Izvori.

     Toponimi koji su sačuvani u antičkim izvorima. S obzirom na osobine antički pisani izvori
se mogu podijeliti na sljedeće kategorije:

     1. Antički književni izvori. Ovdje spadaju svi tekstovi sačuvani iz antike u kojima
nalazimo spomene mjesnih imena. Po sadržaju i formi ta su djela različita pripadajući
historiografiji, geografiji, poeziji i sl.

     2. Kao posebnu kategoriju izdvajamo itinerarska i kartografska djela. Ovdje bi pripadali
Ptolemejeva Geografija (s kartama), itinerariji, Peutingerova karta te Kozmografija Anonima
Ravenjanina.

     3. Natpisi.

     4. Potvrde toponima na novcu.

     Rad s izvorima ovdje podliježe pravilima svakog rada s povijesnim vrelima, što znači da se
uvijek potrebno upoznati s izvornikom. Budući da su ti tekstovi već prošli kritičku obradu i da
su publicirani, naša je zadaća upoznati se s izdanjima koja sadrže kritički aparat. Budući da su
ta djela sačuvana zahvaljujući višestrukim prepisivanjem od kasnije antike i dalje kroz srednji
vijek, u pravilu ono što je do nas došlo u većoj ili manjoj mjeri odstupa od izvornika. Do
danas se uspjelo u priličnoj mjeri 'rekonstruirati' prvotni sadržaj tekstova, ali su mjestimice
preostale nedoumice, često upravo glede toga kako je u izvorniku bio zabilježen neki
toponim. U popularnijim izdanjima, a pogotovu u prijevodima te dileme su rijetko naznačene,
a mnoge su preskočene kao nebitne. No tražeći točan oblik imena doista moramo znati kako
je ime zabilježeno u rukopisima i kako se došlo do oblika koji se smatra izvornim – ako
rukopisi daju povoda za dileme. Kako ćemo vidjeti, ima i tekstova kod kojih su iskrivljenja
imena tolika da je svako tumačenje beznadno.

     Na sljedećoj razini analize tekstova valja istraživati i provjeravati ispravnost podataka, u
ovom slučaju najčešće glede smještaja imenovanih objekata. To ponekad nije nimalo
jednostavna zadaća. Ima lijep broj primjera gdje je zbog pogrešnog pristupa odnosno
interpretacije došlo do toga da se određeno ime povezuje s posve krivim objektom. Radi
izbjegavanja ovakvih i sličnih grešaka potrebno je upoznati prirodu djela kojem tekst/podaci
pripada(ju), te, koliko je moguće, nastojati utvrditi na koji način je autor uopće dolazio do
svojih podataka. Prikazujući nešto podrobnije pojedina djela ukazat ćemo na ove probleme.

     Prikazujući izvore koji donose veći broj toponima, donosimo tekst izvora s prijevodom i
najnužnijim objašnjenjima. 

     1. Književni izvori.

     Najstarije vijesti o geografiji našeg područja nalazimo u logografa Hekateja (oko 500. g.
pr.Kr.). Njegov prikaz Sredozemlja je zapravo opis obala koji započinje na sjevernoj strani
Heraklovih stupova (Gibraltar) i nastavlja se uokolo Sredozemnog mora. Djelo je izgubljeno,
a rekonstruira se zahvaljujući citatima i komentarima u kasnijim tekstovima. Većinu tih
fragmenata nalazimo u djelu O etnicima Stjepana Bizantinca (v.). Na istočnom Jadranu
spominje Histre, Liburne, Mentore, Siopije, Hitmite i Kaulike. Nešto je stariji Periplus
Skilaka iz Karijande, koji je izgubljen, a nema sigurnih ostataka koji bu mu se mogli pripisati.
     U 5. stoljeću, nakon što su Grci već upoznali obrise Jadrana i narode koji oko jega
obitavaju, zacijelo je na raznim stranama nastao veći broj djela u kojima je to i zabilježeno.
No i ta su djela mahom nestala. Tek po pisanju autora u 4 stoljeću moramo pretpostaviti
njihovo postojanje.

     Niti djela iz 4. stoljeća nisu nam poznata kao cjelovitije sačuvani tekstovi, s izuzetkom
Periplusa koji je u kasnoj antici pogrešno pripisan Skilaku iz Karijande (otuda Pseudo
Skilakov Periplus). Smatra se da je riječ o geografskom djelu napisanom oko sredine 4.
stoljeća pr. Kr. Rukopisi potječu iz jednog izvora, a njemu je najbliži onaj najstariji koji se
nalazi u Nacionalnoj knjižnici u Parizu (sl. ). Korištenje Periplusa je otežano usljed toga što je
u rukopisnoj predaji očevidno došlo do pogrešaka, ali i zato što se mjestimice, posebno u
dijelu koji se odnosi na istočni Jadran, naslućuje da bi tekst mogao biti naknadno preuređen,
ponekad na vrlo nespretan način.

     Veliku važnost je svakako imalo djelo povjesničara Efora (umro oko 342.) koji je sustavno
prikazivao i geografiju i etnografiju naseljenog svijeta. Doista je nesretna okolnost što je ovo
djelo izgubljeno, s obzirom da znamo da je Efor koristio i vrela oko čije obaviještenosti glede
Jadrane ne treba dvojiti.

     Nešto mlađi je povjesničar Teopomp koji je posebno u svojoj (danas izgubljenoj) Filipovoj
povijesti napisao opsežan geografski ekskurs o Jadranu. Mnogi kasniji pisci se pozivaju na
Teopompa, bilo zato što koriste njegove podatke bilo zato što njegovo pisanje osporavaju.
Važno je znati da je Teopomp spominjao postojanje točkih skupova na Jadranu i da je, osim
mitskih Jantarskih otoka (Elektridi), spominjao Apsirtide (Kvarner) i Liburnske otoke
(Liburnide). Liburnski otoci su, po njemu, svi istočnojadranski otoci od Zadarskih do Lastova
(Ladesta ili Ladeston je najjužniji otok povezan s Liburnima).

     Utjecajan je bio i Timej Tauromenjanin, sicilski Grk koji je najveći dio vijeka proveo kao
izbjeglcia u Ateni (umro oko 250.). Napisao je povijest zapadnih Grka, uključujući u 'Zapad' i
Jadran. Veliku pozornost je obratio geografiji, mitologiji i etnografiji, zacijelo prikupivši
podatke iz brojnih starijih djela koja su se u njegovo vrijeme mogla naći u Ateni – do njegova
doba Atena je još kulturno središte helenskog svijeta. Upravo zato je Timejevo djelo postalo
izdašnim rudnikom obavijesti brojnim kasnijim autorima, počevši već od njegovih mlađih
suvremenika.

     U prvoj polovici 3. stoljeća, s osnivanjem Muzeja u Aleksandriji, nastaje novo i sjajno
žarište grčke kulture. U novoosnovanoj Knjižnici sustavno se prikupljaju, redigiraju i
prepisuju starija djela. U tom ozračju nastaje nova učenost koja nosi 'knjiško' obilježje. To se
lijepo vidi u književnosti koja nastaje u i oko Aleksandrije. Za nas su osobito važni geograf
Eratosten i helenistički pjesnici: Likofron, Kalimah Kirenjanin i Apolonije Rođanin.

     Eratosten, poznat i po genijalnom izračunu opsega Zemlje, opisni dio svoje geografije
temelji ponajviše na Timeju. Kasniji pisci koji traže podatke rado posežu za Eratostenom.
Opisivao je obale Sredozemlja smjerom obrnutim od uobičajenog (kako je počeo već
Hekatej), što nam ponegdje pomaže otkriti odlomke prenijete u djela kasnijih autora.

     Od velikih pjesnika aleksandrijskog kruga možda bi bio najzanimljivije djelo Kalimaha
Kirenjanina, s obzirom na to da se bavio počecima naroda i naselja. Djelo je nažalost također
izgubljeno. No epovi Likofrona i Apolonija su cjelovito sačuvani. Apolonijev ep
Argonautika, posebice u 4. knjizi opisuje povratak Argonauta Jadranom. Vidi se da je pjesnik
obilno koristio starije pisce, a osobito Timeja i Eratostena.

     U 2. stoljeću nastaje osobita vrsta didaktičke geografije u stihovima. Sačuvana je

pretežnim dijelom Periegeza krivo pripisana Skimnu Hijaninu. U novije vrijeme se
pretpostavlja da bi autor mogao biti Apolodor Atenjanin. Napomenimo da se autor posve
oslanja na starije pisce: Teopompa, Efora, Timeja, Eratsotena koji su i poimence citirani.

     No u istom stoljeću, obilježenom trijumfalnim osvajanjima Rimske Republike, dolazi do

silnog napretka u poznavanju Sredozemlja, kao i šireg područja oko njega. Te su spoznaje
najprije sistematizirane u kraćim ili opsežnijim geografskim prikazima u okviru povijesnih
djela. Najznatnije takvo djelo je svakako Polibijeva Povijest. Na nesreću, najveći dio
Povijesti koji se bavi zbivanjima u prvoj polovici 2. stoljeća je izgubljen, a s njim i iscrpniji
podaci o našim područjima.

     No ova promjena se ubrzo odrazila i na čisto geografskim djelima. Od svih njih na prvo
mjesto valja staviti veliku Geografiju Artemidora Efežanina, čovjeka koji je oko 100. g. pr.
Kr. i sam mnogo putovao, posjetivši i Italiju. Zaista je golema šteta nastala gubitkom njegova
djela: sporadični fragmenti koji su sačuvani u Marcijana i Stjepana Bizantinca svjedoče o
tome da je Artemidor možda bio prvi antički pisac koji je bio u stanju pružiti iscrpne prikaze
našeg primorja, donoseći podatke o etnijama, njihovim područjima, dužini područja koja im
pripadaju, o otocima, ali i o lukama i gradovima. Artemidor se inače obilno koristio i starijim
piscima, napose Timejem. U svakom slučaju je njegovo djelo pružilo toliko cjelovitu i
detaljnu sliku da će kasniji geografi svoje radove uvelike temeljiti na Artemidoru.

     Među povijestima koje sadrže obilje podataka iz geografije i etnografije važno mjesto
zauzima izgubljeno djelo filozofa i povjesničara Posidonija, starijeg suvremenika i prijatelja
Cicerona i Pompeja. Ovaj maloazijski Grk je također proputovao većim dijelom Sredozemlja,
a među prvim učenim ljudima helenističkog doba dospio je i u tada još slobodni dio Galije.

     Posebno poglavlje u povijesti antičke geografije svakako predstavlja Geografija Strabona

iz Amasije, još jednog maloazijskog Grka, iz Augustova doba (umro najkasnije oko 20. g. po
Kr.). Napisavši Povijest koja se kronološki nadovezivala na Polibijevu Povijest, Strabon se
upustio u pisanje obuhvatne geografije svijeta. Bio je potpuno svijestan goleme zadaće (sam
naziva za svoje pisanje kolossourgia!). Premda se za Jadran uvelike poslužio Artemidorom,
kao povjesničar bijaše svijestan da njegov opis mora uključiti i najnovije spoznaje. To se
jasno razabire i u pisanju o našim krajevima, gdje je radikalno raskinuo s tradicijom, unoseći
svježe podatke o Japodima i Delmatima.

     Svakako valja upozoriti da je u okviru rimske književnosti otprilike u isto vrijeme nastalo
mnogo djela koja, premda nisu bila geografska, sadrže mnogo geografske građe. Neka i služe
kao vrela za geografske spise. Poznat je osobito opsežni opus Marka Varona. U
historiografiji je pak nezaobilazan Tit Livije.

     Augustovo doba je i inače u geografiji moralo donijeti mnoge novosti. osim obilja djela
historiografskog i geografskog značaja, velikog utjecaja ima stvaranje Carstva, politički-
upravno objedinjene cjeline. Motivirani ponajviše potrebama učinkovitije kontrole osvojenih
područja, Rimljani su već po Republikom počeli sustavniju gradnju cesta 'nadregionalnog'
značaja. Do kraja 1. st. po Kr. Carstvo je bilo prekriveno prohodnom mrežom cesta koje se
oslanjaju na morske i riječne prometne pravce. No već pod Augustom bili su prikupljeni
svježi podaci o dužini pojedinih morskih ruta i cesta, a to je omogućilo izradu velike karte
svijeta, popraćene iscrpnim komentarima, zaslugom Augustova suradnika, vojskovođe i
suvladara Vipsanija Agripe (poznata kao Agripina karta). Pored toga, sređivanje uprave po
provincijama dovelo je do nastanka iscrpnih provincijskih popisa koji su služili kao pregledne
'baze podataka' za upravu, sudbene nadležnosti, novačenja i, dakako, fiskalne potrebe. 

     Plinije Stariji.

     Sve je ovo iskoristio Gaj Plinije Sekund, zvan Stariji, obrazovani čovjek iz Koma u
sjevernoj Italiji koji je sav život proveo u službi Carstva. Poznatoje da je stradao pokušavajući
intervenirati prilikom katastrofalne erupcije Vezuva koja je zatrpala Pompeje, Herkulanum i
Stabije 79. g. po Kr. Plinije je sastavio svojevrsnu enciklopediju znanja antičkoga svijeta,
nazivajući djelo Prirodopis (Naturalis historia), u 37 knjiga. U tom sklopu se nalazi geografija
svijeta (3.-6. knjiga). Ta svako proučavanje antike u našim krajevima Plinjevo djelo je
naprosto nezaobilazni i temeljni izvor. Plinije se koristi brojnim starijim piscima, rimskim i
grčkim, ali također i službenim podacima za provincije; naposljetku, kao visoki činovnik
Carstva koji je služio na raznim stranama i mnogo putovao, puno toga je i sam vidio i doznao.

     Plinijev opis Ilirika je ujedno i jedan od ključnih izvora za poznavanje antičke topografije i
toponimije. Donoseći cjelovito poglavlja koja se izravno odnose na provinciju Dalmaciju, u
popratnim bilješkama upozorit ćemo na prirodu teksta, probleme tumačenja, a dakako i
mogućnosti korištenja podataka koje tekst sadrži. 

     Plinije donosi sažeti opis provincije Ilirika (kasnije nazvane Dalmacijom) u poglavljima 3.
knjige (3, 139-145). 

139. Arsiae gens Liburnorum iungitur usque ad flumen Titium. Pars eorum fuere Mentores
Himani, Encheleae, Buliniet quos Callimachus Peucetios appellat, nunc totum uno nomine
Illyricum vocatur generatim. Populorum pauca effatu digna aut facilia nomina. Conventum
Scardonitanum petunt Iapudes et Liburnorum civitates XIIII, ex quibus Lacinienses,
Stulpinos, Burnistas, Olbonenses nominare non pigeat.

Ius Italicum habent eo conventu Alutae, Flanates a quibus sinus nominatur, Lopsi, Varvarini
inmunesque Asseriates et ex insulis Fertinates, Curictae.

“Narod Liburna proteže se od Raše do rijeke Titija. Njihov dio bijahu Mentori, Himani, Enhelejci, Bu(li)ni i oni
koje Kalimah zove Peucetijima, a sada se svi općenito nazivaju ilirskim imenom. Skardonitanskom konventu
pripadaju Japodi i od Liburna 14 općina, od kojih vrijedi imenovati Lakinijense, Stulpine, Burniste, Olbonense.

