Akademija likovnih umjetnosti

Sveučilište u Zagrebu
Ilica 85, Zagreb

„In memoriam: Tomislav Gotovac“

(Kako sam slučajno naišao na početak svog stvaralaštva)
Seminar iz predmeta Suvremene teorije

Student: Dimitrij Petrović

Godina studija: 2.
Odsjek: Likovna kultura

Zagreb, 2010.
 PREDGOVOR
Kao mladi student druge godine Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, o
umjetnosti sam znao malo. Kroz duži period sam provodio noći razmišljajući o
umjetnosti, o smislu stvaralaštva, o tome što je „dobro“, a što nije. Moguće je da sam
najviše razmišljao (ili me najviše plašila pomisao) o budućnosti. U svom stvaralaštvu
ograničio sam se na umijeće, točnije na učenje zanata i na kontemplaciju u kasne sate,
a kada bih zaspao, možda sam sanjao da ću jednoga dana biti veliki slikar ili kipar. U
mojoj slikarskoj klasi, jasno se razlikovalo što je dobro, a što nije – što je pravilno, a
što ne. Nije mi se sviđala situacija u kojoj postoji „jedna istina“, a ako već postoji
samo jedna istina, zašto mi je nitko ne želi reći. Ne pričam o jednom pravilnom
načinu rada ili receptu kako bi se napravila „dobra“ slika ili skulptura. Već o
osnovima zanata koji studenti trebaju savladati u dvije godine studiranja. Bio sam
ismijavan od profesora kada bih ga tražio da mi pokaže kako da slikam „pravilno“ ili
akademski. Takva situacija me dovodila do velikih frustracija i do sukoba unutar i
van klase. I dalje ne osuđujem profesore niti studente zbog tih ismijavanja i sukoba,
osuđujem njihov nedostatak argumenata. Osuđujem činjenicu da se na kraju cijela
rasprava o umjetnosti i umjetnicima najčešće svede na poglavlje pod nazivom „De
gustibus non est disputandum.“. I nažalost o umjetnosti i ukusu se više ne raspravlja u
klasama.
Možda sam još uvijek bio „zelen“ i naivan kada sam prvi put pročitao članak u
Nacionalu pod nazivom „Umjetnik zaboravljen od države: Tom Gotovac ostavljen u
ubožnici“. Možda me baš potresla ta činjenica zbog mojih razmišljanja o osobnoj
umjetničkoj budućnosti. Pročitao sam članak i kratku biografiju o njegovim
„važnijim“ djelima o kojima sam već znao od prije i zapitao se „Zašto je ovaj čovjek
u pogledu većine smatran klaunom?“. Moguće je, da je tada sve počelo…

1
 U prvom poglavlju pokušao sam što manje faktografski nabrajati što je Tomislav Gotovac radio u
svom životu i opusu, već prikazati na kojoj je intelektualnoj i senzibilnoj razini njegov rad.

