UVOD

FILIP LASTRlC — ZlVOT, LIČNOST I POVIJESNI RAD

Kad govorimo o povijesnom radu Filipa Lastrića-Oćevca, bosanskog franjevca XVIII stoljeća,
imamo pred očima samo jedan, i to manji dio njegove djelatnosti. Susrećemo se sa sposobnim i di -
namičnim čovjekom koji se nije okružio suradnicima (kao Riceputj i Farlati) pa obilazio arhive i
organizirao rad, nego je sve do duboka starosti aktivno sudjelovao u političkom, crkvenom i
kulturnom životu Bosne. Proučavao je i pisao povijest ne toliko iz unutarnjih pobuda koliko zbog
potrebe da brani zajednicu u kojoj je djelovao, od njezinih protivnika; usput je on htio i da svijetu
pokaže ljepote, bogatstvo i nekadašnju slavu svoje domovine. Zato se njegov povijesni opus ne može
istrgnuti iz vremena u kome je nastao, niti odvojiti od problema s kojima se Lastrić izravno suočavao.

1. POLITIČKE I CRKVENE PRILIKE LASTRICEVA DOBA

i
i

a) Političke prilike. Osamnaesto je stoljeće s više motrišta značajno za povijest i kulturu Bosne.
Karlovačkim mirom (1699) Bosna je bila gotovo dovedena u svoje prirodne granice. U nju je jednim
dijelom pobjeglo muslimansko stanovništvo Slavonije, Srijema, južne Ugarske i Like. U tom svom
najisturenijem pašaluku oslabljeno Tursko Carstvo stalno je osjećalo opasnost od napada kršćanskih
vladara, pa je među muslimanskim stanovništvom rasla svijest o potrebi opće obrane od neprijatelja sa
sjevera i jugozapada. Cjelokupno pučanstvo veoma se trudilo oko podizanja pograničnih tvrđava, a
Bosna je redovito sudjelovala ljudstvom i sredstvima i na drugim turskim frontovima 1.
U ratovima 1716—18. turska je vojska ponovno doživjela neuspjehe, premda su bosanske čete
pokazale hrabrost i upornos: Požarevačkim mirom (1718) izgubljen je jedan dio Dalmacije, a granica
prema Austriji pomaknuta je od Save desetak kilometara _ unutrašnjost Bosne. Vojni neuspjesi
zaoštravaju suprotnosti mečL bosanskom aristokracijom i vezirima; raste bojazan da Porta ne b: radi
svojih interesa žrtvovala Bosnu, te se već tada naziru separatističke težnje. Obnavlja se i sarajevska
tvrđava, u čemu sudjeluje cijelo pučanstvo3. Naporni poslovi, povećani nameti, zarazne boles:: (npr.
kuga) i povodnji vodili su ka sve većem osiromašenju i unosili nezadovoljstvo.
U vrijeme napada austriiske vojske na Bosnu u srpnju 173" ustalo je u obranu »sve malo' i
golemo štogod more oružie nositi«^ i bez dopuštenja velikog vezira nanijelo austrijskoj vojsci teža/,
poraz pod Banjalukom, pa je pranica bila ponovno vraćena na rijeku Savu. Ovaj vojni uspjeh
najvažniji je politički događaj u Bosni u XVIII stoljeću i on će imati širok odjek na život i kasnije
događaje Austrija, vojnički slaba, suočena s unutranjim problemima, tokorr. slijedećih pedeset godina
nije narušavala mira5.
Još u prvim desetljećima XVIII stoljeća u Bosni se u znatnoj mjeri osjećala feudalna anarhija, koja je u
Turskom Carstvu sve više preuzimala maha, pa su janjičari, spahije i kapetani ratovali izvan Bosne
samo da sačuvaju svoje povlaštene položaje. Centralna je vlast, zbog gospodarskih poteškoća,
prebacila teret uzdržavanja provincijskih službenika na podložnike pa je uveden namet, zvani taksit,
koji se ubirao dvaput godišnje. Zbog njega su nastale česte zloupotrebe; krivotvorili su popise,
upisivali veće iznose nego što ih je vlast tražila, a pri tome najčešće su trpjeli siromašni feudalci i raja.
Zato je sredinom XVIII stoljeća došlo do ozbiljnih unutarnjih sukoba i oni, sad jače sad slabije,
potresaju Bosnu cijelo jedno desetljeće. Taj narodni pokret protiv zloupotreba vlasti, koji se kasnije
izrodio u pljačkanje i razbojništvo, slomio je bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica0. Sukobi su

.
ostavili brojne posljedice; uz zarazne bolesti među ljudima i stokom, oni su podrovali gospodarsku
snagu zemlje.
U drugoj polovici XVIII stoljeća bosanskim su valijama mnogo neprilika zadavala ratoborna
granična crnogorska plemena. Otkazivala su harač i činila druge neprilike pa su turske vlasti protiv
njih nekoliko puta organizirale vojne pohode; zbog njihove suradnje s Rusijom stvorilo se
nepovjerenje i veći oprez prema svim kršćanima u Bosni 7.
b) Crkvene prilike. Politički događaji koncem XVII stoljeća ostavili su vrlo teške posljedice na
katoličkom stanovništvu u Bosni. U vrijeme bečkog rata, zbog propagande, suradnje s kršćanskom
vojskom ili iz bojazni od osvete, iselilo se iz Bosne preko tri četvrtine katolika. Uništeno je sedam
franjevačkih samostana; ostala su u 3osni samo tri, i to zahvaljujući udaljenosti od glavnih putova. Ise-
lio se bogatiji i sposobniji dio katolika. Izuzevši nekoliko varošica, preostali katolici bili su raspršeni
po udaljenim selima, uglavnom kao kmetovi. Iselili su se i franjevci iz porušenih samostana i smje stili
u svoje župe po Slavoniji, Srijemu, Banatu i južnoj Ugarskoj. U Bosni je ostalo oko 25000 katolika i
26 franjevaca8.
Provincija Bosna Srebrena, i pored velikih političkih izmjena, zadržala je svoje granice iz XVI stoljeća
i djelovala u tri različite : međusobno neprijateljski raspoložene države: u Turskoj, Austriji i Mletačkoj
Republici. Dok je u XVI i XVII stoljeću glavnu ulogu u životu i radu Provincije imala pokrajina
Bosna9, dotle se već u prvim desetljećima XVIII stoljeća stanje bitno izmijenilo. Brzo su se namnožili
samostani u Prekosavlju i Dalmaciji; neki od njih podignuti su u ime porušenih i iseljenih bosanskih
samostana93. Jedino se Bosna zaustavila na broju od tri samostana i tridesetak katoličkih župa10. Da se
to stanje nekako popravi, franjevci su skuplja, po današnjoj Italiji, Austriji, Španjolskoj i drugim
zemljama milostinju, kojom je trebalo vratiti dugove i popraviti porušene samostane u Bosni. Uprava
Provincije naređivala je nekim franjevcima da se povrate u svoj zavičaj, na zgarišta nekadašnjih
samostana, nastave svoju djelatnost, ali se nitko nije vraćao, jer je, izgleda strah bio jači od naredbe 11.
Iako se našla u novim političkim prilikama, te iako je općenje između tri njezina dijela bilo
opasno i sumnjivo, provincija Bosru Srebrena željela je djelovati kao jedinstvena franjevačka
zajednica Da bi sačuvala jedinstvo, ona je tražila najprihvatljivije oblika unutar redovničkih
okvira, koje je Rim potvrđivao i tražio da se provedu u život. Ali na taj način ravnopravnost je unesena
sam: u upravu Provincije, a svaka je pokrajina djelovala onako kako su joj dopuštale okolnosti.
Broj franjevaca u Provinciji brzo je rastao, ali je u samo Bosni taj rast hio- nešto sporiji, jer se mnogi
mladići po završenorr. studiju nisu htjeli vratiti pod tursku vlast. Brzom rastu pridonijele su okolnosti
što je Bosna Srebrena imala povlasticu da može slat: svoje studente u sve cismontanske provincije 113,
koje su ih besplatno uzdržavale i školovale. Istina, po Prekosavlju (Slavoniji, Srijemu. Banatu i južnoj
Ugarskoj) i Dalmaciji otvarane su nove škole, ali su one — barem u prva tri desetljeća— bile dosta
primitivne i bez većeg utjecaja na život Provincije. Glavnina provincijskih studenata išla je na studij u
inozemstvo, i to najvećim dijelom u mjesta današnje Italije 12. Tijekom vremena franjevci u
oslobođenim krajevima kao da su zaboravili na stoljetnu ulogu svoje matice Bosne. Zbog političke
pritiješnjenosti franjevci iz Bosne zaostajali su u razvoju za drugim pokrajinama, već samim tim što
nisu mogli podići nijednog novog samostana, pa su njihovi predstavnici na provincijskim kapitulima i
sastancima ostali neznatna manjina. Dozrijevala je misao da se stara provincija Bosna Srebrena
podijeli i prilagodi novim političkim prilikama, jer je, između ostalog, njezin ogromni prostor (od
Makarske do Budima, od Bihaća do Temišvara) iziskivao velika materijalna sredstva za bilo kakav
sastanak ili dogovor. Prva podjela 1735) donijela je samo djelomično rješenje. Dalmatinski dio pro-
vincije postao je samostalna provincija sv. Kaja, odnosno Presvetog Otkupitelja, a Bosna je, iz
političkih razloga, ostala uz franjevce pod austrijskom upravom. I ona se kasnije (Usp. pogl. I, § VI—
VIII), uz poteškoće, osamostalila. Od nje se (1757) odijelila provincija sv. Ivana Kapistrana u
Prekosavlju.