Italsko pravo u ovom konventu imaju Aluti, Flanati - po kojima se zove zaljev, Lopsi, Varvarini, a oprost tributa
uživaju Aserijati te s otokâ Fertinati, Kurikti.”

O ovom malom odlomku mnogo se raspravlja s obzirom na to da su mnoge pojedinosti u

određenoj mjeri nejasne.1 Ovdje ćemo razlučiti podatke kako slijedi:

1. Nabrajanje etnija/plemena koja su, u starijim djelima, navedena kao dio Liburna (Mentori,
Himani, Enhelejci, Bulini, Peucetiji).

2. Etnije i općine u okviru skardonitanskog okruga rimske provincije: Japodi, a od Liburna 14

općina od kojih Plinije imenuje Lakinijense (nepoznato, vjer. od *Lacinium), Stulpine
(Ptolemej spominje grad Stulpi), Burniste (Burnum) i Olbonenese (vjer. od *Olbona).
3. U istom okrugu povlašteni status imaju općine: Aluti (od Alvona – Labin), Flanati (od
Flanona – Plomin), Lopsi (Lopsica – Sv. Juraj juž. od Senja), Varvarini (Varvaria – Bribir), a
oprost tributa uživaju Aserijati (Asseria u Podgrađu kod Benkovca); s otokâ Fertinati (ime
iskvareno u prijepisima, treba *Fulfinates, od Fulfin(i)um u Omišlju na Krku, usp. Ptolemejev
oblik imena i natpis!), Kurikti (od Curicum, grad Krk).

4. Zaljev koji se zove po Flanatima: Kvarner, kod Plinija i drugdje nazvan sinus Flanaticus
'Flanatički zaljev', što svjedoči o važnosti koju je imala plominska luka u kasno helenističko i
u rimsko doba.

5. Rijeke. Arsia: Raša u dan. istočnoj Istri, granica između Histra i Liburna, od Augusta
granica Italije i Dalmacije. Titij: Titium flumen, antičko ime Krke u Dalmaciji. 

140. Cetero per oram oppida a Nesactio Alvona, Flanona, Tarsatica, Senia, Lopsica,
Ortoplinia, Vegium, Argyruntum, Corinium, Aenona, civitas Pasini, flumen Telavium quo
finitur Iapudia. Insulae eius sinus cum oppidis praeter supra significatas Absortium Arba,
Crexi, Gissa, Portunata. Rursus in continente colonia Iader quae a Pola CLX abest, inde
XXX Colentum insula, XVIII ostium Titii fluminis.

“Dalje su duž obale (počevši) od Nesakcija Alvona, Flanona, Tarsatika, Senia, Lopsika, Ortoplinija, Vegij,
Argirunt, Korinij, Aenona, općina Pasina, rijeka Telavij gdje završava Japudija. Otoci ovoga zaljeva koji imaju
gradove - pored već imenovanih - Apsortij, Arba, Kreksi, Gisa, Portunata. Opet na kopnu kolonija Jader,
udaljena od Pole 160 milja, nakon 30 milja otok Kolent, (a nakon još) 18 milja ušće rijeke Titija.”

U nastavku opisa Plinije nabraja gradove (oppida) redom duž obale, od istarskog Nezakcija
(gdje je zastao u nizanju!). I ovaj odlomak je predmetom brojnih rasprava. Oppida koja se
spominju vjerojatno treba shvatiti kao dijelom ili sasvim urbanizirane općine obalne
Liburnije. Toponime ćemo grupirati prema dijelovima teksta.

1. Niz obalnih gradova: Alvona (Labin), Flanona (Plomin), Tarsatica (Rijeka; ali usp. Trsat!),
Senia (Senj), Lopsica (Sv. Juraj kod Senja), Ortoplinia (vjer. Stinica pod Velebitom), Vegij
(usp. Begi na natpisu; Bag odn. Karlo-bag), Argyruntum (Starigrad-Paklenica), Korinij
(Gradina Miodrag u Karinu Donjem), Aenona (Nin).

2. Općina Pasini: izraz civitas ovdje valja, pretpostavlja se shvatiti kao 'općina koja nije (ili
nema) oppidum'. Budući da je Plinije najprije naredao imena gradova od Alvone (Labina) do
Aenone (Nina), valja također pretpostaviti da je time iscrpio popis gradova i da je potom
prešao na ostala naselja – jedino u kategoriji civitas su Pasini (samo mjesto vjer. *Pasinum).
Teorijski može biti bilo gdje između Raše i Nina. U stvarnosti, vrlo vjerojatno liburnska
općina u području Ražanac – Vinjerac – Posedarje (moguće Lergova gradina u Slivnici G.
iznad Vinjerca).

3. Rijeka Telavij. Smještaj se ne da izravno odrediti iz Plinijeva teksta, kao ni za Pasine.

Prema Ptolemeju (v. niže!), ta rijeka se nalazi između Lopsike-Sv. Jurja i Ortople
(Ortoplinije)-Stinice, pa je zacijelo riječ o nekada moćnoj ponornici koja izbija u more u uvali
Žrnovnica pod Velebitom. Tu bi doista mogla biti južna granica primorja koje su nekada
držali Japodi, odnosno oblasti zvane Iapudia u sklopu rimskog Ilirika do reorganizacije i
formiranja provincije Ilirika/Dalmacije.2
4. Gradovi na otocima. Važna napomena Plinijeva: 'pored već imenovanih' odnosi se na
prethodno spomenute otočke općine, *Fulfinate i Kurikte na Krku. Napomena nam govori da
Plinije nastoji uskladiti popise koji potječu iz njegovih izvora, podosta različitih po naravi i po
vremenu postanka!

Apsortij: Ime Absortium izvedeno preko etnika Apsortes koje je u vezi s imenom naselja
Apsorus – Osor.

Arba: grad Rab na istoimenom otoku.

Kreksi: grad Cres na istoimenom otoku; Ptolemej ima Krepsa. U predrimsko doba središte
općine možda bilo na nedalekoj gradini Sv. Bartolomej.

Gisa: ovaj oblik donose rukopisi, ali je sigurno da je izvorno stajalo Cissa, što se vidi iz
drugih vrela i prema glasovnom sastavu imena u kasnije vrijeme: Kissa u Konstantina
Porfirogeneta, Kessa u srednjovj. ispravama, dan. ime Caska kod Novalje na Pagu. Liburnska
općina, vjer. izvorno na Košljunu kod Novalje. V. dalje.

Portunata: tako donose izdanja Plinijeva teksta, prema starijim rukopisima. No nešto mlađi
rukopisi imaju Gissa portu nota 'Kisa poznata po luci'. Budući da na sjevernim otocima nema
traga još nekom gradu, lako je moguće da Plinije ovdje bilježi važnu luku grada Cissa, u
stvari Novalju, koja je mogla još od kasnijeg helenističkog doba služiti kao luka preko koje se
odvijala razmjena roba s lukama Velebitskog kanala – do kojih se brodovima srednje i duže
plovidbe nije isplatilo dolaziti. Novalja zasigurno od lat. Navalia 'luka'.

5. U posljednjem dijelu poglavlja Plinije prikazuje najjužniji dio liburnijske obale koji slijedi
nakon Nina.

Jader: kolonija Iader, dan. Zadar, do Augusta vodeće središte Liburna. Navedena je i
udaljenost morem od Pule.

Kolent: po svemu Colentum ovdje uvršten kao oppidum na istoimenom otoku. Otuda
zaključak da je riječ o velikom i bogatom liburnskom i rimskom središtu na i ispod Gradine u
Murteru.

Ušće rijeke Titija: Kanal sv. Ante, ulaz u Šibenski zaljev. Navedene udaljenosti u miljama, od
Jadera do Kolenta (30) i od Kolenta do ušća Titija (18) odgovaraju stvarnosti i vjerojatno su
preuzete s Agripine karte. 

     141. Liburniae finis et initium Dalmatiae Scardona in amne eo XII passuum a mari, dein
Tariotarum antiqua regio et castellum Tariona, promunturium Diomedis vel, ut alii,
paeninsula Hyllis circuitu C. Tragurium civium Romanorum marmore notum, Siculi in quem
locum divus Claudius veteranos misit, Salona colonia ab Iader CXII.

     'Kraj Liburnije i početak Dalmacije u Skardoni, na onoj rijeci 12 milja od mora, potom stara oblast tariota i
kaštel Tariona, Diomedov rt ili, kako kažu drugi, poluotok Hilida opsega 100 milja. Tragurij rimskih građana,
poznat po mramoru, Sikuli, mjesto u koje je  božanski (=pokojni) Klaudije poslao veterane, kolonija Salona 112
milja od Jadera.'

     Plinije nastavlja s opisom primorja prema jugu.

     1. Izrijekom spominje dvije oblasti koje graniče na rijeci (misli očevidno na Titij – Krku):
sjevernija je Liburnia, južnija Dalmatia (u rukopisima zacijelo točnije: Delmatia). Ove oblasti
su bile upravne jedinice rimskog Ilirika prije uspostave provincije Dalmacije, kako je već
navedeno. Delmatia/Dalmatia – oblast srednje Dalmacije i prostranog zaleđa iza Dinare,
područje u kojem dominiraju Delmati. Kratko rečeno: spomeni oblasti Iapudia, Liburnia,
Delmatia dolaze iz Plinijeva izvora koji prikazuje starije stanje rimskog Ilirika.

     2. Tarioti i Tariona. Inače nepoznato pleme i utvrđeno središte. Morali bi se nalaziti
svakako uz more, negdje od donje Krke i Šibenika do Rogoznice.

     3. Diomedov rt itd. Plinije jedini spominje da rt nosi Diomedovo ime. Rt je još Lucius
identificirao kao rt Ploča, južno od Rogoznice. Na rtu su pronađeni ostaci helenističkog
pomorskog svetišta u kojem se doista štovao homerski junak (potom bog) Diomed. U grčkoj
književnosti od kraja 4. st. (Timej) nadalje, međutim, izbočina kopna između Šibenika i Splita
naziva se Hilejskim poluotokom; tu se smješta predaja o Hilejcima, doseljenicima s Korkire –
Krfa u mitsko doba, vod vodstvo Hila, sina Heraklova, a Apolonije Rođanin ovdje meće i
jednu epizodu argonautskih pustolovina. Plinijev izvor zna za tu tradiciju, ali vjerno prikazuje
stanje svoga doba i zato navodi Diomedov rt.3

     4. Tragurij: Trogir, drevno naselje, vjer. od ranog 3. st. pr. Kr. naseljeno grčkim Isejcima.
Oznaka civium Romanorum vjer. trag stanja nastalog nakon pobjede cezarovaca u
građanskom ratu 47. g. pr. Kr. kada je grad prešao u ruke pridošlih rimskih građana; kasnije
uključen u ager Salone.

     Sikuli: Nejasno podrijetlo imena (Siculi, grč. Sikeloi: ime starosjedilaca Sicilije, ali
također i nekih starih stanovnika Italije). Svakako se odnosi na područje između Kaštela i
Trogira, gdje je do potkraj stare ere cvala domorodačka općina sa sjedištem na gradini Sv.
Nofar – Veliki Biać, s lučkim naseljem u Resniku. Vjerojatno je naselje stradalo u borbama
do Augustova doba, pa je ondje car Klaudije naselio veterane.

     Salona: glavni i najveći grad rimske Dalmacije, kolonija. Navedena udaljenost od Jadera
zacijelo se odnosi na cestu. To bi mogla biti jedna od prvih građenih rimskih cesta u
Dalmaciji, nastalih još u Augustovo doba. 

     142. Petunt in eam iura viribus discriptis in decurias CCCXLII Delmatae, XXV Deuri,
CCXXXVIIII Ditiones, CCLXVIIII Maezei, LII Sardeates. In hoc tractu sunt Burnum,
Andetrium, Tribulium, nobilitata proeliis castella. Petunt et ex insulis Issaei, Solentini,
Separi, Epetini. Ab his castella Petuntium, Nerate, Oneum. Narona colonia terti conventus a
Salona LXXXV p., adposita cognominis sui fluvio a mari XX p. M. Varro LXXXVIIII civitates
ea ventitasse auctor est.

     'Pravdu u njoj (Saloni) traže, popisani po sili, Delmati u 342 dekurije, Deuri u 25, Ditioni u 238, Mezeji u
269, Sardeati u 52. Na ovom području su Burnum, Andetrij, Tribulij, kašteli proslavljeni u bojevima. Pripadaju i
s otoka Isejci, Solentinci, Separi, Epetijci. Poslije ovih kašteli Petuntij, Nerate, Onej. Kolonija Narona (sjedište)
trećeg konventa, od Salone 85 milja, smještena na istoimenoj rijeci, od mora 20 milja. Marko Varon kaže da
ovamo pripada 89 općina.' 

     Plinije na ovom mjestu načas napušta čisto geografski opis i govori o drugom,
salonitanskom provincijskom okrugu (konventu, nakon prvog – skardonitanskog), koristeći
neke službene statistike provincijske uprave. Tako nas izvješćuje o domorodačkim
zajednicama koje su popisane po dekurijama. Iako ima raznih teorija o naravi dekurija, jedno
je sigurno: to su prije svega popisne jedinice koje je uvela rimska vlast, a služe tome da se
procijene mogućnosti za kotrolu i eksploataciju domorodaca: njihov tribut, njihove radne
obveze, mogućnosti novačenja i sl. Koliko su Plinijevi podaci dragocjeni, toliko su i loši sa
stajališta toponimije: pošto je baveo podatke o jačini pojedinih etnija salonitanskog okruga,
Plinije ne smatra potrebnim više išta kazati o naseljima, rijekama, planinama njihova
područja!

     1. Etnije. Delmatae – Delmati, na području srednje Dalmacije, te u dubljem zaleđu na

Livanjskom, Duvanjskom, Glamočkom i Kupreškom polju, na jugoistoku u zap. Hercegovini
do Mostarskog blata i Gruda.

     Deuri – nepoznato. Ditioni – sjeverno od Knina, na područjima Bosanskog Grahova i duž

Unca (Drvar) te zapadniej oko izvorišta Une, moguće i na krajnjem jugu Like do Lapca i
Gračaca. Mezeji – sjevernije od Ditiona u Bosanskoj krajini, sve do panonske granice.
Sardeati – možda istočnije od Ditiona, oko srednjeg/gornjeg Vrbasa (?).4

     2. Kašteli proslavljeni u bojevima. Odnosi se, gotovo sigurno, na samo djelomice poznate
borbe u Batonskom ratu 6-9. g. po Kr. Burnum je već spomenut među liburnskim općinama;
Andetrij je poznat kao mjesto posljednje velike bitke u ustanku, 9. godine, vjer, blizu Muća.
Tribulium nije poznat, pa se pretpostavlja da je tu u prijepisima vrlo rano nastala pogreška, te
da valja čitati Tilurium. Tada bi se radilo o moćnoj tvrđavi Gardun nad prijelazom preko
Cetine u Trilju (Trilj od Tilurium!).

     3. Otočke općine. Issaei od Issa - Vis; Solentini od Solent(i)a – Šolta; Separi – nepoznato,
vjer. još jedna stara greška u rukopisnoj predaji; Epetini – od Epetium, grč. Epetion, dan.
Stobreč, za kojeg nije posve jasno zašto je uvršten među otočke općine.

