakav traži od drugih da žive.
Učitelj smatra nepotrebnim, štetnim i često licemjernim,
sve umjetne načine življenja: naše se gostoprimstvo
mora mjeriti našim mogućnostima. Razmetljivo
gostoprimstvo, temeljeno na posuđenom novcu, može
jedino biti licemjerje jer se želi impresionirati druge, a
osim toga je lažno, nerealno i suprotno Stvarnosti. To je
moralna pouka koju moramo naučiti i širiti.

Imao sam duge rasprave s Učiteljem o jednom uvjetu

kojeg, čini se, propisuje najveći broj religija: napuštanje
svih bogatstava i svog posjeda prije nego se otpočne
religiozan život. Neki propisuju i potpuno odricanje od
63
 Moj Učitelj

obitelji i usvajanje asketizma. Učitelj bez oklijevanja

tvrdi da takvi propisi nisu potrebni i da neki mogu
čak biti i protiv same Prirode. Rekao je: «Kakvo je zlo u
bogatstvu, ako je pošteno stečeno? Kad čovjek radi, ima
pravo i ubirati plodove svog rada. Da! Postoji ispravan
način upotrebe bogatstva, kao što postoje i bezbrojni
pogrešni načini. Bogatstvo je samo moć i dobro je ako se
koristi konstruktivno, za dobrobit čovječanstva. Svaka
osoba ima pravo zakonito stjecati novac. Ne vidim ništa
zla u tome, ali ne smijemo biti vezani za bogatstvo, ono
ne smije postati cilj. Naš Cilj mora uvijek biti određen i
ne smijemo se udaljiti od njega. Svašta se može dogoditi
na našem putu, ali se moramo stalno kretati prema
Cilju. Morate se ophoditi s bogatstvom kao s rijekom:
uzmite koliko vam treba, a ostatak upotrijebite za
dobrobit svoje braće i sestara. To je ispravno. Međutim,
vidite! Kažu da morate ostaviti obitelj i djecu i pobjeći u
džunglu ili na Himalayu. Zašto? To nije lako učiniti, a i
suprotno je Prirodi, a osim toga je kukavičko djelo, jer
bježite od vlastitih dužnosti i odgovornosti. Kada budete
bili u džungli, mučit će vas misli o domu i obitelji. Kako
možete u takvim uvjetima prakticirati tapasyu? Koji je
dakle ispravan način? Kažem vam da je bolje prenijeti
džunglu u svoj dom, nego li dom u džunglu. Kako se to
može? U stvari vrlo jednostavno. Mislite da ste samo gost
u svojoj kući i ustanovit ćete da svi problemi nestaju.
Ophodite se sa ženom i djecom kao s dobrom koje vam
je Bog povjerio: nisu vaši. Nisu vaša žena i vaše dijete,
već su vam povjereni, stavljeni pod vaše pokroviteljstvo.
Shvaćate li to? Svaki osjećaj posjedovanja mora nestati.
64
 Dužnost

Tek kad mislite: «ovo je moja stvar», javlja se gubitak.

Kada, međutim, mislite da vam je stvar povjerena,
možete objektivno i ispravno upravljati njome. Bit
ćete u stanju učiniti za njih to što trebaju, to što je
potrebno. U stvari ćete tek u obiteljskoj sredini naučiti
obavljati dobro svoju dužnost. Lalaji je običavao govoriti
da je život grihasthe, najvažnija vježbaonica jer se tu
učimo istinskom milosrđu, istinskoj ljubavi i istinskom
odricanju. Samo u životu glave obitelji učimo misliti na
druge, prije nego promislimo na sebe. Stoga je to vrlo
važno i kažem vam da je to doista vrlo lako. Naprosto
preusmjerite misli.»

Učitelj je nastavio: «Zapravo nemam velikog

poštovanja za sannyasije. Naravno, ima nešto iskrenih
sannyasija koji su prihvatili taj način života iz istinskog
i iskrenog duha odricanja i žarke žudnje za Božanskim,
ali najveći broj njih su samo osobe koje su pobjegle od
životnih odgovornosti, živeći na rubu društva. Neki od
njih su baš loši u načinu života i moralnom ponašanju,
ali naš je svijet naučen da ih štuje i mnogi zbog toga
pate.»

Prema Učitelju, stara tradicija odricanja od

bogatstva i obitelji može biti duhovno izuzetno štetna
i može u nekim slučajevima za više života zaustaviti
duhovni napredak abhyasija. Ispričali su mi duhovnu
povijest jednog abhyasija koji je prakticirao meditaciju
Sahaj Marga pod Učiteljevim vodstvom oko petnaest
godina. Ta je osoba, međutim, zastala u jednoj točci
65
 Moj Učitelj

i svaki se napredak zaustavio. Učitelj mu je više puta

pokušao pomoći da započne daljnji napredak, ali bez
uspjeha. Tada je Učitelj odlučio ispitati prethodni život
abhyasija da istraži da nije tu uzrok koji priječi razvoj
u sadašnjem životu. Učitelj je ispitao prethodni život u
posebnoj meditaciji i otkrio da je taj abhyasi bio udata
žena, s mnogo djece. Bila je to vrlo pobožna žena i željela
je istinski slijediti drevni cilj postizanja muktija, jednog
ograničenog oblika oslobođenja, nakon kojega više nema
fizičkog ponovnog rađanja. Bilo joj je žao što mora voditi
život domaćice i stoga je, u želji da postane sannyasi,
jednog dana pobjegla od kuće s djecom, odnijela ih u
džunglu te napustila na obali rijeke. Potom je pobjegla.
Prestrašena su djeca počela plakati i jecati, a ona ih je
čula, dok je bježala. Kako nije mogla podnijeti njihovo
plakanje, začepila je dlanovima uši nastavivši trčati.
Učitelj je otkrio da je plač napuštene djece stvorio tako
snažan i dubok utisak u umu te žene, da su se stvorile
duboke samskare koje su onemogućavale duhovni
napredak abhyasija u sadašnjem životu. «Vidiš», rekao
je Učitelj, «mislila je da čini vrli čin, koji će joj dati
mukti, a u stvari je to bilo okrutno i nemilosrdno djelo.
Priroda ju je kaznila u ovom životu, odričući joj duhovni
napredak, upravo stvar zbog koje se odrekla svog
obiteljskog života!» I nadodao je: «Kako je riječ o vrlo
iskrenom abhyasiju koji žarko želi napredak, otklonio
sam taj utisak. Znate što se dogodilo? Osoba je trenutno
napredovala za tri točke! To ja zovem duhovnost! Milošću
Lalajija sve je to moguće. Gdje se može naći Učitelj poput
Njega! Međutim, uz svu milost Lalajija, ne znam koliko
66
 Dužnost

bi još života ta jadna žena morala živjeti, prije nego li

bi se uzdigla. Ne smijemo ići protiv Prirode. Pogledaj
kolike se greške čine zbog neznanja ljudi! Kažem ti,
nije moguće pristupiti duhovnosti dok se ne ostavi tog
pogrešnog pristupa».

Priča o ovom slučaju ima dubokih implikacija za nas:

asketizam NIJE ispravan put. On je jednako neispravan
i protuprirodan, koliko i posve materijalistički način
življenja. To su u stvari samo dva ekstrema istog
mjerila i ni jedan od njih ne može uspjeti. Koji je onda
ispravan put? Učitelj kaže da je jedini ispravan način
uravnotežena egzistencija, u kojoj su uravnoteženi svi
vidovi ljudskog življenja. U takvom životu, materijalne
i duhovne vrijednosti razvijaju se jednako i jednu se
ne smije zanemariti zbog druge. Moramo posvetiti
istu pažnju ovim vidovima egzistencije. Dva su vida
egzistencije poput dva krila ptice. Nijedna ptica ne
može letjeti samo s jednim krilom, nužna su oba. Na
isti način moramo uravnoteženo živjeti i materijalnu
i duhovnu egzistenciju, koristeći ih kao sredstvo za
postizanje Cilja. One ne smiju postati same sebi cilj.
Neke osobe, naime, griješe smatrajući da su duhovni
život ili traganje sam sebi cilj. To su samo sredstva za
postizanje Cilja. Naš Cilj mora biti utvrđen i definiran:
postići savršeno ljudsko stanje. U tome ne bi trebalo biti
ni nesigurnosti, niti oklijevanja. Materijalni život, život
tijela i u tijelu, nudi mogućnosti traganja i postizanja
tog cilja. Stoga je naš život u tijelu bitan. U ovom životu,
u ovoj egzistenciji, možemo i moramo tražiti Cilj. Sam
67
 Moj Učitelj

duhovni cilj je samo put kojim moramo ići i ne smije ga

se brkati s Ciljem. U tom brkanju života s Ciljem, leži
uzrok mnogo ljudske nesreće. To je i neuspjeh religije,
jer nas religiozan ili pobožan život, sam po sebi, ne može
dovesti do Cilja. Kada ljudi pobrkaju život s Ciljem, tada
život postane beznačajan, ritualističan i mehaničan.
Tada dolazi do stagnacije osobe, društva, čitave nacije.
Učitelj mnogo puta naglašava tu suštinu svoje metode:
da su ta dva aspekta života, materijalni i duhovan, oba
nužna da nam pomognu u postizanju duhovnog Cilja.
Stupanj njihove normalizacije i uravnoteženja utvrđuje
stupanj našeg uspjeha. Ispričao sam Učitelju neke
osobne probleme tražeći njegovo vodstvo u ostvarenju
savršene ravnoteže. Odgovor Učitelja bio je sažet, ali
prosvjetljujući: «Savršena ravnoteža ne može se postići za
ljudskoga života. Kad bi se postigla savršena ravnoteža,
ovaj bi život trenutno prestao. Moramo težiti ispravnom
funkcioniranju svih naših sposobnosti. Već je to velika
stvar. Ja zovem Svetošću ispravno funkcioniranje svih
sposobnosti. Savršena ravnoteža može postojati samo u
Njemu!»

U Indiji smo za života mnogo čuli govoriti o

nenasilju. Nenasilje se, ili na sanskrtu ahimsa, čini
jednim od vitalnih aspekata hinduističke dharme.
Jedna od najvažnijih tvrdnji vezanih za to kaže: ahimsa
paramodharmaha, «nenasilje je najuzvišenija dužnost».
U jednoj od religija prakticiranje nenasilja dovedeno je
do ekstrema, te se hoda bosonogi da se ne bi zgazilo niti
život nekog kukca, ili se pokriva usta ili nos velom kako
68
 Dužnost

naš organizam ne bi udisanjem progutao neke oblike

života koji lebde u zraku. Velik broj beskorisne stoke,
kakva se može vidjeti po čitavoj Indiji, dokaz je da velik
broj osoba prakticira taj sistem. Međutim, ta praksa
ima čudnih ograničenja: tako prakticirana ahimsa nije
univerzalna ahimsa. Ona, naime, ne obuhvaća sve
oblike života već samo one koje je ta religija odabrala
da štiti. Za hinduiste je krava sveta te se stoga kravu ne
smije ubiti. Nekada tako pitanje ubijanja krava dosegne
pretjeranu važnost i reklamu, te dođe do eksplozije
nacionalne rasprave među političkim i religioznim
vođama koji se uključe u svađu. Međutim, ti isti
pobornici ahimse spremni su s velikim užitkom uništiti
druge oblike života, za koje nemaju obzira. Postoji naime
duboki kontrast između prakse i propisa, a nažalost za
načela ahimse, čini se, nema mjesta u međuljudskim
odnosima. Tragični i sramotni primjeri tog krajnjeg i
neljudskog nepoštivanja života mogu se naći u divljim i
hotimičnim uništenjima stotina tisuća nevinih ljudskih
života, za međureligioznih ili međuopćinskih sukoba.

Imao sam prilike raspraviti s Učiteljem pitanje

ahimse i njegovo je objašnjenje, kao i uvijek, bilo vrlo
jednostavno i lako prihvatljivo: hotimično uništavanje
je himsa ili nasilje. Zatražio sam razjašnjenje. Učitelj se
nasmijao i odgovorio: «Zamisli da jedne večeri iziđeš i
imaš nešto novaca u jednom džepu, a nešto u drugom.
Nekakav lopov ti zaprijeti pištoljem ili nožem i zatraži da
mu daš svoj novac. Ti uzmeš novac iz jednog džepa i daš
mu ga. On te, pošto se ne želi previše približiti, pita imaš
69
 Moj Učitelj

li još. Hoćeš li reći da imaš i dati mu novac koji imaš

u drugom džepu? To bi zaista bilo odviše glupo. Zašto?
Jer je tvoja dužnost štititi ono što posjeduješ i ispravno
je sve što činiš da bi to zaštitio. Zamisli da netko nasilno
uđe u tvoju kuću, nekakav izgrednik te pokuša napasti
žene u kući. Hoćeš li ostati miran prakticirajući ahimsu?
To je čisti kukavičluk. Tvoja je dužnost zaštititi osobe
za koje si odgovoran i, ukoliko se nađeš u situaciji da
ga moraš istući i istjerati, to moraš načiniti. Rekao bih
da se to mora promatrati samo sa stajališta dužnosti.
Vršiti svoju dužnost ispravno je ponašanje ili dharma.
Vidiš, ta ideja ahimse je dobra, ali ako se primjenjuje
na neispravan način, čini ljude slabima i nemoćnima.
Kako mogu vojnici prakticirati nenasilje? Njihova je
dužnost ubijati neprijatelja. U Giti, Lord Krishna kaže
Arjuni istu stvar. Kaže mu da ide i uništi neprijatelja, u
protivnom je to kukavičluk. Uzmi slučaj nekog liječnika.
Kada liječi bolesnika, čini to uništavajući klice u tijelu;
striktno govoreći, i to je nasilje, no tko bi bio spreman
umrijeti da bi spasio klice? (smije se) Moramo shvatiti
razlog uništavanja, da li je ono nužno za ispravno
izvršavanje dužnosti; za stvaranje. Vraćanje zdravlja je,
naime, kreativan čin. Nema stvaranja bez uništavanja,
te uništavanje nije ni pogrešno, ni ispravno, već valja
ispitati motiv koji stoji iza njega. U umu ne smije biti
destruktivnih misli i emocija, to je loše. Vojnik ubija
bezlično. On ne zna koga ubija. U srcu ne osjeća mržnju
prema osobi koju ubija; njegove radnje nisu motivirane
osobnom pohlepom ili mržnjom. On naprosto vrši svoju
dužnost. Na isti način, liječnik ne osjeća mržnju za
70
 Dužnost

klice koje ubija. On to mora učiniti da bi sačuvao život.

Zamisli da ti zmija pokuša ugristi sina, hoćeš li ostati
nepomičan? Takva je ahimsa obična ludost.»

«U duhovnosti je najuzvišenija vrlina poslušnost.

Kada se osoba preda Učitelju, znači da se je prepustila
u potpunosti. Postala je običan instrument u
Učiteljevim rukama. Kako ta osoba može odlučiti o
tom što je ispravno, a što pogrešno? Tu je ispravna
samo poslušnost. Postoje različite razine egzistencije,
a dužnost je različita od jedne do druge razine. Vojnik
sluša naredbe kapetana, ali kada kapetan daje naredbe
svojim četama, on samo sluša naredbe neposredno
nadređenog oficira i to se nastavlja na hijerarhijskoj
skali. U duhovnom radu ne postoji pitanje osobnih
preferenci ili osobnog mišljenja, Učitelj nas vodi na sve
moguće načine te se, ako Priroda traži uništenje, ono
mora izvršiti. Mi smo samo instrumenti. Ako se neki
instrument pokaže tupim ili beskorisnim, zanatlija će
ga baciti i uzeti drugog, boljeg. Razumiješ li tu ideju?
Poslušnost je dakle najviša vrlina. Na koncu, Učitelj, koji
radi za Prirodu i sluša naredbe koje mu stižu odozgo,
zna što se mora učiniti». Time je završila rasprava.

Tijekom kasnijih diskusija, opet sam potaknuo i temu

poslušnosti i temu uništavanja. Upitao sam Učitelja
zašto se predane osobe mora kriviti, ako slušaju učitelje
religije. Na koncu, one su samo činile to što je sam
Učitelj tvrdio da je najvažnije: slušale su svoje učitelje.
Učitelj se složio da se može naći opravdanje za takvo
71
 Moj Učitelj

razmišljanje, ali je nadodao nešto što je bitno razjasnilo

problem: «Poslušnost je dobra stvar. Priznajem da oni
slušaju, možda samo djelomično, međutim tu je ipak
prisutan duh poslušnosti. Ali zamisli da su poslušni
nekom zločincu? Da li je to ispravno? Sigurno ne!
Kriminalac uništava život samo da bi okradao bogatstva
ljudi, bez nekog drugog razloga. Na isti način ljudi mogu
slušati druge koji im kažu da učine nešto ili nešto drugo.
Iza sve te poslušnosti stoji samo egoistična pohlepa
za osobnom dobiti. Zašto ljudi daju bogate darove
svećenicima i astrolozima? Samo zbog osobne dobiti. To
je dakle jedan aspekt. Drugo, mogu postojati iskrene
osobe koje slušaju bez egoističnih želja. U njihovom
slučaju, gdje je krivnja? Sresti ćeš vrlo predane i
pobožne chele čak i s lopovima i zločincima. Gotovo ih
obožavaju. Zašto? Jer nisu izgradili nikakav sud o osobi
za koju su se vezali. Napisao sam u «Stvarnosti u zoru»
o važnosti nalaženja ispravnog gurua. Ako si poslušan
pravom guruu, to je dobro i dovesti će te do Cilja. Ali,
ako te vodi pogrešna osoba, tada ti poslušnost neće biti
ni od kakve pomoći. Shvaćaš li stoga važnost ispravnog
gurua? Mišljenja sam da je najvažnija stvar naći pravog
Učitelja. Kad ga nađeš, ne smiješ ga više napustiti! Ako
ne nađeš takvog Učitelja, bolje je moliti se Bogu da ti
pošalje pravog Učitelja. On će zasigurno doći. U ovome,
međutim, ne smije biti kompromisa. Bolje je nemati
gurua nego li imati pogrešnog gurua. Bez pravog Učitelja
ne možemo napredovati, ali to je bolje nego li nazadovati
s pogrešnim guruom. Stoga kažem svojim drugovima da
je izuzetno važno biti oprezan u ovome. To je vrlo bitno.
72
 Dužnost

Ljudi me pitaju kako mogu prosuditi nekog Učitelja. To

je lako, srce će ti dati odgovor. Rekao sam ti da, kad
sjediš pored pravog Sveca, moraš osjetiti mir. To je jedan
znak. Ako nađeš osobu za koju misliš da te može voditi,
tada slijedi neko vrijeme iskreno njeno učenje. Ako
primijetiš napredak, nastavi, u protivnom, traži drugog
vođu! Ljude su naučili da se ne može mijenjati vođu, no
to nije istina. Mi uzimamo vođu zbog svoje dobrobiti, ne
zbog njegove i imamo sva prava da promijenimo vođu,
dok ne nađemo pravog Učitelja. Tada je naša zadaća
završena. Kad si se jednom stavio u ruke takvoj osobi,
tvoj je posao završen.»

Vratio sam se onda na temu uništenja, koja me je

dosta brinula. Upitao sam Učitelja kako uništavanje
može uopće biti opravdano. Učitelj je odgovorio: «Da,
imaš sumnje, ali samo zato jer razmišljaš usko. Misli
na uništavanje kao na promjenu. Što se dogodi kada
posiječeš stablo? Stablo je uništeno, ali će drvodjelac
napraviti od njega namještaj. Tako je drvo iskorišteno.
Drvo postoji i dalje, ali se oblik promijenio. Kada neka
osoba umre, mi mislimo da je to kraj. S našeg stajališta,
smrt je kraj, što nije istina: ono što mi vidimo kao smrt,
samo je novo rođenje u nekom drugom životu. Na sličan
način, to što mi vidimo kao rođenje, pri rođenju nekog
djeteta, mora biti smrt u nekom drugom životu koji
ovdje daje rođenje. Da li to razumiješ? Riječ je samo
o promjeni oblika. Život se nastavlja bez prestanka,
ali se oblik stalno mijenja dok osoba, koja ima sreće,
ne nađe Učitelja koji joj može dati Oslobođenje. To
73
 Moj Učitelj

proizlazi iz višeg razumijevanja. Ne može biti napretka

bez promjene. Bez promjene postoji samo stagnacija.
Ovo što ti kažem je važno. Napredak nije moguć bez
promjene.»

Učitelj je tada nadodao jedno vrlo važno pojašnjenje

za nas abhyasije. Rekao je: «Moramo se i u svom abhyasu
uvijek sjetiti da se stanje, duhovno stanje, mora stalno
mijenjati ukoliko postoji napredak. Često vidimo nekog
abhyasija, koji na određenoj razini ima kakvo lijepo
iskustvo te bi želio da se ono u narednim sittinzima
ponovi. Ja im, međutim, uvijek kažem da bi, ako bi
uvijek imali isto iskustvo, trebali požuriti k preceptoru
jer takvo ponavljanje iskustva ukazuje na stagnaciju i
zahtijeva ispravak. Stoga je promjena nužna, jer bez nje
nije moguć nikakav napredak.»

74
75
 Moj Učitelj

Peto poglavlje

LJUBAV

Sve religije propovijedaju ljubav. Ona je glavna tema

svjetskog stvaralaštva velike poezije. I na individualnoj
razini svi je traže u životu. Ljubav je bila povod
herojskim činovima, djelima velike hrabrosti i srčanosti
te najvećem dijelu svjetskog umjetničkog stvaranja.
Vjerojatno je istinito reći da iza svakog ljudskog
nastojanja stoji to traženje ljubavi. Njeno se sjajno
djelovanje nenadmašene ljepote očituje u vjeri, vjeri
na svim razinama, koja kulminira u duhovnom životu.
Tu ljubav nalazi svoj vrhunac rasta i slave u traženju
nepoznatog Božanskog.

I moj Učitelj često spominje potrebu ljubavi u životu.

Jedna od njegovih najvažnijih ideja je da je ljubav
pobožna i božanska te da se stoga ne smije prezirati.
Ljubav se mora upraviti prema svom istinskom i
prirodnom cilju: Bogu! Od ljudskog se bića traži da
upravlja svojim umom na način da se ljubav u njegovu
srcu može upraviti prema stvarnom Cilju.

Osobni život mog Učitelja izraz je ljubavi koju

gaji prema čitavom čovječanstvu. Njegova je ljubav
čista i božanska, univerzalna u svom dosegu, a opet
individualna u pojavnosti. Tkogod je promatrao Učitelja
iz bliza, mogao je, poput mene, otkriti da je on osoba
76
 Ljubav

najispunjenija ljubavlju, milosrđem i gostoprimstvom,

kakvu se može sresti. On je sve to, ali na tako miran,
skrušen i prirodan način da se značaj njegovih čina
obično gubi u njihovoj jednostavnosti. Malo promatrača
poniru iza njegove vanjske jednostavnosti da bi shvatili
unutarnji značaj njegovih riječi i djela. Učiteljeva je
jednostavnost u stvari vrlo obmanjujuća i to je jedina
stvar u njemu koja prevari ljude. Jednom je Učitelj
govoreći s jednim od naših stranih preceptora rekao: «Ja
nikad nikoga ne obmanjujem, ali što mogu ako oni sami
sebe varaju? Moja je jednostavnost nešto što obmanjuje
većinu ljudi. Malo je osoba koje su se u stanju uzdići
iznad nje. Moja je jednostavnost tako velika da su me
sav život ljudi smatrali bedakom.» Govoreći to Učitelj se
smijao te nastavio: «Eto, mnogi me ljudi dolaze vidjeti. Ali
tko me istinski vidi? Najveći broj ljudi vidi samo vanjski
izgled. Šteta je da se samo mali broj njih uspijeva izdići
iznad toga i zaroniti u dubinu da bi shvatili unutarnju
Stvarnost. Tako me mnogi ljudi dolaze vidjeti, ali me
malo njih istinski vidi. Odlaze kako su i došli. Eto
vidiš, moja jednostavnost zaista obmanjuje i danas ti to
otkrivam!»

Učiteljeva neosobna ljubav za njegove sljedbenike ne

iskazuje se u velikim djelima, već je skrivena iza svakog
malog, beznačajnog i često neprimjetnog čina obične
rutine svakodnevnog življenja.

Za jedne od mojih posjeta Shahjahanpuru, nas

dvadesetak smo se okupili oko njega u dvorištu. Učitelj
77
 Moj Učitelj

je sjedio u svojoj dubokoj ležaljci od tkanine, a ostali

okupljeni oko njega na sjedalicama, na charpoyima ili
ležaljkama od konopa. Bilo je to poslije večere jedne
svježe večeri kasnoga ljeta, vrlo ugodne i mirne. Od 9 h
navečer broj osoba oko Učitelja konstantno se smanjivao
jer su abhyasiji jedan za drugim odlazili na počinak. Svi
su spavali na otvorenom, na charpoyima. U 11 h ostalo
nas je samo troje s Učiteljem, dok su ostali oko nas
već čvrsto spavali. Učitelj je odgovarao na naša pitanja
otkrivajući nam mnoge duboke stvari kada se odjednom
naglo ustane i ode u svoju sobu te se vrati s pokrivačem
u ruci. Ode do charpoya jednog abhyasija koji je spavao
dalje od nas, pokrije ga pokrivačem, umota ga ispod
stopala, pa se mirno vrati na svoju stolicu da sažme
prekinuti razgovor. Pretpostavio sam da je abhyasi
osjetio hladnoću (riječ je bila, kako sam otkrio slijedećeg
jutra, o jednom od mojih mladih kolega iz Južne Indije),
a Učitelj je to na neki način osjetio i s ljubavlju ga pokrio
pokrivačem. Zašto bi, inače, odabrao baš tu osobu i
samo nju, da iskaže tu posebnu pažnju? Nitko nije bio
više iznenađen od samog abhyasija kada se sutradan
ujutro probudio i vidio da je prekriven pokrivačem.

U ona tri dana kad se proslavlja Vasant Panchami

obično je prisutno veliko mnoštvo ljudi koji spavaju u
svim sobama i natkritim prostorima. Ostali su smješteni
u obližnjim zgradama. Dani su ispunjeni aktivnošću, ali
su i dugi jer se ustaje u četiri ujutro, a ide na počinak
oko ponoći. Bez obzira gdje su smješteni abhyasiji,
obroci su organizirani u Učiteljevoj kući. Obzirom na
78
 Ljubav

veliki broj prisutnih, obroke se servira u turnusima,

a ukupno serviranje traje više sati. Jedne večeri, kad
sam prvi put učestvovao u proslavi Vasant Panchamija,
osjećao sam se pomalo umoran i neraspoložen. Prva je
grupa gotovo završila s večerom, ali je još trebalo mnogo
čekati te sam odlučio ne večerati i otići na počinak. Oko
10.30 h navečer, vidio sam odjednom kako Učitelj ulazi
u moju sobu, u kojoj sam do tog trenutka bio sam.
Pozove me imenom i reče: »Nisi još večerao. Molim te,
dođi sa mnom. Pripremio sam posebno mjesto za tebe
unutra, gdje možeš jesti. Hrana je već spremljena za
tebe.» Nisam znao što da mu odgovorim, ali sam ga u
tišini dopratio unutra. Pravio mi je društvo dok sam
jeo. Čudna je stvar bila da me nije pitao da li sam već
jeo. Rekao mi je da još nisam jeo i uveo me unutra.
Ostali su bili previše zaokupljeni da bi me primijetili, ali
Učitelj, usprkos svim svojim brigama, nije bio previše
zaokupljen da ne osjeti da jedan od njegovih gostiju nije
još večerao! Za mene je bilo nevjerovatno kako me je
uočio, kao možda jedinu osobu koja nije večerala. Takvi
primjeri, koje sam s divljenjem vidio kako se ponavljaju
više puta, osnažili su u meni mišljenje da Učitelj osjeća
u sebi sve što drugi oko njega osjećaju i reagira svaki put
kad je reakcija potrebna. To može biti fizičko djelo, kao u
slučaju gore ispričanih epizoda ili može biti transmisija
njegova osobnog duhovnog bitka. Učiteljevo suosjećanje
s drugima je potpuno i prirodno, tako prirodno, u stvari,
da ga se može usporediti s ogledalom, koje odražava sve
što se nalazi u njegovu prisustvu

79
 Moj Učitelj

Proslave Vasant Panchamija održavaju se zimi,

a zima u Shahjahanpuru može biti, i obično je vrlo
hladna. Toliko je hladno da ne samo što iznenadi
europske posjetitelje, već im može uzrokovati i znatne
neugodnosti. Indijci s Juga, nenavikli na Sjever, obično
ne vode računa o oštrini hladnoće pa je normalno
da osobe, koje su po prvi puta zimi u posjeti, dođu
potpuno nepripremljene za takvu klimu. Učitelj za
takve posjetitelje drži na raspolaganju malu rezervu
pokrivača. Neke naše sestre čitavu godinu pletu vunene
pulovere kako bi se imalo malu zalihu u sjedištu Misije
u Shahjahanpuru. Međutim, često je potražnja veća
od zaliha. Jednom je prilikom Učitelj sjedio na svojoj
uobičajenoj zimskoj postaji, u uglu na sunčanoj strani
dvorišta. Bili smo oko njega, mi mala grupa na dan prije
Vasant Panchamija. Bilo je oko 11 h ujutro, ali je čak
i vani na suncu bilo hladno, jer je zima te godine bila
posebno oštra. Učitelj je bio odjeven kao i obično, u
dhoti i kurtu, a prihvaćajući činjenicu da je zima, dodao
je svojoj odjeći i vuneni pulover, bez rukava, posve
nedovoljno za tu hladnoću. Pokrivač mu je prekrivao
koljena. Njegovo glavno oružje protiv hladnoće činila
se njegova hookah, koju je pušio s velikim užitkom i
vidljivim zadovoljstvom. Jedan abhyasi iz Južne Indije
ušao je tada u zidom ograđen prostor noseći samo jednu
torbu prtljage. Bio je odjeven samo u hlače od pamuka
i košulju od sintetike i drhtio je na zimi. Približio se
Učitelju i pozdravio ga na tradicionalan način, a onda
sjeo s nama. Učitelj nije ništa rekao, skinuo je pulover
i zamolio abhyasija da ga odjene. Abhyasi je zahvalno
80
 Ljubav

prihvatio. Trenutno smo svi prigovorili Učitelju i svatko

mu je od nas ponudio svoj pulover. Učitelj je otklonio
našu ponudu i sjeo sa smirenim, gotovo dječačkim
osmjehom na licu. Ja sam sam bio posramljen jer
nitko od nas nije promislio na potrebe brata abhyasija.
Međutim utješio sam se mišlju da je Učitelj jedinstven i
da mu nitko ne može biti ravan u brzom primjećivanju
potreba drugih osoba i njegovoj trenutnoj i aktivnoj
reakciji na uočeno. Vidio sam kako se taj isti mali, ali
značajan događaj stalno ponavlja, ali za mene je to svaki
put bilo novo otkriće; usprkos ponavljanju, u meni ne
blijedi divljenje prema Učiteljevoj ljubavi. Šteta što je
tihi svjedok toga događaja često dublje dirnut nego li
direktno umiješana osoba, kojoj je često draže odnijeti
pulover za uspomenu.

