JOHN FOWLES:

ŽENSKA FRANCUSKOG
PORUČNIKA

Svaka emancipacija je vraćanje ljudskog sveta i ljudskih odnosa samom čoveku.

Marx, Zur Judenfrage (1844)

Preko mora, na zapad stalno gleda ta žena!

Vječito stoji ovako i po vremenu svakom prizorom opčinjena.

Samo za taj prizor njen pogled mari Kao da ništa drugo njoj nema čari.
HARDY, Zagonetka

Istočnjak je najneugodniji vjetar u Lyme Bayu — Lyme Bay je onaj najširi ugriz
na donjoj strani ispružene jugozapadne noge Engleske — i znatiželjna je osoba
mogla odmah izvesti nekoliko uvjerljivih zaklju čaka u vezi s parom koji se
jednog britkog i vjetrovitog jutra, kasno u ožujku 1867, zaputio niz gat kod
Lyme Regisa, malenog ali drevnog eponima tog zaljeva.

Već najmanje sedam stotina godina Cobb izaziva onu vrst čuvstava koja se
rađaju iz bliskosti, i pravi će Lymeovci u njemu uvijek vidjeti tek duga čku šapu
staroga sivog zida koja se savija prema moru, ništa više. Za pravo, budući da je
mjesto, sićušni Pirej mikroskopske Atene, prilično daleko od grada, moglo bi se
gotovo reći da mu okreću leda. Nema dvojbe da ih je stoljećima u popravcima
stajao dovoljno da opravda stanovitu odbojnost. Ali čovjeku manje
opterećenom porezom, ili kritičnijem, to je naprosto najljepši morski bedem na
južnoj obali Engleske. I ne samo, kako kažu turistički vodiči, zato što iz njega
zrači sedam stoljeća engleske povijesti, zato što su se s njega otiskivali brodovi
koji će se suprotstaviti Armadi, zato što se kraj njega iskrcao Monmouth... nego
i zato što je veličanstven primjerak narodne umjetnosti.

Primitivan, a ipak složen, težak i nezgrapan, ali nježan; pun rafiniranih oblina i
volumena kao kakav Henry Moore ili Michelangelo; i čist, neokaljan, slan, uzor
mase. Pretjerujem? Možda, ali moje je tvrdnje lako provjeriti, jer Cobb se
veoma malo izmijenio od one godine o kojoj pišem; dok se Lyme naprotiv
izmijenio, pa ne bi bilo pošteno provjeravati tako da se gleda natrag prema
kopnu.
Međutim, da ste se okrenuli prema sjeveru i prema kopnu 1867, kao onaj
muškarac onoga dana, ukazao bi vam se skladniji prizor. Slikovite hrpice od
desetak kuća i malo brodogradilište — u kojem je poput arke na skelama
počivao trup nekog ribarskog broda — skutrili su se ondje gdje se Cobb vraća
na kopno. Približno kilometar prema istoku, iza koso položenih livada, redali su
se slamom i škriljevcem pokriveni krovovi samoga Lymea; grada koji je doživio
svoj vrhunac u srednjem vijeku, i odonda stalno propada. Na zapadu s u se
sumorne sive klisure, u okolici poznate kao Ware Cleeves, strmo uzdizale sa
šljunkovitog žala, s kojega se Monmouth otisnuo u svoje ludilo. Iznad njih i
dalje, zbijeno su se i stepenasto prema kopnu penjale druge klisure, sakrivene
gustim šumama. Upravo promatran s te strane Cobb se ponajviše doimlje kao
posljednja utvrda — nasuprot cijeloj onoj divljoj proždrljivoj obali prema
zapadu. I tu je moguće dokazati ono što govorim. Ni jedna se kuća tada nije
vidjela, niti se, osim nekoliko bijednih kabina za plažu, može danas vidjeti u tom
smjeru. Mjesni uhoda — a taj je postojao — mogao bi dakle po tomu zaključiti
da su ono dvoje stranci, ljudi odre đena ukusa, i ljudi koji neće dopustiti da ih
puki surovi vjetar odvrati od uživanja u Cobbu. S druge strane, pažljivije
podesivši svoj teleskop, mogao bi naslutiti kako im je do zajedničke osame stalo
znatno više nego do pomorske arhitekture; a bez ikakve bi dvojbe zapazio da su
posrijedi ljudi veoma profinjena ukusa što se ti če njihove vanjštine.

Mlada je dama bila obučena po najnovijoj modi, jer drugi je vjetar puhao 1867;
početak pobune protiv krinoline i velikog šešira s vrpcama pod bradom. Oko na
teleskopu moglo je uočiti suknju boje magenta, smiono usku — i kratku, budući
da su se dva bijela članka vidjela pod jarko zelenim ogrtačem, iznad crnih
visokih cipela koje su ljupko koracale po zaštitnom zidu; a nasa đenu na
mrežicom pokriveni chignon, jednu od drskih malih plosnatih tokica, s nježnim
čuperkom perja bijele čaplje sa strane — kitničarska moda, na koju se u Lyme
Regisu stalno nastanjene dame još barem godinu dana, neće odvažiti; dok je
viši muškarac, besprijekorno odjeven u svijetlosivo, s cilindrom u slobodnoj
ruci, oštro reducirao svoje dugačke zaliske, koje su arbitri najfinije engleske
muške mode proglasili za nijansu vulgarnima — to jest, strancu smiješnima —
već godinu ili dvije ranije. Boje odjeće mlade dame danas bi nam upale u oči
kao izrazito kričave; ali svijet je tada proživljavao prve divne muke otkrića
anilinskih boja. A ženska je čeljad, kao kompenzaciju za toliko toga što se od nje
očekivalo u ponašanju, od boje zahtijevala blješ -tavilo, a ne suzdržanost.

Ali teleskopičar bi se sam našao u nedoumici pri pogledu na drugu pojavu na

tom sumornom, zavojitom lukobranu. Ona je stajala to čno na samom kraju,
najiz-loženijem moru, na izgled oslonjena na staru topovsku cijev, postavljenu
uspravno kao bitva. Ruho joj je bilo crno. Vjetar ga je pomicao, ali pojava je
stajala nepokretna, zagledana, zagledana u more, više nalik na živi spomenik
utopljenicima, na neki lik iz legende, nego na djeli ć jednog beznačajnog
provincijskog dana.

U toj godini (1851), u britanskom je pu čanstvu bilo otprilike 8,155.000 žena u

dobi od deset godina naviše naprama 7,600.000 muškaraca. Ako je prihva ćena
sudbina viktorijanske djevojke bila da postane supruga i majka, odmah će biti
jasno da nikako nije moglo biti dovoljno muškaraca za sve njih.

E. ROYSTON PIKE, Ljudski dokumenti viktorijanskog -zlatnog doba

Razapet ću jedro srebrno, i prema suncu jedriti

razapet ću jedro srebrno, i prema suncu jedriti

i nevjerna će moja ljuba plakati

i nevjerna će moja ljuba plakati,

i nevjerna će moja ljuba,

kad mene više ne bude,

za mnom plakati.

Narodna pjesma iz zapadne Engleske »Dok Sylvie šeta«

¦f. — Draga moja Tina, iskazali smo po čast Nep-tunu. On će nam oprostiti ako
mu sad okrenemo leda.

— Nisi baš galantan.

— A što to, molim te lijepo, znači?

— Mislila sam da bi možda želio što duže biti u prilici da me držiš ispod ruke, a
da to ne bude nepristojno.

— Kako smo postali obzirni.

— Nismo sad u Londonu.

— Nego na Sjevernom polu, ako se ne varam.

— Ja želim prošetati do kraja.

I tako se muškarac opet okrenuo, s ironično očajničkim pogledom prema
kopnu, kao da bi mu to mogao biti posljednji, i par je nastavio hodati niz Cobb.

— I želim čuti što se dogodilo između tebe i tate prošlog četvrtka.

— Tvoja je tetka već iščeprkala iz mene svaki djelić te ugodne večeri. Djevojka
je zastala i zagledala mu se u o či.

— Charles! Slušaj, Charles, možeš biti ironičan koliko god želiš sa svima
ostalima. Ali mene time nećeš zaslijepiti.

— Pa kako ćemo se onda, draga moja djevojko, ikad slijepiti u svetom braku?

— I izvoljet ćeš zadržati svoje prizemne duhovitosti za svoj klub. — Ukočeno ga

je natjerala da krene dalje. — Dobila sam pismo.

— A. Toga sam se plašio. Od mame?

— Znam da se nešto dogodilo... uz porto. Hodali su još nekoliko metara prije

nego što je on

odgovorio; na trenutak se činilo kao da će se Charles uozbiljiti, ali tada se

predomislio.

— Priznajem da je između tvog poštovanog oca i mene došlo do sitne filozofske

nesuglasice.
— To je vrlo ružno od tebe.

— Namjeravao sam samo da to bude vrlo iskreno.

— I što vam je bio predmet razgovora?

— Tvoj se otac usudio izjaviti kako bi gospodina Danvina valjalo izložiti u kavezu
u zoološkom vrtu. U majmunskoj nastambi. Pokušao sam protumačiti nekoliko
znanstvenih argumenata na kojima se temelji darwinovsko stajalište.

Nisam uspio. Et voila tout.

— Kako si mogao — kad znaš tatine nazore!

— Bio sam izuzetno uljudan.

— Dakle bio si izuzetno neugodan.

— Istina je da je rekao kako neće dopustiti svojoj kćeri da se uda za čovjeka koji
smatra da mu je djed bio majmun. Ali vjerujem da će se, kad malo porazmisli,
sjetiti da je u mom slučaju to bio majmun s plemićkom titulom.

Ona ga je tada pogledala u hodu, i nekom neobičnom kretnjom polako

odvratila glavu u stranu; karakteristična gesta za nju kad je htjela iskazati
zabrinutost — u ovom slučaju, zbog onoga što je po njezinu mišljenju bila
uistinu najveća prepreka na putu njihovim zarukama. Njezin je otac bio vrlo
bogat čovjek; ali djed joj je bio trgovac suknom, a Charlesov je bio barunet. On
se nasmiješio i stisnuo ruku u rukavici što se lagano ovjesila o njegovu lijevu
podlakticu.

— Najmilija, to smo već medu nama riješili. Tebi savršeno i priliči da se bojiš
svog oca. Ali ja se ne ženim njime. I ti zaboravljaš da sam ja prirodoslovac.
Napisao sam jednu monografiju, dakle zacijelo jesam. A budeš li se ovako
smiješila, posvetit ću sve svoje vrijeme fosilima, a ništa tebi.

— Zaista nisam ljubomorna na fosile. — Lukavo je zastala. — Budući da po

njima hodaš već barem jednu minutu — a nisi se udostojao ni da ih primijetiš.

Smještaje pogledao dolje, i naglo kleknuo. — Dijelovi Cobba popločeni su

kamenjem prošaranim fosilima.

— Zaboga, pogledaj. Certhidium portlandicum. Ovaj je kamen zacijelo oolit iz

Portlanda.

— I osudit ću te da doživotno radiš u njegovim kamenolomima — ako smjesta

ne ustaneš. — Pokorio joj se sa smiješkom. — Onda, nisam li ljubazna što sam
te ovamo dovela? A vidi ovo. — Odvela ga je do strane bedema, gdje je red
plosnatih kamenova, postrance umetnutih u zid, služio kao grubo stubište do
donje staze. — Ovo su upravo one stepenice niz koje je Jane Austen skotrljala
Louisu Musgrove u Uvjeravanju.

— Kako romantično.

— Gospoda su bila romantična... tada.

— A sada su znanstveno nastrojena? Hoćemo li se odvažiti na pogibeljni
silazak?

— Kad se budemo vraćali.

I opet su krenuli dalje. I tek tada je on primijetio pojavu na kraju, odnosno

razabrao kojeg je spola.

— Zaboga miloga, bio sam uvjeren da je ono neki ribar. Ali, nije li to žena?

Ernestina se napregnula da pogleda — njezine sive, njezine vrlo lijepe oči, bile
su kratkovidne i vidjela je tek nekakav tamni obris.

— Je li mlada?

— Predaleko je da razaznam.

— Ali mogu pogoditi tko je. Zacijelo jadna Tragedija.

— Tragedija?

— Nadimak. Jedan od njenih nadimaka.

— A koji su drugi?

— Ribari su joj dali vrlo prostačko ime.

— Draga moja Tina, pa možeš valjda ...

— Zovu je ... 2enska francuskog poručnika.

— A tako. I takav je izopćenik da mora ovdje provoditi dane?

— Ona je... pomalo luda. Hajde, okrenimo se. Ne volim joj prilaziti. Zaustavili su
se. On se zagledao u crnu pojavu.

— Ali ja sam znatiželjan. Tko je taj francuski poručnik?

— Muškarac koji ju je navodno...

— Očarao?

— Gore od toga.

— I napustio je. Ostalo je dijete?

— Ne. Mislim da nema djeteta. Sve su to govorkanja.

— Ali što ona ovdje radi?

— Kažu da čeka njegov povratak.

— Ali... zar se nitko ne brine za nju?

— Radi kao neka vrst služavke kod stare gospode Poulteney. Nikad je nitko ne
vidi kada dođemo u posjete. Ali ondje stanuje. Molim te, daj da se vratimo. Ja
je nisam vidjela.

Ali on se nasmiješio.

— Ako te napadne, ja ću te braniti i staviti na kušnju svoje jadno viteštvo.

Hajde.

I tako su se približili pojavi kraj topovske bitve. Bila je skinula šešir i držala ga u
ruci; kosa joj je bila čvrsto zategnuta na zatiljku pod ovratnikom crnog ogrtača,
koji je bio bizaran, više nalik na mušku jahačku pelerinu nego bilo koji ženski
ogrtač moderan u posljednjih četrdeset godina. I njoj je krinolina bila tuda; ali
bilo je jednako jasno da je razlog tome nezainteresiranost, a ne poznavanje
najnovijeg londonskog ukusa. Charles je naglas izgovorio neku površnu
primjedbu ne bi li je upozorio kako više nije sama, ali ona se nije osvrnula. Par
se približio tako da su joj mogli vidjeti lice s profila; i pogled uperen kao puška u
najudaljeniji horizont. Tada je naišao snažan nalet vjetra, prisilio Charle-sa da
obuhvati Ernestinin struk rukom i podrži je, a ženu da se čvršće prihvati za
bitvu. Premda nije to čno znao zašto, možda da pokaže Ernestini kako se valja
suprotstaviti opasnosti, zakora čio je bliže čim mu je to vjetar dopustio.

— Dobra ženo, ne možemo vas ovdje gledati a da ne strahujemo za vašu

sigurnost. Malo jači zapuh vjetra

Ona se pokrenula da ga pogleda — ili, kako se Charlesu učinilo, da pogleda kroz

njega. Ne može se reći da je u njegovu sjećanju nakon tog prvog susreta ostalo
ono što se na tom licu zapravo nala zilo, već prije sve što nije bilo onakvo kakvo
je očekivao; jer to je bilo doba kad se u žene najviše cijenio pogled čedan,
pokoran, stidljiv. Charles je smjesta imao dojam da je zakora čio na zabranjeno
područje; kao da Cobb pripada tom licu, a ne drevnom gradu Lymeu. Nije to
bilo dra-žesno lice poput Ernestininog. To nikako nije bilo lijepo lice po
normama ili ukusu bilo kojeg razdoblja. Ali, bilo je to nezaboravno lice, i
tragično lice. Tuga je navi-rala iz njega čisto, prirodno i nezaustavljivo kao što
voda izvire iz gorskog izvora. Nije tu bilo nikakva pretvaranja, nikakva
licemjerja, nikakve histerije, nikakve krinke; a iznad svega, nikakvog znaka
ludila. Ludilo je bilo u pustome moru, pustom horizontu, u nedostatku razloga
takvoj tuzi; kao da je taj izvor bio prirodan sam po sebi, ali neprirodan po tome
što izvire iz pustoši.

Kasnije se, uvijek iznova, Charlesu taj pogled u mislima javljao kao koplje; a
tako misliti znači, dakako, ne samo opisati neki predmet, ve ć i njegovo
djelovanje. On se u tom kratkom trenutku osjećao kao nepravedan neprijatelj;
istodobno proboden i zasluženo ponižen.

Žena nije rekla ništa. Njezin je pogled preko ramena potrajao najviše dvije ili tri
sekunde; zatim je ponovno svrnula pogled na jug. Ernestina je uhvatila Charle-
sa za rukav i on se okrenuo, slegao ramenima i nasmiješio joj se. Kad su bili
bliže kopnu, rekao je: — Volio bih da mi nisi ispričala te ružne činjenice. To je
nevolja provincijskog života. Svatko pozna svakoga i nigdje nema tajne.

Nema romantike.

Onda ga je počela zadirkivati: znanstvenik, čovjek koji prezire romane.

3

Ali još je važnija okolnost da je glavni dio ustrojstva svakog živog bi ća

posljedica naslijeđa; i dosljedno tome, premda je svako bi će zacijelo dobro
opremljeno za svoje mjesto u prirodi, mnoge strukture sad nemaju vrlo tijesnih
i izravnih veza sa sadašnjim načinom života.

DARWIN, Podrijetlo vrsta 1859

Od svih desetljeća u našoj povijesti mudar bi čovjek za mladovanje odabrao

tisuću osam stotina pedesete.

G. M. YOUNG, Portret jednoga doba

Ponovo u svojoj sobi u Bijelom lavu poslije ru čka Charles se zagledao u svoje
lice u zrcalu. Misli su mu bile suviše neodređene da bi se mogle opisati. Ali one
su obuhvaćale tajnovite elemente; čuvstvo nejasnog poraza, što nije imalo
nikakve veze sa zgodom na Cobbu, već s nekim beznačajnim primjedbama koje
je izgovorio na ručku kod tetke Tranter, s nekim tipičnim izbjegavanjem pravih
odgovora; s time da li njegovo zanimanje za paleontologiju dovoljno zaokuplja
njegove prirodne sposobnosti; s time ho će li ga Ernestina ikad zaista razumjeti
onako kao što on razumije nju; s nekim općim osjećajem poremećene namjere
koji je možda potekao — kako je napokon zaključio — samo iz prijetnje
dugačkog i sada već kišnog poslijepodneva što ga valja preturiti. Napokon, bila
je tek 1867. Bile su mu tek trideset i dvije godine. A uvijek je životu postavljao
previše pitanja.
Premda je Charles o sebi rado mislio kao o znanstveno nastrojenom mladom
čovjeku, i premda vjerojatno ne bi bio pretjerano iznena đen da su iz
budućnosti do njega doprle vijesti o avionu, o mlaznom motoru, televiziji,
radaru — ono što bi ga zaista zapanjilo bio bi izmijenjen odnos prema samom
vremenu. Navodna velika nevolja našega stoljeća jest nedostatak vremena; i
naša svijest o tome, a ne nezainteresiran a ljubav prema znanosti, i zacijelo ne
mudrost, razlog je što posvećujemo tako golemi udio dosjetljivosti i prihoda
naših društava izmišljanju bržih načina da nešto obavimo — kao da konačan cilj
čovječanstva nije da se približi savršenoj čovječnosti, već savršenom blijesku
munje. Ali za Charlesa, i za gotovo sve njegove suvremenike i njemu ravne u
društvu, oznaka tempa nad življenjem bila je vrlo odre đeni adagio. Problem
nije bio natisnuti u vrijeme sve što čovjek želi učiniti, već razvući ono što čini,
tako da zapremi prostrane kolonade dokolice koja mu je bila na raspolaganju.

Danas je jedan od najobičnijih simptoma bogatstva destruktivna neuroza; u

njegovom stoljeću to je bila mirna dosada. Istina je da je val revolucija 1848,
uspomena na već izumrle čartiste, stajala poput divovske sjenke za tim
razdobljem; ali za mnoge — pa i za Charlesa — za tu je udaljenu, potmulu
tutnjavu bilo najznačajnije da nije uspjela eksplodirati. Šezdesete godine bile su
nedvojbeno godine napretka; medu obrtnicima i trgovcima, pa čak i među
radničkom klasom, pojavilo se obilje koje je, barem u Velikoj Britaniji, gotovo
posve potisnulo u pozadinu mogu ćnost revolucije. Nije potrebno reći da
Charles nije znao ništa o profesorski odjevenom njemačkom Židovu koji je
slučajno baš tog istog poslijepodneva mirno radio u knjižnici Britanskog
muzeja; i čiji će rad unutar tih strogih zidova uroditi tako jarko crvenim
plodovima. Da ste opisali te plodove, ili posljedice njihove nekriti čne potrošnje
u kasnijim razdobljima, Charles vam zacijelo ne bi bio vjerovao — čak ni onda
kad je, samo šest mjeseci poslije toga ožujka 1867, prvi svezak Kapitala izišao u
Hamburgu.

Postojao je također i bezbroj osobnih razloga zbog kojih je Charles bio

nepripravan za ugodnu ulogu pesimista. Njegov djed barunet pripadao je
drugoj od dviju velikih kategorija engleske ladanjske vlastele, to jest, lovaca na
lisice što se nalijevaju claretom i studioznih sakupljača svega i svačega pod
suncem. Ponajviše je skupljao knjige; ali u poznijim godinama uložio je dio svog
novca, i još mnogo više strpljenja svoje obitelji, u iskopavanje bezazlenih
humaka zemlje koji su bili rasuti kao bubuljice po njegovih tri tisu će
vviltshireskih jutara. Neumorno se zanimao za cromleche ili mogile, za alat od

škriljevca ili neolitske grobove; a njegov se stariji sin kad je preuzeo svoje
nasljedstvo počeo jednako neumorno zanimati za pokretne trofeje izvan ku će.
Ali nebo je kaznilo tog sina, ili ga blagoslovilo, pobrinuvši se da se nikad ne
oženi. Starčev mladi sin, Charlesov otac, bio je dobro osiguran, kako zemljom
tako i novcem.

U njegovom se životu zbila samo jedna tragedija — istodobna smrt njegove

mlade žene i mrtvorođenog djeteta, koje bi bilo sestra jednogodišnjem
Charlesu. Ali on je zatomio svoj bol. Obasuo je, ako ne velikom nježnoš ću, a
ono barem nizom učitelja i strogih nared-ničkih duša toga .sina, koga je u cjelini
volio tek nešto manje nego samoga sebe. Prodao je svoj dio imanja, mudro
ulagao u željezničke dionice, a manje mudro za kartaškim stolovima (za utjehu
se obraćao radije karti nego Kristu) ukratko, živio je više kao da je ro đen 1702.
nego 1802, živio uglavnom za užitak... i umro, uglavnom od toga, 1856. Charles
mu je tako bio jedini nasljednik; nasljednik ne samo smanjenog imutka svog
oca — bac-carat se na kraju revanširao porastu željezničkih dionica — nego u
dogledno vrijeme, i znatnog imutka svog strica. Istina je da 1867. taj stric,
unatoč opsežnoj odanosti claretu, nije pokazivao nikakva znaka da će uskoro
umrijeti.