2. ŽIVOT I DJELOVANJE FILIPA LASTRICA

 a) Podrijetlo i školovanje. Filip Lastrić-Oćevac13 rodio* se u planinskom selu Oćeviji, koje leži
15 km sjeverozapadno od Olova na makadamskom putu prema Varešu. Nemamo Lastrićeve krštenice,
ali prema njegovu navođenju broja svojih godina — a s tim se slažu i svi raniji biografi (Jukić,
Mikić, Barišić, Jelenić i drugi) — on se rodio 1700. Oćevija je u starini, a i danas, poznata po svojim
samokovima, u kojima se izrađivao poljoprivredni alat i kućni pribor. Lastrićev zaselak Lastre,
specijalizirao se, kako se čini, za izradu ploča, potkovica.
Premda se Oćevija u vrijeme bečkog rata nije iselila, ipak su i na nju veoma loše utjecale ratne
neprilike i velike emigracije katoličkog pučanstva. Iselili su se katolički trgovci i obrtnici, koji su po
bosanskim gradovima i varošicama igrali dosta važnu ulogu, pa je i u Oćeviji opala proizvodnja i
došlo do osiromašenja, jer u njezinoj okolici (845 m nadmorske visine), osim ječma i krompira, rijetko
šta može uspijevati. Proces osiromašenja zahvatio je i' Lastrićevu obitelj, te on kasnije traži dopuštenje
da može pomoći svom osiromašenom bratu14.
Ne znamo kad je Lastrić mogao doći u Kraljevu Sutješku, ali prema propisima koji su u to doba u
Franjevačkom redu bili na snazi, to je moralo biti između 1712. i 1714.£U Sutjesci je primio osnovnu
izobrazbu i 1. travnja 1719. stupio u novicijat. Poslije godine novi cijata otišao je na studij filozofije i
teologije u Umbriju (srednjaj Italija) Iz samostana sv. Jeronima u Narniju, nedaleko od Ter: pisao je
12. studenog 1723. Propagandi i molio da mu dopusti ci zaredi za svećenika, premda još nema
kanonski propisani broj dina. Sam kaže da požuruje ređenje na zahtjev uprave Provin: koja od njega
traži da se zbog manjka svećenika što prije vrati u Bosnu, a on je jako želio redovno završiti studij 15.
Na provincijskom kapitulu u Požegi, 7. studenog 1723, za ; vincijala je izabran Lastrićev učitelj
i odgojitelj Augustin Soli: (tj. Tuzlak). On je, i pored nestašice svećenika, omogućio darovi" Filipu da
završi redovan studij (tri godine filozofije i četiri teok: i da položi profesorski ispit iz filozofije.
b) Profesor i odgojitelj. Na provincijskom kapitulu u rujnu 1726 Lastrić je imenovan
profesorom filozofije u Požegi. Već 29. kolovoza počeo je pisati svoja predavanja i redovno predavao
do 28. svibnja 1729. Njegov rukopis predavanja
filozofije čuva se u Kraljevoj Sutjesci, a obuhvaća 397
stranica vrlo sitna rukopisa16.
Nakon profesorske službe u Požegi Lastrić se vraća u Sutjesku tu ostaje šest godina kao učitelj
novaka, đaka i kao propovjednik. Imao je mnogo kandidata pa je, kao najmlađi svećenik u samostanu
mnogo vremena posvećivao pastoralnom radu. U to vrijeme kuga je harala po Bosni od 1731. do 1734.
Njegov opis te kuge i popis umrlih Kraljeve Sutjeske danas je dragocjen.
c) Kustos i provincijal. Svojom trogodišnjom profesorskom
djelatnošću u Požegi Lastrić je, kao sposoban i marljiv svratio na sebe pažnju cijele provincijske
javnosti. Vratio se u
Bosnu vjerojatno na zahtjev franjevaca, koji mu kasnije nisu
pustili da polaže ispit za generalnog lektora, jer bi onda otišao iz Bosne i predavao na nekom
sveučilištu. Boravak u Slavoniji i šestogodišnje djelovanje u Bosni
omogućili su mu da upozna problematiku i cijele Provincije i Bosne
kao zasebne pokrajine, te se on već 20. svibnja 1734. stavlja na čelo
franjevcima iz Bosne. U svom pismu Propagandi opisuje stanje
u ovoj pokrajini, koje je teško i zbog postupaka turske vlasti i zbog
nedefiniranog crkveno-pravnog položaja katolika i franjevaca. Obara
se na makarskog biskupa, čije je vladanje »posve oprečno evanđeoskom
pastiru«. Objašnjava kako je Bosnu najteže pogodila
odredba generalnog ministra da se ukinu bosanske povlastice besplatnog slanja studenata na studij u
cismontanske provincije. Opisuje bijedu bosanskih samostana, u kojima bosanska braća ne mogu
školovati svoj podmladak i tvrdi da je franjevcima zbog propovjedničke literature nužno poznavati
talijanski jezik. S objektivnim teškoćama bosanskog dijela Provincije pod turskom vlašću Lastrić je
samo napravio uvod da kaže ono što je franjevce iz Bosne trenutno najviše tištalo; da je u Provinciji
već bio generalni vizitator i da se ozbiljno govorilo* o podjeli. Sve pokrajine te velike Provincije
služili su svojedobno franjevci iz Bosne, podizali župe, gradili samostane po Dalmaciji i Prekosavlju,
»da bi im služili kao zaštita u slučaju potrebe«, a oni im se sada — kad su se oslobodili — otimaju iz
ruku. Ako se to dogodi, kaže Lastrić, ozbiljno će biti ugrožena njihova egzistencija u Bosni. Za
iznesene probleme sugerira i rješenja; da sami provincijali postavljaju župnike i dijele jurisdikciju, a
da biskupova potvrda ostane formalnost. Što se tiče podjele Provincije, najbolje je da do nje uopće ne
dođe18.
Ovo Lastrićevo pismo poslano je u Rim prije nego što je generalni vizitator Provincije Kajetan
ab Interaquis, podrijetlom Talijan, ušao u Bosnu. S gore spomenutim pismom Lastrić se stavio na čelo
franjevcima iz Bosne, te će kasnije više od trideset godina biti njihov glavni zagovornik i branitelj u
svim problemima koji će se pojavljivati u zajednici.
Kajetan je još u rujnu 1733. preko Budima ušao u Provinciju s instrukcijama Generalne kurije i
bečke vlade. Poznavao je prilike u Provinciji samo općenito; da su Prekosavci uglavnom za podjelu,
da su Dalmatinci neodlučni a Bosanci protivni. Zato je postupao taktički i govorio kako će se
Provincija dijeliti, a stalno osluškivao sugestije iz Rima i Beča, jer bečka vlada nije dopuštala da se
Bosna odvaja od carskih pokrajina. Kad je ušao u Bosnu, franjevci su mu odmah rekli da su oni
protivnici podjele. Budući da nisu mogli prodrijeti sa svojim stavom, rekli su mu: Ako će se Provincija
dijeliti, neka se dijeli na tri dijela: neka Dalmacija bude posebna provincija, neka Ugarska bude
posebna provincija, a Bosna i Slavonija neka ostanu stara Provincija. Na povratku iz Bosne Kajetana
je Lastrić pratio sve do karantene u Brodu19.

U Rimu je bio prihvaćen bosanski prijedlog i 22. siječnja 1735. podijeljena je provincija Bosna
Srebrena na tri dijela: u Dalmaciji je osnovana provincija Sv. Kaja, u Ugarskoj provincija Sv. Ivana
Kapistrana, a provincija Bosna Srebrena obuhvaćala je Bosnu i Slavoniju. U istom dekretu bosanskim
provincijalom imenovan je Šimun Mecić a kustosom Filip Lastrić.
Ovakvo rješenje iznenadilo je većinu članova a posebno srijemsko-slavonske franjevce, jer su
srijemski samostani Vukovar, Šarengrad, Ilok i Petrovaradin bili pripojeni novoosnovanoj Ugarskoj
provinciji. Oni se s tim nikako nisu slagali pa su tražili da se ta pogreška čim prije ispravi. Pošto je
osmi dan poslije pročitanog dekreta naglo umro imenovani bosanski provincijal, srijemsko-sla-vonski
franjevci su svim sredstvima nastojali u Rimu, a posebno u Beču, da se ne imenuje novi, nego da se
ukine Ugarska provincija a njezin provincijal postane bosanskim provincijalom. U svibnju je to i
učinjeno. Za provincijala je postavljen Luka Karagić a kustos je ostao Filip Lastrić20. Na vukovarskom
kapitulu, gdje je trebalo proglasiti izmijenjeni dekret, Lastrić je tako oštro prosvjedovao što su izigrane
želje franjevaca iz Bosne da je njegov istup vukovarski ljetopisac označio kao veliki skandal za sve
redovnike21. Lastrić je Kajetana na povratku pratio sve do Rima i tamo s njim u Franjevačkoj kuriji
žestoko rasnravljao. Poslije se sam tužio da je svojim postupkom navukao na se mržnju generalnog
prokuratora Kurije koji je kasnije postao generalni ministar 22.
U Rimu se Lastrić obratio Propagandi u vezi s problemima koji su izneseni u pismu od 20.
svibnja 1734, a posebno se oborio na dekret »Cum divisa« (Pošto je razdijeljena), kojim je generalni
ministar Josip M. ab Ebora obećao Dalmatinskoj provinciji jedan dio jugozapadne Bosne i
Hercegovinu, kad ovi krajevi budu oslobođeni od Turaka. Spomenuti dekret bio je povučen, a druge
Lastri-ćeve molbe djelomično povoljno riješene.
Mlad, ambiciozan i uporan, a uz to druga ličnost u Provinciji, Lastrić je nastojao da Bosnu
odmah odijeli od Prekosavlja. Tu njegovu želju podržavali su i ostali franjevci iz Bosne, ali se u
načinu nisu slagali. Kreševski i fojnički franjevci željeli su da se Bosna pripoji netom odijeljenoj
Dalmaciji, a Lastrić i Sutješčani zalagali su se da Bosna bude samostalna kustodija, ovisna o
Propagandi do slijedećeg generalnog kapitula. Lastrić je uspio u svom nastojanju; Bosna je postala
samostalna kustodija. 15. rujna 1736. tridesetpeto-rica franjevaca iz Bosne pišu: »Svidio nam se
postupak o. Filipa Oćevca, našeg predstavnika, koga smo poslali u Rim s tim zadatkom. On je znao
predstaviti naše bijede i naše posve opravdane zahtjeve«. Međutim, Lastrićev uspjeh brzo je propao.
Propaganda je povukla svoju odluku čim se umiješala Generalna kurija i prekosavski franjevci. Oni su
tvrdili da su svi franjevci iz Bosne, osim Lastrića, za ujedinjenje s Prekosavljem, a njega su
okarakterizirali kao »uz-nemiritelja bratskog mira«. Dokazivali su to time što su Bosanci u Lastrićevoj
odsutnosti primili vizitatora u osobi Pave Dragićevića, kasnijeg biskupa, i da su tim pristali na
ujedinjenje. Uzaludni su bili prosvjedi i obrane franjevaca iz Bosne na čelu s biskupom De-li vicem 23.

