© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009.

Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

ODREDBENA OBILJEŽJA LJUDSKOGA JEZIKA

Pred nama su dva semestra u kojima se bavimo fonologijom i morfologijom te

morfonologijom, dakle jezičnim disciplinama koje se bave fonemima, fonovima, morfemima,
morfovima – rezultatima raščlambe, artikulacije jezika – i smjenama do kojih dolazi zbog
nesnošljivosti pojedinih skupina fonova na morfskim granicama. Ali odakle uopće fonemi i
morfemi, što su oni, kako smo do njih došli i što nam oni o ljudskome jeziku kao takvu kažu?
U studiju jezika mnogo se puta čuje da je jezik sustav. Sustav je ukupnost jedinica i njihovih
međuodnosa. Budući da su jedinice jezika znakovi, dakle značenjske jedinice, jezik je
značenjski ili semiotički sustav. Dapače, jezični znakovi, jezik kao znakovni sustav i
komuniciranje jezikom kao osobita semioza teme su opće semiotike par excellence i unutar
semiotike zauzimaju povlašteno i prvorazredno mjesto.1

Semiotičkih sustava ima različitih: sustav prometnih znakova, ikone na računalu, životinjsko
glasanje, znakovni jezik gluhih, neverbalna komunikacija (namigivanje, trzanje ramenom,
pokazivanje srednjega prsta…) itd. Ljudski jezik kao semiotički, značenjski sustav ima neka
obilježja koja ga razlikuju od ostalih. Kroz povijest mnogi se znanstvenik, filozof,
jezikoslovac pitao o razlici ljudskoga jezika kao semiotičkoga sustava od svih drugih
semiotičkih sustava. Jedan od poznatijih pokušaja u suvremenosti – i u okviru modernoga
jezikoslovlja pionirski – svakako je onaj američkoga jezikoslovca Charlesa Hocketta, koji je
1960-ih u nekoliko radova pokušao usustaviti posebnosti ljudskoga jezika kao značenjskoga
sustava prema ostalim značenjskim sustavima, posebno životinjskima.2 Hockett je u nekoliko

1
Semiotika je – prema jednoj definiciji Charlesa S. Peircea, velikog američkog semiotičara (1839–1914, izg.
['pers]!) – nauk o naravi te o temeljnim inačicama semioze. Dakle nije znanost o znakovima, nego o znakovnim
procesima ili semiozama. Inače termin semiotika prvi je upotrijebio F. de Saussure, smatravši da je lingvistika
tek uvod u buduću opću teoriju znakova – semasiologiju. Semiologija je dakle iznikla upravo iz jezikoslovlja.

Semioza je proces u kojemu znak razvija svoju djelotvornost. Pravi predmet semiotike prema Peirceu nisu
znakovi po sebi i nije komuniciranje, nego su to procesi semioze. Vrste semioze jesu: fizikosemiotika (o
naravnome znakovlju), ekosemiotika (o okolišu), biosemiotika, zoosemiotika, antroposemiotika (koja uključuje
jezik, neverbalnu komunikaciju i sl.)… Nekoliko tema semiotičke lingvistike: temeljna pitanja značenja, odnos
između semantike i semiotike, semiotička pitanja jezičnoga razvoja, pitanja neglasovnih jezičnih kodova, jezična
ikoničnost i odrednice jezika.
2
Zoosemiotika proučava uporabu znakova u životinja. Termin je uveden 1963. Interes, naravno, postoji od
davnina, od Aristotela do Darwina. Suvremenu zoosemiotiku usustavili su Ch. W. Morris, Th. A. Sebeok i dr.
Mnoge su vrste proučavane (dupini, konji, psi… sporni izvještaji o jeziku dupina), ali najviše pčele (plesni jezik),
komuniciranje ptica i komunikacijske sposobnosti čovjekolikih majmuna.

1
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

radova od 1958. do 1968. iznio petnaestak odredbenih, definitornih obilježja (engl. design
features, DF),3 općih svojstava koja ljudski jezik razlikuju od ostalih semiotičkih sustava
kojima se ljudi i životinje služe.
Važno: Činjenica da je nešto odredbeno za ljudski jezik ne kaže ništa o hijerarhiji sustavâ, ne
kaže da je ljudski jezik nadmoćan drugim sustavima komunikacije, nego samo to na koji je
način različit. Tek sekundarno može se govoriti o prednostima kojega sustava nad drugima.4
Hockettov niz ovakav je, s napomenom da je Hockettu jezik glasovno-rječita komunikacija,
odnosno ne uključuje pismovnu i gestičku komunikaciju, što ima posljedica i DF:5

I. DF koja se odnose na (glasovni) kanal ljudske komunikacije:

1) Glasovno-slušni kanal
2) Posvudašnji prijenos (prijenos širenjem, emitiranjem) i usmjeren prijam
3) Brzo umuknuće ili zamiranje
II. DF koja se odnose na pragmatiku, društveni okvir jezične komunikacije i posljedice na ljudsko ponašanje:
4) Razmjenljivost ili međurazmjenljivost
5) Potpuna povratna sprega
6) Specijaliziranost
III. DF koja se odnose na semantiku:
7) Semantičnost, ili referencijalnost, ili značenjskost
10) Premošćivanje razdaljine, ili izmještenost, ili dislociranost
14) Laž, ili vrdanje, ili »muljanje«
15) Reflektivnost
8) Arbitrarnost, ili nemotiviranost, ili proizvoljnost
IV. DF koja se odnose na semiogenezu, na uvjete stjecanja jezika:
16) Mogućnost učenja ili učljivost
13) Tradicija ili prijenos kulture
V. DF koja se odnose na ljudski jezik kao kôd:
9) Razlučivost ili diskretnost
11) Proizvodnost ili otvorenost
12) Dvostruka raščlanjenost

3
Pri opisima obično se promatra njihov najveći broj (16), inače broj se kretao od 7 do 16; naknadno su
raspoređena u pet skupina.
4
Na to se nadovezuju i načini zoosemioze za koje čovjek nije osposobljen, npr. prostorno određenje jeke, sonar
(šišmiš), bioluminiscencija (krijesnice), orijentacija elektricitetom (jegulja u mutnoj Amazoni), globalno
orijentiranje na daljinu (ptice selice), sofisticirani komunikacijski kanali morskoga psa…
5
Prema: Nöth (2004: 323, 329–35), Lyons (1977: 70–85), Matasović (2004), Tekavčić (1979: 17–9).
Numeracija je Hockettova, podjela prema Nöthu (2004: 332, prijevod A. Stamaća).

2
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

Pogledajmo sad svako od tih obilježja i je li on zapravo odredbeno za ljudski jezik. Naime za
najveći dio obilježja može se reći da su – onoliko koliko sad znamo – opovrgnuta kao odredbena
za ljudski jezik, odnosno ima ih i u drugim semiotičkim sustavima, osobito zoosemiotičkima.