POGLAVLJE I
Već na početku istraživanja o radu i životu Tomislava Gotovca sam shvatio koliko
je to „preveliki zalogaj“ za mene. I prije sam znao da iza svakog njegovog
performansa i filma stoji ideja, ali ne i kolika pozadina gradi tu istu ideju. I mislim da
je upravo to jedan od razloga njegove neshvaćenosti u malograđanskim krugovima i u
krugovima trenutne akademske mladeži. Najbolje ću to opisati dijelom teksta pod
nazivom „Obavezni konteksti“ iz monografije Tomislava Gotovca.
„… Jer, ma koliko se sve ono što Gotovac radi u prvi mah nekomu moglo učiniti tek
kao golema hrpa većih ili manjih slučajno zatečenih krhotina, u njega je zapravo
posrijedi vrlo koherentna, čak i strogo sustavna, autorska strategija, što obavezno
zahtijeva da kao takva bude promatrana i promišljena u koordinatama nekih velikih i
već definitivno povijesno utemeljenih duhovnih i umjetničkih koncepata u kulturi
dvadesetoga stoljeća.“ - Ješa Denegri
Već 60-ih godina prošlog stoljeća, Gotovac je započeo sa radom. Prvi rad koji ću
spomenuti je serija fotografija pod nazivom „Glave“. Ne mogavši, u uvjetima kakvi
su tada vladali u zagrebačkom Kinoklubu dobiti priliku snimanja vlastitoga filma, u
zamjenu za tu uskraćenu, a žarko priželjkivanu šansu, gotovo u očaju potisnutosti,
Gotovac odlučuje da u ulozi režisera, a uz suradnju Vladimira Peteka kao snimatelja,
izradi seriju od pet fotografija s vlastitim likom u krupnom planu u različitim pozama,
situacijama i raspoloženjima.
Unatoč činjenici da se radi o radu izvedenom u mediju fotografije, rekao bih da je
cijeli projekt osmišljen u maniri Gotovčevog specifičnog filmskog jezika. Kako bih
objasnio tu tvrdnju, moram prije svega naglasiti kasnija Gotovčeva filmska djela. Kao
što u kasnijoj trilogiji – Pravac, Plavi jahač i Kružnica – prikazuje svoju opčinjenost
formom. Upravo ta opsjednutost formom i strukturalizmom je uvjetovana njegovom
fascinacijom sa slikom.
„Za klince je uobičajeno da idu gledati film zbog sadržaja, zbog glumca, neke face,
ili zbog žanra. To, kako se čini iz tvog pričanja, nije bilo presudno kod tebe.“
„- Mene je fascinirala non-stop slika!“
Gotovčev interview za časopis Film, broj 10-11, str. 39-66, Zagreb, 1977
Razgovarali: Goran Trbuljak i Hrvoje Turković

2
 U njegovim daljnjim radovima se opet vidi jednostavnost i funkcionalnost forme.
Posebno je naglašena plošnost u filmu „Kud idemo ne pitajte“, ne plošnost u
filmskom smislu, već u smislu prisutnosti. Takve vizije svog djela je stvorio pod
utjecajem različitih uzora, no pogotovo navodi Godarda i A. Hitchcocka u tom stilu.
Njegovi daljnji filmovi, prije i poslije akademije su rađeni tako da im je vizualnost
bila glavni motiv. Ali unatoč svoj pozadini i premišljanju, režiranju, preciznosti i
uspjehu u izvođenju zamisli, kao odgovor na pitanje kakve su bile reakcije u to doba
na njegove filmove Tom Gotovac kaže: „Uglavnom su me puno zajebavali. (…) I
kolege. Ali su bili i blagonakloni prema meni“.
Daleko od toga da su kolege mislili da to nema veze sa filmom, već su mislili da je to
simpatična stvar, ali da je to i prilično neozbiljno.
Nekako sam dobio osjećaj da je takav stav većine današnjih „elitnih akademskih
građana“ prema ideji rada Toma Gotovca. Na formalnoj razini će većina priznati tog
bradatog gorostasa kao velikog umjetnika, ali iskreno će se smijati njegovim
metodama.
Ne želim dalje analizirati Gotovčeva filmska djela, ili povlačiti paralele sa
uzorima koje je on jasno precizirao u svojim radovima, jer bi za to trebale stranice i
stranice i godine repetitivnog gledanja njegovih i tuđih filmova. Nažalost nisam bio
toliko ambiciozan da istražim i shvatim te radove u samu srž. Više mi je značio taj
prijelaz između zamisli, režije, fotografije, filma, kolaža i performansa. Nekako imam
osjećaj da je svaki taj prijelaz – točnije napredak – uvjetovan nekim nedostatkom i
težnjom za izražavanjem.
Počevši od fotografskih serija „Glave“, „Pokazivanje časopisa Elle“ – koji je ujedno i
performans (doduše blaže prirode), „Udisanje zraka“, „Ruke“. Zatim rađenja prvih
eksperimentalnih filmova „Pravac“, „Plavi jahač“ i „Kružnica“. Opet bavljenja
snimanjem za seriju fotografija „Kofer“, „Trojica“, „Poziranje“. U trenutcima kada se
nije mogao izraziti filmskim načinom, bavio se kolažima inspiriran od Zbirke
Urtvater iz Belgije. Posebno ga se dojmio Schwitters. Za kolaže je koristio papirnate
otpatke, od starih tramvajskih karti, omotnica, do engleske štampe na kioscima. Od
nakupljanja ideja do kulminacije sa „Happ naš Happening“ u suradnji sa Šercarom i
Lukasom. Nadalje je važno spomenuti „Striking“, „Akcija 100“, „Prošenje, molim
milodar! Hvala“, „Čišćenje gradskih prostora“, „Šišanje i brijanje u Javnom prostoru,
Homage Carlu Theodoru Dreyer-u i filmu Jean d'Arc i Mariji Falconetti“, „Zagreb,
volim te!, homage Howardu Hawksu i njegovom filmu Hatari!“, itd…