Generalna kurija žestoko je napala Lastrića zbog njegovog nastupa u Propagandi. Prokurator
generalne kurije tvrdio je da je Lastrić uzurpirao njegova prava samim tim što je izravno' saobraćao s
Propagandom, pa je zahtijevao da se Lastrić i franjevci iz Bosne kazne, inače će on protiv njih
pokrenuti parnicu kod Kongregacije za biskupe i redovnike. U nedatiranom pismu Propagandi Lastrić
se brani da su ga »gvardijani i misionari koji borave u osmanskom carstvu spremili i poslali
Propagandi zbog već poznatih poslova«, pa je moli da ga proglasi nevinim. U vezi s prijetnjama
prokuratora Kurije, on se poziva na statute Reda, koji dopuštaju upravi provincije da u hitnim
slučajevima može poslati svog izaslanika u Rim. Za Bosnu, koja je samo dio Provincije, on se
poslužio epikijom, zbog specifičnih okolnosti u kojima se ona nalazi, jer živi i djeluje među
muslimanskim življem i jer je bosanskim franjevcima Propaganda »povjerila zadaću da rade u
Gospodnjem vinogradu«. Zato se ni on, ni njegov drug nisu ogriješili o propise Reda niti su svojim
postupkom uzurpirali tuđa prava24.
Vratio se u Bosnu, vjerojatno oreko Zadra, jer zadarski nadbiskup Vinko Zmajević piše
Propagandi (25. listopada 1736) da je Lastrić bio kod njega, ali Zmajević zagovara mišljenje većine, tj.
da se Bosna pripoji Dalmaciji. Nije nam poznato koji je franjevac bio s njim i kako su dugo boravili u
Rimu, ali ga već 6. prosinca 1736. susrećemo u Sutjesci 25. Tu je u ono nemirno vrijeme, pred
banjalučki rat i poslije njega, stalno boravio, jer je svako kretanje bilo sumnjivo i opasno. Kao kustos
sudjelovao je na provincijskom kapitulu u Baču (1738), gdje je prestala njegova dužnost. Poslije toga
dulje je vremena ostao u Slavoniji, jer ga koncem godine susrećemo u Požegi, gdje našim jezikom u
isusovačkom kolegiju drži panegirik Franji Ksaverskom 26.
Na provincijskom kapitulu u Našicama 20. kolovoza 1741. La-strić je izabran za bosanskog
provincijala. On je posljednji franjevac iz Bosne koji je vodio Provinciju dok je ona još obuhvaćala
Bosnu, Slavoniju, Srijem, Temiški Banat i južnu Ugarsku do Bu-dima. Kako osobno nije sudjelovao
na provincijskom kapitulu, svi su poslovi nakon kapitula bili završeni bez njega pa on u svojim
Povijesnim zapisima konstatira: »tko prima dar — prodaje slobodu«. U vrijeme provincijalstva
uglavnom je boravio u Prekosavlju, jer je tamo bila glavnina samostana, osoblja i problema. Trudio se
da uzdigne redovnički život, da učvrsti slogu i suradnju među samostanima; borio se protiv raznih
zloupotreba i protiv organizirane bande, koja je uz pomoć jataka spretno pljačkala samostane 27. U
Bosnu je rijetko dolazio, ali je stalno mislio na nju. Dokaz za to je opširno pismo biskupu Dragićeviću
iz Požege 3. lipnja 174228.
Kad je 30. ožujka 1743. dalmatinska provincija Sv. Kaja promijenila svoj naziv u »provincija
Presv. Otkupitelja, nekoć Bosna Srebrena«, Lastrić je kao provincijal poslao generalnog lektora Pavu
iz Jajca da prosvjeduje protiv dodatka »nekoć Bosna Srebrena«. Lastrić je tražio da se spomenuti
dodatak izbriše sa žiga te Provincije jer se, valjda, bojao da oni ne bi preko njega svojatali stara prava i
povlastice Bosne Srebrene. Uprava Dalmatinske provincije odgovorila je 26. veljače 1744. da oni to
sada ne mogu učiniti, ali da bosanski franjevci budu mirni jer im oni nikad ništa nažao neće učiniti i
jer »žele u bratskoj slogi i susjedstvu ostati u vijeke«29.
Još kao provincijal Lastrić je prihvatio naredbu generalnog ministra Franjevačkog reda
Kajetana Laurinskog (1740—1744), da se obnove nekrologiji u svim samostanima Reda. Za taj posao
u Bosanskoj provinciji Lastrić je odredio svog kustosa Antuna Baćića, književnika, sa zadatkom da
prouči arhive i prema njima sastavi nekrologij, koji će kasnije svi nastavljati. Baćića je još zadužio da
sve samostane opskrbi prikladnim zapisnicima, a kad je on to učinio, Lastrić je 2. listopada 1744.
svojom okružnicom iz Velike u Slavoniji, pod prijetnjom kazni, naredio da se odredba o nekrologi-
jima odmah sprovede u djelo i da mu uprave samostana u roku od 15 dana jave da su započele s
poslom. Od tada, uglavnom, počinju bosanski nekrologiji a najbolje sačuvani primjerak nalazi se u
Lastrićevu rodnom samostanu Kraljevoj Sut ješci s okružnicama samog Lastrića i generalnog
ministra30.

Lastrić je upravljao Provincijom gotovo četiri godine, jer bečka vlada, zbog političkih razloga,
nije dopustila da uđe u zemlju poslani generalni vizi tato r. U međuvremenu umro je generalni mi -
nistar. Njegov nasljednik poslao je ovlaštenje da vizitira Provinciju nekom bivšem definitoru
provincije sv. Ladislava, no ovaj se nije htio primiti te dužnosti, a vrijeme je prolazilo. Najposlije je
određen Dominik Poljak, član gore spomenute Provincije. On je obavio vizitaciju i predsjedao
provincijskom kapitulu 5. lipnja 1745. u Našicama, gdje je Lastrića na provincijalstvu naslijedio
Franjo Iva-nović, njegov nasljednik na profesorskoj dužnosti u Požegi.
d) Predstavnik i izaslanik. Poslije provincijalstva Lastrić je dulje vremena ostao u Srijemu;
boravi u Šarengradu. Ne znamo koji su ga razlozi na to potakli, ali ga tek početkom 1747. susrećemo u
Sut ješci. Još kao provincijal došao je u sukob s biskupom Dragi-ćevićem u Bosni zbog fojničkog
franjevca Bernardina Petrovića. Biskup je, između ostalog, optuživao Bernardina zbog njegovih krivih
i nespretnih poredaba u propovijedanju te mu je zbog toga bio c-duzeo jurisdikciju. Lastrić ga je uzeo
u zaštitu pa je biskup, da ne bude većeg zla, povukao svoju kaznu. Poslije daljih dramatičnih iogađaja
Dragićević mu je ponovno oduzeo jurisdikciju a Propaganda je poslala izaslanika Pavu iz Jajca da
ispita cijeli slučaj. Biskup se opet povukao te piše Propagandi: »Ni ovo nije bilo dovoljno Filipu
Oćevcu, bivšem provincijalu — branitelju rečenog svećenika, koji je nekoliko puta okrivljen — i
najočitijem progonitelju jadnog biskupskog dostojanstva i autoriteta u ovim krajevima. Sad se javno
hvali i govori: 'neka naš biskup piše u Rim koliko hoće. Pisao je protiv Bernardina pa sad vidi šta mu
je učinio'«. Dragićević moli Propagandu da obuzda Lastrića 31. S ovim slučajem isprepliće se još jedan
teži i kompleksniji. Dragićević optužuje franjevce iz Kraljeve Sutjeske da po svojim župama
nezakonito ubiru tzv. taksu, kojom su plaćali džulus, druge globe i branili katolike pred turskim
sudom. Kao dokaz za to navodio je jedan slučaj koji se dogodio u župi Velika kod Dervente prije šest
do sedam godina. U pismu od 1. svibnja 1749. Lastrić, ispred franjevaca iz Kraljeve Sutjeske, zamjera
Dragićeviću da je on — samo zato što su oni po nalogu poglavara primili gore spomenutog Bernardina
— od jednog malog događaja inscenirao cijeli spor i nanio samostanu i svim franjevcima veliku
sramotu. Dugo se vukao ovaj spor. Lastrić je kažnjavan, premještan i otpisan za sve crkvene
funkcije32, ali su kasnije odnosi izglađeni pa Dragićević hvali i preporučuje Lastrićeva tiskana djela.

Još od XVII stoljeća sutješki su franjevci služili tri župe u Slavoniji (Svilaj, Dubočac i Sibinj) a
njihovi milodari značili su znatnu pomoć za taj samostan. Kad se počelo govorkati da će im te tri župe
biti oduzete, Lastrić i Nikola Lašvanin, poznati bosanski ljetopisac, otišli su u Beč. Bili su kod Marije
Terezi je, koja im je u slučaju oduzimanja župa obećala posebnu pomoć. Iz Beča su išli na provincijski
kapitul u Osijek, gdje je na uporno traženje bosanskih predstavnika formuliran novi sporazum. Ovaj
sporazum je određivao kako će pojedini krajevi biti zastupljeni u upravi Provincije, ali su ga
Prekosavci pogazili već na slijedećem kapitulu. Pred vidjevši sve to, Lastrić je odbio punomoć Š
imuna Andričina, člana Bugarske provincije, da umjesto njega vizitira bosanske samostane. Na
provincijskom kapitulu u Radni kod Temišvara, u svibnju 1751, Lastrić je vrlo glasno zagovarao
osječki sporazum, ali bez uspjeha. Za provincijala je izabran vukovarski franjevac Josip Janković, koji
je po Lastrićevu mišljenju bio najmanje poželjna osoba. Kad je on još ranije kao kustos, na
generalnom kapitulu, bio izabran za generalnog definitora i zagovarao, posve pravedno, ravnopravnost
Srijema s Bosnom, Slavonijom i Ugarskom — što mu Lastrić nije htio priznati — Lastrićeve su
intervencije postale uzaludne. On se povukao u Bosnu i stao pripremati svoje homiletsko-knji-ževno
djelo Testimonium bilabium (Dvojezične propovijedi). Janković ga je ubrzo imenovao svojim
izaslanikom za tursku Bosnu. Kad je u vrijeme prije spomenute anarhije (18. listopada 1752) jedna
grupa turskih nezadovoljnika (najvećim dijelom baše) napala na sutješki samostan, Lastrić je bio
ranjen kuršumom u stegno te je tri mjeseca morao biti u postelji 33.
Čim je prizdravio, sudjelovao je na sastanku u Fojnici i skupa s drugima potpisao dva sastavka
u kojima franjevci iz Bosne mole Propagandu da Bosnu odijeli od Prekosavlja, Nešto kasnije preko-
savski franjevci održali su provincijski kapitul, na koji nisu ni pozvali franjevce iz Bosne. Kao
odgovor na to, ovi ga nisu htjeli priznati ni primiti samostanske poglavare koje je nova uprava posta-
vila. Takav postupak prekosavskih franjevaca još je više opravdavao ranije molbe franjevaca iz Bosne
da budu što prije odijeljeni.