I. Odredbena obilježja koja se odnose na (glasovni) kanal ljudske komunikacije

DF 1. Glasovno-slušni kanal (engl. vocal-auditory channel). Jezik se proizvodi pomoću

glasovnoga trakta, jezični signali se primaju sluhom.
Ali: U tom smislu ljudski jezik ne razlikuje se od životinjske komunikacije.
Za razliku od toga npr. pismo je vizualni kanal, pa mora biti vidljivo. Zato je u pismu teško
prenijeti nerječite poruke situacijskoga konteksta.

DF 2. Posvudašnji prijenos širenjem i usmjeren prijam (engl. broadcast transmission and

directional reception). Govor se od svog izvora kreće u svim smjerovima i može savladati
zapreke, a primatelji su u stanju lokalizirati ga.
Ali: Tako je i u životinja.
Opet, za razliku od toga pismo zahtijeva pozornost, primatelj je ograničen u prostoru.

DF 3. Brzo umuknuće ili zamiranje (engl. rapid fading, odnosno transitoriness). Izgovoreni
signal ubrzo zamre i oslobađa se put daljnjim porukama.
Ali: Tako je i u životinja.
Čovjek je, opet, doskočio pismom, koje je praktičnije od govora jer ostaje, no svojevrstan mu je
nedostatak što zahtijeva angažman čitanja i pisanja.

Prva tri obilježja (DF 1–3), vrlo je brzo uočeno, nisu odredbena za ljudski jezik, odnosno ista
su i u životinjskoj komunikaciji i zoosemiozi.

II. Odredbena obilježja koja se odnose na pragmatiku, društveni okvir jezične komunikacije
i implikacije na ljudsko ponašanje

DF 4. Razmjenljivost ili međurazmjenljivost (engl. interchangeability). Odrasli članovi

jezične zajednice mogu biti pošiljatelji i primatelji poruka – sposobni su odašiljati i primati
svakovrsne poruke, pošiljatelj i primatelj rabe isti sustav.

3
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

Ali: Zapravo je tako i u životinja, samo što u je njih čest slučaj da signale jednoga spola mogu
primati i razumjeti samo pripadnici drugoga spola (u parenju).

DF 5. Potpuna povratna sprega (engl. complete feedback). Govornik sebe sam čuje dok
proizvodi poruku i može ju nadzirati, nadgledati i korigirati.
Može li to koja druga vrsta, ne zna se, ali za čovjeka je to važno. Kao i razmjenljivost (DF 4)
ima i društvenu protegu – omogućuje uzajamno društveno djelovanje među sugovornicima.

DF 6. Specijaliziranost (engl. specialization). Tumači se na dva načina. U Hockettovu sustavu

– a proizlazi iz činjenice da je ondje samo glasovna komunikacija jezična komunikacija –
podrazumijeva da ljudski jezik ne služi drugoj svrsi do komunikaciji i nije povezan s drugim
fiziološkim funkcijama (v. i u Tekavčić 1979). Čovjek ima specijalizirane govorne organe i
uz govor može obavljati istovremeno i druge funkcije jer za govor ima specijaliziran govorni
trakt.6 Tu je važno to da Hockett jezik izjednačava s govorom, čime otklanja sve one životinje
koje imaju specijalizirane komunikacijske organe.
Lyons (1977) specijaliziranost tumači drugačije (semantički, v. ovdje III), odnosno veli da je
specijaliziran – prema bihevioristima – onaj signal kojega fizička posljedica i učinak na
primatelja nisu fukcionalno povezani (tipičan primjer: postavljanje stola zapravo odgovara
verbalnomu pozivu na ručak, znak je za okupljanje obitelji; ili: majka djecu zove na ručak
rečenicom Prati ruke!). Riječ je dakle o isticanju važnosti činjenice da jedan govornik
jezikom može utjecati na drugoga, i to na način specijaliziranih signala.

III. Odredbena obilježja koja se odnose na semantiku

6
Govoriti, to zahtijeva tek neznatan fizički napor (za razliku od nas životinje se »sve unesu« u komunikaciju –
Tekavčić 1979). S tim u vezi usp. razvoj govornih organa u Homo sapiensa:

300 000 BP – Homo sapiens (mozak 1 200–1 400 cm3), ukopni obredi, samoukrašavanje, odjeća, prometala,
oblikovanje glasovnoga trakta, mišićje omogućuje mimiku.

50 000 BP – Homo sapiens sapiens (mozak 1500 cm3), posve razvijen jezik, moderni čovjek.

Premda neki jezičnu sposobnost pripisuju već Homo habilisu (2 000 000 BP) i Homo ergasteru (1 900 000 BP,
može sve što i Habilis, ali mnogo bolje), drugi čvrsto ustraju na 50 000 BP. E. H. Lenneberg i Oh. Liebermann
(1967, 1972, 1984) pokazuju da je tek Homo sapiens bio u stanju larinksom proizvesti glasove k, g, i, a, u. Stoga
pretpostavljaju da ljudski jezik nije stariji od 50 000 godina.

(Problem je taj što mi ne znamo kako je prvi jezik izgledao i čemu je služio, a bez toga nema dalje. Drugim
riječima, sada je univerzalno stanje takvo da nema jezika bez p i t, ali je li to uvijek bilo tako? Jezici kojih
govornici i danas žive u kamenom dobu uopće nisu slični ostatku svijeta – npr. odakle u njima poredak OS?)

4
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

DF 7. Semantičnost (engl. semanticity). Pod time misli se na Jakobsonovu referencijalnu

funkciju, odnosno na sposobnost da se jezikom posreduje značenje.7
Ali: To je zapravo tautologično i ne može biti posebnost ljudskoga jezika jer imaju ju svi
semiotički sustavi (zato i jesu semiotički).
Ono što bi mogla biti posebnost jest tip značenja koji se ljudskim jezikom može posredovati.
Ljudski jezik nije samo ekspresivan, nego je i deskriptivan i socijalno informativan, pa
prenosi i značenja o govorniku (ekspresivna funkcija), o sugovorniku ili ovisno o njemu
(konativna funkcija), o situaciji, ima funkciju uspostavljanja i održavanja komunikacije
(fatička funkcija)… A ima i neka vrlo specifična značenja (npr. glagolska vremena,
pokaznost, kondicionalnost, kauzalnost, značenja afiksalnih morfova i sl.).