     4. Kašteli iza Epetija/Stobreča. Pitunt(i)um – u rukopisima Peguntium, domorodačka

općina u Podstrani i zaleđu; Nerate – stanovnici Nerastini, na području Jesenica; Onaeum –
stanovnici Onastini, središte u Omišu. Posebno isticanje ovih triju općina moglo bi biti trag
njihova osobita statusa, odnosno da oni ne pripadaju politički-upravno Delmatima. Mogli bi
biti ostatak starijih zajednica u ovom pojasu, ponajprije Nestejaca (?).5

     5. Narona. Kolonija Narona nastaje iz ranijeg trgovačkog naselja u Vidu kod Metkovića. U
novom provincijskom ustroju postaje sjedištem posebnog i vrlo prostranog okruga. Plinije pak
citira Varona, autora koji prikazuje prilike krajem republikanskog doba, navodeći da je
Narona središte za 89 općina – posve je moguće da je to podatak iz vremena kada je Narona
bila glavni grad rimske Ilirije (kasno 2. st. – 1. st. pr. Kr.). 

     143. Nunc soli prope nascuntur Cerauni decuriis XXIIII, Daversi XVII, Desitiates CIII,
Docleates XXXIII, Deretini XIIII, Deraemistae XXX, Dindari XXXIII, Glinditiones XLIIII,
Melcumani XXIIII, Naresi CII, Scirtari LXXII, Siculotae XXIIII, populatoresque quondam
Italiae Vardaei non amplius quam XX decuriis. Praeter hos tenuere tractum eum Ozuaei,
Partheni, Cavi, Haemasi, Masthitae, Arinistae.

     'Sada su tu jedino Kerauni s 24 dekurije, Daversi sa 17, Desitijati sa 103, Dokleati s 33, Deretini s 14,
Deremisti s 30, Dindari s 33, Glinditioni s 44, Melkumani s 24, Naresiji sa 102, Skirtari sa 72, Sikuloti s 24, te
nekadašnji pljačkaši Italije Vardejci sa ne više od 20 dekurija. Osim ovih su područje držali Ozuejci, Parteni,
Kaviji, Hemasiji, Mastiti, Arinisti.' 
     Plinije i ovdje koristi službeni izvor da bi prikazao etnije u naronitanskom okrugu. Većinu
nije moguće ni približno locirati. Spomenut ćemo samo najvažnije.6

     Daversi – u grčkim vrelima Daorsoi, istočno od donje Neretve, sa središtem na Gradini u

Ošanićima.

     Dezidijati, poznati kao predvodnici velikog ustanka 6. god. po Kr., oko gornjeg toka
Bosne, od Zenice do Sarajeva,  i u Lašvanskoj dolini.

     Dindari na srednjoj Drini.

     Vardejci – u grčkim vrelima Ardiaioi. Ostatak nekada moćne grupacije plemena koja je
podlegla rimskom oružju 135. g. pr. Kr.

     Plinije na kraju dodaje imena etnija koja nisu u službenom popisu, ali ih spominju neki
njegovi stariji izvori. 

     3.144. A Narone amne C p. abest Epidaurum colonia. Ab Epidauro sunt oppida civium
Romanorum Rhizinium, Acruium, Butua, Olcinium quod antea Colchinium dictum est a
Colchis conditum, amnis Dirino superque eum oppidum civium Romanorum Scodra a mari
XVIII, praeterea multorum Graeciae oppidorum deficiens memoria nec non et civitatium
validarum. Eo namque tractu fuere Labeates, Enedi, Rudini, Sasaei, Grabaei proprieque dicti
Illyri et Taulanti et Pyraei. Retinet nomen in ora Nymphaeum promunturium. Lissum
oppidum civium Romanorum ab Epidauro C p.

     U zaključnom poglavlju opisa Ilirika Plinije govori o krajnjem jugu/jugoistoku. Nejasno je
radi li se ovdje o četvrtom okrugu/konventu. U svakom slučaju, vidljivo je da se Plinije vraća
svojim geografskim izvorima, domećući podatke iz povijesnih djela. Donosimo samo
nekoliko kratkih napomena.

     1. Gradovi. Epidaurum – Cavtat kod Dubrovnika, kolonija. Rhizinium – Risan u Boki, u
grč. izvorima Rhizon, ilirski grad, kasnije heleniziran, pa naseljen rimskim građanima.
Acruium – nepoznati grad u Boki; od njegova imena vjer. potječe ime Grbalj, plodni pojas
jugoist. od Tivta; vjer. se iz Akruvija razvio kasnoantički i kasniji Kotor. Butua – Budva, staro
ilirsko središte. Olcinium – Ulcinj, ilirsko središte i općina. Scodra – Skadar, ilirsko središte,
prijestolnica posljednjeg ilir. kralja Gencija. Lissum – grč. Lissos, Lješ, još jedan stari ilirski
grad i emporij na ušću Drima.

     Svi navedeni ilirski gradovi, i po fragmentarnim vijestima iz antičke književnosti i prema

arheološkim rezultatima, kulturno su helenizirani od 4. stoljeća pr. Kr., a tijekom 1. st. pr. Kr.
u njih ulaze rimski građani i preuzimlju ih u svoje ruke, svakako skupa s romaniziranim
domorocima.

     2. Ostali geografski objekti. Dirinus – rijeka Drim, također Drilon. Nymphaeum
promunturium – Nimfejski rt, istaknuti rt južno od Lješa; karakteristično je za ovakve objekte
koji su važne točke u navigaciji da odreda nose grčka imena! 

*   *   *
     Plinije posebno govori o Jadranu, te o jadranskim otocima. Donosimo samo dijelove teksta
koji se odnose na obalu provincije Dalmacije.  

     151. (...) Clarae ante ostia Timavi calidorum fontium cum aestu maris crescentium, iuxta
Histrorum agrum Cissa, Pullaria et Absyrtides Grais dictae a fratre Medeae ibi interfecto,
nunc Absortium.

     152. Iuxta eas Electridas vocavere in quibus proveniret sucinum quod illi electrum
appellant, vanitatis Graecae certissimum documentum, adeo ut quas earum designent haut
umquam constiterit. Contra Iader est Lissa et quae appellatae, contra Liburnos Crateae
aliquot nec pauciores Liburnicae, Celadussae, contra Tragurium Bova et capris laudata
Brattia, Issa civium Romanorum et cum oppido Pharia. Ab Issa Corcyra Melaena
cognominata cum Cnidiorum oppido distat XXV, inter quam et Illyricum Melita, unde catulos
Melitaeos appellari Callimachus auctor est. XV ab ea VII Elaphites. In Ionio autem mari ab
Orico MM p. Sasonis piratica statione nota.

     'Otoci pred timavskim ušćem glasoviti su po toplim vrelima koja nabujaju za plime, uz istarsko tlo Kisa,
Pularije i otoci što ih Grci nazvaše Apsirtskim, po Medjinu bratu Apsirtu koji je ondje ubijen. (152) Otoke pored
ovih Grci su nazvali Elektridama, na kojima izvire smola koju oni nazivaju elektrum; to je vrlo jasan dokaz
grčke ispraznosti, jer se baš nikada nije utvrdilo koje otoke ovako označuju.

     Naspram Jadera je Lisa i drugi koji su imenovani, naspram Liburna nekoliko Krateja i i ne manje Liburnika
(=Liburnskih otoka), Keladuse, naspram Tragurija Bova i po kozama hvaljena Bratija, Isa rimskih građana, te
Farija s gradom. Korkira zvana Melaina (grčki 'crna') s knidskim gradom udaljena je od ise 25 milja, a između
nje i Ilirika (tj. ilirskog kopna) je Melita, s koje potječu psi zvani melitejski kako kaže Kalimah. 15 milja od nje
je 7 Elafita. U Jonskom moru, 2 milje od Orika je Sason, poznat po piratskoj postaji.'

     Nakon spomena otočića pred ušćem Timava, na nekadašnjoj granici Histrije, Plinije se
podrugljivo osvrće na legendarne Elektride, Jantarske otoke, za koje kaže da zapravo ne
postoje. Podaci koji slijede dragocjeni su, premda im je vrijednost umanjena time što su
dijelom neodređeni, a, što je također nezgodno, nije moguće naslutiti iz kojeg vrela ih je
Plinije preuzeo.

     Kisa – Cissa: riječ je očevidno o otočiću ispred zapadne obale Istre koji nosi isto ime kao
paška Cissa. Pularije – moguće Brijunski otoci.7

     Lisa: ako je riječ o otoku koji je doista neposredno pred Zadrom, onda bi to mogli biti
Ugljan i Pašman, koji su u antici bili spojeni. Za druge otoke, 'koji su imenovani', teško je išta
reći. Krateje i Keladuse – nepoznati otočki skupovi, vjer. u Zadarsko-šibenskom arhipelagu;
Keladussai je svakako iz grčkog jezika.

     Liburnicae – odgovara grčkom Libyrnidai (primjerice u Strabona), što su naprosto

Liburnski otoci. U Plinijevo doba ime se manje ili više odnosi na Zadarsko otočje.

     Opis južnijih otoka je, za nas, suvisliji. Bova – i sl. Čiovo; Brattia – Brač; Pharia – grč.
Pharos, Hvar; Corcyra Melaena – Korčula; Melita – Mljet; Elaphites – dubrovački Elafiti.

     Ovdje vrijedi zapaziti učestalost grčkih imenovanja. Korkyra/Korčula je vjerojatno dobila

ime po Korkiri – Krfu, a korkirski utjecaj se očituje možda i u imenu Melite/Mljeta (korkirska
nimfa Melita je Heraklu rodila Hila!). Elafiti 'Jelenji (otoci)' također izvedeno iz grčkog.8 
 
     U kasnijim stoljećima javljaju se mahom historiografska djela koja crpe građu iz starije
književnosti. I u njima se nalaze dragocjeni podaci koje tražimo. Ističemo povijesti Apijana
Aleksandrijca iz 2. stoljeća, te Kasija Diona iz 3. st., obje na grčkom.9 Apijanovo djelo nam
je posebno dragocjeno stoga što je Apijan, govoreći o Oktavijanovom ratovanju s Japodima i
Delmatima (35-33. g. pr. Kr.) izravno koristio Augustove memoare: preko Apijana tako
otkrivamo da je isto djelo morao koristiti već Strabon. 

     2. Geografsko-kartografska djela, itinerariji, karte.

     Helenističko doba donosi važne promjene u antičkoj geografiji. Zahvaljujući napretku

matematike i astronomije, kao i bitnom povećanju svakovrsnih geografskih podataka, javlja se
ideja o potrebi da se svijet prikaže na temelju pregledne sheme. raspolažući, posebice nakon
Aleksandrovih pohoda, približnim podacima o veličini dijela naseljenoga svijeta (ponajprije u
rasponu od Atlanstika do Indije, odnosno od Baltika do gornjeg Nila), Eratosten uvodi
pojaseve ili klimata, pomoću kojih nastoji dovesti geografske činjenice u jedinstveni sustav.
naposljetku je Marin iz Tira, u prvoj polovici 2. stoljeća bitno unaprijedio ideju uvođenjem
mreže ili kooordinatnog sustava. No odlučujući korak je napravio Klaudije Ptolemej
Aleksandrijac oko sredine 2. stoljeća.10 Razvivši sustav analogan našim meridijanima i
paralelama, prikupljao je podatke o dužinama dana na pojedinim mjestima ekumene. Dobivši
tako glavne obrise oblnih crta, velikih rijeka, planina i granica pojedinih pdoručja, na temelju
raznih izvora, od tradicionalnih geografskih opisa do podataka o cestama i razdaljinaam
između cestovnih postaja počeo je sustavno 'popunjavati' kartu.

     Sam Ptolemej zacijelo nije raspolagao dovoljnim znanjima o pojedinim velikim oblastima,
niti je bio us tanju razviti sustavan kritički odnos spram starijih geografa. No i bez toga,
njemu je pošlo za rukom sastaviti preglednu kartu na kojoj su posebno označene točke s
obavljenim mjerenjima, zatim ostale točke: gradovi, rtovi, ušća rijeka, točke na granicama
provincija i drugih oblasti. Ono što je bilo prikazano na kartama, nalazilo se i u priloženom
tekstu.

     Čini se da Ptolemejeve karte nisu nadživjele antiku. Po svemu što možemo danas
zaključiti, karte koje su do nas dospjele pod Ptolemejevim imenom zapravo su iznova nacrtani
zemljovidi na temelju brojevnih podataka o zemljopisnim dužinama i širinama za pojedine
točke. Po svoj prilici je to uzrokovalo i niz drastičnih pogrešaka: neispravno prepisani podatak
o geografskoj dužini donosi i znatno pomicanje u kooordinatnoj mreži zemljovida. Unatoč
tomu je Ptolemejeva karta golemo postignuće koje zapravo u antici nije imalo većeg odjeka;
no u Renesansi, nakon što je zapadna Europa iznova otkrila djela grčke antike, brzo je
prihvaćen i Ptolemejv sustav. Moderna kartografija, dobivši silan zamah s velikim
geografskim otkrićima, dobila je čvrste temelje na koordinatnom sustavu.

     Ptolemejevi popisi, kao i karte, sadrže veliki broj toponima našega područja. Većina ih je
razmjerno dobro pozicionirana, a kod nekih su zamjetne očevidne pogreške. Koliko se može
provjeriti, osim kod imena etnija preuzetih iz nekog grčkog izvora, sva druga imena potječu iz
latinskih vrela i najčešće su predana tako da se nastoji grčkim alfabetom što vjernije prenijeti
latinski oblik (primjerice, ojkonim Varvaria, s obzirom da grčki ne poznaje glas V, piše se kao
OÙarouar…a Ouarouaria). 

     Donosimo kao ilustraciju odlomak u kojem su nabrojeni gradovi i ušća duž obale
Liburnije.11 
2, 16, 2:

Libourn…aj tÁj 'Illur…doj par£lioj:      Liburnska obala Ilirika

'AloÚwna l$’  me’ Alvona 36°50 45°

Flanîna lz md g Flanona 37° 44°50
md d Tarsatika
°
Tarsatik£ lz 37 40 44°45
O„nšwj potamoà lh md d Ušće rijeke Eneja 38° 44°45
™kbola…
OÙÒlkera lh$ md d Volkera 38°30 44°45
Sšnia lq md Senia 39° 44°40

LÒyika lq md Lopsika 39°15 44°40

Thdan…ou potamoà lq md Ušće rijeke 39°20 44°
™kbola… Tedanija
”Ortopla m md Ortopla 40° 44°
OÙeg…a m g md $ Vegija 40°20 44°30
'Arguroànton md md $ Argirunt 40°45 44°30
Kor…nion ma$ md Korinij 41°10 44°
A„nîna maL md Enona 41°30 44°
'I£der kolwn…a mb mg  Jader kolonija 42° 43°45
T…tou potamoà mb mg $ Ušće rijeke Titija 42°20 43°10
™kbola…
Skardîna mb mg Skardona 42°40 43°
 

     Vidimo da Ptolemej donosi podatke o stupnjevima i dijelovima stupnjeva za geografsku

širinu i dužinu, pomoću čega je moguće rekonstruirati i njegovu kartu – razumljivo, onoliko
vjernu originalu koliko su prijepisi točni.

     U cjelini Ptolemej donosi znatan broj imena mjesta:

     1. Za liburnsku obalu (gornja tablica) u svemu 13 gradova i 3 riječna ušća (Enej – Rječina
ili Bakarski zaljev, Tedanij/Telavij, Titij).

