FAKULTET POLITI KIH ZNANOSTI

STUDIJ POLITOLOGIJE
Zagreb, Lepuši eva 6

DIPLOMSKI RAD

UTJECAJ RUSKE FEDERACIJE

NA SIGURNOST JUGOISTO NE EUROPE

Student: Sandra Vidovi

Mentor: Dr. sc. Siniša Tatalovi , prof.

Zagreb, sije anj 2008. g.

1
SADRŽAJ:

1.UVOD 1

2. POVIJESNE POVEZNICE RUSIJE I ZAPADNOG BALKANA 3

3
2.1. Definiranje regije 4
2.2. Geostrateško i geopoliti ko odre enje regije 5
2.3. Poveznica s Rusijom – kratka povijest

3.PAD KOMUNIZMA I RASPAD SSSR – a – NOVE PRILIKE U RUSKOJ 7

FEDERACIJI 7
9
3.1. Pad komunizma i raspad SSSR –a 11
3.2. Stvaranje Zajednice neovisnih država i Ruske federacije 13
3.3. Nove prilike u Rusiji – dolazak Putina
3.4. Odnos Rusije i Euroatlanskih integracija

4. RUSKA NESTABILNOST I IZAZOV EUROPSKOJ SIGURNOSTI 15

16
4.1. Nova ruska sigurnosna doktrina

5. PAD SOCIJALIZMA I RASPAD SFRJ – REGIONALNA 19

NESIGURNOST 21
21
5.1. Ratna zbivanja u Sloveniji 23
5.2. Domovinski rat u Hrvatskoj 25
5.3. Rat u Bosni i Hercegovini 27
5.4. Reakcije Ruske federacije na sukob u Jugoslaviji 27
5.5. Promatranje rata na više razina 28
5.5.1. Sukob civilizacija
5.5.2. Etni ki, odnosno nacionalisti ki sukob

6. NOVI IZAZOVI SIGURNOSTI NA PODRU JU ZAPADNOG 30

BALKANA – PITANJE KOSOVA
30
6.1. Rat na Kosovu (1996-1999.g) 31
6.2. Ruska politika prema Kosovu 33
6.3. Nova ruska politika prema Balkanu – dolazak Putina 35
6.4. Pitanje neovisnosti Kosova

8. ZAKLJU AK 38

9. LITERATURA 41

2
1. UVOD

Promatranje suvremenih me unarodnih odnosa na europskom prostoru, prvenstveno u

Jugoisto noj Europi, nezamislivo je bez uloge Rusije. Naime, kroz cijelu povijest (1.sv. rat,
geopoliti ki interesi Rusije kao izlaz na toplo more, odnosno Jadran, ''izdaja'' od strane
Jugoslavije i osnivanje Pokreta nesvrstanih, raspad Jugoslavije) na ve inu društvenih procesa
uloga Rusije je manje ili više izražena, ali je uvijek prisutna.
Veza Rusije i Jugoisto ne Europe, odnosno Zapadnog Balkana, izražena kroz ideju
slavenskog jedinstva, o ituje se kroz proces kako stvaranja Jugoslavije, ja anja socijalizma,
odlu nog odvajanja od patronata Rusije, tako i kroz proces samog raspada Jugoslavije,
odnosno stvaranja neovisnih država na tome podru ju. Upravo tu vezu možemo precizno
svesti na samu bit suvremenih nacionalnih interesa Rusije poput straha od približavanja
NATO granica Istoku, kao i zbivanja na Kosovu koja Rusiji daju veliki utjecaj u
me unarodnim odnosima. Prvenstveno interesi Rusije tradicionalno su vezani uz 3 zemlje na
Balkanu: Bugarska, Srbija i Gr ka. Njihova poveznica utemeljena je na pravoslavlju kao
zajedni koj konfesiji.

Nakon pada komunizma, raspada SSSR-a, ruska politi ka elita 90-tih godina, kao posljedica
okretanja na unutarnje politi ke i gospodarske probleme, u inila je sve kako bi izrazila svoju
nezainteresiranost za Balkan. Naime, to je dovelo do pogoršanja odnosa sa Srbijom i fakti ki
izlazak Rusije iz Balkana. Dolaskom Putina na vlast i novom smjernicom Primakove politike
(sa ciljem obnove statusa Rusije kao velike globalne sile uz zaštitu njezina suvereniteta),
Rusija pokazuje daljnje geopoliti ko interesiranje za podru je Zapadnog Balkana.

Kriza na teritoriju bivše Jugoslavije, prouzro ena njezinim raspadom i politikom

velikosrpskog ekspanzionizma, koja je kulminirala ratom nekadašnjih federalnih jedinica,
traje ve 17 godina. U nju su uvu ene ne samo bivše jugoslavenske republike, ve i
me unarodne organizacije poput, Europske unije, Zapadnoeuropske unije i samog NATO-a.
Glavni rezultat razvoja post-kriznog prostora na ovom teritoriju je usitnjavanje federativnog
prostora na mini-države, u ve ini kojih još uvijek ne postoji stabilnost politi kih poretka
(prvenstveno Srbija). Kao jedna od posljedica kriza je neuspješnost i neefikasnost
me unarodnih organizacija pri reguliranju mirovne djelatnosti (peacekeeping-a), ali i
me uetni kih problema na Balkanu.

3
S obzirom na sigurnost Zapadnog Balkana, od važnog zna aja su odnosi Srbije i Rusije. Pri
raspadu Jugoslavije, Rusija je vodila o ekivanu, ali i pogrešnu politiku, stavljaju i svu svoju
naklonost na jednu stranu, Srbiju. Potpisivanje Daytonskog sporazuma, popra eno
intervencijom NATO-a, što je rezultiralo krahom Miloševi evog velikosrpskog
ekspanzionizma, Rusija postaje svjesna u nedostatak njezine zna ajnije uloge na
me unarodnoj pozornici i na sve mo niji utjecaj Amerikanaca u toj regiji. Stoga Rusija je
okrenula svoja stajališta u smjeru uravnoteženog pristupa državama nastalih raspadom
Jugoslavije. Po inju se provoditi gospodarski planovi i akcije.
Ponovnom aktualizacijom pitanja nezavisnosti Kosova, Rusija iskorištava priliku kako bi se
pokazala kao ravnopravan partner u me unarodnim odnosima, te na taj na in pokušava vratiti
svoj nekadašnji status velesile. Posebna pozornost i dalje je usmjerena na tradicionalnog
saveznika, Srbiju, što se o ituje u stvaranju Pakta o stabilnosti, kao pokušaja novog
sigurnosnog rješenja, ali i aktualnog pitanja neovisnosti Kosova, pri emu se Rusija opet
prikazuje kao zaštitnik prosrpskih stavova.

4
2. POVIJESNE POVEZNICE RUSIJE I ZAPADNOG BALKANA

2.1. Definiranje regije

Jugoisto na Europa je geografski i geopoliti ki dio Europe koji se nalazi u isto nom dijelu
Balkanskog poluotoka i na obali Crnog mora. Upravo na tome prostoru nalazi se velika
koncentracija država. Ujedno taj prostor je i sjecište raznih kultura, odnosno civilizacijskih
odrednica. Iako je geografski gledano, s obzirom na države, taj prostor pretežno pravoslavni,
veliku važnost imaju i muslimanske zemlje i stanovništvo ali i rimokatoli ke države. Upravo
te rimokatoli ke zemlje (Hrvatska i Slovenija) na neki na in ine predzi e zapadnog
krš anstva.
Geografski na balkanskom poluotoku
nalaze se sljede e države:
• Rumunjska,
• Bugarska,
• Turska,
• Gr ka,
• Albanija,
• Makedonije,
• Srbija
• Crna Gora
• Bosna i Hercegovina,
• Hrvatska i
• Slovenija Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika

Problemi s odre enjem Balkana, odnosno pripadnost balkanskom poluotoku te mentalitetu,

više su psihološkog i politi kog karaktera, nego li geografskog. Problemi se javljaju raspadom
blokovskog sistema, raspadom socijalisti kog ure enja. To se prvenstveno odnosi na
novonastale države Sloveniju i Hrvatsku, kako zbog neposrednih ratnih zbivanja, tako i zbog
civilizacijskih, religijskih i gospodarskih uvjeta. Te države nastoje istaknuti kako one ne
pripadaju Balkanu, pozivaju i se na definiciju balkanske regije koja po iva južno od crte Sava
– Dunav. Te zemlje smatraju da po svojim karakteristikama (religijski, povijesno, ve e
gospodarske razvijenosti) pripadaju u skupini srednjoeuropskih država. Srednja Europa
sastavljena je od država koje imaju katoli ku kulturu, a ne nalaze se u Zapadnoj Europi. Tu se

5
svakako svrstavaju države Višegradske skupine, balti ke države ali i Slovenija. Problem je
Hrvatska, jer se njezina uklju enost u zemlje Jugoisto ne Europe prvenstveno povezuje s
obzirom na konflikt na tlu bivše Jugoslavije. Upravo kako bi ublažila neodre enost pojedinih
zemalja, EU u Strategiji za jugoisto nu Europu govori o regiji bivše Jugoslavije s izuzetkom
Slovenije i dodatkom Albanije, kao o Zapadnom Balkanu. Pojam Zapadni Balkan politi kog
je karaktera te upu uje na to kako bi Balkan, iako nije na zapadu, mogao u smislu principa
organizacije društva (prvenstveno demokratskog politi kog sistema) biti zapadni. Zapadni
Balkan kao jedinstvena regija mora se stabilizirati, poticati obnovu regije kako bi mogao pro i
kroz proces pridruživanja euroatlantskim integracijama, te globalizacije kako ne bi
predstavljao prepreku daljnjim europskim integracijama. Upravo se iz toga vidi kako termin
Zapadni Balkan za Europsku uniju predstavlja strogo odre enu vanjsku politiku prema
spomenutim zemljama.

2.2. Geostrateško i geopoliti ko odre enje

Geografski smještaj jugoisto ne Europe, karakterizirao ju je kao ''tamponsku zonu'' izme u
Zapada i Istoka, ali i drugih europskih regija. Ta je regija pet stolje a bila podru je sudara
tektonskih plo a interesa i utjecaja carskih europskih sila. Svaku je naciju na Balkanu u neko
vrijeme u njezinoj povijesti podržavala neka europska sila, a te su povijesne veze donekle i
danas važne. Prvenstveno su Austro-ugarsko carstvo, Rusija i Otomansko carstvo, ali i carska
Njema ka, Francuska i Ujedinjeno kraljevstvo smatrale nužnim zaštititi svoje interese na
ovom podru ju. Me utim, povijest je me u narodima na ovom prostoru proizvela i vjerske i
kulturne razlike koje su važan unutarnji izvor brojnih sukoba. Zapravo, nije ni udno što ovaj
prostor nosi atribut ''zone nestabilnosti'', odnosno stanja koje je od Balkana inilo veliki
europski problem, prvenstveno za europsku sigurnost. Kao rezultat toga jugoisto na je Europa
doživjela ak pet ratova u ovom stolje u. Balkanska liga stvorena je 1912.-1913. radi borbe za
teritorije pod vlaš u raspadaju eg Otomanskog carstva. Tijekom ljeta 1913. Srbija, Gr ka i
Rumunjska ratovale su s Bugarskom za nadzor nad Makedonijom. Upravo je i Prvi svjetski
rat izbio na ovom prostoru nakon što su u lipnju 1914. srpski ekstremisti ubili nadvojvodu
Ferdinanda. Ovaj prostor se donekle stabilizirao kad je Versailleskim ugovorom stvorena
višenacionalna Jugoslavija sastavljena od Slavena i drugih etni kih i vjerskih skupina.
Raspadom Jugoslavije ponovo dolazi do stvaranja nestabilnosti na balkanskom prostoru.

6
Zbog karakteristike Balkana kao zone nestabilnosti, odnosno ''zone ba ve baruta'', pojam
Balkan u politici esto nosi negativnu konotaciju. Iz toga se izvodi pojam balkanizacije1 kao
stanje i proces teritorijalno-politi ke podjele u uvjetima etni ke šarolikosti, teritorijalnih i
grani nih sporova, te podijeljenih etnikuma. Tim pojmom ozna ava se i stanje politi ke
nestabilnosti, nacionalne i vjerske netrpeljivosti, odnosno stanje sveop e nesigurnosti.

Geopoliti ko zna enje prostora bivše Jugoslavije, odnosno kao '' uvara prolaza'', proizlazi iz
injenice kako su kroz taj prostor prolazile sve velike vojne sile koje su iz Azije prodirale na
Zapad (prvenstveno Rusija) ili iz srednje Europe na jugoistok (njema ki ''Prodor na Istok'').
Kroz povijest zapadne sile nastojale su paralizirati prodor Sovjetskog Saveza prema Zapadu
upravo preko Jugoslavije, prvenstveno podržavanjem njezine politike nesvrstanosti.
Suvremene geopoliti ke zna ajke Zapadnog Balkana, odnosno podru ja bivše Jugoslavije,
mogu se svesti na sljede e:
• To je vode e podru je po broju susjednih zemalja, odnosno to je podru je velike
koncentracije malih država. Mnoštvo susjednih zemalja klju no je za potencionalni
regionalni utjecaj.
• U tome podru ju sadržane su jadranska, panonska te balkanska sastavnica te se pruža
mogu nost trostranog geostrateškog djelovanja.
• Geopoliti ko složeno pitanje albanskog naroda ponovo postaje kamen spoticanja
europskoj sigurnosti.

2.3. Poveznica s Rusijom – kratka povijest

Tradicionalna povezanost ruskih veza s balkanskim narodima prvenstveno proizlazi iz
injenice kako su to Slaveni, te da je ve ina pravoslavne vjeroispovijesti. Povezanost
poja ava i injenica kako su se na Balkanu Slaveni borili protiv vje itih ruskih neprijatelja:
Turske i Austrougarske. Istovremeno, Rusija se u tome dijelu borila za kontrolu crnomorskih
tjesnaca i slobodu plovidbe do Mediterana, koji ostaje kao jedan od rijetkih ruskih izlaza na
toplo more. Svi ti povijesni, religijski i geopoliti ki elementi stalno su prisutni u ruskoj
politici prema Balkanu, ali istovremeno na temelju tih elementa balkanske zemlje traže od
ruske politike odre enu vrstu patronata i potpore. Rusija je sudjelovala u svim velikim
balkanskim sukobima pomažu i svoju ''slavensku bra u'', što je vidljivo iz potpore Rusa

1
Duško Topolovi , Balkanska Europa, Zagreb 2000.g., str. 146.

7
Srbima u Prvom svjetskom ratu. Djeluju i na Balkanu Rusija je ostvarivala svoje strategijske
ciljeve, odnosno težila je održavanju statusa velesile.
Može se re i kako je najve i ruski uspjeh na teritoriju kako jugoisto ne, tako i isto ne Europe
širenje socijalisti kog režima. Uklju ivanje nekoliko balkanskih država u skupinu država
narodne demokracije, odnosno socijalisti kog tabora za rusku politiku je imalo zna enje
potvrde teze kako je socijalizam zapravo svjetski proces. Uspostavom komunisti kih režima
te zemlje su ujedno postale i svojevrsni ruski sateliti, odnosno produžene ruke ruske politike
prema Zapadu. Ujedno balkanske države su postavljene kao prva crta obrane Sovjetskog
saveza zajedno s ostalim isto noeuropskim državama. Naime, u slu aju velikog sukoba za
vrijeme Hladnog rata Balkan je bio baza za dobivanje izlaza na Mediteransko more i kretanja
sovjetskih vojnih armija u smjeru Zapadne Europe.
Uspostavljeni diplomatski odnosi izme u Jugoslavije i Sovjetskog saveza (1940.g.) nakon
izbijanja sukoba Jugoslavije i Informbiroa (Komunisti ki informacijski biro) pucaju 1948.g.
Nakon toga Rusija doživljava veliki udarac, jer se Jugoslavija okre e stvaranju Pokreta
nesvrstanih2. Na taj na in Jugoslavija je postala svojevrsna tampon zona unutar napetih
hladnoratovskih odnosa izme u Zapada i Rusije. S obzirom na neblokovsku politiku
Jugoslavije glavna crta sukoba izme u SAD-a i SSSR-a išla je upravo preko centralne
Europe, odnosno dviju njema kih država. Balkan je bio prepušten razvoju unutar dva bloka i
kao takav poslužio je kao sigurna zona. Jugoslaviji su ostavljene ''otvorene ruke'' neblokovske
politike izražene u Pokretu nesvrstanih, dok je Albanija nakon raskida prijateljstva s Kinom
ušla u svojevrsnu sivu zonu smanjenog interesa. Upravo na tome teritoriju suprotstavljene
strane su našle zajedni ki interes (razvoj tzv. ''demokracije u socijalisti kom poretku''). Rusiji,
koja se istovremeno suo avala s krizom postojanja Sovjetskog saveza, Varšavskog pakta
odgovaralo je sigurno zale e u kojem ne mora dokazivati svoje vojne potencijale.