DF 10. Premošćivanje razdaljine, ili izmještenost, ili dislociranost (engl. displacement). Riječ
je o mogućnosti da se jezikom posreduju značenja prostorno i vremenski udaljena od govorne
situacije. U svakom slučaju ta odredba ovisi o tome kako razumijevamo prostorno-vremensku
izmještenost. Kao odredbena za čovjeka ima dva problema.
Prvo, važnost dislociranosti potječe iz biheviorističkoga stava da je jezik nastao kao odgovor
na neposredne situacije (npr. opasnost i sl.), a da su značenja o udaljenim pojavama
sekundarna (Lyons 1977). To je međutim opovrgnuto i danas smo zapravo prilično uvjereni u
to da prva ljudska rečenica nije bila Bizoni su dolje pored rijeke. Prije će biti da je u temeljima
ljudskoga jezika razgovor i ogovaranje (što potvrđuje argumentna struktura svih jezika –
subjekt, glagol, bliži i dalji objekt; četverovalentni glagoli jako su rijetki, obično su dvo- i
trovalentni – netko nekomu nešto govori, daje i sl.) (Matasović 2004, 2005). Na svoj način o
tome govori o postava jezika – to da profesor pred punom dvoranom govori desecima
studenata, to nije normalna jezična situacija, jezik nije »podešen« za to, takav govor zahtijeva
osobit napor. Ipak, ono što možemo reći jest da se čini da je točno da djeca »udaljena«
značenja – prostorno i vremenski udaljene referencije i aluzije – usvajaju kasnije.
Drugo, izmještenosti ima i u životinja. Ptica javlja o udaljenu grabežljivcu, pčela javlja o
udaljenu izvoru hrane, a zadnja istraživanja pokazala su da su čimpanze sposobne i
proizvoditi i razumjeti signale koji se odnose na neprisutne i prostorno udaljene entitete
(vjerojatno ne i vremenski), da do neke mjere mogu »govoriti« o predmetima koji su odsutni.

7
Jakobsonove funkcije ove su: referencijalna (tiče se referenta, onoga o čemu se govori), ekpresivna ili
emotivna (tiče se pošiljatelja, adresanta), konativna (tiče se primatelja, adresata), fatična (tiče se uspostave
komunikacije, kontakta), metajezična (tiče se koda), poetska (tiče se obavijesti same).

5
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

DF 14. Laž, ili vrdanje, izvrdavanje, ili »muljanje« (engl. prevarication). Ljudskim jezikom
moguće je kazati obavijesti koje su lažne ili beznačajne, možemo govoriti o nepostojećim,
izmišljenim, mitskim svjetovima, možemo maštati, biti duhoviti (u tom se smislu i
razlikujemo od životinja).
Ali: Sasvim je sigurno da i u zoosemiozi ima pretvaranja i laganja, a postoje ozbiljni dokazi
da dupini mogu maštati i biti duhoviti. Najzapaženiji oblik životinjskoga muljanja svakako je
mimikrija. Tu ima i zavaravanja, imitacije (životinje glume šepanje, napad, ozljedu, smrt), da
zavaraju grabežljivca ili žrtvu, životinje se pretvaraju da su nešto drugo, da su mrtve ili sl.

DF 15. Reflektivnost (engl. reflectiveness ili reflexivity). Jezikom se tko može služiti i za to da
govori o jeziku (Jakobsonova metajezična funkcija). Koliko znamo, to može samo ljudski
jezik, no i to proizlazi iz prirode ljudskoga jezika, koji je deskriptivan, ne samo ekspresivan.

DF 8. Arbitrarnost, ili nemotiviranost, ili proizvoljnost (engl. arbitrariness). Riječ je dakle o

tome da je ljudski jezik sustav takvih znakova u kojemu je odnos nositelja znaka i objekta
znaka (izraza i sadržaja) proizvoljan, arbitraran, nemotiviran, upravo simboličan, a ne
ikoničan ili simptomatičan.8

8
Podjetimo se, Ch. S. Peirce znakove dijeli ovako (Peirce 1991, Nöth 2004: 178ff):

Simbol = Ch. S. Peirceu i L. Bloomfieldu visoko arbitraran, u F. de Saussurea motiviran (na tragu tradicije
Kantove i Hegelove – simbol pravde je vaga). Peirceu kriteriji za simbol nisu arbitrarnost i konvencionalnost,
nego zakonitost i naviklost kao kategorije trećosti. Konvencija nije nuždan, nego dovoljan kriterij simboličnosti.

Jezični znakovi simboli su ne temeljem arbitrarnosti i konvencionalnosti, nego zato što njihova interpretacija
slijedi opće pravilo jezične zajednice. Prema mnogima simboli su glavna značajka ljudske semioze i u evoluciji
počinju zapravo od čovjeka. Ključna su razlika zoosemioze i antroposemioze.

Ikon = Znak koji svoj objekt predstavlja na temelju kakva sličnosnog odnosa. Obilježja znaka sliče obilježjima
predmeta, odnosno veza je između znaka i onoga što on predstavlja naknadno uspostavljena, nije inherentna
(ovisno o odnosu sličnosti to mogu biti npr. metafore, slike, fotografije, ikone na računalu; odatle i tri vrste
ikoničnosti: slikovna, dijagramatična /crtežna/ i metaforična, v. dalje).

Jezični znakovi koji svojim glasovnim ili pisanim oblikom pokazuju sličnost, suglasje ili strukturno zajedništvo s
onim što označuju ili sadržavaju ikonični su znakovi.

Indeks = Odnos znaka i predmeta metonimičan je, znak je pod zbiljskim utjecajem objekta na koji upućuje
(uzrok, najava, trag, odjek, npr. tragovi stopa, smjer kažiprsta, kucanje na vratima, uzvik u prometu). Indeks je sa
svojim objektom fizički povezan, među njima ima uzročno-posljedične veze.

Indeksi u jeziku jesu one riječi koje same po sebi upućuju na jezičnu situaciju ili kontekst, npr. deikse (ovdje,
sada, ja, ti). Simptom se uglavnom tretira kao podvrsta indeksa. Tu negdje su i signali.

6
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

Kao važna za ljudski jezik arbitrarnost je uočena u F. de Saussurea (1916). Strukturalna je