     2. Za obalu ostale Dalmacije 11 gradova (Sikun/Sikuli, Salona, Epetij, Pituntum, Onej,
Epidaur, Risinij, Akruvij, Budua, Ulkinij, Lis), dva riječna ušća (Narona/Neretve i
Drilona/Drima), te Rizonski zaljev (=Boka kotorska).

     3. Za otoke Liburnije (2, 16, 8): 3 otoka, svaki s po dva grada: Apsor (Krepsa, Apsor),
Kurikta (Fulfinij, Kurik) i Skardona (Arba, Kolent) – ovaj posljednji «otok» je očevidno plod
neke zabune, no njegova dva grada su realna: Arba na Rabu i Kolent na Murteru.

     4. Za otoke Dalmacije (2, 16, 9): dva otoka bez gradova – Crna Korkira i Melita; tri otoka
s gradovima: Isa, Tragurij i Farija.
     5. U unutrašnjosti Liburnije (u stvari sjeverozapad provincije): 16 gradova, od kojih su
nam inače poznati i ubicirani njih 9 (Arukija/Arupij, Ausankalei/Ausancalio, Varvarija,
Salvija, Aserija, Burnum, Sidrona, Nedinum), ponešto je poznato i kroz druge izvore, iako
točan smještaj ostaje upitan – još 3 (Stulpi, Arauzona, Blan(d)ona), te samo u Ptolemeja
spomenutih 4 (Tediaston, Ardotion – u nekoj vezi s Epidotijem u Lici, Kurkum, Ouporum –
gotovo sigurno iskvareno u prijepisima, možda Promona?).

     6. U unutrašnjosti Dalmacije Ptolemej bilježi: 10 imena gradova koji su nam i inače
poznati (Andetrij, Aleta, Delminij, Ekvum, Narona, Kina, Dokleja, Skodra, Termidava,
Epikarija); pored toga donosi i 6 imena gradova o kojima ništa pobliže ne znamo ili su
greškom dospjeli u okvir provincije (Erona, Saloniana, Enderon, Rizana, Siparuntum,
Eiminakion).

     Već iz množine imena lako je prosuditi da je Ptolemejeva Geografija uvelike pomogla u

rješavanju topografskih pitanja na početku modernog proučavanja antike.  
 

     Itinerariji. 

     Peutingerova karta. Čini se da je Agripina karta svijeta bila bliža tradicionalnim

predlošcima razvijenim još u klasično doba. Na temelju nje počinju nastajati drugi zemljovidi,
pa tako i osobita vrsta prilagođena potrebama putnika (itinerarium pictum), na kojima su bile
označene ceste, cestovne postaje i razdaljine između njih, skupa s konturama morske obale,
važnijih rijeka i planinskih lanaca. Ime je dobila po humanistu Peutingeru koji je dobio
srednjeovjekovni precrt karte 1508. g.

     Sama karta je sastavljena od sljepljenih pergamentskih listova u nizu dugom 6,75 m, širine
34 cm. Karta se očevidno preklapala, nalikujući tako na suvremene cestovne i turističke karte.
Na zemljovidu je prikazano Carstvo, kao i istočnije zemlje do Indije i Sri Lanke. Ovaj dio
svijeta je prikazan «spljošteno», to jest tako da je po geografskoj širini projekcija višestruko
skraćena. Primjerice, zato je i Jadran položen vodoravno.

     Karta je svakako dobila svoj konačni izgled tek u prvoj polovici 4. stoljeća, ali je
nedvojbeno da joj podlogu čine podaci o cestama i postajama iz početka carskog razdoblja.

     Karta sadrži obilje podataka za naše područje. Na moru su shematski prikazani otoci,
približno onim redom kako se nižu u naravi, od sjeverozapada prema jugoistoku. Duž obale
su zabilježena brojna mjesta, uvijek u vezi s cestama, kao i u unutrašnjosti, sve do Dunava.

     U cjelini nam je ovaj zemljovid važan ponajprije za rekonstrukciju cestovne mreže, a
potom i za bolje poznavanje antičke topografije, ponajprije unutrašnjosti rimske Dalmacije.

     Donosimo izvadak radi ilustracije: Povezanost Jadera i Salone.12

     Iadera
     (20 milja) – jasno je da nedostaju međupostaje; zahvaljujući Antoninovu itinerariju i dr. znamo da su u
precrtima ispuštene Blandona i Araus(on)a te odgovarajuće milijacije!
     Sardona – treba Scardona!

     (11 milja) – neimenovano mjesto – (20 milja)

     Ad praetorium – u Grebaštici juž. od Šibenika

     (15 milja)

     Lorano – Stari Trogir

     (15 milja)

     Tragurio
     (5 milja)

     Siclis – treba Siculis (abl. pl.), Biaći-Resnik

     (9 milja)

     Salona. 

     Drugi primjer: povezanost Salone i Narone:

     Salona xvi Tilurio xii ▼  Billubio viiii Ad nouas viiii Ad fusciana xiii Bigeste xiii Narona.

     Između Trilja (Tilurio) i Lovreća (Billubio) ispuštena je jedna postaja i milijacija. 

     Antoninov itinerarij.

     Riječ je zapravo o dva itinerarija, Itinerarium provinciarum Antonini Augusti i Itinerarium

maritimum  Antonini Augusti. Prvi sadrži popise postaja po cestama, s udaljenošću među
postajama, dok drugi bilježi morske rute i luke duž njih, ali s udaljenostima iskazanim u
stadijima, grčkim dužinskim jedinicama. Riječ je o važnom vrelu, posebno za rekonstrukciju
cestovne mreže, jer dijelom dopunja podatke s Peutingerove karte. Pretpostavlja se da je
nastao u doba cara Karakale početkom 3. st. po Kr.

     Donosimo primjer putnog pravca od Akvileje do Salone, što uključuje i prijevoz morem od
Pule do Zadra (270, 1- 272, 7): 
 

   Item ab Aquileia per Istriam (extra Nadalje od Akvileje preko Istre (ne
mare) računajući more)

   Salonas   mpm cxcviiii do Salone 199 milja

   Fonte Timavi  mpm xii Izvor Timava 12 milja

   Tergeste   mpm xii Tergeste (Trst) 12 milja

   Ningum   mpm xxviii Ningum (na Mirni u Istri) 28 milja

   Parentium   mpm xviii Parencij (Poreč) 18 milja

   Pola   mpm xxxi Pola (Pula) 31 milju.

   (Traiectus sinus Libur- (Prijelaz preko Liburnskog

   nici Iader usque stadia ccccl) zaljeva do Jadera stadija 450)

   Blandona   mpm xx Blandona (kod Biograda) 20 milja

   Arausa   mpm xx Arausa (kod Zatona, ŠI) 20 milja

   Praetorio   mpm xxx Pretorij (Grebaštica, ŠI) 30 milja

   Tragurio   mpm xvi Tragurij (Trogir) 16 milja

   Salonas   mpm xii. Salona 12 milja.

 
 

     Anonim Ravenjanin.

     Djelo nastalo tijekom 6. ili možda čak u ranom 7. stoljeću. Pojedinačno uzevši, ovo djelo
donosi najveći broj antičkih toponima uopće. O nastanku djela se i danas raspravlja. Izvori
koje sam autor imenuje inače su potpuno nepoznati, pa se sumnja da su fiktivni.13

     Na temelju nekoliko uvjerljivih argumenata mogu se ipak donijeti važni zaključci.

     1. Imena naselja (ovdje se ona uvijek nazivaju civitas!) su poredana u nizove koji
odgovaraju itinerarskim izvorima, pa nema nikakve dvojbe oko toga da su itinerarski izvori,
tekstualni (poput Antoninova itinerarija) bilo zemljovidni (poput Peutigerove karte) u podlozi
Ravenjaninovih popisa. Djelo u V. knjizi sadrži samo obalni niz naselja, te donosi napose
popise otoka.

     2. Sudeći po tome što se pojavljuju i imena naselja kojih nema ni u kojem drugom
antičkom vrelu, sigurno je da se Ravenjanin koristio i nekim pokrajinskim itinerarijima.

     3. Dio imena nosi jasna obilježja vulgarnog latiniteta s prijelaza iz antike u srednji vijek,
što pokazuje da su korišteni izvori nastali možda tek u 6. stoljeću i to izvan centara učenosti.

     Ravenjaninove popise naselja ne možemo smatrati cjelovitim prijepisom imena koja su

nekada stajala u itinerariju ili na zemljovidu. Ravenjanin je (ili je to uradio već njegov izvor!)
'pabirčio' imena koja su se nizala duž određenih odsjeka cesta, kako mu se činilo opravdanim
u nastojanju da pruži iscrpan popis toponima za neku oblast. 
     Donosimo primjer popisa gradova koji su 'poviše' Narone, tj. u nastavku prema
sjeverozapadu (4, 16 = 210, 8 - 211, 7). Oznake TP i IA pokazuju da je toponim zabilježen i
na Peutingerovoj karti odnosno u Ant. itinerariju.

     Bigeste (Humac kod Ljubuškog; TP)

     Aufustianis (Tkanica/Tihaljina; TP, IA)

     Novas (Runović kod Imotskog; TP)

     Iulianum (nepoznato)

     Tilurion (Trilj; TP)

     Ponteluri (= Ponte Teluri, Triljski most na Cetini; IA)

     Aequon (Čitluk, sjev. od Sinja; )

           Ovdje niz od Trilja skreće na sjever do Ekvuma.

           Drugi krak ide od Trilja prema Dicmu, pa skreće na sjeverozapad:

     Decimin (= ad decimum milium 'kod desete milje (od Salone)', Dicmo)

     Endetrio (=Andetrium, oko Muća; TP)

     Magum (=Magnum, Balina glavica u Kljakama na Petrovu polju; TP)

     Promona (Tepljuh sjev. od Drniša; TP)

           Niz izostavlja Burnum – posve nejasno!

     Adrise (=Hadra, vjer. na gornjoj Zrmanji; TP)

     Arberie (=Alveria, poznata s natpisa, istočno od Aserije)

     Seriem (=Asseria, u Podgrađu kod Benkovca; TP)

     Crambeis (=Clambetis abl.pl. od *Clambetae, vjer. oko Gračaca u Lici; TP)

     Edino (=Nedinum, Nadin; TP).

           Vidi se da je posljednjih pet mjesta poredano bez veze s geografskim rasporedom. 

     Sigurniji14 primjeri vulgarnog latiniteta, odnosno pokazatelji jezičnih promjena u jeziku

koji je u svakodnevnoj uporabi krajem antike:

     Arberie – usp. Alveritae (v→b, tzv. betacizam)

     Biperaria – lat. vipera 'zmija', Zmijski otok (betacizam)

     Abendone – usp. Avendo (betacizam)

     Nessatio – usp. Nesactium (ct→t)

     Brazia – usp. Brattia (prijelaz –ti-+vokal u neki afrikat, poput č)

     Argerunto – usp. Argyruntum 

     3. Natpisi.
     Iz rimskog vremena sačuvano je mnoštvo natpisa na kamenim spomenicima. Oni su
dokumentirani u ediciji Corpus inscriptionum Latinarum (CIL) koji je pokrenuo veliki
njemački povjesničar i epigrafičar Theodor Mommsen krajem 19. stoljeća. U kasnijim
dopunskim svescima dokumentirani su noviji nalazi. Recentniji nalazi s područja bivše
Jugoslavije okupljeni su u trima svescima Inscriptiones Latinae Iugoslaviae (Ana i Jaroslav
Šašel), objavljenim kao posebni brojevi časopisa Situla u Ljubljani. Mnogi natpisi su
objavljeni po arheološkim publikacijama. Nisu rijetki slučajevi da su se starija čitanja natpisa
pokazala nepotpunim ili pogrešnim, pa se javljaju nove publikacije.

     Epigrafija, disciplina koja se bavi natpisima, razvila je posebne standarde izdanja koji su
općenito usvojeni.

     U natpisima se nerijetko javljaju i toponimi. Donosimo nekoliko primjera.

     DOLABELLINI CESTOVNI NATPISI IZ SALONE

Na izlazu iz Salone, na raskrižju cesta, stajao je natpis u kojem je namjesnik Dalmacije, P.
Kornelije Dolabela (14-20. g. po Kr.) zabilježio gradnju cesta što su vodile od Salone u
raznim pravcima. Ulomci natpisa su inače dospjeli kasnije u Split i našli su se prilikom radova
na Katedrali (= Dioklecijanovu mauzoleju). 

CIL III 3198a = 10156a + 3200 = Abramić, VAHD 1926-7, 151:

Ti(berius) C]aesar Divi Tiberije Cezar sin božanskog Augusta

Augusti f(ilius)
imperator, vrhovni svećenik imajući 18. put
Aug]ustus imp(erator) tribunsku ovlast, konzul 2. put,
pont(ifex) max(imus)
cestu od salonitanske kolonije
trib(unicia)] potest(estate)
XIIX co(n)s(ul) II do granica provincije Ilirika

viam] a colonia Salonitan(a) (..................................................................)

ad f]in[e]s provinciae Illyrici a ta cesta ima 167 tisuća koraka,

?..........................................? sagradio po veksilarijima

cuius viai millia passus sunt VII. i XI. legije.

CLXVII munit per vexillarios Također cestu Gabinijevsku

      leg(ionis) VII et XI od Salone do Andetrija 'otvorio'

item viam Gabinianam i sagradio sa VII. legijom.

ab Salonis Andetrium aperuit

et munit per leg(ionem) VII

 

CIL III 3201 = 10159 + 3198b = 10156b = Abramić, VAHD 1926-7, 151:

Ti(berius) C]aesar D[i]vi Tiberije Cezar sin božanskog Augusta

Augusti f(ilius)
imperator, vrhovni svećenik imajući 21. put
Au]gustus imp(erator) tribunsku ovlast, konzul 3. put,
pontif(ex) max(imus)
cestu od Salone do He[duma? k]aštela
trib(unicia) potest(estate)
XXI cos. III Desitijata, od 156 tisuća koraka

viam a Salonis ad He[... sagradi;

c]astell(um)
i cestu do Ba[tina? ri]jeke
Daesitiatium per mi[llia
pass]uum koja dijeli *Bre[uke od *Oseri]jata.

      CLVI munit od Salone sagradi od 158 tisuća

et idem viam ad Ba[thinum? koraka;

flu]men
[i cestu .................................]
quod dividit Hbis[.......]ibus
sagradi do najbliže planine Ditiona
a Salonis munit per [millia
pas]suum Ulkira od Salone 77 ½ tisuća

      CLVIII koraka

[et idem viam ................] Publije Dolabela, propretorski

munit ad imum montem legat.

Ditionum
Ulcirum per millia passuum

      a Salonis LXXVIID

P(ublius) Dolabella leg(atus)

pro

      pr(aetore).

Toponimi u gornjim natpisima.

1. Oblasna imena, imena etnija:

Illyricum provincia – provincija Ilirik, vjer. se misli na provinciju Dalmaciju.

Daesitiatiates – Desitijati, sr. Bosna

Ditiones - Ditioni

Breuci - vrlo nesigurno čitanje; najjača panonska etnija, u sjeveroist. Bosni, Brodskom
Posavlju i Zap. Srijemu

Oseriates – posve hipotetično; inače velika panonska etnija u Bosanskoj Posavini i sjev. od
Save 

2. Imena rijeka:

Ba[thinum?] – rijeka toga imena spominje se u kontekstu Batonova ustanka; gotovo sigurno
antičko ime rijeke Bosne. 