Charles ga je volio, a stric je volio Charlesa. Ali to nikako nije uvijek bilo vidljivo
u njihovom odnosu. Premda bi ponekad u činio ustupak sportu te ustrijelio
prepelicu ili fazana, kad je baš morao, Charles je uporno odbijao da lovi lisice.
Nije mario što je plijen nejestiv, već se grozio neopisivo odvratnog vladanja
lovaca. Bilo je tu još nešto gore: bio je obdaren nenaravnom sklonoš ću prema
hodanju umjesto prema jahanju; a hodanje nije bilo gospodska zabava , osim u
švicarskim Alpama. Nije on imao ništa posebno protiv konja kao takvoga, ali
kao rođeni prirodnjak nije mogao podnijeti da okolinu ne promatra izbliza i bez
žurbe. Međutim, sudbina mu je bila sklona. Jednog jesenskog dana, prije
mnogo godina, ustrijelio je vrlo neobičnu pticu koja je istrčala s ruba stričeva
žitnog polja. Kad je ustanovio što je ustrijelio i koliko je ta ptica rijetka, bio je
pomalo ljut na sebe, jer je to bila jedna od posljednjih velikih droplji
ustrijeljenih na Salisburvjskoj ravnici. Ali njegov je stric bio oduševljen. Ptica je
ispunjena i odonda je zauvijek zurila staklenim pogledom, kao puran oktoron, iz
svoje vitrine u salonu u Winsyattu.

Njegov je stric beskonačno dosađivao vlasteli koja mu je dolazila u posjete

pričom o tome kako je djelo učinjeno; i kad god bi se osjetio sklonim da ga
razbašti-ni — predmet koji bi mu sam po sebi uvijek natjerao tamno rumenilo u
obraze, budući da je nasljedstvo bilo ograničeno na mušku lozu — stričevsko bi
mu srce opet omekšalo čim bi se zaustavio i zagledao u Charlesovu besmrtnu
droplju. Jer Charles je imao mana. Nije redovito pisao jednom tjedno; i imao je
mračnu sklonost da poslijepodneva u Winsyattu provodi u knjižnici, u odaji koju
je njegv stric upotrebljavao rijetko ili nikad.

Imao je, međutim, i ozbiljnijih mana. U Cambrid -geu je, nakon što je kako valja
svladao obavezne klasike i prihvatio Tridesetdevet članova anglikanske vjere,
on (za razliku od većine mladih ljudi svoga doba) zaista po čeo nešto i učiti. Ali u
toku druge godine studija upao je u neko loše društvo i završio, jedne
maglovite noći u Londonu, u putenom općenju s golom djevojkom. Iz punačkog
krila siromašne Londonke pohitao je ravno u krilo crkve, te malo zatim užasnuo
jednog dana svog oca izjavom da se želi zarediti. Postojao je samo jedan
odgovor na krizu tolikih razmjera: opaki je mladić otpremljen u Pariz. Tu je
njegovo okaljano djevi čanstvo ubrzo pocrnjelo do neprepoznatljivosti; ali
jednako tako, čemu se njegov otac i nadao, i njegov namjeravam brak sa
crkvom. C harles je shvatio što stoji iza zavodljive draži Oxfordskog pokreta —
propria terra rimokato-licizma. Nije želio potratiti svoju proturječnu ali lagodnu
englesku dušu — jedan dio ironije naprama jednom dijelu konvencije — na
tamjan i papinsku nepogrešivost . Kad se vratio u London, prelistao je i preletio
desetak religioznih teorija svoga doba, ali na kraju je izbio na čistinu (voyant
trop pour nier, et trop peu pour s'assurer) kao zdravi agnostik.1 Ono malo Boga
što je uspio izvesti iz postojanja, pronašao je u Prirodi, ne u Bibliji; sto godina
prije toga, vjerojatno bi bio deist, možda čak i panteist. S društvom bi
nedjeljom odlazio na jutarnju službu božju; ali sam vrlo rijetko.

Vratio se nakon šest mjeseci provedenih u gradu grijeha godine 1856. Otac mu
je umro tri mjeseca poslije. Velika ku ća u Belgraviji je iznajmljena i Charles se
smjestio u manjem apartmanu u Kensingtonu, prikladnijem za mladog neženju.

Tu su se za njega brinuli jedan sluga, kuharica i dvije djevojke, osoblje gotovo

čudački skromno za čovjeka njegova položaja i bogatstva. Ali on je tu bio

zadovoljan, a osim toga provodio je mnogo vremena na putovanjima. Objavio
je jedan ili dva prikaza svojih putovanja po dalekim krajevima u nekim
pomodnim časopisima; čak mu je jedan poduzetni nakladnik predložio da
napiše knjigu nakon devet mjeseci provedenih u Portugalu, ali Charlesu se
činilo premda on sam sebe ne bi bio tako nazvao, iz vrlo jednostavnog razloga
što je Huxley tu riječ skovao tek 1870; a tada je već bila veoma potrebna

da je pisanje kao posao pomalo infra dig. — osim toga, pretjerano nalik
ozbiljnom radu uz potrebu neprekidne koncentracije. Malo se poigravao s tom
zamisli, a potom je odbacio. Zaista, poigravanje s raznim zamislima bilo mu je
glavno zanimanje u toku trećeg desetljeća njegova života.

A ipak, dok je tako bez cilja plutao u sporom ozra čju viktorijanskog doba, on u
suštini nije bio površan mladić. Slučajan susret s nekim kome je bila poznata
manija njegovog djeda otkrio mu je da je samo obitelj shva ćala kao šalu
beskrajne dane koje je starac provodio nadgledaju ći gomile zbunjenih seljaka u
radu na iskopavanjima. Drugi su pamtili Sir Charlesa Smithsona kao pionira
arheologije, stručnjaka za Britaniju iz pred-rimskog razdoblja; Britanski je muzej
zahvalno pohranio predmete iz njegove protjerane zbirke. I Charles je polako
spoznao da je po temperamentu bliži svome djedu nego i jednom od djedovih
sinova. Za posljednje tri godine po čeo se sve više zanimati za paleontologiju; to
je, napokon je zaklju čio, njegovo područje. Počeo je posjećivati conversazioni
Geološkog društva. Stric je s negodovanjem motrio Charlesa kako odlučno izlazi
iz Winsyatta, oboružan čekićima i vrećom za sakupljanje; po njegovu sudu
jedini prikladan predmet što bi ga gospodin smio nositi na ladanju bio je jahaći
bič ili puška; ali to je ipak bilo barem malo bolje od onih idiotskih knjiga u
idiotskoj knjižnici.

Međutim, njegovom se stricu još manje milio Charlesov nedostatak zanimanja

za jedno drugo područje. Žute vrpce i narcisi, znakovi liberalne stranke, bili su
pojam prokletstva u Winsyattu; starac je bio zadrti tori -jevac — i vrlo
zainteresiran. Ali Charles je uljudno odbijao svaki pokušaj kojim bi ga natjerali
da se kandidira za parlament. Izjavio je da nema nikakvih politi čkih uvjerenja.
U potaji se prilično divio Gladstoneu; ali u Winsyattu je Gladstone bio
arhiizdajnik, osoba koja se nije smjela spomenuti. Tako su se obiteljsko
poštovanje i društvena lijenost pogodno ispriječili na putu karijere koja bi za nj
u drugim okolnostima bila prirodna.

Lijenost je bila, na žalost, Charlesova karakteristična osobina. Poput mnogih

njegovih suvremenika osjetio je da se prijašnji osjećaj odgovornosti, tipičan za
to stoljeće, pretvara u osjećaj vlastite važnosti: da je ono što daje poticaj Novoj
Britaniji sve više želja da bude ugledna, umjesto želje da čini dobro zbog
samoga dobra. Znao je da je pretjerano izbirljiv i osjetljiv. Ali kako čovjek može
pisati povijest kad je Macaulay netom otišao sa scene? Romane ili poeziju,
usred najveće galaksije talenta u povijesti engleske književnosti? Kako čovjek
može biti kreativan prirodoslovac dok su Lyell i Darwin još uvijek živi? Biti
državnik dok Disraeli i Gladstone zauzimaju sav raspoloživi prostor od jednog
do drugog pola?
Primjećujete da je Charles visoko postavljao svoje ciljeve. Inteligentni dokoličari
to uvijek i čine da bi o-pravdali svoju besposlicu pred svojom inteligencijom.
Imao je, ukratko, sav byronovski ennui, a ni jedan od byronovskih izlaza:
genijalnost i razvrat.

Ali premda se smrt može odložiti, i zna se da su majke udavača to znale

predvidjeti, ona na kraju uvijek ljubazno dolazi. Čak i da Charles nije imao
onakve perspektive kakve je imao, bio bi zanimljiv mlad čovjek. Njegova
putovanja po inozemstvu izbrisala su na žalost nešto od one patine duboke
mrzovolje (viktorijanci su je nazivali ozbiljnošću, moralnom ispravnošću,
čestitoš-ću, i tisućama drugih pogrešnih imena) koja se uistinu zahtijevala od
pravog engleskog gospodina u to doba. Izvana se kod njega naslu ćivao
stanoviti cinizam, nepogrešivi simptom inherentne moralne propasti; ali nikad
nije ušao u društvo a da ga mame nisu ogledavale, tate tapšali po le đima, a
djevojke mu se smijuljile. Charles je zapravo volio zgodne djevojke i nije se libio
da zavarava i njih i njihove ambiciozne roditelje. Tako je sebi pribavio glas
distanciranog i hladnog mladića, posve zasluženu nagradu za spretnost — u
doba kad je navršio tridesetu već se u tome izvještio kao divlja mačka — kojom
je znao onjušiti mamac i onda okrenuti leda skrivenim zubima bračnih stupica
što su mu prijetile na putu.

Njegov ga je ujak često zbog toga pozivao na odgovornost; ali, kako je Charles
vrlo brzo istakao, barut mu je bio vlažan. Starac bi gunđao.

— Nikad nisam naišao na pravu ženu.

— Glupost. Nikad je nisi ni tražio.

— Jesam, i te kako. Kad sam bio tvojih godina...

— Živio si za svoje lovačke pse i sezonu prepelica. Starac bi se tada sumorno
zagledao u svoje vino.

Nije istinski žalio što nema žene; ali gorko je osjećao da mu nedostaju djeca,
kojoj bi mogao kupovati konjiće i puške. Već je vidio kako njegov način života
tone bez traga.

— Bio sam slijep. Slijep.

— Dragi moj striče, ja imam izvanredan vid. Tješi se. I ja tražim pravu djevojku. I
još je nisam našao.

Što učinjeno je, to ostaje! Ah, blaženi oni koji dovršene poslove ljubavi
ostavljaju da žive i nijemo za njih, mrtve, odgovaraju; život nije bio besciljan,
premda smo od Života pobjegli.

Gđa NORTON, Gospa od La Garaye (1863)

Većina britanskih obitelji srednjih i viših klasa živjela je nad vlastitom

zahodskom jamom...

E. ROYSTON PIKE, Ljudski dokumenti viktorijanskog zlatnog doba

Kuhinja u podrumu velike paladijanske ku će gospode Poulteney, koja je, kao
elegantno jasna metafora njezina društvenog statusa zau zimala dominantan
položaj na jednom od strmih brežuljaka iza Lyme Regisa, danas bi nam se
nedvojbeno činila gotovo neprihvatljivom zbog svojih funkcionalnih
nedostataka. Premda je stanovnicima u godini 1867. zacijelo bilo potpuno
jasno tko je tiranin u njihovu životu, za doba poput našega mnogo strasniji
monstrum bio bi bez sumnje golemi kuhinjski štednjak koji je zapremao čitav
unutarnji zid velike i loše osvijetljene prostorije. Imao je tri vatre, koju je valjalo
ložiti dvaput dnevno i čistiti dvaput dnevno; i budući da je glatko odvijanje
kućanstva ovisilo o njima, nikad im se nije smjelo dopustiti da se ugase. Ma
koliko pritiskao vruć ljetni dan, ma koliko monstrum rigao crne oblake
zagušljivog dima svaki put kad bi puhao jaki jugozapadnjak — neumoljiva
ognjišta valjalo je hraniti. A zatim, boja tih zidova! Oni su vapili za nekom
svijetlom nijansom, za bijelim. Umjesto toga bili su olovno zeleni kao žuč —
boje koja je, a da to stanovnici nisu znali (istini za volju, ni tiranin na katu), bila
zasićena arsenom. Možda je sreća što je prostorija bila vlažna i što je monstrum
širio oko sebe toliko dima i masti. U najmanju ruku, smrtonosna se prašina
slijegala.

Narednik u tom stigijskom carstvu bila je neka gospoda Fairlev, mršava, sitna
osoba, odjevena uvijek u crninu, ali više zbog svog temperamenta nego zbog
udo-vištva. Možda je njezinu izrazitu sjetu izazivao prizor beskona čne bujice
nižih smrtnika što se slijevala kroz njezinu kuhinju. Komornici, lakeji, vrtlari,
konjušari, sobarice, kuhinjske pomoćnice — svi su oni podnosili zahtjeve i
ponašanje gospode Poultenev koliko su mogli, a potom bi pobjegli. Bilo je to
vrlo bijedno i kukavički od njih. Ali kad se od čovjeka očekuje da ustane u šest,
da radi od pola sedam do jedanaest, da opet radi od pola dvanaest do pola pet,
a onda opet od pet do deset, i to svakoga dana, dakle sto radnih sati tjedno,
njegove zalihe ljubaznosti i odvažnosti vjerojatno ne mogu biti obilate.
Komornik, nakon kojega su se odonda izmijenila još četiri, sažeo je te osjećaje
služinčadi u legendarnu rečenicu: »Gospodo, radije bih do kraja života boravio
u ubožnici, nego proživio još tjedan dana pod ovim krovom.« Neki su ozbiljno
dvojili da se bilo tko mogao zaista usuditi da izgovori te rije či pred strašnom
gospodom Poultenev. Ali kad je čovjek sišao u kuhinju s prtljagom i potvrdio da
je baš tako rekao, bilo je vrlo jasno kakva su ga čuvstva na to potakla.

Kako je zapravo pogrešno prozvana gospoda Fair -ley sama tako dugo izdržala
kod svoje gospodarice, bilo je ravno čudu. Vjerojatno se to može protumačiti
time što bi ona, da joj se u životu tako slučilo, i sama postala nekakva gospoda
Poulteney. Na mjestu ju je zadržavala njezina zavist; a također i mračno
uživanje u domaćim katastrofama, koje su tako često znale zadesiti kuću.
Ukratko, obje su žene bile prirodni sadisti; i bilo im je korisno da se uzajamno
podnose.

Gospođa je Poulteney imala dvije opsesije: ili dva oblika iste opsesije. Jedna je
bila Prljavština — premda je pri tom donekle izuzimala kuhinju, budu ći da je
ondje živjela samo služinčad — a druga je bila Nećudo-rednost. Ni na jednom ni
na drugom području ništa nepoželjno nije moglo izbjeći njezinom sokolovom
oku.

Bila je poput nekog punačkog lešinara, što beskonačno kruži u svojoj

beskonačnoj dokolici, i obdarena na prvom području čudesnim šestim čulom s

obzirom na prašinu, tragove prstiju, nedovoljno uškrobljeno rublje, vonj, mrlje,

krhotine i sva zla koja se u kućama događaju. Vrtlar bi bio otpušten zato što je
bio primijećen kako ulazi u kuću sa zemljom na rukama; komor-nik zato što je
na gamaši imao mrlju od vina; djevojka zato što je imala pahuljice prašine pod
krevetom.
Ali je najužasnije od svega bilo što čak ni izvan svoje kuće nije priznavala
nikakvih granica svom autoritetu. Propustiti službu božju u crkvi nedjeljom ,
kako jutarnju tako i večernju, bilo je više nego dokaz najgore moralne
raspuštenosti. Bog neka se smiluje djevojci koju bi netko vidio u šetnji s
mladićem u jedno od njenih rijetkih slobodnih poslijepodneva — jednom u
mjesec dana — bio je nevoljki ustupak. A Bog neka se smiluje i onom mladi ću
koji se tako zaljubio da se potajno pokušao prišuljati palači Marlborough na
ugovoreni sastanak: jer perivoj je bio prava šuma humanih stupica —

»humanih« se u tom kontekstu odnosi na činjenicu da su velike razjapljene

eljusti bile bez zuba, premda dovoljno jake da čovjeku slome nogu. Te su

čelične sluge bile najmilije gospodi Poulteney. Njih nikad nije otpuštala.

Za tu bi gospodu bilo mjesta u Gestapou; znala je tako vješto ispitivati da bi i

najotpornija djevojka mogla briznuti u plač već prvih pet minuta. Na svoj je
način bila utjelovljenje svih najgrublje arogantnih svojstava britanskog imperija
u usponu. Njezin jedini pojam o pravdi bio je da ona mora biti u pravu; a njezin
jedini pojam o vladanju bio je bijesno bombardiranje drskog pučanstva.

A ipak je u svom sloju, u vrlo ograni čenom krugu, bila čuvena po svom
milosrđu. I da ste pokušali pobiti taj glas, vaši bi protivnici izvukli jedan

apsolutno nepobitan dokaz: zar nije draga, prijazna gospo đa Poulteney uzela
sebi Žensku francuskog poručnika? Nije potrebno ni dodati da je u to doba ta
draga, prijazna gospođa znala samo njezin drugi, više grčki nadimak. Taj važan
događaj zbio se u proljeće 1866, točno godinu dana prije vremena o kojemu
pišem; i bio je povezan s velikom tajnom u životu gospode Poulteney. Tajna je
bila vrlo jednostavna. Gospo đa Poulteney je vjerovala u pakao.

Tadašnji župnik u Lymeu bio je teološki razmjerno emancipiran čovjek ali je

također vrlo dobro znao kome duguje svoj pastirski kruh svagda šnji. Vrlo je
dobro pristajao u Lyme, tradicionalno puritansku anglikansku crkvenu
zajednicu. Znao je vješto unijeti pravu mjeru zanosne rječitosti u svoje
propovijedi; i znao je čuvati svoju crkvu od križeva, slika, ukrasa i drugih
znakova papističke pošasti. Kad mu je gospoda Poulteney iznosila svoje teorije
o budućem životu, on se nije prepirao, jer duhovni pastiri koji nemaju osobito
masne prihode ne prepiru se s bogatim župljanima. Kesa gospo đe Poulteney
bila je isto toliko otvorena za njegove pozive k ao što je bila stegnuta kad je
valjalo odmjeriti plaću za njeno trinaestoro služinčadi. U zimi (koja je bila i zima
četvrtog velikog pohoda kolere na viktorijansku Britaniju) te protekle godine
gospođa Poulteney je pomalo pobolijevala i župnik je bio isto tako revan
posjetitelj kao i lije čnici, koji su je tako često morali u-vjeravati kako pati od
običnog pokvarenog želuca, a ne groznog istočnjačkog ubojice.

Gospoda Poultenev nije bila glupa žena; uistinu, ona je bila vrlo oštroumna u
praktičnim stvarima, a njeno buduće odredište, poput svega što se odnosilo na
njenu udobnost, bilo je krajnje praktično pitanje. Ako je zamišljala Boga, on je
otprilike imao lice vojvode od VVellingtona; ali njegov je karakter bio više nalik
karakteru nekog prepredenog odvjetnika, soj prema kojemu je gospoda
Poultenev gajila najveće poštovanje. Dok je ležala u svojoj spavaćoj sobi,
razmišljala je o užasnoj matematičkoj dvojbi koja ju je sve više opsjedala;

računa li Gospod milosrđe po onome koliko je dano, ili po onome koliko bi

čovjek sebi mogao dopustiti da dade. Tu je ona imala bolje podatke od župnika.
Darovala je crkvi znatne iznose; ali znala je da su oni još veoma daleko od one
propisane desetine, od koje bi se ozbiljni kandidati za raj morali odijeliti.
Dakako da je rasporedila svoju oporuku tako da taj ra čun bude vrlo lijepo
sređen poslije njene smrti; ali Bog možda neće biti nazočan pri čitanju te
isprave. Nadalje, dok je ona bolovala, gospo đa Fairlev, koja joj je uveče čitala iz
Biblije, slučajno je naletjela na parabolu o udovičinom novčiću. Ta se parabola
gospodi Poultenev uvijek činila grubo nepravednom; sad joj je na srcu ležala
mnogo dulje nego bacili enteritisa u njenim crijevima. Jednog je dana, dok se
oporavljala, iskoristila posjet skrbnog župnika i oprezno i spitala svoju savjest.
Isprva je on bio sklon da odbaci te njene duhovne brige.

— Draga moja gospodo, vaše su noge na Stijeni. Stvoritelj sve vidi i sve zna.

Nije na nama da sumnjamo u Njegovo milosr đe — ili Njegovu pravednost.

— Ali recimo da me on upita je li mi savjest čista? Župnik se nasmiješio. —

Odgovorit ćete da je uznemirena. I u svojoj neograničenoj sućuti On će ...

— Ali recimo da On to ne učini?

— Draga moja gospodo Poulteney, budete li tako govorili, morat ću vas ukoriti.
Ne smijemo dvojiti u Njegovo razumijevanje.

Nastala je šutnja. U društvu sa župnikom gospoda Poulteney se osje ćala kao da

je s dvojicom ljudi. Jedan joj je bio društveno podređen, i to podređeni koji je
njoj morao zahvaliti za mnoge užitke na svom jelovniku, za pokrivanje znatnog
dijela uobičajenih troškova crkve, kao i za glatko obavljanje svojih neliturgijskih
dužnosti među siromasima; a drugi je bio predstavnik Boga, pred kojim je
metaforički morala klečati. Tako se njeno ponašanje prema njemu ponekad
kretalo bizarnim i nedosljednim tokovima. Bilo je čas de haut en bas, a odmah
zatim de bas en haute; a ponekad bi uspijevala obuhvatiti oba položaja u jednoj
jedinoj rečenici.
— Da bar jadni Frederick nije umro. On bi mi dao savjet.

— Nedvojbeno. I njegov bi savjet bio nalik mojemu. U to možete biti sigurni.

Znam da je on bio kršćanin. A ono što ja govorim čista je kršćanska doktrina.

— Bila je to opomena. Kazna.

Župnik ju je ozbiljno pogledao. — Pazite, draga moja gospođo, pazite. Čovjek

ne smije olako zadirati u prerogative našega Stvoritelja.

Ona je promijenila temu. Svi župnici na svijetu nisu joj mogli opravdati
preuranjenu smrt njenog supruga. To je ostalo izme đu nje i Boga; zagonetka
poput crnog opala, koji je ponekad blistao kao sve čano znamenje, a ponekad
se pojavljivao kao neka vrst iznosa već isplaćenog na račun one pokore koju
možda još duguje.

— Darivala sam i darujem. Ali ne činim dobra djela.

— Darivati jest izvanredno dobro djelo.

— Ja nisam kao lady Cotton.

Ovo naglo spuštanje u svjetovno nije iznenadilo župnika. Iz ranijih mu je

razgovora bilo jasno koliko je gospoda Poulteney svjesna da zaostaje upravo u
tom takmi čenju u pobožnosti. Lady Cotton, koja je živjela nekoliko kilometara
iza Lymea, bila je čuvena po
svom fanatično milodarnom životu. Ona je posjećivala domove, ona je
predsjedala misionarskom društvu, ona je utemeljila sklonište za pale žene —
istina, bilo je tako pokajnički strogo, da se većina štićenica njenog Magda-
lenskog društva spuštala natrag u bezdan grijeha čim bi mogla — ali gospodi je
Poulteney to bilo jednako nepoznato kao i vulgarniji nadimak Tragedije.

Župnik se nakašljao. — Lady Cotton je primjer za sve nas. — Bilo je to ulje na

vatru, čega je on možda bio i svjestan.

— Trebalo bi da posjećujem obitelji.

— To bi bilo izvanredno.

— Samo što me to posjećivanje uvijek uzruja. — Župnik nije priskočio u pomoć.

— Znam da je to ružno od mene.

— Hajde, hajde.

— Da. Vrlo ružno.

Uslijedila je duga šutnja, u kojoj je župnik meditirao o svojoj ve čeri, do koje je

još morao proteći cijeli sat, a gospoda Poulteney o svojoj opa čini. Tada je,
neuobičajeno bojažljivo predložila kompromisno rješenje za svoju dilemu.