2
Pokret nesvrstanih je me unarodna organizacija koja danas broji 118 zemalja lanica koje su smatrale sebe
službeno neujedinjene sa jednim ili protiv jednog od ve ih blokova. Svrha organizacije, kako piše u Havanskoj
deklaraciji iz 1979. je osigurati nacionalnu neovisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i osiguranje
nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, apartheida i
rasizma, uklju uju i i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije, dominacije, miješanja i hegemonije, kao i
protiv blokovske politike. Pokret se temeljio na pet principa:
1. Uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta
2. Uzajamno nenapadanje
3. Uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove
4. Jednakost i uzajamna korist
5. Miroljubiva koegzistencija
Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Pokret_nesvrstanih

8
Raspad bipolarnog sustava pred Balkan postavio je novi problem. Pokazalo se kako ovo
podru je nije u stanju izgraditi vlastiti sigurnosni sistem, te je sustav ravnoteže blokovske
politike nestao. Iako je bila nesvrstana, što je uklju ivalo veliki me unarodni angažman,
Jugoslavija nije uspjela postati geopoliti ki centar Balkana, kao ni sigurnosna središnja sila
stabilnosti i razvoja. Jer Jugoslavija je cijelo vrijeme zapravo ''koketirala'' i s Istokom i
Zapadom (Rusija i SAD) te svoju politiku prilago avala prema financijskoj potpori koju je
dobivala od svih strana, koje su kroz takav na in odnosa osiguravale stabilnost Balkana koja
je svima odgovarala. Padom socijalizma ponovo se bude uspavani nacionalni identiteti na
podru ju bivše Jugoslavije stvaraju i tako novu, dugotrajnu krizu na ovom prostoru. Upravo
je nestabilnost na Balkanu utjecala na formiranje novih politi kih pristupa nekoliko sila koje
imaju tradiciju odnosa s ovim podru jem. Njema ka, Velika Britanija, Francuska, SAD te
Rusija traže nova uporišta za promicanje svojih interesa, ali i za vra anje svojih nekadašnjih
pozicija.

3. PAD KOMUNIZMA I RASPAD SSSR-a – NOVE PRILIKE U RUSKOJ

FEDERACIJI

3.1. Pad komunizma i raspad SSSR –a

Rušenje Berlinskog zida 9. studenog 1989.g., kao simbola kraja europskog državnog
socijalizma, te nestanak glavnog središta europskog socijalizma (Varšavski pakt), rezultiralo
je prestankom postojanja samog socijalisti kog sustava, kao i sve tri socijalisti ke federacije,
sovjetske, jugoslavenske i ehoslova ke. Upravo je raspad SSSR-a otvorio put raspadu
socijalisti kog sustava u Isto noj Europi i multilateralnih oblika me unarodne suradnje.
Bipolarni sustav me unarodnih odnosa koji je izdržao hladnoratovske napetosti, ali i politiku
detanta, prestao je postojati. Umjesto bipolarnih interesa dviju supersila Sovjetskog saveza i
Sjedinjenih Ameri kih Država, kao i njihovih blokova, stvara se novi poredak u kojem na
pozornici svjetske politike, pa tako i samih me unarodnih odnosa, ostaje isklju ivo zapadni
savez predvo enim SAD-om. To ujedno i zna i da novi svjetski poredak ovisi upravo o njima
i njihovim interesima.

Teška gospodarska situacija u Sovjetskom Savezu, odluka NATO-a o stacioniranju raketa

srednjeg dometa u Zapadnoj Europi, neuspjeh sovjetske vojne akcije u Afganistanu, veliki
nemiri i krize u Isto noj Europi, uz sve prisutno ja anje politi ke opozicije, stvorili su

9
sovjetskoj politici nepremostive prepreke. Nakon smrti Brežnjeva 1982.g., te raznih smjena u
vodstvu Politbiroa, na položaj glavnoga tajnika 1985.g. dolazi Mihail Sergejevi Gorba ov,
svjestan nužnosti promjena u trenutnoj sovjetskoj politici. Gorba ov je zapo eo s promjenama
u vojsci, pokrenuta je velika akcija smanjenja nuklearnog oružja, koja bi trebala dovesti do
kona ne likvidacije istoga, te smanjenja konvencionalnih vojnih snaga.3 Upravo je vojno-
industrijski kompleks funkcionirao kao ''crna rupa'' u sovjetskoj ekonomiji, tj. militarizaciji
ekonomije. Uspon SSSR-a iz osiromašene i jedva razvijene zemlje na po etku stolje a u
jednu od najve ih vojnih sila za samo 30-tak godina, moralo je ostaviti traga na sovjetsku
ekonomiju. Naime, ''siva ekonomija'' duboko je transformirala sovjetsku društvenu strukturu
uvode i nered. Upravo iz tog razloga, Gorba ov nastavlja reforme programima Perestrojka i
Glasnost. Unato željama i pokušajima raznih reformi, stanje u SSSR-u nije se poboljšavalo,
štoviše postajalo je sve teže, što je izazvalo negodovanje nezadovoljnih masa svojim životom
i nedostatkom perspektive. S druge strane, u želji da liberalizira unutarnji politi ki sustav
Gorba ov 1988.g. donosi odluku o stvaranju kombiniranog predsjedni kog i parlamentarnog
sustava. Ve na predstoje im izborima 1989.g. pojavila se opozicija nekomunisti kih
kandidata. Izme u 1989. i 1991.g. protukandidati komunisti kih kandidata dobili su ve inu
mjesta u lokalnim i republi kim predstavni kim tijelima. Sovjetski savez se suo ava s prvim
zahtjevima svojih republika za neovisnost i samostalnost. Najja a mobilizacija i izravan
izazov sovjetskoj državi dolazi iz nacionalisti kih pokreta. Prve republike koje su zatražile
neovisnost i samostalnost izvan granica SSSR-a bile su Balti ke zemlje Litva i Latvija, dok je
u ostalim sovjetskim republikama put prema neovisnosti tekao sporije. U lipnju 1991. Boris
Jeljcin izabran je za predsjednika Rusije. Time je zapo eo proces preuzimanja ovlasti
sovjetskih državnih tijela. Samim tim na unutrašnjem i me unarodnom planu bilo je
potvr eno kako je sam raspad Sovjetskog Saveza definitivan.

3
Do devedesetih godina sklapali su se još mnogi sporazumi izme u SAD-a i SSSR-a. Godina 1991. donijela je
potpisivanje opsežnog i važnog sporazuma START (Strategic Arms Reduction Treaty) ili Sporazum o
ograni avanju strateškog naoružanja izme u SAD-a i SSSR-a. Potpisana su dva sporazuma. START 1 – koji je
ratificiran je tek 1994.g., te START 2 – potpisan 1993. izme u Busha i Jeljcina. S. Vidovi , A. Živkovi ,
''Proliferacija nuklearnog naoružanja'', seminarski rad, Nacionalna i me unarodna sigurnost, ožujak 2006.g.

10
3.2. Stvaranje Zajednice neovisnih država i Ruske federacije
U Minsku su se 8. prosinca 1991.g. sastali predstavnici Rusije, Bjelorusije i Ukrajine i na tom
je sastanku bila promovirana Zajednica neovisnih država (ZND). ZND osnovane su 21.
prosinca 1991. g. u Alma Alti u koju su se kasnije priklju ile ostale bivše sovjetske republike
(osim triju balti kih država)4. Neposredno nakon sastanka u Minsku, 25. prosinca 1991.
Gorba ov predaje svoju funkciju predsjednika SSSR-a, te je tim inom formalno raspušten
Savez Sovjetskih Socijalisti kih Republika.
Naime, interesi i ciljevi Rusije za utemeljenje i o uvanje ZND-a temelje se na ''ruskoj
Monoroevoj doktrini'' koja polazi od toga da je itavo podru je bivšeg SSSR-a i nakon
raspada Saveza predstavlja ekskluzivan ruski interes, te ako Rusija osjeti da u ovom podru ju
postoje stanovite ugroze ona ima prava poduzeti sve potrebne mjere. No, prvenstveno ZND je
trebalo poslužiti o uvanju stabilnosti i sprje avanju sukoba na razli itim kriznim žarištima na
prostoru bivšeg Saveza, te o uvanju ruske gospodarske mo i, te održanja statusa Rusije kao
velike sile u Europi i svijetu, kao i stjecanju službenog me unarodnog priznanja i statusa
ZND-a kao me unarodne organizacije. Postavljanje ZND-a kao prioriteta ruske politike
pra eno je aktivnostima na dvije razine. Na prvoj se nastoji razvijati sve oblike zajedni kog
povezivanja u okvirima ZND-a, dok na drugoj strani, mrežom bilateralnih aranžmana
rješavaju se pitanja izme u Rusije i pojedine lanice.

Ruska Federacija u sadašnjem obliku nastala je raspadom Sovjetskog Saveza. Uspostavom

novih granica geostrateški položaj Rusije je znatno smanjen i kompliciran. Naime, federalna
struktura Rusije je složena i obuhva a 89 federalnih subjekata s razli itim razinama
autonomije. Najve u autonomiju ima 21 autonomna republika od kojih svaka zahtjeva
ekonomsku i politi ku nezavisnost u ZND-u, što na ugrožava teritorijalni integritet Rusije5(to
su npr. e enija, Tatarstan ili najve a Saha, odnosno Jakutija). Osim autonomnih republika,
postoji i 10 autonomnih okruga i 1 autonomna oblast. Ve ina ovih autonomnih jedinica
osnovana je za vrijeme komunizma u skladu s tadašnjom politikom o nacionalnostima koja je
svakoj ve oj nacionalnosti davala pravo na domicilni teritorij. Godine 2000. ustanovljena je
nova razina upravne podjele, 7 saveznih okruga od kojih svaki obuhva a više federalnih
subjekata.

4
Osniva i ZND-a postale su Rusija, Ukrajina, Bjelorusija, Moldova, Armenija, Azerbajdžan, Kazahstan,
Kirgistan, Uzbekistan, Turkmenistan i Tadžikistan. Azerbajdžan je nakratko napustio ZND, da bi se ponovo
vratio, a Gruzija se kasnije uklju ena u ZND. R. Vukadinovi , ''Me unarodni odnosi od hladnog rata do
globalnog poretka'', AKD, Zagreb, 2001.g, str. 289.
5
Siniša Tatalovi , Etni ki sukobi i europska sigurnost, Politi ka kultura, Zagreb, 2003.g. str 223.

11
 1. Središnji savezni okrug
2. Južni savezni okrug
3. Sjeverozapadni savezni okrug
4. Dalekoisto ni savezni okrug
5. Sibirski savezni okrug
6. Uralski savezni okrug
7. Privolški savezni okrug

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:Rus_fed_dist.png

Rusija ni u prošlosti ni sada nije posjedovala prirodne i sigurne granice. Ona je uvijek bila
ranjiva i na Istoku i na Zapadu, a u novim uvjetima ja anja radikalnog islama njezine isto ne
granice postaju sve ve i problem. S obzirom, da sposobnost nadziranja periferija drasti no
pada, njezin vitalni interes je zaštititi svoje granice, prvenstveno južne.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, s obzirom na gospodarsku situaciju, javlja se potreba za

reformama u gospodarskom, socijalnom i politi kom smislu. Dolazi do utopijskih reformi
koje su trebale ozna iti ozdravljenje, pa i na neki na in oživljavanja velike države. Radikali,
tvrde kako su samo radikalne reforme u Rusiji sredstvo uspjeha. Osim toga, traže i punu
slobodu za tržišno djelovanje gospodarski radikali, koji su imali podršku Jeljcina, sasvim su
nekriti ki prihva ali sve što je dolazilo sa Zapada. S druge strane, još uvijek su bile jake
konzervativne snage koje su bile vrlo dobro etablirane u "starom" SSSR-u i nisu željele
nikakve promjene. Radikali su odlu no krenuli u uvo enje tržišnog kapitalizma. Polaze i od
uvjerenja kako je mogu e u Rusiji uvesti gra ansko društvo, višestrana ki sustav, pluralizam i
podjelu vlasti te kako e taj proces te i bez ve ih problema, inicirane su reforme koje su
prihvatile ''šok terapiju'' kao najbolje sredstvo. Neuspjeh reformi dovelo je do toga da je preko
no i ve ina pu anstva našla se na granici siromaštva. Radikalni reformatori nisu postigli bolje
rezultate ni na politi kom polju. Socijalna struktura nove Rusije po ela je pokazivati sve ve e
raslojavanje u društvu. Intenzivno se bogatio uski sloj trgovaca i bankara i dio s njima
povezanog korumpiranog državnog aparata, dok se srednja klasa nije uspjela konstituirati, a
ve ina pu anstva živjela je u siromaštvu. Osim toga, došlo je do slabljenja središta politi ke
mo i koje je u velikoj mjeri dovelo do teritorijalnog osipavanja. Dezintegracija teritorija bivše
supersile nastavljena je dubinski u samoj Rusiji, stvaranjem sve manjih administrativnih i

12
politi kih cjelina, koje su težile svojoj gospodarskoj samodostatnosti uvjerene da im središnja
vlast u Moskvi više ne treba ili da im ona ništa ne može ponuditi.
Eskalacija kaoti nog stanja u cijelom društvu relativno brzo se prenijela i u dijelove državnog
aparata odgovornog za nacionalnu sigurnost, oružane snage, policiju i tajne službe, s
dalekosežnim posljedicama. Nekadašnji ponos SSSR-a, njegov vojno industrijski kompleks
zbog raspada zemlja, te stvaranja novih republika, kao i zbog op e krize nalazi se u
katastrofalnom stanju6. Vojna industrija koja se dugi niz godina uspješno nosila s ameri kom,
posebice na planu nuklearnog naoružanja, gotovo je prepolovljena. Konvencionalno
naoružanje je loše kvalitete i tehnološke zaostalosti, kao i vojna oprema. Radikalno su
smanjena prora unska izdvajanja za potrebe nacionalne sigurnosti i obrane zemlje. Došlo je
gotovo do trenuta ne paralize sustava, koja je oružane snage, policiju i tajne službe u inile
slabo u inkovitim, te visoko korumpiranim. Konkretno, ruske oružane snage su bile u vrlo
teškoj situaciji, te u nemogu nosti provo enja bilo kakvih reformi7.

3.3. Nove prilike u Rusiji – dolazak Putina

Kada su svi ti negativni trendovi u Rusiji dosegli granicu iza koje bi moglo do i do
nekontroliranog urušavanja zemlje, na vlast 2000.g. dolazi Vladimir Putin. Njegovim
dolaskom na vlast stanje u zemlji se stabilizira, kako na unutarnje-politi kom, tako i na
gospodarskom planu. Naime, gospodarstvo se stabiliziralo i po inje polagani rast.
Jednostavno Rusija je izvu ena iz duboke gospodarske, društvene pa i moralne krize u koju je
zapala tijekom razdoblja Jeljcinove vladavine. Dolaskom na vlast Putin je reformirao
prioritete svoje politike, izme u kojih su udvostru enje BDP-a, smanjenje siromaštva,
administrativne reforme, te nastavak reformi oružanih snaga i obrambenog kompleksa u
cijelosti.