3. Imena planina:

Ulcirus mons Ditionum – dio Dinare (Ilica) sjev. od Knina 

4. Imena naseljenih mjesta:

Salonae, colonia Salonitana – grad Salona odnosno kolonija (Martia Iulia Salonae)

He[dum] – utvrđeno mjesto, vjer. oko Breze u srednjoj Bosni, središte Desitijata

Andetrium – Andetrij, jaka tvrđava oko Muća, za koju se vodio boj 9. g. po Kr. 

5. Imena cesta:

via Gabiniana – cesta od Salone, preko Klisa, Konjskog za okolicu Muća, očevidno nazvana
po Aulu Gabiniju, premda nije jasan motiv. Potkraj 48. pr. Kr., Gabinije se tuda, s ostacima
vojske, spašavao pred Delmatima. Sklonivši se u Salonu, uskoro je i umro. 
Međašni (terminacijski) natpisi.

Potvrde imena općina nalazimo posebno na međašnim spomenicima. Donosimo primjer

međaša s granice između Nedinuma i Korinija. 

CIL III 9973 (p.1634) = ILS 5953 Sv. Mihovil, Popović (J. J. Wilkes, Arheološki vestnik, 25,
1974, 260, no. 6)

Ex edictu P(ubli) Cor- / neli Dolabele leg(ati)/ pro pr(aetore) determinav[it]

S(extus) Titius Geminus / pri(nceps) posterior leg(ionis) / VII inter Neditas /

et Corinienses / restituti iussu A(uli) / Duceni Gemini / leg(ati) Augusti pr(o) p[r(aetore)]

per A(ulum) Resium (centurio) leg(ionis) VII /

C(laudiae) p(iae) f(idelis) pr(incipem) posterior(em) / et Q(uintum) Aebutium

Liberalem hastat(um) / posteriore(m) leg(ionis) / eiusdem. 

/ oznaka za novi redak u natpisu 

[]  restituiran dio teksta nestao usljed oštećenja 

( ) razrješenje skraćenice 

Prijevod: «Prema odluci Publija Kornelija Dolabele, propretorskog legata razgraničio Sekst
Titije Gemin, centurion princeps posterior VII. legije, između Nedita i Korinjana. (Međaši)
obnovljeni po nalogu Aula Ducenija Gemina, propretorskog legata Augustova, po Aulu
Resiju, centurionu princepsu posterioru VII. legije Klaudijevske Pobožne Vjerne, i Kvintu
Aebutiju Liberalu, (centurionu) hastata posterioru, iz iste legije.»

Natpis, kasnije uzidan kao dovratak u crkvi sv. Mihovila u Popoviću kod Karina, svjedoči o
dvije rimske akcije oko razgraničavanja liburnskih općina, Nedita i Korinjana. U prvoj akciji,
namjesnik Dalmacije od 14. do 20. g. po Kr., P. Kornelije Dolabela, šalje svog centuriona S.
Titija Gemina da utvrdi i međašima (s natpisima koji svjedoče da je razgraničenje izvedeno
po odluci namjesnika) obilježi granicu između dvije općine. Ta akcija spada u sklop opsežnog
djelovanja Dolabelina na preciznom razgraničenju svih subjekata u provinciji, što je podloga
svojevrsnog katastra (forma Dolabelliana).

Četrdesetak godina kasnije, pod Neronovom vladavinom, namjesnik A. Ducenije Gemin (oko
63-67. g. po Kr.), poduzima drugu akciju. Razlog je načelno jasan: jedna od strana je bila
nezadovoljna i uništila je međaše s natpisima. Stoga na poprište dolaze dva ovlaštena
centuriona, svakako nakon uvida u arhiv u Saloni, koji obnavljaju međaše tamo gdje su i prije
stajali, izrijekom se pozivajući na Dolabelin edikt.

Ovakvih spomenika na tlu rimske Dalmacije ima danas preko 30, premda nisu svi dobro
očuvani i čitki kao ovdje prikazani. Oni su nam važni radi nekoliko okolnosti:
(1) Rimska vlast nastoji precizno razgraničiti sve subjekte, a to je onda podloga za definiranje
vlasničkih i posjedovnih prava u skladu s načelima rimskog prava koje i tim putem prodire u
domorodačke sredine.

(2) Sama granica je, najvjerojatnije, samo od rimske vlasti legalizirana međa koja postoji od
ranije. Daleko bogatiji i ugledniji, od Rimljana vjerojatno i favorizirani Nediti, ugrabili su
veliki dio krškog terena, što je zacijelo izazivalo nezadovoljstvo susjednih Korinjana. I to je
dragocjen podatak, jer naslućujemo da u novim okolnostima, posebno radi jačanja uzgoja
ovaca, krški predjeli počinju više cijeniti i koristiti.

(3) Akcije rimske vlasti, s pisanim i kartografiranim dokumentiranjem međa, donose i

«standardizaciju» latinskih oblika lokalnih imena: stanovnici Nedinuma su uvijek Neditae,
Korinija Corinienses, Aserije Asseriates, Alverije Alveritae, Sidrone Sidrini. 
 

     Život u provinciji Carstva: nekoliko temeljnih napomena .

     Osvajajući strana područja Rimljani su još u 3. st. pr. Kr. uveli osobit sustav upravljanja
tim područjima. Prilikom ekspanzije Apeninskim poluotokom, nailazili su na zajednice i
narode koji su, premda jezikom i običajima ponekad i osjetno različiti od Rimljana, ipak
posjedovali temeljnu kulturu i poredak s kojim su Rimljani bili odavna upoznati. Preotevši
Kartažanima i Grcima Siciliju i Sardiniju s Korzikom, Rimljani su se suočili s prekomorskim
zemljama u kojima dotadašnji načini ophođenja s pobijeđenima nisu mogli djelovati. Stoga su
ta područja pretvorena u velike upravne jedinice kojima je na čelu stajao namjesnik sa
statusom višeg magistrata, pretor (praetor). Izabran u Rimu, imao je jednogodišnji mandat; s
obzirom na to da praetor ima imperium, mogao je samostalno zapovijedati rimskim i lokalnim
postrojbama, a ujedno je bio vrhovni sudac, voditelj uprave, brinući se za red i poredak. Imao
je prava ubirati sredstva u novcu i dobrima razmjerno potrebama svoje funkcije, odnosno
sigurnosti pokrajine. Redovita podavanja koja su podanici bili dužni godišnje slati Rimskoj
Republici prikupljaju se napose, bilo izravnim plaćanjem podložnih zajednica, bilo preko
privatnih zakupaca poreza (publicani).

     S vremenom, kako se broj osvojenih oblasti povećavao, uveden je običaj da njihovi
upravljači – namjesnici budu birani iz redova bivših konzula i pretora (otuda izrazi:
prokonzul, propretor). Unatoč nastojanjima da se upravljanje provincijama uredi, interes
dominantnog sloja, senatske klase ili nobila, bio je da se namjesnicima osigura što je moguće
više slobode, pa prema tome i pljačke podanika. Neredi, korupcija i pljačka podanika uvelike
su slabila rimsku državu, pa je među mjerama koje prvi 'car', princeps August uvodi i
uređenje provincijskih uprava. Provincije su podijeljene u dvije kategorije: careve i senatske
(u stvari 'narodne'). One prve odreda su stare tečevine u kojima se rimska vlast posve
učvrstila, a osim većeg broja doseljenih Rimljana, bilo u kolonijama ili van njih, postojao i je i
velik broj romaniziranog pučanstva. Takvim provincijama su upravljali prokonzuli i
propretori kao i ranije, premda, razumljivo, pod čvrstim nadzorom vladara. Druge provincije,
većina, bijahu novoosvojene i pogranične, pa je u njima uvijek bila jaka vojna sila. Upravljao
je namjesnik, Augustov legat s titulom propretora (legatus Augusti pro praetore), čime se
htjelo istaknuti da on ima moć isključivo kao zastupnik i opunomoćenik vladara.

     Rimsko osvajanje u Iliriku odvijalo se preko 230 godina. Osvojene oblasti su mahom bile
obvezne plaćati danak i izvršavati druge obveze ako se to od njih tražilo, zadržavajući  svoju
samoupravu. Prvi put je čitav Ilirik – manje ili više primorski pojas duž istočnog Jadrana od
Istre do sjeverne Albanije, formalno proglašen provinciijom 58. g. pr. Kr. i predan na upravu
prokonzulu Gaju Juliju Cezaru. Nakon Augustovih osvajanja, sa širenjem rimske vlasti od
Jadrana do Dunava, narastao je i Ilirik. Budući da je između 6. i 9. godine u središnjem dijelu
Ilirika trajao veliki i za Rimljane veoma opasan ustanak, Augustova vlast se odlučila napraviti
korjenite promjene. Već ranije je Istra pridružena Italiji, a granica postavljena na rijeku Rašu
(Arsia). Od područja uz Jadran pak formirana je sada provincija Ilirik; s obzirom na to da je
njenu jezgru činilo područje kojim su ranije dominirali Delmati –a tu se nalazio i grad Salona
određen da bude središtem provincije, od početka se ova provincija naziva i Dalmacijom.
Ubrzo će to ime posve prevladati. Sjeverniji dio se počeo nazivati Panonijom, po
domorodačkim Panoncima (provincija je potom podijeljena na Gornju i Donju Panoniju).

     Granica s Panonijom išla je po prilici Gorskim kotarom i Banovinom, nešto sjevernije od

Kozare i Banje Luke, potom spuštala na jug oko Doboja, ostavljajući Tuzlanski bazen
Panoniji; istočnije je granica prelazila Drinu oko Zvornika, pa je Dalmacija obuhvatila i
jugozapad Srbije (Užice, Čačak) pa i zapad Kosova do Šar planine. Duž te linije graniči s
provincijom (Gornjom) Mezijom. OKo Šar planine dodiruje provinciju Makedoniju. Granica
ide do mora, ostavljajući Dalmaciji teško odredivi dio sjevera Albanije – najjužniji grad na
moru je Lissum (Lješ) na ušću Drima.

     O uređnju i životu provincija zapravo vrlo malo obavijesti dobijamo iz historiografskih
djela. Ta su djela zaokupljena političkim zbivanjima na vrhu rimske države, odnosno
ratovima. Obilje obavijesti potječe međutim iz tisuća natpisa različite naravi i svrhe. Od
privatnih natpisa najbrojniji su nadgrobni: oni, ovisno o brojnosti i reprezentativnosti,
omogućuju uvid u podrijetlo, društvene podjele, imetak, zanimanja, strukturu obitelji,
starosnu strukturu i sl. Još uvijek su brojni i natpisi koji svjedoče o aktima pobožnosti –
najčešće omanji žrtvenici s natpisima koji sadrže posvetu nekom božanstvu.

     Javni natpisi svjedoče o djelovanju carske vlasti, provincijskih namjesnika i, nadasve,

lokalnih magistrata. 

     Glavni grad postaje Salona. Provincije su u pravilu podijeljene na uže jedinice za potrebe
uprave, sudbenih nadčležnosti, novačenja i prikupljanja nameta. U sjedištima tih okruga
godišnje su zasjedali predstavnici svih zajednica okruga, pod predsjedanjem namjesnika
provincije. Uz odavanje obrednih počasti umrlim carevima i na poseban način živućem
vladaru, tu su se rješavali nastali problemi, raspoređivale obveze, a posebno su održavana
sudbena zasjedanja, s obzirom da je namjesnik bio i vrhovni (odnosno prizivni) sudac. Kako
su upravoova zborovanja obilježavala okruge, od početka se najčešće i nazivaju conventus. U
Dalmaciji su poznata tri konventa: skardonitanski, salonitanski i naronitanski (po sjedištima u
gradovima Scardona, Salona, Narona). Prema natpisima, u Scardoni su postojali središnji
žrtvenik uz kojeg se odvijala ceremonija koju je vodio posebni svećenik, izabran iz redova
provincijskih uglednika, te posebna zgrada, vijećnica.

     Uprava i moć u rimskim provincijama tijekom Principata najbolje se mogu opisati izrazom
heteraričnost. Time se naglašuje da ne postoji jedinstveni, uniformirani hijerarhični upravni
aparat, već različito raspoređeni (pod)sustavi odnosa i ustanova. carska vlast izravno
eksploatira provincijske resurse samo putem posjeda koji pripadaju fisku, imovnom fondu
koji pripada osobno vladaru. O upravljanju tim posjedima i prihodima brinu posebni činovnici
– prokuratori. Vojska koja boravi na tlu provincije, osim plaća za koje se brine središnja vlast,
uvelike se opskrbljuje iz okoline u kojoj pribiva. Za potrebe vojske izdvojena su određena,
svakako znatna zemljišta (primjerice livade u Uzdolju južnood Knina: prata legionis).
     Različita  podavanja koja su dužni plaćati stanovnici provincije dobrim dijelom ostaju u
nadležnosti ili barem pod kontrolom lokalne samouprave; dio se ubire putem zakupa:
poduzetnici koji daju najbolju ponudu stječu pravo da unutar petogodišnjeg ciklusa
prikupljaju utvrđene iznose, uz odgovarajuću zaradu.

     Država je prikupljala posebne dažbine na važnim prometnim točkama, ubirući prihod od

velike trgovine. 

     Rimska država je posvuda nametala dva zapravo nepisana pravila: prvo, da za svaki dio
teritorija mora biti poznata nadležnost (i odgovornost) i, drugo, da zemljište mora imati
vlasnika.

     Poznato je da je od 14. do 20. g. po Kr. namjesnik (legat-propretor) u Dalmaciji bio Publije

Kornelije Dolabela, vrstan poznavatelj pokrajine – s obzirom na to da je 6-9. služio kao
zapovjednik pod Tiberijem u slamanju Batonova ustanka. Ovaj iznimno sposoban i marljiv
čovjek je zacijelo uveliek zaslužan za uvođenje politike koja će rimskoj Dalmaciji osigurati
razmjerno brzi oporavak i dugo razdoblje relativnog prosperiteta. Moguće je, da je upravo kao
vojnik, cijeneći borbenost domorodaca u unutrašnjosti koji su ostajali potencijalna opasnost,
uznastojao što prije primijeniti rimsko načele parcere victis 'štedjeti pobijeđene'. U stvari je to
značilo postupno 'omekšanje' okupacijskog režima, uz prepuštanje lokalne samouprave
tradiconalnim prvacima među kojima se tražilo ljude spremne surađivati.

     Dolabela je inače poznat po dvama krupnim i dalekosežnim projektima. Da bi provincija

postala prohodna za brze vojne intervencije, ali i da bi se osigurao pristup do Panonije i do
rudnika na istoku (Srebrenica), energično je nastavio već ranije započetu cestogradnju: iz
svega su proizašle ceste koje će trajno ostati okosnica prometovanja Dalmacijom (v. kartu).

     Drugi važan projekt bilo je razgraničavanje subjekata, pravno-idealno, kao i na terenu.