Jednom drugom prilikom, opet u Shahjahanpuru,

ležao sam u krevetu, iznuren i bolnih nogu. Bio sam
sam u sobi. Učitelj je ušao nenajavljeno, a ja sam odmah
ustao da ga pozdravim. Upitao me što nije u redu, rekao
sam mu za bolove u nogama, a on je odmah sjeo da mi
ih izmasira. Pokušao sam to energično izbjeći. Učitelj
je rekao: «Zašto misliš da je to pogrešno? Zar mi nisi
često masirao noge i stopala? Sad kad tebe boli, moja je
dužnost da ti služim kako najbolje znam.» Rekao sam
Učitelju da, kao njegov učenik, ne mogu dozvoliti da
mi masira noge. Učitelj se divno nasmijao, a njegove
oči, koje su uvijek bile suhe, odjednom su se ovlažile.
Za trenutak je uronio u razmišljanje, a potom je rekao:
«Čuj, reći ću ti nešto. Jednom su me jako boljele noge,
81
 Moj Učitelj

ležao sam sam u krevetu, kad sam odjednom čuo

Lalaji Saheba kako me pita zašto sam u krevetu. U to
je vrijeme Lalaji već bio na Onome svijetu. Odgovorio
sam mu da imam bolove u nogama. On se ponudio da
će mi ih izmasirati, ali ja sam se usprotivio, a Lalaji
se jako utihnuo. Nekoliko sekundi kasnije osjetio sam,
međutim, divnu vibraciju u nogama. Eto što je moj
Učitelj činio za mene! Izmasirao mi je, u stvari, noge.
Gdje se može naći Učitelja poput Njega? Bol je trenutno
nestala». Čudno je reći da, tek što je Učitelj završio s
pričom o svetoj ljubavi Lalajija za mog Učitelja, i moja
bol u nogama kao da je nestala.

U jednoj drugoj prilici opet, bio sam svjedok za mene

najdirljivijeg iskustva mojega života. Mada je trajalo par
trenutaka to me iskustvo potreslo, dirnuvši me u temelje
bića te sam ostao u suzama. Bilo je to odmah poslije
sutona, jednog dugog ljetnog dana u Shahjahanpuru.
Jedan stariji preceptor s Juga došao je u posjetu. Učitelj
ga je pozvao na večeru, ali ovaj je odbio poziv rekavši da
obično jede jednom dnevno, ali da bi, međutim, popio
čašu mlijeka. Učitelj je zamolio jednog mladog abhyasija
da donese dvije čaše mlijeka, jednu za gospodina i
jednu za mog oca. Čaše s mlijekom stigle su nakon par
minuta te su se njih dvojica, uneseni u razgovor, udaljili
s čašama. Kad sam se našao sam s Učiteljem, upitao
sam ga mogu li donijeti čašu mlijeka i za njega. Učitelj
se nasmijao osmjehom beskrajne miline te pogledom
duboke samilosti odgovorio: «Ne mogu si priuštiti
mlijeko.» Bio sam dirnut u dubini bića tim jednostavnim
82
 Ljubav

odgovorom, punim ljubavi. Nisam znao što da kažem,

niti što da učinim. Tako sam naprosto sjedio tamo, u
njegovom blaženom prisustvu, sa suzama koje su tekle
niz lice. Taj tajnoviti primjer Božanskog gostoprimstva
postala je tako draga uspomena u mom sjećanju i toliko
je dio onoga, što znam o mom Učitelju, da me i sada,
dok ovo pišem, ta uspomena duboko potresa. O kako
smo slabi i sićušni jer, mada sve vidimo, nismo u stanju
imitirati Njega ni u najmanjem od njegovih čina!

Takve i slične nezapažene situacije posijale su sjeme

ljubavi prema Učitelju u mnogim srcima, sada rasutim
diljem čitavog svijeta. Svaki nas novi izraz Božanske
ljubavi Učitelja osnažuje u našoj ljubavi prema njemu.
To je tajna magnetske privlačnosti Učitelja u svima koji
se sretnu s njime. Više sam puta vidio kako stranci
dolaze k njemu te, čak i nakon kratkog razgovora s njim,
odlaze kao osobe koje vole Učitelja! Mnogi su mi povjerili
da su, čak i nakon par trenutaka s Učiteljem, imali
osjećaj da Ga poznaju čitav život. Duhovna pomoć mog
Učitelja njegova je nepobjediva ljubav, u svom najčišćem
i najsvetijem obliku, - a što joj se može oduprijeti i
ostati ravnodušno? Drugi mogu koristiti moć, strah ili
iskušenje kao sredstva vezivanja svojih učenika. Jedino
oružje mog Učitelja je njegova Božanska ljubav za čitavo
čovječanstva, za koju on ne traži ništa zauzvrat, osim –
ako uopće išta traži - samo naša srca.

Sjećam se jedne prilike kad je Učitelj bio u posjeti

jednom od centara naše Misije u Južnoj Indiji. Gospodin,
83
 Moj Učitelj

kod kojega smo odsjeli, pripremio je veliki ručak za oko

150 osoba. Učitelj je pojeo par zalogaja za ručak koji
mu je bio ponuđen i sjeo po strani u jednu drugu sobu.
Ja sam brzo pojeo svoj ručak i otišao sjesti blizu njega.
Malo kasnije došao je k Učitelju naš domaćin i upitao:
«Učitelju, jeste li ručali? Da li vam je prijalo?» Učitelj se
nasmijao i rekao da je sve bilo fino, ali da može jesti samo
vrlo malo. Naš domaćin ga je tada upitao: «Učitelju, ima
li nešto drugo što vam mogu ponuditi?» Učitelj se tiho
nasmijao i odgovorio: «Da, možeš mi ponuditi svoje srce!»
Naš je domaćin mislio da je riječ o duhovitoj primjedbi,
jer se počeo smijati i udaljio se da bi se bavio gostima!

Mislim da su Ga, zbog toga što je Učiteljeva ljubav

tako čista i sveta, njegovi sljedbenici u stanju voljeti
samo zbog njega samoga. Učiteljeva je ljubav tako
čista i nezahtjevna, da abhyasiji mogu razviti uzvratnu
ljubav koja postepeno raste. Kako se ta ljubav razvije
u abhyasiju, dolazi stadij u kojem prestaje misao o
«transakcijama». Više nije riječ o ljubavi za nešto, ili s
nekim ciljem. Ljubav postoji jer se ne može živjeti bez te
ljubavi za Učitelja u srcu. Iznenađujuće je i krasno što se
na tom stadiju čini da, pomisao da nas Učitelj, voli gubi na
važnosti. Ono što postaje vrlo važno je ljubav za Učitelja
u našim srcima. Kako ta ljubav raste, nastaje stadij u
kojem se čini da će srce doista eksplodirati. Smatram
rast te Božanske ljubavi najvećim čudom u duhovnom
razvoju osobe. Naime više ne postoji ni najmanja
misao o tome što Učitelj može dati. Čak i Božanski dar
Oslobođenja kojeg Učitelj može podariti samo jednim
84
 Ljubav

pogledom, gubi na značenju. Sve za čime aspirant žudi

je biti sa svojim Učiteljem, svojim istinskim ljubljenim.
Kada mi darujemo Učitelju svoju ljubav, Učitelj izlijeva
svoju ljubav na nas, i to je Milost, to je Oslobođenje,
to je potpuno ostvarenje cilja duhovne sadhane.
Sama ljubav postaje sve, snažna moć koja obuhvaća
svemir, koja samim svojim prisustvom, daruje svijest
o najuzvišenijoj razini, koju možete zvati Božanskom,
Svemirskom ili kako već hoćete. Ta ljubav nosi u sebi
svojstvo Božanske percepcije, koju Učitelj ovosvjetskim
izrazom zove «sposobnost čitanja». Čak i na običnoj
ljudskoj razini, vidimo da ljubav otvara zatvorene oči.
Osoba koja ljubi vidi više od nekog tko ne ljubi. Da li je
onda začuđujuće da Učitelj, svojim apsolutnim viđenjem
ljubavi, sve vidi? Zar je čudno da vidi glad gladnoga, bol
patnika i žudnju za duhovnim ostvarenjem, skrivenu u
srcu predanog sljedbenika? Ljubav je dakle velika sila,
koja nam može dati sposobnost «čitanja». Stoga je lako
shvatljivo da osobe, koje koriste samo intelektualnu
silu i moć, ne uspijevaju razviti u sebi takvo viđenje.
Moramo se okrenuti srcu za tu božansku sposobnost.
Učitelj neprestano podcrtava potrebu okretanja srcu.
On naime ne vjeruje razumu. Često mi je rekao: «Razum
ti neće dati ono što želiš. Njegovi su odgovori temeljeni
na informacijama koje mu ti daješ. Stoga odluke razuma
mogu biti pogrešne, a čak i nemoralne. Ali ako upitaš
srce, dobit ćeš ispravan sud. Kad si u sumnji, obrati se
srcu, ono će te ispravno voditi.»

85
 Moj Učitelj

Jednom sam zamolio Učitelja da mi otkrije tajnu

brzog napretka u duhovnosti. Učitelj mi je rekao: «Razvij
u sebi ljubav pa ćeš vidjeti napredak. Iskreno govoreći,
ljubav može svih osvojiti i samo ljubav to može. Sve
drugo, svaka druga sila ili moći stvaraju reakciju koja
nije povoljna. Ako si ljutit, prenosiš ljutnju i drugi će
postati ljutiti. Ako koristiš fizičku silu i to će stvoriti
otpor, kojem će slijediti reakcija na istoj razini. Isto je i
sa svim drugim stvarima. Ako međutim stvoriš ljubav u
srcu, tada je reakcija ljubav i samo ljubav i time je tvoj
posao završen. Stoga razvij ljubav! Naši su drevni rishiji
bili sposobni živjeti u džungli s divljim životinjama oko
sebe. Ljubav osvaja čak i divlje zvijeri. Velim ti da, ako
u tvom srcu ima ljubavi za Učitelja, tada će te Učitelj
početi voljeti. Ako to postigneš, tvoj je posao gotovo
završen. Važno je kucati tako snažno na vrata njegova
srca da ti ih mora otvoriti. A što tada reći o napretku: on
je tu za tebe. Što je prava dužnost abhyasija? Po mom
mišljenju, mora činiti sve da se Učitelj okrene prema
njemu, a jednom kad se to dogodi, abhyasi se može
smiriti i pustiti da Učitelj radi za njega. Tko se može
oduprijeti ljubavi? Ljubav Učitelja raste kako raste
ljubav abhyasija. Učitelj tada počinje misliti o tom što
može učiniti za abhyasija. Abhyasi više ne mora pitati.
Što pitati kad onaj, koji daje, sam misli o tom što i kada
dati? U stvari istinski je Učitelj kao ogledalo, odražava to
što abhyasi stavlja pred njega. Shvaćaš li to? U Učitelju
samom nema ničega. Ti od njega uzimaš samo to što
sam u njega staviš. Sada ću ti nešto reći: ima ljudi koji
optužuju gurua da je pristran prema jednom ili drugom
86
 Ljubav

abhyasiju. Vidiš li kako je pogrešna ta misao? I opasna

je, zbog misli o nepovjerenju i mržnji koje može razviti, a
one će se također odraziti. Stoga moramo stvoriti ljubav
i vidjeti njeno djelovanje. Kažem da je to najmoćnija od
svih moći Božanstva.»

Iz osobnog sam iskustva vidio kako Učiteljeva ljubav

čini čuda za abhyasije. Učiteljeva je ljubav unijela u
karakter abhyasija takve promjene, kakve nikakva
prijetnja ili upotreba moći ne bi mogle proizvesti. Kad
se bojimo Učitelja, mi se zapravo ne mijenjamo, niti
dozvoljavamo da se dogodi promjena u nama: sve što
činimo je da mu skrivamo neke strane svog življenja i
tako, povrh svega, razvijamo i osjećaj krivnje. Kako se
takvo ponašanje nekontrolirano razvija, strah od Učitelja
naraste do te mjere da se ne možemo niti suočiti s njim.
U toj se fazi javlja misao o odvajanju, a kako to odvajanje
raste, možemo gotovo nazrijeti kako s horizonta nestaju
obale duhovnosti, kao brod koji se udaljava iz luke.
Jednom sam imao priliku pisati Učitelju s osjećajem
krivnje zbog nečeg što sam napravio. Napisao sam mu
da se čak bojim pojaviti pred njim. Učiteljev je odgovor
bio spreman: «Ljudska bića griješe. I sam sam načinio
mnogo grešaka. Moramo se truditi da se popravimo i
izbjegavati da se u budućnosti ponove. Otkloni misao o
strahu! Ako dozvoliš da se razvije, ugrozit će tvoj razvoj.»
Savjet je bio vrlo jasan i precizan. Otklonio sam strah iz
srca, kao da je riječ o fizičkom predmetu i od onda sam
bio slobodan od osjećaja krivnje.

87
 Moj Učitelj

Kako djeluje njegova ljubav da nas preobrazi?

Kad znamo da nas Učitelj ljubi, počnemo osjećati da
moramo zaslužiti tu ljubav. To je prvi korak u ocjeni
samoga sebe koji u abhyasijima automatski stvara
suradnju. Mi se nastavljamo razvijati na duhovnom
putu. Svi obično dolaze u iskušenje ili imaju posla s
iskušenjem. Međutim onaj, kojega Učitelj ljubi, mnogo
je bolje opremljen za suočavanje s poteškoćama. Na
svakoj prekretnici života, kad nam iskušenja nude bolne
kušnje, pitamo se: «Da li bi Učitelj odobrio, ako bih to
učinio? Što bi on osjećao, ako podlegnem ili padnem?
Zar ne bih bio uzrokom prevelikog bola i razočarenja za
Njega, ako podlegnem sada, nakon što je posvetio toliko
rada i ljubavi mom duhovnom razvoju?» Takva pitanja
postavljaju stvar vrlo jasno te u istom trenutku, u kojem
ih formuliramo, iskušenje nestaje. Kad to shvatimo, da
naime najteža situacija više ne predstavlja izazov, već
dapače da se čini da je nestala poput priviđenja, tada
se u srcu javlja zahvalnost zbog Milosti koja je izbjegla
moguću tragediju. To pak jača ljubav u srcu, a to se
nastavlja: svako iskušenje nije za nas više opasnost, već
samo sredstvo da osnažimo svoju ljubav prema Učitelju,
koja postaje sve više dijelom same naše suštine. Na taj
način ljubav postiže ono što strah ne može i nikada
neće moći doseći. Ljubav ne samo što nas jača, već nas
pretvara u sud čiji je sadržaj Božanska ljubav, kakva je
bila.

Ljubav prema Učitelju stvara u nama žarku želju

da Mu budemo slični i da rastemo, kako bismo postali
88
 Ljubav

Osobom poput Njega. Ta želja da ga oponašamo i budemo

poput Njega već sama po sebi predstavlja velik korak
naprijed na duhovnom putu, jer nam nudi, možda po
prvi puta, jasan i vrlo precizan cilj kojemu težiti. Do sada
smo imali apstraktne ciljeve, kao što su «savršenstvo» ili
«Oslobođenje» ili postizanje mira, itd. Sada se unutarnja
težnja konkretizira u žarku i jasnu želju: biti kao
nešto, biti kao netko. Razlika između naše prethodne,
nedefinirane žudnje i ove nove, konkretne, je ogromna,
jer sadrži definitivnu promjenu u mentalnom stavu, od
stava «posjedovanja» do stava «postanka» i «bića». Kako
Učitelj precizno objašnjava: «Molitva je prosjačenje» i
dok misao o «imati» ili «dobiti» postoji u našim umovima,
mi smo samo prosjaci. Sada je, međutim, promjena,
koju ljubav stvara, suptilna i konačna. Kada se u našim
srcima počne javljati želja da budemo kao Učitelj, tada
prestajemo biti prosjaci. Ne tražimo više ništa, trudimo
se biti nešto i tako suradnja postaje intenzivnija te nam
čini Cilj dostupnim.

Malo vremena nakon što mi je Učitelj dao dozvolu da

radim kao preceptor, imao sam s njim kratku raspravu
o tome kako obavljati transmisiju, cleaning, itd. Rekao
mi je neke stvari i skicirao neke tehnike koje treba
slijediti. U zaključku je dodao: «Misli da ja sjedim na
tvom mjestu, ako je potrebno zamisli bradu na licu i
da si poput mene. To će ti pomoći u radu.» U to vrijeme
nisam dovoljno dobro shvatio važnost tog savjeta, ali
sam uvijek primjenjivao tu tehniku, isključujući često
sve druge i rad mi se tada činio nagrađenim. Osjetio
89
 Moj Učitelj

sam da, što sam više u stanju zamisliti da sam kao

Učitelj, to su rezultati za abhyasije bili bolji. U neke sam
dane ‘ja’ bio potpuno odsutan i tu je bio samo Učitelj. U
tim je slučajevima abhyasi, koji je primao transmisiju,
dobivao najveću korist i rekao bi mi da je sitting bio
najbolji i najmirniji.

Jednom mi je Učitelj ispričao jednu malu epizodu iz

svog života koja se odnosi na taj vid duhovnog života.
Pripremao se za kupku i išao prema bunaru da zagrabi
vode. Na putu prema tamo žarka mu je žudnja obuzela
srce, žudnja da bude poput svog Učitelja, Lalaji Saheba.
Kako je ta žarka žudnja proizišla iz njegova srca, čuo je
Lalajijev glas kako kaže: «Kad je ova misao ušla u tebe,
već si postao kao ja. Sad više ništa ne nedostaje.»

Učitelj mi je pričao o ljubavi koju je jedan od Lalajijevih

učenika osjećao za Lalaji Saheba. Ispričao mi je da je to
bila najuzvišenija ljubav. «Rijetko kad sam vidio tako
veliku ljubav. Bio je tako pažljiv s Lalajijem, da se i sam
Lalaji čudio. Jednom je Lalaji obavljao svoj posao na
sudu, bilo je podne i odjednom je poželio šalicu kave.
Moraš znati da je ovdje i danas vrlo rijetko piti kavu.
U ta vremena mora da je bilo još rjeđe. Međutim, malo
vremena nakon što se pojavila ta želja, Lalaji je ugledao
tog učenika kako ulazi u sud da ga potraži. Donio mu je
kavu. Lalaji je bio jako zadovoljan tim znakom osobne
pobožnosti.» Učitelj je nastavio: «Vidiš kako je bio pažljiv
prema potrebama svog Učitelja. Sad ću ti ispričati još
ljepšu stvar. Lalaji je imao običaj ustati nekad noću i ići
90
 Ljubav

na WC i svaki bi puta našao tog istog abhyasija kako

ga čeka s bokalom vode i ručnikom da se može oprati.
Shvaćaš li što to znači? Taj je abhyasi čak i u snu pazio
i vodio računa o potrebama svog Učitelja. Stoga je bio
u stanju i ustati prije Lalajija i biti spreman za njega.
To je najuzvišenija ljubav.» Impulzivno, pod djelovanjem
trenutka, upitao sam Učitelja kako to da taj abhyasi nije
postao duhovni predstavnik Lalajija i njegov nasljednik.
Bio bih se ugrizao za jezik, ali što je, tu je: pitanje je
bilo postavljeno i očekivao sam najgore zbog svoje grube
drskosti. Ali Učitelj se nasmijao i odgovorio: «Znaš, svaki
se moljac može žrtvovati na živom plamenu, ali rijetki
se mogu žrtvovati na hladnom plamenu.» Još jednom
sam bio toliko duboko dirnut da nisam mogao ništa
drugo reći. Što je značila ta Učiteljeva tvrdnja? Koja je
bila njena duhovna važnost? Skriven iza riječi, odgovor
je bio jasan: čak i kad je vrlo uzvišene razine, ljudska
ljubav umire kad predmet njene ljubavi prestane biti
pred njom. Božanska ljubav postoji zauvijek, za čitavu
vječnost. To je ljubav koja je ušla u najtajnovitije i
najčudesnije dubine Učiteljeva bića i našla Ga vječno
prisutnog. Takva ljubav ne umire, ne zna za odsutnost,
niti može iskusiti odvajanje.

91
 Moj Učitelj

DRUGI DIO

NJEGOVO UČENJE I RAD

92
 Prošle sam noći vidio Vječnost,
kao velik prsten čiste beskrajne svjetlosti,
posve mirne jer je bila sjajna;
Netko je tada šapnuo:
«Mladoženja je nabavio
ovaj prsten samo za svoju mladu.»

Vaughan The Silurist

93
 Moj Učitelj

Šesto poglavlje

PUT DUHA

Religiozni se život oduvijek smatrao vrhuncem

ljudskog življenja. Tako je bilo u svim narodima svijeta,
primitivnima i naprednima. Religiozna se aktivnost
uvijek opisivala kao najuzvišenija ljudska djelatnost, a
religiozni je život, sam po sebi, bio hvaljen kao savršeni
vrhunac svih ljudskih napora. Oko iniciranog aspiranta
uvijek je postojala posebna aureola, a zaređeni su
svećenici naravno imali znatno viši položaj. Moć i
prestiž svećenstva ili klera često su bili tako veliki da su
zasjenjivali moć i prestiž trenutnog vladara tog vremena.
Indija je imala veći udio u religijama, obzirom da su
tu nastala dva najveća sistema na svijetu, hinduizam
i budizam. Indija je također bila jedna od onih zemalja
gdje je religija prožimala gotovo svaku sferu ljudskog
života. Hinduistička se religija brine za osobu odmah po
njenom začeću, a otpušta ju tek nakon što umre, tijelo
se kremira, a pepeo ceremonijalno preda vodi rijeke ili
mora. Svakim aspektom života, između te dvije krajnje
faze, upravljaju obredi prikladni za tu priliku.

Veliki su proroci Indije, rishiji, podijelili sveti

život na dva različita pristupa Stvarnosti, ritualan i
kontemplativan život. Hinduistički spisi, a i same Vede
tako su podijeljeni. Raniji dijelovi, koji se bave gotovo
isključivo obredima, svrstani su pod izrazom karma
94
 Put duha

kanda, dok se noviji dijelovi vedskoga teksta, gnana

kanda, bave uglavnom mentalnim i višim vidovima
pristupa čovjeka Stvaratelju. Obično se nazivaju
Vedanta, što je prevedeno u značenju «kraj svakog
znanja». Vedanta ne znači samo da se taj dio vedskog
učenja nalazi na kraju Veda. Znači da se tu nalazi
znanje, koje se može smatrati krajem spoznaje, samim
vrhuncem i suštinom znanja.

Rishiji su također vrlo jasno i naglašeno, poučavali

da je obredni religiozni život niži vid ljudskog življenja,
dok se kontemplativan život slavi kao uzvišeniji i čišći.
Sami tekstovi eksplicitno govore da se formalna pravila
i restrikcije primjenjuju samo na obrede, za koje se
moraju slijediti strogi propisi o mjestu, vrijemenu ili
metodi obavljanja. U kontemplativnom životu takve
restrikcije više ne obvezuju. Osoba napušta fizičku
krutost obavljanja religioznog obreda i prelazi u slobodu
mentalne kontemplacije Božanskog.

Kod tako jasno iznesenih načela bogoštovlja, bilo bi

za očekivati da će ih ljudi bez poteškoće moći slijediti.
Nije jasno, međutim, zašto prevladava gotovo potpuna
zbrka. Običan čovjek kao da se više voli vezati za ropstvo
obrednog života. Njegova je privlačnost u tom da, tako
dugo dok osoba sluša propise svećenika za određeni
period vremena, obično ograničen na par minuta u danu,
u ostatku vremena uživa u gotovo potpunoj slobodi koja
gotovo sve dozvoljava. U kontemplativnom životu ili
životu mistika, postoji sloboda koja ne postoji na nižim
95
 Moj Učitelj

razinama egzistencije. Ta se sloboda, međutim, najvećem

broju ljudi čini neprivlačnom, jer zahtijeva odgovorne
radnje s njihove strane. Te osobe moraju propisati
moralne i etičke vrijednosti koja vode njihov život. Ne
mogu samo slušati niz pravila, koje svećenik, koji ih
vodi, obično elastično interpretira. Odgovornost vođenja
ispravnog života ovisi o njima, samo o njima. Tako se,
dakle, čini da očita sloboda duhovnog života skriva u
sebi najveće ropstvo samodiscipline, samokontrole itd.,
koje kulminira u samopredavanju. Kada to shvate,
tada ljudi kao da više vole potpuni nedostatak slobode
obrednog života u određenom vremenu nego li očitu
slobodu kontemplativnog života.

Jednom smo vodili vrlo interesantnu raspravu o toj

temi slobode. Neki je strani preceptor slušao Učitelja
kako govori o slobodi koju nudi duhovni život. Učitelj je
govorio o toj temi neko vrijeme. Kad je završio govoriti,
taj ga je gospodin upitao: «Ali, Učitelju, meni se čini da
se sloboda sve više smanjuje, kako mi napredujemo.
Ti tražiš od nas da se predamo Učitelju. Zar to onda
nije potpuni gubitak slobode?» Učitelj odgovori: «Da,
imaš pravo. Ali ja se brinem za vas samo da bih vas
na koncu stavio u Božje ruke. To se može učiniti samo
pod određenim uvjetima.» Onda ga je gospodin upitao:
«Ali onda sloboda ne postoji. Koja je istinska sloboda,
Učitelju?» Učitelj je, s ozbiljnim izrazom na licu,
odgovorio: «Istinu govoreći, jedina je sloboda činiti ono
što je ispravno. Nema druge slobode.» Godinama sam

96
 Put duha

često razmišljao o tome i došao sam do zaključka da je

to doista jedina sloboda.

Automobil na cesti ima slobodu, ali samo da vozi

gdje je dozvoljeno. Ne može ući u jednosmjernu ulicu iz
pogrešnoga smjera; ne može prijeći granice dozvoljene
brzine; može parkirati samo u određenim zonama,
postavljenima u tu svrhu, itd. Unutar tih pravila, vozač
uživa punu slobodu. Zašto su stvorena ta ograničavajuća
pravila? Zbog sigurnosti samog vozača. Kad bi postojao
samo jedan automobil u čitavom gradu, ne bi bila
potrebna tako stroga pravila. Kad ima više vozila, tada
je i zakona sve više, a i sve su restriktivniji. Vlak je
slobodan na tračnicama, ali ako iziđe iz tračnica, dogodi
se strahota. Mi mislimo da je pilot aviona ‘slobodna
osoba’ i najveći broj nas je, tu ili tamo, bio zavidan na
potpunoj slobodi koju pilot naizgled uživa. Gledamo
ga sa zavišću i želimo biti tamo gore, u nebu, slobodni
činiti što želimo. Ali i ta je sloboda iluzorna: pilota
strogo kontroliraju praktično u svemu što čini, vrijeme
polijetanja se kontrolira, putanja je strogo utvrđena,
brzina se kontrolira, kao i visina itd. Međutim, unutar
tih granica, on je slobodan činiti što želi. Pilot aviona
ima mnogo manje slobode nego li vozač automobila na
cesti. Ako promatramo rad astronauta, otkrit ćemo, s
čuđenjem, da je sloboda djelovanja gotovo u potpunosti
nestala. Svaka se njihova radnja strogo kontrolira, ne
samo u mehaničkim detaljima, kao što je vrijeme letenja,
ruta itd., koji su strogo utvrđeni, već su jasno definirane
i osobne navike, kao što je spavanje i vrijeme odmora,
97
 Moj Učitelj

što će jesti i kada. Zadivljujuće je da su se te osobe bile

u stanju u potpunosti podvrći toj strogoj disciplini i da
su u stanju djelovati kako se od njih traži. Razlog je vrlo
jasan: da nisu tako činile, ne bi ih više bilo. Kazna za
neposluh je strašna i trenutačna smrt. Na toj je razini
poslušnost strogo potrebna, jer ona odlučuje hoće li
osoba nastaviti živjeti ili ne. Vidimo stoga da sloboda u
sebi nosi klice moguće nesreće.

Čini se jasnim da je na nižim razinama djelovanja,

prividna sloboda osobe veća, dok samo to djelovanje
– čini se - zahtijeva manji stupanj sposobnosti za
svoje izvršenje. Kako se povećava razina djelovanja,
sve više raste sposobnost potrebna za njeno ispravno
izvršavanje, dok osobna sposobnost postaje, čini se, sve
manja; istovremeno, korak po korak, raste potreba za
sve striktnijom poslušnošću. Na najvišim se razinama
osobna sloboda čini praktički nepostojećom, nestala je!
Tu je potreba za poslušnošću potpuna, a sposobnost,
koja se traži za ispravno izvršenje dužnosti, doseže
razinu sljedbenika. Došli smo do točke u kojem je jedina
sloboda, koja preostaje, u stvari sloboda da se čini ono
što je ispravno! Međutim, i to mi se čini značajno, čitav
sistem učenja, koji vodi osobu do razine sljedbenika, na
koncu kulminira time da osoba postaje instinktivno
i potpuno poslušna Učiteljevim nalozima. Kada se
dosegne ta razina, ne postoji više ni razmišljanje,
ni razmatranje. Kad Učitelj daje nalog, potrebno se
djelovanje poduzima gotovo na razini refleksne radnje.
To mi se čini razlikuje pravog sljedbenika od prosječno
98
 Put duha

sposobne osobe, koja nije razvila tu sposobnost savršene

poslušnosti, trenutne i bez razmišljanja.

Tu vidimo na djelu zakon, prema kojem, što se više

uzdižemo, to se više smanjuje naša sloboda. Ili je barem
to ono, što se naizgled događa. Da li je to doista tako?
Sve ovisi o našim pojmovima slobode, o načinu na koji
smo naučeni misliti o njoj. Nakon što sam, kroz više
godina, detaljno preispitivao taj pojam slobode, došao
sam do zaključka da su ideje koje sam imao sve ovo
vrijeme gotovo u potpunosti pogrešne. Čitava misao o
slobodi sada mi se čini iluzornom. Drugim riječima, niže
razine egzistencije, neobvezujuće egzistencije, uživaju
– čini se - izvjestan stupanj slobode. To se, međutim,
progresivno smanjuje te na najvišoj razini ne postoji
nikakva sloboda. Međutim, i u tom je razlika, nema
više niti vezanosti! Grješka je, mislim, u tom što se
poistovjećuje stanje neslobode sa stanjem vezanosti.
To nikako nisu dvije iste stvari. To je ista grješka kao
kad mislimo da je osoba bez bogatstva siromašna osoba
ili da je osoba bez znanja ignorant. Ono što moramo
shvatiti jest da u svakom slučaju postoji nekakav
međustupanj, neka vrst nulte točke, koje je potpuno
bezuvjetno stanje, a koje je, po mom mišljenju, pravo
stanje duhovne egzistencije.