Sredinom 1755. otišao je Lastrić u Veneciju da tamo tiska svoje već spomenuto djelo
Testimonium bilabium, i da odatle mogne pratiti tok bosanske parnice te brže informirati voditelja
parnice Karla M. iz Peruđe. Ne znamo zbog čega se on sa tiskanjem žurio toliko da su dva slagara
uporedo radila. Na povratku je proputovao kroz Zagreb i svoje djelo s vlastoručnim potpisom darovao
zagrebačkom biskupu34.
Dekretom Benedikta XIV (Ad regularis disciplinae) 15. lipnja
1757. dokinuta je provincija Bosna Srebrena a od njezina teritorija
formirana Provincija sv. Ivana Kapistrana u Prekosavlju i Kusto-
dija sv. križa u Bosni. Franjevci iz Bosne bili su i zadovoljni i zbu-
njeni. Zadovoljni što će prestati nesporazumi i što će imati svoje
vodstvo; zbunjeni što je ukinuta njihova stara i slavna Provincija,
a Bosni dodan naziv Sv. križa. Znali su da je to lukavo sugerirao
Filip Penić, prvi provincijal Kapistranske provincije, koji je u vri-
jeme podjele boravio u Rimu. Zato su bosanski franjevci na sastan-
ku u Kreševu 14. kolovoza 1758. odlučili da u Rim pošalju Filipa
Lastrića da on pokuša Bosni povratiti stari naslov, žig, prava i po-
vlastice35.
Ubrzo poslije kreševskog sastanka Lastrić je otputovao u Rim. Primio ga je generalni ministar i on je
bosanski slučaj povjerio Kerubinu iz Rima, odvjetniku Reda. Njih dvojica su dugo diskutirali. Da bi
cijela stvar dobila i službeni oblik, Kerubin je Lastriću pismeno postavio nekoliko pitanja, na koja je
trebalo da on pismeno odgovori. Najviše je muke imao dok je odbacio dodatak »Sv. križa«, da bi
Bosna ostala pri svom starom naslovu. Uspio je. 24. Studenog 1758. generalni je ministar izdao
dekret u kome se oživljuje Bosna
Srebrena sa svim starim pravima i povlastieama. No Lastrić je tra-
žio da taj dekret i papa potvrdi, da bi dokumenat bio sigurniji i
trajniji. To je učinio papa Klement XIII, 15. prosinca 1758, bulom
»Pastoralis officii« (Pastoralnu službu). Benić izvješćuje da se La-
strić 18. veljače 1759. povratio u Fojnicu i tu bio svečano dočekan 36.
U Bosni je nastalo oduševljenje, a Lastrić je prozvan »uskrsitelj
Provincije«. Dok je u Rimu od raznih ureda čekao odgovore na svoje
dopise, Lastrić je »za otirati dangubu« pripremio i dao u tisak
djelce Kratak način činiti put križa i ponio ga sa sobom u Bosnu.
e) Pisac rukopisa »Povijesni zapisi«37. U diskusijama s odvjetnikom Reda Kerubinom iz Rima,
a i ranije, Lastrić je uvidio kako^ je važno povijesno identificirati zajednicu i kako većina pravnih
odredaba ima svoje temelje u povijesnim faktima. Zato se na povratku iz Rima dao na studij povijesti
Provincije, i to ne samo prema literaturi nego i prema arhivskim izvorima. Susrećemo ga u Fojnici i
Kreševu, gdje prikuplja izvore i posuđuje povijesnu literaturu za svoje rukopisno djelo Povijesni
zapisi, koje se čuva u Kraljevoj Sutjesci. Glavninu rukopisa završio je 1759, a kasnije je (i neki drugi
poslije njega) bilježio provincijale, biskupe i karakteristike njihovih uprava sve do 1774.
U uvodu stoji: »Dosta je hvale vrijedno pobilježio mnp.o. Andrija iz Dubočca, bivši
provincijal, jezikom i pismom ilirskim, o redoslijedu provincijala i o mnogim drugim događajima, što
ćeš naći ovdje od 1. do 39. stranice. Uza sve to manjka i uvijek će manj kati mnogo toga što spada na
povijest Provincije. Premda sam s nešto revnosti pretražio isprave provincija odijeljenih od naše i
ljetopise Reda do kojih sam mogao doći, jedva sam ovo malo našao, što ću ovdje u najkraćim crtama
nastojati ispisati. Ali ne treba se čuditi što nam manjka mnogo starih spomenika. Nestalo ih je bilo
zbog nemarnosti, bilo zbog sudbonosnih događaja. (Prešućujem nemar onih na koje je spadalo da
brižni je bilježe i čuvaju neke stvari), ali su tijekom stoljeća, ovu u svakom pogledu vrijednu žaljenja
domovinu, često pogađali sve okrutniji i okrutniji udesi. U njoj se mogu vidjeti samo tragovi starih
samostana, veoma utvrđenih kula, gusto naseljenih gradova, kojih je nekad — prema svjedočanstvima
povjesničara — bilo mnogo, rasijanih svuda po Bosni. I u ova tri preživjela samostančića, koji su —
poput uništenih — više puta bili sravnjeni sa zemljom bijesom vatre ili silnika, kakvi su se stari
spomenici u njima mogli sačuvati. . . « Onda govori o nekim crkvenim stvarima koje su prenesene u
oslobođene krajeve ili založene U vrijeme dugova, te žali što je nešto od toga propalo a nešto pre-
skripcijom pripalo drugima.

Povijesni zapisi su smišljeno i znalački komponirani u deset 38 paragrafa, a prva četiri

podijeljena su i na marginalne brojeve.
 Prvi paragraf (str. 41—42) govori o podrijetlu i starosti Bosanske provincije. Napominje da je
Bosna ranije bila vikanja te se odmah obara na mišljenja Franje Gonzage, koji je zaveo Franju
Glavinića i Franju Varadinca, pa su tvrdili da je Bosanska vikari ja nastala tek u vrijeme Gerarda
Odonisa. Neispravnost njihovih tvrdnja Lastrić dokazuje citatom na talijanskom jeziku o asiškom
generalnom kapitulu 1340. iz ljetopisa Marka Lisabonca. Ujedno pobija Gonzaginu tvrdnju da je u to
vrijeme vladao Klement VI, a on je stvarno izabran za papu tek 1342. Na koncu se, prema Ha-roldu,
poziva na Waddinga, koji je za njega pojam stručnosti i akribije, da je Bosanska vikarija postojala još
u vrijeme sv. Bona-venture 1260.
U drugom paragrafu (42—43) topografski opisuje kuda se sve prostirala Bosanska vikarija,
odnosno provincija, na temelju njemu dostupnih ljetopisa. Obuhvaćala je prostor od Jadranskog mora
do Bugarske i Karpata. Prema Haroldu poimenično nabraja bosanske kustodije i samostane iz početka
XV stoljeća. Na koncu, govori još
0 daljem širenju Vikarije prema buli Eugena IV i o osnivanju kustodije u Apuliji (Italija).
Treći paragraf (43—49) posvećen je djelatnosti Vikarije i Provincije. Nabraja tiskana djela u
kojima su pobilježene zasluge bosanskih franjevaca iz papinskih pisama, a onda bilježi biskupije i
pokrajine gdje su sve oni djelovali. Tu su kratko nabrojene i podjele Bosanske vikarije, odnosno
provincije.
U četvrtom paragrafu (50—54) najprije donosi jedan izvorni dokumenat pisan hrvatskosrpskim
jezikom i bosančicom39, u kome se spominju neki bosanski biskupi iz XVI i početka XVII stoljeća
1 teškoće koje su podnijeli. Poslije toga donosi popis svih biskupa, koji su bili članovi Bosanske
provincije, do imena kojih je mogao doći u izvorima i literaturi. Završava s Dragićevićem, i ostavlja
dovoljno prostora da se mogu pobilježiti i njegovi nasljednici. To je kasnije i učinjeno.
Porušene bosanske samostane nabraja u petom paragrafu (55—59). Tu su uz Mile, Veselu
Stražu, Zvornik, Mostar i Ljubuški
obrađeni samostani koji su bili napušteni ili uništeni u vrijeme bečkog rata. Opis je relativno kratak.
Poziva se na Benićev ljetopis i kaže da su njih dvojica podijelili posao: Lastrić će obrađivati povijest
Provincije, a Benić povijest samostana i drugo.
U šestom paragrafu (60—6*2) obrađeni su pisci Bosanske provincije koji su tiskali svoja djela.
Počinje s Pelbertom iz Temišvara40 i njegovim djelom Aureum s. Theologiae Rosarium (Zlatni ru-
tičnjak teologije), ali je kasnije saznao da je on bio član Ugarske opservantske vikari je u XV stoljeću,
te ga ispušta u tiskanim izdanjima svoje povijesti. Ovdje je, čini se, Lastrić popisao pisce i djela koja
je imao kod sebe u knjižnici. Njegovi nasljednici nastavili su bilježiti i druge starije bosanske pisce, pa
su Povijesni zapisi vrijedan izvor za kulturu Bosne i na tom području.
U sedmom paragrafu (63—68) su dokumenti bez komentara na talijanskom i latinskom jeziku
»koji su vrijedni da za njih znaju i potomci«. Tu je zapisano osam izvornih dokumenata iz XVII sto -
ljeća, s natpisima izvana i iznutra.
U osmom paragrafu (68—69) kronološki bilježi neke važnije događaje »koji su se dogodili i u
koje vrijeme«. Prvo je ubilježio prvog osmanskog cara iz kuće »koja do danas vlada«, a onda pad
Carigrada, ubojstvo Tomaša, pad Bosne i tri sukoba s pećkim patrijarsima u XVII stoljeću.
Deveti paragraf (70—72) posvetio je bosanskim vikarima počevši od Peregrina. Kod starijih
pisaca pronašao je i popisao dvanaest bosanskih vikara. Opširno se zadržao na Anđelu Zvjezdoviću'. te
opisao otkrivanje i prijenos njegovih kostiju u fojničku crkvu.' Ovaj popis u nešto skraćenom obliku
unijet će u II izdanje Pregleda starina, a kasnije će ga bitno izmijeniti.
Polovicu Povijesnih zapisa Lastrić je posvetio posljednjem paragrafu (73—106). Tu obrađuje
provincijale Bosne Srebrene. One iz XVI i XVII stoljeća, do kojih je imena mogao doći iz ljetopisa
Reda i Provincije, popisao je uz kratke bilješke. Za XVIII stoljeće Lastrić postaje ljetopisac
provincijskih događaja. Uz provincijale obradio je i svu važniju problematiku franjevaca u Bosni, a
posebno kako se razvijao spor s prekosavskim franjevcima i kako je on branio i obranio stari naslov,
žig, prava i povlastice Bosne Srebrene. U tome je i najveća vrijednost Povijesnih zapisa.
To Lastrićevo proučavanje povijesti prekinula je poznata parnica s pećkim patrijarhom, koja je
vođena sredinom 1760. u Travniku. Lastrić je govorio u ime franjevaca. Branio se povijesnim
dokazima: »Već je prošlo 300 godina — govorio je Lastrić — otkako je njegovo veličanstvo sultan
pod svoju vlast pokorio Bosnu i kroz to vrijeme mi sa grkoistočnjacima ništa zajedničkog nismo imali,
jer smo mi sljedbenici sasvim drugačijeg obreda, zato usrdno molimo sadašnjeg sultana Mustafu i vaš
svijetli sud da i dalje u istom stanju ostanemo i istu slobodu uživamo i da ne budemo opterećeni
novčanim taksama koje oni od nas traže. A ako ovi naši razlozi nisu dovoljni, i mi ćemo poput naših
protivnika ići onamo kako su išli i naši protivnici da bi dobili ferman pa ćemo i mi izložiti njegovu
veličanstvu sultanu naše razloge« 41. A kad je parnica za franjevce pozitivno riješena, Lastrić je s
fojničkim gvardijanom odnio paši obećanu sumu od 4428 groša, tj. 1136 mletačkih dukata.