— Kad biste poznavali neku damu, neku profinjenu osobu koja se zatekla u
nepovoljnim prilikama...
— Nije mi posve jasno što namjeravate.

— Želim uzeti družbenicu. Imam već poteškoća s pisanjem. A gospođa Fairley

tako loše čita. Bila bih sretna da takvoj osobi pružim dom.

— Vrlo dobro. Ako to želite. Ja ću se raspitati. Gospoda Poulteney malo je

ustuknula pri pomisli

da se tako mahnito baca na grud čistog kršćanstva. — Ona mora biti

besprijekornog moralnog karaktera. Moram uzeti u obzir svoju služin čad.

— Draga moja gospođo, samo po sebi razumljivo. — Župnik je ustao. 30

— I po mogućnosti bez rođaka. Rođaci onih koji su o nama ovisni mogu postati
zaista strašno neugodni.

— Budite uvjereni da vam neću predstaviti nikoga tko ne bi bio prikladan.

Stisnuo joj je ruku i krenuo prema vratima.

— I, gospodine Forsythe, ne previše mladu osobu. Naklonio se i izišao iz sobe.

Ali na pola puta niz

stube do prizemlja on se zaustavio. Sjetio se. Razmislio je. I, možda neko

čuvstvo, ne posve lišeno zlobe, proizvod toliko brojnih duga čkih sati licemjerja
— ili, u najmanju ruku, često tek djelomične iskrenosti — u žalob-nom ozračju
gospode Poulteney, u svakom slučaju dakle nekakav poticaj, nagnao ga je da se
okrene i vrati u njezin salon. Zastao je na vratima.

— Pala mi je na pamet jedna pogodna osoba. Zove se Sarah Woodruff.

Oh, što mi vrijedi braniti isprazan slučaj? Da Smrt smo odmah spoznali kao
smrt, Ljubavi ne bi bilo ili bi usko bila svedena

na puku srodnost lijenih raspoloženja ili, u najgrubljem satirskom obli čju

gnječila bi travu i tiještila grožđe i uživala i gojila se u šumama.

TENNYSON, In Memoriam (1850)

Mladi su ljudi gorjeli od želje da vide Lyme.

JANE AUSTEN, Uvjeravanje

Ernestina je zaista imala pravo lice za svoju epohu; to jest, si ćušne bradice,
ovalno, nježno kao ljubičica. Još ga i danas možete vidjeti na crtežima vel ikih
ilustratora toga doba — Phiza ili Johna Leecha. Njezine sive oči i bjelina kože
samo su isticale nježnost cijeloga lica. Pri prvom susretu znala je vrlo ljupko
oboriti pogled, kao da bi se mogla onesvijestiti ako se neki gospodin usudi da je
oslovi. Ali sasvim blago uzvinuti uglovi o čiju, i isto tako uzvinuti uglovi usana

— blago i fino da produžimo istu usporedbu, poput mirisa velja čkih ljubičica —
pobijali su, vrlo diskretno, ali posve nepogrešivo, njenu na izgled potpunu
pokornost velikom bogu Muškarcu. Ortodoksni viktorijanac možda bi osjetio
nepovjerenje prema tom jedva zamjetljivu nagovještaju Becky Sharp; ali
muškarcu poput Charlesa ona se pokazala neodoljivom. Bila je zamalo jedna od
ukočenih malih lutkica, Georgina, Viktorija, Albertina, Matilda i ostalih, koje su
sjedile u brižno čuvanim skupinama na svakom balu; a ipak, ne sasvim.

Kad je Charles izišao iz kuće tetke Tranter u Broad Streetu da bi polako prešao
onih stotinjak koraka do svog hotela, i onda se ozbiljno — nisu li svi deklarirani
ljubavnici dvorske lude svijeta? — uspeo stubama do svojeg apartmana i
razmotrio svoje lijepo lice u zrcalu, Ernestina se ispri čala i otišla u svoju sobu.
Željela je kroz čipkane zastore pogledom ispratiti svog zaru čnika, a također je
željela biti u jedinoj sobi u kući svoje tetke koju je uistinu mogla podnijeti.

Nakon što se, dolično, divila njegovom hodu, a posebno na činu na koji je
podigao cilindar djevojci tetke Tranter koja se slu čajno zatekla vani nekim
poslom; i mrzila ga zbog toga jer je djevojka imala drske oči male dorsetske
seljakinje i izazovno ružičastu put, a Charle-su je bilo strogo zabranjeno da ikad
pogleda bilo koju ženu ispod šezdeset godina — uvjet kojemu je tetka Tranter
milostivo izbjegla točno za jednu godinu — Ernestina se opet okrenula prema
sobi. Bila je namještena za nju i po njenom ukusu, koji je bio izrazito francuski;
jednako težak u to doba kao engleski, ali s nešto više pozlate i maštovitosti. Sve
ostalo u kući tetke Tranter bilo je neumoljivo, masivno, nepobitno, u stilu
protekle četvrtine stoljeća: to jest, muzej predmeta stvorenih u prvom
plemenitom odbacivanju svega dekadentnog, laganog i gracioznog, što se može
povezati s uspomenom ili moralom omraženog Prinnyja, Georgea IV.

Bilo je nemoguće ne voljeti tetku Tranter; čak i zamisliti da se netko naljuti na

to lice nedužnog smiješka i nedužnih riječi — posebno riječi — bilo je smiješno.
Posjedovala je duboki optimizam uspješnih starih gospo đica; samoća ili izjeda
ili uči samodostatnosti. Tetka Tranter je počela time da je nastojala pomoći
sama sebi što je najbolje mogla, a završila time da je pomagala svima oko sebe
što je najbolje mogla.

Međutim, Ernestina je nastojala što je najbolje mogla da bude ljuta na nju;

zbog nemogućnosti da se večera u pet sati, zbog pogrebnog pokućstva koje je
zagušilo sve ostale sobe; zbog tetkine pretjerane brige za njezin dobar glas

(ona naprosto nije htjela shvatiti da zaru čnik i buduća nevjesta možda žele
posjediti sami, i prošetati sami); a iznad svega, zbog s ame činjenice što je

Ernestina uopće boravila u Lymeu.

Jadna je djevojka morala trpjeti muke svakog jedinca ili jedinice od po četka
svijeta — to jest, teški i neumoljivi baldahin roditeljske brige. Još od ro đenja,
na njezin najmanji kašalj dohrlili bi liječnici; od puberteta, njezin najmanji hir
dozvao bi dekoratere i krojačice; oduvijek je njena i najsitnija zlovolja zna čila
tajne sate samooptuživanja za njenu mamicu i taticu. Sve je to još bilo dobro
dok su posrijedi bile nove haljine i nove tapete, ali postojalo je jedno područje
na kojemu sve njezine bouderíes i pritužbe nisu imale nikakva uspjeha. A to je
bilo njezino zdravlje. Njezina majka i otac bili su uvjereni da Ernestina ima
sušicu. Bilo je dovoljno samo da namirišu vlagu u podrumu pa da se prese le,
samo da dva dana kiši na ljetovanju, pa da promijene kotar. Pregledala ju je
polovica Harley Streeta i nije našla ništa; nikad u životu nije preboljela neku
težu bolest; nije pokazivala ni trunka letargije, nikakve kroni čne slabosti tipične
za sušičave. Mogla je — ili bi mogla, da su joj to dopustili — plesati cijelu noć; i
bez ikakvih loših posljedica igrati bedminton cijelo slijede će jutro. Ali njoj je
bilo isto tako nemoguće da skrene fiksnu ideju svojih nježnih roditelja, kao
novorođenčetu da pokrene planinu. Da su bar mogli vidjeti u budućnost! Jer
Ernestini je bilo su đeno da nadživi cijelu svoju generaciju. Bila je rodena 1846.
A umrla je na dan kad je Hit -ler napao Poljsku.

Neophodan dio njezinog posve nepotrebnog životnog režima bio je tako i

boravak jednom godišnje kod majčine sestre u Lymeu. Obično je dolazila na
oporavak nakon zimske londonske sezone; ove su je godine poslali ranije da
prikupi snagu za vjenčanje. Nema dvojbe da su joj lahori la Manchea ponešto
koristili, ali ona je uvijek odlazila kočijom do Lymea, ispunjena tugom robijaša
koji stiže u Sibir. Društvo je u tom mjestu bilo moderno koliko i glomazno poku
ćstvo od mahagonija kod tetke Tranter; a što se mogućnosti zabave tiče, za
mladu damu koja je poznavala sve najbolje što London može pružiti, bile su
gore nego nikakve. I tako je njezin odnos prema tetki Tranter bio prije odnos
nekog živahnog djeteta, neke engleske Dulijete, prema njenoj nezgrapnoj
dadilji, nego uobičajeni odnos nećakinje i tetke. Zaista, da se prethodne zime
nije milostivo pojavio Romeo na pozornici i obe ćao da će sudjelovati u njenoj
samotničkoj kaznenoj ekspediciji, ona bi se pobunila; to jest, bila je gotovo
sigurna da bi se bila pobunila. Ernestina je nedvojbeno bila mnogo samovoljnija
nego što je to njezina okolina uopće mogla dopustiti — i više nego što je to
njeno doba moglo dopustiti. Ali na sreću, posjedovala je vrlo ispravan osje ćaj
za konvencije; a jednako kao Charles — to nije bio nebitan dio prvog osjećaja
međusobne privlačnosti medu njima — i smisao za ironiju na svoj račun. Bez
toga, i bez smisla za humor, bila bi odvratno, razmaženo derište; i zacijelo ju je
iskupljivala upravo činjenica da se tako često obraćala sebi na taj način (»ti,
odvratno razmaženo derište«).
U svojoj sobi je toga poslijepodneva otkopčala haljinu i stala pred zrcalo u
potkošulji i podsuknjama. Nekoliko trenutaka bila je zanesena krajnje
narcisoidnim promatranjem same sebe. Vrat i ramena nisu zaostajali za licem;
bila je zaista vrlo lijepa, jedna od najljepših djevojaka koje j e znala. I, kao da to
želi dokazati, podigla je ruke i raspustila kosu, svjesna da je to nešto
neodređeno grešno, a ipak potrebno, kao vruća kupka ili topla postelja u
zimskoj noći. Zamislila je sebe u jednom uistinu grešnom trenutku kao nekakvu
opaku osobu — plesačicu, glumicu. I tada, da ste je promatrali, vidjeli biste
nešto vrlo čudnovato. Jer iznenada se prestala vrtjeti i diviti samoj sebi u
profilu; naglo je pogledala u strop. Usne su joj se pokrenule. I žurno je otvorila
jedan od ormara i navukla peignoir.

Jer ono što joj je sijevnulo u mozgu — budući da joj je slučajno, dok se vrtjela
na prstima, u zrcalu za oko zapeo ugao kreveta — bila je seksualna primisao:
neka predodžba u mašti, neka vrst nejasno zamijećenog laookonovskog
zagrljaja golih udova. Nije je toliko plašilo samo potpuno neznanje o zbilji
kopulacije; plašila ju je atmosfera bola i surovosti koju je taj čin očigledno
zahtijevao, i koja kao da je pobijala svu onu nježnost geste i suzdržanost
dopuštenog milovanja koja ju je toliko privlačila kod Charlesa. Jednom ili
dvaput vidjela je životinje kako se pare; ta silovitost još uvijek ju je progonila u
mislima.

Tako je razradila neku vrst osobne zapovijedi božje, te su nečujne riječi bile
naprosto »ne smijem« — kad god bi joj fizička ženska, skrivena značenja
njezinog tijela, seksualna, menstrualna, poro đajna, silom pokušala prodrijeti u
svijest. Ali p remda je moguće vukovima spriječiti ulaz u kuću, oni svejedno
zavijaju vani u tmini. Ernestina je željela muža, željela je da Charles bude taj
muž, željela je djecu; ali cijena koju će, kako je nejasno naslućivala, morati za
njih platiti, činila joj se pretjeranom.
Ponekad se pitala zašto Bog dopušta da tako bestijalna vrst Dužnosti pokvari
tako nedužnu čežnju. Većina je žena toga razdoblja osjećala to isto; kao i većina
muškaraca; i nije čudo da je dužnost postala tako ključnim pojmom u našem
shvaćanju viktorijanskog doba ili, što se toga tiče, takva mokra krpa svakoj
radosti u našemu*.

* Strofe iz In Memoriam koje sam citirao na po četku ovog poglavlja vrlo su relevantne upravo ovdje.
Zacijelo je naj čudnovatiji od svih čudnovatih argumenata u toj slavnoj antologiji zabrinutost za život
poslije smrti iznesen u ovoj pjesmi (XXXV). Tvrditi da ljubav može poprimiti isključivo satirsko obličje,
ako nema besmrtnosti duše, očigledno je paničan bijeg od Freuda. Raj je za viktorijance dobrim
dijelom bio raj zato št o je tijelo ostalo na zemlji — zajedno s Id-om.

Pošto je primirila vukove, Ernestina je prišla svom toaletnom stoli ću,

otključala jednu ladicu i izvukla dnevnik uvezan u crnu marokensku kožu, sa

zlatnom kopčom. Iz druge je ladice uzela skriveni klju č i otključala knjigu.
Smjesta je otvorila posljednju stranicu. Tu je ispisala, na dan svojih zaruka sa

Charlesom, nadnevke svih mjeseci i dana koji su je još dijelili od dana

vjenčanja. Uredne su crte već iskrižale cijela dva mjeseca; ostalo je otprilike
devedeset brojeva; i Ernestina je sad uzela s dnevnika olovku s vrškom od
slonove kosti i precrtala 26. ožujak. Preostalo je još devet sati prije nego što će
potpuno isteći, ali obično je sebi dopuštala tu sitnu prevaru. Zatim je otvorila
knjigu na početak, ili gotovo na početak, jer knjiga je bila božični dar. Otprilike
iza petnaest stranica, stranica gusto ispisanih rukom, bio je prazan prostor, u
koji je utisnula stručak jasmina. Neko ga je vrijeme nepomično gledala, a onda
se sagnula da ga pomiriše. Raspušt ena kosa rasula joj se po stranici, i sklopila
je oči ne bi li ponovo mogla prizvati u sjećanje onaj čudesno slatki, onaj dan kad
je mislila da će umrijeti od radosti, kad je beskrajno plakala, onaj neizrecivi...
Ali čula je korake tetke Tranter na stubama , žurno je sklonila knjigu i počela

češljati svoju čvrstu smeđu kosu.

O, Maud, o mliječno bijela srno, ti sva si neprikladna za ženu.

TENNYSON, Maud (1855)

Lice gospode Poultenev, toga poslijepodneva kad se župnik vratio i dao svoju
izjavu, izrazilo je napadno neznanje. A u dama njezina soja neuspješno prizivati
znanje najčešće znači uspješno izazvati negodovanje. Njezino je lice divno
priličilo potonjem čuvstvu; s očima koje uopće nisu bile Tennvsonove »kuće
tihe molitve«, i obješenim obrazima, gotovo p odvoljcima, koji su stezali usnice
u primjerenu osudu svega što je moglo ugroziti njezina dva životna načela: prvo
je bilo (poslužit ću se Treitschkeovom sarkastičnom formulacijom) Civilizacija je
sapun, a drugo Pristojnost je sve što me ne vrijeđa. Donekle je nalikovala
bijelom pekinezeru; točnije, punjenom pekinezeru, jer je u njedrima krila malu
kesicu kamfora kao zaštitu od kolere... tako da ju je, gdje god se zatekla, uvijek
pratila blaga emanacija sredstva protiv moljaca.
— Ne poznajem je.

Župnik se osjetio poniženim; i upitao se u sebi što bi se bilo dogodilo da je

milosrdni Samaritanac naišao na gospodu Poultenev, umjesto na onog
siromašnog putnika.

— Nisam ni očekivao da ćete je znati. Djevojka je iz Charmoutha.

— Djevojka?

— To jest, nisam baš siguran koliko će joj biti godina; žena, dama, ima valjda
oko trideset. Možda i više. Ne bih želio nagađati. — Župnik je bio svjestan da
prilično bijedno započinje obranu svoje odsutne štićenice. — Ali uistinu vrlo

žalostan slučaj. Zaista je zavrijedio vaše milosrđe.

— Je li obrazovana?

— Dapače. Školovala se za guvernantu. Bila je guvernanta.

— A što je sada?

— Vjerujem da je bez zaposlenja.

— Zašto?
— To je duga priča.

— Na svaki je način želim čuti prije nego bilo što odlučim.

I tako je župnik ponovo sjeo i ispričao joj što je znao, ili barem dio toga (jer je u
vrlom pokušaju da spasi dušu gospode Poulteney odlučio ugroziti svoju) što je
znao, o Sari Woodruff.

— Djevojčin je otac bio najamnik lorda Meritona, kraj Beaminstera. Običan

zemljoradnik, ali čovjek uzornih načela i izvanredno ugledan u svojoj sredini.

Veoma mudro pobrinuo se da djevojka dobije bolje obrazovanje nego što bi

čovjek očekivao.

— On je preminuo?

— Ima već nekoliko godina. Djevojka se zaposlila kao guvernanta kod obitelji
kapetana Johna Talbota u Charmouthu.

— Hoće li joj dati preporuku?

— Draga moja gospodo Poulteney, ako sam dobro shvatio naš prijašnji
razgovor, mi raspravljamo o predmetu milosr đa, a ne o predmetu zaposlenja.

— Kimnu-la je glavom, najveći ustupak isprici koji je, koliko je uopće poznato, u
životu napravila. — Nema dvojbe da se preporuka može pribaviti. Ona je
napustila njegov dom na vlastiti zahtjev. Naime, dogodilo se slijede će. Vi

se vjerojatno sjećate francuske barkase — mislim da joj je matična luka bila

Saint Malo — koja se nasukala ispod Stonebarrowa u onoj užasnoj oluji prošlog
prosinca? I vjerojatno se sjećate da su tri člana posade spašena i da su ih
preuzeli stanovnici Charmoutha? Dvojica su bila obi čni mornari. Jedan je,
koliko sam shvatio, bio časnik broda. Noga mu je smrvljena pri prvom udarcu,
ali on se prihvatio za nekakvu gredu i voda ga je izbacila na žalo. Zacijelo ste o
tome čitali.

— Vrlo vjerojatno. Ne volim Francuze.

— Kapetan Talbot, i sam mornarički časnik, vrlo je ljubazno povjerio svom

kućanstvu brigu za tog... stranog časnika. On nije znao engleski. I gospo đica je
Woodruff zamoljena da prevodi i da se njime bavi.

— Ona govori francuski? — Uzbuđenje gospođe Poulteney pri tom užasnom

otkriću zamalo je bilo dovoljno da porazi župnika. Ali on se tada ipak poklonio,
sa smiješkom svjetskog čovjeka.

— Draga moja gospodo, kao većina guvernanta. Nije njihova krivnja što svijet
od njih zahtijeva takvu vrst obrazovanja. Ali, da se vratimo tom gospodinu

Francuzu. Moram, na žalost, reći da taj naziv nije zaslužio.

— Gospodine Forsythe!
Naglo se ispravila, ali ne suviše strogo da ne bi jadnog čovjeka natjerala da
potpuno umukne.

— Hitam da dodam kako se ništa neprilično nije zbilo u kući kapetana Talbota.
Ili uopće, što se tiče gospođice Woodruff, ni u kojoj kasnijoj prilici ili vremenu.
To mi svojom riječju jamči gospodin Fursey-Harris. Njemu su te okolnosti
mnogo bolje poznate nego meni. — Osoba na koju se pozvao bio je župnik u

Charmout-hu. — Ali Francuz je uspio zaokupiti čuvstva gospođice Woodruff.

Kad mu je noga zacijelila, otputio se ko čijom u Weymouth da bi ondje, kako se
općenito pretpostavljalo, pronašao priliku da otputuje kući. Dva dana nakon
što je otišao, gospođica Woodruff je stala uporno moljakati gospo đu Talbot da
joj odobri da napusti svoje mjesto. Rečeno mi je da je gospođa Talbot pokušala
saznati njezine razloge. Ali bez uspjeha.

— I dopustila je da ode bez otkaza?

Župnik je vješto zgrabio priliku koja mu se pružila. — Slažem se — to je bilo

veoma nepromišljeno. Tako nije smjela postupiti. Da je gospo đica Woodruff
imala razumnije poslodavce, nema dvojbe da se ova tužna zgoda ne bi nikad ni
dogodila. — Napravio je stanku, kako bi gospoda Poulteney mogla shvatiti
implicirani kompliment. — Ali da skratim. Gospođica Woodruff sastala se s
Francuzom u Weymothu. Njeno je ponašanje uistinu za krajnju osudu. Ali
obaviješten sam da je stanovala kod neke rođakinje.

— To je ne ispričava u mojim očima.

— Razumije se. Ali morate zapamtiti da ona nije dama po ro đenju. Niži slojevi
nisu tako skrupulozni kao mi, kad je u pitanju forma. Nadalje, propustio sam da
vam kažem da joj je Francuz dao obećanje. Gospođica Woodruff otišla je u

Weymoth čvrsto uvjerena da će se udati.

— Ali zar on nije bio katolik?

Gospoda Poulteney vidjela je sebe kao čisti Patmos u zapjenjenom oceanu

papizma.

— Na žalost, držim da njegovo ponašanje pokazuje kako uopće nije imao

nikakve kršćanske vjere. Ali on joj se nedvojbeno prikazao kao jedan od naše
nesretne braće po religiji u toj zavedenoj zemlji. Nakon nekoliko dana vratio se
u Francusku pošto je obećao gospođici Woodruff da će doći po nju čim se
sastane sa svojom obitelji i osigura mjesto na novom brodu — još je jedna od
njegovih laži bila da će biti unapređen u kapetana kad se vrati — da će se vratiti
ovamo, u sam Lyme, oženiti se s njom i odvesti je sa sobom. I odonda ona čeka.
Potpuno je jasno da je taj čovjek bio bezdušan varalica. Nema dvojbe da se
nadao da će uspjeti to jadno stvorenje navesti na neke opa čine u Weymouthu.
I kad su mu njezina stroga kršćanska načela pokazala jalovost njegova
nastojanja, on je otplovio.

— A što se s njom odonda događalo? Gospođa Talbot je valjda nije uzela

natrag?

— Gospodo, gospoda Talbot je ponešto ekscentrična dama. Ona joj je ponudila

da se vrati. Ali sada dolazim do najtužnijih posljedica moje priče. Gospođica
Woodruff nije poludjela. Daleko od toga. Ona je savršeno kadra obavljati svaku
dužnost koja joj se povjeri. Ali trpi od teških napada melankolije. Nedvojbeno ih
djelomice možemo pripisati kajanju. Ali također, moram na žalost reći, i
njezinoj fiksnoj ideji da je poručnik pošten čovjek i da će joj se jednog dana
vratiti. Zbog toga je možete često vidjeti kako uporno obilazi lučke dijelove
našega grada. Sam gospodin Fursey-Harris ozbiljno je nastojao ukazati toj ženi
na beznadnost, da ne kažemo nedoličnost, njezina ponašanja. Ukratko, da ne
okolišamo suviše, gospođo, ona je pomalo suluda.

Tada je nastupila šutnja. Župnik se rezignirano prepustio jednom poganskom

bogu — bogu slučaja. Osjećao je da gospođa Poulteney računa. Njeno mišljenje
o sebi samoj zahtijevalo je da pokaže užas i sablazan pri pomisli da bi takvoj
osobi bilo dopušteno da ude u kuću Marlborough. Ali valjalo je uzeti u obzir i
Boga.

