Prikaz knjige

Tarik Suvejdan, Ebu Bekr i Omer radijallahu anhuma, preveo i prilagodio

Senad Ćeman, Sarajevo, 2006, 289 str.

Ova kratka knjiga zapravo je transkript predavanja koja je poznati kuvajtski

predavač Tarik es-Suvejdan održao o dvojici prvih i ujedno najpoštovanijih
muslimanskih vladara nakon poslanika Muhammeda, mir neka je na njega, Ebu
Bekru i Omeru. Tarik nije historičar po vokaciji ali je majstor izgovorene riječi sa
izuzetnom sposobnosti da razluči bitno od nebitnog i to na lahak način predoči
slušaocu. On, također, nije klasični orijentalni govornik i orator čije riječi blijedo
izgledaju na papiru jer ne mogu da viču i gestikuliraju. Zahvaljujući prevodiocu
Senadu Ćemanu ta njegova predavanja pretočena su u izuzetno čitljivo štivo u
kome će uživati kako šira publika tako i studenti historije islama, Perzije i
Bizantije. Predavanja su spremana na temelju najreferentnijih klasičnih djela
islamske historiografije, tako da smo dobili jedno izuzetno štivo koje popularno ali
povijesno utemeljeno na suptilan i nimalo nametljiv način nudi najvažnije lekcije
koje nam je ostavilo dvanaest godina historije islama od 632.-644.
Astronomski, svaka godina je manje više ista. Iz perspektive ljudskih bića
to nije tako. Postoje, uvjetno kazano, dosadne godine kada se malo šta vrijedno
spomena dešava, i postoje vremena prezasićena događanjima koja znaju izmijeniti
tokove ne samo lokalnih zajednica i svojih direktnih aktera već i svih generacija
koje dolaze. Takav je, naprimjer, period Drugog svjetskog rata kada je za šest
godina poginulo više od pedeset pet miliona ljudi. Takve su godine Božijih
poslanika Musaa, Isaa i Muhammeda. Godine u kojima su oni živjeli vječno su
izmijenile tokove svjetske historije dok je svijeta i vijeka. Ova knjiga govori o tek
nešto malo manje važnom periodu ljudske povijesti.
Ovdje je priča o tom vremenu ispričana sa nevjerovatnom lahkoćom, što
nikako ne znači da je ona interesantna samo početnicima. Naprotiv, ona obiluje
mnoštvom malo poznatih detalja kao i interesantnim viđenjem dobro poznatih
epizoda. Naprimjer, iako sam pročitao mnogo o ovom razdoblju nikada mi do
čitanja ovih predavanja nije bilo sasvim jasno zašto je po sunnijskom shvatanju
hazreti Ebu Bekr bolji od hazreti Omera. Jednostavno imponovala mi je Omerova
hrabrost, neustrašivost, odlučnost, beskompromisnost, pravednost. Kao
tradicionalni musliman odgojen sam da vjerujem kako je Ebu Bekr najbolji
musliman poslije Poslanika. I vjerovao sam ali mi 'srce nije bilo mirno' dok nisam
čuo dr. Tarika kako govori o ulozi Ebu Bekra u najtežim i najodlučnijim
trenutcima za muslimanski ummet: neposredno nakon Poslanikove smrti i nakon
pobune cijele Arabije protiv centralne islamske vlasti u medini, s izuzetkom
Mekke i Taifa. Da tada nije bilo pribranog, staloženog i liderskog stava Ebu Bekra
ko zna šta bi ostali ashabi učinili. Sam Omer je reagovao pogrešno u oba slučaja
kad se praktično odlučivala ne samo sudbina muslimanske zajednice već i samog
islama. Zato će riječi Ebu Bekra nakon Poslanikove smrti ostati svjedok njegovog
 2

zasluženog mjesta tik uz desni bok Muhammeda, a.s.: «Onaj ko je obožavao

Muhammeda, Muhammed je umro! A onaj ko je obožavao Allaha Jedinog, Allah
je živ …».