lingvistika, uopće suvremeno jezikoslovlje pri svojemu konstituiranju, dugo slijedilo
saussureovsku dogmu o dogovorenosti i nemotiviranosti jezičnoga znaka.
Arbitrarna priroda jezičnoga znaka ima i važnu posljedicu za produktivnost: kad bi značenja
na bilo koji način bila simetrična obliku znaka, jezični sustav ne bi bio u stanju proizvesti tako
mnogo značenja koliko mogu svi poznati ljudski jezici i mogli bismo posredovati veoma
malen broj značenja, koja bi usto bila jako promjenljiva.
Arbitrarnost jezičnoga znaka proteže se i na takva obilježja kao što je redoslijed rečeničnih
komponenata – i taj je arbitraran, premda ima nekih univerzalnih okolnosti (npr. da su VOS,
OVS, OSV, odnosno OS jezici jedva potvrđeni – majanski, malgaški, karipski hiškarjana,
brazilski šavante – sve redom narodi koji i danas žive u kamenome dobu).9
Arbitrarnost kao odredbenica ima međutim dva problema – em u životinja (istraživanja
pokazuju) ima arbitrarnosti em u ljudskome jeziku ima ikoničnosti.
Prvo, u životinjskome svijetu ima arbitrarnosti. Navodno je glasanje dupina arbitrarno
(Matasović 2004), a poznat je i slučaj s majmunima vervet ['və:vit] ili makaki, koji se različito
glasaju za različite predatore (zmije, leopardi, orlovi, opasnost iz zraka i sa zemlje, i to
altruistično pozornost skreću na sebe). Ako maknemo u stranu interspecijske zanimljivosti
(mahanje psa repom ustranu znači prijateljstvo, u mačke neprijateljstvo, u makakija
vodoravan rep znači strah, u pavijana je to pak okomit rep), ostaju nam ipak intraspecijski
fenomeni, npr. to da je otkriveno da u nekih vrsta pčela postoje tzv. dijalekti, dakle ista se
stvar unutar iste vrste imenuje različito, dakle arbitrarno.10 Životinjski pozivi na uzbunu nisu
ikonični jer nisu motivirani sličnošću. Ali nisu ni simboli jer se proizvode instinktivno i bez
konvencije. U komunikaciji životinja prevladava indeksičnost jer je za interpretaciju znakova
potrebna vremensko-prostorna konekcija. O čemu prošlom, budućem i onostranom među
životinjama nema komunikacije (to je i važna razlika prema čovjeku, o čemu govori DF 10).
Drugo, u jeziku ima i ikoničnosti i simptomatičnosti, indeksiranja, nearbitrarnih postupaka.
Tradicija ideje ikoničnosti jezičnih znakova seže do u antiku (Genette 1976).11 Također je
zanimljivo da se jezik hrani upravo nearbitranim načinima. Nove riječi nastaju ovako:

9
Što bi moglo imati veze i s nastankom jezika. Neobično je da ti stari, netaknuti jezici izgledaju potpuno
drugačije od »razvijenih« jezika svijeta. Dakle pitanje je kako su izgledali praprajezici.
10
K. v. Frisch (1965) otkrio je i različite pčelinje dijalekte u različitih vrsta pčela (bilo poznato još Darwinu).
11
Zanimanje za načelo ikoničnosti zanovio je O. Jespersen (1965), koji je prvi prepoznao važnost peirceovske
teorije ikoničnosti za lingvistiku. Jespersen je (1922) razvio teoriju vau-vau (prve primitivne riječi preuzete su iz
živinskoga svijeta) i teoriju dong-dong (mistično iskonsko suglasje supstancije i zvuka).

7
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

1) onomatopeje (kokodak)
2) simbolizam glasova (npr. i podrazumijeva nešto malo, o u veliko)
3) tvorba riječi (ploča – pločica)
4) metaforizacija

U (1) i (2) imamo posla sa slikovnom ikoničnošću.12 Slično, u fonetici i fonologiji uopće nije
neobično rabiti pojmove kao tamno/svjetlo, visoko/nisko. Uz to se dade povezati i npr.
podizanje glasa, galama (koja je očito prirodno, a ne kulturno determinirana).
U (3) na neki način imamo posla s dijagramatičnom ikoničnošću.13 Tipičan je primjer porast
fizičkoga sadržaja u množinskim oblicima ili u stupnjevanju pridjeva – uvijek su fizički veći
od temeljnih oblika (zato je u hrvatskome zanimljiv odnos građanin – građani, u kojemu je
množinski oblik kraći). U tekstu tipičan je primjer takve ikoničnosti Jakobsonovo veni, vidi,
vici (retorički ordo naturalis, neikonički je ordo artificialis). U frazeologiji se također govori
o prirodnome redu riječi: Adam i Eva, Ivica i Marica (muško-žensko), zlato i srebro
(vrijedno-manje vrijedno), gore-dolje i sl. Samim time lijevo-desno zapravo je neobično.

IV. Odredbena obilježja koja se odnose na semiogenezu, na uvjete stjecanja jezika

DF 16. Mogućnost učenja ili učljivost (engl. learnability). Svaki pripadnik ljudskoga roda
može naučiti jezik. Tko govori neki jezik, može naučiti i drugi.
Ali: Ni to nas ne razlikuje od životinja. I ptice uče od starijih pripadnika vrste. Svaka ptica
pjevica može naučiti pjevati. Poznati su mnogi pokusi s poučavanjem majmuna engleskomu.
Neke ptice i majmuni rezus (makaki) mogu naučiti riječi, a čimpanze i do nekoliko stotina.

Čovjekoliki majmuni. Ne-ljudski primati najsrodniji su čovjeku, pa nije čudo da su semiotičarima bili zanimljivi.
Inteligencija se njihova pokazivala i dokazivala uporabom oruđa i oružja (štapova), izumom složenih strategija
pri rješavanju problema (naslagati kutije da se dođe više), prepoznavanje sebe u ogledalu, složeno društveno
ponašanje i ponašanje u igri. I u majmuna dakle postoje faber, politicus i ludens. Semioza u čovjekolikih
majmuna odvija se putem taktilnog, akustičkog (ima razlika: orangutani govoto gluhi, među čimpanzama jako
razvijena glasovna komunikacija), olfaktivnog (miris) i pojnaprije vizualnog kanala. Visoko su razvijene gestika,
mimika, govor tijela. Sposobni su i za metakomunikacijske signale (npr. radi razlikovanja ozbiljnosti i igre),

12
Slikovna ikoničnost u jeziku bi bila neposredna sličnost kakvoće fonetskoga ili pismovnoga materijala s
njegovim sadržajem. Dakle ono što imamo npr. u onomatopejama i u ideografskim pismima.
13
Dijagramatična ikoničnost u jeziku bila bi sklad odnosa u jezičnome sustavu i jezičnoj uporabi s jedne i
značenja s druge strane. Ima je u morfologiji, tvorbi riječi, frazeologiji, sintaksi, tekstu.

8
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

pokazivanje društvenoga statusa, postoje i pregovori o provođenju ciljeva i nakana. Majmuni proizvode vokalne
signale emotivnog izraza, obrane teritorija, pripadnosti skupini i obitelji, za nalaz hrane i grabežljivaca.
U literaturi se često navode pokusi s čimpanzama (Nöth 2004, Lyons 1977).14 Čimpanza Sarah uspjela je naučiti
rječnik od više od stotinu komada plastike, različitih oblika i boje – povezivati ih sa specifičnim značenjima,
koja možemo smatrati imenicama, glagolima, pridjevima. Naučila je te komade plastike kombinirati linearno,
nešto kao jezično (prema sustavom koji su istraživači uspostavili). Uspjela je načiniti kombinacije koje prije nije
vidjela. Tako su Sarah i Washoe na neki način uspjeli doseći sintaktički ustroj i proizvodnost.