3
 Dalo bi se još puno nabrajati o Gotovčevim važnijim (!) performansima,
filmovima i serijama fotografija, no pokušavam samo naglasiti važnost i brojnost
istih. Kako bi to shvatili moramo sagledati vrijeme i mjesto radnje. Kroz sve periode
stvaralaštva koje se proteže zavidnih 50 godina, Gotovac je uvijek uspio isprovocirati
malograđanstvo. Dan danas obični građani komentiraju njegove performanse
„Zagreb, volim te!“ ili „Foxy mister“ sa zgražanjem. No unutar sveg tog zlobnog
komentiranja postoji jedna predivna ravnoteža. Upravo ta da je uspjeh Gotovčevih
radova na svjetskoj razini, i da je Gotovac svjetski priznati umjetnik.
Da li to znači da je naše okruženje zaista tako netolerantno i na prvi pogled
priglupo upravo potenciralo značaj tih djela? Osobno mislim da to nije važno, jer
unatoč činjenici da je Gotovac mogao iskoristiti tu paradigmu i naglasiti ju, on nikada
nije nužno osudio malograđanstvo, već je ostavio na malograđanstvu da osudi njega i
samim time da refleksiju o sebi. To se vidi i u osnovnoj shemi njegovog performansa
kako je rekao Aleksandar Battista Ilić „Performans bi počeo, recimo, u podne, a
završio bi uhićivanjem od strane policajca.“. U cijeloj toj jednostavnosti činova se
opet vidi njegova opčinjenost formom. Što je to forma tijela? Što je to forma grada?
Kako unutar zadanih gabarita ostvariti sklad i interakciju? Ponekad čak i kako se
zateći u trenutku sudara dviju suprotnosti i pritom svjedočiti rađanju treće.
Nije bezveze Gotovac rekao „Sve je movie.“ ili još ljepše „Čim ujutro otvorim oči,
vidim film.“. Njegov cijeli život je bio takozvani „movie“. I to ne bilo kakav
„movie“, već neshvatljivo režirani i planirani film. On bi isto rekao da je njegov prvi
performans bila „Akcija zaposlenja“ koja je trajala 10 godina.

Nakon svog proučavanja Tomislava Gotovca unatoč činjenici da se nije zaogrtao

misticizmom i skrivao iza različitih filozofija i znanja, opet ga nisam mogao shvatiti
do kraja. Kao što sam rekao još uvijek ne znam puno o umjetnosti. Zbog toga sam
tražio objašnjenje na neka pitanja od profesora Aleksandra Battiste Ilića koji osim što
je jedan od rijetkih suradnika u performansima sa Tomislavom Gotovcem je bio i
bliski prijatelj sa umjetnikom i također uređivao njegovu monografiju.
Cijeli taj razgovor bi bilo nepotrebno postaviti u formu interviewa, jer nisam htio
pisati citate i nečiju tuđu analizu Gotovčevog rada, već mogu samo prenijeti dojmove.
Razgovor se odvio 22. rujna u 15:20 u „Ljevaonici“