Da bismo ovo detaljnije razmotrili, zamislimo da

neka osoba želi lagati o svojim godinama. Ona može
slobodno odabrati broj koji će navesti kao svoje godine,
ali u iskazivanju istine nema uopće slobode, jer točan
99
 Moj Učitelj

broj može biti jedan i samo jedan. Isto tako, najkraći

razmak između dvije točke može biti samo jedan, dok
mogu postojati mnogi duži putovi i može ih biti koliko
želimo. Vidimo, dakle, da postoji mnogo načina da se
kaže laž ili slijedi pogrešna staza. To znači da postoji
visoki stupanj slobode. Za ispravno ponašanje, ili
ispravan govor, međutim, nema slobode, jer postoji
samo jedan put i moramo ga slijediti. Kad se neka osoba
duhovno razvije i napreduje prema sve višim razinama
egzistencije, čitav se svemir bezbrojnih odabira, koje je
u početku imala, sada svodi na samo jedan cilj, sa samo
jednim putem koji do njega vodi. Da bi se koračalo tim
putem, nije potrebna nikakva vještina ili sposobnost,
a možda niti znanje. Sada se traži samo apsolutna
poslušnost Učiteljevim uputama. To će samo jamčiti
uspješno, sigurno i brzo dovršenje duhovnog traženja.

To nam također pomaže shvatiti zašto se u Sahaj

Margu od aspiranta ne traži nikakva kvalifikacija. Kao
što sam već objasnio, jedini uvjet koji se postavlja je
spremnost da se poslušno slijedi Učitelja.

Razmatranje te misli o slobodi dovelo nas je do

zaključka da to, što smatramo gubitkom slobode, u
stvari nije drugo nego stanje predavanja Učiteljevoj
volji. Nismo izgubili slobodu u smislu da nam je bila
oduzeta. Mi smo je svojevoljno, svim srcem i pobožno
predali Učitelju svoje duše. Sada shvaćamo zašto je
takvo predavanje izuzetno važno. Izbor podrazumijeva
poznavanje načina odabiranja i volju da se učvrsti takav
100
 Put duha

izbor. Svoj smo izbor učinili kad smo odabrali Učitelja

i njegov put. To je poput neženje koji potencijalno ima
bezgranični izbor žena, ali kada odabere jednu i oženi
se njome, više se ne postavlja problem daljnjeg izbora!
Vrijeme biranja je završeno. Na sve višim razinama
razvoja prestaje i sama misao o izboru. Dostignut
je stupanj u kojem čak ni znanje nije više potrebno.
Mnogi su veliki sveci posvjedočili svojim vlastitim
duhovnim iskustvom da se doseže stupanj u kojem
se valja pozdraviti sa znanjem i intelektom. Znanje se
ne napušta jer je nedostatno ili nesposobno da nam
pomogne. Ono je izvršilo svoju ulogu, njegova je uloga
odigrana i došlo je vrijeme da napusti scenu, to je sve!
Sve što nam sada treba je volja, volja da djelujemo i
volja da slušamo Učitelja u svakoj pojedinoj uputi. Za
one koji imaju dovoljno sreće da dosegnu taj uzvišeni
stupanj, Učitelj više nije samo vodič u duhovnosti. On
je postao Učitelj našega života, svih vidova egzistencije.
On postaje otac, majka, sin, učitelj, liječnik; u stvari
nema uopće uloge u životu abhyasija koju on ne igra.
On je u potpunosti preuzeo brigu za abhyasija. Vidimo,
stoga, da samo naše predavanje Njemu može stvoriti
stanje u kojem se On u potpunosti brine za nas.

Ako to dalje analiziramo, otkrit ćemo na naše

čuđenje da je sada abhyasiju data velika i nezamisliva
sloboda. Riječ je o slobodi od same slobode! O slobodi
neranjivosti. Možemo čak reći da je to sloboda od
nepobjedivosti. Više nismo odgovorni za svoje radnje. Mi
samo slušamo. Osoba koja daje naloge, Učitelj, preuzima
101
 Moj Učitelj

potpunu odgovornost za sve što činimo. Nismo više

ranjivi u odnosu na svijet. Stoga nas prožimaju veliki
mir, velika sloboda. Od jednog naizglednog gubitka
prethodne slobode, koja je – kako smo vidjeli - vrlo
iluzorna, sada dobivamo, kao dar Božji, pravu slobodu
duhovnog stanja, stvarnu slobodu koju su neki sveci
nazvali «velikim Oslobođenjem».

Stoga vidimo da, tamo gdje religija obvezuje,

duhovnost oslobađa. Poučavali su to veliki vidovnjaci
i mistici svih religija, ali malo je njih koji su ih slijedili.
Mnogi čitaju i slušaju, ali malo njih razumije. Od onih
koji razumiju, malo je onih koji su dovoljno smioni da se
oslobode lanaca tradicionalnog ropstva i krenu iznova u
traganje. Tom se malom broju ljudi dogodi Ostvarenje
koje su tražili. Kad se međutim dogodi, čude se divoti
i veličanstvenosti Istine, za kojom su tragali, a čija je
krajnja jednostavnost i blizina bila skrivena.

Mnogo sam puta raspravljao s mojim Učiteljem o ulozi

tradicionalnih oblika pobožnosti. Jednom sam prilikom
upitao Učitelja da pojasni nedostatke tradicionalnih
metoda pobožnosti, ukoliko ih ima. Upitao sam Babujija:
«Učitelju, ti su se putovi slijedili tisućama godina.
Kako je moguće da su nezadovoljavajući? Zar nisu oni
zaslužni što su naši rishiji i sveci postigli Cilj jedinstva
s Božanskim? Nisam to u stanju slijediti. Molim te
objasni mi to nešto detaljnije.» Učitelj je odgovorio: «Ne
kažem da su tradicionalne metode loše ili pogrešne. Sve
što kažem je da metoda pristupa mora biti ispravna u
102
 Put duha

odnosu na cilj, a ako je tvoj cilj Ostvarenje, tada put

moraš slijediti suptilno i ispravno. Dakle, tkogod to bio,
mora najprije utvrditi svoj cilj, a tek tada se postavlja
pitanje načina da ga postigne. Međutim, pojedinac
mora sam odlučiti o cilju, nitko drugi to ne može
učiniti za njega. Zamisli da si postavio kao cilj zaraditi
ogromno bogatstvo. Najprije ćeš naći osobu koja će ti
pomoći da zaradiš. Ako želiš zadobiti snažno tijelo, ići
ćeš k pahalwanu, tjelovježbatelju. Dakle, najprije cilj,
onda vođa. Nevolja je što oko sebe vidimo vrlo mnogo
osoba koje se vezuju za jednog ili drugog gurua, a da ne
znaju zašto. Kolike od tih osoba znaju što traže? Treba
li nas čuditi što ne znaju što čine i zašto to čine? U
tom je poteškoća: radimo slijepo ono što su drugi radili.
Potrebno je praviti razliku. Moramo biti u stanju odlučiti
sami što je za nas dobro. Zbrku valja staviti po strani,
a onda će se lako doći do Cilja. Međutim, kažem ti,
ljudima je teško promijeniti navike. Promjena je uvijek
teška, ako ljudi nemaju sposobnost razaznavanja ili
volje za promjenom. Ali, kako sam ti rekao, ne može biti
napretka bez promjene. Ljudi slijede neke tipove rituala
ili pobožnosti. Svi gledaju i kažu: «Vidi! Kako je pobožna
ta osoba, to je sveti čovjek!» i tako dalje. To pruža veliko
zadovoljstvo. Ego je zadovoljan. Da li takva osoba doista
želi Boga ili Ostvarenje? Promisli! Tako, dakle, jednako
je važno zašto nešto radimo kao i kako to radimo. Vidiš
da temeljni pristup sam nije ispravan. Kako onda može
biti uspjeha?»

103
 Moj Učitelj

«Učitelju, a što s onima koji iskreno i ozbiljno

tragaju?» upitao sam. Učitelj je odgovorio: «Da, oni su
postavili za cilj, stvarni Cilj. Sada dolazimo do marga
ili puta. Već sam ti rekao da je Bog jednostavan i da
put, koji do njega vodi, mora isto tako biti jednostavan.
U «Stvarnosti u zoru» sam napisao da se ne koristi
dizalicu da bi se pokupilo iglu! Moji učenici to jako
cijene. Jesi li čitao Kabira? On je napisao da, kad bi
voda Ganga bila sveta, svaki bi krokodil trebao doseći
mokshu! Shvaćaš? Grubi čin ne može dovesti do finog
rezultata, to moramo pokušati shvatiti. Izgubili smo se
u ritualističkom načinu življenja, kojeg je obično lako
slijediti, a osim toga pruža mnogo zadovoljstva jer smo
izvršili svoju dužnost. Međutim, ne shvaćamo da nam
to povećava grubost. Pričat ću ti o jednom slučaju koji
mi se dogodio: jedan je čovjek mnogo godina obavljao
puju. Zamišljao je da Bog sjedi u njegovom srcu, a da on
vrši pradakshinu, odnosno da kruži oko njega stotinu ili
tisuću puta, ne sjećam se. Jednoga je dana došao k meni,
možda ga je doktor Varadachari doveo, ne sjećam se
dobro. Ispitao sam njegovo stanje i znaš što sam našao?
Srce mu je bilo potpuno ovijeno, poput dudovog svilca u
čahuri. Srce je bilo izloženo velikoj napetosti koju on nije
osjećao. Isprva nisam shvatio kako se to dogodilo, ali
kad mi je opisao sistem bogoštovlja koji je slijedio, tada
sam shvatio. Vidiš li kakvu je štetu to načinilo. Jadan
čovjek, mislio je da čini vrlo pobožnu stvar, a u stvari
je upao u velike nevolje. Sjećaš se drugog iskustva koje
sam ti ispričao? Iskustva s majmunom!» (uz grohotan
smijeh) Sjetio sam se o čemu je govorio Učitelj. Učitelj
104
 Put duha

je osobno vodio satsangh u jednom od naših centara na

jugu Indije. Bilo je prisutno četrdeset ili pedeset osoba,
a sitting je trajao oko dvadesetpet minuta. Kasnije, kad
smo bili sami, Učitelj mi je ispričao, da je malo nakon
što je započela transmisija, imao osjećaj da u grupi sjedi
majmun. Otvorio je oči i vidio da tamo sjedi jedan stari
abhyasi; zatvorio je oči i kroz par minuta se ponovilo isto
iskustvo: tamo je bio majmun! Učitelj je nanovo otvorio
oči i vidio tamo abhyasija. Učitelj je rekao: «Znaš, jedva
sam se savladao da se ne nasmijem. Kad bih otvorio
oči, tamo je sjedio taj abhyasi, kad bih ih zatvorio, bio
je tamo majmum. Znaš li razlog? Reći ću ti. Ispitao
sam slučaj i otkrio da je dugo vremena prakticirao kult
Hanumana, možda u nekom prethodnom životu i stvorili
su se utisci, vrlo snažni, duboko skriveni. Za vrijeme
cleaninga su vjerojatno utisci isplivali na površinu uma
te sam, stoga, imao osjećaj da tu sjedi majmun!»

Učitelj je dao mnogo drugih primjera grubosti koje

potječu iz neispravnog pristupa bogoštovlju. U nekim
slučajevima grubost se tako duboko urezala i tako je
kruta da gotovo nije moguće pružiti nikakvu pomoć.
Pitao sam Učitelja kako je moguće da ni on sam ne može
ništa napraviti. Učitelj je odgovorio: «Reći ću ti. Imao
sam slučajeva kad je srce bilo obavijeno tako čvrstom
grubosti kao da je poput kamena. Izgleda kao da je
srce uvijeno u čvrsti kamen. Ukoliko u tim slučajevima
transmitiraš, transmisija će ti se vratiti natrag.» Upitao
sam Učitelja da li se u takvim slučajevima može išta
učiniti. Postoji li ikakav izlaz za njih? Učitelj je odgovorio:
105
 Moj Učitelj

«Ako se koristi moć, to je bez sumnje moguće. Ali postoji

opasnost da se, kako se razbija grubost, povrijedi osoba.
Proces se mora izvoditi vrlo sporo i samo potpuna
suradnja abhyasija može pomoći. U tim slučajevima
sugeriram da se svakodnevno iskreno mole Bogu da im
pomogne. Kasnije se slučaj može tretirati s dubinskim
čišćenjem.» Prenio sam Učitelju jedno gotovo vizualno
iskustvo koje sam jednom imao s jednim abhyasijem.
Obavljao sam čišćenje kada mi se odjednom pred očima
pojavila vizija i ugledao sam ogromni odvodni kanal, veći
od čovjeka, kako izbacuje otpadnu vodu tako prljavu da
mi je trenutno bilo muka. Učitelj je rekao: «Da, to je
posao preceptora. Rekao sam ti da je Učitelj nije drugo
nego čistač. Međutim problem se javlja dok se radi na
predjelu srca. U stvari predio srca je kanalizacijski odvod
čovječanstva. Moramo uroniti u njega i obaviti posao. Da,
kad abhyasi napreduje i dosegne predio uma, tada rad
postaje užitak. Nakon toga nije potreban veliki napor.
Sposoban Učitelj može obaviti posao samim pogledom.
Znaš, u vlastitom interesu brzo prebacujem ljude van
predjela srca. Na koncu konca, tko bi želio raditi tamo
dulje nego li je potrebno? Međutim, suradnja abhyasija
može ubrzati proces i prištedjeti mi velik broj problema
i posla.»

Učitelj mi je ispričao i jedno drugo iskustvo vezano

za čišćenje. U toj je prilici bio u Benaresu gdje je ne
htijući zalutao u neku ulicu loše reputacije. Instinktivno
je osjetio da je na pogrešnom mjestu. U tom je trenu
čuo Lalajijev glas kako ga pita: «Što ćeš ti na ovom
106
 Put duha

mjestu?» Učitelj je bio smeten i odgovorio je: «Sahebe,

tu sam grješkom. Ne znam gdje sam.» Lalaji reče: «Kad
si već tu, neka ljudi, koji tu žive, imaju kakve koristi od
tvog prisustva. Počisti atmosferu dok prolaziš!» Učitelj
se nasmijao i dodao: «Poslušao sam Lalajijeve naloge.
Vidiš li Njegovu veličinu. Nije me krivio što sam tamo
otišao, a njegova se ljubav za čovječanstvo iskazuje
u nalogu koji mi je dao. Gdjegod išli, moramo uvijek
ostavljati upaljeno svjetlo Stvarnosti. Lalaji Saheb je
transmitirao svih dvadesetčetiri sata na dan. I kad je
putovao, nastavljao je transmitirati. Gdje se može naći
takvog Učitelja? Lalaji je doista genij prirode.»

Čuvši kako spominje Lalajijevo ime, bio sam radoznao

doznati od mog Učitelja da li je sam Lalaji prakticirao
kakav obredni oblik puje. Učitelj je uronio u stanje
razmišljanja i rekao: «Lalaji Saheb je imao veliko štovanje
za tradiciju. On ne bi nikad ništa i nikog kritizirao. Učio
je ljude da je pristup kojeg on poznaje najbolji da se
postigne Cilj, ali je to činio bez kritike drugih metoda
puje ili pobožnosti. Stoga je bio jako popularan i ljudi
iz svih kasti i zajednica išli su k njemu radi savjeta
i vodstva. Imali su povjerenja u njega jer je u svim
pitanjima uvijek davao ispravne upute. Međutim bio je
izuzetno protiv obreda. Majka mu je bila vrlo pobožna i
religiozna, ali je umrla kad je Lalaji bio vrlo mlad. Dok
je bila živa običavao je pjevati za nju. Lalaji je imao vrlo
lijepi glas koji su svi rado slušali. Običavao je pjevati
pobožne pjesme, a jedna od njegovih najomiljenijih je bila
Dinana dukh haran Nat santana hitkari. Velika je šteta
107
 Moj Učitelj

da u to vrijeme nije bilo magnetofona ili takvih stvari.

Da, nikad nije prakticirao pobožne obrede. Ali jednog
sam ga dana Amavasye («dan mladog mjeseca», B.P.)
vidio kako obavlja tarpanu. Slijedeći obredne običaje,
izlijevao je vodu nudeći je svojim precima iz višega svijeta.
Odmah sam se namjestio da mogu vidjeti što u stvari
radi. Bilo ga je divno gledati. Otkrio sam da transmitira
esenciju vode koju nudi višem svijetu. Shvaćaš? To je to
što bi trebalo činiti kad se nudi bhog. Reći ću ti nešto:
zamisli da neka osoba može transmitirati esenciju neke
stvari, u tom je slučaju, korisno obavljati tarpanu. U
protivnom, kakve koristi? To je samo obred bez ikakvog
značenja i koristi. Bolje je sjesti u meditaciju i misliti
na umrle duše. Sigurno će imati veću korist od toga. A,
ako je osoba preceptor, trebala bi transmitirati s mišlju
da će transmisija doprijeti do duše, gdjegod ona bila.
Vidiš, postoje načini da se pomogne. Ali što se može,
kad ljudi, iz neznanja i straha, nastavljaju prakticirati
grube oblike obreda?»

Jednom sam prilikom raspravljao s Učiteljem o

bogoštovlju u hramovima. Učitelj mi je rekao da se sve
religije temelje na dva instrumenta: strahu i iskušenju.
Učitelj se jako gnušao pomisli da bi se netko približio
Bogu iz straha. «Kad se bojimo nečega, bježimo od toga.
To je prirodna reakcija. Kako onda možemo ići k Bogu
sa strahom od Njega u srcu? To nije moguće. Strah
nas može samo odvratiti od Njega. Svaki će sistem,
koji se temelji na strahu, odvratiti ljude od Boga. Vidiš,
da bi to uravnotežili, oni koriste jedno drugo oruđe,
108
 Put duha

oruđe iskušenja, iskušenja materijalnog blagostanja,

bogatstva, zdravlja i konačno mokshe. Međutim, to
iskušenje djeluje do određene točke, jer ljudi žele samo
ono što mogu vidjeti ili pomirisati, fizičke stvari. Tako,
kad traže takve sansthase, čine to zbog materijalne
koristi. Kao rezultat toga, religija se malo po malo
razvodnila. Ideali su sustavno pali. Sad su ljudi spali na
tako nisku razinu da su spremni trgovati s Bogom. Čuo
sam da neki biznismeni uzimaju Boga za ortaka! Zar to
nije čudo? Kakva je to glupost? Sve u Svemiru pripada
Njemu i samo Njemu. To što dobivamo, dobivamo od
Njega. Ali ljudi su sada počeli misliti da su ‘zaradili’
to što posjeduju. To je neznanje. A na to se neznanje
nadodaje arogantno davanje dijela prihoda Bogu. Vidiš
kako su glupi i sebični. Misle da mogu podmititi Boga
tako On može dobiti za sebe veću dobit. Sve se to, kako
vidiš, mora promijeniti. Čovjek mora slijediti ispravan
put Ljubavi i tražiti Boga samo zbog Njega, a ne zbog
onog što nam On može dati.»

Ispričao sam ukratko jednu dugu raspravu, koju

sam jednom vodio s doktorom Varadacharijem u
Tirupathiju, na temu bogoštovlja u hramovima. Neki
su prisutni bili mišljenja da osobe ne bismo trebali
udaljavati od tradicionalnog prakticiranja, jer bi to
moglo naškoditi. Drugi su mislili da su hramovi bili
s nama stoljećima, te su naši preci sigurno znali što
čine kad su ih gradili i podizali kao središta za molitvu.
Doktor je Varadachari čitavo pitanje bogoštovlja u
hramovima prikazao u novom svjetlu. Objasnio je da je
109
 Moj Učitelj

malo ljudi koje su dovoljno razvijeni da privuku živog

osobnog gurua. Potrebna je dosta visoka razina razvoja
prije nego neka osoba može čak i misliti na gurua. Što
bi onda trebalo učiniti? Te osobe, koje su se nalazile na
nižim razinama razvoja, bile su glavnina čovječanstva.
Veliki su učitelji religije stoga stvorili za tu široku masu
čovječanstva institut bogoštovlja u hramovima. Za te
je ljude hram imao funkciju neživog gurua. Sveci su iz
prošlosti posvetili te hramove ispunivši idole s moći.
Taj naboj nije nikako bio vječan. Trajao bi određeni
period vremena, ovisno o moći i razvoju Sveca koji je
napunio idol. Kad se jednom ispraznio naboj, hram
nije više mogao biti ni od kakve koristi osobi koja se u
njemu molila. Doktor Varadachari je nadodao da je to
razlog zbog kojeg su hramovi prestali biti korišteni te
su postali obični arheološki ostaci. Nastavio je rekavši
kako običaj, da se uzme novorođenče i obrije mu se
kosa u hramu, ima značenje obreda inicijacije. Dijete
se simbolički predavalo božanstvu hrama, a kasnije
bi postajalo sljedbenikom toga božanstva. Doktor
Varadachari je tada iznio jednu vrlo značajnu tvrdnju.
Dodao je da, kad bi dijete jednom odraslo, ta bi osoba
morala tražiti živućeg gurua pogodnog za svoj budući
razvoj. A ukoliko bi bila duhovno spremna sigurno bi
našla gurua koji odgovara njenoj razini razvoja. Na tom
se stadiju pobožnost u hramovima morala napustiti, a
poduzimao se uzvišeniji duhovni put za daljnji napredak
prema učenjima gurua. To je suština jednog dugog
razgovora s doktorom Varadacharijem na tu temu.

110
 Put duha

Učitelj se složio da bogoštovlje u hramovima ima svoje

mjesto u općoj shemi. «Ali», upitao je, «gdje danas ima
svetaca koji imaju moć da ispune idole duhovnom moći?
Kada bi to mogli učiniti, to bi imalo nekog smisla. Kad
bi postojala osoba sposobna da transmitira, da li bismo
primali transmisiju izravno od nje ili bismo ju trebali
moliti da napuni idol te da mu se potom molimo za naš
razvoj? Shvaćaš li tu misao? Moramo ići pravo, slijediti
direktan put. Ne bi trebalo biti posrednika između nas i
Boga. Naravno, ako čovjek može naći Učitelja koji je sam
u layi s Bogom, tada ga može uzeti za vodiča. U protivnom
nema nikakve koristi. Bolje je biti bez gurua nego li s
pogrešnom osobom: bez gurua možemo nenapredovati,
ali s pogrešnom osobom možemo nazadovati i pasti. To
je velika opasnost. Pazi dobro, ovo je važno: kult idola
nije u potpunosti pogrešan. Pogrešan je samo ako ga se
obavlja neispravno. Koji je ispravan način? Ne bismo
trebali obožavati idol, već Boga, koga on predstavlja. To
je ispravan način. Idol je samo figura ili predstavljanje
Boga da podsjeti vjernika i pomogne mu dovesti um
u kontemplativno stanje. Što mi činimo? Obožavamo
sam idol kao Boga. To je velika grješka i na taj se način
povećava grubost. Bog, u stvari, nema oblika ni imena.
Mi dajemo Bogu te oblike i imena. Na taj ga način
ograničavamo, a tada se počinje formirati grubost. Vidiš
tu glupost; trebali bismo stremiti proširenju i napretku,
no umjesto toga, se trudimo ograničiti i samoga Boga!
Može li nas takvo prakticiranje ikako dovesti do Cilja?
Reći ću ti još nešto važno. Ljudi obožavaju mnogo
bogova, dok bismo trebali obožavati Boga od kojega
111
 Moj Učitelj

ti bogovi proističu, ne samo njihova moć, već i samo

njihovo postojanje. Moramo ići k Izvoru. To bi trebao
biti naš pristup. Svaka stvar, koja je niža, dovesti će do
gubitka Cilja i stvorit će grubost. Reći ću ti još nešto.
Ljudi prakticiraju tirtha yatru. Idu s jednog mjesta na
drugo, gube mnoge godine i mnogo novca, kupajući se u
svetim rijekama i moleći se u poznatim hramovima. Neki
to rade čitav život, ali s kojim rezultatom? Jesu li izvukli
od toga ikakvu duhovnu korist? Izvuku iz toga samo
zadovoljstvo da su se kupali u tolikim mjestima i molili
u tolikim hramovima. To je sve. Govorim ti nešto vrlo
važno. Prava je yatra unutarnje putovanje duše, to je
prava yatra, a nju mi obavljamo u našem prakticiranju.
Konačno, na duhovnom nas putu, ne dovodi Cilju
putovanje tijela (smijući se). Duša koja, je zarobljena u
srcu, mora biti pokrenuta, a potom napreduje od jedne
do druge točke dok ne dođe do Cilja. To je prava yatra.
Reći ću ti još nešto», nastavio je Učitelj. «U Vedama se
uopće ne spominje pobožnost u hramovima. Na koncu
konca, Vede citiramo kao autoritet za svaku stvar
koju činimo. Ali one ne kažu ništa o hramovima, dr.
Varadachari je to potvrdio. Znaš da je proučavao Vede i
da je filozof. Rekao mi je da u Vedama, ne samo što se ne
spominju hramovi, već da u to doba oni u stvari uopće
nisu ni postojali. Znači li to da se ljudi u to doba nisu
molili? Ne, znači samo da hramovi nisu bitni za molitvu.
Bog je posvuda. Moramo biti u stanju moliti se svugdje,
što je i moguće. Svaka stvar u prirodi govori o prisustvu
Boga. Postoji li nešto što ne govori o prisustvu Boga? On
je stvorio čitav svemir i On je u svakom njegovu atomu.
112
 Put duha

Stoga, molitva mora biti moguća posvuda. Ideja da se

rezervira odvojeno mjesto za molitvu, predstavlja kasniji
razvoj, kad se čovjek udaljio od prirode. U vedska je
vremena čovjek bio dio prirode, dio Njegovog okoliša
i vidio je Boga u svemu. Iz tog se razloga obožavala
kiša, grmljavina, vatra i sve te stvari. Šteta je da su to
stranci krivo shvatili te rekli da su hindusi obožavali
te materijalne elemente. To nije ispravna misao. Stari
su u stvari vidjeli Boga u svemu te su padali u ekstazu
i molili se svakoj stvari kao da je Božanska. Oni nisu
obožavali vatru, već Boga kojeg predstavlja vatra; slično
tako i s drugim stvarima. To je ista misao o kojoj sam
ti govorio vezano za bogoštovanje idola. No, kasnije su
se te ideje iskvarile. Sad ću ti reći ispravnu definiciju
molitve. Našeg su Učitelja, gospodina Ishwar Sahaia
jednom pitali što je molitva. Učitelj Saheb je rekao da
je ona u stvari izraz zahvalnosti prema Bogu za sve
što primamo. Vidiš, mi jedemo rižu, pšenicu, ghee
(«vrst maslaca», B.P.) i mnoge druge stvari. Naravno da
smo im zahvalni, ali možemo li reći «hvala rižo... hvala
pšenice itd.» Ne! Stoga zahvaljujemo Stvaratelju svih tih
stvari, a to je Bog. Dakle, molitva bi trebala biti u stvari
osjećaj zahvalnosti u srcu, a ne prosjačenje uvijek novih
stvari. Tražeći stalno sve više i više, samo pokazujemo
nezahvalnost za sve što smo primili i ja to smatram
najvećim zločinom protiv Boga.»

Učitelj je nastavio: «Milošću Lalajija, imamo

jednostavan put za postizanje Cilja. To je najjednostavniji
i najprirodniji put kojeg nam je stavio na raspolaganje.
113
 Moj Učitelj

To je istinski Sahaj Marg - jednostavan i prirodan put

za ostvarenje Boga. Ali kažem ti, malo je osoba koje
cijene njegovu djelotvornost, jer se čude kako nešto
tako jednostavno i lako može dovesti do tako predivnih
rezultata. Ljudi su navikli slijediti teške metode, koje
traže duge godine napornog prakticiranja. A onda,
kad im kažemo da se do Boga može lako doći, postaju
sumnjičavi. Ali, ukoliko smo mudri, moramo odabrati
ispravan put koji nas može dovesti do Cilja, a ne
najteži. Oni radije traže sve veće materijalne koristi,
dok mi u našem sistemu, primamo Božansku Milost
od samog početka. Već sam rekao da molitva znači
prositi, a meditacija primati. Zašto? Jer kad sjednemo
u meditaciju, sjednemo sa stavom primanja, kako bi se
stvorila praznina u srcu. Samo se prazna posuda može
napuniti! Tko može napuniti posudu koja je već puna?
Vidiš li razliku? Oni prose (smijući se), a mi primamo!
U tom je veličina naše metode. Lalajijeva je zasluga
što nam je danas na raspolaganju tako jednostavan,
ali izuzetno djelotvoran sistem. Međutim, malo njih
ga koristi. Što ćeš, mnogi ljudi kažu čak da nemaju
vremena. U početku sam bio propisao sat vremena
meditacije dnevno. Sad sam sveo na pola sata, ali
ljudi još uvijek ne žele prakticirati. Ispričat ću ti jednu
zabavnu priču. Jednom je k meni došao jedan čovjek.
Bio je to visoki vladin oficir u Delhiju, došao je s jednim
od naših suradnika. Htio je nešto doznati o našoj metodi
te sam mu objasnio. Kad je čuo da mora meditirati pola
sata, rekao je da je to nemoguće jer je previše zauzet
da bi našao toliko vremena. Zamolio sam ga da smanji.
114
 Put duha

Opet mi je odgovorio da je odviše zauzet. Rekao sam

mu da prakticira 10 minuta dnevno. Naljutio se i rekao:
«Kakva je to tamasha («šala», B.P.)? Velim ti da sam vrlo
zauzet čovjek, a ti i dalje od mene tražiš da to učinim.
Ne mogu naći ni pet minuta dnevno». Tada mi Lalaji
dade ideju. Vidiš kako nam on pomaže! Upitao sam tog
oficira: «Možeš li mi reći postoji li netko zaposleniji od
tebe?» On se opet naljutio i dodao: «Kakvo je to glupo
pitanje? Naravno da ima ljudi koji su više zauzeti od
mene. Premijer ima mnogo više posla od mene!» Rekao
sam mu da ne uzme tako ekstreman primjer, već da
pomisli na nekog koji je samo malo više zauzet od sebe.
Rekao je da je njegov susjed, viši oficir zaposleniji od
njega. Znate što sam mu rekao? (prasnuvši u smijeh).
Rekao sam mu: «Saheb, daj mi razliku između tvoje
zauzetosti i njegove. To će ti dati vrijeme za meditaciju.»
Jadan čovjek, mislio je da mu se rugam i otišao je vrlo
ljut.»

Učitelj mi je ispričao jedan drugi sličan slučaj osobe

koja je tvrdila da je previše zauzeta da bi meditirala.
Učitelj je rekao: «Znaš što sam mu rekao? Rekao sam
mu da treba okriviti Boga jer nije stvorio dan duži od 24
sata. To je Božja krivica. Da je stvorio dan od 26 sati,
tada bi tako zauzete osobe imale vremena za meditaciju.»
Učitelj je dodao, «Rekao sam ti: dobit će samo onaj koga
On odabere. Što mogu ? U svakom slučaju, činimo svoj
posao, a ostalo ostavljamo Učitelju.»