f) Lastrić — Farlatijev suradnik. Kad je Danijel Farlati 42 u četvrtom svesku svog djela
Illyricum sacrum (Sveti Ilirik) opisivao Bosansku biskupiju i biskupe, naišao je na mnoge nejasnoće,
jer nitko od njegovih suradnika nije bio u Bosni. Sve podatke o njoj crpili su iz stranih arhiva i
literature. Sakupili su mnogo raznovrsne građe, često puta oprečnog sadržaja; nisu poznavali
geografije ni građanske povijesti, osim po starim autorima, a susretah su u izvorima neka mjesta ili
osobe o kojima nisu imali gotovo nikakvih podataka. Zato je trebalo potražiti nekoga u Bosni koji bi
im mogao stručno odgovoriti na njihova pitanja.
Farlati se negdje 1760. ili 1761. obratio Jeronimu Filipoviću u Dalmaciji da mu u tome
pomogne, jer je znao da je podrijetlom iz Bosne. Jeronim mu je otpisao da je on davno otišao iz Bosne
i uputio ga na Marka Dobretića, tadašnjeg bosanskog provincijala. Budući da je Dobretić bio zauzet
administrativnim poslovima, zamolio je Filipa Lastrića da on Farlati ju odgovori na sve ono što ga
zanima. Lastrić je to učinio vrlo rado i na deset stranica velikog formata pisao o geografiji Bosanskog
kraljevstva, u Bosni i o drugim nejasnoćama za koje je mogao saznati iz bosanskih ljetopisa i arhiva.
Lastrićevi odgovori bih su stručni, koncizni i lijepo napisani, tako da ih je Farlati kurzivom doslovno
unio u svoje djelo. O Hercegovini i biokovsko-neretvanskoj krajini informirao ga je dalmatinski
franjevac Luka Vladimirović.
Bosna, prema Lastrićevu opisu, obuhvaća geografski prostor od 14—15 dana hoda u dužinu i 8—9
dana u širinu43. On pravi razliku između geografskog i povijesnog nojma Bosne, te govori o tur skoj
Bosni svog vremena, koja obuhvaća neke hrvatske krajeve preko rijeke Une. Prava granica Bosne —
prema Lastriću — ide rijekom Unom, Savom, Drinom i planinama koje Talijani nazivaju Morlakia.
Farlati donosi Lastrieevo mišljenje glede granica, ali se u daljoj obradi uvijek njih ne drži.
Od bosanskih gradova Lastrić spominje nekadašnje prijestolnice i ondašnje važnije političke i
trgovačke centre. To su Travnik, u kome boravi paša, upravitelj Bosne, a sada ima — tvrdi Lastrić —
preko dvije tisuće stanovnika, Banjaluka i Sarajevo. Govori o Jajcu, Kraljevoj Sutješci (Curia Bani)
kao rezidencijama bosanskih banova i kraljeva, te posebno lijepo i slikovito opisuje stari grad
Bobovac. Podatke o njima uzima iz tradicije i osobnog zapažanja. Spominje i staru umjetničku sliku,
koja se čuva u samostanu, a predstavlja bosanskog kralja Tomu gdje kleči pred Kristom44 i misno ruho
koje je po tradiciji vezla Tomaševa žena, bosanska kraljica Katarina. Nije ga dovršila jer je poslije
kraljeve smrti morala bježati. I Kreševo opisuje slično kao Bobovac i Sut ješku te naglašava kako se tu
kopa i prerađuje željezna ruda.
Pošto je prikazao položaj Bosne, spomenuo njezine važnije gradove u prošlosti i sadašnjosti,
Lastrić opisuje ljepote i prirodno bogatstvo svoje domovine. Taj opis — koji je vrijedan da uđe u sve
antologije o Bosni — uz male izmjene donijet će i u Pregledu starina. Govori o vjerskom sastavu
Bosne u XVIII stoljeću, tjelesnoj razvijenosti i snazi Bosanaca i njihovoj vjernosti pređima. Za
patarene kaže da njima sada u Bosni nema više ni traga.
Bosanske biskupe započinje s Andrijom iz Bistue i odmah prelazi na Peregrina Saksonca, a
uglavnom se zadržava na biskupima iz turskog doba. Čini se da se to od njega posebno tražilo. O
nekim biskupima iz turskog doba, kao o Baličeviću, donosi dosta podataka iz bosanskih arhiva i
oštroumno pokušava riješiti pitanje i drugih naslovnih bosanskih biskupa Baličevićevih suvremenika.
Donosi nešto građe o Tomi Ivkoviću, Jeronimu Lučiću, Tomi Mrna-viću, Marijanu Maraviću i Nikoh
Ogramiću-Olovčiću. O ovom posljednjem govori opširnije, i to o njegovoj djelatnosti u Bosni, o
selidbi u Slavoniju i rezidenciji u Đakovu, gdje je ubijen i pokopan a kasnije prenesen u Našice.
Spominje kratko i apostolske vikare u Bosni svoga vremena.
Na. koncu, Lastrić opisuje provinciju Bosnu Srebrenu pred generalni kapitul u Mantovi (1762), govori
o školovanju i odgoju podmlatka, o ulozi triju samostana u životu Provincije te o načinu obavljanja
vjerske službe i porezima koji se zbog toga moraju plaćati. Uz samostane nabraja rezidencije, župe i
broj katolika. U drugom dijelu svog izvještaja o suvremenoj Bosni žestoko se obara na pravoslavnu
visoku hijerarhiju, koja uz pomoć Turaka pokušava ], podvrći katolike svojoj vlasti, da bi i od njih
mogla tražiti godišnji bir. Opisuje sukob s njima sredinom 1760. i pobjedu, koja je vrlo skupo stajala,
te strahuje od nove parnice.
g) Prvo izdanje Pregleda starina.** Pošto je Franjo Bogdano-vić — izabrani bosanski
provincijal na kapitulu u Fojnici 14. siječnja 1762. — bio bolestan, kapitularci su odmah za svog
izaslanika na generalni kapitul u Mantovi izabrali Filipa Lastrića. On je pri hvatio izbor i brzo se
spremio na put. Slutio je da bi tamo Kapi-stranska provincija mogla pokrenuti parnicu protiv Bosanske
i tvrditi da su oni legalni nosioci starih prava Bosne Srebrene. On im je to prije Četiri godine osporio i
dobio dekret od pape i generalnog ministra, ali se ipak bojao da bi generalni kapitul mogao štogod
izmijeniti. Budući da, kako sam kaže, »predviđena koplja slabije tuku«, sakupio je građu o starini i
zaslugama Bosanske provincije da bi to, ako ustreba, mogao izložiti pred najodličnijim skupom
Franjevačkog reda. Uz put se odlučio da to učini i pismeno. Pri prolasku kroz Veneciju dao je u tisak
sveščić pod naslovom O starini i kćerkama Bosanske provincije. Pripremio ga je da bi poro tni cima
prilikom parnice napismeno pružio ono što dokazuje i čim se brani. Ispričava se kasnije čitateljima što
je morao raditi brzo, pa se potkralo mnogo tiskarskih grešaka. Tako je u prvoj po lovici 1762. —
Horanvi piše da je to bilo 8. svibnja — na petnaest stranica izašlo prvo izdanje Pregleda starina, koje će
Lastrić tek u drugom izdanju tako nazvati.
Ovaj mali sveščić Lastrić je podijelio na osam paragrafa, a svaki paragraf, osim trećeg,
podijelio je na brojeve, da bude jasniji i pregledniji. U njemu je sažeo sve ono što će opširnije
obrađivati u druga dva izdanja Pregleda starina. Predviđao je da porotnike neće zanimati starija
povijest Bosanske provincije, pa je nju sažeo u prvom paragrafu. Već u drugom prelazi na turski
period povijesti Bosne i govori o podjeli na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu. Navodi uzroke i
posljedice podjele, progonstva koja su poslije nje uslijedila, te kako se s vremenom Provincija širila
skupa s turskim osvajanjima hrvatskih zemalja.
U trećem paragrafu u dvije rečenice spominje Transilvaniju i Bugarsku, koje su se odijelile od Bosne u
XVII stoljeću, a već u četvrtom obrađuje podjelu Provincije 1735, kojoj je on sam bio svjedok.
Izravno tvrdi — u zagradi stavlja »neka se iznese ono što je istinito« — da je Bosna tada morala ostati
u zajednici s prekosavskim franjevcima samo da se udovolji zahtjevima bečke vlade, koja nije
dopuštala da se Bosna odvaja od njezinih (austrijskih) pokrajina i da se pripaja drugoj (mletačkoj)
vlasti. Peti paragraf, šire nego u kasnijim izdanjima, opisuje razloge zbog kojih je moralo doći do
podjele 1757. Prigovara prekosavskim franjevcima, kojima na čelo stavlja Josipa Jankovića, da su
smišljeno' i hotimice odbacivali Bosnu iz svoje zajednice i natjerali je da ona sama zatraži podjelu.
Ipak je i u ovoj podjeli odlučujuću ulogu imala politička situacija u Bosni poslije banjalučkog rata.
U šestom paragrafu opisuje tok podjele i svoja nastojanja u Rimu da povrati Bosni stari naslov,
premda je ona imala samo tri samostana i nekoliko rezidencija. I pred sudionicima kapitula Las-trić je
tvrdio da bi se u Bosni — kad bi se oslobodila od Turaka i kad franjevci ne bi morali plaćati poreze i
globe — ubrzo moglo podići preko trideset novih samostana. Svojim argumentima uvjerio je
franjevačku upravu u Rimu pa je preko nje dobio papinski dekret (Pastoralis officii) kojim su Bosni
povraćena stara prava i povlastice. Spomenuti Klementov dekret stavio je u sedmi paragraf, a sve što
je ranije napisao bilo je uvod i okvir za taj važni dokument. U zadnjem (osmom) paragrafu sažeo je
sve ono što je ranije napisao.
Kad su na generalnom kapitulu u Mantovi predstavnici Ka-pistranske provincije uputili svoju
molbu generalnom definitoriju i pokrenuli parnicu protiv Bosne, Lastrić je nekima usmeno izložio
stanje stvari, a nekima je podijelio tiskane sveščiće i tako je »gotovo šuteći na posve lijep način
okrunio parnicu uspjehom«.
h) Drugo izdanje Pregleda starina. Čim se povratio s generalnog kapitula u Mantovi, Lastrić je
nastavio pripremati svoja glavna književno-teološka djela Nediljnik dvostruk, Svetnjak i Od'uzame.
Njegov sveščić o starini i nastanku Bosanske provincije pobudio je zanimanje među franjevcima pa je
i njega odlučio popraviti, proširiti i ponovo tiskati. Učinio je to pod naslovom Epitome vetusta-tum