4
 Sastanak sa profesorom Aleksandrom Battistom Ilićem
Već dugo nisam čuo da itko priča o nekome toliko iskreno, a opet sa velikom
dozom poštovanja i ljubavi. Profesor Ilić mi je pokušao objasniti smisao ne samo
Gotovčevog rada, već i njegovog razmišljanja i njegove motive. Započeo je sa
objašnjavanjem povijesti njegovog rada naglašavajući neke radove i performanse kao
punktove. Objasnio mi je kako je začuđujuće u 60-im i 70-im (u počecima) bio manje
shvaćen i kako ga do '76. ga nisu shvaćali ozbiljno do važne izložbe u SKUC-u u
Beogradu na kojoj je kustos bio upravo Ješa Denegri. Povukao sam paralelu sa
srpskim „Crnim valom“ i eksperimentalnim filmom, sa sudjelovanjem u filmu
„Plastični Isus“. Kada sam mu rekao svoje dojmove o Gotovcu i koje mi se stvari
sviđaju kod njegovog rada, još više mi je naglasio važnost istih. Npr. Intervju za
časopis Film sa Hrvojem Turkovićem i Goranom Trbuljakom koji mi je bio od jako
velike pomoći u shvaćanju lika Gotovca. Taj intervju je imao jako veliko značenje za
umjetničku mladež i underground scenu filma u trenutku nastajanja. Najviše mi je
približio način na koji je Gotovac uspio okrenuti negativnu situaciju u pozitivnost. Na
koji je način upotrijebio svoju paranoju i strah prema društvu (i obrnuti strah društva
prema njemu) u interakciju iz koje je izvukao važne zaključke, stavove, geste. Upravo
te geste su ono što čine njegovu umjetnost. Ta razlika između poze i geste koja nosi
značenje i „poruku“.
Nisam ni bio svjestan koliko je gesta bila važna ne samo u njegovom stvaralaštvu,
već i životu. Jer koliko god se činio snažan, grub, nemilosrdan i hrabar, Gotovac je
bio u čudnom odnosu sa okolinom koji je bio prožet stalnim osjećajem žrtve i
nepravde. Da li bi ga se zbog toga trebalo smatrati manje vrijednim ili licemjerom? Ja
osobno mislim da je to normalna stvar u životu takve osobe. Upravo ta otuđenost od
drugih, pa čak i ako je radikalna je ono što se oduvijek događalo velikim
umjetnicima. Cijeli taj površni uvid u psihološko stanje Gotovca mi je objasnio i
otkrio ljepotu iza njegovog stvaralaštva. Činjenica da su u stanu u Krajiškoj 29 još
uvijek nedirnute stvari kakve su ostale nakon smrti njegove majke. Neizmjerna ljubav
prema majci koju nikada nije skrivao, već naglasio promjenom imena u Antonio G.
Lauer zadnjih godina svog života. Otuđenost od oca, koju isto nije nikada skrivao i
koju očito njegov otac nije nikada skrivao od njega. Gotovac se nije skrivao, i to ne
samo u fizičkom smislu (činjenica da je u više navrata vršio performanse gol u
središtu grada), već u smislu života i njegove geste. Nema skrivenog, sve je jasno,
samo je pitanje želimo li to čuti?