Budući da je u provinciji već ranije prodrlo rimsko pravo koje podrazumijeva jasno
definiranje vlasničkih prava i vlasništva uopće, bilo je prijeko potrebno stvoriti opću i
obuhvatnu podlogu za definiranje vlasničkih i posjedovnih prava na najvažnije dobro –
zemlju. Tu podlogu predstavlja upravo razgraničenje svih subjekata u provinciji. Valja dakle
računati s tim da je omeđeno zemljište koje je pripisano vojsci, zatim zemljište koje je pripalo
carskom fisku, te zemljišta koja su ostala kao neki ekvivalent onoga što se u Italiji zvalo ager
publicus – teorijski, s obzirom da je provincija tečevina rimskoga naroda, i njena zemlja u
krajnjoj liniji ostaje vlasništvo rimskoga naroda. Smatra se da je takvo stajalište opravdanjem
za nemogućnost uspostave vlasništva po 'najboljem pravu' (kviritskom, potpunom vlasništvu
po rimskom shvaćanju), već samo bonitarno (u sklopu praktičnog, pretorskog prava). U
stvarnosti zapravo nije bilo razlike u vlasništvu, ali jest u oporezivanju, jer su u provincijama i
sami rimski građani bili dužni plaćati zemljišni porez – što nije vrijedilo za Italiju!

     Sve ostalo, dakle najveći dio teritorija, bio je podijeljen među zajednicama različita
podrijetla i statusa, ali uvijek s određenim stupnjem samouprave. 

     Gradovi provincije.

     U široj javnosti je rašireno uvjerenje da su gradovi i gradski način života u našim
predjelima zapravo isključivo posljedica grčkog i rimskog djelovanja. To nije točno. Duž
primorja su se još od starijeg željeznog doba počela razvijati oveća naselja koja su bila
sjedištima razmjerno krupnih zajednica s teritorijem odgovarajuće veličine. U Liburniji
svakako prednjači Zadar koji je do prvih izravnih dodira s Rimljanima, potkraj 2. st. pr. Kr.
već morao biti krupno naselje, s teritorijem od preko 600 km2. No, razumljivo, veličina nije
presudna. Arheologija otkriva da su općenito sjedišta teritorijalnih zajednica ili općina u
Liburniji težila urbanizaciji.

     Do neke mjere ovo vrijedi i za srednju Dalmaciju. Razlika je u tome što je ovdje
raspršenost obradivih površina veća, a ukupna količina manja nego u sjevernoj Dalmaciji, pa
je moguće da je to uvjetovalo nešto rjeđu mrežu urbanih jezgri predrimskog doba. Druga
razlika je u tomu što se ovdje osjeća izravan utjecaj Grka. Na otocima je radikalnu promjenu
značilo osnivanje grčkih gradova na Hvaru (Pharos), te na Visu (Issa). Pharos osnivaju Parani
s egejskog mora 385. g. pr. Kr., pod sirakuškom zaštitom. U ovom slučaju se radi o
'implantaciji' grčkog urbanog modela, što uključuje i uređenje grada po grčkom obrascu, kao i
analogno uređenje teritorija. Najplodniji dio područja, Starograjsko polje, najplodnija
kompaktna površina na jadranskom otočju uopće, raspodijeljena je na parcele u vidu
izduženih pravokutnika. Taj najbolji dio zemljišta osiguran je podizanjem čvrstih kula (Tor,
Maslinovik). Prema nalazima amfora s urezanim natpisima Phar... u ilirskom gradu Ošanići
kod Stoca, očevidno je da su Farani razvili intenzivnu razmjenu s kopnom. Issa na Visu, s
raspršenijim obradivim površinama, orijentira se osobito na pomorstvo, posredničku trgovinu,
ali i na proizvodnju i izvoz kvalitetnog vina. Stupivši u tješnji dodir s domorocima, Isejci su
osigurali dva kopnena uporišta: u Trogiru (Tragurion) i Stobreču (Epetion), možda u 3. st. pr.
Kr. Silinu promjena pokazuje stvaranje lučkog trgovačko-obrtničkog naselja na obali u
Resniku (kod splitske zračne luke na zapadu Kaštela, 7 km od Trogira). Iznad naselja se diže
veliko domaće gradinsko naselje Veliki Biać, kojemu luka nedvojbeno pripada. Nalazi kalupa
za proizvodnju fine helenističke reljefne keramike ukazuje na to da se domaće društvo širom
otvara razmjeni, ali i da se u svakodnevnom životu i standardima brzo približuju Grcima.

     U srednjoj Dalmaciji ovakvih 'kontaktnih' obalnih naselja ima i drugdje: Mutogras, Omiš i
dr.

     Nedostatak istraživanja sprječava ans da sliku dovedemo do razine sustava. Primjerice, još
je nejasno kakvu ulogu ima Klis, tvrđava koja čuva prolaz u unutrašnjost.

     U zaleđu također nastaju urbane jezgre. Najpoznatije su Gradina u Danilu (Rider), Orišnica
u Tepljuhu kod Drniša (Promona), Balijina glavica u Kljakama ist. od Drniša (Sinotion,
kasniji Magnum) i dr. I iza Dinare na pogodnim mjestima oko starih središta niču oveća
naselja s funkcijama gradskog žarišta. Takav je morao biti Delmij (Delminium), središte
Delmata (na Libu u Borčanima na Duvanjskom polju), naseobinski sklop u Vašarovinama na
Livanjskom polju itd.

     Liburni su na miran način došli pod rimsku dominaciju. Naprotiv su njihovi istočni susjedi
Delmati, iskoristivši slom ilirske kraljevine 168. g. pr. kr. pokušali nametnuti svoju
hegemoniju u srednjem dijelu Ilirika. Tijekom stoljeća i pol u krvavim borbama Rimljani su
ih svladali.

     Ovome valja pridodati vrlo važnu konstataciju. Borbe koje su se vodile od sredine 1. st. pr.
Kr. do kraja Batonova ustanka bijahu osobito krvave i razorne. Tijekom tih 60-ak godina
zacijelo je posve razbijen sustav urbanih jezgri koji se do tada razvio u bližem i daljem
jadranskom zaleđu. kako se vidi iz Plinijevih podataka, Delmati i druge populacije u zaleđu
popisivane su po dekurijama, jedinicama kojima ne znamo veličinu, pa ni osnovu formiranja,
a ne po njihovim općinama; to zacijelo govori o naravi privremenog okupacijskog sustava
koji je nametnut unutrašnjosti. 

     I. Kolonije. U teoriji, kolonija rimskog naroda (colonia populi Romani) jest samoupravna
gradska općina, zajednica rimskih građana posebnim odlukama organizirano i kolektivno
naseljenih u osvojenom području. Tu im se po određenim pravilima dodjeljuju posjedi na
teritoriju pripisanom gradu i građevinske čestice u gradu. Kolonija ima svoje vijeće, ordo
decurionum, izabrano prema kriteriju imućnosti (i 'podobnosti'), te jednogodišnje izborne
dužnosnike. Dužnosnici (magistrati) na čelu su dvojica duovira; svake pete godine,  prema
starom rimskom običaju, provodi se popis građana i imovine (census), pa se tada duoviri
nazivaju quinquenales (petogodišnji). Postoje i niži dužnosnici: kvestori, edili i dr. te važne
svećeničke časti po uzoru na sam Rim (sacerdos, pontifex, flamen). Kolonija je uvelike
autonomna u odnosu na namjesnike, kao i u fiskalnom pogledu, iako s vremenom tu
autonomija, iz raznih razloga, carska vlast počinje smanjivati, najprije posredno i prikriveno,
a s vremenom i putem odluka sa zakonskom snagom.

     Kolonija ima svoj teritorij ili ager. Zemljišta teritorija se dijele na privatna, gradska,
hramska i carska – ova posljednja će s vremenom postajati sve krupnija tako da če oko
početka 2. st. po Kr. carevi raspolagati s oko 20 do 25 % obradiva tla u mnogim kolonijama i
drugim gradovima. Hramski su posjedi skromni, a služe, kao i gradska zemljišta, tomu da se
daju na korištenje u zakup, te da se od prihoda financira održavanje hramova i kulta, odnosno
gradskih potreba.

     Da bi se ova podjela mogla valjano realizirati i da bi se dobili što jasniji odnosi glede
vlasništva i stvarnog korištenja tla, Rimljani su razvili sustav egzaktne premjere zemljišta.
Posebni stručnjaci, mjernici (agrimensores), pomoću osobite naprave za viziranje (groma, od
grč. gnomon) uspijevali su s nevjerojatnom preciznošću ispresijecati krajolike ravnim crtama i
konstruirati pravokutne mreže unutar kojih su vršene raspodjele na konkretne posjede. U
područjima s djelomice kamenitim tlom, dugotrajnom obradom dolazilo je do gomilanja
izbačenog kamenja duž međa, pa su pravokutne mreže uočljive ponegdje i danas. U nas su
ponajbolje sačuvane limitacije u krajoliku zapadne i južne Istre (kolonije Parentium/Poreč i
Pola/Pula), u Dalmaciji u Zadru i najbližoj okolici (kolonija Iader/Zadar); dok je slabije
uočljiva oko Salone.

     Kada se ovome doda da je i u dijelu agera koji nije ovako raspodijeljen došlo do stvaranja
imanja, karakterističnih po razmjerno velikim, pa i luksuznim ladanjskim vilama, lako je
razumjeti da naselje tipa kolonije predstavlja primjer jake intervencije u okoliš i, psoljedično,
da će ostaviti i jakog traga u imenovanju objekata u svom predjelu.

     Valja kazati da su dalmatinske kolonije specifične utoliko što nastaju na osobit način. U
pravilu, radi se o ponekad i vrlo starim naseljima, pa i gradovima koji su u 1. st. pr. Kr.
privukli neki veći broj Rimljana koji koriste postojanje rimske vlasti i pod njenom zaštitom
preuzimlju u svoje ruke unosne poslove, ponajprije trgovačke. Takve skupine rimskih građana
su osobito za uprave Julija Cezara (58-50.) ušle u liburnski najveći grad Iader/Zadar, u Salonu
(do tada lučko naselje u rukama Grka i domorodaca), Naronu (staro trgoviše na Neretvi, vid
kod Metkovića) te Epitaur/Cavtat. Budući da su se svi ovi gradovi zdušno borili na Cezarovoj
strani u velikom građanskom ratu 49-47., kao nagradu su, prije ili poslije, dobili rang kolonija.
Razumljivo, pri tomu su u sastav općina ušli i novi rimski doseljenici, odnosno romanizirani
domoroci i Grci.
     Potom je, 42., car Klaudije nagradio legionare koji su odbili sudjelovati u pokušaju
njegova zbacivanja, osnovavši mali grad na Cetini kod Sinja – Aequum Claudium (Čitluk kod
Sinja). Tek u kasnijem Carstvu preko natpisa doznajemo za kolonije u unutrašnjosti –
najvjerojatnije formalni čin u znak priznanja od strane carske vlasti u nama nepoznatim
okolnostima. 

     II. Municipij (municipium). Zapadna (latinskojezična) polovica carstva bitno je

obilježena procesom municipalizacije. Termin je nastao u Italiji, označujući općinu u kojoj
korpus građana nosi terete (munus) zajedništva. U carsko doba izraz poprima posve specifično
značenje. Pokušat ćemo to objasniti u kratkim crtama.

      U zapadnim provincijama, uključujući i Dalmaciju, znatnu većinu pučanstva čine

domoroci. Trajnost rimske vlasti u biti je počivala na suradnji te vlasti i domaćih elita ili
barem nekog njihovog dijela. U krajnjoj liniji, i sama carska vlast crpila je snagu iz raširenoga
uvjerenja da je princeps jamac mira i reda oličenog u pravno utemeljenom poretku. Već
potkraj Republike, ambiciozni rimski prvaci, a napose vojskovođe, u nastojanju da steknu
privrženike i u provincijama uvode praksu dodjele rimskog građanskog prava istaknutim
pojedincima, grupama (primjerice postrojbama savezničkih vojnika), ali i čitavim
zajednicama koje su se donekle 'romanizirale' (latinski jezik u javnoj uporabi je jedan od
uvjeta).

     U Carstvu se pak naveliko širi mehanizam putem kojega osobito vladar stječe široku
klijentelu. Instrument je staro latinsko pravo: zajednice koje ga stječu mogu stupati s rimskim
građanima u bračne, poslovne i druge veze na posve legalan način. Ovi 'Latini' međutim
nemaju politička prava koja imaju Rimljani, premda je, pod određenim uvjetima, moguće i to
da pojedinačno steknu rimsko građansko pravo. Zajednice pak koje imaju latinsko pravo,
konstituiraju se kao municipiji. One dobijaju svoj statut (lex), na temelju kojega biraju svoje
dekurionsko vijeće (svojevrsni senat, vijeće lokalnih uglednika, analogno vijećima u
kolonijama) i magistrate (obično su na čelu duoviri; prema veličini grada i količini poslova
određuje se i broj nižih magistratura – edila, kvestora i sl.). I ovdje nalazimo svećeničke
službe i razne kolegije. Važna je povlastica dvojice glavnih magistrata da oni izborom na tu
dužnost stječu rimsko građansko pravo, a s njima i svi oni koji su, po rimskom pravu, pdo
njihovim autoritetom: supruga, djeca, unučad. Time je lokalnim elitama otvoren put do statusa
rimskog građanina i do daljnjeg uspinjanja na društvenoj ljestvici provincije i Carstva.

     Možemo zamisliti da preobrazba ipak nije tekla glatko ni lako. Ponajprije zato što su u
domaćim društvima postojali sustavi odnosa koji nisu bili kompatibilni s rimskim pravom,
posebice glede vlasničkih prava. Također je izvjesno da nije jednostavno došlo do toga da
'plemenske' strukture, gdje su postojale, jednostavno nestanu ili se pretvore u klijentelarne
skupine pod vodstvom ugledničkih obitelji. I u tom pogledu je preobrazba mogla biti brža u
užem primorju, a napose u Liburniji gdje je prilagodba novim uvjetima počela ranije.

     Grad uređen prema rimskim standardima svakako nije bio jeftin. Gradski život je
podrazumijevao gradnju javnih zgrada (vijećnica, hramovi, forum), popločanje ulica, uređenje
odvodnje i održavanje čistoće, opskrbu dovoljnom količinom vode, a napose gradnju valjanih
bedema. Sudeći po nekim natpisima, pojedine općine naprosto nisu uspijevale podmiriti sve
troškove, pa je, barem u slučajevima gradova važnih i bliskih vlastima, provincijski namjesnik
financirao gradnju bedema. Municipiji su u svakom slučaju mogli računati s daleko manje
pomoći negoli kolonije.
     I u kolonijama i u municipijima mnogo toga se izgradilo i održavalo zahvaljujući ulaganju
uglednika. U načelu su nositelji izbornih funkcija financirali gradnje, popravke i održavanje i
donacijama podržavali gradski proračun. Dok je trajao gospodarski uspon, elitama se
očevidno isplatilo trošiti na ovaj način, jer su se ulaganja višestruko vraćala drugim putem.

     Municipiji također imaju svoje točno označene teritorije. Kako su to zajednice s

kontinuitetom, kod njih nema potrebe za limitacijama kao u slučaju kolonija. Sudeći po tome
što se u municipijima javljaju i vrlo bogate obitelji doseljenih rimskih građana, moramo
pretpostaviti da su lokalne vlasti omogućavale prodaju općinskih zemljišta, kao i da je s
prodiranjem rimskih pravnih normi postalo moguće kupovati zemlju od domorodaca.