— Ona ima rodbine?

— Koliko sam shvatio, nema.

— Kako se izdržavala otkako...?

— Vrlo bijedno. Shvatio sam da se pomalo bavila šivanjem. Mislim da ju je

gospođa Tranter tako uposlila. Ali uglavnom živi od svoje uštede od ranijeg
namješ-tenja.

— Štedjela je dakle.

Župnik je opet duboko udahnuo.

— Ako je uzmete sebi, gospođo, mislim da će biti uistinu pošteđena i spašena.

— Zatim je izbacio svoj adut. — A možda će — premda nije na meni da sudim
vašoj savjesti — možda će i ona, sa svoje strane, nekoga spasiti.

Gospođi Poulteney se odjednom prikazala blještava i božanstvena vizija; bila je

to lady Cotton, koja je dobila po ukočenom nosu. Namrštila se i zagledala u svoj
raskošni sag.

— Voljela bih da me posjeti gospodin Fursey -Harris.

I tjedan dana poslije, u pratnji župnika Lymea, on ju je posjetio, pijuc kao

madeiru, i govorio — i prešućivao — kao što mu je njegov crkveni kolega
savjetovao. Gospoda Talbot ih je opskrbila jednom beskona čnom preporukom,
koja je više štetila nego koristila, budući da je sramotno propustila da dovoljno
osudi ponašanje mlade guvernante. Jedna je fraza posebno najedila gospodu
Poulteney. »Monsieur Varguennes bio je izuzetno šarmantna osoba, a kapetan
Talbot me zamolio da vam nagovijestim kako mornarski život nije najbolja škola
ćudoređa.« Isto tako, nije je uopće zanimalo da je gospođica Šarah »vješta i
savjesna učiteljica« ili da »mojoj djeci veoma nedostaje«. Ali o čigledna
labavost moralnih normi i budalasta sentimentalnost gospo đe Talbot napokon
su pomogle Sari, s obzirom na gospodu Poul -teney; za nju su značile izazov.

I tako je Šarah došla na razgovor u pratnji župnika. Od početka se potajno

dopala gospođi Poulteney, budući da je izgledala tako potištena, tako dotučena
okolnostima. Istina, sumnjivo je izgledala bliže dvadeset i petoj — što je uistinu
i bila — nego kao da joj je oko »trideset, ili možda i više«. Ali bila je tu njezina
zaista vidljiva tuga koja je pokazivala da je grešnica, a gospo đa Poulteney nije
željela imati posla ni s kim tko se očigledno nije mogao svrstati u tu kategoriju.
Osim toga, osje ćala se njezina zatvorenost, koju je gospoda Poulteney odlučila
protumačiti kao nijemu zahvalnost. Iznad svega, s još živom uspomenom na
tako brojnu odbjeglu poslugu, stara se dama užasavala drskosti
i nametljivosti, pojmova koji su u njenom iskustvu zna čili isto što i govoriti
prije nego si oslovljen, i predvi đati njena pitanja, što ju je lišavalo užitka da
pita zašto nisu bila predviđena.

Tada joj je, na župnikovu sugestiju, govorila pismo u pero. Rukopis je bio
izvanredan, pravopis besprijekoran. Zadala joj je još lukavij u kušnju. Ponudila
je Sari svoju Bibliju i naložila joj da čita. Gospođa Poulteney je dulje vremena
razmišljala o izboru odlomka; i bila je bolno rastrzana između 119. psalma
(Blaženi oni kojih je put neokaljan) i 140. psalma (Izbavi me, Jahve, od čovjeka
zlobna). Napokon je izabrala prvi; i slušala je ne samo glas koji čita, već i bilo
kakav zlokobni znak da čitateljica riječi psalmista ne uzima ozbiljno k srcu.

Sarin je glas bio čvrst i dosta dubok. Zadržao je tračak provincijskog naglaska,
ali u to doba otmjeni naglasak nije još bio onako važan društveni rekvizit kakav
će postati kasnije. Bilo je ljudi u Gornjem domu, čak vojvoda, koji su još uvijek
govorili s tragom naglaska svoje pokrajine; i nitko zbog toga nije o njima imao
lošije mišljenje. Možda je, kao suprotnost nenadahnutom mucanju gospode
Fairlev, taj glas najprije zadovoljio gospodu Poultenev. Ali zanio ju je; isto kao i
držanje djevojke dok je čitala: »O, kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam
pravila!«

Preostalo je još kratko ispitivanje.

— Gospodin Forsvthe mi kaže da gajite sklonost prema jednoj osobi iz strane

zemlje.

— Ne želim o tome govoriti, gospođo.

Dakle, da se bilo koja djevojka usudila takvo nešto reći gospođi Poultenev,
uslijedili bi Dies Irae. Ali ovo je bilo izre čeno otvoreno, bez straha, a ipak s
poštovanjem; i jednom u životu gospođa Poultenev propustila je zlatnu priliku
da nekog tiranizira.

— Ne želim imati francuskih knjiga u svojoj kući.

— Ne posjedujem ni jedne. Kao ni engleske, gospo đo.

Nije posjedovala ni jedne, mogu ovdje dodati, zato što su sve bile prodane; ne
zato što bi bila neki rani preteča velecijenjenog McLuhana.

— Ali valjda imate Bibliju?

Djevojka je stresla glavom. Župnik se umiješao.

— Ja ću se za to pobrinuti, draga moja gospođo Poultenev.

— Rečeno mi je da ste veoma revna u pohađanju službe božje.

— Da, gospodo.

— Neka tako i ostane. Bog nas tješi u svakoj nevolji.

— Trudim se da vjerujem zajedno s vama, gospodo.

Gospoda Poulteney je postavila najteže pitanje, zapravo pitanje koje ju je
župnik izričito zamolio da ne postavlja.

— Što ako se ta... osoba vrati; što onda?

Ali Sarah je i opet učinila najbolje što je mogla: nije rekla ništa i naprosto je
spustila glavu i stresla je. U svojem sve povoljnijem raspoloženju gospoda
Poulteney je to izvoljela shvatiti kao nagovještaj nijemog kajanja.

I tako se upustila u svoje dobro djelo.

Nije joj dakako palo na pamet da upita zašto bi Sarah, koja je odbijala ponude
za rad od manje strogo kršćanskih duša nego što je bila gospoda Poulteney,
željela doći baš u njezinu kuću. Za to su postojala dva veoma jednostavna
razloga. Prvi je bio da se iz kuće Marlborough pružao veličanstven pogled na
zaljev Lyme. Drugi je bio još jednostavniji. Imala je točno sedam penija na
ovome svijetu.
7

Izvanredna produktivnost moderne industrije... dopušta neproduktivno

zapošljavanje sve većeg i većeg dijela radničke klase, i dosljedno tome, u
razmjerima koji se neprestano šire, reprodukciju pradavnih ku ćnih robova pod
nazivom služinske klase, uključivši sluge, služavke, lakaje itd.

MARX, Kapital (1867)

Jutro, kad je Sam razgrnuo zastore, preplavilo je Charlesa onako kao što bi
gospoda Poulteney — tada još uvijek čujno usnula — mogla poželjeti da je,
nakon prikladno svečane stanke, preplavi raj kad umre. Otprilike desetak puta
godišnje podneblje blage obale Dorse-ta donosi takve dane — ne naprosto
ugodno blage dane izvan sezone, već zanosne trenutke sredozemne topline i
prozračnosti. Priroda tada pomalo poludi. Pauci, koji bi morali spavati zimski
san, trče po vrelim jesenskim stijenama u studenome; kosovi pjevaju u
prosincu, jaglaci bujaju u siječnju; a ožujak oponaša lipanj.

Charles je sjeo u krevetu, strgnuo noćnu kapicu s glave, natjerao Sama da

širom otvori prozore i oslanjajući se na dlanove zagledao se u sunčane zrake
koje su se prosipale u sobu. Blaga sjeta što ga je tištala prethodnoga dana
otplovila je s oblacima. Osjećao je kako mu se topli proljetni zrak mazno
probija kroz poluotvorenu noćnu košulju sve do golog vrata. Sam je stajao
oštreći britvu, i para se primamljivo dizala iz bakrenog vr ča što ga je donio sa
sobom, s nekakvim proustov-skim bogatstvom evokacije — toliko ovako
sretnih dana, toliko sigurnosti položaja, poretka, mira, civilizacije. Na ulici
poplo čenoj kaldrmom ispod prozora je neki jahač smireno kloparao prema
molu. Ponešto smioniji lahor pokrenuo je otrcane crvene zastore od baršuna
na prozoru; ali u tom su svjetlu čak i oni izgledali prekrasno. Sve je bilo
vrhunski dobro. Svijet će uvijek biti ovaj i ovakav.
Čulo se kloparanje sitnih papaka, nemirno blejanje i kme čanje. Charles je
ustao i pogledao kroz prozor. Dva starca u širokim seoskim haljecima, s
poramkom nabranim i prošivenim kao saće, stajala su i razgovarala na
suprotnoj strani ulice. Jedan je bio pastir, oslonjen o svoj kukasti štap.
Dvanaest ovaca i nešto više janjadi uznemireno je stajalo nasred ulice. Takvi
ostaci mnogo starije Engleske, u folklornom ruhu, bili su ve ć 1867. slikoviti,
premda ne i rijetki; svako je selo imalo svojih desetak sijedih glava u starinskim
haljecima. Charles je požalio što ne zna risati. Zaista, život je na ladanju
dražestan. Okrenuo se svome sluzi.

— Na časnu riječ, Same, u ovakav dan mogao bih razmatrati mogu ćnost da
nikad više u životu ne pogledam London.

— Ako budete i dalje stajali na tom zraku, gospodine, borme ni ne ćete.

Gospodar ga je trpko pogledao. On i Sam bili su zajedno ve ć četiri godine i

uzajamno su se poznavali znatno bolje nego partneri u mnogo kojoj navodno
prisnijoj zajednici.

— Same, opet si pio.

— Nisam, gospodine.

— Je li nova soba bolja?

— Jest, gospodine.

— A društvo?
— Vrlo pri'vatljivo, gospodine.

— Quod est demonstrandum. Objesio si nos u jutro u koje bi i škrtac

propjevao.

Ergo, napio si se.

Sam je iskušao oštricu smrtonosne britve na rubu svog malog palca, s izrazom
lica koji je davao na znanje kako bi sada svakog trenutka mogao promijeniti
odluku i iskušati je na rođenom vratu; ili možda čak i na vratu svog
nasmiješenog gospodara.

— Ma znate, ona cura iz kuhinje kod gospo đice Tranter. Ne bi ja...

— Najljepše te molim da odložiš taj instrument. I budi malo jasniji.

— Ma vidio sam je. Tamo dole. — Pokazao je palcem prema prozoru. — Viče
preko ceste na sav glas.

— A što viče, molim te lijepo?

Samov izraz lica produbio se u prijete ći bijes. — 'Imaš li vreću čađi?' —

Napravio je sumornu stanku. — Gospodine.

Charles se veselo nakesio.

— Poznam tu djevojku. To je ona u sivoj haljini? Onako ružna lica? — Bilo je to
neljubazno od Charlesa, budu ći da je govorio o djevojci kojoj je dan ranije
skinuo šešir, najpoželjnijem stvorenjcu za udaju kojim se Lyme mogao
pohvaliti.

— Ne baš ružna. Barem, izgledom nije.

— Aha. Tako dakle. Kupido je nepravedan prema Cockneyjima.

Sam mu je dobacio indignirani pogled. — Ne bih je dotaknuo ni malim prstom!

Vražja mljekarica.

— Nadam se da ne koristiš taj pridjev u doslovnom smislu, Same. Možda jesi,

kao što to tako često tvrdiš, rođen u krčmi...

— Prva vrata do krčme, gospodine.

— U neposrednom susjedstvu krčme, ali ne želim da se služiš i jezikom krčme

na ovakav dan.

— Ma poniz'la me, gospodin Charles. Čuli su svi konjušari. — Budući da su »svi

konjušari« uključivali točno dvije osobe, od kojih je jedan bio gluh kao top,
Charles nije pokazao izrazitu su ćut. Nasmiješio se, zatim rukom dao znak Samu
da mu natoči vruću vodu.
— Daj mi sad moj doručak, hajde. Danas ću se sam obrijati. I donesi mi
dvostruku porciju pogačica.

— Da, gospodine.

Ali Charles je zaustavio mrzovoljastog Sama na vratima i priprijetio mu

četkicom za brijanje.

— Ove ladanjske djevojke suviše su bojažljive da bi izvikivale takve prostote

otmjenoj londonskoj gospodi — osim ako nisu ozbiljno izazvane. Na žalost,
slutim, Same, da si bio razuzdan. — Sam je stajao otvorenih usta. — A uzdam
se da ćeš sada zauzdati svoja čuvstva i smjesta mi donijeti doru čak, inače ću
pouzdano usmjeriti svoju cipelu prema stražnjem dijelu tvoje mizerne
anatomije.

Vrata su se tada zatvorila, i to ne previše nježno. Charles je sam sebi namignuo

u zrcalu. A zatim je iznenada stavio još jedno desetljeće na lice: sušta
ozbiljnost, dostojanstveni mladi pater familias; zatim se popustljivo nasmiješio
tim svojim licima i euforiji; zauzeo pozu i uronio u nježno promatranje vlastitih
crta. Bile su zaista veoma pravilne — široko čelo, brk crn kao kosa, koja se
raščupala kad je skinuo noćnu kapicu, zbog čega je izgledao mladi nego što je
bio. Put mu je bila dolično blijeda, premda manje nego većini londonske
gospode — jer bilo je to doba kad opaljenost od sunca uop će nije bila
socijalno-seksualni simbol društvenog statusa, već, naprotiv: naznaka nižeg
staleža. Da, kad se malo bolje promotrilo, u ovakvom trenutku bilo je to
pomalo budalasto lice. Sićušni valić jučerašnjeg nezadovoljstva opet ga je
preplavio. Odve ć nedužno lice, kad bi mu se strgnula službena izvanjska
krinka; odve ć malo uspjeha. Postojao je zapravo samo dorski nos, smirene sive
o či. Vrlo očigledno, nije mu nedostajalo odgoja i poznavanja samoga sebe.
Počeo je prekrivati to neodređeno lice sapunicom. Sam je bio otprilike deset
godina mla đi od njega; premlad da bude dobar sobar, a osim toga, rastresen,
svadljiv, tašt, uvjeren da je veoma pronicav; suviše sklon da se šali i
besposličari napola izvaljen sa slamkom ili stru čkom peršina zataknutim u uglu
usta; ili da - ženska francuskog poručnika izigrava ljubitelja konja, ili lovi vrapce
pod sitom, dok ga uzalud dozivaju na katu.

Dakako, za nas svaki sluga londonskog podrijetla po imenu Sam smjesta priziva
u sjećanje besmrtnog Wellera; i nema dvojbe da je Sam potekao upravo iz
takve sredine. Ali prošlo je trideset godina otkako su Pickwickovci prvi put
zablistali u svijetu. Samova ljubav prema konjima nije bila uistin u vrlo duboka.

Više je nalikovao nekom modernom pripadniku radničke klase koji drži da je

temeljito poznavanje automobila znak njegova društvenog napretka. On je
znao čak i za Sama Wellera, ne iz knjige, ve ć iz scenske verzije knjige; i znao je
da su se vremena promijenila. Njegovo pokoljenje Cockneyja bilo je ve ć
stupanj iznad toga; i ako je rado zalazio u staje, bilo je to ponajviše zato da
pokaže taj stupanj provincijskim konjušarima i slugama.

Sredina stoljeća bila je svjedokom pojave potpuno nove vrsti dendija na

engleskoj pozornici; stara varijanta iz viših slojeva, izblijedjeli potomci Beau

Brummela, bili su poznati kao »svvells«; ali novi mladi imu ćni o-brtnici i tobože
više kućne sluge poput Sama upustili su se u konkurenciju s kroja čke strane.
Sami »svvells« zvali su ih »snobovi«; Sam je bio vrlo zgodan primjer snoba u
tom lokaliziranom smislu riječi. Imao je vrlo razvijen smisao za stil u odijevanju
— jednako razvijen kao »mod« u 1960-im godinama; i trošio je
većinu svoje plaće na to da drži korak s modom. A drugo svojstvo te nove klase
pokazivao je u svojoj borbi da savlada jezik.

Već 1870, slavnu nesposobnost Sama Wellera da izgovori v osim kao w,

stoljetni znak običnog Londonca, jednako su prezirali i »snobovi« kao i
građanski roma-nopisci, koji su je još neko vrijeme, i to potpuno netočno,

umetali u dijalog svojih londonskih likova. Borba snobova bila je mnogo više
borba s aspiratima; teška borba, u slučaju našega Sama, i češće izgubljena nego
dobivena. Ali njegovi pogrešno izgovoreni glasovi a i h nisu bili uistinu smiješni;
bili su znakovi socijalne revolucije, a to Charles nije uspio spoznati.

Možda je to bilo stoga što mu je Sam pružao nešto silno potrebno u njegovu
životu — svakodnevnu priliku za brbljanje, za povratak đačkom dobu, u kojoj je
Charles mogao, da tako kažemo, izlučivati svoju karakterističnu i bijednu
sklonost prema rafiniranim igrama rije či i dvosmislenostima: prema humoru
koji se, s izuzetno neugodnom čistoćom, temelji na obrazovnim povlasticama.
A ipak, premda bi se moglo činiti da je Charlesovo ponašanje otežavalo već i
onako grubu uvredu u obliku ekonomske eksploatacije, moram istaknuti da je
njegov odnos prema Samu uistinu pokazivao neku vrst privrženosti, ljudsku
sponu koja je bila znatno bolja od frigidne barijere što s u je mnogi novi
bogataši, u razdoblju zasićenom novim bogatstvima, u to vrijeme podizali
između sebe i svoje posluge.
Istina, Charles je za sobom imao mnoga pokoljenja služinčadi; novi bogataši
njegova doba nisu imali ni jedno — uistinu, vrlo su često bili djeca slugu. On
nije mogao zamisliti svijet bez posluge. Novi bogataši jesu; i to ih je opteretilo
još mnogo surovijim zahtjevima prema svom relativnom statusu. Pokušavali su
svoje sluge pretvoriti u strojeve, dok je Charles vrlo dobro znao da mu je Sam
istodobno djelomice i drug — njegov San-cho Panza, pučki lik iz drame koji
podržava njegovo duhovno obožavanje Ernestine —Dorothee. Držao je Sama
ukratko zato što ga je on često nasmijavao; ne zato što nije bilo moguće naći
bolji »stroj«.

Ali razlika između Sama Wellera i Sama Farrovva (to jest, izme đu 1836. i 1867)
bila je ova: prvi je bio sretan u svojoj ulozi, drugi ju je podnosio. Weller bi bio
odgovorio na onu vreću čadi, i to osvetničkom rječitoš-ću. Sam se ukočio,
»podigao obrve« i okrenuo leda.

Tu valja se more, gdje stablo je raslo o zemljo, koje si mijene vidjela! Tu gdje
dugačka ulica huči, morske je pučine tišina vladala.

Brda su sjene, prelijevaju se, od oblika do oblika, ništa ne stoji, pretapa se kao
magla, to čvrsto kopno poput oblaka se oblikuje i nestaje.

TENNYSON, In Memoriam (1850)

Ali ako dandanas želite istodobno ništa ne raditi i biti poštovan, najbolja je
izlika baviti se nekim dubokoumnim studijem...

LESLIE STEPHEN, Crtice iz Cambridgea (1865)

Toga jutra u Lymeu bilo je još natmurenih lica, osim Samova. Ernestina se
probudila u raspoloženju koje je blistavo obećanje dana samo pogoršalo.
Tegoba je bila poznata; ali nije dolazilo u obzir da njezine posljedice nametne
Charlesu. I tako je, kad je poslušno navratio u kuću tetke Tranter u deset sati,
ustanovio da ga je dočekala samo ta dama: Ernestina je provela pomalo
nemirnu noć i željela bi se odmoriti. Ne bi li se mogao vratiti toga
poslijepodneva na čaj, kad će joj nedvojbeno već biti bolje? Budući da je
Charles na zabrinuto raspitivanje — ne bi li valjalo pozvati liječnika? — dobio
uljudno negativan odgovor, on se oprostio. I pošto je naredio Samu da kupi
koliko god može cvijeća i odnese ga u kuću ljupke bolesnice, uz dopuštenje i
savjet da sam ponudi cvi -jetak ili dva mladoj gospođici tako neprijateljski
raspoloženoj prema čađi, za koju je laganu dužnost smio poslije uzeti slobodan
dan kao nagradu (nisu svi viktori -janski poslodavci izravno odgovorni za
komunizam), Charles se suo čio s vlastitim slobodnim satima.

Izbor mu je bio lagan; on bi dakako bio otišao kamo god to Ernestinino zdravlje
zahtijevalo, ali valja priznati da je činjenica što je to bio upravo Lyme Regis
ugodno olakšala ispunjavanje njegovih predbračnih dužnosti.

Stonebarrow, Black Ven, Ware Cliffs — ta vam imena vjerojatno vrlo malo
znače. Ali Lyme je smješten usred jednog od rijetkih nalazišta kamena poznatog
kao modri lias. Za pukog zaljubljenika u pejzaže taj kamen nije privlačan.
Posebno sumorne sive boje, po opipu nalik na okamenjeno blato, prije bi se
moglo reći da djeluje prijeteće nego slikovito. Osim toga je pri-jevaran jer su
mu slojevi krhki te pokazuje tendenciju prema sklizanju, zbog
ega je ovom malom pojasu od dvadesetak kilometara obale u modrom liasu
more u povijesti otelo gotovo više zemlje nego bi lo kojem drugom kraju
Engleske. Ali njegova velika zasićenost fosilima i njegova mobilnost pretvorili su
ga u meku britanskih paleontologa. U ovih posljednjih stotinjak godina
najuobičajenija životinja na njegovim obalama jest čovjek — koji rukuje

ekićem geologa.

Charles je već prije toga posjetio vjerojatno najčuveniju trgovinu u Lymeu toga
doba — The Old Fossil Shop, koju je utemeljila znamenita Mary Anning, žena
bez formalnih škola, ali obdarena genijem za otkrivanje dobrih primjeraka — i u
to doba često neklasificira-nih. Bila je prva osoba koja je vidjela kostur
Ichthyosaurus platyodon; i premda su mnogi znanstvenici njenoga doba sa
zahvalnošću iskoristili njezine nalaze da u -čvrste vlastitu reputaciju, jedna je od
najgorih sramota britanske paleontologije činjenica da ni jedan domaći tip ne
nosi oznaku anningii. Toj se istaknutoj mjesnoj uspomeni Charles odužio s
poštovanjem — i gotovim novcem za brojne amonite i Isocrina koje je želio
smjestiti u vitrine duž zidova svoje radne sobe u Londonu. Međutim, bilo je i
razočaranja, jer se u to doba specijalizirao u jednoj grani od koje je trgovina
starim fosilima imala vrlo malo primjeraka na prodaju.

Bio je to echinoderm ili okamenjeni morski ježi -nac. Ponekad ih engleski zovu
tests (po latinskom testa, crijep ili zemljani lonac); američki, pješčani dolari.