provinciae bosniensis (Pregled starina Bosanske provincije)46.
Novo je izdanje Lastrić podijelio na tri poglavlja. Iza predgovora u prvih osam paragrafa prvog
poglavlja gotovo je doslovno pretiskao sveščić koji je pripremio za mantovanski kapitul. Jedino je
proširio treći paragraf koji govori o Bugarskoj i Transilvaniji. U istom poglavlju stavio je i odredbe
spomenutog mantovanskog ka-pitula o pitanjima koja je postavila Kapistranska provincija. U zadnjem
paragrafu otiskao je važnije bosanske povlastice koje je kapitul odobrio i ponovo potvrdio.
Drugo poglavlje posvetio je nekadašnjem i sadašnjem sastavu Bosanske provincije. Poziva se
na Ančića i Varadinca koji su o njoj tiskali neke izvore, a onda donosi dekret bosanskog kralja
Stjepana Tomaša, izdan u Visokom 1450, a naslovljen je Radivoju Vladimi-roviću, sucu dvora i
doživotnom zapovjedniku Neretve47. Poslije ovog »dokumenta« Lastrić opisuje samostane u Bosni;
kurzivom napominje da je tekuće godine, kad je djelo tiskano, izgorio kre-ševski samostan. Da pokaže
kako uvijek nije bilo tako, nabraja neke ranije porušene i popaljene samostane. Pri tom se poziva na
Franju Harolda, Andriju iz Dubočca-Sipračića i na bosanske arhive a završava sa selidbom franjevaca
iz Bosne koncem XVII stoljeća. U pet daljih paragrafa pobilježio je vikare Bosanske vikarije, pro -
vincijale do imena kojih je mogao doći, biskupe koji su uzeti iz Bosanske provincije, a posebno je
važan njegov popis bosanskih pisaca koji su tiskali svoja djela. To je ujedno i prvi tiskani popis
bosanskih književnika48. Na koncu je iz Peruđinčeva (Perusinus) ljetopisa Reda prepisao sve
cismontanske opservantske provincije.
U trećem poglavlju opisao je Bosansko kraljevstvo. Na šest stranica stisnuo je mnogo gradiva.
Govori o prirodnim ljepotama i bogatstvu Bosne, uglavnom onako kao što je bio opisao Farlatiju, te
nabraja 59 najvažnijih bosanskih tvrđava. I Lastrić, prema starim autorima, dijeli Bosnu na donju i
gornju i dokazuje da je granica Bo-! sne na Uni a ne na Vrbasu. Ipak priznaje da se o tome može
diskutirati jer su granice prema zapadu kroz povijest bile nesigurne. Pokušava dokazati kako griješe
oni koji bi željeli Bosnu svesti samo na područje s jedne i druge strane istoimene rijeke, te s
Münsterom i Orbinijem tvrdi da je Bosna dobila svoj naslov od plemena Besa a ne od istoimene rijeke,
koja kroz nju protječe.
i) Lastrić — Horänyijev suradnik. Kad je ugarski pisac Alexius Horänyi, početkom
sedamdesetih godina XVIII stoljeća pisao svoje velikobibliografsko djelo u tri sveska 49, tražio je
suradnike iz pokrajina koje su barem nekad pripadale Ugarskoj. U svom predgovoru kaže da je iz
Bosne uzeo Filipa Oćevca-Lastrića a iz Preko-savlja Mirka Pavića da ga obavijeste o franjevcima —
piscima. Las-trić ga je informirao o Ančiću, Babicu, Bandulaviću, Divkoviću, Sitoviću (Ljubušaku),
Margitiću (Jajčaninu), Lastriću (Oćevcu), Po-siloviću i Filipoviću (iz Rame). O ostalim piscima
Bosanske provincije pisao je Mirko Pavić. Lastrićevi podaci su posve kratki: podrijetlo, naslov djela, i
to ne svih, a ponegdje format i godina izdanja. Moglo bi se ipak postaviti pitanje: je li Lastrić išta na-
pismeno poslao Horányiju, ili mu je poslao svoje II izdanje Pregleda starina iz kojega je ugarski pisac
povadio spomenute autore. Kad Horányi govori o Jeronimu Filipoviću, onda izričito spominje
navedeno Lastrićevo djelo. Na koncu III sveska Horányi je naveo sve pisce koji su bilo šta pisali o
Ugarskoj. Među njima je i Lastrić, i to u onom dijelu koji govori o crkvenoj povijesti k) Treće izdanje
Pregleda starina.50 Čim su dobili s manto-vanskog kapitula Lastrićev sveščić O starini i kćerkama
Bosanske provincije pojedini franjevci Kapistranske provincije počeli su prelistavati povijest. Trebalo
je odgovoriti na neke Lastrićeve tvrdnje. Na taj posao dao se vodeći kulturni radnik onog vremena u
Preko-sa vi ju franjevac Mirko Pavić (Emericus a Buda). Ubrzo poslije izlaska iz tiska Lastrićeva
drugog izdanja Pregleda starina tiskao je on svoje djelo Ramus viridantis olivae (Grana ozelenjele
masline), u kojem je klicu Bosanske vikari je nalazio u Ugarskoj, kad je tamo kralj Bela IV svečano
uveo prve franjevce. Nešto kasnije je i Luka \!adimirović, dalmatinski franjevac, pod raznim
pseudonimima tiskao svoje knjižice iz povijesti u kojima se razilazio s nekim Las-trićevim
shvaćanjima. U međuvremenu je isto tako dalmatinski franjevac Gašpar Vinjalić istraživao građansku
i crkvenu povijest Dalmacije, Hrvatske i Bosne. Lastriću stižu i neke opaske i ispravci na II izdanje, pa
ga sve to potiče da dalje studira i popunjava svoju oovijest. Na taj ga je posao nukala i uprava
Provincije, koja mu je obećala preuzeti troškove za novo izdanje 51. Kad je on već svršavao svoje djelo,
Vladimirović je kaoi povijesni dokumenat tiskao već davno povučeni dekret »Cum divisa«. Za
Lastrića je to bio izazov te on, premda je već bio obradio taj dio, ubacuje i spomenuti dekret s pet puta
dužim komentarom i to pitanje definitivno rješava.
Početkom kolovoza 1775. Lastrić je pripremio za tisak III izdanje. Bio je već star, slabog vida i
drhtavih ruku pa nije smio osobno poći u Anconu da tamo nadzire tiskanje, već je taj posao povjerio
svom sestriću Martinu Vazgeču-Bilaviću. Tek što je djelo poslao u tisak Lastrić je dobio knjižicu Luke
Vladimirovića (pod pseudonimom Norinije Starograđanin neretvanski) Pripisanje početka kraljestva
bosanskoga. . . , Mleci 1775, u kojoj je Vladimirović na talijanskom jeziku tiskao Ahdnamu i druga
dva turska fer-mana. Lastrić smatra da je Vladimirović krivo datirao Ahdnamu. Zato piše Dodatak za
Pregled starina, unosi spomenute dokumente i uz komentar popravlja godinu datiranja Ahdname.
Koncem listopada poslao je svoj Dodatak i stvarno kazalo u Anconu.
Već krajem prosinca 1775. dobio je Lastrić i drugo djelo u dva sveska Storia Civile ed
Ecclesiastica della Dalmazia, Croazia e Bosna (Građanska i crkvena povijest Dalmacije, Hrvatske i
Bosne) od Gianantonija Bommana. Brzo ga je pročitao i kroz petnaestak dana (11. siječnja 1776)
poslao u svoj Pregled starina Mali dodatak ovom Pregledu u povodu jedne nove povijesti. To je
zapravo recenzija i kritika spomenutog djela.
1) Reakcije na III izdanje i Lastrićeva smrt. Čim je Lastrićevo djeloizašlo iz tiska, pobudilo je veliko
zanimanje. Dalmatinski su franjevci smatrali da dekret »Cum divisa« nije zaslužio onako oštru kritiku,
a ugarski su franjevci odbacivali Lastrićevu hipotezu o nastanku Bosanske vikarije i ostali uz svog
povjesničara Urbana Fridricha52, koji je na temelju domaćih ljetopisa dokazivao da je Bosanska vikari
ja osnovana tek 1340. Kako je Lastrić bio fizički već posve slab, na neke njihove prigovore odgovorio
je Bonaven-tura Benić 1777. kratkim spisom »Cum auctor Epitome. . . « (Budu- ći da je pisac
Pregleda starina. . . ) , u kojem brani neke Lastrićeve radnje53.
Na Lastrićev Mali dodatak privatnim pismom odgovorio je Gašpar Vinjalić. Pisao je Lastriću
kako je on napisao djelo Storia Civile ed Ecclesiastica . . . i da ga tiskar u Veneciji zbog lošeg
tali-;=nskog jezika nije htio tiskati. Da mu veliki uloženi trud ne propadne, zamolio je Bommana da
mu popravi jezik, a ovaj je uz jezik popravljao i neke njegove tvrdnje te djelo izdao pod svojim
rmenom. Vinjalić dokazuje kako je Bomman neke stvari umetao iz Kačića i na svoju ruku pomicao
granicu Bosne. Upozorava Las-trića da mu se u Pregledu starina pri popisu biskupa potkrala po-
greška: da je Pavao Posilović i Pavao Mosuljanin jedna osoba.
10. siječnja 1777. Lastrić odgovara Vinjaliću i izražava svoju sućut što je Bomman neljudski
postupao i pokvario njegovo djelo. 7 vi se na Vladimirovića što je tiskao odiozni dekret, koji je u
Bosni ..zazvao negodovanje. Ćudi se svom prijatelju provincijalu Radmanu što mu je dao dopuštenje
za tisak.
Vinjalić se zahvaljuje Lastriću na izraženoj sućuti zbog nelojalnog i nekorektnog Bommanova
postupka. Za tiskanje dekreta kaže da je kriv Radmanov tajnik koji je površno dao Vladimiroviću
dopuštenje za tisak.
25. veljače 1777. Lastrić odgovara Vinjaliću da se i sam i-svjedočio da mu se u Pregledu
starina u vezi s Pavlom Posilovicem :-:tkrala greška. Da je to vidio ranije, metnuo bi u »errata
corrige«, a onda stavlja ove značajne reči: »Da nisam gotovo osamdesetogo-dišnjak, da mi je barem
dvanaestak godina manje, i da mi ne drhte ruke, sigurno bih ponovno tiskao Pregled starina, ne samo
da ga povećam, nego što sam već nakupio mnogo novih podataka kojih :-nda nisam imao«. Tuži se na
svog sestrića koji je skrivio da u Pregledu starina ima bezbroj tiskarskih pogrešaka54
Lastrić je tjelesno sve više slabio. Na provinciskoj kongregaciji u Sutjesci 15. lipnja 1781.
izjavljuje da ubuduće ne može sudjelovati na sastancima koji će se održavati izvan Sutjeske 55. "Jmro je
19. travnja 1783. i pokopan u samostanskoj crkvi Kraljeve Sutjeske

