ODNOS ČOVEKA I SVETA U BEKETOVOJ DRAMI ’’ČEKAJUĆI GODOA’’
Na prvi pogled nam se Beketova drama ’’Čekajući Godoa’’ čini previše
jednostavna i besmislena. Prvo što se zapitamo nakon čitanja je da li ovo delo uopšte ima poruku. Međutim, da bi ovo Beketovo delo razumeli moramo mu pristupiti kao antidrami. Da bi objasnili ovo delo moramo mu prići kao posebnoj metafori u čijem su središtu motivi čekanja i motiv Godoa, koji postaje i simbol. Likovi ove drame provode dane u besciljnom i besmislenom čekanju nekoga za koga nisu ni sigurni da će doći. Estragon i Vladimir i Poco i Liki čekaju Godoa, a da ne znaju ni kako on izgleda ni ko je on. Provode dane jednolično, ali ne odustaju od čekanja jer nemaju ništa pametnije da rade, upravo im čekanje ispunjava vreme. ’’Čekajući Godoa’’ je ne samo metafora, već i farsa čovekove vere i nade u spasenje. Do ove činjenice dolazimo, ako Godoa tumačimo kao simbol Boga. Likovi drame čekaju zapravo mesiju spasioca koji će promeniti njihove živote na bolje. Međutim, preko položaja čoveka u drami pisac nas upućuje na ideju da je čovek sam na ovom svetu, da je ograničen prostorom Zemlje i prikovan za nju. Nema nikakvog spasenja sa neba ili od bilo koje više sile. Vreme u drami prolazi jednolično, likovi ne znaju šta je bilo juče, a šta danasa, dani su stopljeni jedni u druge, a oni traće svoje vreme na čekanje nekoga ko ne dolazi. Upravo je vreme najveći čovekov neprijatelj, jer je to ono što ga ograničava i čini prolaznim. Svi smo mi skloni tome da uzalud traćimo vreme čekajući da se nešto u našem životu promeni na bolje, da svet oko nas postane bolji, da završimo školu, dobijemo auto, sedmicu na lotou, nađemo svoju idealnu ljubav... spisak želja je beskonačan. Međutim, niko ih neće čarobnim štapićem ispuniti za nas. Moramo samo da preuzmemo stvar u svoje ruke i potrudimo se da ostvarimo svoje snove. Ono najvažnije što moramo kao poruku izvući iz ovog netupičnog savremenog dela je to da Boga ili smisao života ne možemo tražiti u svetu oko nas, već da moramo da ga pronađemo u nama samima.