Odnos prema tomu što su čimpanze uspjele naučiti svakako ovisi o tome kako definiramo
jezik. Kako bilo, sasvim je sigurno da je to jako daleko od složenosti gramatičkog,
sintaktičkog ustroja ljudskoga jezika.

DF 13. Tradicija, ili prijenos kulture, ili kulturalni prijenos (engl. cultural transmission).
Valja ju shvatiti u opreci prema genetičkoj transmisiji. Jezične se konvencije dalje predaju
učenjem i poučavanjem, ne genetskim materijalom. Jezik se usvaja kulturom, ne naturom.
Ali: Danas znamo i to da mnoge životinjske vrste mnogo svog ponašanja usvoje učeći, a ne
samo instinktivno. Npr. činjenica je i da ptice uče pjev. Dokazano da je zov instinktivan, ali da
su finese u pjevu i njihove korekcije ovisne i o interakciji sa starijim pripadnicima, npr. kod
zeba (engl. chaffinch), odnosno pjev je urođen i instinktivan, ali njegov razvoj jako ovisi o
tome sluša li ptić starije zebe kako pjevaju.

Ptice. Glasovna proizvodnja ptica dijeli se na zov i pjev. Zov se sastoji od kratkih nota koje priopćuju o objektima
u neposrednoj blizini, npr. o izvoru hrane, pogibelji, hranidbi, gnjezdištu. Mnoge vrste ptica imaju različit zov za
opasnost iz zraka i na tlu. Zov služi i izvještavanju o emocijama (radost, tuga, uzbunjenost), pa ima i prikazbenu
funkciju, funkciju reprezentiranja, a ima i zovova s fatičkom funkcijom, kojom zovnik održava kontakt s
pripadnicima vrste. Pjev je složeniji i može se segmentirati na jedinice koje se nazivaju kiticama, slogovima ili
frazama i impulsima. Značenje pripada pjevu u cjelini i služi vabljenju partnera i obrani vlastita terirorija. Zov je
urođen, pjev se stječe učenjem; kao i kod ljudskog jezika za učenje pjeva postoji starosna granica.

14
Pokušaji da se majmune nauči ljudskomu (engleskomu) jeziku traju od 1930-ih.

Čimpanze Viki i Gua (1933) unatoč dugogodišnjem poučavanju naučile 4 riječi.

Čimpanza Washoe (1969) poučavana je gestičkom jeziku, savladala je 132 znaka, a nešto kasnije Koko Petterson
645 znakova. Pojavila se i mogućnost stvaranja poruka od 2–3 riječi, kreativna generalizacija, apstrakcija.
Sintakse nije bilo! Nije se razvila sposobnost razlikovanja gramatičnih od negramatičnih rečenica. Uporaba je
bila indeksna, ikonična i djelomice simbolična. Objekti su se mogli označivati i u odsutnosti.

Čimpanza Sarah (1970-e, 1980-e) poučavana je posebno uspostavljenom jeziku koji se sastojao od raznobojnih
plastičnih simbola. Istraživači smatraju da je ovladala i rudimentarnom sintaksom jer je mogla spajati lance
izjavnih i upitnih rečenica do 4 riječi.

9
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

V. Odredbena obilježja koja se odnose na ljudski jezik kao kâd

Dolazimo do bitnoga – razlučivosti, plodnosti i raščlanjenosti, raščlanjivosti ljudskoga jezika

– odrednica za koje se čini da ih ima samo ljudski jezik. Na neki način tu je zapravo riječ o
sintaksi, morfologiji i fonologiji.

DF 9. Razlučivost ili diskretnost (engl. discretness). Podrazumijeva to da se repertoar znakova

ljudskoga jezika sastoji od izrazitih, odjelitih, razlučivih, diskretnih jedinica, odnosno da
među njima ne postoji kontinuiranost, ne postoji stupnjevanje nositelja znakova koji bi mogli
biti manje ili više jezični. Jedinice jezika nisu neprekidnosne, kontinuirane, neizrazite naravi
(suprotno je dakle engl. continuous), nego su apsolutno razlikovne – nešto ili jest ili nije dio
jezika, ili pravi razliku ili ne.
To nas vjerojatno razlikuje od životinja, ali pitanje je je li to u ljudskome jeziku baš tako. Čini
se da bi kognitivna lingvistika imala tu što reći – nije u jeziku baš sve ili-ili, postoji prototip i
rub. To se vidi već na inventaru fonema kojega jezika – nije čudo da u kroatistâ ne postoji
slaganje o broju fonema u hrvatskome (usp. npr. odraz jata, razliku č i ć). To je stoga što –
strukturalistima unatoč – nije u jeziku baš sve ili-ili, nije jest jedinica-nije jedinica.

DF 11. Proizvodnost ili otvorenost (engl. productivity). Pod time se hoće reći da je izvorni
govornik sposoban i proizvesti i razumjeti neograničen broj iskaza u svome jeziku,
uključujući one koje nikad nije čuo. Tu jezičnu produktivnost omogućuju morfologija i
sintaksa (koja se stoga kadšto izdvaja kao DF 17, v. tablicu na str. 13).
Osobito zanimljivo kod djece – kad se jezik savlada, proizvodnja je neograničena. Jezik se ne
može sav naučiti – nauči se model i onda se stvara. To će posebno naglašavati N. Chomsky i
tradicija generativne, proizvodne gramatike. Dapače, čovjek razlikuje gramatično od
negramatičnoga – ono što pripada njegovu jeziku, a što ne pripada.
Važno je uočiti složenost iskaza koje proizvodimo jer po tomu se čovječja proizvodnost
razlikuje od životinjske. Čovjek je sposoban proizvesti izrazito složene iskaze, njihov
beskonačan broj, a to mu omogućuje sintaksa. Nijedna druga vrsta ne može smisleno nizati,
smisleno graditi, kreirati, ulančavati znakove u riječi, sintagme i rečenice. Nijedna druga
vrsta nema tako složenu gramatičku ustrojenost u svojoj komunikaciji (subjekt, objekt,
predikat, argumentna struktura). To je u izravnoj vezi i s artikulacijom.

10
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

Čovjek je također sposoban i stilistički mijenjati svoj iskaz. U tom smislu jezik je i kreativan,
ne samo produktivan – jedan se iskaz može kazati na zapravo neograničen broj načina. Mi se
riječima možemo igrati. Konačno, nijedna živinska vrsta neće se domisliti predstavljanju tek
mogućih ili mitskih svjetova.
Što se životinja tiče, moglo bi se činiti da su pčele svojim pokretima (engl. bee dancing)
sposobne proizvoditi beskonačan broj značenja kojima drugim pčelama kazuju u kojem je
smjeru izvora hrane i koliko daleko (svojim položajem prema suncu i intenzitetom pokreta).