6
Oko desetak tisu a nuklearnih bojnih glava bile su ''raštrkane'' po sada ve samostalnim državama (Bjelorusija,
Kazahstan, Rusija i Ukrajina), milijuniti neispravnog naoružanja i nuklearnom materijala su izložene riziku da ne
do u u krive ruke ili još gore u ruke terorista. Desetak nesigurnih nuklearnih reaktora i postrojenja nastavilo je s
radom. Upravo je ovo Sovjetska nuklearna ostavština, posljedica hladnog rata, koja je izvor svjetske nuklearne
opasnosti za mnoga desetlje a. S. Vidovi , A. Živkovi , ''Proliferacija nuklearnog naoružanja'', seminar,
Nacionalna i me unarodna sigurnost, ožujak 2006.g.
7
Situacija je postala toliko ozbiljna da je ministar obrane general Igor Rodinov po etkom listopada 1998. godine
izjavio kako, "ako se ne osigura pove anje vojnog prora una postoji mogu nost da Rusija potpuno izgubi svoje
oružane snage". lanak: Marinko Ogorec, ''Novi uspon Rusije'', travanj 2005.g., http://www.hrvatski-vojnik.hr

13
Promatraju i rusku vanjsku politiku od 90-tih godina, može se govoriti o tri faze vanjske
politike8.
Prva faza u razdoblju izme u 1991. i 1994.g. može se karakterizirati kao orijentacija
prema Zapadu. U tome razdoblju ruska strana o ekivala da e i nakon hladnog rata Rusija
imati isti tretman i utjecaj kao bivši Sovjetski Savez, te da e uz ekonomsku pomo
Zapada uspješno izvesti postkomunisti ku i demokratsku tranziciju. No, ondašnja
ekonomska i politi ka slabost Rusije sprije ila je takav razvoj doga aja.
Druga faza, izme u 1996. i 1999.g, za razliku od prethodne, bila je proazijski orijentirana
vanjska politika, pod vodstvom Jevgenija Primakova. Naime, prvo razdoblje ove faze, od
1994.do 1996.g. bilo je obilježeno problemima u odnosu sa SAD-om i drugim zapadnim
zemljama, a poseban problem predstavljalo je širenje NATO-a prema Istoku. Ti problemi
dovode do zahtjeva za balansiranjem ruske vanjske politike, odnosno pove anjem veza s
Istokom. Zaokret je bio uzrokovan i sve ve om kritikom Jeljcinove prozapadne politike
upu ene od strane nacionalisti ke oporbe. Oporbenjaci smatraju da bi ruska vanjska
politika trebala prestati s davanjem koncesija i ustupaka Zapadu i sve ve u pažnju obratiti
injenici da Rusija geografski predstavlja most izme u Zapada i azijskih sila, prvenstveno
Kine i Indije, te takvu poziciju mora kapitalizirati. Ovim pristupom Rusija bi širenjem
svojih veza s Istokom uspostavila ravnotežu u odnosima sa Zapadom.
Preokret u ruskoj vanjskoj politici javlja se dolaskom Jevgenija Primakova na mjesto
ministra vanjskih poslova 1996.g., koji proklamira uspostavljanje ravnopravnog odnosa
Rusije sa Zapadom uz paralelno širenje me unarodnih veza Rusije s drugim zemljama.
Naglasak ove faze je stvaranje multipolarnog svjetskog poretka, jer upravo stvaranje
nekoliko novih centara mo i, poput Kine, Japana, ujedinjene Europe, SAD i Rusije,
omogu ava stvaranje ovakvog svjetskog poretka.
Tre a faza razvoja ruske vanjske politike po inje 2000.godine, pobjedom Vladimira
Putina na predsjedni kim izborima. Glavna osobina ove faze je obnovu statusa Rusije kao
velike globalne sile, uz apsolutnu zaštitu njezina suvereniteta. Jedan od klju nih koraka za
ostvarenje ovog cilja je obnova ruskog utjecaja na podru ju ZND-a, na Kavkazu i u
središnjoj Aziji. Rusija smatra ova podru ja sferom isklju ivog ruskog interesa i utjecaja,
gdje su poželjna što manja mogu a uplitanja drugih sila, prvenstveno SAD-a.
Na po etku mandata Putin bio primoran normalizirati odnose sa SAD-om koji su u drugoj
polovini 90-tih bili zna ajno narušeni, kako bi privukao ekonomske investicije i modernu

8
Dr. sc. V.Cvrtila i R.Bari , ''Europska unija i europska sigurnost: Upravljanje i razvoj'', str. 29. i 30.

14
 tehnologiju sa Zapada, a sve u cilju ostvarenja navedenih interesa i ciljeva. Me utim, od
2004.g., nakon Putinovog reizbora, ruska vanjska politika okre e novu stranicu te postaje
izuzetno agresivna, a Putin pokazuje sve manje spremnosti na suradnju sa SAD-om i
Zapadom. Ovoj promjeni pogodovala je injenica da je me unarodna ekonomska situacija
povoljna za Rusiju, posebno na podru ju energije. Upravo obilježje sadašnje ruske vanjske
politike je, izme u ostalog, i korištenje energenata (nafte i prirodnog plina) i kao sredstva
za odvra anje, odnosno sprje avanje pritisaka Zapada na Rusiju9.

3.4. Odnos Rusije i Euroatlantskih integracija

U smjeru razvoja multipolarnog svjetskog poretka Rusija se okre e suradnji s Europskom
Unijom i NATO-om.
Temelj za uspostavljanje strateškog partnerstva izme u Ruske Federacije i EU predstavlja
Partnership and Cooperation Agreement (PCA sporazum), koji su obje strane potpisale
1994.g. nadaju i se postizanju zna ajnih rezultata na podru ju strateškog partnerstva,
ekonomske suradnje, te sigurnosne suradnje koja se o ituje na podru ju upravljanja krizama,
u borbi protiv mekih sigurnosnih prijetnji, kao i borbi protiv terorizma i vojnoj suradnji.
Me utim, danas nakon 13 godina po potpisivanju PCA može se re i da ovaj sporazum nije
postigao svoj cilj, te da na obije strane postoji mišljenje o njegovoj radikalnoj promjeni i
reviziji. Problem je i u injenici da obje strane imaju razli ite ideje o tome kako bi se
Sporazum trebao promijeniti. Naime, glavni problem suradnje je u injenici da prema ruskom
mišljenju EU vidi Rusiju kao izvor mekih sigurnosnih prijetnji, dok Rusija ima sasvim
suprotnu percepciju – sebe vidi kao žrtvu, a ne kao izvor ovih prijetnji. Stoga, za Rusiju
suradnja nije ravnopravna ve jednostrana, a cilj suradnje vidi kao poboljšanje sigurnosti
samo EU. Navedeno pokazuje da EU i Rusija ne dijele zajedni ke vrijednosti, što dovodi u
pitanje same osnove za uspostavljanje dugotrajne suradnje. Problem EU je i u injenici da
Unija do sada nije uspjela formulirati konkretnu zajedni ku strategiju daljih odnosa s
Rusijom, s obzirom na razli ite nacionalne interese pojedinih lanica EU, ne postoji velika
vjerojatnost brzog formiranja jedinstvene strategije prema Rusiji.

9
Upravo to potvr uje nedavni primjer s Ukrajinom i problemom transporta i korištenja plina u sije nju 2006.g.
Problemi na relaciji Rusija - Ukrajina pojavili su se nakon što su ruski dužnosnici zatražili pove anje cijene
prirodnog plina s 50 dolara za 1.000 kubi nih metara plina na 230 dolara. Sporom Rusije i Ukrajine
najugroženije su zemlje srednje i isto ne Europe. One u velikoj mjeri ovise o ruskom prirodnom plinu, koji do
njih stiže plinovodom preko Ukrajine. Naime dok ostali ukrajinski susjedi vide Ukrajinu kao veliko poprište
ruskog miješanja, Rusija Ukrajinu vidi kao poprište zapadnog miješanja u nešto što je vitalni interes Moskve.
Opaska autora.

15
Za razliku od suradnje s EU, suradnja s NATO-om ima sasvim druga ije dimenzije. Naime
nakon raspada SSSR-a, širenje NATO saveza prema istoku predstavlja svojevrsnu opasnost za
o uvanje ruskih interesa, prvenstveno u državama Isto ne Europe. Upravo bi zbog toga
širenje NATO-a prema Istoku zna ilo za Rusiju produbljivanje njezine geostrateške izolacije,
ja anje pozicija ruskih militaristi kih, neoimperijalisti kih, kao i neokomunisti kih snaga na
unutarnjem planu. To bi dovelo do mogu nosti širenja NATO-a u pravcu Baltika i na zemlje
poput Ukrajine i Bjelorusije. Rusija strahuje da e ulaskom u NATO u isto noeuropskim
zemljama oja ati antirusko raspoloženje, te da e Rusija definitivno izgubiti tržište naoružanja
i vojne opreme u zemljama koje e prihvatiti ameri ke i zapadnoeuropske standarde. Tome u
prilog idu i promišljanja o europskom sustavu sigurnosti nakon hladnog rata vezana u velikoj
mjeri uz NATO, i to zbog nekoliko razloga:
dok je Varšavski ugovor pretrpio politi ku i vojnu katastrofu, zapadni vojni savez
ostao je na sceni kao pobjednik;
sigurnosni vakuum u srednjoj, isto noj, te jugoisto noj Europi postavio je ozbiljne
zahtjeve glede osiguranja stabilnosti kontinenta;
zemlje srednje, isto ne i jugoisto ne Europe orijentirane su prema zapadnom vojnom
savezu kao na inu ulaska u zapadni politi ki i gospodarski sustav, te zbog izvla enja
iz ruske dominacije.
S obzirom da novi izazovi europskoj sigurnosti zahtijevaju postupno prilago avanje, NATO
je predložio Sjevernoatlantsko vije e za suradnju koje je osnovano 21. prosinca 1991. u
Bruxellesu. Jedna od glavnih zasluga tog tijela bilo je prevladavanje ukorijenjenih uzajamnih
predrasuda putem razli itih podru ja suradnje. Uz Sjevernoatlantsko vije e za suradnju
NATO predlaže osnivanje Partnerstva za mir koje je zapo elo 1994. godine radi proširenja
obrambene suradnje na države srednje i isto ne Europe. Partnerstvo im ne jam i obranu u
slu aju napada, ve podrazumijeva samo vojnu suradnju. Rusija tako er pristupa Partnerstvu
za mir 1994.g., te je krajem svibnja 1995. prihvatila Individualni program partnerstva,
ime je dobila poseban status u odnosima sa zapadnim državama, što je cijelo vrijeme tražila.

Bliska i u inkovita suradnja izme u Rusije i NATO-a u provo enju vojnih aspekata
Mirovnog sporazuma iz 1995. o Bosni i Hercegovini dodala je novu dimenziju razvoju
NATO-ruskom partnerstvu o sigurnosti. Sudjelovanje ruskih trupa skupa s kontingentima
Saveznika i drugih zemalja partnera u NATO-ovim provedbenim snagama (IFOR), i u
stabilizacijskim snagama (SFOR), odražava se u zajedni koj politi koj odgovornosti u
provo enju Sporazuma. Ono tako er prikazuje konkretnu injenicu da NATO i Rusija mogu

16
u inkovito sura ivati u stvaranju kooperativne sigurnosti u Europi i pomogla je objema
stranama u savladavanju uzajamnih predrasuda. Sudjelovanje ruskih postrojbi u Bosni
pripremili su i podržali ruski asnici bazirani u SHAPE, koji su odigrali važnu ulogu u
razvoju radnog odnosa, koji je usprkos svojoj neobi noj prirodi, bio visoko u inkovit i
profesionalan. Kao rezultat takvih odnosa, izme u Glavnog tajnika Solane i ruskog ministra
vanjskih poslova Primakova, postignut je Parizu 27. svibnja 1997. sporazum "Temeljni akt o
uzajamnim odnosima, suradnji i sigurnosti izme u NATO-a i Ruske federacije". Ruski
''Temeljni akt'' je izraz stalne obveze, preuzete na najvišoj politi koj razini, kako bi zajedno
izgradili trajni i sveobuhvatni mir u euro-atlantskom podru ju. On stvara okvir za novu
partnersku sigurnost, kao jedan korak me u drugima koji su poduzeti u izgradnji stabilne,
mirne i nedjeljive Europe. Temeljnim aktom ujedno bi se riješilo pitanje proširenja NATO-a,
oja ala bi se sigurnost Rusije, europska bi se sigurnost protegla na azijsko podru je, što bi
koristilo Rusiji jer bi tako došlo do spajanja ruskih europskih i azijskih elemenata.
U provo enju ovog sporazuma, NATO i Rusija rade zajedno na širokom spektru zadataka.
Teme o kojima se NATO i Rusija savjetuju i sura uju uklju uju spre avanje brzog stvaranja
oružja za masovno uništavanje; izmjenjivanje informacija o sigurnosti i obrambenim
politikama i snagama; problemima nuklearnog oružja; pretvorba obrambenih industrija;
problemi okoliša koji se odnose na obranu; civilna pripremljenost za opasnost; i mogu e
združene akcije u operacijama održavanja mira.

4. RUSKA NESTABILNOST I IZAZOV EUROPSKOJ SIGURNOSTI

Nemogu nosti reformiranja zemlje i krah modela socijalisti kog razvitka vodio je padu
velikih država, koje su svojim urušavanjem dovele do jedne od najve ih europskih
nestabilnosti. Napuštanje sustava kolektivne sigurnosti temeljene na dva bloka, te stvaranje
novih zemalja i raspad dvaju federacija, jugoslavenske i sovjetske, dovelo je do izbijanja niza
etni kih, me unacionalnih te me udržavnih konflikata i ratova koji su ugrozili samu europsku
sigurnost. Na isto nom dijelu Europe stvorena je ogromna zona nestabilnosti koja zahva a
republike iz bivšeg SSSR-a, i samu Rusiju. Dezintegracija teritorija bivše ''super sile''
nastavlja se i dalje u samoj Rusiji stvaranjem sve manjih administrativnih i politi kih cjelina,
koje teže svojoj gospodarskoj samostalnosti. Upravo priznanje Ruske Federacije kao
nasljednice Sovjetskog Saveza pred Rusiju predstavlja još jedan problem, a to je obveza
Rusije da preuzme ''sve ono što je ostalo'' od nekadašnje super sile. Osim stalnog lana u

17
Vije u sigurnosti UN-a, Rusija ima obvezu preuzeti obveze iz me unarodnih ugovora,
prvenstveno glede ograni avanja naoružanja i nadzora nad njime, te ve i dio troškova za
uzdržavanje goleme vojno-obrambene strukture, koja dodatno komplicira efikasnost ruske
politike nacionalne sigurnosti. Sve te injenice dovode do slabljenja Rusije koja na jednoj
strani nastoji pomo u ZND-a održati kakve takve veze s dijelom bivših republika, dok na
drugoj strani u samoj Rusiji ja aju brojne dezintegracijske tendencije.10 Upravo dezintegracija
Rusije predstavlja i izazov za europska kretanja i novi model europske sigurnosti, jer ruske
nestabilnosti ne e i i samo do granica ZND-a i Rusije, ve e se neizbježno širiti prema
Zapadu, zahva aju i Središnju i Isto nu Europu. Upravo te opasnosti za europsko okruženje
mogu se svesti na tri razine:
Raspadom nekadašnje super sile zahva eno je golemo geografsko prostranstvo s visokom
koncentracijom nuklearnog i klasi nog oružja, koje se u novim uvjetima neadekvatno
uva i skladišti i gdje su mogu e sve malverzacije od kra e nuklearnog materijala pa do
prodaje nuklearnog glava na crnom tržištu.
Otvara se pitanje u kojoj e mjeri stabilne demokratske institucije Zapada mo i održati
pritisak s Istoka. Naime, javlja se velika mogu nost valova izbjeglica, bilo zbog
gospodarskih razloga, bilo kao rezultat etni kih iš enja, ratnih sukoba ili golemih kriza.
Sve te nestabilnosti u Rusiji i na teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza ne e se odvijati samo
unutar politi kih tendencija vezanih za taj prostor. Zemlje koje se na u u krizi ili narodi
koji žele samoodre enje, tražiti e saveznike izvan tih prostora. Samim time do i e do
svojevrsne polarizacije stajališta unutar zapadnoeuropskih država i suprotstavljanja
pojedinih koncepta rješenja problema. Upravo se to o ituje u primjeru raspada bivše
Jugoslavije, gdje je raspad Federacije doveo do svojevrsne paraliza NATO-a i podjele
stajališta zapadnih država kako i kojim sredstvima djelovati u rješenju Jugo-krize.

4.1. Nova ruska sigurnosna doktrina

S obzirom na stanje nacionalne sigurnosti, na rusku vojnu doktrinu utjecat e i dokument o
osnovama nacionalne sigurnosti Rusije donesen u studenom 1997.g. Ruska doktrina ne
imenuje niti jednu zemlju kao izravnog neprijatelja i isklju uje mogu nost izbijanja rata
velikih razmjera, u doglednoj budu nosti. Prijetnje koje mogu utjecati na rusku sigurnost vide

10
Naime 1994.g. zabilježeno je na teritoriju Rusije ak 70 pograni nih konflikata od kojih je 66 vezano uz
unutarnje politi ke raspodjele. Najozbiljniji problem su e enija i Tatarstan, koje kao ruske republike, su odbile
potpisati Ugovor o stvaranju Federacije. e eniju se pokušava ukrotiti vojnom silom, dok je Tatarstan prihvatio
model visoke samostalnosti unutar Federacije. Rusko pu anstvo na ruskim teritorijima oko Gruzije, stvorilo je
Konfederaciju naroda Zakavkazja. R. Vukadinovi , ''Postkomunisti ki izazovi europskoj sigurnosti'', Ziral,
Mostar, 1997.g., str. 197.