     Kao i u kolonijskim agerima, u bližoj i daljoj okolici municipija nalazimo ostatke većih i
manjih gospodarskih odnosno ladanjskih sklopova (villae).

     Nekoliko napomena o posebnim odlikama razvoja na delmatskom tlu.

     Budući da je delmatsko područje došlo pod rimsku vlast nakon žestokih borbi, te da se
irmska vlast još niz desetljeća pribojavala novih ustanaka, na snazi je moraobiti svojevrsni
okupacijski režim. Neka vrlo plodna područja naprosto su oduzeta domorocima (Sinjsko i
Hrvatačko polje uz Cetinu, istočni dio Imotskog polja, polja duž Trebižata u zap.
Hercegovini). Domoroci su živjeli u brojnim, dobrim dijelom nevelikim općinama (npr.
delmatski Barzanijati i Lizavijati koji imaju sjedišta u Vrlici i Kijevu).

     nastojeći privući i čvršće vezati domaću elitu, rimska vlast, zacijelo od Flavijevaca
nadalje) potiče i pomaže municipalizaciju unutrašnjosti. Radi se o tvorbama koje nisu
organski izrasle iz starije jezgre kao u Liburniji. Na granici same Liburnije formira se,
primjerice, municipij Burnum koji osim domorodaca (među kojima i sami Burniste),
uključuje i rimske veterane i njihove potomke koji uokolo žive, pai sve druge pridošle ljude.

     Očit je odlučujući doprinos vlasti u formiranju munipija kao što su Magnum ili Novae
(Runović kod Imotskog). U dubljoj unutrašnjosti osobito se ističe (novi) Delminij. Ovi
municipiji u pravilu imaju velike, pa i vrlo velike teritorije, dok njihova središta ostaju
relativno skromne aglomeracije, često i bez bedema.

     U mnuicipijima našeg područja većinu pučanstva čine domoroci koji se privatno služe
domaćim jezikom (a po nekim natpisima sudeći latinskim jezikom ne vladaju savršeno!), još
čuvaju niz starih običaja i, razumljivo, njeguju tradicionalne kultove. Karakteristično je za
religiju da se domaći panteon i drugi elementi religije ustrajno 'prevode' u rimski religijski
sustav (interpretatio Romana). Posebnu ulogu mogu dobiti lokalna božanstva čvrsto povezana
s tlom i plodnošću, jer ta božanstva prihvaćaju i doseljeni Rimljani. U južnoj Liburniji je tako
popularna Latra, zacijelo sa žarištem kulta u Nadinu. Na delmatskom području je daleko
najrasprostranjeniji kult božanstva koje se ikonografski predstavlja u liku grčkog Pana, ali
nosi rimsko ime Silvan.  

     III. Domaće civitates. U doba cara Karakale, 212. svi slobodni stanovnici Carstva stječu
rimsko građansko pravo. Sve do tada su u pojedinim zabačenijim oblastima na Zapadu
postojale zajednice u statusu peregrina, dakle bez latinskog ili rimskog prava. U našem
pojasu, kako se čini, takvih zajednica ima samo u 1. i u ranijem 2. stoljeću. S vremenom su se
sve ili transformirale u municipije ili su pripojene susjednim kolonijama i municipijima. No
samo njihovo postojanje također je relevantna pojava. U južnoj Liburniji je do polovice 1. st.
po Kr. municipalizacija zahvatila samo one općine koje su raspolagale izdašnim resursima:
Aenona (Nin), Asseria (u Podgrađu kod Benkovca), Nedinum (Gradina u Nadinu), Scardona
(Skradin), Varvaria (Bribir). Čini se da je većina ostalih zajednica zadržala peregrinski status:
imajući u vidu miran način dolaska pod rimsku vlast, njihov položaj nije morao biti posebno
težak: poznato je da su mnoge zajednice u carstvu dugo čuvale stare povlastice koje su u
ranijim vremenima stekle kao lojalni rimski saveznici. Na njihovom tlu, međutim,
romsnizacija je bila manje izrazita. Ponegdje se arheološkim putem može ustanoviti
nastojanje da naselje dobije neku urbanu fiozionomiju, no ograničeni resursi nisu dopuštali
dovršenje toga procesa. Čini se da je većina ovih općina (civitates u Plinija) pridružena
obližnjim municipijima.

     Ovdje svakako treba upozoriti na to da nikako ne bismo smjeli poistovjećivati pravni status
i realna stanja i odnose. Tijeko stoljeća neki su municipaliteti zacijelo gubili važnu ulogu kao
gradska žarišta, a neka stara naselja, premda bez autonomnog statusa, u stvarnosti su mogla
funkcionirati kao pravi gradići. 

     Proizvodnja, trgovina i promet.

     Poljoprivredna proizvodnja je baza antičke ekonomije. U prvi mah, suočeni s veoma

brojnim primjerima gustoposijianih gospodarskih objekata uz obradive površine lako se
prepuštamo dojmu da je s Rimljanima došlo do korjenite revolucije u poljoprivredi. To ne
odgovara onomu što se razabire iz arheoloških proučavanja.

     Najradikalnija promjena zapravo se događa s prodiranjem novog tipa vlasničkih odnosa i s

mogućnošću racionalnog ustroja poljoprivredne proizvodnje. Primjenjujući već razvijene
tehnike gospodarenja vodom (drenaže, navodnjavanja), plantažnog uzgoja vinove loze i
maslina, te raznih drugih biljaka za jelo i preradu, uz uporabu robovske radne snage, bilo je
moguće stvoriti osrednje i velika imanja. Takva imanja se ipak isplate samo u slučaju da su u
blizini tržišta ili u blizini prometnica (obala, plovne rijeke, ceste). U nas su, koliko
istraživanja mogu potvrditi, vile vrlo gusto raspoređene po otocima i u prvom obalnom
pojasu, u Ravnim kotarima i drugdje uz veće centre potrošnje i uz ceste.

     U pogledu izbora kultura, čini se da Rimljani ne donose bitnih novina. Uzgoj loze i
masline, raznih vrsta voća i povrća, uz bazičnu ratarsku proizvodnju – sve je to već bilo
poznato i ranije.

     Što se tiče stočarstva Rimljani su također slijedili utrte putove. Čini se da su svi domoroci
u predrimsko doba intenzivirali korištenje planinskih ispaša. U rimsko doba je ta tendencija
pojačana, jer je povećana potražnja za vunom, suknom, mesom i sirom. U pogledu prerade
(sukno, sir) gotovo je sigurno da se ona odvija u izvangradskim naseljima u okviru kućne
proizvodnje i da to ostaje domena ljudstva domorodačkog podrijetla.

     Ono što ukupno gospodarstvo dinamizira jest monetizacija, uvođenje novca, odnosno
postojanje kapitala koji se može obrtati u proizvodnji i trgovini. Da je opći standard osjetno
porastao u doba Principata vidi se i po obilju predmeta koji su stizali s raznih strana Carstva,
počevši od krovnog crijepa, preko vina i ulja (u amforama), finijeg i manje finog posuđa,
svjetiljki, staklenih boca i čaša, najrazličitijih metalnih izrađevina i sl.; svemu valja svakako
pridodati i znatne količine drugih izrađevina, osobito luksuznih, od kojih se ništa nije
sačuvalo.
     Iz gornjeg je razvidno da su komunikacije imale vitalno značenje. Osim glavnih cesta, s
vremenom nastaju i vicinalne kao gusta mreža putova. Posebno su bili važni putovi koji vode
do mora i plovnih rijeka. Duž obale, na završecima putova i u blizini većih imanja uvijek se
nalaze i ostaci izgrađenih pristaništa. O količini pretovarene robe u nekima od ovih luka i
nestručnjak može lako dobiti razmjerno jasnu sliku već nakon površnog uvida: na suhom i u
plitkom moru vidljive su goleme količine keramičkih ulomaka – ostataka višestoljetnog
pretovara. 
 

     Dopunska napomena: Onomastika i toponomastika.

     Onomastika je znanstvena disciplina koja se bavi imenima. Imena su jezični znaci koji
označuju određeni objekt ili referent. Imenovanjem se postiže razlikovanje u odnosu na druge
referente. Ime Zadar označuje, barem u geografiji, samo određeni, konkretni grad na
hrvatskom dijelu istočnojadranske obale. Po tom imenu se grad razlikuje od bližih i daljih
naselja. Kod ljudi je uobičajeno, barem u kulturi kojoj pripadamo, da čovjek ima osobno ime i
prezime. U pravilu je to dovoljno da taj čovjek bude jednoznačno određen u mreži društvenih
odnosa. Ukoliko to nije dovoljno – kao što se događa u sredinama gdje ima puno osoba s
istim imenom i prezimenom, uvode se dodatni elementi imenovanja, kao što je ime oca ili
nadimak.

     Iz iskustva nam je poznato da su imena veoma različita podrijetla, iako su prihvaćena u
hrvatskom jeziku. Najčešća imena su 'svetačka': Ana, Ivan/Ivana, Marija, Petar, Marko,
Pavao, Lovro, Jakov, Josip itd. Njihovo podrijetlo u jezičnom smislu doista je heterogeno.
Ana, Marija, Ivan, Jakov, Josip potječu iz hebrejskog jezika, Petar, Marko, Pavao, Lovro iz
latinskog. Ova i druga imena apostola, evanđelista i crkvenih otaca odražavaju i inače poznato
šarenilo imenovanja koje je obilježavalo mnoge oblasti Rimskoga Carstva. No ta su imena
prihvaćena zajedno s kršćanstvom i s vremenom se prilagodila različitim jezicima (Ivan –
Janez – Giovanni – Jean – John – Johann – Jan – Jovan – Joan itd.).

     Uzeli smo ovaj primjer da bismo lakše uočili po čemu onomastičko proučavanje nadilazi
granice znanosti o jeziku. Jasno je naime da je preuzimanje ovako velikog 'paketa' imena
posljedica velike preobrazbe u duhovnoj kulturi koja se događa s kristijanizacijom.
Onomastičar – u ovom slučaju specijalist za antroponimiju – proučavajući ovakva imenovanja
nužno mora uzimati u obzir i ne-jezičnu stvarnost. 

     Toponomastika je disciplina koja se bavi imenovanjem mjesta. U istraživanjima se polazi

od toponomastičkoga sustava, to jest od postavke da imenovanje mjesta u prostoru proizvodi
neke složene odnose. Razumljivo, taj sustav pripada općem sustavu jezika, ali ima svoje
specifičnosti. Svaki je toponomastički sustav složen utoliko što je unutar njega moguće
razlučiti razine i aspekte unutar kojih se strukturiraju odnosi.

     Imena su dakako riječi i kao takva ulaze u sklop leksika; štoviše, u krajnjoj liniji, imena
postaju od apelativa, «običnih riječi». Ime Biograd očevidno potječe od pridjeva bijel i
imenice grad. Što onda čini posebnost imena, u ovom slučaju toponima?

     'Mjesto na kojem se toponimija odvaja i čini različitom od leksikologije jest

toponomastički znak, to jest razlika u prirodi između općelingvističkog i toponomastičkog
znaka. Taj je znak različit od općelingvističkog utioliko što mu je primarna funkcija da
identificira objekte u prostoru (kurziv S.Č.).'15 
     Primjenjujući ovo na toponimiju antičkog perioda, postaje jasnije zbog čega je potrebno
prikupiti obavijesti o imenovanom objektu.

Mogućnosti proučavanja toponimije rimskog razdoblja: primjer šireg

područja Salone 
 

     U ovom dijelu ćemo pružiti pregled svih antičkih toponima koji su zabilježeni na području
srednje Dalmacije, odnosno u širem okruženju Salone, glavnog grada rimske provincije.
Svrha pregleda je ustanoviti gustoću rasporeda toponima koji su nam sačuvani u antičkim
vrelima, te vidjeti u kojoj mjeri podrijetlo ovih imena svjedoči o promjenama u naseljavanju i
teritorijalnoj organizaciji područja u rimsko doba.

     Područje smo iz praktičnih razloga podijelili na četiri zone (v. kartu!): 1. Salona i uža
okolica; 2. područje zapadno od Salone; 3. područje sjeverno od Salone; 4. područje istočno
od Salone.

     Nabrajanje antičkih toponima počinje s predjelnim imenima, nastavlja se s oronimima,

hidronimima i imenima povezanim s morem (rtovi, otoci, luke), a zaključuje s ojkonimima. 

     Kratice. TP – Tabula Peutingeriana; IA – Itinerarium Antonini; AR – Anonim Ravenjanin; NDOcc. – Notitia

dignitatum occidentis, spis o funkcijama u hijerarhiji Zap. Carstva, 5. st.;  Acta Salon. – Akti solinskih crkvenih
sabora u 6. st.. 

     1. Salona i uža okolica.

     Salon: rijeka spomenuta u Ravenjanina, očevidno dan. Jadro. Ime je predrimsko i

predgrčko, ulazeći u niz riječnih imena s dočetkom –ōn: Naron, Drilon itd.

     Salonitanus, portus: luka Salone odn. kraj kaštelanskog zaljeva (TP).

     Epetius, portus: luka Epetija (TP). V. Epetium.

     Salona, Salonae: naselje iz predrimskog doba; u 2.-1. st. grad i luka za koje se bore Isejci,
Delmati i Rimljani; potom rimska kolonija i glavni grad provincije Dalmacije, te sjedište
jednog sudbenog okruga provincije. Spominje se u mnoštvu izvora, kao i u natpisima. Po
broju pronađenih latinskih natpisa, nakon samog Rima, drugo najbogatije nalazište u
carstvu.16 Ime zacijelo potječe od imena rijeke, kao i u slučaju Narone (prema Naro(n) fl.
Neretva). Završetak –ona se obično dovodi u vezu s drugim ojkonimima istog završetka, iako
ima mjesta sumnjama glede stvarne srodnosti.

     Spalatum, Spalatrum, Spalathron, Spalathon, Aspalato (TP, NDOcc., AR, Prosper Tiro);
ime, kao i naselje, starije od gradnje Dioklecijanove palače. Možda predgrčkog ili  grčkog
podrijetla. Na području grada Splita i u njegovoj najbližoj okolici ima mnoštvo imena (neka
široko poznata) koja nedvojbeno potječu iz antike (Poljud, Marjan, Kman, Špinut...), a
potvrđena su prvi put u srednjem vijeku.17
     Ad Dianam: Na krajnjem rtu splitskog poluotoka bio je hram posvećen božici Dijani do
koje je vodila cesta (TP, AR).

     Epetium, grč. Epetion: gradić ist. od Splita – dan. Stobreč. Polibije spominje da pripada
grčkim Isejcima, te da ga napadaju Delmati (poslije 160. g. pr. Kr.). Prema Pliniju, na početku
Carstva, za razliku od isejskog Tragurija, još neko vrijeme čuva autonomiju, a potom je
pridružen Saloni. Ime bi moglo biti domorodačko. Spominju ga još TP, AR, natpis. 

     2. Zapadna zona.

     Hyllis i sl. Grčko ime za izbočinu kopna između Šibenika i Splita. Moguće je da su Grci
neko domaće ime prilagodili svom jeziku, odnosno povezali s imenomHila (Hyllos),
Heraklova sina koji je doveo Hilejce na poluotok. Najstariji izvor je Timej. Kasniji: Pseudo
Skimno, mlađi umeci u Pseudo Skilaka, Apolonije Rođanin itd., te Plinije i Ptolemej.