115
116
 Pristup Stvarnosti

Sedmo poglavlje

PRISTUP STVARNOSTI

Kada i kako započinje istinsko traganje za

neodređenim Ciljem? U mnogim slučajevima prvi
slabi znaci takvog stremljenja gube se u sjećanjima na
djetinjstvo. Mnogi duhovni učenici potvrđuju, naime,
da prvi duhovni poticaj i sjećanje na njega potječu iz
mladosti, ali da su potom zakopani zbog pritisaka
svjetovne egzistencije. U malom broju sretnih slučajeva
do buđenja je došlo kad se osoba sredila u životu. U
najvećem broju slučajeva, ipak, buđenje duhovne želje
moralo je čekati srednju dob i gotovo uvijek kao da
se manifestira ili se manifestiralo samo u trenucima
osobne krize. U vrlo malom broju slučajeva prvi poticaji
iz kasnog djetinjstva ostaju u nekom uspavanom,
latentnom stanju te nađu novi izraz u starosti. U tim je
slučajevima mogućnost uspjeha manja, osim ako nisu
ljubavlju i pobožnošću sposobni privući pažnju Učitelja.
Učitelj mi je jednom rekao da je učinio nešto vrlo važno
za jednog starog abhyasija. Rekao je: «Vidiš, star je
čovjek i iz samilosti sam mu to dao kao dar. Učinio sam
to jer je vrlo pobožan i predan. Stari ljudi nemaju mnogo
vremena za rad, stoga im dam, ali vi mladi morate raditi
za svoj razvoj.»

Da se vratim problemu početka traganja: ono ovisi

o osobi, o njenoj okolini i o prirodi njenih pritisaka na
117
 Moj Učitelj

osobu. Općenito se smatra da se sjeme nalazi u osobi,

kao dio njezina karmičkog ili samskarskog naslijeđa.
Da bi proklijalo, međutim, sjeme mora naići na prave
uvjete u okolini. Ti uvjeti moraju ostati povoljni za
sadnicu kako bi se razvila u veliko stablo. Ti uvjeti
okoline moraju ponajprije i posebno biti stvoreni u
obitelji, odnosno u kućnoj sredini. Tu će, u kolijevci i uz
ognjište, uz ispravne uvjeti, sjeme moći klijati. Ako se ta
prva sredina suprotstavlja klijanju karmičkih poticaja
za duhovnim traganjem, kasnija će borba, ako do nje
uopće dođe, vjerojatno biti duga i teška. Proučavanje
ranih dana života Velikog Učitelja i mog Učitelja otkriva
da su oboje imali smirene, pobožne roditelje, a posebno
majke, s pozitivnim stavom prema uzvišenijem životu.
Njihova su obiteljska ozračja bila dakle pogodna i
poticajna za taj razvoj.

Sjećam se jednom kad je moja supruga Sulochana

upitala Učitelja kada bi neka osoba trebala započeti s
duhovnom sadhanom. Postavila je to pitanje jer Učitelj
obično ne dozvoljava meditaciju osobama ispod 18
godina. Učitelj je odgovorio: «Proces bi u stvari trebao
započeti sa začećem. Lalaji je običavao reći da je to
ispravan trenutak za početak sadhane. Ali kako utvrditi
trenutak začeća? Nije moguće, te stoga rad praktički
ne može započeti u tom trenutku. Zato transmitiramo
majci, dok je u drugom stanju, a transmitirana moć
automatski će, u pravoj mjeri, doći djetetu. Ne treba
nikada transmitirati izravno djetetu, može biti jako
opasno. Moramo transmitirati samo majci, njenom srcu,
118
 Pristup Stvarnosti
kako normalno i činimo. «Rijetki su slučajevi kad je i
sama majka na stazi i moći će stoga prenijeti božanski
dar duhovnog učenja djetetu koje raste, dok je još dio
nje. Učiteljeve riječi služe da se naglasi kako istinsko
traganje mora započeti što ranije moguće - što ranije,
to bolje.

Imao sam jednom prijatelja i kolegu zainteresiranog

za duhovnost, ali vrlo stidljivo i iz daleka. Pokušao sam
mu pomoći da počne meditirati, ali je stalno nastojao
odgoditi rekavši da je još mlad, da je neoženjen i da
još ima vremena za «te stvari». Njegova je zamjerka
iniciranju duhovne prakse bila da još mora proći kroz
žrvanj obiteljskog života i da bi, dakle, dok ne prođe
kroz taj žrvanj, bilo kakva sadhana bila preuranjena.
Oženio se. Nanovo sam mu govorio o sadhani, ali njegov
je odgovor bio da sad, kad se tek oženio, treba par godina
da se navikne na taj život. Zamolio me da počekam dok
ne bude imao 50 godina, kada će se sigurno početi baviti
duhovnom sadhanom. Tragični je ishod te priče bio da
je nakon dvije godine braka, nakon kratke i lake bolesti,
iznenadno umro. Uvijek mi je žao da nije mogao biti
doveden na stazu, dok je to još bilo moguće.

Pada mi na pamet jedan drugi slučaj, sretnijeg

ishoda od prvoga. Odnosi se na jednog abhyasija koji je
u to vrijeme bio jedini abhyasi u svom gradu. Pokazao
je velik interes za naš sistem meditacije i prakticirao je
meditaciju prema Učiteljevim učenjima. Tako je dobro
napredovao da ga je Učitelj imao na umu kao prefekta
119
 Moj Učitelj

za budući rad u njegovom gradu. Nažalost, odjednom

se razbolio i poslije kratkog vremena umro. Napisao
sam Učitelju o njemu. Odgovorio mi je da je ispitao
slučaj i da je našao abhyasijevu dušu kako izgubljena
sjedi u nekom kutu. Dodao je: «Učinio sam za njega
što je bilo potrebno. Rodit će se još jednom, a slijedeći
će njegov život biti i posljednji». Završio je pismo vrlo
značajnom rečenicom: «Da je prakticirao meditaciju
samo još nekoliko mjeseci, imao bi priliku Oslobođenja
i u ovom životu. Obzirom da nije, potrebno je još jedno
rođenje.» Navodim ova dva slučaja da bih što je moguće
više podcrtao hitnu potrebu trenutnog djelovanja.
Mogućnost Oslobođenja postoji sada, u sadašnjosti.
Tko može reći što će se dogoditi u budućnosti? «Nikad
ne ostavljaj za sutra ono što možeš načiniti danas!» je
primjerenije duhovnom životu nego li bilo čemu drugom.

Navest ću i treći slučaj, koji mi je sam Učitelj ispričao

da mi pokaže kako odgađanje traganja može odgoditi
traganje na neodređeno vrijeme, a možda i za mnogo
života. Učitelj je rekao: «Vidiš, ljudi koji k meni dolaze
obično su na prvoj točci. Yatra još nije započela i to je
normalno. Jednom je došla k meni jedna osoba i, što da
kažem o njemu, našao sam ga već na četvrtoj točci. Bila
je to vrlo visoka razina postignuća, koja je ukazivala na
njegov rad u prošlom životu. Došao je k meni jednom,
ali se više nije vratio. Njegove su mu samskare to
vjerojatno priječile. Da se vratio, njegov bi napredak
bio osiguran. Kratak bi cleaning bio omogućio brzi
napredak. Šteta što se nije više vratio! Tko zna koliko
120
 Pristup Stvarnosti
će još života trebati da nađe put! To je jedini slučaj koji
sam imao s tako visoko razvijenom osobom.» To nam
pokazuje neodložnu potrebu postignuća Cilja u ovom
životu. Mi smo tu. Naš nam je Učitelj na raspolaganju,
a ovaj je život izvjestan, bez obzira koliko će mu biti
trajanje. Naša je sveta dužnost prema sebi samima da
uz njegovu pomoć osiguramo dovršenje našeg putovanja
prema Cilju u ovom životu, jedinom za koji smo sigurni.

Kako mi je sam Učitelj jednom drugom prilikom

objasnio, ovaj je život jedini izvjestan. Mi ga živimo,
nema potrebe dokazivanja njegova postojanja. Što se
tiče prošlih i budućih života, različite religije različito
uče o njima. Važna je stvar da, što se našeg Cilja tiče,
svo pitanje prošlih i budućih života postaje nevažno za
duhovno ostvarenje. Mi smo tu, živimo ovaj život. Učitelj
je s nama, a Cilj postoji: kombinacija tih triju elementa
mora nam omogućiti da postignemo svoj Cilj u ovom
životu. To je važnost učenja Sahaj Marga. Osobno mogu
vjerovati u prošle ili buduće živote. To je dio učenja religije
u kojoj sam rođen. Za mene stoga takvo vjerovanje može
biti prirodno. Ali takvo vjerovanje, vezano za duhovnu
praksu, za druge osobe nije potrebno. Sve što je sada
važno su vrhunske i uočljive istine našeg postojanja,
postojanja našega Učitelja te postojanje Cilja koji se
mora ostvariti - ovdje i sada.

Jednom je drugom prilikom netko postavio pitanje o

brojnim životima potrebnima da se postigne Cilj. Citirao
je Bhagavad Gitu, gdje Lord Krishna kaže da Ga i ljudi
121
 Moj Učitelj

velikoga znanja dostignu tek nakon mnogo života.

Učitelj je rekao: «Može biti, ali, reći ću ti nešto važno.
Znak je slabosti misliti da je Cilj daleko i da je putovanje
vrlo teško. Ja kažem, barem započni putovanje te ćeš
tako znati kako zaista izgleda. U protivnom je to slabost
temeljiti se na nečem što su drugi rekli. Učini barem
prvi korak u pravom smjeru i vidi kako je; onda donesi
odluku! Još ću ti nešto reći. Svi koji dođu k meni kažu
da to zahtijeva mnogo života. Ali zašto misliš da je ovo
tvoj prvi život? Zašto ne misliš da je ovo tvoj posljednji
život i da se dakle Cilj mora postići već u ovom životu?
Shvaćaš li što govorim? Prvi je pristup slabosti, a drugi
je pozitivan. Tko može sa sigurnošću reći koliko još
života moramo živjeti? Kažem vam da je odluka u našim
rukama. Ako usvojimo ispravnu metodu, pod vodstvom
pravog Učitelja, tada budući životi neće biti potrebni.
Zaboravi, stoga, tu misao o drugim životima. Ne moramo
gledati budući život da bismo nastavili putovanje. Tko
zna u kojoj bismo se sredini mogli roditi i kakav bi bio
naš život? Lako se izgubiti. Kad si jednom našao Učitelja
i metodu, drži ih se! Veži za se Učitelja tako da ta veza
bude trajna! Uspjeh je tada osiguran.»

Nakon što smo razmotrili pitanje kada započinje

traganje, da vidimo kako započinje. Učitelj je zabilježio
svoja osobna iskustva s religioznim obredima te kasnije
jogičkim vježbama predviđenim u hatha jogi, da bi
konačno završio s duhovnom praksom. Započeo je svoja
iskustva kad je još bio đak. To što, vezano za njegov život,
moramo pomno uočiti, jest da je prakticirao iskreno
122
 Pristup Stvarnosti
i pomno: kada bi se metode pokazivale nedovoljne za
ostvarenje njegova osobnog cilja, napuštao bi ih. Nije
dozvoljavao sebi da ga zarobe sistemi koji mu ne mogu
pomoći. On bi iskreno i pošteno pokušao, a kad bi
ustanovio da nisu adekvatni, napustio bi ih. Imao je
veliku hrabrost za to jer je točno znao što traži. Nije
tražio zadovoljstvo ega niti ispunjavanje društvenih
pomodnosti. Nije htio ime, slavu ili bogatstvo. Htio je
Boga i samo Boga. Nakon što je okušao mnogo pristupa,
napustio ih je te se priklonio izravnoj molitvi Bogu moleći
Ga da mu da sposobnog vođu koji će ga dovesti samom
Bogu. Kako znamo, molitva je bila uslišena, a kontakt
Učitelja s Lalajijem uspostavljen. Našao je konačno put,
a njegova je molba dobila velik polet koji je kulminirao
vrhunskim dostizanjem Brahmalaye.

Žudnja za nečim, ne znamo za čime, postoji u

najvećem broju srca. Mnogi su od naših abhyasija
povjerili detalje o svojim prvim traganjima. Neki su
lako našli Učitelja i došli k Njemu mirno, uz lako i
spontano prihvaćanje. Drugi su morali proći kroz duge
i teške godine prakticiranja raznih disciplina, često s
očajanjem u srcu, nekad također uz opasnosti, dok
nisu došli do mog Učitelja. Mnogi su od tih sa suzama
u očima priznali, da su se njihova prva prakticiranja
nepotrebno produžila samo jer im je nedostajala volja i
osobna hrabrost da napuste put, za koju su shvatili da
je beskoristan i za koji su znali da ih ne može dovesti
do odabranog Cilja. Za tu beskorisnu praksu vezivao ih
je strah od predrasuda zbog moguće odmazde. Žalosna
123
 Moj Učitelj

je činjenica da postoje gurui koji potpiruju takve

predrasude samo da bi, zbog osobne egoistične zarade,
zadržali svoje učenike vezane za sebe.

Učitelj uči da je Bog jednostavan te da stoga i put,

koji do njega vodi, mora biti jednostavan. Često pitaju
Učitelja da definira Boga ili da ga opiše ili da dâ ideju o
tome tko je i što je Bog. Tipični je Učiteljev odgovor u tim
prilikama: «Bog je Bog. Što drugo može biti Bog? Boga
se ne može upoznati, ali ga se može iskusiti.» To je jasna
naznaka da nam znanje ne može pomoći tamo gdje je
Bog predmet ili cilj našeg traganja. Prisustvo se Boga,
može osjetiti, možemo ga iskusiti, a tehnika, pomoću
koje se dolazi do tog iskustva i proživi ga se, je to što
nas Učitelj uči kao praktički put.

Sjećam se jedne rasprave o Bogu u Hyderabadu,

pred mnogo godina. Učitelj je došao u Hyderabad u
kratak posjet. Pratio ga je njegov vjerni drug, Shri Ishwar
Sahai. Govoreći o Bogu, Shri Ishwar Sahai je pokušao
pokazati da razlika između čovjeka i Boga nije ni u
obliku ni u sadržaju. Opisao je razliku u smislu čistoće
i suptilnosti. Upotrijebio je kao primjer atmosferu koja
prekriva Zemlju: «Zrak je na razini zemlje isti kao i zrak
na osamdeset kilometara iznad nivoa», rekao je, «ali blizu
zemlje je težak, gust i nečist, dok, kako se uzdižemo,
zrak postaje sve čišći i lakši te na vrhu njegova svojstva
postanu tako čista i lagana da se postavlja pitanje da
li uopće ima zraka.» Koristeći tu analogiju Shri Ishwar
Sahai je rekao: «Čovjek je težak, grub i nečist, dok je Bog
124
 Pristup Stvarnosti
lagan, čist i suptilan.» Ta nam analogija daje nekakvu
ideju o tome da kvaliteta ili svojstva Božanskog nisu u
području fizičkog. Sve što možemo učiniti u nastojanju da
opišemo Božansko duhovno iskustvo, jest da koristimo
analogije. U Bhagavad Giti, sam je Shri Krishna, avatar,
primoran upotrijebiti tu mogućnost. Govoreći svom
štovatelju Arjuni o sebi, prisiljen je koristiti analogije.
On kaže da je on Ganges među rijekama, Garuda
među pticama, Arjuna među ljudima... i tako dalje.
To jasno pokazuje da ni Svemogući ne može sam sebe
opisati. Može se, međutim, ukazati svom ljubljenom
štovatelju, kao što se Shri Krishna ukazao Arjuni. To
nas dovodi dvjema važnim istinama duhovnog traganja.
Prva je da se Boga ili Stvarnost ne može upoznati već
samo iskusiti. Druga je da to iskustvo postaje moguće
tek kad Uzvišeni odabere da se ukaže svom štovatelju
ili onome kome se odluči ukazati. Učitelj mi je često
govorio o velikoj važnosti privlačenja Božanske milosti
prema sebi. Učitelj je rekao: «Otkrivam ti najvažniju
tajnu. Sav abhyas je samo priprema. Sam abhyas ne
može dati ništa, to je samo način da se njegov dobrostivi
pogled okrene prema nama. U stvari Božansku milost
prime samo one osobe kojima je On sam želi dati. Ovo
je velika tajna koju ti otkrivam.» Upitao sam Učitelja
što učiniti da se to dogodi. Što učiniti da se Svemogući
Učitelj okrene prema nama. Učitelj se nasmijao i rekao:
«Pitaš me da ti otkrijem još jednu istinu; kažem ti: ovo
vrijedi sto tisuća rupija. Postoji samo jedan način: voli
Ga do te mjere da te On počne voljeti. Moraš kucati na
Njegova vrata tako snažno da te čuje i otvori ih. Tada
125
 Moj Učitelj

je tvoj posao završen. Tajna je u ljubavi. Tko joj može

odoljeti? Bog samo čeka da dȃ Sebe; šteta je međutim
da Mu se nitko ne obraća. U ovoj su zemlji ljudi bili
poznati po duhovnim dostignućima. E pa, pogledaj
ljude. Teški je materijalizam prevladao ljudima. Tko
je odgovoran za to? Sami ljudi su odgovorni. Mogu se
poboljšati samo ako se okrenu Njemu i usvoje ispravan
način pristupa. Još ću ti nešto sad reći. Vidjet ćeš da svi
govore o Bogu. U Indiji je to najčešća tema razgovora i
rasprava. Svi govore o Bogu. Velik je broj knjiga napisan
o tim temama. Svi mu se i mole. Onda zašto ima toliko
nevolja i korupcije? Reći ću ti: pristup je neispravan.
Način štovanja se mora promijeniti.»

Zamolio sam Učitelja da to razradi. Upitao sam ga:

«Što je krivo s usvojenim metodama, Učitelju?» Učitelj
je odgovorio: «Ti poznaješ duhovni put, sam ga slijediš,
Zar nisi primijetio promjene u sebi? Imao si i iskustva
koja prije nisi imao. Sam si mi o njima pričao. Dakle,
jasno je da moramo slijediti ispravan put. Napisao sam
o tome u «Stvarnosti u zoru». Ljudi troše mnogo vremena
i novca na grube oblike pobožnosti, ali čemu to služi?
Postaju sve grublji, to se događa. Tko god ima oči može
to vidjeti. Grubi oblik pobožnosti može dovesti samo do
grubih rezultata. Napisao sam da je Bog jednostavan i
da stoga i put da se do Njega dođe, mora također biti
jednostavan. Ali ljudi radije slijede teške puteve i gube
mnogo vremena i novca. Zašto to čine? Reći ću ti. Jer
im takva pobožnost pruža zadovoljstvo. E pa, vidiš, ljudi
štuju Boga zbog zadovoljstva! Ili pak, ako su malo više
126
 Pristup Stvarnosti
razvijeni, mogu to činiti da bi postigli mir uma. Vidiš li
kako smo nisko pali. Ne molimo se da bismo spoznali
Boga, molimo se da bismo dobili zadovoljstvo, mir uma
ili slične stvari. Još nešto: i lopov se moli svom Bogu
prije nego noću iziđe iz kuće da bi išao krasti. Moli se
Bogu da mu pomogne čak i u tome! Rekli su mi da su u
doba rata svi molili za pobjedu. U Engleskoj je englesko
stanovništvo molilo u svojim crkvama za pobjedu, dok
su u Njemačkoj i Europi također molili za svoj uspjeh u
ratu. Vidiš kako se koristi molitva.»

«Rekao sam da moliti znači prositi. U molitvi ne činimo

ništa drugo. Samo prosimo: Bože daj mi ovo, Bože daj
mi ono, itd. Što više dobijemo, to više želimo i toj prošnji
nema kraja. Ispričat ću ti jednu smiješnu priču. Jedan
je sannyasi otišao na Mughalov dvor potražiti kakav dar
od cara. Primili su ga, ali mu je rečeno da pričeka jer
se car moli. Sannyasi je odgovorio da je i sam pobožan
čovjek i da bi mu bilo drago sjesti pored cara, ako bi
mu to bilo dopušteno. Uveli su ga i zamolili da sjedne
izvan sobe za molitvu. Čuo je velikog cara kako naglas
moli: «Bože daj mi pobjedu nad mojim neprijateljima,
daj mi više carstava da njima vladam kako bi se tvoja
veličina mogla iskazati na zemlji, itd.» Sannyasi se ustao
i krenuo da ode. Car se okrenuo i zamolio ga da pričeka
rekavši mu da ću uskoro biti slobodan i da su njegove
molitve pri kraju. Sannyasi se nije obazirao i nastavio je
svojim putem. Car mu je rekao da se zaustavi i upitao
ga zašto odlazi. Sannyasi mu je odgovorio: «Došao sam
k tebi moliti za nešto milodara, ali vidim da i ti sam
127
 Moj Učitelj

prosiš. Kako mogu tražiti milodare od drugog prosjaka?

Tražit ću od Onoga kome se ti moliš.» I otišao je.» Učitelj
se radosno nasmijao kad je završio ovu priču. Tada je
postao ozbiljan i rekao: «I kad se šalim ima tu nekog
značenja. Vidiš tu tamashu (‘šalu’, B.P.) o velikom caru
koji je bio prosjak!»

Učitelj je nastavio: «Vidiš, sve je to rezultat želja.

Naše su želje bez granica. Što više dobijemo, to više
želimo dobiti, i to se nastavlja. Samo postajemo sve veći
prosjaci, ništa više. Tako smo danas narod prosjaka.
Mislimo na Boga samo kad nešto hoćemo. Nikad ne
mislimo na Boga zbog njega samog. Zar to nije glupo?
Ako imamo Boga, imat ćemo sve, dok kad posjedujemo
materijalne predmete, posjedujemo samo stvari koje
propadaju. Sve materijalno propada. Samo je pitanje
vremena. Moramo željeti stvari koje ne propadaju. Želja
nije loša. Rekao sam da kama ili želja, nije loša stvar.
Ona je u stvari božanska. Bolje rečeno, ona je Božje
djelo. Kama i krodha, ljubav i ljutnja, su obje Božanske.
Međutim, naša želja mora biti za Boga i samo za Boga.
Tada se želja koristi na ispravan način, kao sila koja
nas vodi prema Njemu. Ista nas moć želje, primijenjena
neispravno na posjedovanje materijalnih stvar, udaljava
od Njega. Tako je sa svakom moći. Sama za sebe moć
nije ni dobra ni zla. Kakvoća njene upotrebe određena je,
naime, načinom na koji ju se primjenjuje i koristi. Kaže
se da moć kvari, ali ja velim da nas moć može uzdići i
osloboditi, ako je koristimo na ispravan način. Moć nas
sama po sebi niti kvari niti oplemenjuje. Ovisi o načinu
128
 Pristup Stvarnosti
na koji je koristimo. Iz tog je razloga duhovna moć rijetko
data osobama dok nisu iznutra očišćene metodama
kojima raspolažemo u našoj sansthi (‘organizaciji’, B.P.).
To je vrlo važno. Kako možeš kriviti dijete koje se porezalo
nožem koji si mu dao? To je razlog zbog kojeg u našoj
sansthi postoji zaštita od zloupotrebe moći. Mogu reći
da je u Sahaj Margu zloupotreba nemoguća. Lalajijevom
milosti imamo sistem učenja u kojem se abhyasi čisti
postepeno kako napreduje od jednog stadija do drugog.
Što to znači? Kako osoba raste u duhovnosti, ona postaje
sve čišćom, tako da je na najvišim razinama potpuno
čista. Takvim osobama se moć može dati sa sigurnošću.
One će raditi pod vodstvom više svijesti te nije moguća
pogrešna upotreba, bilo hotimična ili ne. Obično ćete
naći ljude koji primjenjuju moć iz ega. Tada moć postaje
opasna. U tim se slučajevima moć koristi zbog važnosti
sebe, a ne za dobro drugih. To ćeš vidjeti posvuda. U tih
će se osoba moć iskvariti. U stvari, pridodati će se već
postojećoj kvarnosti. Nije bilo moralnog očišćenja niti
pripreme terena. Ne treba kriviti te osobe. One rade pod
djelovanjem svojih samskara. U stvari su krive osobe
koje su dale moć tim ljudima. Sad vidiš kako je čistoća
vrlo važna za ispravan rad. Inteligencija, mudrost, sve
su te stvari dobre do izvjesne točke. One su i potrebne
do određene točke, ali čistoća je esencijalna. Bez nje se
ne može napraviti nijedan pravi posao. Razumiješ li to?
A u toj nas točci samo srce može voditi. Obrati se srcu
za vodstvo i ono će ti dati odgovor!»

129
 Moj Učitelj

«Zbog toga u našoj sansthi počinjemo sa srcem.

Ako je srce očišćeno, tada se čistoća širi kroz čitav
sistem. Srce kontrolira cirkulaciju i istinu govoreći to
je točka gdje u stvari mora započeti proces. Postoje i
druge točke koje uzimaju drugi sistemi, kao točka nosa,
točka između obrva, itd..., ali mi počinjemo sa srcem,
uzimamo srce za naš rad. Druge točke koncentracije
mogu biti dobre za siddhije (‘moći’, B.P.), da bi se dobile
moći i za ograničeni rast. Uzimanje srca u našem
sistemu, osigurava da čišćenje napreduje paralelno sa
duhovnim napretkom. To je čišćenje vrlo važno. Naime
u početku sadhane u našem sistemu (sanstha), vrlo je
važno obavljati čišćenje redovito. Kako se osoba čisti,
otklanjanjem utisaka samskara iz prošlosti, otvara se
mogućnost napretka. Stoga je to čišćenje vrlo važno.
Sjećaš li se primjera koji sam ti dao o jednom slučaju u
kojem sam morao otkloniti utiske iz prethodnog života?
Vidiš kako duboko leže te samskare? Može biti potrebno
vratiti se još više unatrag, stoga velim da je pravi prefekt
ili instruktor onaj koji zna čitati prošle živote. Naravno
to ne mora uvijek biti potrebno.»

Kad je Učitelj govorio o mjerama sigurnosti, koje

postoje unutar sistema, sjetio sam se iskustva koje sam
doživio 15. veljače 1967. godine, dana poslije Vasant
Panchamija. Na dan Vasant Panchamija Učitelj mi je
dao privremenu dozvolu da transmitiram i poučavam
ljude u duhovnosti. Bilo je to u Shahjahanpuru. Dan
kasnije stigao sam u Lucknow. Jedan od abhyasija iz
Lucknowa je saznao da sam dobio dozvolu i zamolio
130
 Pristup Stvarnosti
me da mu dam sitting. Htio je biti prvi koji će preko
mene primiti transmisiju. Prihvatio sam i sjeli smo u
meditaciju. Nisam znao što činiti. Molio sam Učitelja
da transmisija započne i da se dogodi štogod se mora
dogoditi. Nakon otprilike deset minuta, odjednom sam
imao viziju tako jasnu kao da je vidim otvorenih očiju.
Sjedio sam s abhyasijem preko puta sebi. Desno od mene
je bio zid, a na tom zidu su bila vrata koja su se otvorila
da bi propustila Učitelja. Učitelj je ušao sa stolcem
u ruci, postavio je stolac pored mene i sjeo. Potom je
počeo pomno gledati što činim. Nakon par trenutaka
vizija je nestala. Prenio sam to Učitelju, a Učitelj je
rekao: «Da, gdjegod je na djelu neki prefekt, uvijek je
pod nadzorom Učitelja. Moć sama po sebi je ista, bilo da
ja transmitiram ili neka druga osoba, ali se šalje shodno
potrebi abhyasija i sposobnosti preceptora. To je jaka
sila i mora ju se pažljivo odmjeriti. Ali, ne može nikom
škoditi, sam si to vidio».

Onda mi je Učitelj ispričao jedno svoje osobno

iskustvo. Učitelj je bio jako impresioniran ljubavlju
i pobožnosti jednog od abhyasija, koji je tada bio i
stariji preceptor u Misiji. Ljubav tog abhyasija tako je
snažno privukla Učitelja da je poželio učiniti nešto za
njega. Učitelj je ispričao: «Ta je osoba osjećala veliku
ljubav prema meni. Bio je to čovjek velike ljubavi i
pobožnosti. Srce mi je bilo puno nestrpljenja da nešto
učinim za njega. Došao me posjetiti kad sam bio u
Vijayawadi. Rekao sam mu da sjedne u meditaciju,
htio sam ga uzdići za sedam točaka. Zamisli, sedam
131
 Moj Učitelj

točaka! Shvaćaš li što to znači? Za takav je napredak

potrebno nekoliko života, ali njegova je ljubav bila
zaista velika i odlučio sam to učiniti. Pomaknuo sam
ga za jednu točku, zatim za dvije. Bio sam ga uzdigao
za tri točke, kad sam čuo glas Lalajija, koji je bio ljut
na mene: «Što radiš?» upitao me moj Učitelj. «Želiš li ga
uništiti? Prestani s tom gluposti!» Učitelj se nasmije i
reče: «Naravno morao sam poslušati Učitelja. Bila je to
izravna zapovijed! Eto, vidiš li brigu Učitelja za njegov
rad? Naša je transmisija vrlo moćna sila i mora se vrlo
oprezno koristiti. Ali uvijek postoje kontrole. Ne može
doći ni do kakve štete.» Kasnije mi je abhyasi pisao da
je mjesec dana imao gotovo nepodnošljivu glavobolju.
Ali znaš li što je napisao? Napisao mi je da me, mada
pati od glavobolje, moli da je ne otklonim jer je u njoj
bilo nekakvog užitka! Vidiš, to što sam učinio, u svom
uzbuđenju, bilo je previše. Stoga se Lalaji pobrinuo.
Često to radim u žaru da pripremim osobe. Ali postoji
nadzor. Ne može nikada biti nikakve štete!»