18
se u prvom redu u obliku djelovanja agresivnog nacionalizma i nacionalne mržnje, što može
voditi izbijanju lokalnih konflikata i oružanih sukoba koji okružuju ruske granice. Me utim,
uz te prijetnje sigurnosti koje su vezane uz odnose na prostorima bivšeg Sovjetskog Saveza i
sada u suvremenim državama na granicama Rusije, vanjska prijetnja sigurnosti vidi se u
širenju organiziranog kriminala, me unarodnog terorizma, te vojnih blokova i saveza koji
ugrožavaju sigurnosne interese Ruske federacije.

Uzimaju i u obzir geopoliti ke, povijesne, politi ke, ekonomske pa i kulturne faktore koji
odre uju rusku politiku, ostvarivanje nacionalne sigurnosti Rusije, a i Europe vidi se kao:
podržavanje nezavisnosti, nedjeljivosti i teritorijalne cjelovitosti Ruske Federacije i svih
njezinih sastavnih dijelova, jamstvo njezinog demokratskog razvitka i kretanje putem
gospodarskih reformi, te stvaranje uvjeta za ravnopravnu suradnju sa zemljama ''bližeg
inozemstva'', ali i uvjerljivog obrambenog potencijala u okviru financijskih mogu nosti.
djelovanje u o uvanju samostalnosti, razvoja zemalja lanica ZND-a, ali i svih zemalja
koje su izašle iz sastava bivšeg SSSR-a, svestrana suradnja s njima i suprotstavljanja svim
pokušajima da ih se uvu e u aktivnosti neprijateljske Rusiji.
odvijanje maksimalno dobrih odnosa sa svim lanovima me unarodne zajednice, s
prioritetom lanice EU, zajedni ko djelovanje u perspektivnom stvaranju ''Velike Europe'',
suradnja u sferi sigurnosti sa SAD-om, te pomo u djelovanju Ujedinjenih naroda,
prvenstveno na podru ju o uvanja mira, suprotstavljanju stvaranju ugroza za Rusiju ili
druge države od strane tre ih država ili raznih neprijateljskih, teroristi kih organizacija.
razvijanje suradnje s osnovnim europskim institucijama (OESS, NATO, EU, WEU,
Vije e Europe), ali istodobno i suprotstavljanje mogu nostima širenja nekih od njih, kao
NATO, na na in koji bi išao na štetu ruskih interesa, što bi moglo oslabiti rusku sigurnost
ili voditi Rusiju ka novoj izolaciji. No, s druge strane u cilju ja anja sigurnosti i
ekonomskog razvitka potreba je sudjelovanja Rusije u regionalnom grupacijama (Vije e
suradnje zemalja Baltika, barrencovo Europsko Arkti ko Vije e, Crnomorska zona
ekonomske suradnje)
Ovaj široko splet elemenata koji bi trebali tvoriti rusku sigurnost je mješavina ciljeva, želja,
realnih odnosa, ali i težnje priznavanja Rusije kao sile, kao dostojne zamjene nekadašnjeg
Sovjetskog Saveza. Me utim, upravo od odnosa u globalnom svjetskom poretku i novom
rasporedu djelovanja glavnih svjetskih aktera, ovisiti e u velikoj mjeri mogu nost
ostvarivanja ruske sigurnosti. Naravno, od svih aktera koji e utjecati na rusko stanje
sigurnosti najvažnija je Amerika, koja je ostala jedina cjelovita sila, u vojnom, politi kom i

19
gospodarskom pogledu - SAD imale posebnu ulogu u o uvanju mira i sigurnosti. Za Rusiju
se nije moglo o ekivati da može nešto u initi na promjeni takvog stava, eventualno
primjedbama i težnjama da kolektivni mehanizmi kao što je UN ili OESS postanu kolektivni
lideri u novom poretku. Iako više nije super sila, Rusija je ipak toliko velika država da e od
kretanja ka vrhu svjetske politike ovisiti i njezine konkretne mogu nosti ostvarivanja vlastite
sigurnosti, kao i pronalaska mjesta za novu Rusiju u spletu novih me unarodnih odnosa.

S obzirom na postojanje nekonzistentne politike nacionalne sigurnosti, Rusija se prvenstveno

mora sama odlu iti da li e se okrenuti prema Zapadu ili Istoku. Nekonzistentnost održava i
injenica da u Rusiji postoji borba suprotstavljenih politi kih snaga, zapadnjaka i euroazijata.
Naime, po zapadnjacima, Rusija samo vezanjem i suradnjom sa Zapadom može posti i svoje
punopravno mjesto u suverenom svijetu, dok je, po euroazijatima, Rusija dužna voditi ra una
o svom isto nom, euro-azijskom karakteru, prema tome ne ulaze i isklju ivo u zapadnu sferu.
Sukob ove dvije strane vidljiv je i u primjeru jugo-krize te Kozyrevo prihva anje i
podržavanje zapadne politike kao i izjašnjavanje za uvo enje sankcija protiv Srbije, ocijenjeni
su od protivnika zapadne politike kao to ka ruske servilnosti i podložnosti Zapadu. Kozyrev
je bio optužen da je napustio tradicionalno prijateljstvo izme u Rusije i Srbije i da je izdao
ruske interese na Balkanu. Kritikama na takvu politiku i stvaranjem snaga koje su se snažno
po ele zalagati za Srbiju promijenjen je pravac ruskog djelovanja u kome je ruska politika
zauzela aktivnu ulogu (slanje trupa u BiH, ulazak ruske diplomacije u kontaktnu skupinu).
Ruska politika željela je izbje i postavljanje NATO-a kao glavnog arbitra, zalagala se da UN i
dalje bude zadužen za tu krizu, te je željela zadržati svoje pozicije u Srbiji, kako bi na tome
prostoru mogla preuzeti vode u ulogu.

Kao odgovor na navedene vrste ugrožavanja traži se poduzimanje mjera za poboljšanje

ekonomske situacije, racionaliziranje oružanih snaga s poja anim naglaskom na nuklearnom
odvra anju11, vo enje aktivne vanjske politike radi pove anja utjecaja Rusije u

11
Temeljem Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT) od 1968.g. Rusija se obvezuje da nikad ne e
upotrijebiti svoje nuklearno oružje protiv neke države koja ne posjeduje nuklearno oružje, osim u slu aju ako
država, koja je povezana s nuklearnom državom, napadne Rusku Federaciju ili njezine saveznike, te ako neka
država sura uje s nuklearnom silom u oružanoj agresiji protiv Ruske Federacije. Ako do e do eventualne
neposredne opasnosti za Rusiju, zadržavanje ili sprje avanje pokretanja tzv. obi nog ili konvencionalnog rata,
može se nuklearnim oružjem izvesti samo ako se ono upotrijebi prvim. Temeljem toga u cilju nuklearnog
zadržavanja rata najavljuje se mogu a upotreba istoga, ime se naglašava zastrašivanje koje e odvratiti od
eventualne realizacije neposredne prijetnje Ruskoj sigurnosti, a time i svjetskoj sigurnosti. S. Vidovi , A.
Živkovi , ''Proliferacija nuklearnog naoružanja'', seminarski rad, Nacionalna i me unarodna sigurnost, ožujak
2006.

20
me unarodnim organizacijama, kao i u me unarodnim odnosima. S obzirom na sve navedene
probleme i ugroze sigurnosti Rusije, ipak najve i prioriteti sigurnosti Rusiji su sprije iti
raspad Ruske Federacije, zaštititi prava ruske dijaspore i drugih manjina, prevladati
nestabilnosti na ruskim državnim granicama i u susjednim državama, te pokušati odvratiti
strahove da neke države pokušavaju izolirati Rusiju od me unarodne zajednice. Zbog toga je
bitno da Rusija, kao i preostale lanice bivšeg Sovjetskog Saveza prihvate me unarodne
norme, te da demokratska tranzicija postane uspješna, te da se u sklopu toga obnovi
gospodarstvo i gospodarska suradnja s drugim razvijenim državama. Ukoliko Rusija ne
prihvati takve uvjete, mogu je potpuni raspad Ruske Federacije, opasnost da vlast preuzmu
radikalne, ekstremisti ke sile koje su u stanju vanjsko-politi ku strategiju dovesti u stanje
konfrontacije sa svijetom, prvenstveno sa Zapadom i izazvati nove ratove, te bi se time
pove ala mogu nost neovlaštene uporabe nuklearnog naoružanja. Upravo kako bi se sprije io
takav crni scenarij, za europsku sigurnost veliki prioritet mora biti na politi kom i
ekonomskom djelovanju, ja anje diplomacije i gospodarske suradnje. Rusiju bi Zapad trebao
priznati kao ravnopravnog partnera, svjestan njezinog potencijala. Naime, Rusija možda ne e
uvijek sura ivati na podru jima gdje je Zapadu potrebna njezina potpora u me unarodnim
organizacijama, kao što je UN. Upravo je to dokazala iskoristivši svoje pravo veta u Vije u
sigurnosti UN s obzirom na pitanje Irana, kao i Kosova.

5. PAD SOCIJALIZMA I RASPAD SFRJ – REGIONALNA NESIGURNOST

U novom posthladnoratovskom razdoblju dezintegracija Jugoslavije predstavila je najve i

izazov sigurnosti u regionalnim i europskim razmjerima. Nestanak federacije koja je na
prostoru jugoisto ne Europe dugi niz godina bila stanovita tampon zona izme u Istoka i
Zapada, prvenstveno u vojno strategijskom pogledu, a u politi kom smislu jedna od lidera
nesvrstanih, ozna io je kraj hladnoratovskih odnosa i po etak novog svjetskog poretka
prožetog mnogim konfrontacijama. Naime, kriza na tlu Jugoslavije ubrzala je, ujedno i
balkanske procese te otvorila nova pitanja o sigurnosti na ovim prostorima.

Dolazak Slobodana Miloševi a na vlast u Srbiji 1989.g., njegova izrazito snažna

nacionalisti ka politika, zatim promjene u me unarodnom okruženju te bu enje i snaženje
nacionalnih ideja od Slovenije do Makedonije, utjecali su na brzinu raspada Jugoslavije.
Naime, itav proces je javno obilježio krah 14. kongresa SKJ u sije nju 1990.g. Tijekom

21
Kongresa iskazale su se dvije potpuno suprotne koncepcije: savezi komunista Slovenije i
Hrvatske tražili su postupnu transformaciju SKJ u savez republi kih partija, s SK Srbije se
zalagao za obnovu jedinstvenog SKJ. Nakon što su delegati Srbije i Crne Gore pokušavali
nametnuti su svoje mišljenje, Kongres su prvo napustili delegati Slovenije, a potom i hrvatski
delegati. Nakon toga Kongres nije nastavljen, pa je prekid 14. kongresa SKJ ozna io i njegov
definitivni raspad. Raspad SKJ ubrzao je promjene u Jugoslaviji i otvarao prostor za uvo enje
višestrana ke demokracije. U saveznim republikama provodili su se višestrana ki izbori za
republi ke parlamente. U svim republikama, osim u Srbiji i Crnoj Gori, komunisti su doživjeli
poraz, pa su morali si i s vlasti. Na prvim višestrana kim izborima u Hrvatskoj i Sloveniji u
travnju 1990. prednost su dobile nacionalne stranke s osnovnim programom osamostaljenja i
stvaranja suverenih država. Bez promjene saveznog ustava u svim republikama je
uspostavljeno novo stanje u kojem se sve, osim Crne Gore, konstituiraju kao suverene države.
Kako bi se riješila op ejugoslavenska kriza po etkom 1991.g. vo eni su pregovori šestorice
predsjednika jugoslavenskih republika o budu em ure enju jugoslavenske države. U tim
pregovorima Miloševi se zalagao za koncept centralizirane Jugoslavije12, dok su predsjednici
Hrvatske i Slovenije predlagali koncepciju konfederacije, tj. savez samostalnih i suverenih
država. Predsjednici Bosne i Hercegovine i Makedonije predlagali su kombinaciju federacije i
konfederacije. S obzirom na razli ite koncepcije, pregovori nisu dali nikakav rezultat što je
vodilo kona nom raspadu Jugoslavije.
Nakon održanih referenduma o samostalnosti tijekom svibnja, došlo je do razdruživanja.
Dana 25. lipnja 1991. Republika Hrvatska i Republika Slovenija proglašavaju se samostalnim
i suverenim državama. Republika Makedonija proglasila je državnu nezavisnost i suverenost
9. rujna, a Bosna i Hercegovina 15. listopada 1991.g. Me unarodnim priznanjem bivših
jugoslavenskih republika, kao suvremenih i samostalnih država, po etkom 1992.g. potvr en
je kona ni raspad Jugoslavije. Preostale dvije republike, Srbija i Crna Gora, morale su se
suo iti sa stvarnoš u da Jugoslavije više nema. Kako su ustrajali na njezinom daljnjem
opstanku, došlo je 27. travnja 1992.g. do ujedinjenja Srbije i Crne Gore u zajedni ku državu,
Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ),

12
Miloševi ne želi dogovor ravnopravnih republika i njihovih naroda, ve ustraje na jedinstvenoj Jugoslaviji,
koja je što manje federativna, a sve više centralisti ka. Jer, samo je takvim ure enjem mogao ostvariti svoj cilj
Velike Srbije, odnosno sve Srbe u jednoj državi u kojoj su republi ke granice isto administrativne. Pri
provo enju svojeg cilja, oslanja se na vojne snage jugoslavenske narodne armije (JNA). Hrvoje Matkovi ,
Povijest Jugoslavije, Alfa d.d, Zagreb, 1998., str. 405-419.

22
5.1. Ratna zbivanja u Sloveniji
Proglašenjem dviju nezavisnih republika potvr ene su granice koje su te republike imale
unutar jugoslavenske države. Na temelju toga slovenski organi su preuzeli carinu, zra nu i
grani nu kontrolu prema Austriji, Ma arskoj i Italiji. Kako bi vratio kontrolu nad
nekadašnjim saveznim granicama, Miloševi je aktivirao Jugoslavensku narodnu armiju koja
je krajem lipnja 1991.g. izvršila napad na teritorijalnu obranu Slovenije. Slovenske postrojbe
su pružile jak otpor, te se nakon 10 dana, to nije 18. srpnja JNA povukla iz Slovenije, pa je
Slovenija krenula putem neovisnosti.

Na ratna zbivanja u Sloveniji i Hrvatskoj me unarodna zajednica je reagirala zahtjevom za

tromjese nom odgodom primjene odluka o samostalnosti (moratorij) dviju zapadnih
republika. Upravo ovakvo istupanje Europske zajednice pokazalo je da imbenici svjetske
politike nisu bili skloni rasformiranju Jugoslavije. To potvr uje i održavanje Mirovne
konferencije o Jugoslaviji u Haagu u rujnu 1991.g. Na konferenciji je osnovana arbitražna
komisija od pet lanova, a sve s ciljem održavanja Jugoslavije13. No, za to vrijeme, unato
prekidima vatre, srpska agresija na Hrvatsku se i dalje žestoko održavala.