5
 Sjedim preko puta profesora Ilića i slušam o Gotovcu, dok mi se u glavi vrte
prijatelji, kolege, sve mladi umjetnici i arhitekti u kojima vidim obrasce ponašanja
Gotovca. Svi se oni pitaju već odgovorena egzistencijalistička pitanja, a opet se
osjećaju krivima ili žrtvama. I ponekad, al' samo ponekad iz tog osjećaja i možda
mladenačkog inata izađe nešto genijalno.
I onda me najviše zaprepastio podatak o odjeku Gotovčevih djela u Europi i ostatku
svijeta. Nije me toliko zaprepastio, koliko me možda u isti tren isprovocirao i
ohrabrio. Bio sam zaista sretan dok sam slušao o odjecima njegovog rada i o
pitanjima koja su se pokrenula nakon njega. Ipak, „pitanja su važnija od odgovora.“.
Čak i u trenucima kada sam pitao profesora Ilića što misli o činjenici da je Gotovac
završio u ubožnici pred kraj života, opet sam dobio odgovor koji sam mogao, ali
nisam predvidio. Profesor je rekao kako mu je žao zbog tih trenutaka i kako mu je žao
što je Gotovac proživio teške trenutke u životu. Ali uz sve te uspone i padove stoji
neka ironija koja opet ide u korist Gotovcu. Cijeli taj kraj i situacija je bio u
„njegovom stilu“. Naravno da ne pričamo o tome da je njegov pad u stanu bio
„režija“ ili činjenica da je bio sam u ubožnici. Već nekako, pitanja koja su se
pokrenula nakon tog događaja su opet jaka kao i pitanja svakog njegovog rada.
Na kraju krajeva, Gotovac je i nakon svoje smrti ostao režiser svog „movie-a“,
odredivši protokol pogreba i muziku koja će se svirati.
Pred kraj sam pokušao kroz razgovor pitati profesora Ilića – moguće iz očaja koji
sam osjećao zadnjih godinu dana – kako stvarati s obzirom na takvu okolinu? Kako se
osloboditi do kraja i postići takvu snagu? Zapravo me možda opet naivno zanimalo
koja je ta „jedna istina“?
Upravo zbog toga pišem o tom susretnu na ovakav način, jer unatoč činjenici da su
odgovori profesora Aleksandra Ilića bili jasni, najviše sam pomogao sebi tumačenjem
istih kao odgovore na neka svoja osobna pitanja.
Ali te odgovore vam neću zasada otkriti, još uvijek su osobni.
Jedino što ću napisati je zaključak koji mi je dao profesor Ilić. „Važna je upravo ta
konstelacija! Važno je stvoriti potporu da bi se to napravilo. Ako imaš svoj rad ili
objekt koji poput stolice stoji na jednoj nozi, to ima potporu, ali je i dalje nestabilno.
Ako imaš dvije noge, nestabilnost se smanjuje. Ali ako imaš tri ili četiri potpornja, to
je već u stabilnom stanju, a sa pet… To već postaje povijest! A kako se stvaraju te
„nogice“?
Znanjem!“

6
 Sastanak sa članovima grupe ABS
„Znanje o umjetnosti je kapital u umjetnosti“
Grupa ABS
Istoga dana, u centru grada, samo par sati nakon razgovora sa profesorom Ilićem,
članovi grupe ABS su me „kidnapirali“. Razlog zašto to kažem je zato što sam se tako
osjećao, i želim da mi taj događaj ostane u takvom sjećanju. Prije svega, nisam znao
ni sa kime se nalazim, a pogotovo sa kakvim umjetnicima. Znao sam samo da se radi
o akademskom slikaru Ivanu Skvrceu koji je još sa dvojicom iz svoje grupe izveo
performans pod nazivom „Gotovac nakon Gotovca“.

“ U ljetno su se predvečerje trojica umjetnika u ranim tridesetim godinama

uputila na zagrebačko groblje Mirogoj pokloniti se nedavno preminulom kolegi i
uzoru, velikom Tomislavu Gotovcu. Obavili su sve uobičajene radnje odavanja
počasti pokojniku kojemu se dođe na grob: donijeli su cvijeće koje su kupili na
obližnjem štandu i uredno ga poslagali na grob, malo su počistili, zapalili su
svijeće… jedino što su sve to obavili goli, upravo u skladu s Gotovčevom
umjetničkom poetikom: tijelo je bilo njegov osnovni medij izražavanja i služilo mu je
kao što je Pablu Picassu služila plava boja. Na grobu su tako proveli neko vrijeme,
neometani, budući da je Gotovčev grob udaljen od glavnog ulaza na Mirogoj.“
Članak pod nazivom „Mladi performeri goli na grobu velikog umjetnika“
Autor: Patricia Kiš, Objavljeno: 30.07.2010