Oni variraju po obliku, premda su uvijek savršeno simetri čni; a zajednički im je

nježno zamagljen prugasti uzorak. Bez obzira na njihovu znanstvenu vrijednost
(vertikalna serija nađena na Beachv Head početkom 1860-ih godina bila je
jedna od prvih praktičkih potvrda teorije evolucije), oni su uistinu krasni mali
predmeti; a dodatna im je draž što ih je uvijek vrlo teško na ći. Možete tražiti
danima, a ne naići ni na jednoga; a jutro u kojemu na đete dva ili tri zaista je
jutro koje se pamti. Možda je, kao čovjeka koji nije znao što će sa svojim
vremenom, rođenog amatera, Charlesa k njima podsvjesno privuklo upravo to;
imao je dakako i znanstvene razloge, i zajedno sa svojim drugovima po hobiju
rekao bi in-dignirano kako su Echinodermia »sramotno zanemareni«, poznato
opravdanje za čovjeka koji provodi previše vremena na premalenom području.
Ali ma kakvi bili njegovi motivi, on je bio opsjednut ježincima.

Ježinci se međutim ne nalaze u modrom liasu, već u gornjim slojevima

škriljevca; i trgovac fosilima savjetovao mu je da je najbolje tražiti na podru čju

zapadno od grada, a ne nužno na obali. Otprilike pola sata nakon što je posjetio
tetku Tranter, Charles se opet našao na Cobbu.

Veliki gat nije bio nimalo pust toga dana. Ribari su kalafatali čamce, krpali
mreže, popravljali lonce za rakove i jastoge. Bilo je tu i ljudi boljega soja, ranih
gostiju, stalnih stanovnika mjesta, koji su šetkali kraj još uvijek uzbibanog, ali
sada blagog mora. Charles je primijetio da onoj ženi koja je zurila u daljinu
nema ni traga. Ali nije više mislio ni o njoj — ni o Cobbu — i krenuo je hitrim i
gipkim korakom, veoma razli čitim od svog uobičajenog lijenog gradskog
šetkanja, po obali ispod klisura Ware prema svom odredištu.

Da ste ga vidjeli, morali biste se nasmiješiti jer je bio brižljivo opremljen za

svoju ulogu. Obuo je čvrste potkovane visoke cipele i platnene gamaše u koje
su ispod koljena bile utaknute norfolške hlače od debelog flanelskog štofa. Uz
to je nosio tijesan i besmisleno dugačak kaput; platneni široki šešir neodređene
bež boje; čvrsti jasenov štap koji je kupio na putu prema Cobbu; i golemu
naprtnjaču, iz koje ste mogli istresti već oteža-lu zbirku čekića, vrećica,
bilježnica, okruglih limenih kutijica, sjekirica i tko zna što još. Ništa nam danas
nije tako teško shvatiti kao tu metodičnost viktorijanaca; najbolje se (i
najgrotesknije) iskazuje u savjetima koji se tako široke ruke dijele putnicima u
prvim izdanjima Baedekera. Gdje je tu, čovjek se pita, uopće još moglo biti
užitka? Kako, u slučaju Charlesa, on nije mogao uvidjeti da bi mu lagana
odjeća bila mnogo udobnija? Da mu šešir nije potreban? Da su čvrste
potkovane cipele na žalu posutom kamenjem jednako prikladne kao klizaljke?

Pa dobro, smijemo se. Ali možda ima nešto divljenja vrijedno u tom razdvajanju
onoga što je najudobni-je od onoga što se najviše preporučuje. Tu opet iznova
nailazimo na onu jabuku razdora izme đu dva stoljeća: mora li nas dužnost*
tjerati ili ne? Ako shvatimo tu opsjednutost obla čenjem za pravu ulogu,
pripremljenošću za svaku eventualnost, kao puku glupost, sljepilo pred

* Bilo bi dobro da ovdje, kao podsjetnik da su srednjeviktorijanski agnosticizam

i ateizam (za razliku od modernog) bili strogo povezani s teološkom dogmom,
citiram slavni epigram George Eliot: »Bog je nezamisliv, besmrtnost je
nevjerojatna, ali dužnost je neopoziva i apsolutna«. A još više neopoziva,
možemo dodati, u nazočnosti tako užasnog dvostrukog nedostatka vjere.

empirijskim, mislim da ozbiljno — ili bolje reći površno — griješimo sudeći o

našim precima; jer upravo su ljudi veoma nalik Charlesu, i isto toliko

opterećeni odjećom i opremom kao što je on bio toga dana, položili temelje
čitavoj našoj modernoj znanosti. Njihova ne -razumnost u tom smjeru bila je
tek simptom njihove ozbiljnosti u mnogo važnijim stvarima. Oni su osje ćali da
obavijesti koje imaju o svijetu nisu adekvatne; da su dopustili da im se prozori u
stvarnost zamagle konvencijama, religijom, društvenom stagnacijom; znali su,
ukratko, da ima mnogo toga što moraju otkriti i da je otkriće od bitne važnosti
za čovjekovu budućnost. Mi mislimo (osim ako ne živimo u istraživačkom
laboratoriju) da nemamo što otkriti, i jedino što je za nas od bitnog značenja
tiče se čovjekove sadašnjosti. Utoliko bolje za nas? Možda. Ali nismo mi oni koji
će na kraju suditi.
I tako ja ne bih bio suviše sklon da se smijem toga dana kad je Charles, nakon
što je cijelim putem po obali kuckao čekićem i saginjao se i razgledao kamenje,
pokušao deseti put preskočiti preširoki jaz između kamenja i sramotno se
ispružio nauznak. Nije Charlesu posebno smetalo što se okliznuo, jer dan je bio
prekrasan, lijasičkih je fosila bilo mnogo, a ubrzo je ustanovio da je potpuno
sam.

More je svjetlucalo, škurci kliktali. Jato oštrigara, crnih i bijelih i

koraljnocrvenih, letjelo je pred njim kao vjesnici njegova napredovanja. Zatim
je naišao na zavodljive bare među stijenama, i užasne su se heretičke misli
pojavile u mozgu jadnika — ne bi li bilo zabavnije, ne, ne, znanstveno vrednije,
prihvatiti se biologije mora? Možda odreći se Londona, živjeti u Lymeu... ali

Ernestina to nikad ne bi dopustila. Nastupio je čak, drago mi je što to mogu

zabilježiti, jedan posve ljudski moment kada se Charles oprezno ogledao oko
sebe, uvjerio se da je potpuno sam, a onda pažljivo izuo teške cipele, gamaše i
čarape. Đački trenutak, i on se pokušao sjetiti jednog stiha iz Homera koji bi ga
pretvorio u klasični trenutak, ali omela ga je potreba da uhvati jednog malog
račića koji se dao u bijeg kad je gigantska podvodna sjena pala na njegove
budne isturene oči.

Jednako kao što možda prezirete Charlesa zbog preopterećenosti opremom,

možda ga prezirete i zbog toga što se nije nizašto specijalizirao. Ali morate pri
tome imati na umu da prirodopis tada nije imao pejorativni smisao bijega od
stvarnosti kao što ima danas — i to, vrlo često, bijega u sentiment. Charles je
bio vrlo spreman ornitolog, a uz to i botani čar. Možda bi bilo bolje da je
zatvorio oči i usredotočio se samo na fosilne morske ježince, ili posvetio svoj
život podjeli alga, kad bi bila riječ o znanstvenom napretku; ali sjetite se
Darwina i njegova Putovanja broda »Beagle«. Podrijetlo vrsta je trijumf
generalizacije, a ne specijalizacije; pa čak kad biste mi i mogli dokazati da bi ovo
drugo bilo bolje za Charlesa kao netalentiranog znanstvenika, još uvi jek bih
ustrajao na tome da je ono prvo bilo bolje za Charlesa kao ljudsko bi će. Ne
samo da amateri smiju sebi dopustiti da se u sve pletu; oni se moraju u sve
plesti, i neka vrag nosi umišljene znanstvenike koji ih pokušavaju zatvoriti u
nekakvu usku oubliette.

Charles se nazivao darvinistom, a ipak nije istinski shvatio Darwina. Ali, da

budemo iskreni, nije ni sam Darwin. Ono što je taj genij poremetio bila je
Linnaeu-sova Scala Naturae, ljestvica prirode, čiji je kamen temeljac, jednako
bitan za nju kao što je božanstvo Krista za teologiju, bio nulla species nova:
nova vrsta ne može ući u svijet. To načelo objašnjava linnéovsku opsjednutost
klasificiranjem i imenovanjem, fosilizira -njem postojećeg. Sada to možemo
shvatiti kao unaprijed osu đen pokušaj da se stabilizira i učvrsti nešto što je u
stvarnosti u neprestanom kretanju, i čini se vrlo primjerenim da je sam
Linnaeus napokon poludio; on je znao da je u labirintu, ali nije znao da je to
labirint čiji se zidovi i hodnici vječno mijenjaju. Čak se i Darwin nije potpuno
otresao tih švedskih okova, i nikako ne možemo Charlesa optužiti za misli koje
su mu prolazile mozgom dok je promatrao slojeve liasa u stijenama nad sobom.

On je znao da je nula species nova čista glupost; ali je ipak u tim slojevima vidio
postojanje izvanredno umirujućeg reda. Možda je mogao vidjeti vrlo
suvremenu socijalnu simboliku u mrvljenju i raspadanju tih si -vomodrih
naslaga; ali što je zaista vidio, bila je neka vrst strukturiranosti vremena, u kojoj
su se neumoljivi zakoni (i stoga blagotvorno božanski, jer tko može ustvrditi
kako red nije najviše dobro čovječanstva?) vrlo pogodno rasporedili da
omoguće održanje najsposobnijih i najboljih, exemplia gratia Charlesa
Smithsona, u ovaj krasni proljetni dan, samoga, revnoga i znatiželj noga,
punoga razumijevanja i prihvaćanja, otvorenih očiju i zahvalnoga. Nedostajala
je dakako prirodna posljedica propasti ljestvice prirode: to jest, ako nova vrsta
može nastati, stara joj vrsta vrlo često mora napraviti mjesta. Osobnog je
umiranja Charles bio svjestan — svaki je viktorijanac morao biti. Ali op će je
izumiranje bilo pojam jednako dalek njegovom duhu toga dana kao onaj
najmanji oblak na nebu nad njim; pa čak i kad mu se, pošto je napokon opet
navukao čarape, ga-maše i cipele, u ruci našao vrlo konkretan primjer za nj.

Bio je to vrlo lijep fragment liasa s amonitnim otis -cima, čudesno jasnima
mikrokozmima makrokozma, uzvitlanim galaksijama koje su se prevrtale duž
dvadesetak centimetara kamena. Nakon što je savjesno ispisao etiketu s
datumom i mjestom nalaza, ponovo je izletio iz znanosti — ovaj put u ljubav.
Odlučio ga je dati Ernestini kad se vrati. Bio je dovoljno dražestan da joj se
dopadne; a napokon, ubrzo će ga ponovo dobiti s njom. Još bolje od toga,
povećani teret što ga je morao nositi na leđima pretvorio je taj dar istodobno u
trud. Dužnost, ugodno priklanjanje struji epohe, podigla je svoju strogu glavu.

A jednako tako i svijest da je šetkao polaganije nego što je namjeravao.

Raskopčao je kaput i izvukao srebrni sat s poklopcem. Dva sata! Naglo se

ogledao i vidio kako valovi oplakuju podnožje rta udaljenog kilometar i pol. Nije
mu prijetila opasnost da ostane odsječen, jer je već vidio strmu ali sigurnu
stazu točno pred sobom, koja je vodila uz klisuru do gustih šuma iznad nje.
Međutim, nije se mogao vratiti po obali.

Njegovo je odredište zaista i bila ova staza, ali namjeravao je do nje do ći brzo,
a zatim se popeti na razinu na kojoj se pojavljuje sloj škriljevca. Da bi se kaznio
za svoju sporost, prenaglo se uspeo stazicom, i morao je na čas sjesti da se
oporavi, obilno se znojeći pod jezivim flanelom. U blizini je čuo mali potočić i
ugasio je žed; nakvasio rupčić i ovlažio lice; a tada se počeo ogledavati oko
sebe.

9
... to srce, znadem, nije stvoreno da dugo bude ljubljeno: ali nešto mu zrači iz
dubina

previše čudno, previše nemirno, previše neukroćeno.

MATTHEW ARNOLD, Oproštaj (1853)

Iznio sam dva najočiglednija razloga zašto se Sarah Woodruff podvrgla

inspekciji gospode Poulteney. Ali ona je bila posljednja osoba koja bi na vodila
razloge, ma koliko instinktivno, a bilo je još mnogo drugih — doista moralo ih je
biti, jer je vrlo dobro znala kakav glas bije gospodu Poulteney u manje
uzvišenim krugovima Lymea. Jedan je dan bila neodlučna; zatim je otišla u
posjet gospodi Talbot da zatraži njezin savjet. Gospoda Talbot, međutim, bila je
izvanredno dobrodušna, ali ne posebno pronicljiva mlada žena; i premda bi ona
voljela ponovo primiti Saru k sebi — pa je to ranije čak i vrlo odlučno ponudila
— bila je svjesna da Sarah sad nije sposobna za onu neprestanu i cjelodnevnu
brigu nad svojim štićenicima, kakvu zahtijevaju dužnosti guvernante. A ipak je i
dalje veoma željela da joj pomogne.

Znala je da Sari sad prijeti neimaština, i ležala je budna noću zamišljajući

prizore iz romantičnije literature njenih djevojačkih dana, prizore u kojima na
smrt izgladnjele junakinje leže zgrčene na snijegom prekrivenim kućnim
pragovima, ili drhću u ognjici na nekom golom, vlažnom tavanu.

Ali jedna slika — zapravo ilustracija iz jedne poučne priče gospode Sherwood

— utjelovila je njezine najužasnije strepnje. Progonjena žena ska če s klisure.

Munja je bljesnula otkrivajući okrutna lica njezinih progonitelja nad njom; ali
najgori od svega jezivi je užas na blijedom licu ukletog stvorenja, i njen ogrt ač
koji se nabire uvis, golem, crn, uzvitlano gavranovo krilo grozne smrti.

I tako je gospoda Talbot prikrila svoje dvojbe o gospodi Poulteney i savjetovala

Sari da prihvati mjesto. Bivša guvernanta poljubila je na rastanku malog Paula i

Virginiju, i vratila se pješke natrag u Lyme kao osuđenica. Uzdala se u sud
gospođe Talbot; a ni jedna inteligentna žena koja se uzda u glupu ženu, ma
kako ona bila dobrodušna, ne može drugo ni očekivati.

Sarah je bila inteligentna, ali njezina je prava inteligencija pripad ala vrlo
rijetkoj vrsti; vrsti koja bi zacijelo prošla nezapažena u bilo kojem našem
modernom testu na fakultetu. Nije bila ni najmanje analiti čka ili sposobna za
rješavanje problema, i nedvojbeno je sim -ptomatično da je jedan jedini
predmet koji je s najvećom mukom svladavala bila matematika. Isto tako, nije
se manifestirala ni u obliku neke posebne živahnosti ili duhovitosti, čak ni u
njenim sretnijim danima. Prije bi se moglo re ći da je to bila neka zagonetna —
zagonetna za osobu koja nikad nije bila u Londonu, nikad dolazila u dodir sa
svijetom — sposobnost da klasificira vrijednost drugih ljudi: da ih razumije, u
najpunijem smislu te riječi.

Posjedovala je neku vrst psihološkog ekvivalenta vještine iskusnog trgovca

konjima — sposobnost da gotovo pri prvom pogledu razlikuje dobrog konja od
lošeg; ili kao da je, preskočivši stoljeće, bila rođena s kompjutorom u srcu.
Kažem u srcu, budući da vrijednosti koje je ocjenjivala pripadaju više srcu nego
mozgu. Mogla je osjetiti pretenzije šupljeg dokazivanja, laž nog obrazovanja,
pristrane logike kad bi na njih naišla; ali je mogla prozreti ljude i na rafiniraniji
način. A da nije bila svjesna kako, jednako kao što ni kompjutor ne može
protuma čiti vlastite postupke, ona ih je vidjela onakvima kakvi jesu, a ne ka
kvima su se pokušavali prikazati. Ne bi bilo dovoljno reći da je bila izvrstan
moralni sudac ljudi. Njeno je shvaćanje bilo šire od toga, i da joj je puki moral
bio kamen kušnje, ne bi se bila ponašala onako kako jest — jednostavna je
činjenica, naime, da ona nije odsjela kod rođakinje u Weymouthu.

Ta instinktivna dubina intuicije bila je prvo prokletstvo njezina života; drugo je

bilo njeno obrazovanje. Nije to bilo naro čito opsežno obrazovanje, ništa bolje
nego što se moglo steći u trećerazrednom seminaru za mlade dame u Exeteru,
gdje je učila u toku dana, a plaćala za učenje u toku večeri — a ponekad
duboko u noć — krpanjem rublja i drugim niskim poslovima. Nije se dobro
slagala s drugim učenicama. One su je gledale s visoka; a ona je odozdo gledala
kroz njih. Tako se dogodilo da je pročitala mnogo više romana i mnogo više
poezije, ta dva utočišta usamljenih, nego većina njezinog soja. Oni su joj služili
kao nadomjestak za iskustvo. Premda toga nije bila svjesna, ocjenjivala je ljude
isto toliko po normama Waltera Scotta i Jane Austen, kao po onima do kojih je
došla empirijskim putem; vi-deći ljude oko sebe kao likove iz književnosti i
donoseći poetski sud o njima. Ali, na žalost, ono što je sebe na taj način naučila
bilo je u velikoj mjeri podrovano onime š to su nju učili. Stekavši pokost dame,
pretvorena je u savršenu žrtvu kastinskog društva. Njezin ju je otac silom
izvukao iz vlastite klase, ali nije ju mogao podi ći u slijedeću.
Mladićima iz one koju je napustila postala je previše otmjena za udaju; onima
iz klase kojoj je težila ostala je suviše obična.

Taj otac, koga je župnik iz Lymea opisao kao »čovjeka izvanrednih načela«, bio
je upravo suprotno budući da se mogao pohvaliti izvanrednom zbirkom
potpuno pogrešnih načela. Ono što ga je natjeralo da kćer jedinicu pošalje u
internat nije bila briga za nju, ve ć opsjednutost vlastitim podrijetlom. Četiri
pokoljenja unatrag na očinskoj su strani otkrivena prava dokazana gospoda.
Postojalo je čak neko udaljeno srodstvo s obitelji Drake, irelevantna činjenica
koja se u toku godina postupno petrificirala u pretpostavku izravne
neprekinute loze od velikog Sir Francisa. Obitelj je zaista neko ć posjedovala
neku vrst majura u onoj hladnoj zelenoj ni čijoj zemlji između Dartmoora i
Exmoora. Sarin ga je otac tri puta vidio rođenim očima; i vratio se na malo
gospodarstvo koje je zakupio od golemog imanja Meritonovih da razmišlja, i
snuje, i sanjari.

Možda je bio razočaran kad mu se kćerka vratila kući iz škole u osamnaestoj

godini — tko zna kakva je čudesa zamišljao da će ga obasuti? — i sjela nasuprot
njemu za stol od brestovine i motrila ga dok se hvastao, motrila ga s nekom
tihom rezervom koja ga je razdraži -vala, razdraživala poput komadića
beskorisnog stroja (jer on je bio ro đeni Devonac, a novac Devoncima zna či
sve), razdražila ga napokon do ludila. Odrekao se za -kupništva i kupio vlastito
gospodarstvo; ali kupio ga je prejeftino, i ono što je isprva po njegovu mišljenju
bila lukava dobra kupovina, pokazalo se na kraju sablažnji -vo lošim. Nekoliko
se godina mučio da održava i hipoteku i smiješnu fasadu otmjenosti; zatim je
potpuno poludio, u medicinskom smislu te rije či, i otpremljen je u
dorchestersku ludnicu. Umro je ondje godinu dana kasnije. U to se vrijeme
Šarah već godinu dana sama izdržavala — najprije je radila kod jedne obitelji u
Dor-chesteru da bi bila bliže ocu. Zatim je, kad je on umro, prihvatila mjesto
kod Talbotovih.

Bila je suviše uočljiva djevojka a da ne bi imala prosaca unato č tome što uopće
nije imala nikakvog miraza. Ali tada bi uvijek proradilo njeno prvo i prirođeno
prokletstvo; uvijek bi prozrela previše samopouzdane pretendente. Spoznala bi
njihove podlosti, njihovu nadutost, njihovo milosr đe, njihove gluposti. I tako se
činilo da je neizbježno osuđena upravo na onu sudbinu, što ju je priroda
milijunima godina veoma očigledno odgajala da izbjegava: usidjelištvo.

Zamislimo nemoguće, to jest da je gospoda Poulte-ney sastavila popis za i

protivna temu Sare, i to upravo onoga dana kad je Charles bio zaokupljen
svojim viso-koznanstvenim izmicanjem tegobnim dužnostima zaruka. U
najmanju ruku, zamislivo je da je to mogla napraviti toga poslijepodneva
budući da je Šarah, gospođica Šarah iz kuće Marlborough, izbivala.

I započnimo radosno, sa stranicom potraživanja. Prva točka na računu

nedvojbeno bi bila najmanje očekivana u doba preuzimanja obaveze, godinu
dana ranije. Mogla bi biti izražena ovako: »Sretnija kućna atmosfera«.

Nevjerojatna je činjenica da u tom razdoblju ni jedan jedini član posluge nije

bio otpremljen, odnosno otpremljena (statisti čki se moglo dokazati da je u
prošlosti bilo učestalije ovo drugo).

To, ta bizarna promjena, započela je jednog jutra, tek nekoliko tjedana nakon
što je gospođica Šarah preuzela svoju dužnost, to jest, svoju odgovornost za
dušu gospođe Poulteney. Stara je dama svojom uobičajenom darovitošću
otkrila grubo zanemarivanje dužnosti: sobarica na katu, čija je dužnost bila da
svakog utorka neizostavno zalije paprati u drugom salonu — gospođa
Poulteney imala je jedan za sebe, a drugi za društvo — propustila je da to učini.
Paprat se zelenjela od prašta-nja; ali gospođa Poulteney je naprotiv

problijedjela od ljutine. Krivac je pozvan. Priznala je da je zaboravila; gospoda

Poulteney bi možda velikom mukom i prešla preko toga, ali djevojka je

odnedavna na duši već imala popis od dva ili tri slična sitna grijeha. Odzvonilo
joj je; i gospođa Poulteney je tako, ispunjena mračnim osjećajem dužnosti kao
buldog koji se sprema da ugrize provalnika u nogu, po čela povlačiti pogrebno
zvono.

— Mnogo štošta mogu otrpjeti, ali ovo neću.

— Nikad to više neću napraviti, gospođo.

— Svakako nikad više u mojoj kući, vjeruj mi.

— Oh, gospođo. Molim vas, gospođo.

Gospođa Poulteney je sebi dopustila nekoliko ozbiljnih, znala čkih trenutaka

uživanja u djevojčinim suzama.

— Gospoda Fairley će ti dati tvoju plaću.

Gospođica Šarah je bila nazočna tom razgovoru jer joj je gospođa Poultenev
diktirala pisma, uglavnom biskupima, ili u najmanju ruku tonom kojim se čovjek
obraća biskupima. Ona je sad postavila jedno pitanje; njegovo je djelovanje
bilo nevjerojatno. To je, ponajprije, bilo prvo pitanje koje je postavila u
nazočnosti gospode Poultenev, a da nije bilo izravno povezano s njezinim
dužnostima. Zatim, ono je prešutno proturječilo sudu stare gospode. Treće,
nije bilo upravljeno gospođi Poultenev, već djevojci.

— Osjećaš li se ti dobro, Millie?