5.2. Domovinski rat u Hrvatskoj

U Hrvatskoj, usporedno s ja anjem Miloševi eve nacionalisti ke euforije, rasla je i
indoktrinacija srpskog stanovništva, koje tražiti svoju politi ku autonomiju. Nakon povla enja
iz Slovenije, JNA se otvoreno uklju ila u akcije srpskih pobunjenika u tzv. Krajini i isto noj
Slavoniji. Kao dodatna pomo iz Beograda krenule su tenkovske kolone kao poja anje
pobunjenicima u isto nu Slavoniju i Baranju. S obzirom na tadašnje stanje Hrvatska je 26.
kolovoza proglasila op u mobilizaciju i pozvala gra anstvo u ''rat za oslobo enje''14. Najžeš e
borbe Republike Hrvatske s jedne strane i etni kih skupina naoružanih od JNA s druge
strane, vodile su se u isto noj Slavoniji. Srpske snage, potpomognute zrakoplovstvom JNA, u

13
Arbitražna komisija nastojala je u pregovorima reorganizirati Jugoslaviju kao ''labavo udruženje ili savez
suverenih i nezavisnih republika'' u kojoj e biti zajam ena ljudska i manjinska prava i u kojoj se granice ne e
mijenjati nikakvom jednostranom akcijom. Ta ideja je formalizirana kao Nacrt dogovora cjelovitog rješenja,
odnosno kao Carringtonov plan. Naime, uz to što je trebao izgraditi nove odnose me u republikama, predvi ao
je i specijalni status za podru ja u kojima su manjinske nacionalne ili etni ke skupine bile u ve ini. Odbacivši
Carringtonov plan, Srbija je odbacila i rješenje za jugoslavenske republike i narode. Nedovršeni mir, Izvještaj
Me unarodne komisije za Balkan, Sarajevo 1997.g., str. 44.
14
Hrvatske snage bile su ustrojene u Zbor narodne garde (ZNG). Prva brigada ZNG-a osnovana je u Zagrebu
(''Tigrovi''), kao odgovor na razoružavanje Teritorijalne obrane u Hrvatskoj, kao i zbog nemogu nosti da se
osigura teritorijalni integritet i funkcioniranju pravne države na cjelokupnom teritoriju Hrvatske. Dana 26. lipnja
1991.g. Sabor je donio Zakon o obrani kojim je potvr eno da se hrvatske snage sastoje o ZNG-a i Hrvatske
vojske (HV). Dana 3. studenog 1991.g. jedinice ZNG-a formalno su preimenovane u Hrvatsku vojsku. Grizold,
Tatalovi , Cvrtila, Suvremeni sistemi nacionalne sigurnosti , FPZG, Zagreb,1999.g. str. 365

23
rujnu su ovladale s oko 30% hrvatskog teritorija u južnom, središnjem i isto nom dijelu
zemlje.
Nakon pada grada Vukovara 18. studenog
1991.g.15, planovi JNA nisu bili ostvareni.
Hrvatska se uspjela obraniti od agresije. Ipak,
dijelove njezinog teritorija držali su pobunjeni
Srbi, stvorivši tako Autonomnu oblast
Krajinu (Republiku srpsku krajnu), s najavom
priklju enja Srbiji. Došlo je do stvaranja
''države'' koja nikad nije u bivšoj Jugoslaviji
postojala kao teritorijalni ili politi ki entitet. RSK (crveno) tijekom 1992. - 1995.
Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:RSK.png

U Sarajevu je 2. sije nja 1992.g., potpisan dogovor o prekidu vatre (Vencov plan o uvanja
mira) izme u Hrvatske i JNA-a. Preduvjet Plana je bio razmještanje mirovnih snaga UN-a, u
hrvatskim podru jima ozna enima kao ''United Nations Protected Areas'' (UNPA podru ja –
Zašti ena podru ja Ujedinjenih nacija). Mirovnim snagama, ujedno bilo je i povjereno
sprje avanje novih sukoba posredovanjem. Stanovništvo u tim zonama trebalo je biti
zašti eno od ''straha od oružanog napada''16. Tako je i misija dobila ime UNPROFOR ( United
Nations Protected Force). Naime, UNPROFOR nije bio sposoban suo iti se s brojnim
svakodnevnim problemima, ne samo u Hrvatskoj ve i u BiH, tako da je op a vjerodostojnost
UN bila u znatnoj mjeri narušena.

S obzirom na eskalaciju rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, me unarodni položaj SR

Jugoslavije postajao je sve nepovoljniji. Potkraj svibnja 1992.g. u UN je izglasana rezolucija
br. 757, kojom se uvodi puni embargo protiv Srbije i Crne Gore zbog njihove krivnje i
odgovornosti za rat, te podržavanja daljnjih ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. Kao rezultat
toga prekinute su sve zra ne veze izme u Srbije i Crne Gore s ostalim svijetom, te su ostale u
me unarodnoj izolaciji.
Po etkom 1994.g. u Zagrebu su se sastali veleposlanici zemalja sudionica Me unarodne
konferencije o bivšoj Jugoslaviji (ICFY), te ameri ki i ruski veleposlanici. Ta skupina,
15
U kolovozu 1991.g. topništvo JNA obasulo je granatama grad Vukovar u kojem je živjelo 45.000 stanovnika.
Bio je to po etak jezive tromjese ne opsade, s kopna, iz zraka i s Dunava, koja je odnijela više od 2.000 života i
pretvorila grad u pustoš. Nedovršeni mir, Izvještaj Me unarodne komisije za Balkan, Sarajevo 1997.g, str. 38.
16
Policijski promatra i UN-a imali su zada u osigurati (srpskoj) policiji na UNPA podru jima djelovanje bez
diskriminacije. Me utim, promatra i nisu imali ovlasti za o uvanje javnog reda, i bile su im ruke vezane kad je
lokalna policija odbila sura ivati. Kroz to vrijeme oko 274.000 ljudi izbjeglo je iz hrvatskih podru ja pod
nadzorom Srba. Ibid, str. 46.

24
poznata kao Z-4, isplanirala je proces postizanja mira u Hrvatskoj, koji se odvija u tri faze:
op i prekid vatre, sporazum o ekonomskoj suradnji i pregovori o politi kom rješenju. Nakon
prekida vatre i po etne realizacije ekonomskog, odnosno gospodarskog plana, kad je puštena
u promet autocesta do Lipovca, srpske snage ponovo prave izgrede. To je, naime, bio povod
da Hrvatska vojska 1. i 2. svibnja 1995. akcijom ''Bljesak''17 oslobodi zapadnu Slavoniju.
Nakon uspješne vojne operacije, Hrvatska je i dalje bila spremna na pregovore za mirovnu
reintegraciju hrvatskog podru ja. U Ženevi na pregovorima Hrvatska vlast odmetnutim
Srbima daje zadnju priliku za mirovnu integraciju. No, Srbi i to odbijaju. Sljede i dan, 4.
kolovoza 1995.g. hrvatske vojne snage poduzimaju akciju ''Oluja'', veliku vojnu operaciju u
kojoj su oslobo ena okupirana podru ja pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila
uspostavljena paradržava tzv. Republika Srpska Krajina. Operacijom je vra en u hrvatski
ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij, osim isto ne Slavonije. Iako njome nije
oslobo ena cijela zemlja, ''Oluja'' se ra una kao kraj rata u Hrvatskoj. Preostalo okupirano
podru je u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomo Prijelazne me unarodne uprave
UNATES (1996.-1998.g.). Naime, ''Oluja'' je donijela preokret na vojnostrateškom planu.
Srpska pobuna, kao i agresija na Hrvatsku, vojno su poražene, te su stvoreni uvjeti za
provedbu operacija u BiH, a potom i sveobuhvatne pregovore. Pokazana vojna mo oja ala je
položaj Hrvatske u obnovljenim pregovorima sa srpskom stranom. Pregovori koji su se vodili
tijekom jeseni 1995. završeni su u okviru višestranih pregovora održanih u Daytonu u SAD-u.

5.3. Rat u Bosni i Hercegovini

S obzirom na situaciju u Hrvatskoj, bilo je samo pitanje vremena kad e se sukob proširiti u
susjednu republiku Bosnu i Hercegovinu. Tamošnja izabrana koalicijska vlada, u prosincu
1991.g., bila je sastavljena od tri nacionalisti ke stranke (SDA,SDS, HDZ). Na elu je bilo
kolektivno Predsjedništvo s predsjednikom Alijom Izetbegovi em, vo om bošnja ke
nacionalisti ke stranke Stranke demokratske akcije (SDA). Vlada se složila s time da Bosna i
Hercegovina treba ostati neutralna s obzirom na rat u Hrvatskoj. Potaknuti Miloševi evom
politikom, elnici SDS-a pokrenuli su borbu za autonomiju Srba u BiH. Srbi su, naime
nastojali zaokružiti teritorij srpske nacionalne cjeline, što je izazvalo otpor Hrvata i
Muslimana. Referendumom u velja i 1992.g., na kojem nisu sudjelovali Srbi, proglašena je
neovisnost BiH. Nedugo nakon toga srpske neregularne snage, potpomognute JNA-om,

17
Operacija je po ela 1. svibnja 1995. ujutro u 5:30 sati, napadom HV-a na južni i središnji dio
zapadnoslavonske enklave RSK. U samo 31 sat oslobo eno je oko 500 etvornih kilometara teritorija koje je
zaposjeo srpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac.

25
napadale su bošnja ka i hrvatska naselja u sjevernoj Bosni. Zapo eo je proces ''etni kog
iš enja''. Po etkom lipnja u BiH poslane su prve jedinice mirovnih snaga Ujedinjenih naroda
– UNPROFOR.
Tijekom 1993. rat je u Bosni dosegao svoj maksimalni intenzitet. Dobro naoružani Srbi stekli
su nadzor nad više od 70% bosanskog teritorija, a to je zna ilo i da su na podru ju pod
srpskim nadzorom Hrvati i Muslimani su protjerani ili pobijeni. Ta je situacija stvorila napete
odnose izme u Hrvata i Muslimana, što je dovelo i do otvorenog sukoba izme u tih strana.
Taj relativno kratak, ali krvav rat Hrvata i Muslimana i danas je izvor me usobna
nepovjerenja i politi kih sukoba u Bosni i Hercegovini. U ožujku 1994. Hrvati i Muslimani u
BiH potpisali su pod ameri kim utjecajem Washingtonske sporazume. Tim sporazumom
ustrojena je Federacija Bosne i Hercegovine, kao jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine.
Za vrijeme odlu uju ih vojnih akcija u Hrvatskoj (Bljesak i Oluja), po etkom srpnja Srbi su
vršili odmazdu nad zašti enim podru jima UN-a u BiH, prvenstveno Srebrenica i Sarajevo, te
obarali NATO-ve izvi a ke zrakoplove. Zbog svega toga, a na temelju odobrenja Vije a
Sigurnosti UN-a, NATO zapo inje operaciju ''Deliberate Force'' koja je nanijela golemu štetu
srpskoj vojnoj infrastrukturi i otvorila mogu nost Hrvatima i bosanskoj Vladi da povrate
teritorije. U jesen 1995. oslobo eno je više od 50% bosanskog teritorija. Vjeruju i da je
kona no dosegnuta ravnoteža snaga pregovori su mogu zapo eti.
Za vrijeme sukoba u BiH, diplomatske reakcije Europe, Amerike i UN-a obuhva ale su itav
niz mirovnih planova. Naime, svaki od njih usredoto io se na pronalaženje formule kojom bi
se u što ve oj mjeri o uvala mogu nost suživota me u etni kim zajednicama, odnosno riješiti
sljede u dvojbu: kako pomiriti sukobljene snage triju nacionalnih zajednica i istovremeno
o uvati suverenitet BiH. Unato tome, svaki novi predložen mirovi plan je bio neprihvatljiv,
jer je predlagao sve manji stupanj suverenosti me unarodno priznate Vlade BiH. Tek nakon
diplomatskog i vojnog poticaja SAD-a, te uspostave relativne vojne ravnoteže snaga na tom
podru ju, otvoren je put pregovorima za postizanje mira. Dana 21. studenog 1995. u Daytonu
sve zara ene strane u agresiji na BiH potpisuju Op i okvirni sporazum za mir u Bosni i
Hercegovini ili Daytonski sporazum, ime je neslužbeno završen rat. Kona ni sporazum
potpisan je u Parizu 14. prosinca 1995. Naime, Daytonski sporazum potvrdio je Bosnu i
Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu u europskoj obitelji država. Prema Sporazumu
Bosna i Hercegovina sastoji se iz sljede ih elemenata:

26
 • Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH),
ustrojena je u ožujku 1994. godine
Washingtonskim sporazumom. (51% teritorija).
• Republika Srpska (RS, Srpska) osnovana je
27. ožujka 1992. godine. Po Sporazumu to je
drugi entitet BiH s jednodobnim parlamentom,
te zauzima 49% teritorija BiH.
Položaj Federacije Bosne i Hercegovine • Br ko distrikt, odlukom Me unarodnog
(plavo) u Bosni i Hercegovini, Republike
Srpske (crveno), te Br ko distirkta (zeleno) arbitražnog tribunala, uspostavljen je 8. ožujka
Izvor:http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:BH.gif 2000. g.

Daytonskim sporazumom zaustavljen je užasni sukob koji je trajao nešto manje od 5 godina,
ali sporazumom nije isklju ena ni jedna od dviju kona nih opcija za BiH: reintegracija ili
potpuna podjela. Kona ni ishod još uvijek može biti stvaranje jedinstvene BiH ili kona na
razdioba BiH u dva ili više dijela. Naime, jedan od mogu ih ishoda je da Bosna i dalje
opstane kao nesigurna i na dulji rok samo formalno jedinstvena. Jer je upravo najve i problem
današnje Bosne i Hercegovine taj što ima administrativnu regionalnu podjelu, koja se uop e
ne temelji na povijesnim, ekonomskim ili prirodnim injenicama.

5.5. Reakcija Ruske Federacije na sukob u Jugoslaviji

Novi posthladnoratovski raspored politi kih snaga na me unarodnoj svjetskoj sceni otvorio je
i mogu nosti za dodatne poreme aje u regionalnim odnosima. Naime, rat na prostoru bivše
Jugoslavije izazvao je najozbiljniju krizu u transatlantskim i me unarodnim odnosima, koja
nije ni do danas prevladana. Jugoslavenska kriza zahtijevala je od Europe jedinstvenu,
usredoto enu i odlu nu reakciju, uklju uju i i izravnu vojnu intervenciju. Me utim, Rusija je
propustila priliku za djelovanje, dok je Europa preuzela najve e breme u opskrbljivanju,
vojnom potencijalu. Tek nakon izravnog uklju ivanja SAD-a, Rusija i Europa su bile spremne
preuzeti intervenciju.
Naime, Rusija je u po etku krize na Balkanu, bila usredoto ena na unutarnje probleme i
redefiniranjem svoje uloge u svijetu. O ekuju i veliku pomo sa Zapada, Jeljcin se nije htio
previše angažirati na Balkanu18,ve je nastojala pratiti i održavati Zapadne inicijative. Rat u

18
Po etkom rata u SFRJ odluku o uvo enju prvih sankcija Srbiji Jeljcin je podržao. Jeljcinov savjetnik iz tog
vremena, Nikiforov, otkriva da je u razgovoru sa zapadnim predstavnicima o budu nosti i opstanku Jugoslavije,
nitko nije bio za njezino daljnje postojanje osim Rusa. Rusija se u po etku opirala sankcijama, no kad je

27
Jugoslaviji bio je izravan izazov za novo poimanje ruskih nacionalnih interesa19. Naime,
Rusija je pružala potporu Srbiji zbog zabrinutosti širenja ameri kog utjecaja, prvenstveno
preko NATO-a. Ali i pad komunizma je Rusiju i Srbiju doveo u sli an položaj. S obzirom na
sukobe do kojih je došlo na temelju na ela samoodre enja, u kontekstu postojanja država koje
potpomažu ratni ke etni ke sukobe, Rusije se zabrinula i za ''neposredno susjedstvo''. Rusija
je strahovala od mogu nosti da se to isto ne dogodi na podru ju bivšeg Sovjetskog Saveza, a
prvenstveno Ruske Federacije. U vrijeme kad je buknuo rat u BiH, Rusija je iskoristila
nedjelotvornost Europe i po etnu nezainteresiranost SAD-a, te si je osigurala istaknutu ulogu
u Kontaktnoj skupini. Ruska politika na Balkanu prije i poslije mirovnog sporazuma, može se
ocijeniti kao blaga i suzdržljiva. To je ujedno i karakteristika Jeljcinove politike prema
Balkanu, koja se ve inom zalagala za skidanje sankcija Srbiji i osiguravanje srpskih enklava
na podru ju BiH i Hrvatske. Daytonski sporazum je za Ruse, predstavljao nadmo nost
Amerikanaca. To je Ruse uvjerilo u nedostatak njihove zna ajnije uloge u me unarodnim
odnosima i na sve mo niji utjecaj SAD-a. Naime, u Moskvi su bili uvjereni da Dayton
svjedo i o navodnoj pristranosti Amerikanaca i Nijemaca u korist Muslimana i Hrvata i o
njihovoj navodnoj osvetoljubivosti prema Srbima. No, s druge strane sudjelovanje Rusije u
IFOR-u shva eno je kao specijalni angažman koji je ruskim snagama omogu avao da budu
pod komandom Amerikanaca, umjesto komandom NATO-a, te su se tako nadali tjesnijom
suradnjom SAD-a, NATO-a i Rusije.

najavljena mogu nost da Rusija primi kredit od gotovo 24 milijarde dolara, utihnuo je svaki daljini razgovor o
opstanku Jugoslavije. Sankcije su kasnije izglasane jednoglasno. Sr an Škoro, ''Ruska balkanska labu a pjesma'',
lanak, kolovoz, 2006.g., www.tvnovosti.co.yu
19
Kritiku Jeljcinove ambivalentne politike, najviše su izražavale ruske nacionalisti ke snage, u kojima važnu
ulogu ima i vojska, koje tvrde da Rusiju sa Srbijom i Crnom Gorom povezuje tradicionalno prijateljstvo,
temeljeno na pravoslavlju, te da je Rusija životno zainteresirana za izlaz na Jadransko more. Niz takvih
uglednika se zalagalo za stvaranje politike koja e pomo i Srbiji u velikom sukobu, kako je to isticala Moskva,
izme u islama i krš anstva. Upravo nametanje sankcije Srbiji ocijenjeno je kao pokušaj ''uništavanja zapadnog
stožera pravoslavlja i otvaranje vrata katoli kom ekspanzionizmu i novoj konfrontaciji izme u pravoslavne vjere
i islama'' U op em stanju ruske nestabilnosti Jeljcinova grupacija sve više prihva a ovakva stajališta, koja imaju
podršku zna ajnog dijela ruskih parlamentaraca, vojnih krugova, crkve, intelektualaca ali i mafije koja razvija
niz poslova s Srbijom. Na taj na in se može tuma iti i ruska uloga u UN-u i u Kontaktnoj grupi, gdje se stalno
zagovaraju pozicije Beograda i gdje se stvara mogu nost za rusko ostajanje na balkanskom prostoru. Upravo je
konflikt na Balkanu postao sastavni dio odnosa izme u nove Rusije i Zapada. R. Vukadinovi , ''Sigurnost na
jugoistoku Europe'', Interland, Varaždin, 1999. str.97-99.