Pčele svoju vrstu mogu obavještavati o mjestu gdje su pronašle hranu, vodu, novo mjesto za gnijezdo. Poruka se
prenosi slušnim i opipnim kanalom. Miris pak signalizira kakvoću pronađena predmeta referencije. Primateljice
dekodiraju poruku na temelju vibracija prouzročenih plesom vjesnice.15 Semiotički gledano takva komunikacija
dopušta prijenos neograničena broja poruka. Kreativni potencijal ipak je ograničen jer služi uglavnom
označivanju izvora prehrane. Smjer mjesta naznačuje se indeksnim znakom – podatak o smjeru može se
razumjeti samo na mjestu na kojem se proizvodi. Naznaka mjesta dijagramatički je ikon jer nudi
korespondenciju između razdaljine i brzine. Razlike suodnosa znakova i objekata rudimenti su stanovite
arbitrarnosti znakova, pa pored indeksnog i ikoničnog možemo govoriti i o stanovitu simboličkom aspektu.

No formalna jednostavnost tih pokreta nema nikakve veze sa složenošću sintaktičkog ustroja i
heterogenosti značenja koja može proizvesti ljudski jezik. Usto, bee dancing nije arbitraran –
pokreti i položaj prema suncu u uskoj su vezi s daljinom i smjerom hrane. Pčele kao izvor
hrane mogu obilježiti beskonačno mnogo mjesta, ali mogućnosti priopćavanja novih sadržaja
time su iscrpljene. Tu dakle nema kreativnosti u kombiniranju znakova i u pravljenju novih.

Zaključno. Treba lučiti životinjske »jezike« od ljudskoga – to nema veze jedno s drugim.
Samo čovjek ima jezičnu sposobnost, životinje ne, a ne »nemaju u manjoj mjeri«. Zapravo
jedino što od definicije ljudskoga jezika pomoću definitornih obilježja još uvijek stoji jest to
da nijedna druga vrsta nije sposobna strukturirati konstituentske strukture, nijedna ne
posjeduje gramatiku. Kritika pokušaja ustanovljivanja jezika u životinja i kreće otuda.16

15
Za otkriće plesnoga jezika u pčela i proučavanje njihova vladanja općenito (od 1920-ih nadalje) Austrijanac
Karl von Frisch dobio je g. 1973. Nobelovu nagradu, a jezikoslovci i semiotičari potaknuti su na poredbena
istraživanja. Dvije vrste plesa prenose različite poruke. Kružni ples – ukazuje na mjesto udaljeno 50–100 m. To
će mjesto pčele naći ako slijede vjesnicu. Vijugavi ples – u krugovime osmice, javlja o mjestu udaljeno 0,1–13
km. Brzina plesa pokazuje udaljenost (veća brzina = veća udaljenost), a smjer plesa pokazuje kut pod kojim se
treba kretati prema suncu. Frisch je (1965) pokazao da postoji i srpasti ples za srednje udaljenosti.
16
Uvjereni istraživači tvrde da je razlika između čovjeka i ostalih primata kvantitativna, a jezikoslovac i
semiotičar Th. A. Sebeok (1991) veli da su svi pokušaji s primatima čist promašaj. Osnovni je Sebeokov
prigovor efekt malog Ivice u istraživanjima – nama se čini, jer to želimo, da se čimpanze ponašaju inteligentno, a

11
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

Postoji, ipak, problem kontinuiteta između zoosemioze i antroposemioze. Oni koji zagovaraju
diskontinuitet (Lenneberg, Chomsky), vele da se nijedna vrsta ne može smatrati pretečom
čovjeka, pa nema razloga pretpostaviti da bi neka vrsta imala ikakav primitivni oblik
ljudskoga jezika. Diskontinuitet međutim isto ima problem: njegovi zagovornici premalo vode
računa o procesima kognicije, koji su stariji od jezika samoga.

DF 12. Dvostruka raščlanjenost (engl. duality /of patterning/, fr. double articulation). Double
articulation uvid je Andréa Martinea (Martinet 1949) kojim se želi kazati da je jezik takav
semiotički sustav kojega se jedinice daju raščlanjivati, artikulirati na značenjske segmente, a ti
značenjski segmenti na segmente koji nemaju značenja, ali imaju razlikovnu ulogu.
Sa semiotičkog stanovišta golema je prednost ljudskoga jezika da pomoću ograničena broja
neznačenjskih elemenata može tvoriti neograničen broj značenjskih. To ima posljedica i na
arbitrarnost: kad bi neznačenjski elementi imali neke veze sa značenjem, jasno je da bismo
imali i ozbiljna ograničenja u mogućnostima njihova kombiniranja.
Jezik dakle ima dvije razine strukturalne organizacije – gramatičku i fonološku. Složene
jedinice jezik prvo dijeli na najmanje značenjske (morfeme), a onda te dijeli na neznačenjske,
koje služe razlikovanju značenja (foneme). To ima posljedica i na ekonomičnost: prednost je
takva ustroja ta što se relativno malenim brojem neznačenjskih jedinica (obično 30–40, kadšto
15-ak, kadšto 80-ak, ali nikad 150) proizvodi neograničen broj značenjskih. Naravno, kad bi
fonemi na bilo koji način bili ikonični, mogućnost bi njihova kombiniranja u veće jedinice
bila jako ograničena.

Kako je u životinja? Tu može biti riječi samo o nekim rudimentima arbitrarnosti. Postoje
izvještaji koji tvrde da u pojedinih životinjskih vrsta ima toliko zovnih elemenata koliko i
fonema u ljudskim jezicima (npr. u europskih zeba 20-ak zovnih jedinica, a u trnomuharica
25). Ti elementi zapravo odgovaraju morfemima jer imaju značenje. Makaki se služe trima
jasno razlikovnim signalima za uzbunu pri pojavi ptica (orlova), leoparda i zmija. Pripadnici
vrste u skladu s time vladaju se na različite načine pri bjegu. No ti signali uglavnom su
spontani i ovisni o nazočnosti objekta referencije, pa u tih znakova prevladava indeksičnost.

zapravo se vladaju kao dresirane životinje – reagiraju na situacijske indicije. Usto, istraživanja su uvijek
prejednostavno postavljena – premala mogućnost da majmun uopće pogriješi. Pozitivno je ipak to što su
istraživanja pokazala da su životinje sposobne za simboličku uporabu znakova.

I dalje je više nego dvojbeno mogu li životinje znakove rabiti prema gramatičkim pravilima i kreativno iznalaziti
nove simbole (Donald 1991). I dalje je načelan stav da je samo čovjek – loquens (Homo loquens).