4. SUD O LASTRICU KAO HISTORIKU

I Svojim djelom Pregled starina Bosanske provincije Filip La-! stric postao je začetnik moderne
bosanske historiografije. On se prvi uspio uzdići iznad ljetopisa, memoara, redan ja dokumenata i :
prešao na znanstvenu povijest.
Svoje pisanje Lastrić temelji na povijesnim izvorima i probranoj stručnoj literaturi. Ne iznosi
povijesne sudove kategorički, nego otvoreno kaže: »Ja sam već jedanput izjavio, što se jasno vidi iz
Pregleda, da nikom ne navješćujem rata, niti koga izazivam na raspravu, nego da svakom dopuštam da
zastupa svoje mišljenje. Ja također nisam prešutk> da ima mišljenja koja se mojim protive. Ipak sam s
pravom mogao prihvatiti mišljenje, koje se bolje slaže s razumom i koje, kao i ja, zastupaju pisci
velika glasa i starine. Nužno je bilo samo da ništa ne ustvrdim nepromišljeno i konačno, nego kao
pretpostavku . . .« (129). On se nekoliko puta tuži da u Bosni nema mnogo dokumenata pa je njegovo
djelo sažeto i »nema mnogo toga što je potrebno da se upotpuni kakva-takva povjesnica« (IV). Kao
svaki pravi znanstveni radnik i Lastrić se obraća čitateljima i donosi popis arhiva i literature odakle je
crpio građu za svoje djelo »da me ne bi netko optužio da sam zbog navedene stvarne oskudice
dokumenata stavio nešto nepromišljena u ovo sitno djelce« (V).
Vanjski oblik Lastrićeva Pregleda starina stoji na zavidnoj visini, u rangu evropskih znanstvenih djela
onoga vremena. Podijeljeno je na osam poglavlja, a svako poglavlje, već prema potrebi, raščlanjeno je
dalje na paragrafe, a paragrafi na brojeve. Slovima označava bilješke u tekstu, a donosi ih sitnim
tiskom na kraju svakog paragrafa. Radi preglednosti teksta mijenja obična i kurzivna slova, a na vrh
stranice stavlja poglavlje i paragraf o kojima se radi. Prema običajima onog vremena, na marginama
su kurzivom upisani kratki sadržaji teksta. Sadržaj pojedinih poglavlja stavlja na početak djela, a na
koncu donosi stvarno kazalo poredano abecednim redom na pet stranica, gdje je kod svakog pojma,
radi boljeg .nalaženja, označena stranica i marginalni broj. Djelo je ukrašeno s četiri vinjete, devet
inicijala i grbom bosanskog kraljevstva.
Lastrićevi suvremenici cijene njegov znanstveni rad i njega kao izvanredno naobražena i sposobna
čovjeka. Provincijal Bonaven-rura Benić, u dopuštenju za tisak, piše: »To nam je djelo bogodano
podario muž koji ima gotovo osamdeset godina no koji je na književnom polju vrlo okretan; u njemu
je on vrlo kratkim i jasnim načinom, obilno i učeno, iznio na svjetlo ono što je, prekriveno prahom
starine i najdubljim tminama, spavalo mrtvim snom. O tome se, na našu štetu, dijelom šutjelo a
dijelom se na to ravnodušno zaboravljalo. U svom djelcu on je toj starini uvelike rasvijetlio zagubi
jene spomenike, svojim bistrim perom on je skladno izmirio raznolika naziranja novijih, i, napokon,
on je našim potomcima ostavio mnoge korisne primjere da se u njih ugledaju« (VIII).
U samim počecima svog povijesnog rada Lastrić je pokazao stručnost i akribiju pa ga Farlati
cijeni kao »čovjeka osobite učenosti, koji vrlo dobro poznaje (scientissimum) mjesta i starine ovog
'bosanskog) kraljevstva i crkve«. Zahvaljuje Filipoviću i Dobreti-ću »što su mi za pomoćnika u mojim
studijama našli tolikog i takvog muža, vrlo marljivog istražitelja bosanskih stvari, a o. Filipu, što mi je
u mojim studijama preuzeo toliko posla i muke« 77. Ovakav sud mogli bismo uzeti kao oblik
zahvalnosti i uljudnosti, da Farlati nije kurzivom doslovno unio Lastrićeva mišljenja i opaske. Luka
vladimirović, koga Lastrić kao znanstvenog radnika nije puno cijenio, kaže za Lastrića da je »muž
izvanredno učen« i da je »mnogo uzdignute pameti i pofaljene uspomene« 78.
Svoj povijesni rad Lastrić shvaća kao trud dobronamjernog amatera. Radio je iz poštovanja i
poslušnosti prema poglavarima i da ispuni želju svojih prijatelja, nadahnut ljubavlju prema zajednici u
kojoj živi i prema zemlji iz koje je potekao. »Svjestan sam — piše on — i ne stidim se iskreno priznati
da nisam stručnjak, niti da imam sposobnosti nastupati kao povjesničar. . . Prisilila me je ■edino
potreba, spomenuta već prije u predgovoru, da objavim posve sažeti Pregled starina Bosanske
provincije. Prisililo me, zatim, poštovanje i, rekao bih, poslušnost prema osobama kojima dugujem
obadvoje, a koje žele, iako me na to ne sile, da ovo djelo ponovno tiskam, prošireno nekim bilješkama,
posebno o građanskoj Bosni, jer te stvari iščezavaju u pepelu zaborava« (V). Lastrić priznaje da ga
kod toga posla »nije vukla želja za isticanjem a još manje pohlepa za dobitkom, nego samo namjera da
spasim čast svoje plodne majke Provincije«. Svoju širinu pokazuje i tim što spremno prima sve
popravke i sugestije. »Premda je učeni pisac smatrao da treba da me ispravi s obzirom na granice
pokrajina i država o kojima govori, neka nitko ne misli da me je uvrijedio ili da se zbog toga osjećam
uvrijeđen« (129), ali mu kasnije uporno i bistro obrazlaže svoje mišljenje. Poštiva svaki uloženi trud
na znanstvenom polju i kaže: »Čudim se što neki ocjenjivači traže dlaku u jajetu — misli na
Bommanovo djelo — i sumnjaju u istovjetnost pisca i njegovu iskrenost. . . Ja te trice mimoilazim pa
volim više pretpostavljati da je pisac prešutio svoje ime i naslov iz skromnosti nego da dono sim kriv
sud. Rekao sam da se čudim što ocjenjivači traže dlaku u jajetu, ali se još više čudim onima koji imaju
slab vid i procjenjuju djelo samo s površine ne zalazeći dublje u njega« (130).
Lastrića u cijeloj njegovoj djelatnosti, prvenstveno, tišti suvremena problematika franjevačke
orovincije Bosne Srebrene. Da bi nju bolje sagledao i pravilnije rješavao, on proučava njezinu povijest.
U vrijeme kad je starost bila ujedno i znak zasluga i predmet časti, kad su prednost i stara prava bili
čvrst bedem protiv bilo kakvog nasrtaja na teritorij ili djelatnost zajednice i dobra iskaznica pred širom
javnošću (što za mnogostruko ovisne bosanske franjevce nije bilo nevažno), Lastrić dokazuje i brani
stara prava i prednost svoje zajednice. Da su drugi pokušali to samo osporiti, to bi se već nekako
podnijelo, ali kad su pokušali preoteti stara prava, časti i povlastice, to Lastrić i njegova generacija
nisu mogli dozvoliti. S ovog motrišta možemo barem donekle razumjeti tu njegovu borbu za prednost.
U takvom kontekstu nije čudno što Lastrić priznaje određena prava i onima kojima —strogo uzevši — ne bi
morao priznati (kao Bosni Hrvatskoj), ali ništa ne daje onima koji tu prednost pokušavaju pravničkim
smicalicama preoteti. Problem prednosti provlači se kao osnovni ton kroz cijelo djelo i daje mu
ponegdje negativan prizvuk.
Svoje povijesno djelo Lastrić nastavlja i nadograđuje na prvo izdanje, koje je imalo cilj da
vodećim ljudima u Franjevačkom redu pokaže neopravdanost zahtjeva prekosavskih franjevaca. Odatle
ono, posebno prvi njegov dio, pretpostavlja mnogo predznanja i ne može se razumjeti bez komentara. I
onda kad je taj problem bio pravno skinut s dnevnog reda, on je u djelu i dalje ostao prisutan. Novi
problemi zajednice tražili su i nove zahvate, pa je Lastrić u kasnija izdanja stavljao dokumente da se
sačuvaju, ali, i da pokaže biskupima, svojim suvremenicima (sjetimo se njegova sukoba s biskupom
Dragićevićem), dokle sežu njihove kompetencije i kakve bi sve neprijatnosti mogli doživjeti u slučaju
prijestupa. Radi toga on uz povijesne izvore iznosi i povijesno-pravne.
Lastrićeva služba i djelovanje silili su ga da trajno promatra mjerne i događaje. Nije išao pretraživati
arhive po drugim pokrajinama ili po Rimu, jer se bojao da bi protivnici u međuvremenu mogli
ostvariti neke svoje naume, koje bi kasnije teško bilo osporiti. Zato je ostao uglavnom u Bosni i pratio
sve suvremene događaje i kušao naslutiti i predvidjeti šta bi se sve moglo dogoditi da bi brzo
odgovorio na svaki izazov. To je najbolje dokazao prigodom tiskanja ovog djela. Čim je dobio
Vladimirovićevu knjigu, popravlja krivo citiranje Ahdname i šalje u Pregled starina Dodatak. O
Bomma-I novu djelu čuo je razne priče, ali se na njih ne osvrće, već kritizira njegovo nepoznavanje
geografije i povijesti.
Kad piše o građanskoj povijesti Bosne, Lastrić je više rodoljub nego učenjak'. »Pročitao sam — piše
on — kako je neki ozbiljan povjesničar rekao da je za svakog čovjeka sramota ako ne pozna kraja u
kojem boravi, ako ne zna kako je u njega došao i od kojih je pređa potekao« (94). Zato on želi i o
tome,nešto reći, prem-ia ima manje podataka i izvora nego za povijest Bosanske provin-tje. Zali što je
literatura o Bosni siromašna, što se o njoj pisalo i prepisivalo uglavnom iz starih autora, koji nisu
poznavali geografi; e. Dugo vremena u nju nisu ulazili geografi, jer je turska vlada zkog stranca, s
kojom god svrhom dolazio, sumnjivo gledala ili smatrala uhodom. Zato Lastrić opisuje ljepote i
prirodna bogatstva Bosne; cijelom svijetu želi reći da je ta zemlja bogata i sposobna jeti od svog
prirodnog bogatstva. Prilikom opisa poziva u pomoć svjedoke, govori iz vlastitog iskustva i trudi se da
bude što uvjer-! Ipviji, da ga kritičari ne bi smatrali pretjeranim a njegov opis :mišljenim. Tuži se što
stari povjesničari, geografi i kozmolozi o Bosni pišu površno i uglavnom iznose surovost i
neprohodnost bosanskih planina, a ona je tako lijepa i bogata. Ni turskoj vlasti, mog tajne državne
politike«, nije drago da se o Bosni piše, posebno njezinom bogatstvu i ljepotama.
Svojim opisom, čini se, Lastrić želi upitati i kršćanske vladare, zašto oni tako malo cijene
Bosansko kraljevstvo, »koje je i te tako vrijedno«. Ne bi se oni morali bojati ni brojnih bosanskih
tvrđava, koje za suvremenu vojnu vještinu nemaju gotovo nikakva mačenja, te poimenice nabraja
bosanske tvrđave koje su opasane zrnom i na turski način opskrbljene posadom.
Kad govori o staroj slavi svoje domovine, Lastrić se uglavnom drži Miinstera, Orbinija i
Farlatija. Pokušava odgonetnuti podrijetlo mena Bosna, premda je svjestan kako je teško nagađati o
toponi-vima. i pristaje uz Miinstera i Orbinija da ime Bosna potječe od p-Lemena Besa, a ne od naziva
istoimene rijeke. Svjestan je da je to amo pretpostavka, ali mu ta hipoteza izgleda vjerojatnija i više
Mizvara njegovim povijesnim interpretacijama.