28
5.6. Promatranje rata na više razina
5.6.1. Sukob civilizacija
Prema Huntingtonu rat u bivšoj Jugoslaviji ''služi kao primjer sukoba triju civilizacija,
odnosno grupiranja sukoba po kulturno-civilizacijskoj crti''. Odre uju i civilizacije
religijama, Europa završava tamo gdje završava zapadno krš anstvo i po inju pravoslavlje i
islam. Prema tome, Hrvatska kao takva ulazi u sustav Zapada. Naime, kulturne poveznice
dolaze na vidjelo prvenstveno nakon kraha komunizma, kada su kulture zamijenile ideologije.
Jugoslavija se podijelila na nove entitete okupljene oko civilizacijskih razdjelnica – katoli ku
Sloveniju i Hrvatsku, djelomi no muslimansku Bosnu i Hercegovinu, te pravoslavne Srbiju,
Crnu Goru i Makedoniju. To dovodi do grupiranja država po kulturno-civilizacijskoj crti i
odražava snažnu religijsku identifikaciju. Prema tome, rat u Bosni bio je ''umjetno održavan''
zbog identifikacije pojedinih zemalja (stožernim zemljama) s pojedinim akterima po crti
kulture i civilizacijske srodnosti. Stoga je rat trajao dulje jer su vanjske sile potpomagale onu
državu koja je pripadala njihovom kulturnom i religijskom krugu. Tako je Rusija podupirala
pravoslavnu Srbiju, Njema ka je štitila katoli ku Hrvatsku, a muslimanske zemlje su se
okupile u pomaganju bosanskoj vladi. Bivša Jugoslavija bila je poprište najsloženijeg,
najzamršenijeg i najpotpunijeg sukoba na razdjelnici. Ponekad je sukob na razdjelnici borba
za vlast nad narodom. Cilj barem jednog sudionika, ili naroda je osvajanje teritorija i njegovo
''oslobo enje'' od drugih naroda protjerivanjem, ubijanjem ili etni kim iš enjem. Naime, to
su ratovi gdje konflikt poti u etnopoliti ke grupe s njihovim vo ama, što se prvenstveno može
primijeniti na Miloševi a i pobunjene Srbe na Hrvatskom i Bosanskom prostoru. Došlo je do
sukoba po modelu ''svatko protiv svakog''. U Hrvatskoj su se hrvatske vlasti borile protiv
hrvatskih Srba, dok su se u BiH bosanske vlasti borile protiv bosanskih Srba i bosanskih
Hrvata, koji su se tako er borili jedni protiv drugih. Na višoj razini srpske vlasti promicale su
stvaranje ''Velike Srbije'' potpomažu i bosanske i hrvatske Srbe, dok su s druge strane
hrvatske vlasti težile svojevrsnoj ''Velikoj Hrvatskoj'' i podržavale bosanske Hrvate. S
obzirom na rat na razdjelnici, najo itiji primjer je sukob izme u Hrvata i Bošnjaka dogodio se
uzduž razdjelnice izme u Zapadne civilizacije i Islama. Intenzivni antagonizam i žestoki
sukobi prožimali su lokalne muslimanske i nemuslimanske narode. Osim Bosne, sukob
izme u muslimana i nemuslimana vidljiv je i na Kosovu. Albanski muslimani pate pod
srpskom vlaš u i održavaju ilegalnu paralelnu vladu, uz stalne prijetnje izbijanja nasilja
izme u tih dviju skupina.

29
5.6.2. Etni ki, odnosno nacionalisti ki sukob
Koncept sukoba u Jugoslaviji, promatranog s etni kog stajališta, može se blisko povezati s
Huntingtonovom tezom sukoba na razdjelnici. U tom sukobu pripadnici svake etni ke
skupine, pripadaju odre enom civilizacijsko-vjerskom krugu. U sukobom zahva enom
podru ju svaki entitet tražio je, a i branio svoj nacionalni interes, odnosno pravo na
samoodre enje i stvaranje nacionalne države. No, sukob u bivšoj Jugoslaviji ujedno je
obilježen potrebom za o uvanjem opstanka odre ene nacije, iji je opstanak bio ugrožen
nacionalisti kim i ekspanzionisti kim težnjama drugih nacija (ideja stvaranja Velike Srbije i
Velike Hrvatske opravdavala se injenicom kako su Hrvati i Srbi najbrojniji narodi u ovoj
regiji). Ovakav sukob s etni kom osnovom rezultat je odnosa država i naroda, kao i odnosa
država prema manjinskim narodima na svome teritoriju. Nacionalisti ki koncept stvaranja
Velike Srbije, možemo povezati s injenicom da je Srbija, u usporedbi s ostalim bivšim
republikama federacije, izrazito heterogeno društvo. Naime, ve insko srpsko stanovništvo ini
samo oko 60 %, za razliku od izrazito homogene Slovenije u kojoj Slovenci ine ak 88%
stanovništva. Stanovništva srpske etni ke pripadnosti u BiH je 31%, gdje su priznati kao
konstitutivan narod, dok u Hrvatskoj oko 12 % stanovništva je srpskog etni kog sastava i to
ponajviše u podru ju isto ne Slavonije. S obzirom na veli inu srpske manjine u ove dvije
države, jasno je zašto su upravo na tome podru ju sukobi bili najintenzivniji, dok je u
Sloveniji to bio sukob niskog intenziteta. Upravo je raštrkanost srpskog stanovništva bilo
povod pokušaja stvaranja Velike Srbije, u kojoj bi svi Srbi obitavali zajedno.

Korijeni etni kih sukoba, kao jednog konteksta nacionalisti kih tendencija, mogu se povezati
s injenicom da ve ina etni kih, odnosno i vjerskih manjina nisu bile u potpunosti priznate
kao takve, ve se nad njima naj eš e provodila politika prisilne integracije i asimilacije u
ve inske narode, u suprotno bili su izloženi raznim oblicima etni kog iš enja. Rezultat
etni kog sukoba je veliki broj izbjeglica, koje su naj eš e rezultat etni kih iš enja. Naime,
jedan od najve ih problema svih država je povratak izbjeglica u svoje domove. Naime, taj se
proces odvija poprili no sporo i to prvenstveno u onim podru jima u kojima vlastiti narod ini
ve insko stanovništvo. Stoga taj problem zahtijeva posebnu pozornost i strpljivost.

30
 Izvor: Siniša Tatalovi : Etni ki sukobi i europska sigurnost, Politi ka kultura, Zagreb, 2003.

Za vrijeme postojanja Jugoslavija je bila višenacionalna zajednica, s time da je ve ina država

imala mješovitu etni ku strukturu u kojima su etni ke podjele bile oštre, što je dovodilo do
uzajamne nacionalne netrpeljivosti. Naime i sada nakon stabilizacije sukoba to predstavlja
visoki izazov europskoj sigurnosti. Najbolje to do arava napetost Srbije s Albanijom oko
Kosova, u kojem Albanija podržava zahtjeve kosovskih Albanaca za ostvarivanje Republike
Kosovo. Naime, situacija u Bosni i Hercegovini još uvijek predstavlja odre eno pitanje
sigurnosti. Daytonskim sporazumom BiH je ustrojena kao jedinstvena zajednica u kojoj žive
tri konstitutivna naroda, Bošnjaci (43,7% populacije), Srbi (31,4% populacije), te Hrvati
(17,3% populacije) u dva entiteta Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Upravo otežavaju a
okolnost u BiH je ta što se nacionalne pripadnosti istodobno isprepli u i grani e sa vjerskom
pripadnoš u, što dakako predstavlja još jedan razlog za potencijalno novi sukob na razdjelnici
(prirodna tendencija svake nacije je da stvori za sebe što povoljni položaj, i dominaciju, što ne
isklju uje i stvaranje vlastite države).

31
6. NOVI IZAZOVI SIGURNOSTI NA PODRU JU ZAPADNOG BALKANA –
PITANJE KOSOVA

6.1. Rat na Kosovu (1996-1999.g)

Rat na Kosovu dolazi kao posljednji u nizu ratova zapo etih raspadom SFRJ. Na Kosovu ve
dugi niz godina postoji problem dviju manjina. Albanci, koji na Kosovu predstavljaju ve inu
(88 %), ali u Srbiji manjinu, te Srpska manjina na Kosovu (7%).

Srbi smatraju Kosovo korijenom srpstva,

tj. ''kolijevkom nacije'', odnosno mjestom
na kojem je ro ena Srpska pravoslavna
crkva.

Naime, pri razumijevanju stanja na

Kosovu, treba uzeti u obzir i potporu
Albanaca u Albaniji, ali i Albanaca u
zapadnom i sjeverozapadnom dijelu
Makedonije.
Izvor:http://hr.wikipedia.org/wiki/Slika:Kosovo_ethnic.png

Po etak ovog surovog sukoba može se iš itati iz ukinu a kosovske autonomije 1989.g20.,što
je bio jedan od prvih operativnih ciljeva velikosrpskog pokreta. Kao rezultat dolazi do ja anja
albanskog nacionalnog pokreta koji je tražio o uvanje Kosovske autonomije i po mogu nosti
njeno podizanje na status republike. Srpski represivni aparat ugušio je albanski nacionalni
pokret, uhitio njegove predvodnike i slomio model nacionalnog neoružanog otpora kosovskih
Albanaca. Kosovo je postalo unutarnji problem Srbije.
Po okon anju rata u BiH i potpisivanju Daytonskog sporazuma problem Kosova je izostavljen
iz paketa rješavanja, jer ga je Miloševi uspio postaviti kao unutrašnji problem Srbije. No,
neuspjeh kosovskih Albanaca na planu ispunjenja strateških politi kih ciljeva: povratka
autonomije, te postizanja statusa republike, kao kona nog cilja, dovelo je do zalaganja za
oružanu borbu, kao efikasniju metodu za postizanje politi kih ciljeva. Stanje anarhije i raspad
državnog sustava u Albaniji 1997.g. pogodovalo je kosovskim Albancima, jer su se na taj

20
1989.g. Beogradska vlast ukinula je Ustav iz 1974.g. koji je ovoj pokrajini davao vrlo visok stupanj
autonomije (Kosovo je bilo izjedna eno s ostalim republikama na saveznoj razini), ukinula je sve lokalne
institucije vlasti, te proglasila opsadno stanje. Opaska autora

32
na in domogli velike koli ine oružja. Oslobodila ka vojska Kosova (OVK) po inje (potkraj
1997. i po etkom 1998. godine) oružane napade na predstavnike srpskog režima na Kosovu.
Tehnika djelovanja može se okarakterizirati teroristi kom, jer uglavnom se služe atentatima i
eksplozijama podmetnutih bombi. U prolje e 1998. sukobi eskaliraju u otvoreni gra anski rat
izme u OVK-a i albanskih paramilitarnih jedinica s jedne strane i srpsko-jugoslavenskih
snaga s druge.

6.2. Ruska politika prema Kosovu

Krajem 90-ih godina, za vrijeme eskalacije sukoba u Kosovu, došlo je do promjene u ruskoj
politici. Nakon razo arenja u brzu integraciju u zapadni sistem europskih vrijednosti,
dolaskom J. Primakova, kao ministra vanjskih poslova, ruska vanjska politika postaje
preciznija izražavaju i samostalnost i inicijativnost. Ruska diplomacija pokušava iskazati svoj
kategori ki stav odbacivanjem primjene sile pri rješavanju nacionalnih konflikata. Rusija
odlu no istupa protiv vojnih akcija NATO-a, smatravši da miješanje u unutarnje ustrojstvo
suverene države zahtjeva posebnu proceduru u Vije u sigurnosti, odnosno jednoglasnu
odluku svih lanica. Zalažu i se protiv vojne akcije na Kosovu, ruska diplomacija je
insistirala na rješavanju problema mirnim putem.
S obzirom na u estalost i intenzitet sukoba na Kosovu, Kontaktna skupina za bivšu
Jugoslaviju organizira mirovnu konferenciju u Rambouilletu. Organizacija konferencije
snažno je jamstvo da pitanje Kosova napokon ulazi u fazu rješavanja uz uklju enje velikih
sila, posebno Rusije a i SAD-a. Multinacionalne snage na Kosovu, KFOR (Kosovo Force),
jam ile bi ovaj mirovni sporazum. Za vrijeme pregovora u Rambouilletu Rusija odlu no brani
srpske stavove, te o pitanju Kosova zauzima sljede e pozicije:
• Kosovo je unutarnje pitanje Jugoslavije,
• izlasku pokrajine iz sastava Srbije, odnosno Jugoslavije ne može biti ni rije i, te
• neophodan je prekid neprijateljskih akcija i po etak pregovora o statusu Kosova u
Jugoslaviji.
Isto tako, Rusija se zauzela za ''privremeno ograni enje na isporuku oružja i vojne tehnike u
SRJ, nadaju i se da e se oni u potpunosti primjenjivati i na teritoriju Kosova''21. Na osnovu
tog rješenja Kontakt grupe, Vije e sigurnosti usvojilo je 31. ožujka Rezoluciju 1160 o zabrani
isporuke oružja u Jugoslaviju. Tijekom konferencije itava diplomatska aktivnost Rusije
karakterizira politi ke pokušaje reguliranja krize kako bi se sprije ila potencijalna akcija

21
Jelena Guskova, ''Agresija NATO-a na Jugoslaviju i pozicija Rusije'', ožujak 2004.g., www.guskova.ru

33
NATO-a na Srbiju. Stoga, novi ministar vanjskih poslova Ivanov22 zahtjeva od Beograda
prekid svih oružanih akcija kao i povla enje jugoslavenske vojske s Kosova, osiguranje
povratka izbjeglica. Uloga Rusije u Kontaktnoj skupini može se sažeti na stavove o etiri NE:
NATO-voj oružanoj operaciji protiv Beograda, odnosno glasu Rusije protiv takve rezolucije,
izlasku Kosova iz Jugoslavije, daljnjoj eskalaciju sankcija protiv SRJ, te o uvanju sadašnjeg
statusa Kosova koji toj pokrajini ne daje autonomiju.
No, neprihva anje sporazuma iz Ramboilleta od strane Srbije i Rusije, te uzastopno etni ko
iš enje Kosova, rezultiralo je odlu nom vojnom akcijom kojom je NATO nastojao riješiti
pitanje Kosova. Naime, Kosovo je za sigurnost na Balkanu bilo od velike važnosti upravo
zbog opasnosti širenja krize. Strahovalo se od širenja krize iz Kosova, ne samo na neposredne
susjede (Albaniju, Makedoniju, Crnu Goru i BiH23), ve bi moglo utjecati na odnose izme u
Turske i Gr ke, dva NATO saveznika. To bi moglo dovesti do novih sukoba na Balkanu, što
me unarodna zajednica u svakom slu aju ne želi.