12
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

Tablična usporedba odrednicâ ljudskoga jezika sa zoosemiotičkim sustavima17

Dozivi Psi – s
Glasovni Dresirane Zebe i Medne
gibona i glasom i
jezik čimpanze vrane pčele
čimpanze bez glasa

I. Kanal

DF 1. Glasovno-slušni kanal + − + + + −
DF 2. Posvudni prijenos, usmjeren prijam + o + + + o
DF 3. Brzo zamiranje + + + + + +

II. Pragmatika

DF 4. Razmjenljivost + + + + o o
DF 5. Potpuna povratna sprega + + + + + o
DF 6. Specijaliziranost + + + + + +

II. Semantika

DF 7. Semantičnost + + + + + r
DF 10. Izmještenost značenja + + − − r o
DF 14. Mogućnost laganja + + − + − −
DF 15. Reflektivnost + r − − − −
DF 8. Arbitrarnost + + r − r r

IV. Semiogeneza

DF 13. Predaja u naslijeđe + + o − + o

DF 16. Učljivost + + o o + o

V. Kod

DF 9. Razlučivost + + + − + −
DF 11. Proizvodnost + o − − r −
DF 12. Dvostruka raščlanjenost + − − − − −
DF 17. Sintaksa + r − − − −

17
Prema: Nöth (2004: 272). Legenda: (+) postoji, (−) nedostaje, (r) rudimentarno, (o) ograničeno.

13
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

ARTIKULACIJA LJUDSKOGA JEZIKA

Artikuliranost (articulus lat. ‘članak’, dakle artikulacija je raščlamba, raščlanjenje),

odnosno raščlanjenost, raščlanjivost jezika veoma je važno obilježje ljudskoga jezika.
Pritom na umu valja imati da se ona shvaća dvojako (Martinet 1982: 5–6, Muljačić 1972):
1) Ljudski jezik artikuliran je na način koji smo dosad bili opisivali, dakle kao sustav znakova
koji se dadu raščlanjivati. Svaki kompleksni jezični znak (npr. sintagma – kompleksni znak
prvoga stupnja) može biti raščlanjen na veći ili manji broj jednostavnih, koji svaki per
definitionem ima svoj izraz i svoj sadržaj, oblik i značenje.
2) Kao činjenica da su znakovi – ovdje u smislu glasova – ljudskoga jezika raščlanjivi.
Životinjski i ljudski krikovi i zvukovi nisu artikulirani (to je ono što se narodski misli pod
neartikulirano). Krik se ne dade raščlaniti na manje dijelove i čitav odgovara cjelini osjeta
(npr. bolnog). Krik se ne dade ulančavati ni u veće smislene cjeline. Za razliku od krika
glasovni ostvaraj fonema – fon – raščlanjiv je na svoja izgovorna i slušna obilježja.

Kako se dakle ljudski jezik raščlanjuje? Spomenuli smo dosad dvije artikulacije. One imaju i
svoja nemaštovita imena – prva i druga.

1. Prva artikulacija raščlanjivanje je sintagmi – složenih, kompleksnih znakova prvoga

stupnja – na morfeme, odnosno raščlanjivanje najmanjih složenih znakova na najmanje
(nesložene) znakove, značenjske jedinice (Martinet 1982, Muljačić 1972):

baka → bak-a
prabakina sestra → pra-bak-in-a sestr-a
radimo → rad-i-mo
pečem kokoš → pek-e-m kokoš-ø

Rekosmo, svaka jedinica do koje smo raščlambom došli ima i izraz i sadržaj, i oblik i
značenje. Izraz morfema je morf. Dva ili više morfa koje povezujemo s istim morfemom jesu
alomorfi, npr. [pek] u pek-u-ø, [pec] u pek-i-mo, [peč] u pek-e-m alomorfi su morfema
{pek}.18 Morfeme ćemo bilježiti vitičastim zagradama (u nas ne baš uobičajeno):

18
Dakako, morf ne mora biti fizički ostvaren, može biti i neostvaren, odnosno morfem može biti i [ø].

14
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

bak- = {bak}
-a = {nom.}{jd.}{e-deklinacija}

Značenje morfema (kadšto se zove semem) može biti leksičko i gramatičko. Otud i podjela
morfema:
1) Leksički, ili korijenski, ili radikalni (R) nosioci su temeljnoga značenja (bak-, rad-, kokoš-).
2) Afiksalni su svi koji nisu leksički, vezani su na leksičke, obično modificiraju značenje
leksičkih ili uspostavljaju gramatičke odnose, mogu biti prefiksi (P, lijevo do leksičkoga),
sufiksi (S, desno od leksičkoga), infiksi (unutar leksičkoga – takvih u hrvatskome nema
premda gramatike kažu da ima), cirkumfiksi (s obiju strana leksiškoga – nisu osobito česti u
jezicima svijeta), interfiksi (spojnici) i sl. Prema funkciji afiksalni se dijele na:
2a) Tvorbene ili rječotvorne, npr. pref. pra- u prabaka, suf. -i- u radimo
2b) Gramatičke ili oblikotvorne, npr. suf. -a u prabaka, suf. -mo u radimo

Termin morfem uveo je Poljak Jan Baudouin de Courtenay krajem 19. st. Poslije mu se
značenje znatno mijenjalo.19 U današnjem smislu prvi ga rabi Leonard Bloomfield (1933):
Jezični oblik koji nema djelomičnu fonetsko-semantičku sličnost s kojim drugim jezičnim
oblikom zove se jednostavnim oblikom ili morfemom: Ivan-, -a, An-, -a, trč-i, hod-, -a-, -ti…20

Morfska (morfemska) granica ili šav spoj je dvaju morfova. Ona nam je važna jer na njoj
dolazi do promjena fonova u sastavu morfova (glasovnih promjena, v. predavanja 02–03).

Morfo(fo)nologija je jezikoslovna disciplina 1) koja opisuje promjene fonema unutar

morfema na morfemskim granicama, 2) koja proučava fonološki sastav morfema.
Termin morfonologija uveo je Nikolaj Trubeckoj (1931), i to u smislu (2), ali i sam je ubrzo
proširio na (1). Nešto rjeđe rabi se termin i morfofonemika.

19
Martinet (1960) ima termin monem, s napomenom da nema ustaljena termina za pojam o kojem je riječ!
20
Jezični oblik koji ima djelomičnu fonetsko-semantičku sličnost s kojim drugim jezičnim oblikom zove se
složeni (kompleksni) oblik: Ivana trči – Ana trči, Ivančica trči – Ančica trči, hodati – trčati, hod – trk.

Zajednički dio više složenih oblika također je jezični oblik – sastavnica (konstituent ili komponenta).

Oblik Ana trči svaki dan dijeli se na neposredne (engl. immediate) sastavnice: Ana, trči, svaki dan.