Da bih pojasnio kako Učiteljev nadzor djeluje i u

drugom smjeru, usmjeren na potrebe abhyasija, ispričat
ću vam jedno svoje osobno iskustva. Učitelj je bio došao
u Madras i bio je kod svog sina Chi Umesha u Besant
Nagaru. Jedno sam jutro otišao tamo da provedem nešto
vremena s njim. Bilo nas je samo troje ili četvero. Učitelj
je bio zabrinut, mrzovoljan i izuzetno šutljiv. U stvari je
takav bio posljednjih nekoliko dana i svi smo zbog toga
bili zabrinuti. Obično je tako veseo, radostan i živahan
te nas je njegovo raspoloženje brinulo. Sjedili smo oko
132
 Pristup Stvarnosti
sat vremena u tišini. Odjednom se Učitelj ustao kao da
mu se žuri i upitao me: «Jesi li slobodan? Možeš li doći
unutra na par minuta?» Naravno da sam bio slobodan
i pošao sam za njim u njegovu spavaću sobu. Zatvorio
je vrata, raširio plahtu na pod i zamolio me da sjednem
preko puta njegove prostirke. Tada je iznenadno stavio
kapu i sjeo i sam u kut, nasuprot prostirci. Učitelj
je rekao: «Sjedni u meditaciju. Lalaji Saheb je tu
(pokazujući prostirku) i želi ti transmitirati.» Obuzelo
me strahopoštovanje i sjeo sam u meditaciju. Bio je to
jedan od najkraćih sittinga, potrajao je jedva tri minute.
Učitelj je rekao: «To je sve!», a ja sam otvorio oči. Učitelj
je izgledao u ekstazi. Došao je k meni i rekao: «Sabash!
Danas sam jako sretan. Posljednja sam tri-četiri dana
nastojao učiniti nešto za tebe, ali nisam znao kako to
učiniti. Dok sam tako mislio Lalaji mi je rekao: «Zašto
se brineš? Ako ne možeš to uraditi, pošalji ga meni na
nekoliko minuta. Sam ću se pobrinuti za njega.» Učitelj
je bio izuzetno zadovoljan. Zagrlio me i rekao: «Jako mi
je drago da si bio u stanju privući Lalajijevu pažnju na
sebe. Želim ti da duhovno napreduješ.» Bio sam odviše
ganut i obuzet emocijom da bih mu odgovorio. Samo
sam mu, u znak obožavanja dotaknuo stopala. Bila je
to prva prilika u kojoj sam dobio izravnu transmisiju
od Lalajija, velikog Učitelja. Pričam tu epizodu da bih
pokazao da Učiteljev nadzor nije samo ograničen na
negativnu kontrolu radi sprječavanja zloupotrebe moći.
Naprotiv, riječ je o pozitivnom nadzoru, da se osigura
ispravno i pravovremeno korištenje Božanske moći za

133
 Moj Učitelj

duhovnu dobrobit abhyasija. To je jedino što valja imati

na umu.

Pred nekoliko sam godina bio učesnik u jednom

događaju koji snažno naglašava taj aspekt Učiteljeva
rada, pažnju kojom slijedi abhyasije i zadovoljava
njihove unutarnje potrebe. Otišao sam nekakvim
poslom u Tiruchirapalli, a, kako sam završio već ujutro,
ostalo mi je slobodno poslijepodne. Odlučio sam obići
majčina brata, koji je tada stanovao u Tiruvaruru, oko
50 milja od Tiruchirapallija. Napustio sam Trichy oko
11 h ujutro i stigao u Tiruvarur u 13 h. Počeo sam
tražiti kuću svog ujaka, što nije bilo lako jer nisam
imao adresu. Mislio sam da će biti lako naći njegovu
kuću, jer sam vjerovao da je Tiruvarur mali grad. Nisam
ga naime nikada ranije vidio. Međutim, traženje mog
ujaka pokazalo se zamornijim nego sam očekivao.
Nakon što sam pitao za informacije na pola tuceta
poštanskih ureda i telefonirao na razna mjesta, koja su
mi sugerirali poštanski službenici, morao sam napustiti
potragu. Odlučio sam napustiti Tiruvarur obzirom da je
bilo 16 h i da sam se morao dugo voziti da bih se vratio
u Madurai.

Napustio sam centar gradića i krenuo natrag. Dok

sam vozio preko tržnice, zaustavio sam se piti, jer
sam bio jako žedan. Kupio sam piće u jednom malom
dućanu betela, a dok sam pio, prišao mi je neki čovjek
kojeg se nisam sjećao da sam ikad prije vidio. Pozdravio
me i rekao da je abhyasi Misije. Ispričao je da se čitavu
134
 Pristup Stvarnosti
prethodnu noć osjećao jadnim i napuštenim i da je
proveo svu noć plačući i moleći za Učiteljevu Milost. Čak
i dok je to govorio suze su mu navirale na oči. Nadodao
je: «Gospodine, ti me se ne sjećaš, ali ja sam te vidio
u Trichyju pred dvije godine kad si došao s Učiteljem.
Ovdje nema centra i osjećam se potpuno napuštenim.
Osjećam da su te moje molitve pune noćašnjih suza
dovele ovdje. Zahvalan sam Učitelju da te je poslao k
meni. Ljubazno te molim da dođeš u moju sobu i daš mi
sitting.» Otpratio sam ga u sobu i dao mu sitting. Bio je
duboko i iskreno zahvalan na ovome znaku Učiteljeve
Milosti.

Nakon što sam ga ostavio i krenuo put natrag,

prema Maduraiu, mislio sam o tom naizgled banalnom
događaju. Čudio sam se čitavoj stvari, jer mi je postalo
jasno da je sve bilo planirano, mada ne s moje strane!
Palo mi je na pamet da su djelatnici Misije i Učitelja
u stvari kao pokretne policijske patrole koje se šalju
gdje su potrebne. Otišao sam u Tiruvarur zbog osobnih
poslova, ali me Učitelj skrenuo na Svoje. To je Učiteljeva
ljubav za njegove abhyasije. Taj mi je događaj otkrio da
tamo gdje u srcu abhyasija leži istinska težnja i žudnja,
pomoć je Učitelja uvijek prisutna i nepogrešiva.

135
 Moj Učitelj

Osmo poglavlje

ULOGA GURUA

Guru zauzima i igra temeljnu i odlučujuću ulogu

koja prožima čitav duhovni život aspiranta. U početku
prakticiranja on se može činiti samo običan vodič s
ograničenom ulogom, ali kako se odnos guru-učenik
usavršava i raste, ta uloga postaje sve veća i sve više
prožima učenikov život. Konačno se dostiže vrhunsko
duhovno stanje u kojem Učiteljevo vodstvo u potpunosti
upravlja i potiče život učenika. To je općenito prihvaćeno
shvaćanje u Sahaj Margu.

Ako pogledamo gurue kao takve, utvrdit ćemo

da su tu svrstani od običnih učitelja rituala i svetih
spisa, s jedne strane, do Vrhunskog gurua duhovnosti,
dostojnog naziva Učitelja, s druge strane. Između ta
dva ekstrema uvršteni su gurui svih vrsta prakticiranja
i učenja, koji zauzimaju razne uloge, uključujući i
uloge učitelja, svećenika, prosjaka, astrologa itd. Mnogi
upravljaju vlastitim organizacijama zvanim mutt, dok
su mnogi nomadi te putuju zemljom uzduž i poprijeko.
Ovi su posljednji vrlo često i sami početnici, koji čine
pokore i propisano prakticiranje u traganju za vlastitim
spasenjem. Međutim kako nose oker tuniku sannyasija,
ljudi im se obično obraćaju kao guruima. U stvari, kad je
riječ o razlikovanju između učenika i učitelja, institucija
sannyasija može često dovesti u zabludu. Sannyasiji
136
 Uloga gurua

čine većinu gurua u Indiji. Nije tako lako naći gurua

koji je obiteljski čovjek, ponajviše zbog učenja Advaita
Vedanta, koji prema interpretaciji poznatih gurua iz
prošlosti, propisuje celibat kao kruti uvjet potreban za
početak duhovnog traganja. Važan aspekt učenja moga
Učitelja, je stavljanje Boga na raspolaganje svima; i ne
samo to: moj Učitelj uči i da je obiteljski čovjek osoba od
koje se može očekivati rastući duh istinskog duhovnog
odricanja ili vairagye. Učitelj je više puta ponovljao
da se istinska vairagya razvija u obiteljskom krugu,
kroz izvršavanje vlastitih dužnosti. Sistem sannyasa,
međutim, ohrabruje bjegunce i one koje odlaze od kuće
da bi tražili metodu, samo kao bijeg od zahtjeva života
u obitelji. Sannyasa tako vodi k slabosti i nadodaje
velikom broju putujućih lutalica nove lutalice, koje
žive van društva ne dajući mu zauzvrat ništa značajno.
Takav teret društvo u sadašnjem kontekstu jedva može
podnijeti, kako materijalno tako i duhovno.

Najveći dio stanovništva Indije zna da se ne može

ni započeti duhovni život bez obreda inicijacije kojeg
vodi svećenik. Prije ili poslije svećenik se umiješa
u život svake osobe i obično potom postane guru
članova te obitelji koju je na brzu ruku usvojio. U
Indiji najčešće vidimo da većina ljudi smatra osobnog
gurua svojom najdražom imovinom. Gurua se rijetko
mijenja zbog predrasudnih strahova o nesreći ili strahu
od prokletstva napuštenog gurua. Taj guru obično
postaje teret kojeg se strpljivo podnosi, a religiozni život
degenerira u nekakvu licemjernu igru pregovaranja:
137
 Moj Učitelj

glava obitelji, s jedne strane, nastoji umanjiti troškove

obreda, dok, s druge strane, guru ili svećenik koristi svu
svoju maštu, uvjerljivost i pozivanje na svete spise da
poveća vlastiti dobitak. Obiteljsko božanstvo nijemi je
svjedok te religiozne bitke dosjetljivaca koja se odvija u
njegovu prisustvu, dok ono, zatvoreno unutar idola, nije
u mogućnosti bilo što reći. Ima međutim i svećenika,
koji iskreno vjeruju u vrhunsku djelotvornost obreda
te obavljaju rituale s potpunom vjerom, bez pohlepe i
škrtosti, ali njih je malo.

Sve to zbunjuje, posebno strance, a ponajviše one

koji u Indiju dolaze po prvi put te, pošto su proučavali
našu literaturu, prilaze ovoj naciji s već stvorenim
poštovanjem prema instituciji gurua. Mnogi od njih
ostaju zbunjeni kad vide da jedan mali dio stanovništva
teži tome da postane guru svjetskoga dosega, voditelji
mutta, vođe kultova i sekti, učitelji joge te gurui, ne
samo po Božjoj naredbi već i po vlastitom pravu. Zbrka
se daljnje povećava kad vide da se i učenici tih gurua
uporno predstavljaju kao manji gurui. Ta zbunjenost
stranih posjetitelja ne iznenađuje jer se samo malen,
odnosno neznatan dio Indijaca, čini svjestan stvarnih
osobina koje netko mora imati prije nego postane guru.
Zbrka je tako velika da se i obični recitatori molitvi i
prosjaci odjeveni u oker boju, astrolozi, a eventualno i
šefovi ureda smatraju guruima.

Od gurua se obično očekuje da preuzme na sebe

karmički teret svake osobe koju primi za učenika. U
138
 Uloga gurua

ovoj zemlji opterećenoj karmom, ljudi su obično jako

željni naći gurua kojeg mogu opteretiti nakupljenim
teretom karme. Kao da se gotovo svakog, tko ima želju
prihvati taj teret, prihvaća za gurua. Ljudi ne žele
gledati u dubinu. Rijetko naime postoji odlučna težnja
k duhovnom napretku jer često prevladava običaj
rasterećivanja nagomilane karme. Pošto služba gurua
tradicionalno donosi novčanu ili drugu korist, takav je
položaj doista privlačan velikom broju ljudi koji se lako
laćaju te uloge. Ne iznenađuju stoga što je institucija
gurua spala na razinu obične profesije, koja nije baš
plemenita, obzirom da privlači najmanje prikladne
osobe za vršenje te uzvišene službe. Najveći dio njih
u stvari su varalice i šarlatani koji bestidno varaju
naivnu publiku, a pomaže im grupa chela ili učenika
čija je jedina dužnost da na glas pjevaju slavljenja svog
gospodara i učitelja koga štite od odveć ljubopitljivog
pogleda javnosti. To je nivo na koji se srozala ta nekoć
uzvišena, sveta i izuzetno štovana institucija. Uprkos
općoj korupciji i srozavanju vrijednosti, postoji i danas
pokoja iskrena, uzvišena duša koja živi discipliniranim
životom ispunjenim molitvom i posvećuje se služenju
čovječanstvu.

Sve to, međutim, nimalo ne umanjuje stvarnu

potrebu za sposobnim guruom koji vodi naš duhovni
život i pomaže nam u razvoju. Potreba se nameće kao
i uvijek, međutim, u moderna je vremena potraga za
guruom dugotrajan, rizičan i složen posao koji nas može
dovesti i do toga da se srce slomi jer je to gore nego li
139
 Moj Učitelj

tražiti proverbijalnu iglu u stogu slame. Ne iznenađuje

što su mnoge predane duše morale potratiti značajan
dio svog života u takvom traganju za istinskim guruom.

Jedan od naših stranih suradnika ispričao nam

je dugu epopeju o svom osobnom traganju. Došao je
mnogo puta u Indiju, šest ili sedam puta, s jedinim
ciljem da potraži ili nađe osobu koga bi mogao prihvatiti
kao gurua, da ga vodi na njegovu duhovnom putovanju.
Na svakom od tih putovanja proveo je mnoge mjesece
posjećujući ashram za ashramom, srećući gurua za
guruom, boraveći u svetim mjestima, jednom za drugim
dok, kako je sam ispričao, nije bio u stanju reći da nije
propustio ni jedan jedini ashram ili gurua od nekakve
važnosti ili glasa između Himalaje i Kanyakumarija.
Bio je jako žalostan jer u ovoj po duhovnosti poznatoj
zemlji ne može pronaći osobu koju bi mogao prihvatiti
otvorena srca kao svog gurua. Na svom, kako je odlučio,
zadnjem putovanju u Indiju, opet je išao s jednog
mjesta na drugo posjećujući ashrame i gurue. Na kraju
tih putovanja, upravo dva dana prije nego će zauvijek
napustiti ovu zemlju, sudbina ga je dovela do jednog od
naših prefekata i tako se uspostavio duhovni kontakt
s mojim Učiteljem. Imao je zaista sreće što je našao
svog gurua, ali na svako takvo uspješno traganje ima
doslovno na tisuće njih čiji su protagonisti doživjeli
gorka, frustrirajuća, a ponekad i tragična iskustva. Ima
među nama abhyasija koji su potrošili najveći dio svog
života tražeći gurua, mnogi su od njih propatili samoću,
lišavanja, osiromašenje te čak i jaka poniženja prije nego
140
 Uloga gurua

li im je sudbina dala hrabrosti da se oslobode i potraže

nešto novo. Neki su pričali potresne priče o tome što se
događa unutar zatvorenih granica nekog od «ashrama»
i osobne, fizičke opasnosti s kojima su se morali suočiti
kad su prekinuli s njima. Neki od tih koji su pobjegli
bili su popraćeni prijetnjama o strašnim posljedicama,
ako ne odustanu od svog novog udruživanja s mojim
Učiteljem i ne vrate se u tor.

Kad je riječ o traganju za istinski sposobnim guruom

u ovoj zemlji obilja, zemlji punoj gurua, vlada istinsko
siromaštvo.

Raspravio sam jednom prilikom tu temu s Učiteljem,

podsjećajući ga na poteškoće s kojima su se mnogi naši
abhyasiji morali sresti. Učitelj se mirno nasmijao, ali
je ostao šutjeti. Zamolio sam ga da nešto kaže. Učitelj
je rekao: «Istinito traganje trebalo bi biti unutarnje
traganje. Čovjek može ići od jednog mjesta na drugo,
širom svijeta i provesti tako čitav svoj život, a da unatoč
tome ne uspije naći gurua. Grješka je upravo u tome
što iščemo i tražimo gurua. Ispravan je način molitva
za guruom. Što bismo trebali učiniti? Trebali bismo se
moliti izravno Bogu, s dubokom žudnjom u srcima, da
nam pošalje valjanog vodiča. A kad budemo spremni za
njega, guru će sam zakucati na naša vrata. Ispričao sam
ti kako sam dobio mog Učitelja. To je Njegova Milost.
Istinsko bi traganje dakle trebalo biti kroz molitvu,
unutarnje traganje, a tada je uspjeh osiguran.» Ovo bi
trebalo poslužiti da otvori oči svima koji žele slijediti put
141
 Moj Učitelj

duhovnog života i u tu svrhu tražiti vodiča. Jedan je

od naših zapadnih abhyasija posvjedočio djelotvornost
takvog unutarnjeg traženja, temeljenog na molitvi.
Ta je osoba godinama imala žarku želju za duhovnim
razvojem, ali nije uspjela naći pomoć. Upala je u stanje
velike potištenosti i očajanja. Međutim, božanska je
iskra u srcu bila posve aktivna. Tada je učinio svečani
zavjet da će dnevno sjediti u molitvi i predano moliti
kako bi našao gurua i da će to činiti točno godinu dana.
Ako molitva bude uslišena, dobro. Ukoliko ne, dobro,
zauvijek će napustiti žudnju da slijedi duhovni put.
Molio se predano svakoga dana. Tada je «čudesno»,
kako je ispričao abhyasi, došao u kontakt s mojim
ocem koji je tada bio u Rimu. Moj je otac primio pismo
u kojem je bio zamoljen doći u grad u kojem je stanovao
taj abhyasi. Nije se nikada doznalo kako je ta osoba
saznala da je moj otac u Rimu. To je za njega bila - i
do dan danas ostala - tajna. Moj je otac otišao tamo,
dao osobi nekoliko sittinga i utemeljio centar Misije u
tom mjestu. Taj je slučaj jasno i slavno svjedočanstvo
djelotvornosti iskrene molitve iz srca. Guru je otišao k toj
osobi. Naravno, bilo je patnje, kako mi je ta osoba više
puta ponovila, ali bila je to osobna i unutarnja patnja
iz koje proizlazi čišćenje i pročišćavanje, koje može
usmjeriti stanje ispunjeno molitvom koje mu je uslijedilo
u željenom smjeru. Uspjeh je ubrzo uslijedio. To jasno
dokazuje - ukoliko je takav dokaz uopće potreban - da
je to što mi je Učitelj rekao moguće.

142
 Uloga gurua

Stoga je jedna od uloga pravoga gurua očekivanje

zova pobožnoga srca i odgovor na njega. Ako se dublje
pozabavimo time, otkrit ćemo da je i to površan način
gledanja. U stvari Učitelj «pripremi teren», kako kaže,
kroz trajan duhovni rad. On privuče osjetljive duše,
a kontakt postaje izravan duhovni kontakt. Zapravo
duhovni učenik, spreman za duhovni put, čeka kod
kuće u stavu molitve, dozivajući gurua da dođe k njemu.
To je najjednostavniji i najbolji put jer rijetko znamo
gdje ga tražiti čak i kad bismo krenuli na put u potragu
za njim. «Onome, koji zna čekati, sve dođe» kaže jedna
stara izreka, a posebno je primjenjiva na dolazak gurua
u nečiji život. Guru, sa svoje strane, pruža svoje duhovne
antene i kada one nađu osjetljivu dušu, obavještavaju
gurua. Guru tada smjesta započinje s pripremom
abhyasija kroz transmisiju. Fizički kontakt između
gurua i učenika može se ostvariti mnogo kasnije. Točno
vrijeme u kojem se uspostavlja osobni odnos nije u tom
trenutku važno za pripremu abhyasija. Učestali osobni
kontakt velikim dijelom služi za osobno zadovoljstvo
abhyasija, a kad netko ima Učitelja visoke sposobnosti,
koji je u stanju da transmitira i koji je u Brahmalayi,
odsustvo osobnog kontakta, licem u lice, ne djeluje ni
na kakav način na napredak osobe.

Moj mi je Učitelj osobno rekao da je to tako. Učitelj

je ispričao kako je bio otpočeo s obrednom pujom, te
nastavio potom s jogičkim sistemima itd., da bi se na
koncu molio Bogu da mu pošalje sposobnog gurua.
Stigao je pred Lalajijeva božanska stopala kad je imao
143
 Moj Učitelj

22 godine. Nešto je kasnije doznao da je Lalaji, u želji

da dozna tko će nastaviti njegov rad, meditirao na to,
a pojavilo mu se lice mog Učitelja. Lalaji je odmah
otpočeo transmitirati osobi koju je vidio u viziji. To se
dogodilo mnogo godina prije nego li su se sreli. Učitelj
je, povezujući vrijeme, na svoje čuđenje otkrio da je
trenutak, kad je Lalaji počeo s transmisijom, koincidirao
s trenutkom kada je on, kao dijete, pod vodstvom majke
otpočeo s molitvama prema propisanom obredu. Učitelj
mi je rekao: «Da Lalaji nije počeo da mi transmitira, ja
se ne bih niti molio. Njegova je transmisija probudila u
meni poticaj te me stavila na stazu duhovnosti.»

U jednom od svojih javnih predavanja, koje je

držao u Allahabadu, doktor je Varadachari govorio o
tom aspektu duhovnog života. Rekao je: «Moj je Učitelj
bio sposoban odabrati ljude iz svih slojeva društva,
velim «odabrati», mada se nama čini da mi idemo k
Njemu. Kad stupimo u kontakt s Njim, tada se, nakon
preliminarnog cleaninga, uspostavlja direktna veza s
Božanskim». U tom predavanju je također iznio nešto što
mu je Učitelj bio rekao: «Ne samo što odaberem osobu,
već joj, nakon što sam je privukao, dajem sebe.» Stoga je
prva pouka koju učimo da onaj, tko žudi za duhovnim
načinom življenja i zaista se želi predati guruu, treba
sjediti iz dana u dan u molitvi i moliti Svemogućeg da
mu da gurua. Tada će guru doći k njemu kada on bude
spreman.

144
 Uloga gurua

Stoga je prva uloga gurua da pripremi teren kako bi

se duhovna moć, nalazeći mjesta u otvorenim srcima
učenika punih žudnje, ulijevala u odabrano polje. U tim
srcima moć Učitelja odmah započinje rad na preobrazbi.
Aspirant nije svjestan rada koji se na njemu vrši. Guru
djeluje u tajnosti, dok ne dođe trenutak za susret u četiri
oka između njega i aspiranta. Tada aspirant postaje
učenik i počinje biti svjestan djelovanja Učiteljeva rada
na sebi. Rad koji je do sada obavljan u tajnosti, postaje
vidljiv. Sjeme je klijalo pod zemljom pa je sada biljčica
iznikla na divno svjetlo dana vanjskoga svijeta. U prirodi
je kozmičkoga djelovanja da se kreativni procesi odvijaju
potajice, daleko od radoznalih očiju, osim očiju same
Majke prirode. To je zakon svemira. Kad je kreativni
proces dovršen tek se tada očituje rezultat načinjenog
posla. Od tada to postaje proces rasta: dovršena je
kreativna faza počinje faza razvoja. To se događa
upravo onda kad rad postaje vidljiv. Vidimo stoga da
se najvažniji aspekt rada Učitelja, priprema terena za
rad i usađivanje sjemena u osobe, obavlja u potpunoj
tajnovitosti koju skriva sama Priroda.

To objašnjava zašto rad mojega Učitelja ne treba ni

reklamu ni propagandu. On radi sam, koristeći Božansku
moć, koja mu je stavljena na raspolaganje. Rad je u
svom suštinskom i kreativnom aspektu tajan. Ne samo
što su reklama i propaganda za taj rad nepotrebni, već
bi mu, kad bi ih se koristilo u prvim fazama rada, mogle
i škoditi. Treba reći da je, od trenutka kad Učitelj počne
pripremati teren do trenutka kad rad postane javan,
145
 Moj Učitelj

vremenski razmak - ili je barem u prošlosti bio, reda

veličine dvadeset ili dvadesetpet godina. Ne bih rekao
da je to standardno. Kad se rad razvije, sigurno će se
ubrzati, ali kako pokazuje iznesena analiza, ‘vidljivi
aspekt’ rada je stadij razvoja. Stoga se tek u tom stadiju,
kad se rad otkriva pogledu javnosti, može eventualno
razmišljati o reklami.

Da bih ilustrirao tu prvu fazu rada Učitelja, ispričat

ću vam slučaj jedne osobe koja je sada stari prefekt
Misije. Pred oko petnaest godina taj je čovjek pročitao
u novinama recenziju Učiteljeve «Stvarnosti u zoru».
Napisao je Učitelju, pokazavši se zainteresiranim za
metodu jogičkog učenja Sahaj Marga kakva je iznijeta u
knjizi. Učitelj mu je odgovorio da je on na raspolaganju
tom gospodinu te ga je zamolio da sjedne u meditaciju
i okuša metodu. Učitelj ga je zamolio da ga prethodno
informira kada će sjesti u meditaciju, kako bi mogao
transmitirati u pravom trenutku. Pričajući tu priču taj
mi je gospodin rekao: «Kad sam primio Učiteljevo pismo
odlučio sam da ga neću prethodno obavijestiti kad ću
sjesti u meditaciju. Na koncu konca, rekao je da je
sposoban prenijeti metodu putem transmisije. Zašto bih
ga dakle trebao ranije obavijestiti? Na neki sam ga način
htio iskušati. Razmišljajući tako slijedećeg sam jutra
sjeo u meditaciju. Bio je to predivan osjećaj. Za vrijeme
sittinga, osjetio sam kako mi se neka strahovita moć
ulijeva u srce. Kao da se otopljeno olovo ulilo u mene».
Taj je gospodin shvatio da Učitelj ne ovisi o njegovim
obavijestima da bi otpočeo rad. Njegov je božanski rad
146
 Uloga gurua

započeo mnogo ranije, a za abhyasija je samo bilo važno

da to osjeti kroz čin svjesnog sudjelovanja.

Na neki je način taj prvi stadij najvažniji stadij rada

Učitelja. Za Njega možda i najjednostavniji. Na ovoj
razini djelovanja nema otpora jer, kako aspirant ništa
ne zna o radu koji se nad njim obavlja, ne može pružati
nikakav otpor. Nema nikakve svjesne prijemljivosti ili
tražene suradnje jer aspirant ne zna da Učitelj radi na
njemu. Njegova vlastita težnja ili žudnja za duhovnim
traganjem djeluje kao snažna sila koja privlači k njemu
Milost Učitelja, što samo po sebi djeluje kao moćan
čimbenik suradnje koji omogućuje Učitelju da radi
na njemu. Učitelj, kao svjesni instruktor duhovne
moći prima određenu razinu suradnje od nepoznatog
partnera, aspiranta, kakvu rijetko ima u kasnijim
fazama rada. Kada veza Učitelja s aspirantom postane
formalna te zadobije oblik odnosa guru-učenik, rad
izranja na površinu. Tada započinje istinski problem:
sada se učenik može odupirati radu Učitelja, svjesno
ili ne. U tom je stadiju učenik svjestan činjenice da
Učitelj radi na njemu. Počinje stavljati pod znak pitanja
djelotvornost moći, postojanje moći, a onda i sam
izvor moći. On možda počinje i sumnjati u sposobnost
Učitelja. I to ide naprijed, od jedne sumnje do druge,
a time otpor raste. Vidimo da na svjesnoj razini otpor
može biti značajan. Međutim Učitelju nije posebno
teško nadvladati taj otpor, jer kroz razum i primjer može
uvjeriti abhyasija te tražiti od njega da prati na sebi
rezultate Učiteljeva rada. Tako se može stvoriti određeni
147
 Moj Učitelj

stupanj povjerenja koje se polako, kako rad napreduje,

od jedne razine svijesti do viših razina, od jednog stanja
postojanja do drugih, uzvišenijih - preobražava u vjeru,
a potom u ljubav, kulminirajući konačno u predavanju.
Međutim, u slučaju nesvjesnog otpora, rad može biti
mnogo teži i dulji.

Učitelj je shematski zgodno podijelio aspirante u

dvije kategorije. Prvi naizgled pokazuju jaku suradnju
na svjesnom nivou, ali otpor je sav u unutrašnjosti, tvrd
poput stijene. Učitelj ih uspoređuje s plodom manga,
koji je izvana sladak i sočan, ali je unutra tvrd poput
kamena. Druga kategorija abhyasija pruža otpor izvana
i svjesno. Čini se da se ne slažu ni sa čim što Učitelj
kaže ili čini. Otpor se čini znatnim. Međutim iznutra je
suradnja izuzetna. Te osobe uspoređuje s bademom koji
izvana ima tvrdu koru, dok iznutra ima meku, slatku
jezgru.

Ako se dobro razmotri, ta se podjela može vrlo

jasno uočiti među abhyasijima. Ima abhyasija koji su
vrlo poslušni i blagi te naizgled surađuju maksimalno,
ali vrlo sporo napreduju, a u nekim slučajevima ne
napreduju uopće. Ostaju vezani uz metodu godinama. U
jednom od takvih slučajeva imao sam utisak da se neka
vrst nepravde čini jednom abhyasiju. Bio je u Misiji već
mnogo godina, kad sam ga prvi put sreo, ali sam uočio
da je Učitelj uvijek vrlo kritičan kad govori o njemu.
Kad sam upitao Učitelja zašto se tako strogo ophodi s
dušom koja je tako očito sklona suradnji, Učitelj mi je
148
 Uloga gurua

objasnio. »On je, vidiš, jako mio, rekao je, i kaže da se

potpuno predao meni, ali iznutra je poput stijene. Njegov
je unutarnji otpor vrlo jak. Pokušao sam mu pomoći,
ali transmisija ne ulazi u njegovo srce koje je potpuno
zatvoreno te se ona odbija. Shvaćaš li problem? Kako
mogu pomoći takvoj osobi? Može se, ali je postupak
dug, on mora bit strpljiv i pokušati surađivati iznutra».
Bio sam jako zbunjen ovim objašnjenjem te sam upitao
Učitelja kako se taj podsvjesni otpor tako naglo pojavio,
posebno kad je žudnja dovoljno snažna da ga dovede k
Učitelju. Mogao sam naime u potpunosti shvatiti kako
se svjestan otpor može javiti u nekim abhyasijima:
to je normalna stvar u međuljudskom odnosu i lako
je shvatljiva. Ali kako se mogao tako iznenada roditi
podsvjesni otpor? To me je zbunjivalo. Učitelj je rekao:
«Koristim izraz podsvjestan u općem značenju, da bih
označio stanje uma kojega abhyasi ne primjećuje ili
nema svijesti o njemu. Nerado koristim riječ ‘podsvijest’
jer ima posve različito značenje, mada nije u stvari
netočna. Objasnit ću ti drugačije. Taj otpor stvaraju
samskare. Nekada su samskare tako duboke da ih je
teško nadvladati. Potreban je redoviti cleaning kroz
duže vremena. Taj je otpor učinak samskara. Stoga te
osobe trebaju biti strpljive i nastojati surađivati. Postoji i
jedna druga poteškoća: na površinskoj razini ili svjesnoj
razini oni nestrpljivo žele razvoj. Međutim ne smije biti
nestrpljenja, jer to znači da uz nestrpljenje postoji i
sumnja. Potrebna je snažna želja, potpuna žudnja za
Ostvarenjem. Ti ljudi međutim brkaju površinsku želju
sa žudnjom i suradnjom te stoga postaje vrlo teško postići
149
 Moj Učitelj

promjenu njihova stava. Obično se, kad im to kažem,

otpor samo povećava. Što onda činiti? Nastavljam raditi
na svoj način, ali naravno trebat će vremena.»