Unato protivljenju Rusije i mogu nosti pogoršavanja ameri ko-ruskih odnosa, ameri ka
politika se odlu ila za vojnu intervenciju, vidjevši to kao priliku za slabljenje i izolaciju
Rusije s Balkana. NATO je 24. ožujka 1999. godine zapo eo Operaciju Allied Force24.
NATO-va intervencija na Srbiju do ekana je u Rusiji kao otvoreni udarac ameri ko-ruskim
odnosima i kao izazov ruskoj politici. Istog dana Rusija zahtjeva hitno zasjedanje Vije a
Sigurnosti zbog izvanredne situacije izazvane jednostranom intervencijom NATO-a protiv
SRJ. itava ruska javnost bila je protiv ''akcije agresora''. Jeljcin je ocijenio NATO-vu akciju
kao udar cijeloj me unarodnoj zajednici, te je nazvao ''agresijom i ratnom avanturom''. Kao
izraz solidarnosti sa srpskim narodim u svim gradovima Rusije održani su protesti25. Kao
rezultat vojne intervencije Rusija je zamrznula odnose s NATO-om. Rusija je inicirala
zasjedanje Kontaktne skupine u kojoj je, naravno, istupila kao posrednik u o uvanju
jugoslavenskih, tj. srpskih interesa u pregovorima. Daljnja ruska aktivnost svodila se na
pružanje humanitarne pomo i Jugoslaviji.

22
Nakon što je Primakov u rujnu 1998.g. imenovan za predsjednika vlade, Igor Ivanov postavljen je za ministra
vanjskih poslova. Op. autora
23
Naime, za vrijeme NATO-ve intervencije, Miloševi je upravo pokušavao destabilizirati Makedoniju etni kim
iš enjem Albanaca koje je usmjeravao u tu zemlju. Srbi su distribuirali letke u kojima navodno OVK poziva
Albance da napuste grad i krenu prema Makedoniji jer ih ne može zaštititi. OVK opovrgava ikakve takve akcije.
Vijesnik, M. Bariši , ''Miloševi pokušava destabilizirati i Makedoniju i izazvati balkanski rat'', 28. ožujka,
1999.g.
29
NATO-vo bombardiranje Savezne Republike Jugoslavije, Operation Allied Force; je bilo drugo važnije vojno
uplitanje NATO-a nakon bombardiranja bosanskih Srba 1995. i najve i vojni sukob na prostoru Srbije i Crne
Gore od vremena Drugog svjetskog rata. Op. autora
25
Jelena Guskova, ''Agresija NATO-a na Jugoslaviju i pozicija Rusije'', ožujak 2004.g., www.guskova.ru

34
Kad je po ela intervencija na Jugoslaviju, inilo se kako je Rusija zauzela aktivnu poziciju.
No, kao i u prijašnjim vremenima ruska politika nije uspjela zadržati vrsti kurs u svojoj
politici. Najviše rusko rukovodstvo nije bilo sigurno u svoje poteze i došlo je do kolebanja26.
To je rezultiralo time što je Rusija u daljnjoj fazi odigrala ulogu instrumenta za pritisak, ali i
poveznicu izme u Jugoslavije i NATO-a.
Intervencija NATO-a završena je potpisivanjem vojno-tehni kog sporazuma (Kumanovski
sporazum) u o povla enju jugoslavenske vojske i policije sa Kosova i Metohije 9. lipnja
1999.g. Tim sporazumom Kosovo i Metohija postali su protektorat UN-a. Odmah nakon
potpisivanja Sporazuma, Vije e sigurnosti UN-a usvojilo je 10 lipnja. 1999.g. Rezoluciju
1244. kao osnovu za stvaranje poslijeratne kosovske uprave i eventualno odre ivanje budu eg
politi kog položaja Kosova. Glavni ciljevi rezolucije 1244 su:
• Smještanje Kosova pod privremenu upravu UN-a (privremeno tu dužnost obavlja
Privremena administrativna misija UNMIK), dok se Srbiji negira bilo kakva uloga u
upravljanju Kosovom. UNMIK-u je povjereno uspostavljanje privremene institucije
lokalne samouprave na Kosovu;
• Reafirmiranje teritorijalnog integriteta Savezne Republike Jugoslavije (npr., Kosovo bi
tehni ki ostao dio SRJ, ija je Srbija sada priznata zemlja nasljednica);
• Ovlaštenje UN-a da pokrene politi ki proces kako bi se ustanovio budu i status Kosova
(ovaj proces je po eo krajem 2005).

6.3. Nova ruska politika prema Balkanu – dolazak Putina

Promatraju i nekonzistentnu vanjsku politiku Rusije 90-tih godina, s obzirom na ondašnju
situaciju na prostoru bivše Jugoslavije, mogu se ocrtati glavne pogreške ruske vanjske
politike27:
Nedovoljna razrada pitanja o nacionalnim interesima Rusije i njezine vanjske politike, te
vezano s time nemogu nost prognoziranja posljedica odluka u vanjskoj politici, što se
može pripisati neznanju, odnosno nesposobnosti svojevrsne ''igre'' s Zapadom.
Nepostojanje strategije i nepromišljena taktika ruske politike na balkanskom poluotoku,
kao i nedosljednost i nesamostalnost u provedbi politike na Balkanu.

26
Upravo takva ruska politika je rezultat ekonomskog i politi kog pritiska zapadnih sila na Rusiju. U travnju iste
godine Viktor ernomirdin je postavljen za predstavnika ruske politike prema Jugoslaviji. Upravo je ta
kandidatura odgovarala zapadu jer je ernomirdin bio protiv toga da Moskva ''zvecka oružjem'', te se suglasio da
bude posrednik u ''zaustavljanju ovog krvavog procesa''. ernomirdin je naglasio kako e osnovni dijalog biti
vo en s Washingtonom, a ne Beogradom, te da e Beograd biti taj koji je prihvatiti razne ustupke i ultimatume.
Ibid.
27
Jelena Guskova, lanak ''Balkanska kriza'', travanj,2003.g., www.guskova.ru

35
 Dopuštanje da se Rusiju koristi kao instrument pritiska na jugoslavensku Vladu, te Vladu
Republike Srpske s ciljem dobivanja maksimalnih ustupaka s njihove strane isklju ivo za
interese Zapada. Ujedno i neispunjenje obveza koje je Rusija preuzela u pregovorima sa
Srbijom.
Popuštanje NATO-u na Balkanu i prepuštanje želji NATO-a da ima samostalnu ulogu u
svijetu što se ti e me unarodnih odnosa, te postepeno napuštanje politi ke scene na
Balkanu nakon 1995.g.

Naime, Balkan je postao poligon za osiguranje samostalnosti NATO-a, što se upravo

pokazalo intervencijom NATO-a na Srbiju, bez sankcija UN-a, što je dovelo do stvaranja
prioriteta u odlukama NATO-a za razliku od odluka UN-a i OSCE-a. Kako bi se u vrstio na
Balkanu NATO razvija ideje partnerstva, dijaloga i suradnje s drugim državama, koje nisu
lanice Saveza, na osnovi obostranog povjerenja putem programa Partnerstvo za mir. Cilj
Saveza je oslabiti Jugoslaviju i u initi je poslušnom, te ako bi se ona protivila NATO e
zaprijetiti razdiobom teritorija, tj. ponovo e pokrenuti pitanje samostalnosti Kosova.
Geostrateški, kako bi Balkan postao mjestom zaštite ruskih nacionalnih interesa. Rusija, u
svojoj namjeri da postane velesila, ne bi smjela dozvoliti vojnu kontrolu Saveza na teritoriju
bivše Jugoslavije. Tako er ne bi smjela dozvoliti SAD-u korištenje Balkana kao svog
poligona u Europi, a sve u cilju amerikanizacije pravoslavnog pu anstva kao sredstva za
širenje antiruskog oruža protiv same Rusije, kako to Rusija vidi. No, kako bi Rusija to
izbjegla ona mora to no definirati što Balkan zna i za njezinu vanjsku politiku, te usprotiviti
se uništavanju suvereniteta silom uz pomo me unarodnih zajednica (Kosovo).

Godine 2000.g. dolaskom V. Putina na vlast nastupila je i nova faza odnosa Rusije i zemalja
centralne i jugoisto ne Europe. Podvu ena je crta ispod faze neodlu nosti, rusofobije, perioda
propuštanja povoljnih mogu nosti u sferi ekonomske suradnje. Podržava se politi ki dijalog u
kriznim situacijama. Suština vi enja takve politike prema Balkanu potvr ena je i izjavom
predsjednika Putina u lipnju 2001.g.:''Strateški zna aj jugoisto ne Europe se za Rusiju ne
definira samo geopoliti kim faktorima, ve i povijesnim tradicijama, kulturnom i religijskom
povezanoš u naroda, kao i geografskom blizinom ovog podru ja i ruske granice. Svoju
politiku za balkanski pravac Rusija uklapa u zajedni ki kontekst stvaranja stabilnog
demokratskog sustava zajedni ke europske sigurnosti. Glavni zadatak je postizanje vrstog,

36
pravednog mira, sigurnosti i stabilnosti na bazi principa me unarodnog prava i odluka
me unarodne zajednice.''28
Naime, u tome periodu Balkan nije bio glavni pravac vanjske politike Rusije. Istovremeno
po eli su se ostvarivati i razvijati op i principi vanjske politike u 21. stolje u. Me u glavnim
nacionalnim interesima zemlje postaju sigurnost, ja anje ruske državnosti, rast blagostanja
naroda, razvoj demokracije i gra anskog društva. Putin se u svim svojim istupima zalaže za
princip primata me unarodnog prava sa oslanjanjem na UN, ali i za rješavanje klju nih
svjetskih problema na bazi multilateralne suradnje i me unarodnog prava. Uzimaju i u obzir
doga aje na Balkanu, Rusija se dosljedno zalaže da UN ostane centralni organ itavog sustava
me unarodnih odnosa. Stoga se potrebno oslanjati na odluke UN i me unarodnog prava,
prvenstveno Daytonskog sporazuma te Rezolucije 1244. Na temelju tih odluka ne smije se
dozvoliti zapadnim silama daljnje raš lanjivanje Srbije, Crne Gore i Makedonije prilikom
rješavanja albanskog pitanja. S obzirom na BiH, ruska politika je spremna pružiti pomo
stvaranju BiH kao jedinstvene višeetni ke države, koja se sastoji od dva ravnopravna entiteta
– Federacije BiH, te Republike Srpske. Eventualna mogu nost promjene daytonskog ure enja
mogu a je samo na osnovi konsenzusa sva tri konstutivna naroda BiH.

6.4. Pitanje neovisnosti Kosova

Danas su o i svijeta uprte u kona ni kraj postojanja Jugoslavije, kroz osamostaljenje Kosova.
Beograd se bori za njegovo o uvanje u sastavu Srbije, dok za to vrijeme tamošnje albansko
stanovništvo ne skriva svoj cilj, nezavisnost Kosova. Prisustvo NATO-vca na Kosovu, kao
rezultat Kumanovskog sporazuma 1999.g. stvara idealne uvjete za procvat albanskog
ekstremizma i nacionalizma. Po etkom 2000.g. pokret ''Nacionalno oslobo enje'', koji
uklju uje Albance koji žive na podru ju Kosova i Metohije, Makedonije i Crne gore, postavio
je kona ni cilj, ujedinjenje Albanaca svih ovih zemalja s Albanijom. Nakon definitivnog
raspada Jugoslavije na Srbiju i Crnu goru u velja i 2003.g. za Albance je nastupio povoljan
trenutak da se obnove akcije za odcjepljenje Kosova iz Srbije. Postavlja se pitanje formulacije
u Rezoluciji 1244, a s obzirom da Jugoslavije više nema, pa se mora definirat status Kosova.
Naime, Srbija je priznata kao zemlja nasljednica Jugoslavije, status Kosova je i dalje
podre en pod srpski teritorijalni integritet.
Pitanje Kosova ponovo dobiva svoj me unarodni zamah krajem 2005.g. kada UN pokre e
politi ki proces definiranja statusa Kosova. 2006.g. bivši finski predsjednik M. Ahtisarri

28
Jelena Guskova, lanak ''Vanjska politika Rusije na Balkanu u suvremenim uvjetima'', velja a 2005.g.,
www.guskova.ru

37
predstavlja Vije u sigurnosti UN-a plan za Kosovo. Ahtisaarijev plan podrazumijeva
samostalnost Kosova pod nadzorom me unarodne zajednice. Iako plan ne spominje rije
neovisnost, Kosovu je pružena mogu nost upotrebe svih karakteristika suverene države, kao
što su vlastiti ustav, zastava, himna, ali i pravo da se kandidira za lanstvo u me unarodnim
organizacijama iako bi bila pod nadzorom Europske unije i NATO-vih mirovnih snaga.
Upravo Rezolucija o Kosovu, temeljena na Ahtisaarijevom planu izaziva negodovanje Rusije.
Dok SAD jasno daje do znanja da e priznat neovisnost Kosova sa ili bez odobrenja Vije a
sigurnosti, Rusija se protivi svakom rješenju koje ne bi bilo prihvatljivo za obje strane, te
ulaže veto. Nakon toga iniciraju se novi pregovori izme u Srbije i Kosova, pod okriljem
Kontaktne skupine. Kontaktna skupina je sastavljena od Velike Britanije, Francuske, Italije,
Njema ke, SAD-a i Rusije, odnosno rusko-ameri ko-europske trojke. Niti jedna lanica
Kontaktne skupine nema pravo na veto.

Kad je u pitanju Kosovo, Rusija zadržava stajalište da e jedino podržati onaj prijedlog o
kojem se prethodno slože i u Beogradu i u Prištini. Drugim rije ima, Rusija se prvenstveno
zalaže na na ela me unarodnog prava koja garantiraju teritorijalni integritet države. Kako je
takav scenarij zapravo nemogu e ostvariti, jer srpska vlada i kosovski Albanci imaju potpuno
suprotne stavove, Rusija zapravo takvom politikom nastoji odgoditi rješavanje kosovskog
pitanja. Upravo to odgovara Srbima, jer na taj na in oni uvaju svoj teritorijalni integritet i
suverenitet Srbije, pozivaju i se na Rezoluciju 1244. No, ostavljanje ovog pitanja otvorenim
ne odgovara ni SAD-u ni Europskoj uniji, a najmanje kosovskim Albancima. Po etni i završni
stav Prištine u pregovorima je samo mogu nost neovisnosti Kosova. Pregovori su ve u
po etku osu eni na neuspjeh, s toga, Priština najavljuje jednostrano proglašenje neovisnosti.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov upozorava kako bi taj in mogao izazvati
lan anu reakciju i destabilizirati Europu. Naime, s druge strane Rusija se pribojava sli nog
scenarija na svojem podru ju, jer pokrajina Gruzija i Južna Osetija žele neovisnost. Zato se
suprotstavlja svakom rješenju koje nije prihvatljivo za Srbiju. Drugim rije ima, ostanak
Kosova u sastavu Srbije ili održavanje trenutnog ''statusa quo''. Vi enje Rusije je kako se mir
u Europi može izgraditi samo uz poštovanje teritorijalnog integriteta država te
fundamentalnih na ela me unarodnog prava. Za razliku od Rusije, stajalište SAD-a i EU je
kako samo neovisno Kosovo može donijeti stabilnost na Balkanu. S obzirom na dijametralno
suprotna mišljenja SAD i EU bili su spremni u zamjenu da Rusija ''ne pravi probleme'' oko
Ahtisaarijevog plana i kona nog ishoda, pristati na dugogodišnji moratorij na lanstvo
Kosova u UN-u. Osim toga, Rusija bi imala mogu nost i na vojni povratak na Kosovo i to u