15
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

2. Druga artikulacija raščlanjivanje je najmanjih značenjskih jedinica (morfema) na najveće

neznačenjske, na foneme (Martinet 1982, Muljačić 1972):

{bak} → /b/ /a/ /k/

Takve jedinice nemaju sadržaja, imaju samo izraz – fon. Dva ili više fona koje povezujemo s
istim fonemom jesu alofoni. Foneme ćemo bilježiti u kosim zagradama, fonove u uglatima.

Termin fonem skovao je kao prijevod za njem. Sprachlaut ‘glas’ ne osobito važan francuski
fonetičar Alain Dufriche-Desgenettes (1873) (to je uglavnom sve po čemu je poznat), a za
njegovo proširenje važni su J. Baudouin de Courtenay (Kazanjska škola), F. de Saussure, L.
V. Ščerba, D. Jones, Praška škola, E. Sapir, L. Bloomfield.

3. Treća artikulacija raščlanjivanje je fonema i fonova na razlikovna obilježja (Muljačić

1972).21 Ovisno o tome kakav će se pristup primijeniti i kojemu će se dati prednost –
artikulacijski ili akustički, odnosno fonetički ili fonologijski – ta će razlikovna obilježja biti
izgovorna ili slušna:

[b] → zvučni dvousneni konsonant

/b/ → zvučni difuzni gravisni bemolni konsonant

[a] → srednji otvoreni/niski nezaobljeni vokal

/a/ → kompaktni vokal

[k] → bezvučni jedreni konsonant

/k/ → bezvučni kompaktni gravisni konsonant

Strukturalistička i rana generativna fonologija, osobito živa i u nas, inzistira ponajviše na

slušnim obilježjima – ono što opažamo, percipiramo i utvrđujemo kao razliku (na kojoj se
temelji fonem – fonem dakle nema značenje, ali razlikuje značenje). U novije doba s novijim
pristupima vraćamo se i blagodatima fonetike, izgovornih obilježja, koja su nam intuitivno –
neobično, ali je tako – puno bliža.

21
Obilježja se različito nazivaju – razlikovna obilježja, IDO (inherentna distinktivna obilježja), URO (unutarnja
razlikovna obilježja) i sl.

16
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

4. Četvrta artikulacija (ili treća) (Muljačić 1972) raščlanjivanje je semema (a to je, rekli
smo, značenje morfema) na manje značenjske jedinice, semove (pa se onda i zove semska
analiza). Tako se mogu članiti i leksički i neleksički morfemi:

{bak} → 1. krvni predak, 2. dva koljena iznad, 3. ženski22

{a} → 1. nominativ, 2. jednina, 3. e-deklinacija

5. Peta artikulacija (ili treća, a zapravo prva) pojavila se kao ideja u novije doba, vjerojatno
potaknuta zanimanjem za konceptualnu, pojmovnu stranu jezika (u nas M. Kačić u više
radova, npr. 1997) i podrazumijeva konceptualno raščlanjivanje izvanjezičnoga svijeta na
leksije (pojmovne jezične jedinice, minimalne sintagme, odnosno minimalna »oka« u mreži
koju jezik »baca« na pojmovni svijet, na izvanjezično), koje se potom dijele na morfeme:

‘kuća’ hrv. ø kuća

engl. the house
fr. la maison
njem. das Haus

‘ja radim’ hrv. ø radi-m23

engl. I work-ø
fr. je travaill-e
njem. ich arbeit-e

Zašto je ta artikulacija zanimljiva? Zanimljiva je upravo zbog konceptualizacije svijeta. Stara

je spoznaja da svaki jezik na izvanjezično »baca vlastitu rešetku, mrežu«. E sad, činjenica je i
to da mi svijet oko sebe ne doživljavamo kroz morfeme. Svijet oko sebe (npr. kuću) ne
doživljavamo kao kuć- + -a, nego kao hrv. kuća, fr. la maison, engl. the house. Tako
izvanjezično ojezičujemo. Rešetka konceptualizacije, vidimo, u europskim jezicima može
obuhvaćati određenost ili ju ne obuhvaćati, može obuhvaćati lice ili ga ne obuhvaćati. Ali npr.
u jeziku nutka24 postoji riječ, sad bismo rekli leksija, koja glasi inikwihlminih’isit, a
raščlanjuje se ovako (Baker 2001: 25–6):

22
U (3) segmentu razlikuju se baka i djed.
23
Drugim riječima, hrv. prezentsko -m dakle znači ‘ja’, ono što je u zapadnoeuropskim jezicima zamjenica.
24
Nutka je vakašanski jezik. Vakašanski i sališki jezici govore se na krajnjem JZ Kanade (Britanska Kolumbija),
na otoku Vancouveru i susjednome kopnu.

17
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2009. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01

inikw-ihl-minih-’is-it → inikw ‘vatra, gorjeti’

ihl ‘u kući’
minih PL
’is ‘malen’
it PAST

Ovisno o uporabi – imeničkoj ili glagolskoj – znači ‘plamičci koji su gorjeli u kući’ (imenica)
ili ‘nekoliko plamičaka tinjalo je u kući’ (glagol). Nutka je o inkorporativan, polisinetički
jezik koji u jednoj sintagmi, leksiji inkorporira pet morfema, ono što su u hrvatskome subjekt,
predikat i priložna oznaka.25 Riječ je dakle o potpuno drugačijoj konceptualizaciji svijeta –
kroz jezik – od one u hrvatskome i njemu bliskim jezicima.

Zaključak. S opće strane vidjeli smo da je artikuliranost, raščlanjivost ljudskoga jezika ono
što ljudski jezik kao semiotički, značenjski sustav razlikuje od drugih sustava, odnosno vidjeli
smo da su artikuliranost i gramatika (sintaksa) – koliko sad znamo26 – ono što ljudski jezik,
dakle čovjeka, razlikuje od životinje.27 S praktične strane artikulacije jezika uvele su nas u
ono čime ćemo se sljedeća dva semestra baviti – neznačenjskim jedinicama koje sudjeluju u
razlikovanju značenjskih, najmanjim značenjskim jedinicama te promjenama do kojih u
neznačenjskima dolazi na spojevima najmanjih značenjskih.

25
Inkorporacija je gramatički proces pri kojemu jedan flektivni oblik riječi objedinjuje dva ili više leksičkih
morfema (obično je riječ o glagolu s njegovim argumentima). Česta u tzv. polisintetičkim jezicima.
26
Rezultati istraživanja o majmunima i pčelama malo-malo pa budu vijest u medijima. Usto, literatura o
postanku ljudskoga jezika – povezana s antropologijom, arheologijom, genetskim istraživanjima, psihologijom,
kognitivnim znanostima – u zadnje vrijeme postaje nepregledna, što je sve donedavno bilo nezamislivo.
27
Imajmo to na pameti dok učimo hrvatsku morfologiju i sintaksu.

18