Da li zbog djelovanja sućutnog glasa u toj sobi, ili zbog svog stanja, djevojka je
zapanjila gospodu Poultenev time što je pala na koljena i istodobno stresla
glavom i pokrila lice rukama. Gospo đica Šarah hitro se našla kraj nje; i već u
slijedećoj minuti ustanovila je da djevojci zaista nije dobro, da se dvaput
onesvijestila u toku prošlog tjedna, da se suviše bojala bilo kome re ći...

Kad se malo poslije gospođica Šarah vratila iz sobe u kojoj su djevojke spavale i
u kojoj je Millie sad položena u krevet, došao je red na gospodu Poultenev da
postavi upravo nevjerojatno pitanje.

— Što bih morala učiniti?

Gospođica Šarah ju je pogledala ravno u oči, i ono nešto u njenom pogledu

pretvorilo je naredne riječi u puki ustupak konvenciji.

— Ono što mislite da je najbolje, gospođo.

I tako je tom najrjeđem cvijetku, praštanju, u kući Marlborough pružen sitan

komadić tla; i kad je liječnik došao da pregleda djevojku i ustanovio
kloranemiju, gospođa Poultenev je otkrila izopačene užitke u pretvaranju da je
istinski dobrodušna. Uslijedio je još jedan ili dva takva događaja koji su, premda
ne tako dramatični, išli istim tokom; ali samo jedan ili dva, budući da je Šarah
stavila sebi u dužnost da ih obilascima i redovnim nadziranjem preduhitri.
Šarah je pročitala gospođu Poultenev i uskoro je s njom postupala vješto kao
prepredeni kardinal sa slabim papom; premda u plemenitiju svrhu.

Druga, mnogo očekivanija točka na hipotetičnom popisu gospode Poultenev

bila bi: »Njezin glas.« Ako je gospodarica znala zakazati u svjetovnijim
pitanjima kad su se ticala njezinog osoblja, ona se izuzetno dobro brinula za
duhovnu dobrobit tih ljudi. Obavezna je bila dvostruka posjeta crkvi nedjeljom;
isto tako, svakodnevna jutarnja pobožnost — psalam, propovijed i molitve —
kojoj je stara dama svečano predsjedala. Međutim, oduvijek ju je jedilo što čak
ni njen najgrozniji pogled ne može dovesti njenu služinčad u ono stanje krajnje
poniznosti i pokajanja koje je po njenom sudu njihov Bog (a da o njenom i ne
govorimo) morao zahtijevati. Njihov normalan izraz lica bio je mješavina straha
pred gospođom Poultenev i tupog neshvaćanja — poput stada preplašenih
ovaca, prije nego obraćenih greš-nika. Ali Šarah je sve to izmijenila.

Njezin je glas zacijelo bio prekrasan, siguran i jasan, premda uv ijek zasjenjen
tugom i često intenzivno čuvstven, ali iznad svega bio je to iskren glas. Prvi put
u svom nezahvalnom malom svijetu gospo đa je Poultene}' vidjela na licima
svoje služinčadi istinsku pozornost, a ponekad izrazitu religioznost.

To je bilo dobro; ali valjalo je prevaliti i drugu etapu pobožnosti. Služin čadi je
bilo dopušteno da održavaju večernju molitvu u kuhinji pod ravnodušnim okom
i žustro drvenim glasom gospođe Fairlev. Gore na katu, gospo đi Poultenev
valjalo je čitati nasamo; i upravo je u tim prisnijim ceremonijama Sarin glas
došao najljepše i najdjelotvornije do izražaja. Jednom ili dvaput postigla je
nešto nevjerojatno, istjeravši iz tih podbuhlih, neumoljivih o čiju suzu. Takvo
djelovanje nije ni u kojem slučaju bilo namjerno, već je poteklo iz bitne razlike
između te dvije žene. Gospođa Poultenev vjerovala je u Boga koji nikad nije
postojao; a Šarah je poznavala Boga koji jest.

Nije svojim glasom, poput mnogih uvaženih svećenika i odličnika, zamoljenih

da pročitaju odlomak iz Svetoga pisma, stvarala nesvjesni efekt otuđenja
brech-tovskog tipa (»Sada vam vaš gradonačelnik čita odlomak iz Biblije«), već
upravo suprotno: govorila je izravno o patnjama Kristovim, o čovjeku rođenom
u Nazare-tu, kao da vrijeme u povijesti ne postoji, i ponekad, kad bi sobu
ispunio suton, i kad bi se činilo da zaboravlja nazočnost gospođe Poultenev,
gotovo kao da vidi pred sobom Krista na križu. Jednog dana došla je do
odlomka Lama, lama, sabachthane -me; i dok je čitala te riječi, zarnucala je i
ušutjela. Go spođa Poultenev se okrenula da je pogleda i shvatila da je Sarino
lice obliveno suzama. Taj je trenutak iskupio beskona čni niz kasnijih teškoća; i
možda će, budući da je stara dama ustala i do-dirnula pognuto djevojčino
rame, jednoga dana iskupiti sada ve ć temeljito preprženu dušu gospođe
Poultenev.

Izlažem se opasnosti da prikazem Saru kao bigotnu. Ali ona nije bila pobornik
nikakve teologije; kao što je mogla prozreti ljude, mogla je prozreti i
budalaštine, vulgarna šarena stakla, usku doslovnost viktorij anske crkve.
Vidjela je da postoji patnja; i molila je da se ona okon ča. Ne mogu reći što bi
ona bila u našem vremenu; u nekom mnogo ranijem vjerujem da bi bila ili
svetica ili metresa nekog cara. Ne zbog religioznosti s jedne strane, ili
seksualnosti s druge, već zbog one složene, rijetke snage što je tvorila njenu bit

— razumijevanja i čuvstva.

Bilo je i drugih točaka: sposobnost — sama po sebi nevjerojatna, i gotovo

jedinstvena — da gospodi Poultenev ne ide često na živce, mirno preuzimanje
različitih odgovornosti u kućanstvu, bez kršenja tuđih prava, vještina baratanja
iglom.

Na rođendan gospođe Poultenev Šarah joj je poklonila antimakasar — ne da bi

bilo kojem naslonjaču u kojem je gospoda Poultenev sjedila bila potrebna
takva zaštita, ali u to vrijeme svi su stolci bez takva kiće-nog dodatka izgledali
nekako goli — izvanredno izvezen, s rubom od paprati i đurđica. To je silno
obradovalo gospodu Poultenev; i prepredeno i trajno — možda je Šarah
napokon zaista bila neka vrst vještog kardinala — podsjećalo ljudožderku, svaki
put kad bi zasjela na svoje prijestolje, na oprostivu stranu njezine štićenice. U
manjem obliku taj je dar djelovao u korist Sare otprilike onako kao što je
besmrtna droplja tako često djelovala za Charlesa.

Napokon — a to je oduvijek bila najokrutnija kušnja za žrtvu — Sarah je prošla

na ispitu religioznih rasprava. Poput mnogih jednostranih viktorijanskih renti-
jerki gospoda Poulteney je veliku važnost u promicanju religioznosti pridavala
snazi pisane rije či. Nije važno što ni jedan od deset primalaca nije znao
pročitati taj tekst — uistinu, priličan broj uopće nije znao

čitati — nije važno što ni jedan od desetorice koji su znali čitati i to pročitali,
nije shvatio o čemu to prečasni pisci pišu... ali svaki put kad bi Sarah otišla iz
kuće s novom količinom koju će raspodijeliti, gospoda je Poulteney vidjela
odgovarajući broj spašenih duša, kredom dodanih na svoj račun na nebu; a
istodobno je vidjela Žensku francuskog poručnika kako čini javnu pokoru, što je
bilo dodatno slatko. A isto tako i ostali stanovnici Lymea, ili siromašniji Lyme; i
bili su ljubazniji nego što bi gospoda Poulteney mogla pomisliti.

Sarah je smislila malu formulu: »Od gospode Poulteney. Molim pro čitajte i
uzmite k srcu.« U isto vrijeme pogledala bi skromnog domaćina u oči. Onima
koji su se znalački smiješili, smiješak se ubrzo izgubio; a rječiti bi ustanovili da
su im riječi zamrle u ustima. Mislim da su više naučili iz tih očiju, nego iz gusto
ispisanih letaka koji su im bili utisnuti u ruku.

Ali sada moramo preći na stavku dugovanja u tom odnosu. Prva i najvažnija
točka nedvojbeno bi bila: »Izlazi sama.« Po prvotnom je dogovoru gospo đica
Sarah imala pravo na jedno slobodno poslijepodne tjedno, što je gospoda
Poulteney smatrala više nego širokogrudnim priznanjem njenog superiornog
položaja nasuprot služavkama, a tek onda opravdanim i potrebom da ras -

pačava religiozne rasprave; ali župnik je tako savjetovao. Sve je na izgled bilo
dobro cijela dva mjeseca. Tada se jednoga jutra gospo đica Sarah nije pojavila
na zornici u kući Marlborough; i kad je djevojka poslana da je potraži, otkrilo se
da nije ustala. Gospoda Poulte -ney ju je otišla posjetiti. I opet je Šarah bila u
suzama, ali je tom prilikom gospoda Poulteney osjetila samo razdraženost.
Međutim, ipak je poslala po liječnika. On je dugo ostao zatvoren sa Šarah. Kad
je napokon sišao k nestrpljivoj gospodi Poulteney, održao joj je kratko
predavanje o melankoliji — bio je napredan čovjek za svoje mjesto i vrijeme —
i naredio joj da omogući svojoj grešnici više svježeg zraka i slobode.

— Ako inzistirate da je to zaista hitno potrebno.

— Draga moja gospodo, inzistiram. I to vrlo odre đeno. Inače neću biti
odgovoran.

— To je vrlo nezgodno. — Ali liječnik je brutalno šutio. — Pokušat ću se snaći

bez nje dva poslijepodne-va.

Za razliku od župnika, doktor Grogan nije bio financijski posebno ovisan o

gospođi Poulteney; da budemo iskreni, nije bilo smrtovnice u Lymeu koju bi
potpisao s manje tuge od njezine. Ali suzdržao je gnjev, i podsjetio je da on a
spava svakog poslijepodneva; i to u-pravo po njegovim strogim uputama. I tako
se zbilo da je Šarah stekla svakodnevnu poluslobodu.

Slijedeća točka u stavci dugovanja bila je ova: »Ne može uvijek biti nazo čna uz
posjetitelje.« Tu se gospoda Poulteney zatekla u zaista nesnosnoj dilemi. Ona
je nedvojbeno željela da se njeno milosrđe vidi, što je značilo da je valjalo
vidjeti i Saru. Ali njezino je lice veoma loše djelovalo na društvo. Njezina je tuga
optuživala; njezine vrlo rijetke intervencije u razgovoru — uvijek i bez razlike
potaknute nekim prijašnjim pitanjem na koje je valjalo odgovoriti

(inteligentniji česti posjetitelji ubrzo su naučili da oblikuju svoje uljudno

obraćanje družbenici—tajnici posve retorički, i po prirodi i po namjeri) — bili su
neugodno odlučne naravi, ne zbog neke Sarine želje da dokrajči predmet
razgovora, već naprosto zbog nedužnog nametanja jednostavnosti ili razuma
nekom pitanju koje je cvjetalo upravo na suprotnim osobinama. Gospo đi

Poulteney se ona u tom kontekstu činila pretjerano nalik jednom od onih likova
na vješa-lima kojih se nejasno sjećala iz svoje mladosti.

I tu je Šarah znala pokazati svoju diplomatsku vještinu. S nekim odoma ćenim

posjetiteljima bi ostala; kod drugih se ili povukla u prvih nekoliko minuta ili se
diskretno uklonila kad bi bili najavljeni i prije nego su bili uvedeni u salon. Zbog
toga je Ernestina nikad nije susrela i upoznala u ku ći Marlborough. To je u
najmanju ruku omogućilo gospodi Poulteney da raspreda o križu koji mora
nositi, premda je povlačenje ili nena-zoćnost tog istog križa implicirala kako je
njena vještina u nošenju donekle i zakazala, što je bilo veoma neugodno. A ipak
se samoj Sari to zapravo nije moglo predbaciti.

Ali ono najgore ostavio sam za konac. Bilo je to slijede će: »Još uvijek pokazuje
znakove sklonosti prema svom zavodniku.«

Gospođa Poulteney je još nekoliko puta pokušala iz nje izvući i pojedinosti o

grijehu i trenutni stupanj kajanja za taj grijeh. Nema nadstojnice samostana
koja bi više željela da sasluša ispovijed zabludjele članice svoga stada. Ali Šarah
je u tom pitanju bila osjetljiva kao mimoza; ma kako se izdaleka i vješto
gospođa Poulteney približila predmetu, grešnica bi pogađala što slijedi; i njeni
odgovori na izravna pitanja bili su uvijek jednaki po sadržaju, ako n e već i po
samim riječima, kao oni što ih je dala pri prvom ispitivanju.

Gospoda Poulteney je, međutim, rijetko izlazila, i to nikada pješke, a u svojoj

kočiji samo u kuće sebi ravnih, tako da se morala osloniti na tude o či ako je
željela saznati novosti o Sarinom kretanju izvan kuće. Na njenu sreću, takav je
par očiju postojao; što je još bolje, duh iza tih očiju bio je usmjeravan zlobom i
zavišću, i bio je stoga sretan što može donositi česte izvještaje onemogućenoj
gospodarici. Taj uhoda, dakako, nije bio nitko drugi do gospođa Fairley.

Premda nije nalazila nikakva užitka u čitanju, vrijeđalo ju je što joj je oduzet taj
čin; i premda je gospođica Šarah bila izvanredno uljudna prema njoj i pazila da
se ne bi pomislilo kako ona svojata dužnosti domaćice, neizbježno je dolazilo
do stanovitog sukoba. Gospođi Fairley nije bilo drago
što u kući ima nešto manje posla, jer je to značilo i nešto manje utjecaja.
Spašavanjem Millie — i još nekim diskretnijim intervencijama — Sarah je
postala omiljena i poštovana u prizemlju; i možda je gospodu Fairley više od
svega jedilo što svojim podređenima nije mogla loše govoriti o toj tajnici —
družbenici. Ona je bila mrzovolja s ta žena; žena čija su jedina zadovoljstva bila
znati 'najgore ili strepiti pred najgorim; tako se u njoj rodila mržnja prema Sari,
koja je polako prerasla gotovo u sam otrov.

Bila je suviše lukava lisica a da to ne sakrije pred gospođom Poulteney. Uistinu

se čak pretvarala kao da veoma žali »jadnu gospođicu Woodruff«, i njeni su
izvještaji bili obilno začinjeni s »bojim se« i »na žalost«. Ali imala je izvanredne
prilike za svoje uhodarenje jer je ne samo često zalazila sama u grad po svome
poslu, već je na raspolaganju imala i široku mrežu rođaka i znanaca. Ovim
posljednjima je nagovijestila kako je gospodi Poulteney stalo — dakako, iz
najboljih i naj-kršćanskijih razloga — da bude obaviještena o ponašanju
gospođice Woodruff izvan visokih kamenih zidova perivoja ku će Marlborough.
Dosljedno tome, budući da je Lyme Regis tada, kao i danas, vrvio glasinama kao
kolut francuskog sira crvićima, za svaki je Sarin pokret i izraz mračno pretjeran i
temeljito ulašten — u njenim slobodnim satima ubrzo saznala i gospođa
Fairley.

Obrazac njenih vanjskih kretanja — kad je bila pošteđena vjerske literature —

bio je vrlo jednostavan; uvijek je išla na istu poslijepodnevnu šetnju, niz strmu

Pound Street u strmu Broad Street, i odande do Cobb Gate, to jest četvrtaste
terase s pogledom na more, koja nema nikakve veze s Cobbom. Tu bi stala kraj
zida i gledala u more, ali obično ne dugo — otprilike koliko bi bilo potrebno
nekom kapetanu broda da s kapetanskog mosta pozorno promotri okolinu —
prije nego što bi skrenula ili niz Cockmoil, ili u drugom smjeru, ka zapadu,
otprilike po kilometar dugoj stazi koja vodi oko blagog zaljeva do samoga
Cobba. Ako bi krenula niz Cock moil, najčešće bi svratila u župnu crkvu i
nekoliko minuta molila (činjenica koju gospoda Fairley nikad nije držala
spomena vrijednom) prije nego što bi se zaputila prolazom uz crkvu koji je
izbijao na travom obraslu stranu klisura.

Livada se na tom mjestu uspinjala prema urušenim zidovima Black Vena. Tu su

je viđali kako šeta po travi i često skreće prema moru ondje gdje se staza
spajala sa starom cestom za Charmouth, što je odonda već davno nestala u
Venu, i odatle se vraća u Lyme. Šetala bi onuda kad je Cobb izgledao previše
posjećen; ali kad bi, zbog vremena ili prilika bio pust, češće bi skretala prema
njemu i zaustavljala se na onom mjestu gdje ju je Charles prvi put vidio; ondje
se, kako su svi držali, osjećala najbližom Francuskoj.

Sve je to, prikladno iskrivljeno i omotano u crninu, opet dolazilo do gospođe

Poulteney. Ali ona je još bila ispunjena prvim posjedničkim užitkom u svojoj
novoj igrački, i onoliko sućutno raspoložena koliko je to njenoj kise loj i
sumnjičavoj staračkoj prirodi uopće bilo moguće. Međutim, nije oklijevala da
pozove tu igračku na red.

— Rečeno mi je, gospođice Woodruff, da ste uvijek viđeni na istim mjestima

kad izlazite. — Sarah je oborila oči pred pogledom punim optuživanja. —
Gledate na more. — Sarah je i dalje šutjela. — Uvjerena sam da se nalazite u
stanju kajanja. Uistinu, ne mogu ni zamisliti da bi moglo biti druga čije u vašoj
sadašnjoj situaciji.

Sarah je prihvatila mig. — Veoma sam vam zahvalna, gospodo.

— Nije ovdje riječ o vašoj zahvalnosti prema meni. Postoji Onaj gore koji ima
prvenstvo.

Djevojka je promrmljala: — Kako da toga ne budem svjesna?

— Neupućenima bi se moglo učiniti da ustrajete u svom grijehu.

— Ako im je poznata moja povijest, gospo đo, ne mogu to pomisliti.

— Ali zaista misle. Rečeno mi je da govore kako čekate ne biste li ugledali

Sotonina jedra.

Šarah je tad ustala i prišla prozoru. Bilo je rano ljeto i miris jasmina i jorgovana
miješao se s pijevom kosova. Na trenutak se zagledala u ono more kojega bi se
morala odreći, zatim se opet okrenula staroj dami, neumoljivo ustoličenoj na
naslonjaču kao kraljica na prijestolju.

— Želite li da odem, gospodo?

Gospoda Poultenev bila je pogođena do srži. I opet je Sarina jednostavnost

uklonila sav vjetar iz njenog nadutog inata. Taj glas, te druge draži o kojima je
postala toliko ovisna! Što je još mnogo gore, mogla bi time odbaciti kamate
koje su joj se nagomilavale u onim nebeskim knjigama. Ublažila je ton.

— Željela bih da pokažete kako je ta... osoba uklonjena iz vašega srca. Ja znam
da jest. Ali morate to pokazati.

— Kako da to pokažem?

— Da šetate negdje drugdje. Da ne izlažete svoju sramotu. Ako ni zbog kojeg

drugog razloga, onda zato što ja to zahtijevam.
Šarah je stajala pognute glave i nastupila je šutnja. Ali tada je pogledala
gospodi Poultenev u oči, i prvi put od svoga dolaska posve se diskretno
nasmiješila.

— Učinit ću kako vi želite, gospođo.

Bila je to u šahovskom rječniku lukava žrtva jer je gospođa Poultenev milostivo

izjavila kako joj ne želi potpuno uskratiti blagodati morskog zraka i kako smije
povremeno šetati uz more; ali ne uvijek uz more — »i, molim vas, nemojte
stajati i onako zuriti«. Bila je to u stvari nagodba izme đu dvije opsesije. Sarina
ponuda da ode omogućila je objema ženama da spoznaju istinu, svaka na svoj
način.

Šarah se držala svoje strane pogodbe, ili barem one strane koja se ticala
itinerera njenih šetnji. Sada je vrlo rijetko zalazila u Cobb, premda je, kad jest, i
dalje sebi dopuštala da stoji i zuri kao onoga dana koji smo opisali. Napokon,
okolina Lymea obiluje prostorima za šetnju; a malo koji od njih ne pruža pogled
na more. Da je to bilo jedino za čime je Šarah čeznula, bilo bi dovoljno da
prošeta tratinama kuće Marlborough.

Tako je gospoda Fairley provela nekoliko vrlo loših mjeseci. Ni jedna prilika u
kojoj se ranije spomenuta osoba zaustavljala i zurila, nije bila propuštena; ali
one nisu bile česte, a Sarah je dotle već stekla neku vrst premoći u patnji nad
gospodom Poulteney, i to ju je štitilo od svake ozbiljnije kritike. Jer, napokon,
kako su uhoda i gospodarica često jedna drugu podsjećale, jadna je »Tragedija«
bila luda.

Vi ste nedvojbeno već pogodili istinu: da je bila mnogo manje luda nego što se
činilo... ili barem ne luda na onaj način kao što se općenito pretpostavljalo.
Njeno izlaganje svoje sramote imalo je neku vrst svrhe; a ljudi sa svrhom znaju
kad je ona dovoljno postignuta i kad mogu sebi dopustiti da je na neko vrijeme
potisnu u stranu.

Ali jednoga dana, ni dva tjedna prije po četka moje priče, gospoda Fairley je
došla gospođi Poulteney u stezniku koji je škripao, i s licem čovjeka koji se
priprema da objavi smrt prisnog prijatelja.

— Moram vas izvijestiti o nečemu vrlo žalosnom, gospođo.

Ta je rečenica gospođi Poulteney postala poznata kao morska pijavica ribama;

ali pridržavala se forme.

— Ne tiče se valjda gospođice Woodruff?

— Kad barem ne bi, gospođo. — Domaćica je svečano zurila u svoju

gospodaricu kao da je želi dokraja uvjeriti u svoj duboki očaj. — Ali bojim se da
mi je dužnost da vam to kažem.

— Nikad se ne smijemo bojati onoga što nam je dužnost.

— Ne, gospodo.

Usta su i dalje ostajala čvrsto stisnuta; i netko treći mogao bi se uistinu zapitati
kakav će to užas naići. Jedino da je gola plesala na oltaru župne crkve; bilo što
manje od toga činilo bi se neprimjerenim.
— Počela je šetati po Ware Commons, gospođo. Kakav antiklimaks! A ipak,
gospođa Poulteney kao da nije bila toga mišljenja. Štoviše, s njenim se ustima
dogodilo nešto vrlo neobično. Širom su se otvorila.

10

I jednom, tek jednom, ona pogled podigne, i neo čekivano, čarobno, čudno

porumeni, videći da se s mojim susreo....

TENNYSON, Maud (1855)

... sa zelenim provalijama između romantičnih stijena, gdje raspršena šumska

stabla i raskošno raz-bujali voćnjaci objavljuju kako su mnoga pokoljenja
morala uminuti prije nego što je prvo djelomično rušenje stijene pripremilo tlo
za takvo stanje, gdje se prikazuje krajolik tako čudesan i tako ubav da se može
više no mjeriti sa sličnim krajolicima nedaleko čuvenog otoka Wight...