Knjiga uvjerljivo i realno predstavlja povijesne aktere toga doba: oni ratuju,
donose teške državničke odluke, pobjeđuju neprijatelje… ali i plaču kad
Poslanikov mujezin Bilal još jednom bezuspješno pokuša proučiti ezan dok
odmaraju između bitaka negdje na Golanskoj visoravni, bore se sa svojim
porivima, imaju nesporazume (Fatima i Ebu Bekr), griješe (Halid), strpljivo
slušaju suprugu dok na njih galami (Omer); ljubomorni su (Omer) i to poštuju
(Poslanik-Omer), i tako dalje. A o kakvim događajima i veličinama je ovdje riječ
najbolje će ilustrirati činjenica da je hazreti Omer morao zaustavljati muslimanske
vojnike u njihovim osvajanjima i da su ga oni gotovo pa varali kako bi nastavili
('Amr ibn 'As je zapravo na 'prevaru' bez dozvole osvojio Egipat).
Postoje svakako i elementi ove prekrasne priče o slavi i uspjehu na koje se
ne možemo 'doslovno' ugledati: Omerovo bičevanje mladog, nadmenog
namjesnika Muavije, ili suviše radoznalog Usajbiga. No, ne treba ni plaho
osuđivati aktere tih događaja jer u njihovo doba ti postupci i nisu izgledali tako
čudno i neprihvatljivo. Što neko reče, nije riječ ni o ničemu drugome do li
tadašnjoj arapskoj pedagogiji.
Postoji nekoliko stvari koje zaslužuju posebnu pažnju čitaoca. Prva je
svakako etika ljudi toga doba. Ne samo da su bili moralni u međusobnim
odnosima već i u odnosu sa neprijateljem u ratu: postojala su jasna pravila i ako ih
je neko prekršio, kao slavni Halid, morao je snositi posljedice. Omer je održao
obećanje zarobljenom neprijatelju dato na prevaru. Halid je ispoštovao greškom
date garancije neprijatelju, itd.
Drugo, valja se osvrnuti na njihov odnos prema vlastima, korupciji i javnim
sredstvima. Tako saznajemo da Ebu bekr nije uzimao koliko je htio već koliko su
mu odobrili. Kad mu nije bilo dovoljno da pokrije troškove porodice žalio se jedva
dobio povišicu. Nije im bio stran ni princip sukoba interesa. Omer je od svojih
namjesnika oduzeo polovinu imovine stečene trgovinom dok su bili na položajima
jer su se konkurenti žalili da duplo manje zarađuju. Rođenom sinu je zabranio da
zadrži dobit od trgovine devama jer mu je bilo jasno da su mu ljudi davali bolje
uvjete zbog oca-halife. Također, Omer je odbio potpisati dodjelu neobrađene
zemlje uglednom Mekkeliji jer je smatrao da ona pripada svim muslimanima.
Treće, vlast koja je kroz ove godine slave i ponosa vodila muslimane
možda nije bila demokratska po najzahtjevnijim savremenim standardima ali jeste
bila vlast koja je poštivala pravila, procedure i dogovor. Bila je to vlast bez
samovolje u kojoj je bilo mjesta za opoziciju. Kad je Omer upitao šta bi bilo kad
bi počeo naginjati dunjaluku, našao se neko ko će i njemu reći da bi ga ispravili
sabljom!
 3

Četvrto, vrijedi skrenuti pažnju na jednu činjenicu koju obično zanemarimo

u govoru o najvećim ljudima islama, a to je da su bili veliki civilizatori i graditelji
institucija. Spomenimo kao primjer samo neka od ostvarenja hazreti Omera.
Između ostalog on je: bio prvi koji je planski oformio muslimanske gradove (Kufu
i Basru u Iraku, te Fustat u Egiptu); prvi je imenovao kadije (sudije); prvi je
izvršio popis stanovništva i imovine; prvi je osnovao „Daru'd-dekik“ (kuću
brašna), nešto poput robnih rezervi i socijalno-osiguravajućih ustanova danas; prvi
je sitnim kamenčićima prostro Poslanikovu, s.a.v.s., džamiju, u kojoj su do tada
sedždu činili na prašini koja bi se lijepila po njihovim čelima; prvi je vakif u
islamu; prvi je profesionalizirao državnu službu; prvi je osnovao „Bejtu'l-mal“
(državnu blagajnu); prvi je uveo računanje vremena po hidžretskom kalendaru;
prokopao je plovni kanal od Nila do Crvenog mora, itd.
Na kraju ne mogu a da dragom čitaocu ne skrenem na jedan od najdražih mi
citata iz naše historije. Tabiinka Šifa bint Abdillah se prolazeći pored jedne
skupine besposlenih, nevoljnih muslimana sa uzdahom prisjetila hazreti Omera
ovim riječima: Tako mi Allaha, kad bi Omer progovorio - to bi se slušalo, kad bi
išao - žurio bi, kad bi udario - bolilo bi, a kad bi jeo - zasitio bi se, i on se istinski
ustezao od dunjaluka.
Da nema nikakvu drugu vrijednost osim što popularizira humane poruke iz
ovoga perioda islamske historije, ova knjiga bi bila vrijedna objavljivanja i čitanja,
pa je kao takvu najtoplije preporučujemo.

Ahmet Alibašić