Potpuno nepripremljen, mislio sam da će taj razgovor trajati kratko i da neće imati
prevelikog utjecaja na moje zaključke i ovaj rad. Na svu sreću, bio sam u potpunosti u
krivu. Na razgovor je osim Ivana Skvrcea došao i Ivica Blažić.
Na pitanje zašto su to izveli, i što ih je uopće potaklo na to dali su mi odgovor koji u
prvi tren nisam mogao shvatiti do kraja. Prije svega su naglasili kako se performans
zove „ABS-ov Gotovac nakon Gotovca“, a ne „Gotovac nakon Gotovca“ kako su
prenijeli mediji. Važnost toga je u smislu performansa i djelovanju njihove
umjetničke grupe. Kao što su prije godinu dana izveli „ABS-ov meandar od 3 dana“,
tako su i ovoga puta poetici Gotovca dodali svoj prefiks.

7
U manifestnom iskazu grupe ABS povodom izložbe ABS-ov meandar od 3 dana piše:
„ABS smatra da se Knifer više ne mora prezentirati kroz formu nizanja činjenica, već
na razini rasprave o posljedicama njegove autorefleksivnosti. Za Knifera je bilo
važno da ponavlja jedan te isti motiv, meandar, kako je i sam rekao – da je njegov
rad nizanje činjenica koje potvrđuju slučaj njegovog stava o antislikaru. (…) ABS
smatra da je u hrvatskom kontekstu Knifer bio alternativni umjetnik, te da se sada
pokušava provući kroz galerijski sustav i gledati njegov rad kroz prizmu
visokoesticiziranog objekta (Knifer čak i ima svoje restauratore koji mu popravljaju
radove prije izložbe), kao što se to već dogodilo u Zagrebu u nekim novopečenim
galerijama koje kroz to traže vlastitu afirmaciju.“
Ukratko su mi objasnili razlog njihovog performansa i značenje istog. Rekli su mi
kako su naišli na osudu da su kopirali Gotovca i eksploatirali njegov rad i smrt. Ipak,
dali su mi savršeno racionalno objašnjenje za svoj rad. Ukazali su mi na činjenicu da
sami umjetnički kritičari, povjesničari umjetnosti i galeristi već „iskorištavaju“
umjetnikov rad nakon smrti i da se tu ne može pričati o etici, točnije o onome što je
pravilno ili ne. Na kraju krajeva, nisu željeli kopirati ili pokušati preuzeti naslijeđe
koje je ostavio Gotovac sa upotrebom golog tijela kao ready-made alata u svrhu
promoviranja ABS-a. Naprotiv, svojim činom oni su napravili homagge Gotovcu i sa
time potencirali njegovu umjetnost. Ako se Gotovac koristio tijelom za umjetnost i
svoju poruku, a sada nema više tijela kao takvog. Što sad? Umjetnost funkcionira u
kontekstu vlastita nastanka, kao takva ona mora imati autonomiju. ABS je to jasno
naznačio u svojoj „Manifestnoj izjavi o vlastitoj umjetničkoj praksi“:
„Parafrazirajući Wittgensteina, ako prostornu činjenicu ne možemo razmatrati van
prostora, vremensku činjenicu van vremena, onda niti umjetničku činjenicu ne
možemo promišljati, proizvoditi, predstavljati, promatrati i analizirati van konteksta
vlastita nastanka, van umjetnosti.“
Skvrce i Blažić su mi pokušali objasniti značaj Gotovčevog rada kao umjetnika koji
je odredio sebe kao „objekt koji detektira društvenost“ i zašto se Gotovcem mora
baviti kao umjetnikom kroz umjetnost. I tek nakon što su mi objasnili svoje razloge i
značenje svog rada su mi, ako mogu metaforički reći, „stavili povez preko očiju“.