JANE AUSTEN, Uvjeravanje

Između Lyme Regisa i Axmoutha, devet kilometara na zapad, proteže se jedan
od najneobičnijih obalnih krajolika u južnoj Engleskoj. Iz zraka nije posebno
uočljiv; primjećuje se samo da se polja, dok drugdje na obali sežu sve do ruba
klisure, ovdje zaustavljaju otprilike kilometar i po pred njom. Njegovani zeleni i
crven-kastosmeđi kvadratičan uzorak pretvara se, s nekakvom radosnom
nedisciplinom, u mračni vodopad drveća i šikare. Nema ni jednog krova. Ako se
leti dovoljno nisko, može se zapaziti da je teren veoma iskidan, ispresijecan
dubokim provalijama i akcentuiran čudnovatim strminama i tornjevima od
vapnenca i kremena, koji se prijete ći uzdižu nad bujnim lišćem oko sebe, poput
zidina porušenih dvoraca. Iz zraka... ali kad se ide pješke, ova na izgled
beznačajna pustoš poprima čudnovate razmjere. Ljudi u njoj znaju izgubljeni
lutati satima, i ne mogu vjerovati, kad vide na zemljovidu mjesto gdje su se
izgubili, da ih je mogao obuzeti toliki osje ćaj usamljenosti — a ako je vrijeme
bilo loše, čak očajne napuštenosti.

Područje koje zovu Pod stijenama — jer to je zapravo kilometar i po duga čka
padina, nastala erozijom drevnog vertikalnog lica stijene — veoma je strmo.
Ravni su prostori na njemu jednako rijetki kao i posjetitelji. Ali ta ga strmina
zapravo zakreće, zajedno s cjelokupnom vegetacijom, prema suncu; i upravo
toj činjenici, uz vodu iz bezbrojnih izvora koji su izazvali eroziju, to podru čje
duguje svoju botaničku neobičnost — svoju divlju planiku i božikovinu i druga
stabla koja se rijetko mogu naći u Engleskoj; goleme javore i bukve; zelene
brazilske provalije zagušene bršljanom i povijušama divlje pa vetine; paprat
koja raste preko dva metra uvis; cvije će što cvate mjesec dana ranije nego bilo
gdje drugdje u okolini. Ljeti, to je najbliže tropskoj džungli što ova zemlja može
ponuditi. Ona također, poput svakog tla na kojem čovjek nikad nije radio ili
živio, ima svoje tajne, svoje sjene, svoje opasnosti — i to geološki veoma
doslovne, budući da postoje pukotine i iznenadne provalije koje mogu dovesti
do katastrofe, i mjesta gdje čovjek slomljene noge može vikati tjedan dana a da
ga nitko ne čuje. Ma kako to izgledalo neobično, to je područje bilo nešto
manje usamljeno prije sto godina nego što je danas. Danas tu nema ni jedne
jedine kućice; 1867. bilo ih je nekoliko, nastanjenih lovo ču-varima,
drvosječama ili ponekim svinjarom. Srne, siguran dokaz obilja samoće, u to su
doba zacijelo proživljavale nemirnije dane. Sada se područje Pod stijenama
vratilo u stanje potpune divljine. Zidovi koliba urušili su se u bršljanom obrasle
batrljke, stare staze su iščezle; ni jedna cesta za automobile ne prolazi u blizini,
jedini preostali puteljak što presijeca strminu često je neprohodan. I sve je to
posljedica zakonskog propisa: državni prirodni rezervat. Nije još svuda
nadvladala djelotvornost.

I na tom se mjestu, engleskom zemaljskom raju na dan kao što je bio t aj 29.
ožujak 1867, zatekao Charles kad se popeo puteljkom sa žala u Pinhay Bay; na
tome mjestu, kojega se istočna polovica zvala Ware Commons.

Kad je Charles ugasio žed i osvježio čelo navlaženim rupčićem, počeo se

ozbiljno ogledavati oko sebe. Ili, u naj manju ruku, pokušao se ozbiljno
ogledavati oko sebe; ali mala padina na kojoj se našao, vidik pred njim, zvukovi,
mirisi, neublažena divljina raslinja i bujna plodnost, prisilili su ga na
protuznanost. Tlo oko njega bilo je prošarano zlaćanim i blijedo-žutim strup-
nikom i jaglacima, i obrubljeno nevjestinskom bjelinom gusto rascvjetalih
gloginja; ondje gdje su slavodobitno zeleno okrunjene bazge zasjenjivale
mahovinaste obale malog potočića iz kojega je pio, cvjetali su bokori
moškovice i cecelja, najnježnijih engleskih cvjetova. Na padini iznad sebe
zapazio je bijele glavice šumarica, a iza njih tople zelene nanose listova

zvončića. Neki daleki djetlić kuckao je po granama visokog stabla, a zimov -ke
su tiho fićukale iznad njegove glave; netom pristigli zviždak i orušac pjevali su u
svakom grmu i u svakoj krošnji. Kad se okrenuo, vidio je modro more koje se
sad talasalo duboko ispod njega; i čitavo prostranstvo zaljeva Lyme koje se
protezalo uokrug, i sve manje i manje stijene što su završavale u beskona
čnom žutom maču Chesil Banka, čiji je udaljeni vršak dodirivao onaj neobični
engleski Gibraltar, Portland Bill, usku sivu stijenu utisnutu u ažurno modrilo.

Samo je jedna likovna umjetnost uspjela uhvatiti takve prizore — umjetnost

renesanse; to je tlo po kojem hodaju Botticellijevi likovi, zrak koji obuhva ća
Ronsardove pjesme. Nije bitno kakvi su bili svjesni ciljevi i svrhe, kakve
okrutnosti i neuspjesi te kulturne revolucije; u osnovi, renesansa je naprosto
zeleni kraj jedne od najoštrijih zima civilizacije. Bio je to kraj okovima, uzama,
granicama. Njezina je deviza bila jedina deviza: Ono što jest, dobro je. Bila je
ukratko sve ono što Charlesovo doba nije bilo; ali nemojte pomisliti da on, dok
je stajao Pod stijenama, to nije znao. Istina je da se, nastojeći da protumači
svoje nejasno čuvstvo ma-laise, nedoraslosti, ograničenosti, vraćao onome što
mu je bilo bliže — Rousseauu, i djetinjastim mitovima o Zlatnome dobu i
Plemenitom divljaku. To jest, pokušao je odbaciti neprikladnost pristupa
prirodi svog vlastitog doba pretpostavljajući da se čovjek ne može opet vratiti
u legendu. Uvjeravao je samoga sebe kako je suviše razmažen, suviše iskvaren
civilizacijom a da bi ikad mogao opet nastavati prirodu; i to ga je ispunjalo
tugom, premda ugodnom, gorkoslatko m.

Napokon, bio je viktorijanac. Ne možemo očekivati od njega da uvidi ojio što

srno mi sami tek počeli spoznavati — as toliko više znanja i lekcija
egzistencijalističke filozofije na raspolaganju: da se želja za posjedovanjem i
želja za užitkom uzajamno razaraju. Njegova izjava samome sebi morala je biti
ovakva: »Ja to sada posjedujem, stoga sam sretan«, a ne kao što je bila, tipi
čno viktorijanski: »Ne mogu ovo zauvijek posjedovati, i stoga sam žalostan.«

Znanost je napokon opet uspostavila svoju hegemoniju, i on je počeo tragati za

svojim primjercima po slojevima kremena uz tok poto čića. Pronašao je dražes-
tan fragment fosilne školjke kapice, ali ježinaca nije bilo. Postupno se kretao
kroz drveće prema zapadu, sagi-njao se, pažljivo pregledavao tlo, napredovao
nekoliko koraka, zatim ponavljao istu proceduru. Tu i tamo preokrenuo bi neki
nadobudni kremen vrškom svog jase-novog štapa. Ali nije imao sreće. Prošao
je jedan sat, i njegova dužnost prema Ernestini počela je nadvladavati požudu
za Echinodermima. Pogledao je na sat, potisnuo psovku i opet se vratio na
mjesto gdje je ostavio naprtnjaču. Negdje na polovici padine, leđima okrenut
suncu na zalasku, naišao je na stazu i uputio se prema Lymeu. Staza se
uspinjala i jedva primjetno skretala prema unutra, kraj bršljanom obraslog
kamenog zida, a tada se — neljubazno, kao što to kod staza često biva —
račvala bez prethodnog upozorenja. Malo je zastao, zatim prešao kojih
pedesetak metara po nižoj stazi, uto -nuloj u poprečnu guduru, sada već u
dubokoj sjeni. Ali tada je naišao na rješenje svog problema — budući da nije

točno znao gdje se nalazi — jer još se jedan pute-Ijak iznenada pojavio njemu
zdesna, i opet usmjeren prema moru, uz strmu malu uzvisinu o -krunjenu
travom, s koje se mogao jasno orijentirati. Stoga se provukao kroz gusto grmlje
kupine — puteljak je bio rijetko korišten — do malog zelenog zaravanka.

Rastvorio se pred njim vrlo prijazno, poput si ćušne alpske livade. Bijeli repici
trojice ili četvorice zečeva objasnili su zašto je trava tako kratka.

Charles je zastao na suncu. Trava je bila osuta rosi -kom i svindušom kao
zvijezdama, a već živo zeleni buseni mažurane protegli su se do cvata. Tada se
približio rubu zaravanka.
I tu je, pod sobom, ugledao neki lik.

U jednom strahovitom trenutku pomislio je da je naletio na lešinu. Ali bila je to

usnula žena. Odabrala je najneobičniji položaj, široku, kosu plohu trave
otprilike metar i po ispod razine zaravni, koja ju je skrivala od pogleda svakoga
osim onoga koji bi prišao, kao Charles, samome rubu. Vapnena čke stijene iza
tog malog prirodnog balkona pretvorile su ga u stupicu za sunce, jer mu je
najšira os pokazivala na jugozapad. Ali nije to bilo sun čalište koje bi mnogi
izabrali. Vanjski mu je rub završavao okomitom strminom otprilike desetak
metara ispod ružnog spleta trnovitih kupina. Nešto dalje od njih prava se
stijena rušila ravno na obalu.

Charles je odmah osjetio instinktivan poriv da se povu če izvan ženinog vidnog

polja. Nije vidio tko je ona. Stajao je zbunjen gledaju ći, ali ne videći, krasan
krajobraz vidljiv s tog mjesta. Oklijevao je, pripremao se da se povu če; ali tada
ga je znatiželja ponovo pokrenula naprijed

Djevojka je ležala na leđima, potpuno prepuštena dubokom snu. Ogrtač joj se

rastvorio nad indigomodrom pamučnom haljinom, čiju je strogu jednostavnost
ublažavao samo sitni bijeli ovratnik. Lice spavačice bilo je odvraćeno od njega,
desna ruka zabačena iznad glave, povijena kao u djeteta. Raspršen rukovet
šumarica ležao je oko nje na travi. Njen je položaj, dok je tako ležala,
nagoviještao nešto intenzivno nježno, a istodobno erotično; u Charlesu je to
pobudilo nejasan odjek trenutka za njegova boravka u Parizu. Druga neka
djevojka, čije ime čak nije mogao prizvati u sjećanje, koje možda nikad nije ni
znao, viđena tako usnula jedne zore u spavaćoj sobi s pogledom na Seinu.

Pošao je zaobljenim rubom zaravni do mjesta odakle je bolje mogao vidjeti lice
spavačice, i tek je tada shvatio u čiju je samoću zadro. Bila je to Ženska
francuskog poručnika. Jedan se dio njene kose oslobodio ukosnica i napola joj
prekrio obraz. Na Cobbu mu se učinila tamnosmeđom; sad je zapazio da ima
crveni odsjaj, raskošnu toplinu, ali bez za to doba neizbježnog sjaja ulja za
žensku kosu. Put pod tom kosom činila se gotovo smeđom, čak i rumenom na
tom svjetlu, kao da je djevojci više stalo do zdravlja nego do pomodno blijedog
tena upalih obraza. Jaki nos, guste obrve... usta nije mogao vidjeti. Čudnovato
ga je jedilo što je mora gledati odozgo jer mu položaj zemljišta nije dopuštao
da joj se približi iz pravoga ugla.

Stajao je nemoćan da bilo što učini osim da zuri u nju, zanesen tim
neočekivanim susretom i nadvladan jednako neobi čnim čuvstvom — ne
seksualnim, već bratskim, možda očinskim, nekom sigurnošću u neduž-nost
tog stvorenja, u činjenicu da je nepravedno odbačena, što mu je opet
pripomoglo da spozna njezinu strahovitu usamljenost. Nije mogao zamisliti što
bi je, u jednom dobu u kojem su žene bile napola statične, bojažljive,
nesposobne za trajniji fizički napor, moglo natjerati na ovo divlje mjesto, osim
o čaja.

Došao je napokon do samog ruba bedema iznad nje, točno nad njeno lice, i tu
je primijetio kako je sva ona tuga, koja mu je ranije tako izrazito upala u o či,
nestala; u snu, to je lice bilo blago, možda se na njemu čak nazirao nagovještaj
smiješka. I upravo u tom trenutku, kad je nakrivio glavu da bi je bolje vidio,
ona se probudila.

Smjesta je podigla pogled, tako hitro da je njegov korak unatrag bio uzaludan.

Bio je otkriven, a suviše gospodin da to porekne. I tako je, kad se Šarah naglo
osovila na noge umotavajući se u svoj ogrtač, i zagledala se u njega sa svog
izboja, podigao šešir i naklonio se. Nije rekla ništa, ali mu je uputila pogled pun
zaprepaštenja i zbunjenosti, možda čak s tračkom stida. Imala je lijepe oči,
tamne oči.
Stajali su tako nekoliko sekundi, ukočeni u uzajamnom nerazumijevanju. Činila
mu se tako malenom dok je stajala ispod njega, skrivena od pasa nadolje,
stežući svoj okovratnik kao da će se, približi li joj se samo za korak, okrenuti i
baciti niz stijenu da je više nikad ne vidi. Polako mu se vratila svijest o tome što
se pristoji.

— Tisuću puta se ispričavam. Nehotice sam naišao na vas. — I tada se okrenuo

i otišao svojim putem. Nije se osvrtao, već se niz strminu spustio do puteljka
kojim je došao, i zatim do raskršća gdje se zapitao zašto nije bio dovoljno
priseban da upita kojim mu putem valja krenuti, te pri čekao pola minute da
vidi ne slijedi li ga možda. Nije se pojavila. Ubrzo zatim odlu čnim je korakom
nastavio uzbrdo strmijom stazom.

Charles to tada nije znao, ali u tim kratkim neizvjesnim sekundama, iznad mora
punog iščekivanja, u toj prozračnoj večernjoj tišini, prekinutoj samo tihim
mrmorom valova, izgubilo se cijelo viktorijansko doba. A time ne mislim reći da
je pošao pogrešnim putem.

11
Po pravilima se ravnajući i ne znajući što sve to znači idi u crkvu-svijet to traži
na ples-jer i to svijet traži i udaj se-tata i mama to žele i sestre tvoje, i tvoji
drugovi.

A. H. CLOUGH, Dužnost (1841)

»Ma kakvi! Njega!« prezirno reče »Ni pare ne b' za njega dala Najbolje na
njemu sve j' izvana i kaput mu je šaren, jest al' otkako živi na svijetu ovom
ništa naučio nije pod bogom....«

WILLIAM BARNES, Pjesme na dorsetskom narječju (1869)

Otprilike u isto vrijeme kao ono koje je bilo svjedokom tog sastanka, Ernestina
je nemirno ustala iz kreveta i uzela s toaletnog stoli ća svoj dnevnik uvezan u
crnu kožu. Najprije se prilično mrzovoljasto osvrnula na prvi zapis toga jutra,
koji zacijelo nije bio posebno nadahnut s literarnog stajališta: »Napisala pismo
mami. Nisam vidjela najdražeg Charlesa, nisam izlazila, premda je vrijeme vrlo
lijepo. Nisam se osjećala sretnom.«

Bila je to vrlo niječna vrst dana za jadnu djevojku, koja je svoju mrzovolju
mogla pokazati isključivo tetki Tranter. Bili su tu Charlesovi sunovrati i narcisi,
čiji je miris sada udisala, ali čak su je i oni isprva razdraživali. Kuća tetke Tranter
bila je malena, i jasno je čula kako Sam kuca dolje na ulaznim vratima; čula je
kako zločesta i drska Mary otvara vrata — mrmor glasova, zatim izrazito,
prigušeno žuborenje smijeha djevojke, pa tre -sak vrata. Ružna i užasna
sumnja preletjela joj je mozgom: Charles je možda bio dolje, možda je
udvarao; i to je probudilo jedan od njenih najdubljih strahova u vezi s njim.
Mac

Znala je da je on živio u Parizu, u Lisabonu, i da je mnogo putovao; znala je da

je jedanaest godina stariji od nje; znala je da je privlačan ženama. Njegovi
odgovori na njezine diskretno nestašne upite o njegovim prošlim uspjesima bili
su uvijek diskretno nestašni zauzvrat; i u tome je bila neprilika. Osje ćala je da
joj on zacijelo nešto krije — neku tragičnu francusku groficu, neku strastvenu
portugalsku markizu. Same njene misli nisu dopuštale mogućnost neke pariške
grisette, ili neke krčmarice bademastih očiju u Cintri, što bi vjerojatno bilo bliže
istini. Ali u stanovitom smislu, pitanje je li on spavao s drugim ženama brinulo
ju je manje nego što bi brinulo neku suvremenu djevojku. Dakako, Ernestina bi
izgovorila svoj autokratski »ne smijem« netom bi takvo grešno nagađanje
iskrslo u njezinim mislima; ali ona je zapravo bila ljubomorna na Charle-sovo
srce. Bila joj je nesnosna i sama pomisao da ga bilo s kim dijeli, kako u
prošlosti, tako i u sadašnjosti. Korisna Ockhamova britva bila joj je nepoznata. I
tako je jednostavna činjenica da nikad zaista nije bio zaljubljen postala za
Ernestinu u njenim sumornijim danima jasan dokaz da je nekoć bio strastveno
zaljubljen. Njegova smirena vanjština prikazivala joj se kao užasna šutnja
nedavnog bojišta, Waterloo mjesec dana kasnije; umjesto onog što je uistinu
bila — mjesto bez povijesti. Kad su se ulazna vrata zatvorila, Ernestina je
dopustila da dostojanstvo prevagne točno u trajanju od jedne i po minute,
nakon čega je njena krhka ručica posegla i zapovjednički povukla pozlaćenu
rucKu Kraj kreveta. Ugodno, uporno zveckanje razleglo se iz kuhinje u
podrumu; ubrzo zatim začuli su se koraci, kucanje na vratima, i vrata su se
otvorila i otkrila Mary, koja je nosila vazu s pravim vodoskokom proljetnog
cvijeća. Djevojka je ušla i stala kraj kreveta lica napola skrivenog cvjetovima,
nasmiješena tako da se muškarac na nju nikako ne bi moga o naljutiti — i stoga
potpuno suprotnog djelovanja na Ernestinu, koja se mrgodno i prijekorno na -
mrštila toj posve neželjenoj viziji Flore.

Od tri mlade žene, koje prolaze ovim stranicama, Mary je po mom mišljenju
bila apsolutno najzgodnija. Posjedovala je neusporedivo najviše života, i
neusporedivo najmanje sebičnosti; i fizičku draž koja je tome odgovarala...
izvanredno čistu, premda ružičastu put, kosu boje žita i privlačno krupne
sivomodre oči, oči koje su poticale muškarca na izazov i uzvraćale ga jednako
veselo kao što je bio pružen. Kipjele su i previrale kao mjehurići u najboljem
šampanjcu, neodoljivo; a da pri tome nisu izazivale mu čninu. Čak ni tužna
viktorijan-ska odjeća, koju je tako često morala nositi, nije mogla prikriti gipko,
punačko obećanje njenog tijela — zapravo »punačko« nije pravedno. Maločas
sam spomenuo Ronsardovo ime; i njezino je tijelo zahtijevalo rije č iz njegova
rječnika, riječ za koju nemamo adekvatnog izraza na našem jeziku: rondelet —
sve što je zavodljivo u punašnosti, a da pri tome ne izgubi draž vitkosti.*
Maryna prapraunuka, koja navršava dvadeset i dvije godine u mjesecu u kojem
pišem, veoma je nalik svojoj praprababi; i njeno je lice poznato širom svijeta,
jer je ona jedna od glasovitih mladih engleskih filmskih glumica.

Ali to nije bilo, na žalost, lice za 1867. Nije, na primjer, uop će bilo lice za
gospodu Poulteney, koja se s njim upoznala otprilike tri godine prije toga.
Mary je bila nećakinja bratučede gospode Fairley, koja je nagovorila gospodu
Poulteney da dovede tu iskušenicu u neljubaznu kuhinju. Ali kuća Marlborough
i Mary odgovarale su jedna drugoj kao što bi grob odgovarao češlju-

* U hrvatskom jeziku naravno postoji izraz oblo i oblina, koji bi odgovarao riječi
iz Ronsardova rječnika. (Op. prev.)

garu; i kad je jednog dana gospoda Poulteney mra čno nadgledala svoje
kraljevstvo i spazila s gornjeg prozora odvratan prizor svog konjušara koji
pokušava izmamiti poljubac i ne nailazi na uspješan otpor, ptičica je smjesta
dobila slobodu; na što je odletjela gospodi T ranter, unatoč mračnim
upozorenjima gospode Poulteney kako je ludo i nepromišljeno držati pod
svojim krovom tako dokazanu razuzdanost.

Mary je bila sretna u Broad Streetu. Gospoda Tranter je voljela zgodne

djevojke; a zgodne nasmijane djevojke još više. Da kako, Ernestina joj je bila
nećakinja, i za nju se više brinula; ali Ernestinu je vidjela samo jednom ili
dvaput godišnje, a Mary je viđala svakog dana. Ispod svoje nestalne, koketne
površine djevojka je raspolagala blagom nježnošću; i nije škrtarila, uzvraćala je
toplinu koja joj je bila ukazana. Ernestina nije znala groznu tajnu ku će u Broad
Streetu; događalo se, ako je kuharica imala slobodan dan, da gospoda Tranter
sama sjedne i blaguje s Mary dolje u kuhinji; i ni jednoj ni drugoj to nisu bili
najnesretniji trenuci u životu.

Mary nije bila bez mana; a jedna je od tih mana bila stanovita zavist prema
Ernestini. Ne samo da je naglo prestala biti prešutnom miljenicom ku ćanstva
čim bi stigla mlada dama iz Londona; ve ć je uz to mlada dama iz Londona
dolazila s punim kovčezima najnovijih londonskih i pariških modela, čime
zacijelo nije mogla osvojiti srce služavke sa svega tri haljine u ormaru — od
kojih ni jednu nije zapravo voljela, premda je najbolje mogla uistinu mrziti
samo zato što su k njoj došle nakon što ih je odbacila mlada princeza iz
prijestolnice. Mislila je također da je Charles prekrasan muškarac za muža; i

svakako predobar za bljedunjavo stvorenje poput Ernestine. Zato je Charles

tako često i mogao osjetiti blagodati onih sedefastosivih o čiju kad bi mu ona
otvorila vrata ili prošla kraj njega na ulici. Zapravo, grešna je činjenica da je to
stvorenje podešavalo svoje izlaske i ulaske tako da se podudaraju s
Charlesovim; i svaki put kad bi pred njom skinuo šešir na ulici, ona je u duhu
pokazala dugi nos Rrnestini; jer je vrlo dobro znala zašto se ne ćakinja gospode
Tranter tako naglo uspinje na kat nakon Charlesovih odlazaka. Poput svih
soubrettes usuđivala se misliti o stvarima o kojima njena mlada gospodarica
nije; i toga je bila svjesna.

Nakon što je propisno i zlobno dopustila da bolesnica dobro zapazi njeno

zdravlje i vedro raspoloženje, Mary je postavila cvije će na noćni ormarić.
— Od gospod'na Charlesa, gospoj'ce Tina. S njio -vim srdačnim željama. —
Mary je govorila u dijalektu koji je bio opće poznat po svom preziru prema
zamjeni-cama i sufiksima.