Za Lastrića — kao i za bosanske katolike XVIII stoljeća — : vam Bosanskog kraljevstva nije samo
povijesni pojam. On živi u uvjerenju da je član slavnog Bosanskog kraljevstva, a da je turska I vlast,
premda je tu već tristo godina, tuđinska — i da će sigurne i proći. Zato često naglašava katoličko
uvjerenje bosanskih banova : »kraljeva i ne može im oprostiti častohleplje, međusobna ratovanja i
suradnju s neprijateljima. U lijepom svjetlu prikazuje bana Kulina i prenosi narodne predaje o njemu.
Dosta prostora Lastrić je posvetio granicama Bosanskog kraljevstva. One nisu problematične sa
sjevera, istoka i juga, ali je problematična granica na zapadu i jugozapadu. Tim pitanjem pozabavio se
on pobijajući dekret »Cum divisa«, a kad je Bomman pomakao granicu Hrvatske na rijeku Vrbas, a
Jajce, Banjaluku i Bihać nazvao glavnim gradovima Bosne, Lastrić mu se ruga: »Kako se onaj koji
poznaje ove krajeve može uzdržati od smijeha kad naiđe na ovakva proturječja? Zamisli sličnu stvar
pa te molim, dragi Bommane, prosudi i donesi odluku. Ja kažem da je Jadransko more sjeverna
granica Italije a južna granica Dalmacije i njezinih otoka. A onda, kad nabrajam glavne gradove
Dalmacije, reknem da je to, uz ostale, Ancona, Senogallia, Asiz. . . Zar ne bih time kod tebe izazvao
smijeh? Tako i ti, dragi moj, tjeraš sve one koji poznaju ove krajeve na smijeh kad stavljaš glavne
gradove Bosne u svoju Hrvatsku. Pozivam te stoga, dragi moj, da ovu pogrešku ispraviš; ili da
spomenute gradove (kao Samson vrata Gaze) preneseš preko obale Vrbasa na istočnu stranu, ili da
priznaš istinu da se Bosna znatnim dijelom proteže s onu stranu Vrbasa« (132 — 133).
Već u ovom donesenom tekstu, a i na drugim mjestima, osjeća se da je Lastrić profesor
filozofije. Ne filozofira o povijesti, ali se ponegdje služi filozofskom metodom; pravi smjele
kombinacije i poredbe da svoje tvrdnje učini što prihvatljivijim. Ne traži zadnje uzroke povijesnih
događaja, nego provodi u život važan Ciceronov princip istinitosti i autentičnosti u pripovijedanju i
dokazivanju onoga što se dogodilo u prošlosti. Zato on o nekim izvorima i sudovima otvoreno iznosi
svoje rezerve.
Lastrić je i svojevrstan prosvjetitelj, koji i poviješću poučava. Sve što je napisao u Pregledu
starina nije skupio samo po arhivima i knjigama, nego je tu unio i dosta svojih geografskih,
etnografskih, kulturno-povijesnih zapažanja, a često unosi u izlaganje i tumačenja povijesno-
pravnih pojmova i druge informacije. U njegovu djelu uz povijest i geografiju susrećemo i
recenziju i pravu povijesnu kritiku. Premda je nekad, zbog nesigurnosti izvora, nepouzdan u svojim
informacijama, ipak ie uvijek kritičan u svojoj metodi i pristupu. Tako nam je on prvi ponudio
svoja tumačenja nekih problema iz povijesti Bosne i bosanskih franjevaca. U tom poslu nije imao
sličnih prethodnika.

Mada se Lastrić u svojim povijesnim djelima služio i starom baroknom literaturom, ipak nije
upao u maglovitu baroknu kiće-nost, a u svojim zaključcima ide samo dotle dokle su ga doveli
povijesni izvori i stručna literatura. Nije se uvijek uspio osloboditi oe: opisnog nizanja podataka, ali ih
je kritički birao i pisao samo što je smatrao istinitim i korisnim. Lastrićev povijesni opus je pionirski,
ali značajan za cijelu franjevačku i građansku Bosnu. U njemu je on nadrastao ranije postavke svojih
prethodnika i, premda bojažljivo i skromno, udario elj modernoj historiografiji Bosne. Zato ovo
njegovo djelo, iako avnom;franciskanološko, prerasta granice franjevačke provincije u kulturnom
pogledu urasta u opće tokove bosanske povijesti. Jedina mi je želja i cilj — piše Lastrić —- da
potaknem buduća;; pokoljenja našega naroda da nastave njegovati ovu suhu granu zna-: oosti, koju ni
naši stari nisu razvijali. Ja sam se ovim počeo baviti i gotovo kao osamdesetogodišnjak, drhtavih ruku,
upola slijepih oči-i; ju i na izmaku tjelesne snage. Nadam se da kasniji naraštaji neće, prezreti moj trud
zbog oskudnosti i nesavršenosti djela. Umjesto o:ga, nadam se, kad dođu do bogatijih dokumenata i
ako budu živjeli u sretnijim vremenima da će ga, natječući se, proširiti i usavršiti«

5. LASTRIĆEV UTJECAJ NA KASNIJE HISTORIČARE

Svoja povijesna djela Lastrić je tiskao na latinskom jeziku u dosta ograničenom broju
primjeraka. Stoga nije imao utjecaja na šore slojeve čitatelja. Čitali su ga franjevci i drugi znanstveni
radnici XVIII i XIX stoljeća i često se na njega pozivali. Njegova povijesna istraživanja smatrana su
uglavnom znanstveno prihvat-oivim.
Drugim izdanjem Pregleda starina (1765) iscrpno se služio ljubljanski Ijetopisac i povjesničar
Mauro Fajdiga u svom ogromnom rukopisu (1209 stranica) »Serafinska Bosna«79. Izričito kaže rla se
ne drži onih autora koji Bosne ne poznaju, nego Filipa Oćevca, koji je njezin sin, u njoj stalno boravi i
koji ju je gotovo svu ibišao. Slično je postupio i nepoznati pisac sedamdesetih godina XVIII stoljeća
kad je počeo pisati »Ljetopis Provincije«
Vidjeli smo da su na reakcije i kritike III izdanja Lastrićeva Pregleda starina odgovarali Benić
i Lastrić, ali poslije njegove smrti nastaje dvadesetgodišnje zatišje uvjetovano političkim okolnostima i
općom stagnacijom u životu i djelatnosti Provincije 81. Na takvo ozračje reagirala je uprava Provincije
1800. i odredila Ivu Mirčetu i Ivu Perišića da nastave prikupljati dokumente i "bilješke iz povijesti
Provincije, ondje gdje je Lastrić stao. Oni su se ozbiljno prihvatili posla i pokupili dosta građe iz druge
polovice XVII stoljeća
U prvoj polovici XIX stoljeća Kristićević88, Marijanović, M i k i ć i drugi ljetopisci bilježe
davne i suvremene događaje, ali se nijedan nije ozbiljnije bavio ni bosanskom ni franjevačkom poviješću.
osim Ivana Franje Jukića. On se u svom djelu »Zemljopis i poviesnica Bosne«, Zagreb 1851, tuži na
nemarnost svojih prethodnik i kaže: »Jedini Oćevac Fr. Filip Lastrić, nešto malo al dobro pisao je, i
da. ga budu drugi slijedili, dosad bi podpunu geografiju i historiju Bosne imali« 84. Svi bosanski
šematizmi, sve do najnovijih, svojim uvodima služili su se uglavnom samo Lastrićevim znanstvnim
dostignućima

U drugoj polovici XIX stoljeća pa i kasnije pojavljuje se veliko zanimanje za

povijest Bosne. Franjevački povjesničari Anto Knežević, Martin Neđić, Rafo Barišić,
Ignacije Strukić, Dobroslav Božić, Mijo Vjenceslav Batinić, Jeronim Vladić, Julijan
Jelenić drugi — obilno su se služili ovim Lastrićevim povijesnim djelom.

Andrija Zirdum