     Bavo, Bova, Boa – otok Čiovo (TP, AR; Plinije, Amijan Marcelin, Teodozijev kodeks).

     Promunturium Diomedis. Plinije ga spominje nakon Tarione i Tariota, a prije Tragurija.

Lucius u 17. st. povezao s navigacijski iznimno važnim rtom Ploča. Diomedovo svetište (v.
gore). Ostaci u svetištu, uključujući i ugrebene posvete Diomedu, izrazito svjedoče o grčkom
djelovanju.

     Siculi. Plinije bilježi da je ondje car Klaudije naselio veterane. Ime je formalno isto kao i
lat. ime prastanovnika Sicilije, odnosno prastanovnika Italije. No prema južnom ilirskom
etniku Siculotae, reklo bi se da je sličnih imena bilo i u Iliriku, pa bi ime moglo biti i
predgrčko i predrimsko. Odnosi se na gusto napučenu zonu na krajnjem zapadu Kaštela, od
luke u resniku do velikog gradinskog naselja na Velikom Biaću.

     Tragurium, grč. Trag(o)urion. Još od eneolitika naseljeni otočić između Čiova i kopna,
vjer. od 3. st. naseobina grčkih Isejaca. Spominje ga prvi Polibije u 2. st. pr. Kr. a potom
mnogo izvora te natpisi. Nakon sloma Isejaca 47. g. pr. Kr. grad prepušten rimskim
građanima, pa priključen Saloni. Ime možda grčko (tragos «jarac», orion «brijeg»), ali pisanje
Tragyrion, ako je izvorno, možda govori u prilog predgrčkom podrijetlu.

     Dridum. Samo AR. U izdanjima AR se navodi Orido, iako u rukopisima ima i Drido.
Očevidno Drid, gradina između Trogira i Marine, sjedište hrvatske župe koja je poslije
uključena u trogirsku komunu.

     Bausiona. U AR povezana s Dridom (Bausiona id est Drido). Povezuje se i s imenom

Bosiljina (dan. Marina), no to nije vjerojatno. Negdje sjeverozapadno od Trogira. Domaće
ime, s čestim završetkom –ona.

     Loranum. Samo u TP. Rimski kompleks u uvali Stari Trogir, gdje je bilo sidrište i
opskrbna luka rimskog doba, na primorskoj cesti Salona – Jader. Moglo bi biti predrimsko
ime.

     Praetorium (TP, IA, AR). Sudeći po milijacijama, mora biti u dnu dubokog zaljeva
Grebaštice juž. od Šibenika, na primorskoj cesti salona – Jader, s lakom vezom prema zaleđu.
Cestovna i nadzorna postaja i svratište. U AR Praetorium Caesaris (?).
     Praetorium magnum. Spomenut u AR naporedo s prethodnim – možda negdje u zaleđu, na
unutrašnjoj cesti prema Skardoni.

     Tariona, castellum. Plinije navodi zajedno s antiqua regio Tariotarum. Nastavak –ona čest
u predrimskoj ojkonimiji.

     Tariotae - antiqua regio Tariotarum. Plinije ovdje slijedi stariji rimski geografski izvor.
Ništa pobliže ne znamo o Tariotima. Sama Tariona mora biti negdje uz more, između Krke i
Rogoznice. Neka domaća zajednica, zacijelo nestala u vihoru borbi Delmata s Rimljanima u
1. st. pr. Kr. Prema jednom mišljenju, najviša gora šibenskog zaleđa, Trtar, možda nosi ime
izvedeno od (mons) Tariotarum.

     Rider, etnik Riditae, kasnoant. ktetik Rediticum. Spomenut u AR, u Aktima solinskih
crkvenih sabora u 6. st. te u natpisima. Važan grad na Danilskom polju ist. od Šibenika, s
ostacima helenističkih utvrda; kasnije municipij. Najzapadnija delmatska općina. Brojni
natpisi 1-2. st. donose obilje potvrda delmatske antroponimije.

     Tabia, Tambia, Timbia (AR i srednjovj. izvod Guido). Nepoznato mjesto u šibenskom
zaleđu, svakako na nekoj cesti koja vodi od Ridera prema Skardoni. 

     3. Sjeverna zona.

     Bulinia. Predjelno ime ispisano na TP u sjevernom zaleđu Salone, nedvojbeno podsjeća na

etniju Bulina koju bilježe stariji grčki izvori (Pseudo Skilak, Pseudo Skimno, Artemidor itd.),
te Plinije i Ptolemej.

     Nestos. Rijeka koju spominju grčki izvori (Pseudo Skilak, Artemidor, Stjepan Bizantinac),
a prema položaju morala bi odgovarati Cetini. Otuda ime Nestaioi za pleme, no vjerojatno u
donjem toku Cetine i oko njega (v. Istočna zona!). Ime se ne spominje u rimsko doba. Nestos
inače ime rijeke Meste s ušćem na sjev. obali Egejskog mora. Možda grčka adaptacija
domaćeg imena?

     Hippus fl. (natpis CIL III 3202, Trilj, god. 184.). Ime zvuči grčki (hippos «konj»), a
očevidno je bilo «službeno» ime rijeke Cetine u rimsko doba. Moguće je da je i na
delmatskom jeziku u značenju imena bilo nešto poput «konjska rijeka», te da je ili ime
prevedeno na grčki i potom usvojeno od Rimljana, ili je možda i samo delmastko ime glasilo
slično grčkom. Nagađa se da se slično značenje krije ispod hrv. Cetina (od *Kentona), ali se
tomu protivi pojava toponima s osnovom Cetin- u slavenskom svijetu (Cetinje, Cetingrad;
usp. i neke toponime u Češkoj).

     Napomena: Važnost Salone uvjetovana je mogućnošću prometovanja prema unutrašnjosti kroz Kliška vrata.
Klis nedvojbeno nosi ime baštinjeno iz antike, no točan izgled nije moguće rekonstruirati iz podataka u ranom
srednjem vijeku (Konstantin Porfirogenet: Kleisa; Trpimirova darovnica: Clusan). Moguće j da je to tek
kasnoantičko ime tvrđave. Ime nedvojbeno važnog gradinskog naselja koje živi do početka rimskog doba ostaje
nepoznato.

     *ad Decimum milium; Decimin (AR). Postaja i naselje na cesti, 10 milja od Salone – od
toga Dicmo.

     Andetrium (Strabon, Plinije, TP, AR). Još uvijek nije pouzdano identificirana jaka tvrđava
u kojoj je Baton utvrdio svoju vojsku 9. g. po Kr. Negdje kod Muća. Predrimsko ime.
     *Osinium rekonstruirano iz etnika Osiniates (natpis). Od toga Sinj. Iznimno zanimljiva
prostorna situacija u središnjem dijelu Cetinske krajine. Na južnom kraju Sinjskog polja je
Gardun/Tilurij, gdje je rimski legijski tabor. Na sjevernoj strani, uz Cetinu (Čitluk) Klaudije
podiže malu koloniju Aequum. No u sredini, kao u nekoj enklavi, u Sinju ostaju živjeti
Delmati. Sačuvani su njihovi neobični nadgrobni spomenici od riječnog kamena (muljike) s
osebujnom simbolikom, domaćim imenima i slabo naučenim latinskim jezikom. Svakako
predrimsko ime.

     Aequum Claudium (TP, IA, AR, brojni natpisi). Mala kolonija u Čitluku na Cetini koju je
podigao Klaudije, očevidno u znak zahvalnosti spram VII. (i XI.) legije koja je odbila podržati
pokušaj pobune protiv cara 42. g. Rimsko ime. preko Ekvuma cesta prelazi Cetinu i nastavlja
uz Dinaru do prijevoja Prolog, odakle se spušta u Livanjsko polje – to je zacijelo najkraća
trasa koja vodi od Salone do Panonije.

     Tilurium (TP, AR, natpisi). Zacijelo predrimska gradina, potom veliki tabor rimske vojske
na Gardunu, brijegu koji nadzire prijelaz preko Cetine. Svakako domaće ime, od kojega i
dolazi ime Trilj.

     Pons Tiluri (IA, AR).. Triljski most. Potvrđen natpisom iz 2. stoljeća. Preko mosta vodi
cesta koja se malo dalje račva: jedan krak nastavlja preko Ciste, Lovreća, Imotskog polja
prema Naroni, dok drugi okreće prema južnom kraju Kamešnice i kraj Buškog blata uspinje
prema Duvanjskom polju. 

     4. Istočna zona.

     Nestis, Nestoi, Nestaioi – prema rijeci Nestos. Etnija uz obalu nakon Bulina, moguće od
Poljica do početka Makarskog primorja, s neodređeno velikim zaleđem.

     Massaron, kao sljedeće.

     Tebron (Žića sv. Dujma: ad radices montis qui Graece Tebron, Latine Massaron dicitur
«u podnožju gore koja se grčki zove Tebron, latinski Massaron», ali jedna Vita ima Febron i
žen ime Febronia). Oba imena, zabilježena potkraj antike u životopisima solinskog biskupa i
mučenika Dujma i kroz određene prerade sačuvana u srednjem vijeku, označuju planinu ist.
od Splita, Mosor. Ime Mosor je izvedeno od *Massarum. Tebron je nejasno.

     Pituntum, etnik Pituntini (Plinije, Ptolemej, AR, natpisi). Domorodačka općina u poljičkoj
Podstrani, graniči s Epetijem. Ime predrimsko.

     Nerate, etnik: Nerastini (Plinije, AR, natpisi). Domorodačka općina u poljičkim

Jesenicama. Ime predrimsko.

     Onaeum, etnik: Onastini (Plinije, Ptolemej, TP, AR, Acta Salon., natpisi). Domorodačka
općina sa sjedištem u Omišu. Ime predrimsko.

     Aronia (AR; TP: In Aronia). Postaja In Aronia na Peutingerovoj karti je 12 milja (18 km)
cestom od Oneja/Omiša. Ovisno o tome kako se zamišlja trasu ceste, traži se i položaj mjesta:
ako je riječ o trasi koja odgovara modernoj jadranskoj cesti, postaja In Aronia bila bi u D.
Brelima na početku Makarskog primorja, a ako ide kanjonom Cetine uzvodno, mogla bi biti
negdje između Zadvarja i G. Brela. S obzirom na prijedlog in u cestovnoj toponimiji, in
Aronia označuje mjesto unutar nekog područja – ne znamo, nažalost, što je zapravo Aronia.
Na TP se nakon  postaje In Aronia, nakon 7 milja (10,5 km) nalazi bezimena postaja s kojom
cesta završava. S obzirom na udaljenost, vjerojatno se radi o mjestu Bistum/Bast (v. dolje
pod: *Bistum i Mucurum!).

     *Bistum (AR: Biston). Od ovog potječe hrv. Bast (i Baško polje, Baška voda) u
Makarskom primorju. Praktički je sigurno da se ista osnova javlja u unutrašnjosti, u imenima
dvaju važnih gradova: Bistue Vetus (Tomislavgrad?) i Bistue Nova (Bugojno?). Mayer
pretpostavlja da je značenje 'utvrda, utvrđeno mjesto', na temelju IE. etimologije.

     Mucurum, ktetik Mucuritanus (AR, Acta Salon., Prokopije). Od toga Makar, te izvedenica
Makarska (luka). Budući da AR donosi Aronia id est Mucru, često se tvrdi da Aronia
označuje mjesto pri moru, a Mucru utvrdu na brdu (dan. Makar). Izrazi X id est Y u AR,
međutim, označuju situacije gdje se od postaje X na nekoj cesti može skrenuti odvojkom do
mjesta Y.18

     Ionopen (AR) – vjer. iskvaren lik imena nekog mjesta kod Splita.

     Umo (ili Unio, AR). Postaja na lokalnoj prometnici koja od Žrnovnice skreće u Srednja i
eventualno G. Poljica (Umone id est Musaro – v. dolje).

     *Masarum (AR: Musaro) – očevidno ime mjesta prema planini *Massarum/Mosor.

     Gedate (AR). Od toga Gata u srednjim Poljicima. Važnost mjesta u kasnoj antici potvrđuje
nalaz bazilike i dr. iz 6. stoljeća. Predrimsko ime.

     Tronum (IA). Postaja na cesti nakon Tilurija u pravcu Narone, vjer. Cista Velika.
Podrijetlo imena nejasno.

     Iulianum (AR). Samo u Ravenjanina, na cesti Tilurij – Narona, i to na mjestu gdje TP i IA

stavljaju Billubium.

     Billubium (TP, IA, AR; možda i jedan natpis). Postaja na cesti Salona – Tilurij – Narona,
između Tronuma i Nova. Možda Lovreć ili neko mjesto bliže zap. kraju Imotskog polja. Trasa
ceste od Trilja preko Ciste, Lovreća, Druma i Runovića itd. do Narone, jedna je od najbolje
poznatih rimskih cesta u nas.19 Ime je nedvojbeno predrimsko. 

     Analizirajući gornje podatke dolazimo do sljedećih preliminarnih zaključaka:

     1. U središnjoj zoni, oko Salone, predgrčkog i predrimskog podrijetla su zasigurno ili vrlo
vjerojatno samo dva toponima: hidronim Salon i ojkonim Epetium. Salona je dobila ime po
rijeci, moguće ponajprije zaslugom Grka i heleniziranih domorodaca koji su ondje dolazili
trgovati.

     2. U zapadnoj zoni se očituje jači grčki utjecaj (Diomedov rt, Tragurium, Hyllis), ali je
dominacija imena domaćeg podrijetla nedvojbena.

     3. U sjevernoj zoni, ojkonimi *ad Decimum i Aequum svjedoče o rimskom koloniziranju,
no domaća komponenta i ovdje potpuno prevladava.
     4. U istočnoj zoni, kako se čini, vrlo je slab utjecaj grčkog ili latinskog jezika na
imenovanje mjesta.

     U kratko, u antičkoj toponimiji se može razabrati da je prostor bio prilično napučen i prije
jačeg grčkog, a pogotovu rimskog utjecaja, što je i dovelo do toga da su imena podrijetlom iz
ranijih jezičnih slojeva u znatnoj većini. Imena podrijetlom iz latinskog jezika javljaju se,
očekivano, kao rezultat gradnje cesta i kolonizacije. Razmjerno jaka zastupljenost imena
grčkoga podrijetla svjedoči o stupnju utjecaja i miješanja Grka i domorodaca u srednjoj
Dalmaciji do 1. st. pr. Kr., kao i o slabijem, ali kontinuiranom utjecaju grčkog elementa u
doba Carstva. 

      NAPOMENE O STUDENTSKIM OBVEZAMA.

     Osim ovih materijala, studenti su dužni također pročitati sljedeće odlomke iz knjige

     P. ŠIMUNOVIĆ, Istočnojadranska toponimija, Logos, Split 1986.: Zemljopisna imena

kao spomenička baština materijalne i duhovne kulture, 13-34; Slojevitost istočnojadranske
toponimije, 37-57; Krk, Rab i Pag u svjetlu toponimije, 59-89; Toponimi sa starodalmatskim
pridjevom san(c)tu(s), 109-120. 

     U prilogu se nalaze i KARTE!

     1. Rimska provincija Dalmatia.

     2. Ptolemej Urbinski kodeks V. karta.

     3. Antička toponimija srednje Dalmacije.