To nas dovodi do druge faze Učiteljeva rada - cleaninga

i čišćenja abhyasija, kako bi se omogućio brzi napredak
i poslije ga učvrstio. Što se to čisti? Učitelj obično
odgovara da čitav sistem mora biti pažljivo očišćen. To
uključuje srce i više točke, jednu po jednu. Najvažniji
je rad na srcu i na Području srca gdje leži skriven u
obliku grubosti najveći dio ostatka samskara. Učitelj
nas naime uči da, kada djelujemo na bilo kakav način
(izraz «djelovati» shvaća se ovdje u njegovu najširem
smislu i obuhvaća sve osjetilne i mentalne aktivnosti),
radnja ostavlja «utisak», koji se, kad je jako dubok, zove
samskara. Površinski se utisci, naravno, lako čiste. Lako
je obrisati školsku ploču i očistiti je. Ali nije ista stvar,
na primjer, s gramofonskom pločom, na kojoj su utisci
urezani na tako dubok način da čine trajne ureze. Kada
smo obuzeti našim radnjama, povećava se opasnost
stvaranja dubokih utisaka. Utisci koji su se nakupili
u nama čine teret samskara prošlosti. Učitelj ih mora
očistiti svojom duhovnom moći. Kako napreduje taj
postupak cleaninga, abhyasi za vrijeme svojih sittinga
meditacije osjeća istinsku ‘lakoću’.

S tim sam u vezi imao osobni problem koji sam

jednom raspravio s Učiteljem. Kad sam počeo meditirati,
nadolazio je i ometao me velik broj misli, ali slijedeći
Učiteljevu tehniku da im ne pridajem pažnju, tijek misli
150
 Uloga gurua

se počeo postepeno smanjivati, dok nisam bio u stanju

osjetiti trenutke odsustva misli. Međutim, i u tom je
ležao moj problem, nakon nekoliko godina sadhane,
odjednom su se u meditaciji pojavile nečiste i ružne
misli. Naravno, bio sam duboko zabrinut, strahujući
da je to znak nazadovanja, a ne napretka. Učitelj mi je
odmah razjasnio taj problem: «Lako je, rekao je, obrisati
prašinu, koja se svakoga dana nakuplja na stolu: ona je
površinska i lako ju je maknuti. Zamisli međutim da se
crnilo izlilo na stol koji ga je upio, tada je čišćenje mnogo
teže. Dakle razlika je u prirodi utisaka. Još nešto: nekad
imamo ružne misli i svjesni smo toga, stidimo ih se i
gurnemo ih dolje. Najružnije i najgore misli skrivene su
vrlo duboko u umu, stoga je njihovo čišćenje posljednje
na redu. To se dogodilo u tvom slučaju. Trebao bi biti
zadovoljan da su te ružne misli konačno otklonjene.
Sad će napredak biti brži. Razumiješ li to? To je kao
bara: lišće i prljavština plutaju na površini i može ih
se lako otkloniti. Ali teška prljavština se slaže na dnu
i potreban je napor da ju se izvuče, stoga se čisti na
kraju. Ne trebamo se brinuti. Međutim, kažem ti, vrlo
je važno, otkloniti istoga dana sve što se nakupilo u
tom danu, u protivnom će sutradan postati nešto teže
i čvršće i zahtijevati će veće napore. To je razlog zbog
kojega propisujem abhyasijima dnevni cleaning. Ako
je ispravno obavljen, taj će postupak otkloniti to što
je nakupljeno u tom danu. Ostalo je zadaća Učitelja.
Shvaćaš li stoga važnost dnevnoga cleaninga?»

151
 Moj Učitelj

Jednom prilikom, nekoliko godina nakon što sam

otpočeo sa sadhanom, otišao sam u Shahjahanpur.
Učitelj mi je rekao da dobro napredujem i da je općenito
jako zadovoljan. Dao mi je individualni sitting koji
je trajao preko pola sata. Na kraju mi je rekao: «Sad
sam očistio tvoj sistem i otklonio grubosti.» Slušajući
te riječi malo sam se zabrinuo jer sam mislio da neće
biti toliko potrebe za cleaningom. Rekao sam Učitelju
da nisam svjesno napravio ništa što bi mi moglo dodati
sistemu kakvu grubost. On mi je također pisao hvaleći
moj napredak. Upitao sam ga da mi objasni kako je ta
grubost sad ušla u mene do te mjere da mi je potreban
cleaning. Učitelj se nasmijao i rekao: «Ne moraš se
brinuti zbog toga. Nije bilo mnogo toga, ali znaš da sam
ja perfekcionista i ne mogu podnijeti niti malu tamnu
mrljicu u sistemu. Naime, na crnoj se košulji prljava
mrlja ili točkica neće vidjeti, ali na bijeloj košulji odskače
i najmanja mrlja crnila te privlači pažnju. U svakom
slučaju to je moj problem i ti se ne trebaš brinuti». Ipak
sam primorao Učitelja da mi kaže kako se formirala ta
grubost. Učitelj je odgovorio. «Ma kako čisto bilo naše
djelovanje, uvijek se stvara izvjestan utisak. To je na
ljudskoj razini neizbježno. I kod mene se stvara grubost
koju Učitelj čisti kadgod je to potrebno. Reći ću ti još
nešto. Kad sjednemo u meditaciju, u srcu je prisutna
žudnja prema nečem. To stvara prazninu i privlači
grubosti iz okoline oko nas koje se natalože u nama.
Osoba, koja redovito meditira, nakupi dakle nešto
grubosti i na taj način. Iz tog je razloga dovoljan jedan
Svetac velikih sposobnosti u jednom kraju. On privlači
152
 Uloga gurua

sve grubosti iz čitavog mjesta i uzima ih na sebe. Zato

sam rekao da je svet čovjek meta svih žalosti svijeta.
Reći ću ti još nešto što je vrlo iznenađujuće: grubosti
u stvari mogu doći i od roditelja i predaka! Vidio sam
u mnogim slučajevima da je grubost bila na taj način
prenesena. Dakle, to se može dogoditi na razne načine,
ali te to ne bi trebalo brinuti.» Tako je završio razgovor.

U narednoj je raspravi Učitelj naglasio važnost

cleaninga za napredovanje. Učitelj je rekao: «Milošću
Lalajija imamo metodu prakticiranja za koju mogu reći
da je nenadmašivo djelotvorna. Znaš što čini taj sistem
tako divnim i lakim? To je proces cleaninga, koji se u
Sahaj Margu upražnjava. Naime, naši utisci iz prošlosti
su ti koji nas zadržavaju i stvaraju sheme ponašanja koje
nismo u stanju izmijeniti. Mi smo robovi svoje prošlosti.
Mislimo da smo slobodni misliti i djelovati kako nam
se sviđa, no to je u stvari krivi zaključak. U svemu smo
uvjetovani prošlošću. Kako onda promijeniti osobu pod
tim uvjetima? Velikom je zaslugom Lalajija s procesom
cleaninga moguće potpuno otkloniti djelovanje prošlosti,
naravno na etape. Vidiš kako je to dobra stvar. Čemu
naime služi reći nekom da se mora promijeniti? Naravno
da se svatko želi promijeniti, ali to nije moguće. Zašto?
Baš zato što je um uvjetovan prošlošću. Stoga promjena
može nastupiti samo ako se um očisti od prošlih
utisaka. To omogućava abhyasiju da se polako oslobodi
svoje prošlosti. To je u stvari naše jedino ropstvo: naši
prošli utisci uvjetuju u nama načine ponašanja koje je
teško promijeniti. Kad se jednom utisci izbrišu, načini
153
 Moj Učitelj

ponašanja se mogu lako promijeniti, a u mnogim se

slučajevima to događa automatski. Tada misli i djela
postaju ispravna i prirodna. Nije dakle dovoljno samo
transmitirati. Cleaning je vrlo važan. U protivnom bi
abhyasi mogao napredovati, ali bi opasnost pada uvijek
bila prisutna, obzirom da ga utisci iz prošlosti mogu
povući natrag. Da bi napredak postao trajan, nužno
je očišćenje sistema. Stoga tražim od naših prefekata
da obrate veliku pozornost tom vidu rada. To je vrlo
važan aspekt. Nužan je uporan rad, posebno na nižim
razinama. Nekad postoji tendencija da se to ignorira,
ali time se abhyasiju čini loša usluga. Tu smo naime da
služimo abhyasiju, a ako zanemarujemo cleaning, tada
mu nismo na usluzi. Uvijek to nanovo govorim našim
prefektima.»

Pitanje cleaninga stalno se nameće u mojim

razgovorima s Učiteljem. Tom postupku on pridaje
izuzetnu važnost i djelotvornost. U jednoj od tih rasprava
upitao sam Učitelja do kada bi trebala postojati potreba
za cleaningom. Učitelj se nasmijao i rekao: «To ovisi o tebi.
Lako je raditi, ako postoji potpuna suradnja. Međutim,
ako ja nastavim čistiti, a abhyasi nastavi nadodavati
grubosti, što ja tu mogu? Abhyasi mora također
surađivati. Mora promijeniti svoj život na način da
pomogne svom napretku. Učiteljev je posao otklanjanje
utisaka iz prošlosti. Međutim abhyasi bi morao paziti
da, svojim mislima i radnjama, ne pridodaje nove
grubosti. Dakle potrebna je pozornost. Ako se slijedi
dnevni postupak cleaninga, tada se može, Lalajijevom
154
 Uloga gurua

Milošću, doseći stupanj u kojem se više neće stvarati

utisci i samskare. Riječ je o vrlo uzvišenom stupnju,
ali realno govoreći to je samo početak putovanja. Kad
jednom završi stvaranje samskara, pojavi se Cilj. Utisci
iz prošlosti mogu još postojati, kao ostatak, ali oni su
odgovornost Učitelja. Reći ću ti i još nešto: dokle god
budemo u tijelu bit će i nešto grubosti! Kad se sustav
potpuno očisti tu život ne može ostati. Ali (smijući se)
ne bismo trebali stvarati druge utiske u sebi kako bi
produžili svoje živote! Prestanak stvaranja samskara
znak je približavanja Cilja. Tada osoba živi i djeluje
normalno, u svakom smislu, ali ne stvara nikakav
utisak. To je stanje kojeg sam nazvao ‘živi mrtvac’.
Međutim, da bi se došlo do tog stanja, abhyasi mora
surađivati. Kako? Pretpostavimo da vidim lijepu ružu i
divim joj se. Nema ništa lošega u tome, ali je ne smijem
gledati ponovo i stvoriti snažan utisak njene ljepote, jer
se tada u umu formira utisak. Ako je utisak vrlo snažan,
želimo se vratiti natrag i ponovo pogledati ružu, a to
još više pojačava utiske. Zatim se počinje javljati želja
za njenim posjedovanjem i ako joj popustimo, počinje
djelovanje. Tako nas obična misao, ako joj dozvolimo
da se razvije bez kontrole, može dovesti do djelovanja,
a tada će posljedice tog djelovanja slijediti neizbježno.
Uspostavi se dakle niz događaja i mi se upletemo u
njega. Iz tog razloga moramo biti vrlo pažljivi.»

Učitelj je pojasnio da pod utiscima podrazumijeva

i dobre i loše. Dobri utisci nisu bolji od loših. I jedni
i drugi su jednako nepoželjni jer stvaraju prepreku
155
 Moj Učitelj

napretku. To je pokazatelj jednog važnog aspekta

Učiteljeva poučavanja. Ispravan život, koji se živi po
načelima dobrog ponašanja, milosrđa, u skladu s
religioznim kodeksima i tome slično nije dostatan da
omogući duhovni napredak. Za to je potrebno nešto više
od samog života društvene i etičke vrline. Sve to stvara
samskare. Takav život može osigurati bolji budući život,
ali naš je cilj Oslobođenje. Stoga, svi ti pojmovi nisu
ni od kakve vrijednosti za abhyasija koji prakticira po
sistemu Sahaj Marga. Do koje je to mjere istinito bilo mi
je otkriveno jednom, kad smo raspravljali o religioznoj
praksi recitiranja svetih mantri u uši osobe koja umire.
Te se mantre zovu karna mantre i smatraju se vrlo
djelotvornima u vođenju duše na njeno putovanje prema
Cilju. Kaže se da su djelotvorne i kad se recitiraju u uši
osobe bez svijesti koja je na samrti. Jedini je uvjet da
nije već umrla. Upitao sam Učitelja o tome. Učitelj se
zamislio i objasnio: «Pošto me iskreno pitaš, odgovorit
ću ti. Nisu ni od kakve koristi za duhovni napredak. Da,
mogu osigurati osobi bolje ponovno rođenje, ali kakva
korist od toga? Naša misao naime nije ponovno rođenje,
ma kako bio lijep naš budući život, jer je naša težnja
Oslobođenje. Reći ću ti što je ispravno. U trenutku
smrti um bi trebao biti potpuno prazan. Ni jedna misao
ne smije ući u njega, pa niti misao o Bogu ili slično.
Treba postići da bude potpuno prazan tako da se u
trenutku smrti može stopiti s Izvorom, kad se javi stanje
ništice. Kažem ti da je to za abhyasije naše sansthe
vrlo jednostavno jer ih se uči da to čine svaki put kad
sjednu meditirati. Za nas to postaje druga priroda:
156
 Uloga gurua

kad sjednemo u meditaciju, um je bez misli, a to što

osjećamo, u izvjesnom je smislu stanje slično stanju
smrti. Možeš ga zvati, ako želiš, stanjem «smrti u životu».
Dakle, kad dođe trenutak, mi automatski uronimo u to
stanje uma i nema zapreka ni u posljednjim trenucima
života. Shvaćaš li sada kakvu štetu može izazvati ta
karna mantra? Ta metoda naime vuče dušu unatrag,
prema egzistenciji, umjesto da joj dozvoli da slijedi svoj
put. Kad bih to rekao punditima, skočili bi na mene. Ali
to što ti velim je ispravno.»

Da se cleaning ne ograničava samo na individualni

sustav čovjeka je već bilo očito. Svetac ‘privlači’ sebi
grubost iz okoline. On djeluje poput svemirskoga
usisivača. Stoga je čišćenje okoline drugi važan aspekt
Učiteljeva rada. Naime, djelovanje očišćenja ambijenta
ima značajan utjecaj na ljudske umove; u ljudske umove
nadolaze ispravne misli te im prirodno slijede čiste i
ispravne radnje. Tako, kako se djeluje na Svemirskoj
razini, pojedinac ima koristi od toga. S druge strane,
kako se popravlja njegovo duhovno stanje, to djeluje
na okolinu. I to se tako nastavlja. Ono što je otpočeto
na Svemirskoj razini, kao priprema terena, ponovo
kulminira na toj istoj razini, nakon što je prešlo razinu
pojedinca. Što se događa sa svim grubostima koje su
očišćene u procesu? Od prefekata se samo traži da ih
otklone i izbace. Što se dakle s njima događa? Postoji
li način da ih se uništi? To sam pitao Učitelja. Učitelj
je odgovorio da ta grubost može biti spaljena, ali da to
može učiniti samo Posebna osoba. Samo Posebna osoba
157
 Moj Učitelj

ima potrebnu moć da spali i uništi grubost. Svi ostali je

mogu samo otkloniti i izbaciti nekamo.

Napredak valja njegovati. Ne može biti nikakvog

napretka bez prikladne njege. To je treća uloga Učitelja,
‘hraniti’ i njegovati abhyasije svojom duhovnom
transmisijom kako bi napredak nastavio biti snažan
i zdrav. To što mi zovemo ‘transmisijom’, Učitelj je
jednom definirao kao ‘duhovna hrana’. Tijelo živi i raste
na fizičkoj razini i održava se materijalnom hranom.
Duša, koja je duhovne prirode, treba hranu te razine.
Jednom sam upitao Učitelja da li je transmisija iste ili
različite kvalitete ovisno o stanju abhyasija. Učitelj je
odgovorio da se ona sama po sebi ne može mijenjati,
jer je, kao najprofinjenija sila ili moć Božanstva, stoga
i nepromjenjiva. Bio sam malo zbunjen time, jer nisam
razumio kako ista moć može učiniti svaku stvar, za
koju je Učitelj tvrdio da, na svim razinama razvoja,
može učiniti. Postavio sam pitanje Učitelju. Slatko se
nasmijao i rekao: «Kad posadimo sjeme, zalijemo ga;
kad postane mala biljčica, zalijemo ju i nastavimo je
zalijevati čitav njen život. Ista voda osigurava rast biljke
na svakoj razini.»

U drugoj je prilici Učitelj opisao transmisiju različito

nego li sam prije naveo. Rekao je: «Tijelo živi samo
zato što je u njem duša. U smrti duša odleti i onda
kažemo da je osoba mrtva, a tijelo zovemo lešem. Tijelo
dakle živi kroz dušu. Ali kako živi duša? Objasnit ću
ti: duša živi zahvaljujući transmisiji, koju možemo
158
 Uloga gurua

smatrati esencijom Božanstva. Doktor Varadachari ju

je definirao kao «dušu duše», što je točna definicija.
Rekao mi je da se u sanskritu zove pranasya pranaha,
što znači upravo «duša duše». Može se dakle tvrditi
da je bez transmisije duša poput mrtve stvari. Već pri
prvoj se transmisiji duša probudi. To je dodir samog
Božanskoga. Reći ću ti jednu predivnu stvar: i jedna
sama transmisija može biti značajna za budućnosti neke
osobe. Transmisija koja dolazi do sposobnog Učitelja
može trenutno transformirati osobu. Moć je ista, ali
mora postojati volja. Treba imati ustrajnu volju. Tada
je rezultat divan. Zapravo je najvažnija stvar da učitelj u
duhovnosti ima nepogrešivu volju. Reći ću ti još nešto.
Kada sumnjamo u djelotvornost moći transmisije, u
stvari sumnjamo u našeg Učitelja. To se onda osjeti i
na radu. Učitelj nam naime može dati moć, ali moramo
sami razviti moć volje. Na koncu konca, kojegod
sredstvo da se koristi, valja primijeniti određenu snagu.
Pretpostavimo da hoćete narezati drva i ja vam dam
pilu. Pilu ne trebate pokrenuti svom snagom vaše ruke.
Samo će tada rezati drvo. Da li me slijediš? Stoga samo
sredstvo nije dovoljno. Moramo upotrijebiti snagu volje
kako bi sredstvo efikasno djelovalo. Naime, rezultat bi
trebao biti isti, bilo da transmitiram ja, ili da transmitira
prefekt. Međutim, ako iza transmisije ne stoji volja, tada
rad nije korektno izvršen i abhyasi će osjetiti razliku.»

Transmisija je stoga jedina moć koja nas duhovno

uzdiže. Ona omogućuje abhyasiju da napreduje, od
jedne razine na drugu, prolazeći kroz razna područja
159
 Moj Učitelj

duhovne egzistencije, dok ne dođe do Cilja. Tijekom tog

Božanskog putovanja bitni su aktivna pomoć i vodstvo
Učitelja. Jedinstvena je karakteristika Sahaj Marga, da
uloga gurua traje dok abhyasi ne dosegne za čovječanstvo
najvišu moguću razinu duhovne egzistencije. U stvari
se potreba za Učiteljem povećava usporedno s našim
napretkom. Jednom je Učitelj objasnio zašto je to tako.
Učitelj je rekao: «Kako abhyasi napreduje, transmisija
i cleaning mu daju pristup višim razinama. Ali na tim
se razinama razvija otpor koji dolazi odozgo. Kao da se
Priroda suprotstavlja njegovu napretku. Tada Učitelj
mora upotrijebiti moć kojom raspolaže da prenese
abhyasija na višu razinu. Sam abhyasi to ne može
učiniti. Osim toga, postoje određena područja u koja
abhyasi ne može niti sam ući. Reći ću ti još nešto. Postoje
područja koja nitko sam ne može prijeći osim sposobnog
vođe koji je u layi s Uzvišenim i koji je sam prešao put.
Na ovim stupnjevima Učitelj uzima abhyasija u sebe
i prelazi područje; potom nanovo iznese abhyasija
vani da nastavi putovanje pod vodstvom i uz nadzor
Učitelja. Doktor Varadachari se običavao šaliti s tim
govoreći: «Učitelj je poput klokana!» Znaš da klokan ima
posebnu torbu u koju stavlja bebu klokana u trenucima
opasnosti. Učitelj to mora učiniti za svog abhyasija, kad
god to postane potrebno.» To nam otkriva još jedan vid
uloge Učitelja, vid zaštitnika.

Dolazimo dakle do šireg shvaćanja različitih uloga

Učitelja, a to su uloga pripreme terena, sijanja sjemena
u srce, njegovanja napretka abhyasija i njegove zaštite
160
 Uloga gurua

na duhovnom putovanju dok se ne pojavi Cilj. U toj bi

točci, prema Učiteljevim riječima, abhyasi trebao prijeći
u središnje područje i neke od sedam prstenova sjaja
iz tog područja. Učitelj ga međutim vodi još dalje, dok
ne prijeđe sve prstenove. Nakon toga preostaje samo da
nastavi plivati u smjeru Središta, u onome što Učitelj
zove Oceanom Blaženstva. Tada je prema Učitelju
abhyasi izravno povezan s Bogom. Taj stadij predstavlja
najvišu točku u ulozi Učitelja u sadhani abhyasija.

Mislim, međutim, da se odnos abhyasija s Učiteljem

ne prekida, mada on u tom trenutku može biti u
izravnom kontaktu s Bogom, jer je to, po svojoj prirodi,
duhovno i vječno trajni odnos.

Nedavno sam raspravio s Učiteljem taj aspekt odnosa

abhyasija, koji ostaje i kad ga je Učitelj spojio s Bogom.
Činilo se da Učitelj ne želi dati direktan odgovor, ali je
predložio da na tom stupnju sam abhyasi mora odlučiti
da li zadržati vezu s Učiteljem ili proslijediti sam. Učitelj
je rekao: «Za one koji trebaju pomoć Učitelja i iznad te
razine, On je uvijek na raspolaganju.» Nakon te značajne
tvrdnje, utihnuo se. Bila je tu prisutna i sestra Kasturi.
Ona mi je rekla da čak i na najvišim razinama duhovnosti
ne treba isključiti mogućnost da se ego razvije i da
izravna veza s Bogom, koju je abhyasi uspostavio preko
Učitelja, može - ako abhyasi nije pažljiv i uravnotežen -
voditi egu. «Na koncu konca, kako se uspostavio izravan
kontakt s Bogom?» upitala je Kasturi. «To je moguće
samo Milošću Učitelja. A onda kako to da se postavlja
161
 Moj Učitelj

pitanje prekidanja veze s Učiteljem? Osjećam da kad

Učitelj tako nešto kaže nekom abhyasiju, da ga u stvari
iskušava. Na tom stupnju moramo biti izuzetno oprezni
i paziti da ne počinimo veliku grješku da napustimo
Učitelja.» Onda mi je ispričala jednu viziju koju je u
vezi s tim imala. Jednom je prilikom Učitelj rekao za
nekog abhyasija da je stavljen u izravan kontakt s
Bogom. Međutim, kad je proučila slučaj u njenoj se
viziji pojavilo da je duša abhyasija, u trenutku kad se
približavala Bogu, bila odbačena prema Učitelju. Kad
se duša nanovo pokušala približiti Bogu, ponovila se
ista stvar: duša je bila odbačena natrag prema Učitelju.
«Vidiš brate,» rekla je sestra Kasturi «bila je to izravno
poruka da zadaća Učitelja nikad nije završena, niti
nakon što je uspostavljena veza abhyasija s Bogom! Jer
je putovanje prema Cilju na neki način bez kraja. Mi
se stalno sve više približavamo Središtu, ali ne možemo
nikada biti u samom Središtu. To se može dogoditi tek
u trenutku mahapralaye, kad će sve biti dovedeno u
Središte.»

Moje je osobno mišljenje da, abhyasiju koji je iskreno

i predano volio Učitelja, nikada neće niti pasti na pamet
misao da prekine vezu s njime. Stoga je istinska veza
s Učiteljem vječna, kakav god bio stadij duhovnog
napretka koji je abhyasi postigao, jer će uvijek biti
prisutna potreba za Učiteljevoj pomoći i vodstvom.

162
163
 Moj Učitelj

Deveto poglavlje

DUHOVNA ISKUSTVA

Moj Učitelj poučava da je malo duhovnih iskustava

koja su od neke stvarne važnosti te im stoga ne treba
pridavati nepotrebno značenje obzirom da bi nas mogla
udaljiti od Cilja. Osobe, koje pridaju previše važnosti
iskustvima, mogu ‘od stabla ne vidjeti šume’. U
tradicionalnim je djelima, koje se bave religijom, jogom
i misticizmom, previše važnosti bilo dato snovima,
vizijama, slušanju glasova i ostalom. To je aspirante
dovelo do pogrešnog zaključka da, ukoliko takvih
iskustava nema, nešto mora da je pogrešno s njihovim
prakticiranjem. Moj je Učitelj, međutim, uvjereno tvrdio
da iskustva kao takva nemaju nikakve vrijednosti jer
bi nas trebalo zaokupljati samo postizanje Cilja, a ne
iskustva koja srećemo tijekom putovanja. Možemo
ih promatrati na isti način na koji za vrijeme nekog
putovanja promatramo promicanje krajolika. Ne
trebamo im pridavati većeg značenja. U svakom slučaju,
zasigurno je pogrešan stav želja ili žudnja za iskustvima
te se takav stav mora smjesta promijeniti.

Jednom je prilikom Učitelj bio u Hyderabadu, okružen

grupom vrlo gorljivih osoba koje su mu postavljale
pitanja. Jedan mu je mladić postavio to pitanje o
vrijednosti duhovnih iskustava. Učitelj je dao svoj
uobičajeni odgovor da se njima ne bismo trebali baviti.
164
 Duhovna iskustva

Abhyasi je, međutim, inzistirao na odgovoru pitajući da

li ta iskustva mogu pokazivati stadije putovanja i da li
mogu služiti kao pokazatelji prijeđenoga puta. Koristeći
se analogijom, rekao je: «Gospodine, kad krenem na put
vlakom, odavde do Bombaja, stanice na putu nadolaze
po određenom redu. Tako, znajući na kojoj sam stanici,
mogu znati koliko je blizu cilj. Sigurno duhovna iskustva
imaju sličnu vrijednost.» Shri Ishwar Sahai, koji je bio
prisutan, nasmijao se i rekao: «To što kažeš je istina,
ako putuješ vlakom. Zamisli, međutim, da putuješ
avionom, kako ćeš znati koliko je prijeđenih etapa
putovanja? Tada se moramo osloniti na pilota aviona da
nam kaže gdje smo i koliko nam puta preostaje prijeći
dok stignemo do cilja. Međutim, i ako bi nam pilot rekao
gdje smo, informacija bi mogla biti od malog značenja za
nas. To je odgovor na tvoje pitanje.» Mladić se nasmijao
i rekao: «Shvatio sam, vi nas vodite avionom...!»

Vrlo općenito govoreći iskustva se mogu podijeliti

u tri grupe. U prvu spadaju iskustva stvorena samom
maštom abhyasija ili koja su proizvod njegove projekcije.
Abhyasiji su, naime, kao uostalom sva ljudska bića,
skloni međusobnom raspravljanju i razmjenjivanju
iskustava. U duhovnoj se sadhani to uopće ne savjetuje
jer za vrijeme istog sittinga različiti abhyasiji mogu imati
različita iskustva. To ne znači da jedan napreduje brže
od drugog. Iskustva ovise o vrlo različitim čimbenicima
kao što su samskare osobe, njena polazna točka,
društvena okolina itd. Raspravljajući međusobno o
svojim iskustvima abhyasiji mogu pomisliti da ne
165
 Moj Učitelj

doživljavaju ispravno iskustvo meditacije te se mogu

obeshrabriti ili, još gore, mogu te iste stvari nesvjesno
projicirati u slijedeće sittinge, proživljavajući tako
iskustva koja su samo njihova tvorevina. Učitelj stoga
savjetuje abhyasijima da ne raspravljaju međusobno
o duhovnim iskustvima, već samo s Učiteljem ili s
prefektom. Ta iskustva, naime, nisu uopće duhovna i
nemaju nikakve vrijednosti.

U drugu grupu spadaju sva iskustva koja izrone

kroz postupak cleaninga. Učitelj je rekao da, kad
se abhyasijev sistem čisti, prošli se utisci otklone.
Kad se ti utisci pojave na površini uma, iskustvo ili
aktivnost, koja je izvorno prouzročila utisak, obnovi
se u mislima; abhyasi tada doživi nekakvo ‘iskustvo’.
Obično iskustva, koja abhyasiji doživljavaju, pripadaju
tom tipu. Vizije bogova i boginja koje abhyasiji osjete
za vrijeme meditacije toga su tipa. Kadgod se pojavi
takvo iskusvo, to je znak da je u prošlosti postojao
odnos s tim božanstvom. Već sam na drugom mjestu
ispričao o jednom takvom iskustvu, kad je Učitelj sam
vidio kako se na mjestu nekog abhyasija pojavljuje
majmun. Mnogi abhyasiji imaju impresionanto jasne
vizije bogova ili svetaca. Velik broj njih počini tragičnu
grješku misleći da su dostigli Cilj, ako im je osobni
odabrani bog udijelio darshan. Šteta je da te osobe, koje
prakticiraju bez vodstva sposobnog Učitelja, shvaćaju
ta iskustva kao Božanska otkrivenja te se vraćaju
tradicionalnim oblicima štovanja tog božanstva koje im
se ukazalo. Abhyasiji se moraju kloniti takvih pogrešnih
166
 Duhovna iskustva

tumačenja iskustava. Mnogi abhyasi također pričaju o

vizijama vrtova, klimatskih lječilišta i slično. To također
pripada istoj kategoriji. Neka iskustva mogu imati i veze
s prethodnim životom. Abhyasi to obično ne mogu znati,
ali će Učitelj i prefekti biti u stanju ispravno protumačiti
i procijeniti takva iskustva pogotovo ako su se dogodila
za vrijeme sittinga s Učiteljem ili s prefektima.

Treća kategorija sadrži ono što Učitelj zove

‘iskustvima otkrivenja’. Ona su vrlo valjana jer sadrže
poruke abhyasijevog unutarnjeg Ja te mu, ako se
ispravno protumače, mogu znatno pomoći na njegovu
putovanju. Takva se iskustva mogu dogoditi za vrijeme
sittinga ili u snovima. Učitelj je također rekao da nalozi,
upute i Učiteljev osobni savjet mogu biti prenijeti na taj
način.

Otprilike osam mjeseci nakon što sam počeo

prakticirati meditaciju po metodi Sahaj Marga, usnio
sam san. U snu se javila uska rijeka uz koju se pružala
asfaltirana cesta. S druge strane ceste, daleko od
rijeke, bila je nekakva velika dvorana. Popeo sam se
stepenicama i našao ogromnu količinu cipela koje su
ležale pred ulazom. Promislio sam da unutra mora da se
održava nekakav veliki skup. U slijedećoj sam sceni vidio
kako Učitelj izlazi iz te dvorane. Došao sam k njemu te
smo se zajedno uputili cestom duž rijeke. Stigli smo da
nekakvog uskog mosta koji je premošćivao rijeku. Počeli
smo ga prelaziti, a baš kad smo došli do polovine, ja sam
se sagnuo i dotaknuo Učiteljeva stopala. Taj mi je san
167
 Moj Učitelj

prouzročio veliko zadovoljstvo: na svjesnoj sam razini,

naime, bio potpuno prihvatio Učitelja, ali taj san mi je
sada potvrdio da prihvaćanje postoji i na podsvjesnoj
razini te da je moje prihvaćanje stoga sada potpuno.
Smatrao sam taj san pokazateljem svog unutarnjeg
stanja.