8
 Zaključak
Ne znam koliko sam uspio objasniti značenje Gotovca za umjetnost. Znam
samo koliko je meni značilo učenje o njegovoj umjetnosti. Shvatio sam da se (koliko
god nažalost isklišejizirano zvučalo) za pravu umjetnost treba živjeti. Ne u smislu
umjetnosti kao razloga postojanja ili življenja, već o vrsti opsesije. Pričam o
jednostavnoj opsesiji ili fetišu koji ima svaki umjetnik koji će reći pošto-poto ono što
želi reći. Gotovac je bio takav, do zadnjih dana svojeg života. Nekako mi se čini da je
on bio pravi umjetnik o kojem se još dugo nažalost neće pričati sa zasluženim
poštovanjem. Grupa ABS mi je izazvala ozbiljnu traumu otkrivši mi kako umjetnost
nema autonomiju kakvu bi trebala imati. U svijetu u kojem društvo diktira što je
prihvaćeno ili ne, nijedan umjetnik nema potpunu slobodu. Koliko ja shvaćam,
umjetnost se ne radi da bi se napravila i zatvorila u neki podrum. Umjetnost se ne radi
iznimno iz potrebe kao što većina to danas priča. Ne postoji autor koji ne zauzima
zasluge za svoje djelo, niti će ikada postojati. Kao što umjetnik ima interes u svoje
djelo, tako nažalost i društvo mora imati interes od umjetnosti. Umjetnost se danas
radi zbog interesa! Koji je interes iz svega toga izvukao Gotovac? Nažalost premali…
Kao student na kraju druge godine Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu,
o umjetnosti znam da ne znam ništa. Upravo mi je taj zaključak dao konačno neki
smisao u umjetnosti. Shvatio sam koliko mi je neznanje o umjetnosti , filozofiji i
psihologiji. „Ne možeš znati sve.“ rekli su mi Skvrce i Blažić, ali najveći nedostatak
mi je upravo to što si nisam pojednostavio stvari na razinu mojih mogućnosti.
Umjetnost se mora shvatiti kao jezična forma, a kao takva posjeduje određene
zakonitosti i mogućnosti. Umjetnost nije slikati kao Kraljević, Bukovac, Cezanne ili
crtati i kipariti kao Michelangelo. Umjetnost je znati unatoč tome što krhko je znanje.
Umjetnost je ne šutjeti o onome o čemu se može pričati!
I zašto me unatoč svjesnosti o svojoj gluposti i neznanju nije strah? Zato što smatram
da ako mi je sama ideja o tome što se sve može naučiti dala toliki polet i toliku
smjernicu, ne mogu ni zamisliti što će se dogoditi kada ću baratati arsenalom znanja.
Kada ću konačno imati nekakvu podlogu kako bi rekao Aleksandar Battista Ilić i kada
ću se možda tad(parafrazirajući Art & Language i ABS) iz dobro obrazovanog
skeptika pretvoriti u dobro obučenog i ciničnog pozitivista. Srećom , proučavajući
jednog takvog velikog umjetnika upoznao sam i druge takve ljude . Zato mogu
priznati da sam potpunim slučajem sreće konačno naišao na početak svog
stvaralaštva. Stvaralaštva sebe kao umjetnika…

9
 Bibliografija:
- Aleksandar B. Ilić, Diana Nenadić, tekstovi: Ješa Denegri, Goran Trbuljak, Hrvoje Turković-
TOMISLAV GOTOVAC – Hrvatski filmski savez, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2003

- Marjanić Suzana – Up & Underground - Zagreb kao poligon akcija , akcija -objekata i
performansa : kolažna retrospekcija o urbanim akcijama , interakcijama i reakcijama,

- dr. Miško Šuvaković – Grupa ABS – slikarstvo kao kritični simptom tranzicije, Muzej savremene
umetnosti Vojvodine u Novom Sadu.

10