38
srpskim enklavama. Rusija se povukla iz sastava mirovnih snaga na Kosovu zbog nedostatka
financijske održivosti, a i politi ke volje vodstva Rusije.
Za daljnje rješenje kosovskog pitanja, Srbija isto e da je i dalje spremna za pregovore, ali
insistira da se oni vode isklju ivo pod mandatom Vije a sigurnosti jer samo to tijelu UN-a,
suglasno rezoluciji 1244 ima mandat baviti se rješavanjem ure enja Kosova. Srbi o ekivano
vjeruju kako e Rusija uložiti veto u UN-u protiv neovisnog Kosova, dok kosovski Albanci
vjeruju da bi SAD mogao priznati jednostrano proglašenu neovisnost te pokrajine. Dakle, ako
Rusija svojim vetom zaprije i prihva anje Ahtisaarijevog plana u Vije u sigurnosti, politi ka
budu nost Kosova dolazi pod veliki upitnik. Istina je da Priština može proglasiti neovisnost,
može dobiti i priznanje od mnogih država, ali i mnoge zemlje, prvenstveno Rusija i Srbija e
se tome suprotstaviti. Beograd ak upozorava Prištinu da ne proglašava neovisnost jer takvu
jednoglasnu odluku o neovisnosti Srbija ne e priznati. U slu aju proglašenja neovisnosti
Srbija prijeti uvo enjem “potpune ekonomske blokade i blokadu kretanja”, uklju uju i prekid
opskrbe elektri nom energijom i zabranu prelaska granice za Albance i albansku robu. Ujedno
Srbi najavljuju radikalnu mjeru prekida diplomatskih odnosa sa zemljama koje bi priznale
neovisnost Kosova i time pokazale da ne poštuju suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Srbije.
Takav rasplet sigurno bi na dulje razdoblje donio nestabilnost ne samo na Kosovu ve i na
okolnim podru jima. Naime, ni Makedonija ne bi u tome slu aju ostala po strani, jer u toj
zemlji živi gotovo etvrtina albanskog stanovništva koje bi neizvjesnost oko Kosova
iskoristilo za ja anje svojih pozicija, ime bi se ugrozila i teško uspostavljena politi ka
ravnoteža izme u Makedonije i albanske manjine. Ništa manje opasne posljedice ne bi mogle
biti prisutne i na podru ju BiH. U BiH svaki pokušaj reforma kojima se oduzima dio ovlasti
srpskom entitetu u BiH, iz Srbije i Republike Srpske stižu odgovori kako se Srbima ne može
u jednoj godini oduzeti i Kosovo i Republika Srpska.
Naime, u interesu me unarodne zajednice je odgoditi jednostrano proglašenje. Uskoro e se
odvijati parlamentarni izbori u Srbiji, te bi proglašenje neovisnosti, odrazilo bi se u ja anje
nacionalizma što bi moglo dati poticaja srpskim radikalima. No, s druge strane i
nezadovoljstvo albanskog stanovništva jer nemaju svoju državu tako er pridonosi ja anju
nacionalisti kih tendencija. Tako je na odre eni na in cijeli jugoistok Europe u iš ekivanju
rješavanja kosovskog pitanja. Nedvojbeno je da e krajnja odluka ovisiti upravo o Rusiji i
SAD-u. ak postoji mogu nost kako bi Moskva mogla poduprijeti neovisnost Kosova ali
samo uz zamjenu priznanja samostalnosti proruskih pokrajina u Gruziji i Moldaviji. S
obzirom na politi ke igre u me unarodnim odnosima, ipak bi moglo do i do nekog kona nog
dogovora i rješenja.

39
8. ZAKLJU AK

Raspad Sovjetskog Saveza potpuno je promijenio geopoliti ku, ali i geografsku sliku Europe.
Raspadom je došlo do nestanka bipolarnog sistema europske sigurnosti, koji je vladao
posljednjih 50 godina, te na taj na in razdvojio, ak i fizi ki dvije ideologije, odnosno dva
sustava percipiranja života. S jedne strane Zapadni blok je ostao jedinstven, dok se Isto ni
blok raspao na razli ite fragmente. Raspad socijalisti kog sistema pred mnoge države je
postavio izazov razvitka demokratskih procesa u svim segmentima društva (državni, javni i
privatni sektor). Naime, kraj socijalizma postavio je pred Europu izazov novog shva anja
sigurnosti. Stvaranje novih država, te proces demokratskih tranzicija na prostoru isto ne i
jugoisto ne Europe dovodi do plodnog tla nastanka novih kriza, ak i do otvorenih sukoba.
Širenje demokracije pod utjecajem Zapada, dovodi do raspada nekada jedinstvenih državnih
tvorevina, odnosno federacija ( eho-Slova ka, Jugoslavija, Sovjetski Savez). Stvaranje
nacionalnih država postaje prioritet i cilj svakog naroda.

Krahom Varšavskog pakta, Rusija se nadala svojevrsnom slabljenju NATO-a kao sigurnosne
organizacije, jer nije više postojala mogu nost klasi nog konvencijalnog sukoba izme u dvije
suprotstavljene strane. Upravo suprotno, ''preživljavanjem'' Hladnog rata, NATO se uspio
uspostaviti kao jedini tvorac sigurnosnog poretka, ali ne više samo Europe, ve i cijeloga
svijeta. S obzirom na fragmentiranje Sovjetskog Saveza i svih negativnih posljedica (vezano
prvenstveno za gospodarski, vojni i pravosudni sektor) Rusija nije bila u stanju postaviti se
kao odlu an ''lider'' zemalja nekadašnjeg socijalisti kog sistema. Rusija, primorana
rješavanjem kriznih momenata, okre e se Zapadu za financijsku pomo . Kao rezultat toga
Rusija postaje ovisna o Zapadu i nije bila u mogu nosti reagirati na neke krizne situacije, koje
bi bile protivno interesu Zapada. To se prvenstveno odnosi na nedostatak politi ke volje za
vrš im stavovima i reagiranjem u trenutku raspada Jugoslavije. Kako svaka pogrešna
politika ima svoje rezultate, tako se može re i da se rezultati pogreška u vo enju ruske
vanjske politike mogu prvenstveno o itovati u izmjeni sila na me unarodnoj politi koj sceni
koja nije u korist Rusije, a ujedno i minimalizacija uloge UN-a, te aktivnost NATO-a kao
samostalnog faktora u Europi i Svijetu, te približavanje NATO-a granicama Ruske Federacije.
Takva politika rezultirala je izolacijom Rusije s Balkana, te narušavanjem tradicionalnih
ekonomskih, politi kih, kulturnih i povijesnih veza prvenstveno u odnosu sa Srbijom, Crnom
Gorom (tadašnjom Jugoslavijom). To je rezultiralo ograni enom utjecaju Rusije na Balkanu,
ime su balkanski narodi izgubili povjerenje u Rusiju. Rusiji je danas potrebno da obnovi i

40
u vrsti ekonomsko, kao i politi ko partnerstvo sa svim zemljama bivše Jugoslavije kao
mogu nost da ostane prisutna na Balkanu, kako bi zaštitila svoje geopoliti ke interese od
posezanja Zapada. No, dolaskom Putina na vlast 2000.g. dolazi do u vrš enja i odlu nosti u
ruskoj politici. Definiraju se novi interesi Rusije, kako u pogledu Europe tako i u pogledu
svijeta i svjetske sigurnosti. Svojim stajalištima Putin pokušava Rusiji vratiti sjaj nekadašnje
velesile. Po inje ve a i odlu nija angažiranost Rusije u krizom zahva enom teritoriju bivše
Jugoslavije.

Konflikt na teritoriju bivše Jugoslavije, kao rezultat raspada SFRJ, postao je normalno stanje
u kojem se iscrpljuju odre eni entiteti traže i svoje nacionalni interes i želju za
samoodre enjem. Nestankom Jugoslavije kao balansa izme u Varšavskog pakta i NATO-a
stvara se problem kako balkanske tako i europske sigurnosti. Naime, velike sile po inju
provoditi politiku odre ivanja sfere svojih interesa i utjecaja, temeljenog na tradicionalnim
vezama s bivšim državama lanicama Jugoslavije, što je vidljivo na primjeru Rusije i Srbije.
Politi ki problemi jugoisto ne Europe, nakon raspada SFRJ, odnosili su se na zaostalost
demokracija. To je bilo i o ekivano nakon raspada dugogodišnjeg jednostrana kog sistema;
nedostatka demokratske politi ke kulture, te ideološkog sputavanja nacionalizma. Ekonomski
problemi, prvenstveno obuhva aju spor i nedovoljan oporavak gospodarstva pritisnutog
korupcijom. Rezultat toga je ja anje sive trgovine, te pojave novog ''staleža bogataša''
proizašlih iz ratnog profiterstva. Geopoliti ki problemi se prvenstveno odnose na teritorijalne
i grani ne probleme. Tome pogoduje pojava nacionalnih ideologija koje su poticale
velikodržavne ambicije, temeljene na prostornim pretenzijama susjednog teritorija.

Kao jedan od razloga aktualiziranja problema Balkana, navodi se opravdana bojaznost od

širenja konflikta s podru ja bivše Jugoslavije južni dio Balkana. Prvenstveno na podru je
Kosova, koje se pokazalo kamenom spoticanja u me unarodnoj politici, prvenstveno u
stajalištu SAD-a i Rusije. Neizvjesnost statusa Kosova zna ilo bi dodatnu destabilizaciju
Srbije, ali i Makedonije. S obzirom na neriješena etni ka pitanja mnogih zemalja Balkana,
sukob bi se poput domina širio s Makedonije na Gr ku, te s Gr ke na Tursku i dalje prema
Bliskom Istoku. To bi naravno moglo ugroziti i južne granice Ruske Federacije, poti u i tako
separatisti ke tendencije pojedinih lanica Federacije.
S obzirom na krizu u Jugoslaviji, prijeko potrebne reakcije me unarodne zajednice bile su
zakašnjele i neprili ne, a nedostajale su i jasne vizije i realisti ni ciljevi. U to je vrijeme
glavna briga Rusije, bila je demokratsko i kapitalisti ko ure enje i borba s vlastitim

41
problemima. Doga aji u jugoisto noj Europi previ eni su i zanemareni. Na nesre u, ozbiljno
su podcijenjene implikacije sukoba u jugoisto noj Europi, što je rezultiralo opadanjem
zna aja Ujedinjenih naroda. Niti jedna me unarodna organizacija (ni UN, OESS; EU i
NATO) nije bila u mogu nosti regulirati me uetni ke probleme na Balkanu. Upravo zbog
nemogu nosti reguliranja me uetni kih problema jasno je vidljiva neefikasnost mirovne
djelatnosti. Paradoksalno, je da nakon svih neprihva enih mirovnih pregovora, upotreba sile
jedino se pokazala djelotvornom kako bi se utišao konflikt na Balkanu. No, ta akcija NATO-a
budi Rusiju. Kao posljedica toga Balkan postaje poligon za iskazivanje mo i, ali ne više
konkretno Zapada i Rusije, ve prvenstveno Rusije i SAD-a, kao predvodnice NATO-a.

Potpisivanjem Daytonskog sporazuma, kojim se okon ao rat na podru ju bivše Jugoslavije, te

usvajanja Rezolucije UN 1244, otvorila se mogu nost za postizanje barem prividnog mira u
ovom podru ju. Došlo je vrijeme da se zapo ne proces koji e dovesti do samoodržavaju e
dugoro ne stabilnosti u regiji i uspostavljanja regionalnih sustava povezivanja. Kako bi
oja ala regionalnu sigurnost, Rusija razvija regionalnu suradnju, prvenstveno gospodarsku,
me u zemljama regije.
S druge strane, Amerika je na ovim prostorima imala svoju projekciju, koju je po ela
ostvarivati Daytonskim sporazumom iz 1995. godine, a željela je okon ati priznanjem
Kosova. No, posljednjih mjeseci umiješala se Putinova Rusija. Korištenjem veta u Vije u
sigurnosti, kad je trebalo privesti kraju pri u o Kosovu i cijelom Balkanu, te snažnom
podrškom Srbiji, Rusija se name e kao novi, neo ekivani arbitar sudbine ovih prostora.
Naime, neki smatraju kako Rusija upravo kroz pitanje Kosova želi demonstrirati svoju
diplomatsku mo . Iako ima pravo veta, što je spremna iskoristiti, nezavisnost Kosova ne mora
nužno ovisiti o Vije u Sigurnosti. Kosovo za svoje jednostrano proglašenje neovisnosti ima
potporu SAD-a, kao i ve ine lanica EU. Rusija prvenstveno mora paziti kako ne bi ponovila
pogrešku iz 90-tih godina. Mora se pokazati odlu nost i snaga u vanjskoj politici kako bi se
održala potpuna ravnoteža snaga. Mora se razumjeti kako sigurnost europskog kontinenta nije
mogu a bez kooperativnog angažmana Rusije. Rusija je i geopoliti ki i strateški važna, i zbog
svojih izlaza na razli ita europska mora, a i teritorijalno je prijelazna zona izme u Europe i
Azije. Zapad treba stabilnu Rusiju kao ekonomskog partnera i odgovornog politi kog
sudionika u globalnoj geopoliti koj ravnoteži. Ne bi bilo udno da bi na temelju toga Zapad
ponudio Rusiji kompenzaciju za pitanje Kosova u obliku ruskih teritorijalnih pretenzija.

42
9. LITERATURA:

• Urednici Mladen Grbin i Carole Hodge, Sigurnost i stabilnost u jugoisto noj Europi
(Izgradnja povjerenja u bivšoj Jugoslaviji), Durieux, 2000.g.
• Nedovršeni mir, Izvještaj Me unarodne komisije za Balkan, Sarajevo 1997.g.
• Dušan Topalovi , Balkanska Europa, Geopoliti ke teme, Diorama, Zagreb, 2000.g.
• Siniša Tatalovi , Nacionalna i me unarodna sigurnost, Politi ka kultura, Zagreb, 2006
• Siniša Tatalovi , Etni ki sukobi i europska sigurnost, Politi ka kultura, Zagreb, 2003.g.
• Grizold, Tatalovi , Cvrtila, Suvremeni sistemi nacionalne sigurnosti, FPZG, Zagreb,
1999.g.
• Radovan Vukadinovi , Postkomunisti ki izazovi europskoj sigurnosti, Ziral, Mostar,
1997.g.
• Radovan Vukadinovi , Sigurnost na jugoistoku Europe, Hrvatska udruga za
me unarodne odnose, Varaždin, 1999.g.
• Radovan Vukadinovi , Me unarodni odnosi od hladnog rata do globalnog poretka,
Agencija za komercijalnu djelatnost, Zagreb, 2004.g.
• Vlatko Cvrtila/Robert Bari , Europska sigurnost (skripta za studente 4.g. politologije)
• Hrvoje Matkovi , Povijest Jugoslavije (1918-1991.), Naklada Pip Pavi i , Zagreb,
1998.g
• Ivo Peri , Povijest za IV. razred gimnazije, Hrvatska i svijet na po etku XX. stolje a,
Alfa d.d Zagreb, 1998.g.

lanci:
• J. Guskova, ''Agresija NATO-a na Jugoslaviju i pozicija Rusije'', ožujak 2004.g.,
www.guskova.ru
• J. Guskova, ''Vanjska politika Rusije na Balkanu u suvremenim uvjetima'', velja a
2005.g., www.guskova.ru
• J. Guskova, ''Balkanska kriza'', travanj,2003.g., www.guskova.ru
• J. Guskova, ''Lekcije balkanske krize za Europu i Rusiju'', studeni 2003.g.,
www.guskova.ru
• J. Guskova, ''Proces stabilizacije na prostoru bivše Jugoslavije i me unarodne
organizacije'', velja a 2005.g., www.guskova.ru
• J. Guskova, ''Kako je slamana Srbija'', ožujak 2004.g., www.guskova.ru
• Konstantin Chugnov, ''Svijet i Rusija'', velja a 2005.g., www.guskova.ru
• M. Ogorec, ''Novi uspon Rusije'', travanj 2005.g., http://www.hrvatski-vojnik.hr
• M. Anti , ''Teritorija nadmo i i rat na teritoriju bivše Jugoslavije'', Politi ka misao, god.
41.br. 2, 2004.g.
• K. osi i S. Domljanovi , ''Kriza u jugoisto noj Europi (1990.- 1999.): Jesmo li išta
nau ili'', www.nsf-journal.hr
• T. Kulenovi , ''Koliko je Kosovo ravno'', 1998.g., www.hsd.hr/polemos

Seminarski rad:
• S. Vidovi i A. Živkovi , ''Proliferacija nuklearnog naoružanja'', seminar, Nacionalna i
me unarodna sigurnost, ožujak 2006.g.

Internet stranice:
• dnevni tisak. www.jutarnji.hr; www.vjesnik.hr
• Wikipedija, slobodna enciklopedija: hr.wikipedija.org

43