Nekoliko godina kasnije prolazio sam kroz period

depresije koji je trajao oko tri mjeseca. U tom vremenu
nisam uspijevao meditirati na zadovoljavajući način, a
- ako se dobro sjećam - za neko sam vrijeme i prekinuo
meditaciju. Na vrhuncu depresije, stigao sam službeno
u Bangalore. Navečer, prije odlaska na počinak, pomolio
sam se Učitelju, rekavši da si nisam u stanju pomoći
ni na kakav način i da me on mora vratiti na stazu s
koje sam se, čini se, udaljio. Molio sam Ga da me vodi
i da mi pomogne nanovo naći put. Te sam noći spavao
duboko. Probudio sam se oko pet, kao i obično, ali
sam, začudo, nanovo zaspao i spavao dubokim snom.
Za vrijeme tog drugog sna usnio sam san. Sanjao sam
da sam u nekom velikom ograđenom prostoru. Ušao
sam u nekakvu veliku zgradu, koju je sačinjavalo
polovinom nekakvo otvoreno dvorište, gdje je nekoliko
žena sjeckalo i pripremalo povrće za kuhanje. Druga
polovina zgrade bila je pokrivena. Ušao sam u nju. Bilo
je potpuno mračno. U dnu sale bio je podij, na kojem je
sjedio netko koga u početku nisam mogao prepoznati.
Dok sam ga gledao, iza njega je započelo sjajiti nekakvo
svjetlo te sam mogao vidjeti obris. Svjetlo je polako
jačalo i prepoznao sam Lalajija kako sjedi na podiju, s
168
 Duhovna iskustva

razdraganim osmjehom na njegovu lijepom licu. Bradu

mu je osvjetljavalo svjetlo koje je dolazilo iza njega, a na
ramenima je nosio nekakav šal. Stajao sam nijem pred
njime. Lalaji mi se obratio riječima: «Dosada si meditirao
na jedan način. Sad ću te poučiti jednom drugom
sistemu. Meditiraj na moj oblik, kao na oblik od kojeg je
stvoren čitav opojavljeni Svemir.» Mada je govorio Lalaji,
glas je bio mojega Učitelja, Babuji Maharaja. Čim sam
se probudio, sjeo sam u meditaciju preko sat vremena,
meditirajući na način kako me je uputio. Meditacija
je bila vrlo duboka i uronio sam u neko stanje slično
samadhiju. Moja je depresija nestala. Bilo je to kao
da se dogodio neki novi početak. Kad sam to iskustvo
ispričao Učitelju, uskliknuo je: «Imao si divno iskustvo.
Otkrivena ti je tajna. Znaš koja? Otkriveno ti je da smo
moj Učitelj i ja jedno, mada nas ljudi vide kao odvojena
bića.»

Možda godinu dana kasnije, usnio sam jedan

drugi živi san. Sanjao sam da vodim večernju grupnu
meditaciju u nekakvom slamnatom paviljonu koji je
imao samo krov. Nije bilo zidova, ni na kojoj strani, već
su samo stupovi držali krov. Bio je sumrak i mračilo se.
Zatvorio sam oči i otpočeo sitting. Nakon par trenutaka
imao sam osjećaj da su se svi abhyasiji, koji meditiraju,
ustali i da se miču uokolo. Otvorio sam oči i vidio da su
se svi abhyasiji doista micali naokolo, ali su im oči bile
zatvorene. Svaki je od njih imao bodež u ruci kojim me
pokušavao ubosti. Prestrašio sam se i povikao «Učitelju!
Učitelju!» U tom sam se trenu probudio. Sve sam to
169
 Moj Učitelj

ispričao Učitelju. Učitelj je rekao, «To je dobar san.

Pokazuje da su uništeni niži vrittisi.To je znak daljnjega
napretka.»

Ako analiziramo situaciju otkrivamo jednu važnu

tendenciju. Izmišljena iskustva i iskustva koja su
rezultat projekcije samog abhyasija događaju se u
duhovnom životu osobe vrlo brzo i na sreću ne traju
dugo. Iskustva koja dolaze iz cleaninga mogu biti brojna
i mogu trajati mnogo godina, ovisno o stanju abhyasija.
Otkrivajuća iskustva nadolaze kad je abhyasi stabilan
na putu, a srce mu je puno odanosti Učitelju. Nema
utvrđenog vremena za ta iskustva. Mogu se dogoditi
istoga dana kad je započeta praksa ili nikada.

Osim tih iskustava postoje i iskustva koje može

stvoriti sama moć transmisije, kad se to čini svjesno i
s određenom namjerom. Sjećam se jedne vruće ljetnje
večeri kad sam otišao Dr. Varadachariju na sitting u
Madras. Kad sam stigao do njegove kuće bilo mi je
vruće i jako sam se znojio. Kako sam stigao, pozvao me
da sjednem s njime u meditaciju. I dalje mi je bilo jako
vruće, jer ventilator nije bio uključen. Međutim, začudo,
dvije ili tri minute nakon što je meditacija započela,
osjetio sam svježi lahor kako puše oko mene. Odmah
sam se osvježio. Lahor je nastavio puhati i počelo mi
je čak biti malo svježe. U isto sam vrijeme, međutim,
bio svjestan da je atmosfera oko mene i dalje vruća
kao i prije. Bio sam zbunjen, ali sam uživao u lahoru
koji kao da je puhao za mene. Kad je završio sitting Dr.
170
 Duhovna iskustva

Varadachari me upitao što sam osjetio. Rekao sam mu

za taj čudni osjećaj, a on je prasnuo u smijeh. Njegove
su oči imale vragolasti izraz. «Vidiš», rekao mi je «to je
ljepota ovog sistema. Znao sam da ti je vruće pa sam
ti transmitirao iz središta vode te si se osjetio svjež i
osnažen. Sposoban prefekt mora znati raditi na sistemu
kao što muzičar svira na svom instrumentu!»

Čuo sam od samog Učitelja o jednom drugom

primjeru koji se dogodio prvih dana njegove sadhane.
Htio je isprobati djelovanje transmisije iz različitih
razina. Transmitirao je nekom abhyasiju iz nekog
posebnog središta koje je trebalo proizvesti opijajuće
djelovanje. «Kad je sitting završio», rekao je Učitelj, «taj
se abhyasi jedva uspio ustati. Imao je sve simptome
pijanstva, bio je potpuno pijan. Bila je to transmisija
nižeg, materijalnog tipa. To ne treba činiti jer nije od
koristi za abhyasija. Moramo uvijek transmitirati iz
najsuptilnije moguće razine.»

Treći primjer odnosi se na mog oca koji je od

djetinjstva čeznuo da posjeti sveti grob u Badrinathu.
Otišli smo zajedno u Shahjahanpur da prisustvujemo
vjenčanju Učiteljeva sina, Chi Umesha. Moj je otac
izrazio želju da ode u Badrinath te je zatražio od Učitelja
dozvolu. «Zašto hoćeš ići?», upitao je Učitelj «Opasno je.
Ceste su u lošem stanju, a putovanje u ovom trenutku
predstavlja veliki rizik. Ako želiš proživjeti iskustva, koja
se nadaš iskusiti na tom mjestu, sjedni u meditaciju i
ja ću ti dati to iskustvo ovdje, odmah. Nema nikakve
171
 Moj Učitelj

potrebe da zbog toga ideš na putovanje puno opasnosti!»

Taj događaj implicira jako mnogo toga. Ispričati ću
vam o jednom posebnom slučaju, da vam pokažem na
kojim razinama ta iskustva mogu biti data učeniku, ako
Učitelj to zaželi učiniti. Već mnogo godina prije nego su
Zapadnjaci uopće mogli zamisliti putovanje na Mjesec,
postojale su mnoga nova razmišljanja o mjesecu. Naša
je sestra Kasturi izrazila želju da sazna kako se čovjek
osjeća na tom satelitu. «Dobro», rekao je Učitelj «sjedni u
meditaciju. Pokušat ću ti dati taj osjećaj». Sestra Kasturi
mi je ispričala da je imala vrlo duboko iskustvo čije je
detalje zabilježila u svom dnevniku. Kasnija putovanja
američkih astronauta otkrila su neka osjećanja koja je
ona iskusila mnogo godina ranije.

Tako vidimo da je u opću shemu uveden jedan drugi

tip duhovnog iskustva. Moramo stoga nanovo razvrstati
tipove duhovnih iskustava u dvije glavne kategorije.
Prva sadrži sva ona iskustva koja abhyasi sam iskusi
za vrijeme svoje meditacije, sa ili bez prefekta, i ona
koja iskusi u snovima. Ta se kategorija može podijeliti
na tri podvrste o kojima sam prije govorio. Druga
glavna kategorija okuplja sva iskustva koja nam Učitelj
namjerno daje ili nam omogućava da ih iskusimo. Takva
se iskustva mogu biti iz bilo koje razine ‘bivstva’. Sjećam
se našeg prefekta, Shri S.K. Rajagopalana, koji mi je
pred mnogo godina ispričao o jednom posjetu nekog
visokog dužnosnika mojemu Učitelju. Taj je dužnosnik
želio pojašnjenja o brojnim temama. Na koncu je upitao
Učitelja kakvo je stanje jivan mukti. Učitelj je odgovorio
172
 Duhovna iskustva

da ne može objasniti ili opisati to stanje, ali mu može

dati mogućnost da ga iskusi, ukoliko želi. «Shvaćam»,
rekao je službenik i otišao. Shri S.K. Rajagopalan je
kudio neznanje tog dužnosnika koje ga je lišilo nebeske
mogućnosti udjeljenja trenutne milosti. Tko naime
može iskusiti to stanje, pa makar samo i na čas, a opet
ostati isti? Iskustva, koja nam Učitelj udjeljuje, su takve
prirode, jer nas svako od njih uzvisuje na razine ‘bivstva’
koje bi samo našim naporima bilo nemoguće doseći. Ta
iskustva nisu obična iskustva. To su trenuci Milosti
i Blaženstva, u kojima abhyasi uživa u beskonačnoj
ljubavi Učitelja.

173
 Moj Učitelj

Deseto poglavlje

DAR OSLOBOĐENJA

U Sahaj Marg metodi raja joge, posljednji se cilj

sadhane označava prilično neprecizno kao Oslobođenje
ili Ostvarenje. Ta se dva izraza vrlo često zamjenjuju i
koriste kao sinonim jedan drugom, kao da predstavljaju
isto duhovno stanje ili stanje Bića. Oni koji su bliži
Učitelju i imaju veće iskustvo Učiteljeva korištenja
terminologije metode, znaju međutim da - ne samo što
postoji razlika između te dvije riječi - već je ona doista
velika i vrlo značajna. Nekad se koristi i treći izraz:
«savršeno ljudsko stanje» ili «stanje savršenog ljudskog
bića». Cilj se, dakle, obično opisuje tim izrazima, a
točan korišteni izraz ovisi o stupnju bliskosti osobe s
Učiteljem ili o njenom napretku i iskustvu s metodom.

Koliko sam bio u mogućnosti shvatiti ovu temu, čini

mi se da je, u usporedbi s Ostvarenjem, Oslobođenje
niži stupanj postignuća. U Sahaj Margu Oslobođenje
je sigurno daleko viša razina nego li tradicionalno
religiozno Oslobođenje zvano mukti ili moksha; oba ta
izraza obično se odnose na stanje spasenja od kojeg se
više ne vraća na fizički plan egzistencije. Oni, međutim,
ne isključuju ponovno rođenje u višim, nefizičkim
svjetovima, kojih je, prema Učitelju, mnogo. Mukti i

174
 Dar Oslobođenja

moksha su dakle ograničeni pojmovi, dok Oslobođenje

po Sahaj Marg jogi nudi potpuno napuštanje lanca
rađanja i smrti.

Postoji još značajnija razlika: tradicionalna religija,

uglavnom, obično nudi Oslobođenje tek nakon smrti.
To se zove videha mukti, tj. «mukti nakon napuštanja
tijela». Stanje jivan mukti, «stanje Oslobođenja već u
ovom životu», dok smo još živi, smatra se vrlo uzvišenim
stanjem muktija, dostupnim samo malom broju osoba.
U sistemu Sahaj Marga naglasak je stavljen upravo na
postignuće Oslobođenja već u ovom životu, tu i sada,
dok osoba živi normalan život obiteljskog čovjeka.

Moj Učitelj vrši preobrazbu abhyasija koristeći

božansku silu i bezgraničnu moć kojom raspolaže. Ta se
moć koristi za buđenje duhovnih sila koje su u abhyasiju
uspavane. Tim postupkom, kojeg prati postupak
cleaninga, fizičko se tijelo polako preobražava; svaki se
atom razbije i ponovo izgradi dok konačno ne nestane u
njemu svaki trag materijalnosti. Za sve praktične svrhe
to je fizičko i materijalno tijelo, kako izgledom tako i u
funkcijama, ali sada je to u stvari čisto duhovno tijelo.
Kaže se da samo takvo tijelo može biti iznad pet koshasa
ili ovitaka. Samo takvo tijelo može biti tijelo oslobođene
osobe. Osobe koje su dosegle taj stupanj pod vodstvom
mojega Učitelja imaju takva tijela. Učitelj nam daje
upravo takvo Oslobođenje; oslobođena duša boravi u
spiritualiziranom i diviniziranom tijelu nastavljajući
živjeti dodijeljeno joj vrijeme ovozemaljskog života. Mi ne
175
 Moj Učitelj

moramo čekati smrt da bismo bili oslobođeni, kako bi

međutim moglo biti potrebno pod drugim disciplinama,
gdje bi tijelo, nastamba duše, moglo ne biti očišćeno
i divinizirano da bi sadržalo oslobođenu dušu. Moj je
Učitelj međutim sposoban ponovno izgraditi grubo
fizičko tijelo u novo duhovno tijelo, radeći na onome
što se, u nedostatku prikladnijeg izraza, može nazvati
«atomska razina». On to radi koristeći moć transmisije.

Kad sam upitao Učitelja da dâ kratku definiciju

Oslobođenja, odgovorio je: «U oslobođenoj osobi,
prva stvar koja se razgradi je vrijeme. Vrijeme se
prvo uništi.» To je sasvim jasno jer se podrazumijeva
da oslobođeno biće više nije podvrgnuto protjecanju
vremena. Za tu osobu svako vrijeme prestaje postojati
i otvaraju joj se vrata Vječnosti. Dugo sam vremena
pokušavao shvatiti taj pojam Vječnosti. Jedino što
sam shvatio je da Vječnosti ne znači neograničeno
prostiranje u vremenu. Čini se da je riječ o drugom tipu
egzistencije. Današnje moje shvaćanje nije nimalo bolje
od shvaćanja koje sam imao pred deset godina, kad
sam počeo meditirati s mojim Učiteljem. Jednom sam
prilikom, međutim, imao iskustvo Vječnosti koje neću
nikada moći zaboraviti. Dogodilo se to krajem 1968.
godine. Otišao sam u Shahjahanpur provesti nekoliko
dana s Učiteljem, dok sam bio na putu po Sjevernoj
Indiji. Jednog mi je jutra Učitelj dao osobni sitting.
Osjetio sam se potpuno uznesen i izgubljen za ovaj
svijet. Pred kraj sam sittinga za koji trenutak odjednom
osjetio da plutam u moru blistavosti. Možda blistavost
176
 Dar Oslobođenja

nije točan izraz; luminiscencija bi bila prikladnija. Sve

naokolo, iznad, ispod i oko mene, bilo je samo nebo.
Možda bih ga trebao zvati prostor, ne nebo. Sjedio sam
u normalnom položaju za meditaciju i plutao smireno
u tom prostoru koji je naizgled bio sjajan, nježno plavi.
U čitavom Svemiru nije bilo nikog drugog, ničeg, samo
ja. Niti Učitelj! Bilo je to doista ekstatično iskustvo. I
za vrijeme meditacije, kad sam postao na trenutak
svjestan, nastavio se osjećaj da se nalazim potpuno i
blaženo sam, u tom ogromnom prostoru! Nakon sittinga
Učitelj me upitao kako se osjećam. Opisao sam mu
iskustvo, a Učitelj mi je rekao: «Dato ti je bilo da iskusiš
Vječnost. To se obično dobije na višim razinama, ali tebi
je udijeljeno danas.»

Upitao sam Učitelja kako to stanje može postati

trajno moje, kakvo je i bilo. Učitelj se nasmijao i rekao:
«Puja je jedini način. Hoću reći meditacija, onako kako
nas uče da je činimo. Ali reći ću ti nešto: u puji glava
mora biti pognuta u stavu podložnosti. Ako si svjestan
da prakticiraš puju, onda to nije puja. Još nešto ti želim
reći. U puji idemo k Bogu da bismo primili Njegovu Milost.
Bog ima sve, ta on je Bog! Dakle On ima sve. Ali što se
događa kad idemo k Njemu? Idemo s malim torbama.
A što može staviti u tako malene torbe? Stoga moramo
postati sudovi dostojni Njegove Milosti. To je ključno i
zbog toga meditiramo i vršimo cleaning. Preobražavamo
se u sudove prikladne da prime njegovu Milost, kada je
poželi uliti u nas.

177
 Moj Učitelj

Još ću ti nešto reći. Ljudi govore o traganju za Bogom.

Po mojem mišljenju to nije ispravan stav. Ako nešto
tražiš, ta će ti se stvar skrivati. Ako postoji traganje,
onda će stvar, koju tražiš, samo povećavati udaljenost
od tebe. Kad znam da Bog postoji, kako može postojati
problem traganja? Naime, traganje za Bogom znači
traženje sebe. To je to, misao o traženju nestaje. Kakva
je svrha u tom da provedeš čitav život tražeći? Moramo
djelovati, a ne tražiti. Učitelj je prasnuo u glasan smijeh
i nastavio: «Znaš da ti je sin u kući, ali ideš naokolo
tražeći ga na tržnici! Traži u svojoj kući, u svom srcu i
naći ćeš Ga!

Jednom prilikom, kad je Učitelj bio u Madrasu,

imao sam individualni sitting sa sestrom Kasturi. Sitting
je bio vrlo dubok. Osjetio sam se sve dublje i dublje
uronjen u nekakvu vrstu nesvjesnog stanja. Na vrhuncu
tog osjećaja, našao sam se u nekakvoj potpunoj tami,
osim neke svijetle točkice pred sobom. Osjetio sam da
joj se ubrzano približavam, pogledao sam unatrag i
tamo vidio jedan mali otvor svjetla. Po njegovu odrazu
mogao sam vidjeti da se ubrzano mičem po nekoj vrsti
tračnica i shvatio sam da sam u nekakvom dugom
tunelu. Ponovo sam pogledao naprijed. Brzo sam se
pokrenuo i odjednom sam bio na nogama, izvan tunela,
pod suncem koje je sjalo. Ugledao sam veliku kristalnu
kuglu na maloj udaljenosti od sebe. Od točke u kojoj
sam stajao, pogledao sam u nju i vidio lik Učitelja u
njoj. Hodajući prema kugli i došavši na pola puta, vidio
sam da se lik Učitelja preobrazio u lik Velikog Učitelja,
178
 Dar Oslobođenja

Lalajija. Nastavio sam hodati prema kugli. Kad sam

došao do njene visine, lik se opet promijenio: Lalaji je
nestao, a na njegovom sam mjestu našao svoje lice! To
sam iskustvo odmah ispričao Učitelju koji je bio vrlo
zadovoljan. Nasmiješio se i rekao:» To je vrlo dobro
iskustvo. Obično se kaže: izgubi sebe da bi našao Boga,
ali u stvari gubiš sebe da bi našao samog Sebe. To je
Istina i sretan sam da si imao to iskustvo u meditaciji.
Sve je to Lalajijeva Milost.»

Kasnije iste večeri, Učitelj je ostao sam na trenutak.

Vratio se na moje iskustvo i rekao: «Meditacija je jedino
sredstvo, ali valja je obavljati ispravno. Meditirati znači
u stvari da um može biti naviknut na samo Središte,
umjesto da djeluje negdje drugdje. Na ljudskoj razini,
naime, um luta amo tamo, te nas odvlači sa sobom.
Oduzima nam posao. Meditacijom ga podešavamo
i počinjemo mu oduzimati posao. Reći ću ti nešto
važno: um je instrument našeg Ostvarenja. On je
također instrument našega pada. Vidiš, ljudi govore
o koncentraciji. Koncentracija je metoda otkrivanja.
Meditacija je metoda Ostvarenja. Koncentracija
može otkriti prirodu predmeta ili stvari na koju se
koncentriramo, ali ne može voditi k Ostvarenju. Ako
želiš doznati stanje nekog abhyasija, dovoljno se
koncentrirati na njega i stanje će ti se pokazati. Provjeri
ga srcem i ono će ti reći da li je čitanje točno. Ali, reći
ću ti nešto važno. Koncentracija može otkriti sve, osim
Boga. Ako se koncentriraš na Boga, nećeš Ga moći vidjeti
jer nema misli! Samo Božansko može vidjeti Božansko.
179
 Moj Učitelj

Ljudi hoće doseći Cilj. Međutim najveća poteškoća je

u tome što ljudi okrenu leđa suncu, a onda ga traže.
Koga valja okriviti, ako nađu samo sjenu umjesto
Stvarnosti. Ako hoćeš ići prema suncu, zatvori oči i
kreni prema njemu hodajući s vjerom. Hodaj u vjeri!
Sad se javlja problem: kako hodati zatvorenih očiju?
Možeš se spotaknuti i pasti. Potrebna je stoga pomoć
nekoga tko te vodi. Potreban ti je Učitelj koji zna hodati
prema suncu otvorenih očiju i može te odvesti sa sobom
sigurno prema Cilju.»

Nastavljajući s istom temom, Učitelj je dodao:

«Učitelj mora biti sposoban vodič, netko tko je prešao
put i dosegao Cilj. U protivnom nas ta osoba ne može
voditi. Stoga moramo biti vrlo oprezni u izboru vodiča.
Ta osoba mora biti sjedinjena s Uzvišenim. Samo nam
tada može pomoći. Guru postoji da bi služio drugima,
ali danas je teško naći osobu koja je sprema služiti
čovječanstvu. Spremniji su služiti sami sebi. Ispričat
ću ti jednu zabavnu priču. Neki je čovjek otišao guruu
s molbom da ga prihvati kao učenika. Guru mu je
postavio mnogo uvjeta. Rekao mu je da se chela mora
ustati rano ujutro i pripremiti mu doručak. Potom
treba oprati guruovu odjeću, pripremiti ručak i da sve
bude spremno. Popodne kad se guru odmara, treba
mu masirati stopala. I nastavio je tako dalje. Osoba je
strpljivo slušala, a kad je guru završio rekao mu je vrlo
mirno: «Molim te da me prihvatiš za svog gurua.» Zar
nije zabavna priča? Nema nikakva zla u tome da učenik
ponudi vlastite usluge Učitelju, ali Učitelj ih ne smije
180
 Dar Oslobođenja

tražiti. Kad učenik treba osobne usluge, Učitelj mu ih

mora dati. U tome je istinska poniznost i predavanje.
Onaj tko se predao Uzvišenome, mora se osjećati predan
svemu stvorenome. To je pravo stanje predavanja.
Sjedinjenje u stvari počinje s ljubavlju, a predavanje
počinje s ljubavlju i ovisnošću. Nemoj se truditi predati
jer dok se trudiš ego je prisutan. Pravi je put put
ovisnosti. Pokušaj stvoriti potpunu ovisnost. Predavanje
je potpuno samo ako se osjećaš predan svakom biću
bez obzira da li je riječ o glupaku ili o životinji. Pravo
stanje predavanja omogućuje sjedinjenje. Kad postoji
stanje sjedinjenosti s Božanskim, tada svaka stanica u
tijelu postaje energijom, postaje svoj Apsolut, tako je
to, postaje Božanska! Učitelj priprema teren, Bog potom
obavlja posao preobrazbe materije u energiju i energije u
njen apsolut. Shvaćaš li čudesnost toga rada? Sve se to
zbiva kad se privuče pogled Učitelja. Što znamo o Bogu?
Izravan pristup Bogu nije moguć. Samo sposoban vođa
može abhyasija dovesti Bogu.»

«Bog je vrlo suptilno Biće te moraš nastojati postati

što je više moguće suptilan. Što suptilniji postaneš, to je
bolje, jer se tako sve više približavaš Bogu. Stoga nastoj
postati što je više moguće suptilan. Moji problemi s
abhyasijima traju dok oni ne prijeđu pind pradesh
(Srčani predio). Sav posao je u tom području i stoga se
potroši mnogo vremena na rad na tom predjelu. Nakon
što se prijeđe Srčani predio, moj posao postaje lakši.
Kad se prijeđu Prstenovi sjaja, nemam više što činiti
s abhyasijem. Nakon toga, naime, Priroda preuzima
181
 Moj Učitelj

na sebe obavljanje posla. Sad bi mi mogao postaviti

slijedeće pitanje: «Ako se Priroda brine za posao, nakon
što su prijeđeni Prstenovi sjaja, zašto ne može obaviti
i posao u nižim područjima?» To je mala stvar. Priroda
nesumnjivo može obaviti posao, riječ je samo o tome da
je nekim osobama data dozvola da obave taj posao. Te
su osobe sposobni Učitelji, jer, ako im je data dozvola da
obave posao, automatski im je data i potrebna moć. To
je tajna Prirode da, kad je povjeren posao, data je i moć
da ga se obavi.

Jednom je prilikom Shri Ishwar Sahai govorio o

Ostvarenju. Njegovo mi se poimanje jako svidjelo. Rekao
je: «Što je Ostvarenje? Najveći broj ljudi ne zna što to
znači. Neki naime misle da, kad osjećaju mir, shanti,
da je to Ostvarenje. Drugi misle da, ako preko svojih
prakticiranja, dobiju malo sreće, da je to Ostvarenje.
Sve to, međutim, nije ispravno. Ostvarenje znači postati
sve što Bog jest i imati sve što On ima, odnosno postati
diviniziran. To Ostvarenje u stvari znači.»

Čuo sam mnogo osoba govoriti o ovoj temi, ali želeći

doznati od samog Učitelja što znači Ostvarenje, zamolio
sam ga da mi to objasni. Učitelj je rekao: «Ostvarenje je
takva stvar da, ako bi netko otkrio njegovu tajnu, kakvo
ono zaista jest, tada to ne bi želio. Slušaj! Kad sam bio
abhyasi, jednog sam dana upitao mog Učitelja, Lalaji
Maharajia: «Gospodine, potrošili ste mnogo vremena i
truda za mene, a i ja sam se, sa svoje strane, znatno
potrudio. Da li je to sve učinjeno samo zbog ovoga?»
182
 Dar Oslobođenja

Lalaji je odgovorio: «Da, sve je to učinjeno samo zbog

ovoga. Ali mi se čini da ne cijeniš mnogo ovo stanje.
Mogu te nešto upitati? Kad bih te samo za pet minuta
lišio ovoga stanja, kako bi se osjećao?» Odgovorio sam
mom Učitelju da bih radije umro nego li da se to dogodi!
Onda je Lalaji odgovorio: «Vidiš, Ostvarenje je takvo
stanje da ga možemo smatrati i bezvrijednim, ali bez
kojega naš život nije moguć.» «Međutim, dodao je Učitelj,
još nisam spreman otkriti njegovu tajnu. Ali, nešto ću
ti reći. Kad bi se Ostvarenje moglo objasniti, to više ne
bi bilo Ostvarenje. Kad bi se moglo objasniti i definirati
Boga, On bi prestao biti Bog. Obje te stvari ne mogu se
ograničiti. Samo ti toliko kažem. Reći ću ti još nešto.
Kad je neka osoba dosegla stanje Ostvarenja, njegov ja
nestaje. Na tom stupnju ako pokušaš meditirati, ja se
više neće uopće pojaviti u tvom umu.»

Jednom sam poželio saznati kako se može izvršiti

Oslobođenje duše ili, radije, kako to Učitelj obavlja.
Učitelj se nasmijao i rekao: «Samo to? Oslobođenje je
mala stvar. Mogu ti reći da će je svaki predani abhyasi
Misije postići. No, to je samo početak duhovnosti;
Oslobođenje ti, naime, može dati nekakvu ideju o slobodi,
koju ljudi tako žarko žele. No, što je sloboda? Reći ću
ti nešto: lopove stavljaju u zatvor i zatvore. Međutim,
čuvari, koji ih čuvaju, nalaze se također unutar zatvora.
Ali, jedan se smatra zatvorenikom, dok drugi misli da je
slobodan. Razumiješ li razliku? Praktički i jedan i drugi
su u zatvoru, ali jedan se osjeća slobodnim. Misao o
slobodi je u umu: čuvar naime misli da je slobodan, a
183
 Moj Učitelj

u stvari se nalazi u zatvoru. Istinska sloboda postoji,

stoga, kad postoji sloboda od same slobode.

Zamolio sam Učitelja da mi objasni da li se smrt kao

takva može smatrati Oslobođenjem. Neke osobe to naime
misle. «Smrt», odgovorio je Učitelj, «ne rješava probleme
života, već stvara komplikacije za slijedeći život. Smrt
nas vodi u jedno drugo stanje tako da možemo ne osjećati
kontinuitet patnje. Mora postojati neka pauza između
ovoga života i onoga koji ima nadoći. Ljudi su zatvoreni
u podzemne zatvore. Ako bi ostali zatvoreni godinama,
tražili bi promjenu. Tako ih povremeno izvode vani radi
vježbe, da bi ih opet vratili unutra. Smrt je nešto poput
toga. U stvari umiru samo glupaci, ne Sveci. Sveci su
vječni u svom stanju. Smrt dakle ima vrijednosti za
ljude koji pate, dok je za Svece to nešto neotkriveno.
Sad ću ti reći nešto važno: naš bi istinski cilj trebao biti
život u životu.»

Jednom sam napisao pismo Učitelju u vezi s tom

mišlju o slobodi, rekavši da se uopće ne osjećam
slobodnim i tražeći objašnjenje. Učitelj mi je odgovorio
ovako: «Zašto se brineš o Oslobođenju kad ti sam
oslobađaš nešto za dobro drugih? Tvoje pitanje pokazuje
da u tebi ima slobode, ali nedostaje osjećaj slobode.
Mislim da hoćeš razviti u sebi osjećaj toga, odnosno,
želiš svojim okom vidjeti oko. Ne brini se za to što se
zbiva. Ne očekuj da ćeš vidjeti to što se događa. Po mom
mišljenju sloboda je beskorisna ako ti daje misao o
slobodi. Sloboda i osjećaj su dvije stvari koje ne mogu
184
 Dar Oslobođenja

postojati istovremeno. Ako je sloboda prisutna u svom

golom obliku, bit će odsutan osjećaj i obrnuto.»