— Stavi ih na toaletni stolić. Ne vohrn da su mi tako blizu.

Mary je poslušno premjestila cvijeće, i neposlušno ga počela malo

raspoređivati prije nego što se sa smiješkom okrenula sumnjičavoj Emestini.

— Je li ih sam donio?

— Nije, gospojice.

— Gdje je gospodin Charles?

— Ne znam, gospojice. Nisam pitala. — Ali usta su joj bila suviše čvrsto
stisnuta, kao da bi htjela zahihota-ti.

— Ali čula sam te kako govoriš s nekim muškarcem.

— Jeste, gospojice.

— A o čemu?

— Ma samo je pitao koja je ura, gospojice.

— I zbog toga si se smijala?

— Da, gospojice. Zato što vam on tako govori, gospojice.

Onaj Sam koji se pojavio na vratima u stvari je veoma malo nalikovao

turobnom i povrijeđenom mladom čovjeku koji je ujutro brusio britvu. Turio je
elegantni buket u ruke nestašne Mary. »Za krasnu mladu gospodičnu na katu.«

Tada je spretno smjestio nogu me đu vrata koja tek što se nisu zatvorila, i dok
je sad slobodnom rukom skinuo svoj cilindar a la mode, gotovo bez oboda,
jednako je spretno drugom rukom iza le đa iznio malu kiticu šafrana. »I za ovu
još ljepšu dolje.« Mary je dražesno porumenjela; pritisak vrata na Samovu
nogu tajanstveno je popustio. Gledao ju je kako miriše žuto cvijeće; ne uljudno
već iskreno, tako da se sićušna narančasta mrljica od šafrana pojavila na
šarmantnom drskom nosiću.

— Ova vreća čadi bit će dostavljena kako su naručili. — Ona se ugrizla za usne i
čekala. — Uz jedan uvjet. Nema kredita. Mora biti odma' ispla ćena.

— A pošto bi bila?

Drski je momak promatrao svoju žrtvu kao da izračunava pravednu cijenu;

tada je stavio prst na usta i vrlo nedvosmisleno namignuo. To je izazvalo onaj
prigušeni smijeh; i tresak vrata.

Ernestina joj je uputila pogled koji bi služio na čast i gospodi Poulteney. —

Izvoli upamtiti da je on iz Londona.

— Da, gospojice.
— Gospodin Smithson mi je već govorio o njemu. Taj čovjek zamišlja da je Don
Juan.

— A što vam je to, gospojice Tina?

Maryno je lice odražavalo nekakvu gorljivu želju za daljnjim obav ijestima, koja
se Ernestini nikako nije svidjela.

— Nije sad važno. Ali ako postane nametljiv, želim da mi to smjesta kažeš. A
sad mi donesi ječmene vode. I ubuduće budi suzdržanija.

U Marynim očima bljesnulo je sićušno svjetlo, nešto čudnovato nalik otporu.

Ali spustila je pogled i malu plosnatu čipkastu kapicu, kratko se i nehajno
naklonila i izišla iz sobe. Tri kata niz stepenice i opet tri kata uz stepenice, za
utjehu Ernestini, koja ni najmanje nije osje ćala želju da pije zdravu ali
nezanimljivu ječmenu vodu tetke Tranter.

Mary je u stanovitom smislu pobijedila u tom susretu jer je podsjetila

Ernestinu, koja po prirodi nije bila ku ćni tiranin, već naprosto užasno
razmaženo deriš-te, da će ubrzo morati prestati glumiti gazdaricu, i to uistinu i
postati. Sama je pomisao donosila i stanovita zadovoljstva, dakako; imati
vlastito ku ćanstvo, osloboditi se roditelja... ali služinčad je takav problem, to
svi kažu. Nije više što je nekad bila, to svi kažu. Muka i nevolja, jednom riječju.
Možda Ernestinina zbunjenost i nezadovoljstvo nisu bili toliko daleki od
Charlesovih dok je znojan posrtao uz obalu. 2ivot je ispravan aparat; heretično
je misliti drugačije; ali u međuvremenu valja nositi svoj križ, sada i na ovom
mjestu.
I da bi razagnala takve sumorne slutnje, koje su je opsjedale sve do
poslijepodneva, Ernestina je uzela svoj dnevnik, naslonila se na jastuke na
krevetu i ponovo okrenula stranicu sa stru čkom jasmina.

U Londonu su se polovicom stoljeća počeli osjećati počeci plutokratskog

raslojavanja društva. Ništa, dakako, nije moglo nadomjestiti dobro podrijetlo;
ali već je općenito bila prihvaćena činjenica da dobar novac i dobar um mogu
umjetno proizvesti sasvim pristojan faksimil prihvatljivog društvenog položaja.
Disraeli je za svoje vrijeme bio tipičan, a ne izniman. Ernestinin je djed možda u
mladosti bio tek imućan trgovac suknom u Stoke Newingtonu; ali umro je kao
vrlo bogat trgovac suknom — i još mnogo više od toga jer je preselio svoju
tvrtku u središte Londona, utemeljio jednu od velikih robnih ku ća u West Endu
i proširio posao i na mnoga druga područja osim sukna. Njezin otac dao joj je u
biti samo ono što je i sam primio: najbolje školovanje koje se novcem može
platiti. U svemu osim po podrijetlu bio je besprijekoran gospodin; a oženio se
diskretno iznad svog statusa kćerkom jednog od najuspješnijih odvjetnika u
Cityju, koji je medu svoje ne tako davne pretke mogao ubrojiti čak i jednog
državnog tužioca. Ernesti-nine dvojbe u vezi s njenim društvenim položajem
bile su stoga prilično ishitrene, čak i po viktorijanskim normama; a Charlesa
nisu uopće mučile.

— Pomisli samo — rekao joj je jednom — kako je ime Smithson zapravo

sramotno plebejsko.

— Ah, zaista — kad bi se bar zvao lord Brabazon Vavasour Vere de Vere —
koliko bih te onda više ljubila!

Ali iza tog ruganja na vlastiti račun vrebao je strah.

On ju je upoznao prošlog studenog, u kući neke gospode koja ga je predvidjela

za jednu iz vlastitog jata afektiranih djevoj čica. Na njihovu nesreću, te su
mlade dame dobile od svojih roditelja upute prije po četka večeri. Kapitalno su
pogriješile kad su se pred Charlesom pokušale pretvarati kako ih
paleontologija silno privlači — mora im svakako navesti naslove najzanimljivijih
knjiga o tom predmetu — dok je Ernestina pokazala ljupku, ali blago jetku i
čvrstu odluku da ga ne shvati ozbiljno. Ona će mu, promrmljala je, poslati svaki
zanimljivi primjerak ugljena na koji naide u svojoj lopatici; a kasnije mu je rekla
da je po njenom mišljenju veoma lijen. A zašto, molim lijepo? Zato što je
gotovo nemoguće ući u bilo koji londonski salon a da ne nade obilje primjeraka
predmeta koji ga zanimaju.

Oboje je mladih ljudi očekivalo naprosto još jedno dosadno veće; i oboje je,
vrativši se svako svojoj kući, ustanovilo da dosadno nije bilo.

Otkrili su jedno u drugome nadmo ćnu inteligenciju, lakoću pristupa, ironiju

koja je bila ugodna. Ernestina je dala na znanje kako je »onaj gospodin

Smithson« zapravo dobrodošla promjena nakon dosadne žetve kavalira koje su

joj do tada cijele sezone dovodili na o -gled. Njezina se majka diskretno
raspitala; i posavjeto-vala se sa svojim suprugom, koji se raspitao dalje; jer u
salon kuće s pogledom na Hyde Park nije nikad korak -nuo mlad muškarac koji
nije bio provjeren isto onako kao što svaki moderni odjel državne sigurnosti
provjerava svoje atomske fizičare. Charles je prošao tu tajnu kušnju s blistavim
ocjenama.

Ernestina je, međutim, shvatila u čemu su griješile njene suparnice: da ni jedna

djevojka, koju Charlesu nameću kao suprugu, neće nikada dirnuti njegovo srce.
I tako je on, kad je počeo posjećivati primanja i soirées njene majke, s
iznenađenjem ustanovio da nema ni traga uobičajenim bračnim stupicama;
nikakvih prikrivenih nagovještaja majke koliko njezino milo zlato voli djecu ili
»potajno čezne za krajem sezone« (pretpostavljalo se da će se Charles trajno
nastaniti u Winsyattu, čim onaj nezgodni ujak obavi svoju dužnost); ili manje
prikrivenih nagovještaja oca o veli čini imutka koji će »najdraža curica« donijeti
svom mužu. Ovi drugi, u svakom slu čaju, nisu vrlo očigledno bili ni potrebni;
kuća u Hyde Parku odgovarala bi i vojvodi, a nedostatak bilo kakve braće i
sestara govorio je više nego tisuću bankovnih izvoda.

A ni Ernestina, premda je vrlo brzo čvrsto odlučila, čvrsto kao što može
samo razmažena kći, da dobije Charlesa, nije previše igrala na sreću. Dobro je
pazila da i drugi privlačni mladi muškarci uvijek budu nazočni; i nije izdvajala
pravi plijen bilo kakvim posebnim dokazima naklonosti ili pažnjom. Na čelno
nikad nije bila ozbiljna s njim; premda to nije doslovce izjavila, stvorila je kod
njega dojam da ga voli zato što joj je zabavan — ali joj je dakako jasno da se on
nikad neće oženiti. Tada je došlo ono veče u siječnju kad je odlučila posijati
sudbonosno sjeme.

Vidjela je Charlesa kako stoji sam; a na suprotnoj strani sobe jednu ostarjelu
bogatu matronu, neku vrst mayfairskog ekvivalenta gospode Poulteney koja bi,
kao što je dobro znala, Charlesu odgovarala otprilike kao ricinusovo ulje
zdravom djetetu. Prišla mu je.

— Zar nećete konverzirati s lady Fairwether?

— Radije bih konverzirao s vama.

— Ja ću vas predstaviti. I tada možete dobiti izvještaj očevica o zbivanjima u

mezozojskom periodu.

Nasmiješio se. — Mezozoik je era. Nije period.

— Nije važno. Sigurna sam da je dovoljno star. A ja znam kako je vama
dosadno sve što se dogodilo u posljednjih devedes et milijuna godina.
Hajdemo.

Počeli su zajedno prelaziti sobu; ali na pola puta do gospode iz mezozoika

zaustavila se, na trenutak mu položila ruku na nadlakticu i pogledala ga u o či.

— Ako ste čvrsto odlučili da postanete čangrizavi stari neženja, gospodine

Smithson, morate uvježbavati svoju ulogu.

Krenula je dalje prije nego što je uspio odgovoriti; i to što je rekla moglo se
shvatiti tek kao nastavak njenog zadirkivanja. Ali njen je pogled u jednom
djeliću sekunde vrlo jasno pokazao da je to bila ponuda; jednako neprikrivena,
na svoj način, kao ponude onih žena koje su u Londonu toga doba opsjedale
kućne veže oko Havmarketa.

Ona, međutim, nije znala da je dodirnula sve osjetljivije mjesto u najdubljoj

Charlesovoj nutrini; njegov osjećaj da postaje sve više nalik svom stricu u
Winsyat-tu, da život prolazi kraj njega, da je kao i u tolikim drugim stvarima
pretjerano izbirljiv, lijen, sebi čan... i još gore. Nije uopće putovao u
inozemstvo u posljednje dvije godine; i spoznao je da je putovanje ranije bilo
nadomjestak za činjenicu što nema suprugu. Ono mu je skretalo misli s
obiteljskog života; omogućavalo mu je također da povremeno dovede neku
ženu u postelju, užitak koji je u Engleskoj sebi strogo zabranjivao, sje ćajući se
možda grižnje savjesti i duševnih muka koje mu je donio prvi pokušaj na tom
području.

Putovanje ga više nije privlačilo; ali žene jesu, i stoga se nalazio u stanju
ekstremne seksualne frustracije jer mu moralni obziri nisu dopuštali da se
utekne jednostavnom lijeku jednog tjedna u Ostendeu ili Parizu. Ne bi nikad
sebi mogao dopustiti da mu se takva svrha nametne kao razlog putovanja.
Proveo je vrlo zamišljen tjedan. A onda se jednog jutra probudio.

Sve je postalo jednostavno. On ljubi Ernestinu. Pomislio je kakav bi užitak bio

da se probudi kraj nje u-pravo u ovakvo jutro, hladno, sivo, sa snijegom koji je
tek zaprašio tlo, i ugleda to čedno, dražesno, trpko lišće usnulo kraj sebe — i,
tako mu svega (to je Charlesa nekako posebno iznenadilo), zakonito u o čima i
Boga i ljudi. Nekoliko minuta kasnije zapanjio je snenog Sama, koji se dovukao
iz prizemlja na njegovu upornu zvonjavu, rije čima: — Same! Ja sam apsolutna
stopostotna, neka mi Bog oprosti, prokleta budala!

Dan ili dva kasnije ta je nepatvorena budala razgovarala s Ernestininim ocem.

Razgovor je bio kratak i obavljen je na obostrano zadovoljstvo. Spustio se zatim
u salon, gdje je Ernestinina majka sjedila u stanju napetog iščekivanja. Nije se
mogla prisiliti da progovori i jednu riječ s Charlesom, već je nesigurno pokazala
u smjeru zimskog vrta. Charles je otvorio bijela vrata verande i zastao zapahnut
vru ćim mirisnim zrakom. Morao je tragati za Ernestinom, ali napokon ju je
pronašao u jednom od najudaljenijih uglova, napola zaklonjenu grmom
stefanotisa. Vidio ju je kako ga je pogledala, a zatim žurno odvratila i oborila
pogled. Držala je u ruci male srebrne škarice i pretvarala se da odsijeca uvele
cvjetove na opojno mirisnoj biljci. Charles je stao tik iza nje; nakašljao se.

— Došao sam se oprostiti. — Pretvarao se da ne primjećuje izbezumljeni

pogled koji mu je dobacila tako što se naprosto zagledao u pod. — Odlučio sam
otići iz Engleske. Ostatak života provest ću na putovanju. Kako bi inače
čangrizavi stari neženja mogao naći razonode za sebe?

Bio je pripravan da nastavi u tom stilu. Ali tada je primijetio da je Ernestina

pognula glavu i da su joj, kako se čvrsto prihvatila za stol, zglavci potpuno
pobijelili. Znao je da bi u normalnim okolnostima smjesta pogodila da je
zadirkuje; i shvatio je da njena sporost sad izvire iz dubokog čuvstva, koje se
prenijelo i na njega.

— Ali kad bih bio uvjeren kako je nekome dovoljno stalo do mene da

zajednički...
Nije mogao nastaviti, jer se ona okrenula, o čiju punih suza. Ruke su im se
spojile i on ju je privukao k sebi. Nisu se poljubili. Nisu mogli. Kako možeš
dvadeset godina nemilosrdno držati u uzama sve prirodne spolne instinkte i
onda očekivati da uznik ne bude rastrzan jecajima kad se vrata naglo otvore?

Nekoliko minuta kasnije Charles je poveo Tinu, koja se malo pribrala, niz aleju
biljaka u stakleniku do vrata salona. Ali načas se zaustavio kod jasmina, ubrao
grančicu i nestašno je podigao iznad njene glave.

— Nije imela, ali poslužit će, je li?

I tako su se poljubili, s usnicama nedužno aseksu -alnim kao u djece. Ernestina

je opet počela plakati; zatim je utrla suze i dopustila Charlesu da je opet

odvede u salon, gdje su stajali njena majka i otac. Rije či nisu bile potrebne.
Ernestina se zaletjela majci u naručaj i sad se prolilo dvostruko više suza nego
prije. U međuvremenu su se dva muškarca smiješila jedan drugo me; jedan kao
da je netom zaključio izvanredan posao, drugi kao da nije posve siguran na
kojem se to planetu upravo iskrcao, ali se iskreno nada da su domoroci prijazni.

12

U čemu se sastoji otuđenje rada? Najprije da je rad radniku izvanjski, da nije

dio njegove prirode, da se on, dosljedno tome, ne ispunjava u svome radu ve ć
se poriče, ima osjećaj bijede, ne osjećaj blagostanja... Radnik se stoga osje ća
kod kuće samo u vrijeme dokolice, dok se na poslu osje ća kao beskućnik.

MARX, Ekonomski — filozofski rukopisi (1844)

I bješe li dan mog užitka čist i čaroban kao što kažem?

TENNYSON, In Memoriam (1850)

Charles se žustro uputio kroz šumu Ware Commons i isto tako žustro potisnuo
misli na tajanstvenu ženu. Hodao je otprilike kilometar i po dok nije istodob no
naišao na čistinu medu drvećem i na prvu pred-stražu civilizacije. Bila je to
dugačka, slamom pokrivena kuća, koja je stajala malo ispred staze. Oko nje su
se prostirale dvije-tri livade i spuštale sve do klisura, i upravo kad je Charles
izišao iz šume, vidio je nekog muškarca kako povicima tjera krdo krava od niske
štale uz kuću. Tada mu je u duhu iskrsla slika: zamamno svježa zdjelica mlijeka.
Nije pojeo ništa nakon one dvostruke porcije peciva. Čaj i čuvstvenost kod
gospode Tranter je dozivala; ali zdjelica mlijeka je vrištala... i bila je mnogo
bliže, nadohvat ruke. Spustio se niz strmu zelenu padinu i pokucao na stražnjim
vratima kućice.

94

Otvorila mu je mala bačvica od žene, čije su debele nadlaktice blistale od

sapunice. Da, može dobiti mlijeka koliko god može popiti. Kako se to mjesto
zove? Po svemu se čini da se zove samo Mljekara. Charles je pošao za njom u
prostoriju s kosim krovom, koja se protezala cijelom duljinom stražnjeg dijela
kuće. Bila je tamna, sjenovita, prohladna; s podom od škrilje vca; i zasićena
mirisom sira koji dozrijeva. Niz posuda za varenje, velikih bakrenih zdjela na
drvenim nogarima, od kojih je svaka imala zlatnu koru skorupa, bio je poredan
pod sirevima što su se, debeljuškasti kao eskadrile rezervnih mjeseca, smjestili
na otvorenim gredama krova. Charles se tada sjetio da je ve ć čuo za to mjesto.
Vrhnje i maslac odavde bili su čuveni u okolici; tetka Tranter je o tome

govorila. Spomenuo je njeno ime, i žena koja je zaimačom nalijevala gusto

mlijeko iz ćupa kraj vrata u baš onakvu jednostavnu zdjelicu kakvu je zamišljao,
od bijelog i modrog porculana, pogledala ga je preko ramena sa smiješkom.
Postao je manje stranac a više dragi gost.

Dok je govorio, ili slušao ženu kako govori, stojeći na travi pred Mljekarom,
vratio se njezin suprug, koji je dotle otjerao krave. Bio je to ćelavi muškarac
goleme brade, izrazito mrzovoljasta lika; pravi Jeremija. Strogo je pogledao
ženu. Ona je smjesta prekinula brbljanje i vratila se u kuću svojim zdjelama.

Muž je očigledno bio šutljiv čovjek, premda je i te kako brzo progovorio kad ga
je Charles upitao koliko duguje za zdjelicu izvrsnog mlijeka. Jedan peni, jedan
od onih ljupkih profila mlade Viktorije koji još i danas povremeno zaluta medu
naš sitniš, i na kojemu je stoljeće upotrebe izliza-lo sve osim tog gracioznog
profila, prešao je iz ruke u ruku.

Charles se nakanio vratiti opet na stazu. Ali nije pravo ni zakora čio, kad se
iznad dvojice muškaraca medu stablima pojavio crni lik. Bila je to ona djevojka.
Pogledala je odozgo prema njima i onda nastavila svojim putem u smjeru
Lymea. Charles se osvrnuo na mljekara, koji je i dalje nepomi čno i zloguko
zurio u lik nad njima. Očigledno nije dopuštao obzirima da se ispriječe na putu
njegovom proročanskom sudu.

— Poznajete li tu damu?

— Jašta.

— A prolazi li često ovuda?

— Često. — Mljekar je i dalje zurio. A onda je rekao: — I nije vam to nikakva
dama. To vam je Drolja francuskog poru čnika.

Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je Charles shvatio zna čenje tih
posljednjih riječi. A tada je lju-tito pogledao bradatog mljekara, koji je bio
metodist i stoga sklon da naziva popa popom, a bob bobom, posebno ako je taj
bob bio grijeh njegovog bližnjeg. Za Charlesa on kao da je bio utjelovljenje svih
licemjernih brbljarija — i brbljavaca — Lymea. Mnogo je štošta Charles mogao
povjerovati o onom usnulom licu; ali nikad da bi njegova vlasnica bila drolja.

Nekoliko sekundi kasnije i on se našao na kolovozu koji je vodio natrag u Lyme.

Dvije kredaste staze provlačile su se između šume, koja se penjala prema

unutrašnjosti, i visoke živice, koja je napola skrivala more. Pred njim se kretala
crna pojava djevojke, sada pokrivena šeširom; nije hodala brzo, ve ć

ujednačenim ritmom, bez ženstvene afektacije, poput osobe koja je navikla

prelaziti velike udaljenosti. Charles je pohitao da je sustigne i nakon otprilike

stotinu metara našao se malo iza nje. Zacijelo je čula zvuk njegovih potkovanih
cipela na kremenu koji je probijao kroz kredu, ali nije se okrenula. Primijetio je
da joj je ogrtač ponešto prevelik i da su joj pete na cipelama zaprljane blatom.
Na trenutak je oklijevao; ali uspomena na mrki pogled na licu buntovnog
mljekara podržala je Charlesa u njegovoj prvotnoj, viteškoj namjeri: da pokaže
jadnoj ženi kako nisu svi u njenom svijetu barbari.

— Oprostite!
Okrenula se i ugledala ga bez šešira, sa smiješkom na licu; i premda je njeno
lice sad izražavalo tek najobičnije iznenađenje, ono je i opet čudnovato
djelovalo na njega. Kao da svaki put kad ga je pogledao nije mogao povjerovati
u njegovo djelovanje, pa ga je morao ponovo pogledati. Ono kao da ga je
istodobno i prihvaćalo i odbacivalo; kao da je on lik u snu, koji stoji na mjestu, a
ipak istodobno neprestano uzmi če.

— Dugujem vam dvije isprike. Nisam jučer znao da ste vi tajnica gospode
Poultenev. Bojim se da sam vas vrlo neuljudno oslovio.

Ona je zurila u tlo. — Nije važno, gospodine.

— A sada, maločas, kad je izgledalo da sam... bojao sam se da vam možda nije
pozlilo.

Još uvijek ne podižući pogled prema njemu, ona je pognula glavu i okrenula se
da pode dalje.

— Ne bih li vas smio pratiti? Budući da idemo u istom smjeru? Zaustavila se, ali
se nije okrenula. — Više volim hodati sama.

— Gospoda Tranter mi je ukazala na moju grešku. Ja sam...

— Ja znam tko ste, gospodine.

Nasmiješio se njezinoj bojažljivoj naglosti. — Onda...

Njezine su oči iznenada bile uprte u njegove, i ispod bojažljivosti virio je
nepatvoreni očaj.

— Dopustite mi, molim vas, da idem sama svojim putem. — Smiješak mu je

zakazao. Naklonio se i zakoračio natrag. Ali ona je umjesto da nastavi svojim
putem, još jedan čas ostala zagledana u zemlju. — I, molim vas, nemojte
nikome reći da ste me ovdje vidjeli.