Nešto kasnije, možda četiri ili pet mjeseci, imao sam

prilike pisati Učitelju o nekakvom posebnom stanju
lijenosti koje se počelo javljati u meni. To stanje, koje
sam u pismu naveo kao lijenost, u stvari je bilo duboka
averzija prema bilo kakvom tipu aktivnosti. U izvjesnom
sam smislu osjećao blaženstvo, ali sam želio da mi Učitelj
pojasni to stanje. Govorim o tome ovdje jer je važno za
temu Ostvarenja. Učitelj mi je odgovorio: »U trenutku
Ostvarenja osoba obično postane lijena. Drago joj je
živjeti tamo gdje nema aktivnosti. U tom se slučaju mora
paziti da lijenost ne postane prevladavajuća i da posao
ne pati zbog toga. Lijenost je život duše, a aktivnost je
život ega. Obje se moraju dovesti u mjeru». Nešto kasnije,
kad sam osobno sreo Učitelja, ponovo sam govorio o toj
temi. Učitelj se nasmijao i rekao mi: «Ne brini se o tom.
To je vrlo dobro stanje za koje i mudraci moraju mnogo
moliti. Reći ću ti nešto: i sam sam vrlo lijen, ali u tom
stanju obavljam veliku količinu posla. U stvari, postoji
aktivnost u neaktivnosti, ali to je najuzvišeniji tip rada.
Na početku je potreban samo sankalp da bi se ta stvar
napravila i ona je napravljena. Može se čak i utvrditi
vrijeme za to, da se mora napraviti u određenom broju
sati i dana i točno će se tako i dogoditi. Međutim, mora
postojati volja, čvrsta, nepokolebljiva volja. Sve je to
moguće milošću Lalajija.»

185
 Moj Učitelj

Taj «mir» ili «spokoj» kontemplativnog mistika uvijek

je zadivljavao svijet. Naizgled se čini proturječnim
da osoba, koja se odmara, radi na način kako čak ni
najaktivnija osoba ne uspijeva. Ruysbroeck je napisao:
«Paradoksalni mir osobe, koja kontemplira, samo je
vanjski mir potreban za unutarnji rad. Bog je Vječni
odmor! Ono što je za nas akcija, za Njega je odmor.»
Evelyn Underhill kaže: «Paradoksalno je za mistike da
je pasivnost, kojoj teže, u stvari stanje najintenzivnije
aktivnosti: štoviše, tamo gdje je ta pasivnost potpuno
odsutna, nemoguća je bilo kakva važna stvaralačka
radnja.» Jedan od velikih mistika, Boehme, napisao
je: «Pasivnost kontemplacije je preduvjet za Duhovnu
energiju; nužno čišćenje terena. Odvlači tok svijesti
od obale osjetila i zaustavlja kotač mašte.» Meister
Eckhart, drugi veliki mistik, ovako sažima mističku
viziju: «Isključujući nas iz vremenske razine, koja
predstavlja niži tip stvarnosti, kontemplacija nam daje
pristup Vječnoj razini i moćima koje komuniciraju s
tom razinom»

Međutim, najbolje objašnjenje te tajne dao je sam

Učitelj svojim načelom invertibilnosti. Jednostavno
rečeno znači da se svaka stvar, koja se pojavi na nižoj
razini, pojavljuje kao njezina suprotnost na višoj razini.
Stoga, ono što se na normalnoj razini javlja kao akcija,
na višoj se razini manifestira kao neakcija. Vjerujem da
je to najjasnije i najjednostavnije objašnjenje kozmičkog
zakona koje je Učitelj iznio za nas.

186
 Dar Oslobođenja

Učitelj nas uči velikoj tajni brzog napretka prema

Cilju: trebali bismo uništiti ono što smo mi osobno u
malom stvorili, a što nas vezuje za sebe i za ovaj svijet.
«Uništi što si stvorio i Bog će doći! Svaka stvar ima temelj.
Ako uništiš temelj, tada Bog dolazi.» Ta mi je velika tajna
bila otkrivena jednom kad sam ispričao Učitelju jedan
svoj posebno živi san. Sanjao sam da sjedim kraj Njega.
Odjednom su dva jaja ili dva predmeta slična jajima,
ispala iz mojih usta, a iz njih su izišle dvije zmije. Bile su
to dvije duge crne zmije. Učitelj je rekao: «Ne dozvoli im
da ponovo uđu u tebe. To je tvoj posao. Ja tu ne mogu
ništa učiniti.» Odmah sam ojačao volju, transmitirao,
razrezao zmije na komade i bacio ih. Interpretirajući to,
Učitelj mi je napisao: «To je vrlo dobar san, san koji
otkriva: prvo je jaje stvarno, a njegovo uništenje znači
da je za tebe sada uništena mogućnost budućeg života.
Drugo jaje predstavlja ono što si ti osobno stvorio, a
njegovo uništenje znači da je i to uništeno. Ovo je doista
vrlo dobar san. «Zaključio je dajući mi ovaj značajan
savjet: «Uništi to što si stvorio i Bog će doći! Svaka stvar
ima temelj. Ako uništiš temelj, tada Božansko dolazi.»

Rekao sam da je Oslobođenje «dar». To je dar Učitelja.

Jednog mi je dana Učitelj rekao da je najprikladniji ili
najpogodniji trenutak za oslobođenje trenutak smrti.
Dodao je: «U trenutku smrti vrlo je lako osloboditi
nekoga. Samo ga uzmem i stavim tamo gore.» Podigao
je ruku, pokazao je pokretom prijelaz od niže razine na
višu, kao da prenosi bocu s niže police na višu. «Kasnije
postaje teže. Duša ne smije biti već nanovo rođena.
187
 Moj Učitelj

Pretpostavimo da se nanovo rodila, a ja je oslobodim:

osoba koja bi se rodila, tada bi umrla. Vidiš taj problem?
A ukoliko se reinkarnira više puta, tada se ništa ne može
napraviti. Iz tog razloga kažem: trudi se već u ovom
životu. Tko može reći da li će Učitelj biti slobodan da
nam služi baš u trenutku naše smrti? Stoga to pokušaj
sada. Srce je srce, ako je usmjereno prema Bogu. Duša je
duša, ako uroni u najvišu Stvarnost. Moramo nastojati
postići nepromjenjivo stanje. Kad imamo takav cilj, tada
su promjene potrebne. Promjene razvijaju moć za Najviši
rast. Postoje mnoge pametne osobe, koje međutim ne
nastoje postići ono što je najvažnije. Te osobe u stvari
nisu inteligentne. Ti znaš moju definiciju inteligencije.
Inteligencija je nešto što se može dotaći iznutra.
Zovem intelektualcem osobu koja posjeduje unutarnju
sposobnost i koja koristi unutarnje istraživanje. To je,
uistinu, inteligentan čovjek.

Darežljivost Učitelja toliko je velika da ju se može

uvrstiti samo u Božansku. Misija je puna abhyasija
koji su, milošću Učitelja, dosegli točku Oslobođenja i
nastavljaju svoj daljnji razvoj pod Njegovim Božanskim
vodstvom. To možemo smatrati dužnom službom gurua
abhasiju. Ali što reći o slučajevima kada je Učitelj oslobodio
duše po drugim zaslugama, a ne po prakticiranju
abhyasa pod Njegovim vodstvom? Ti slučajevi svjedoče
o Njegovoj izuzetnoj darežljivosti prema onima koji su
došli pod Njegovu zaštitu. No, nakon sveg što sam rekao,
Oslobođenje još uvijek ostaje niža razina postignuća,
u odnosu na skalu mogućnosti koje nudi jogički
188
 Dar Oslobođenja

sistem Sahaj Marga. Da bih potkrijepio ovo stajalište,

još ću jednom citirati Učitelja: «Oslobođenje je manje
uzvišeni Cilj ljudske egzistencije, mada se međutim
smatra potpunim i dovoljnim. Sretniji je čovjek koji
proslijedi dalje u kraljevstvo Božje. Po mojem mišljenju,
Oslobođenje je vrlo ograničeno viđenje Stvarnosti, jer
moramo ići stalno naprijed da bismo dosegli Posljednji
cilj čovjeka. Kad se javi draž Oslobođenja, tada
zaboravimo na slijedeći korak, na pravi korak, a to
je česta grješka koju ljudi čine. Grješka je i Učitelja,
ukoliko ne ohrabruje učenike da idu Najvišem, kojeg
zovemo laya avastha ili uronjenost u Brahman. Kad
čovjek uđe u Središnju regiju i prijeđe Sedam prstenova
sjaja, on uđe u stanje bez stanja. Potom prosljeđuje
dalje. Na tom se stadiju javlja Božanska mudrost, kojoj,
na koncu, slijedi Vizija Apsoluta. Međutim, putovanje
ne završava ovdje, jer sad počinje faza laya avastha.
To što sam napisao, sad je Božji posao. Samo ga On
može obaviti. Mada je to kraj svake naše aktivnosti,
još uvijek nešto postoji. Definirao sam to kao ‘plivanje
u Beskraju’. Kad započne laya avastha u Brahmanu,
javlja se vrlo brzo kruženje pod pupkom i važno ga je
kontrolirati, a to je dužnost Učitelja. Tada se sam kružni
pokret podiže i polako dosegne okcipitalnu izbočinu.
Sad je napredak kompletiran. Nekad nekakva mala sila
nastavlja djelovati u mozgu, ali postepeno se smanji.
Dosegli smo stanje koje je rijetko dato ljudskim bićima.
Udjeljuje ga se samo onome tko je mrtav za ovaj svijet,
a živ samo za Boga. Drugim riječima, ta osoba postaje
‘živi mrtvac’. Nijedan bhakti ili tapas ne može dovesti do
189
 Moj Učitelj

tog rezultata. Jedini je način vezati se za nekog Učitelja

koji je dosegao to stanje bez stanja, odustajući od bilo
kakvog drugog bogoštovlja osim štovanja Apsolutnog
Boga u čistom obliku.»

Oslobođenje je samo dar i to dar od malog značaja,

kako sam Učitelj tvrdi. Kad ga tražimo, mi smo samo
prosjaci, mada prosimo nešto uzvišenije od materijalnih
koristi. Suština učenja Sahaj Marga je u tom da bismo
trebali tražiti Učitelja zbog njega samog, a ne zbog onoga
što nam može dati. Ne bismo Ga trebali ništa pitati,
osim da nam dâ samog sebe. Učitelj žudno čeka takvog
učenika, nadajući se unatoč beznadnosti da će doći.
Kako mi je jednom gotovo sa žalošću rekao: «Nije toliko
teško naći pravoga Učitelja koliko je teško naći pravoga
učenika. To je vrlo rijetka stvar.»

Pred mnogo godina, kad sam se našao u Tirupathiju

zbog svečanog otvorenja zgrade ashrama Misije, koja je
tamo sagrađena, čuo sam vrlo lijepu i dirljivu priču koja
se tiče sestre Kasturi. Za vrijeme jednog od njenih prvih
posjeta s Učiteljem Tirupathiju, netko se ponudio da je
odvede u Timuralai da joj pokaže poznati hram, u kojega
tijekom čitave godine pristiže na tisuće hodočasnika iz
cijele zemlje. Priča se da se sestra Kasturi vrlo mirno
nasmijala te, pokazujući na Učitelja, rekla: «Kad sam sa
samim Stvoriteljem, nemam potrebu gledati ono što je
On stvorio?»
Posebno je prikladno na ovom mjestu citirati
besmrtni poklik Rabije, velikog sufi mistika:
190
 Dar Oslobođenja

«O Bože, ma koji si mi dio

ovog svijeta dodijelio,
prepusti ga Tvojim neprijateljima.
I, ma koji si mi dio budućeg svijeta dodijelio,
prepusti ga Tvojim prijateljima.
Meni si Ti dostatan.»

«O Bože! Ako Te obožavam zbog straha od Pakla,

spali me u Paklu,
a ako Te obožavam u nadi za Rajem,
istjeraj me iz Raja;
ali ako te obožavam zbog Tebe samoga,
nemoj mi uskratiti Tvoju Vječnu Ljepotu!»

Najveća istina, koju je hinduizam uvijek tvrdio, je da

Boga možemo doseći samo preko gurua. Guru je Bog,
tvrdi ova religija, najdublja među religijama. Moramo
shvatiti tu istinu za svog života.

Krajem 1972., ako se dobro sjećam, imao sam

individualni sitting sa sestrom Kasturi. Sitting je započeo
s nekakvom preprekom. Imao sam utisak da nekakav
parni valjak blokira moj put. Nakon nekog vremena
sam ga prešao i išao dalje. Naišao sam na nekakvu vrlo
veliku osobu, koja je sjedila na mom putu u Budinom
položaju. Bio je zlatne boje i predivnog izgleda. Lice mu
je sjajilo od vanzemaljske ljepote i imalo je pozlaćeni
sunčev sjaj. Bio je to Lalaji, Veliki Učitelj. Učinilo mi se
da ću pasti prema naprijed, baš na Njega. Tada je sitting
završio.

191
 Moj Učitelj

Ispričao sam to sestri Kasturi koja je rekla: «Da, u

početku je bila nekakva prepreka. Ja sam to vidjela kao
ručna kolica koja leže na tvom putu. Tvoje iskustvo
Lalajija je točno. Kako je predivan naš put! Brate, danas
ti je otkrivena velika tajna. Kad osoba počinje postizati
layu s našim Učiteljem, automatski ostvaruje layu s
Lalajijem. To je vrlo važna tajna koja ti je otkrivena kroz
ovo iskustva.» Kasnije sam razmislio o tome i poput
otkrovenja mi je sijevnulo u glavi da to onda znači
naše automatsko postizanje laye u Brahmanu, jer su
i Učitelj i Veliki Učitelj obojica postigli laya avasthu s
Brahmanom. To mi je iskustvo bilo dato Milošću Učitelja
kako bi mi kroz vlastito, svjesno iskustvo dokazao da je
laya s Učiteljem isto što laya s Brahmanom. Mi o Bogu
ne znamo ništa. Ne znamo kako ili gdje Ga tražiti. Guru
nam je, međutim, poslat upravo da nas pouči kako Ga
kroz njega naći i sjediniti se s Njim.

U besmrtnim riječima Svetog Augustina:

Čovjek je ono što voli.

Ako voli kamen, on je kamen;
ako voli čovjeka, on je čovjek;
ako voli Boga, ne usuđujem se ništa reći,
jer kad bih rekao
da bi on tada bio Bog,
možda biste me kamenovali!

Završavam ovo djelo molitvom velikog zapadnog

mistika Blakea:

192
 Dar Oslobođenja

O Spasitelju! Prožmi me
Tvojim duhom poniznosti i ljubavi.
Uništi sebičje koje je u meni.
Budi Ti sav moj život.

Neka nam Učitelj podari Svoje Božanske Mudrosti

kako bismo mogli tražiti to, što bismo jedino trebali
tražiti i naći samo Njega koga moramo naći.

193
 POGOVOR

U srijedu navečer, 15. svibnja 1974., vodio sam

grupni sitting u centru Misije u Maduraju. Prošlo je
petnaest minuta meditacije. Čitava je grupa bila tiha.
Nije se čulo ni daška, ni šapata. Smirenost je prožela
skup. Bio je to vrlo spokojan, utješan mir potpunog
opuštanja i urajanja. U tom mi se trenutku učinilo da
osjećam prisustvo Učitelja uz sebe. Čuo sam glas koji
kao da je treptao u mom srcu. Možda ga nije potpuno
ispravno zvati glasom. Naime nije riječ o zvuku, kakvog
čujemo ušima, već više o treptaju u srcu koji sam na
nekakav neosjetilan način osjetio kao zvuk. Učitelj mi
je rekao slijedeće: «Mnogi su pisali o Misiji i mnogo je
napisano o Metodi. Sada ti piši o Učitelju». Bila je to
naredba koju sam požurio poslušati. Započeo sam rad
u Munnaru, dva dana kasnije, u petak 17. svibnja, s
osjećajem krivnje jer već dva dana kasnim. Posao je
bio završen u petak 23. kolovoza. Tako je izravnom
naredbom mojega Učitelja, ova knjiga došla u vaše ruke.

Učitelj je poučavao da možemo posjedovati samo tri

stvari u svemiru. To su Učitelj, Njegova Misija i Njegova
Metoda. Stoga je naslov ove knjige «Moj Učitelj».

Pisati je bilo sveprožimajuće zadovoljstvo i otkrovenje.

Molim se da se i vama isto dogodi!

U Madrasu, 1. prosinca 1974.

P. Rajagopalachari
194
195
 Moj Učitelj

GLOSAR

ABHYAS: Prakticiranje neke discipline, metode; elementi

tog prakticiranja.
ABHYASI: Osoba koja prakticira abhyas po metodi
naučenoj od svog Učitelja, te slijedi njena
učenja.
ACHARYA: Doslovce, tko poučava svojim primjerom;
istinski kvalificirani duhovni Učitelj.
ADVAITA VEDANTA: Filozofija nedualizma.
AHIMSA: Nenasilje.
ARJUNA: Vjerni drug Shri Krishne.
ASHRAM: Skup građevina u kojima odsjedaju učenici;
duhovno i religiozno mjesto.
AVATAR: Inkarnacija Boga, koja posjeduje Božanske
moći. V. Ram Chandra, «Filozofija Sahaj Marga»
(«Sahaj Marg Philosophy») u «Sveukupnim
djelima Ram Chandre» («Complete Works of Ram
Chandra»), I sv., Shri Ram Chandra Mission,
Pacific Grove, CA, USA, 1989.
BETEL: Zalogaj za žvakanje od kokosova oraha, živog
kreča i aroma, uvijenih u list betela, biljke
Piperacea (Piper betel), penjačice koja raste u
grmu.
BHAGAVAD GITA: Jedna od svetih knjiga hinduizma,
smatra se jednim od tri stupa hinduističke
tradicije. Napisana u stihovima, iznosi govor
Shri Krishne učeniku Arjuni na bojnom polju.
Dio je epa «Mahabharate».
196
 Glosar

BHAKTI: Duboka pobožnost srca prema Bogu.

BHOG ili BHOGA: Podnošenje učinka prethodno
formiranih samskara, ili prošlih radnji, dobrih
ili loših. Vidi Ram Chandra, «Stvarnost u Zoru»,
Shri Ram Chandra Mission Italia, 1988., str.
32.
BRAHMA LAYA: Od BRAHAMA ili BRAHM ‘Uzvišeni’ i
LAYA ‘uranjanje’: spajanje s Uzvišenim.
CHELA: Onaj koji je postao učenik nekog duhovnog
učitelja ili gurua.
CLEANING: Od engleskog, čišćenje; dio prakse Sahaj
Marga.
DARSHAN: Blagoslov, unutarnja vizija Učitelja.
DHARMA: Učiniti točnu stvar, koje se valja držati.
DHOTI: Komad tkanine koju muškarci nose oko struka.
GARUDA: Vishnuov konj, predstavljen kao ptica
grabljivica s ljudskom glavom, s tri oka i
orlovim kljunom.
GHEE: Očišćeni maslac.
GHRIHASTA: Obiteljski čovjek.
GITA: «Bhagavad Gita».
GNANA KANDA: Drugi dio Veda u kojima se govori
o spoznaji Boga. Odnosi se posebno na
Upanishade.
GURU: Učitelj, vodič, duhovni učitelj. Vidi Ram Chandra,
«Stvarnost u zoru», cit., pogl. «Učitelj».
HANUMAN: Kralj majmuna u «Ramayani», svetoj
hinduskoj epopeji, koja govori o životu Rame,
kralja Ayudhya, inkarnaciji boga Vishnu.

197
 Moj Učitelj

HATA JOGA: Prema Patanjaliju, koji je kodificirao joge,

to je prva od četiri ashtanga joge, a odnosi se
isključivo na fizičko tijelo, obzirom da djeluje
praktički samo na njega.
HIMSA: Nasilje ili neredi.
HOOKAH: Vrsta narghila.
JIVAN MOKTA: Osoba oslobođena još za života.
JIVAN MUKTI: Oslobođenje za života.
JOGA: Doslovno, jedinstvo s Apsolutnim.
JOGI: Onaj koji putem joge postigne mudrost.
KABIR: Indijski pjesnik i mistik iz XV. st., veliki društveni
reformator, kojega štuju hindusi i muslimani.
KAMA: Može značiti bilo ljubav ili želju. U svom
najuzvišenijem obliku je ljubav; u manje
uzvišenom je želja.
KANYA KUMARI: Božanstva djevice. U širem smislu,
djevojka, djevica.
KARMA: Znači doslovce djelovanje, a određeno je
ukupnošću samskara. Razrješava se učinkom
bhoga. Sva radnja proizlazi iz učinaka
prethodnih uzroka i prirodno, svaka posljedica,
kad za to dođe vrijeme, postaje uzrokom
budućih posljedica. Karma je neprekinuti niz,
niz uzroka i posljedica od kojih se sastoji svako
ljudsko djelovanje. Oslobođenje je jedini način
da se izađe iz tog kruga.
KARNA MANTRA: Mantra koja se pjeva na uho umiruće
osobe s ciljem da ju se oslobodi od kruga
ponovnoga rađanja.
KRISHNA: Avatar, inkarnacija Boga Vishnu.
198
 Glosar

KURTA: Košulja od tkanine s uspravnim ovratnikom.

LAYA: Doslovce - uranjanje, vidi BRAHMA LAYA.
LAYA AVASTHA: Stanje uronjenosti. Vidi Ram Chandra,
«Prema Beskraju», u «Sveukupnim djelima», cit.
MAHA PRALAYA: Od MAHA ‘velik’ i PRALAYA ‘potpuno
razrješenje u Bogu svemira’ do kojeg će, prema
Ram Chandri, doći kroz 52 miliona godina.
Vidi Ram Chandra, «Stvarnost u zoru», cit.,
pogl. «Moje viđenje».
MANTRA: Od MANA ‘mentalan’ i TRAYA ‘zaštita’.
Duhovna zvučna vibracija koja ima za cilj
Oslobođenje osobe na način da očisti um od
stremljenja materijalnom. Smatra se da, kad
se neprekidno ponavlja, mantra kontrolira
djelatnost uma. Gregorijansko pjevanje u
kršćanstvu ima istu funkciju, zahvaljujući
učinku njihove molitve, koja je naizgled
monotona.
MOKSHA: Spasenje ili Oslobođenje. U Sahaj Margu,
međutim, to dvoje nije isto. Oslobođenje je
«sloboda od ropstva», što je različito od Spasenja
koje nije završetak procesa ponovnog rađanja
(B.P.).
MUKTI: Izraz koji se obično koristi za definiciju
Oslobođenja.
MUTT: Doslovce grupa, obično se odnosi na samostane
gdje se osobe predaju prakticiranju asketizma.
PIN PRADESH: Srčani predio. Mikrosvemir u
tradicionalnoj jogičkoj literaturi.

199
 Moj Učitelj

PRANAHUTI: Od PRANAH ‘život’ i HUTI ‘dar’: dar života.

Postupak jogičke transmisije: davanje životne
sile koju guru upravlja u srce učenika.
PUJA: Molitva; u Sahaj Margu, meditacija.
PUNDIT: Književnici.
PURANA: Osamnaest etičkih pjesama; djela koja su
namijenjena onima koji nisu u stanju shvatiti
svete tekstove poput Veda.
PYJAMA: Hlaće od tkanine koje se nose s kurtom.
RAJA JOGA: Doslovno ‘kraljica joga’. Raja joga je
drevna znanost koju su slijedili veliki rishi i
sveci, kako bi ostvarili svoj bitak ili Boga.
Bila je proširena u Indiji mnogo prije perioda
Ramayane. Najprije ju je uveo veliki rishi,
koji je živio sedamdeset dvije generacije prije
Raja Dasbratha od Suryavamhsa (dinastija
Surya) i koji je posvetio najveći dio svog života
razmišljanju, kako bi otkrio metodu, koja
omogućava postizanje slobode, kojom bi se
problemi života lako riješili. Vidi Ram Chandra,
«Djelotvornost raja joge u svjetlu Sahaj Marga»,
u «Sveukupnim djelima», cit., str. 125 i sl.
RICHAS: Svemirski zapis svih misli i događaja.
RISHI: Mudraci.
SABASH: Usklik koji izražava veliko divljenje.
SADHANA: Jogička sadhana ili duhovna praksa. Vidi
Ram Chandra, «Stvarnost u zoru», cit., str. 60
i sl.
SAHAJ MARG: Od SAHAJ ‘prirodan, jednostavan’ i
MARG ‘cesta, put’: Prirodni put.
200
 Glosar

SAMADHI: Stanje duhovne uronjenosti. U Sahaj Margu

‘prvobitno stanje, povratak Njemu’.
SAMSKARA ili SANSKARA: Doslovno ‘utisak’. Njihovo
stvaranje omota našu dušu sve krućim
slojevima. Vidi Ram Chandra, «Stvarnost u
zoru», cit., str. 32.
SANKALP: Donošenje odluke da se nešto napravi. U
Sahaj Margu to znači primjenu volje na neku
misao koja nas mora dovesti do rezultata.
SANNYASA: Odustajanje od zemaljskog življenja. Prema
tradiciji, četvrti i posljednji stupanj duhovnog
života; potpuno odustajanje od obiteljskog i
društvenog života u svrhu savršenog vladanja
osjetima i umom.
SANNYASI: Onaj koji slijedi zakon sannyasa.
SANSKRT: Drevni književni jezik Indije, jedan od glavnih
ogranaka indoeuropske jezične skupine: na
sanskrtu su napisani glavni brahmanski
religiozni tekstovi, Vede, i budistički.
SANSTHAS: Od SA ‘udruženje, grupa’ i THA ‘držati se’.
Doslovno ‘grupa ili udruženje osoba’.
SATSANGH: Pobožno okupljanje, kongregacija. Učitelj
prevodi taj izraz kao «bliski odnos sa Stvarnošću
i Istinom».
SHANTI: Mir.
SIDDHI: Doslovno ‘moć’. Vidi Ram Chandra, «Filozofija
Sahaj Marga», u «Sveukupnim djelima», cit.,
str. 359.

201
 Moj Učitelj

SITTING: Od engleskog ‘sjediti’. U praksi Sahaj Marga,

kad abhyasi meditira s Učiteljem ili s prefektom,
sam ili u grupi, prima ili dobiva sitting.
SUDRUG: Učitelj je uvijek smatrao abhyasije svojim
sudruzima, a ne učenicima.
TAPAS ili TAPASYA: Koncentracija duhovne snage volje.
TAPASYA: Doslovno, strogost. Dobrovoljno prihvaćanje
nekih materijalnih odricanja zbog viših koristi.
TARPANA: Ritualno žrtvovanje pokojnim precima.
TIRTHA YATRA: Doslovno, posjet mjestima gdje se
nalaze svete vode. U Sahaj Margu, putovanje
kroz duhovne predjele.
TRASMISIJA: Jogička transmisija ili pranahuti.
UPANISHAD: Sveti hinduski spisi napisani na sanskrtu;
prijenos mističkih iskustava na filozofsku i
moralnu razinu.
UTSAV: Religiozno slavlje.
VAIRAGYA: Odricanje.
VAISHNAV ACHARYA: Prema tradiciji, guru Vaishnave
ili učenik Vishnua. Onaj koji svoj život posveti
najvišoj Stvarnosti.
VASANT PANCHAMI: Od VASANT ‘proljeće’ i PANCHAMI
‘peti dan’. Peti dan proljeća, 2. veljače 1873.,
u mjesecu Vodenjaka, je obljetnica rođenja
Velikog Učitelja Samarth Guru Shri Ram
Chandraji Maharaja od Fatehgarha (Uttar
Pradesh, Indija).
VEDA: Doslovno ‘znanje’. Svete knjige brahmanstva;
obuhvaćaju četiri zbirke: Rik, Yajus, Sama i
Atharva.
202
 Glosar

VISHNU: Drugi izraz za brahmansku trijadu: spasitelj

svijeta. Ponekad preuzima ljudske oblike
svojih avatara.
VRITTIS: Sklonosti uma.
VIDEA MUKTI: Oslobođenje nakon napuštanja tijela.
YASHODA: Krishnina majka.
YATRA: Putovanje; obično se odnosi na hodočašća ili na
duhovno putovanje (vidi Tirtha Yatra).

203
 MOJ UČITELJ
“Bio je Učitelj u pravom smislu riječi, spreman dokazati svoju
tvrdnju ili stajalište radije kroz praktičnu demonstraciju nego
li kroz opširnu raspravu. Uvjerio sam se u tu crtu njegova
karaktera kad ga je neka osoba upitala za neko posebno
duhovno stanje. Učitelj se nasmijao i odgovorio: “Ne mogu ti
to objasniti, ali, ukoliko tvoje samskare budu dozvolile, mogu
ti dati da iskusiš to stanje.””
P. Rajagopalachari

Kroz lijepo pripovijedanje knjiga govori o autorovoj rastućoj ljubavi i razumi-

jevanju njegova Učitelja, rijetko jednostavnog, ali duboko duhovnog čovjeka. P.
Rajagopalachari (rođen 1927.) odrastao je u bogatom kulturnom naslijeđu Istoka,
mada je bio odgajan u velikoj mjeri u zapadnjačkoj tradiciji. Kako se približio pi-
tanjima života zapadnjačkim osjećajem sumnje i znanstvenog uma, bio je osup-
nut susretom s tim jednostavnim nesvjetskim čovjekom koji je imao odgovore za
ljudsku egzistenciju. Tako je započeo jedinstveni odnos, temeljen na čudesnosti
Božanskog i esenciji čiste ljubavi.
Sahaj Marg (Prirodni put) je sistem praktične pouke duhovnosti Shri Ram
Chandra Misije. Riječ je u suštini o dobro poznatoj raja jogi (jogi uma),
preobraženoj i pojednostavljenoj kako bi odgovarala potrebama modernog načina
življenja. Njegov je cilj unutarnje savršenstvo – ostvarenje Boga. Prema učenju
P. Rajagopalacharija, Bog je beskonačan, mada jednostavan te stoga i način da
se dođe do Njega mora biti isto tako jednostavan. Ispravnim podešavanjem uma
kroz meditaciju, pod praktičkim vodstvom i uz pomoć duhovnog učitelja, može
se razviti do najvišeg stupnja. Ta je pomoć moguća kroz upotrebu pranahuti
(jogičke transmisije). Definirana je kao transmisija Božanske energije za preo-
brazbu samog sebe. Tu transmisiju može osjetiti svatko tko prakticira sistem već
na kraće vrijeme.
U Sahaj Margu se sugerira vođenje jednostavnog i pobožnog obiteljskog
života. Traži se prihvaćanje problema i poteškoća svakodnevnog života kao
Božjeg blagoslova, jer se takvo okruženje smatra idealnim za duhovni razvoj. Ne
naplaćuju se pristojbe za prakticiranje ovoga sistema i svi su dobrodošli. Jedino
što se traži je volja za sudjelovanjem.

U Sjevernoj Americi: U Aziji: U Europi:

Shri Ram Chandra Mission Shri Ram Chandra Mission Shri Ram Chandra Mission
Route 1, Box 122-5 Svjetsko sjedište Vrads SandeVej 4
Highway 109 Babuji Memorial Ahsram Bryrup, Danska
International Ashram, Shri Ram Chandra Mission Road DK- 8654
Molena, GA 30258, SAD Manapakkam
Chennai 600 116, Indija

www.srcm.org - www.sahajmarg.org