Članci vezani za permakulturni način

gradnje nastambi

Prevod Marijana
Prelom Gagi
PDF Božo

EKOSENSE, Travanj 2007

www.ekosense.org
 Prije početka gradnje

Zemljište je iskopano i nivelirano,

označena su mjesta za stupove, suhozid
služi kao temelj, izgrađeni su prvi noseći
zidovi naslanjajući se na zemljani nasip.

Potrebno je oko trideset tanjih stabala i

kasnije malo piljenja. Podigni balvane,
podupri ih, zabij čavlima i nastavi do
stabilne konstrukcije koja se ne miče.

Raspodjeli balvane preko krovišta i podnih

paleta. Postavi potporni stup za spavaonu.
Postavi palete na pod za izolacijske bale.
 Dovoz slame. Prvo se stavlja pamučna
tkanina i bale slame koje se pokrivaju
plastičnom folijom, ostale bale slame se
spremaju ispod, brzo, prije nego počne
kišiti.

Postavi unutarnje zidove od bala slame, to

je zabavan i brzi posao. Bale su postavljene
na suhozid i spajane kolcima od lijeske.
Iznutra se bale slame postavljaju na palete,
te je sve spremno za završno postavljanje
poda.

Stavi prozore u rupe, napuni međusprostor

slamom, obreži motornom pilom slamu i
oblikuj glatke slatke okrugle uglove.

Svekar i radni stol sa alatom, 4,30 prije

podne. Svi alati su pogubljeni, vani snježi,
nema vratiju, nazire se žbukanje.
 Proljeće, zemlja je na krovu, žbukanje i
vapnjenje je završeno, oblikovanje okoliša
je skoro završeno, vari se pivo, kruh je u
krušnoj peći.
Gledate fotografije naše
obiteljske kuće u Walesu.
Izgradio sam je uz pomoć
mog svekra, prolaznika i
prijatelja koji su došli u
posjet. Uselili smo 4
mjeseca nakon početka
radova i ugodno se
smjestili. Procjenjujem da
je do useljenja bilo
investirano oko 1000-1500
radnih sati i £3000 (oko
30.000 hrk). Nije baš veliki
iznos sa gledišta kupovanja
kuće, (oko £60/m2 – oko
600 hrk/m2 bez cijene fizičkog rada).

Kuća je građena sa najvećom pažnjom prema okolišu i za uzvrat nam daje jedinstvenu
priliku živjeti bliže prirodi. Biti svoj vlastiti arhitekt (isprobaj) je zabavno i dozvoljava
uživanje u nećemu što je dio tebe i dio zemlje, a ne, kao nešto najgore, masovno
proizvedena kutija koja je dizajnirana za najveći profit i sigurnost građevinske industrije.
Gradnja sa prirodnim materijalima odstranjuje proizvodni profit i kancerogeni koktel
otrova koji ispunjavaju većinu modernih gradnji.

Neke ključne točke u dizajnu i izradi

kuće:
• Ukopana je u brdo, za najmanji vizualni
utjecaj i zbog zaklona
• Kamenje i blato od iskopa se koristilo za
noseće zidove, temelje, itd.
• Konstrukcija je izrađena od rijeđenja
hrastova (drugorazredno drvo) iz obližnje
šume
• Recipročni rogovi krovišta su strukturalno i
estetski odlični i vrlo jednostavni za izradu.
(konstrukcija je izrađena na način da svaki
rog istovremeno nosi druge rogove i biva
poduprijet od drugih rogova, op.prev.)
• Korištene su bale slame u podu, zidovima i
krovu za super izolaciju i za brzu izgradnju
• Plastična folija i blato/treset na krovu se
koriste za niski utjecaj na okoliš i za manju
težinu krova
 • Žbuka od vapna na zidovima diše i potrebno je malo energije kod proizvodnje (u
usporedbi sa cementom)
• Ponovno je korišteno (odbačeno) drvo za pod i dorade
• Sve što želite nalazi se negdje na otpadnoj hrpi (prozori, plamenik, cijevi, žice…)
• Peć na drva za grijanje - koriste se obnovljivi izvori, koji su lokalni i obilni
• Dim prolazi kroz veliku izbočinu od kamena/žbuke, kako bi zadržala i sporo
ispuštala toplinu
• Hladnjak je hlađen zrakom koji dolazi odozdo kroz temelje
• Skylight na krovu dozvoljava ulazak prirodnog svjetla
• Solarni fotonaponski moduli se koriste za napajanje rasvjete, glazbe i računala
• Vodu dobivamo uz pomoć gravitacije iz obližnjeg izvora
• Kompostni wc
• Kišnica sa krova se sakuplja u jezeru za vrt itd.

Glavni korišteni alati bili su: motorna

pila, čekić i dlijeto od 2,5 cm, zaista smo
rjeđe koristili nešto drugo. Oh da, usput,
nisam ni graditelj ni stolar, moje
iskustvo seže samo do radionice koju
sam prošao prije dvije godine, o gradnji
slične kuće, a u međuvremenu sam nešto
malo proučavao. Takav način gradnje je
svima pristupačan. Moje glavne odlike
su bile to što sam fizički radio, imao
samopouzdanje, ustrajnost i prijatelja ili
dva koji su mi dali polet, sada i ponovo.

Želite li naučiti više o takvoj

metodi gradnje i steći
praktično iskustvo? Zašto
nam se ne bi pridružili
sljedećeg ljeta u još jednom
uzudljivom graditeljskom
projektu. Bit će prilike za
svakog, bilo kojih
sposobnosti, područja
interesa. Nemojte trošiti hrpu
novca za dotjeran tečaj –
dođite i pomognite pravoj
stvari.
 Intervju: Organska arhitektura i njezin
utjecaj na ljudsko biće
Portret prirodnog načina življenja
Zdravo,
Moje je ime Moabi i portugalski sam
student fotografije u jednoj umjetničkoj
akademiji u Belgium Lands. Moj zadnji rad
je na temu mog odnosa sa gradom i
prirodom, mog vlastitog iskustva sa
prirodnim i umjetnim prostorima. Godinu
za godinom dolazim do zaključka da u
prirodi nalazim mnogo dublji spoj sa
samim sobom. Kroz razmišljanje o tome
kakav učinak bi imalo organsko okruženje
u gradovima, odlučio sam izraditi
diplomski rad o utjecaju organskih prostora
na ljude. Iz tog razloga želim intervjuirati
ljude koji žive u organskim kućama, kako
bih bolje razumio utjecaj tih prostora na njih. Jako bi mi pomogli ako bi mi htjeli
odgovoriti na postavljena pitanja (slobodno odgavarajte na pitanja koja želite):

Kako dugo živite u organskoj kući?

Tri i pol godine.

Je li razlog za preseljenje u organsku kuću bila savjest, što je imalo na vas najveći
utjecaj?

Jeste, biti prirodni (netoksični / niskoenergetski / eko), biti blizu prirodi i samogradnja su
bili naši prioriteti. Kroz gradnju najviše iz mašte, optimizma i otpada, proces je bio
prirodan i organski. Organski u smislu oblika, čini se da dolazi prirodno iz onog gore
navedenog. Moja estetika je također uglavnom meka i zaobljena, te dolazi iz prirodnog
svijeta. U fazi između gradnje prve i druge kuće pročitao sam knjigu Christofera Daya,
koja govori o povoljnom utjecaju organskih oblika u arhitekturi na naš um i našu dušu.
Čini se da mi je to otvorilo instinkte.

Što je za vas najveća razlika između života u tradicionalnoj kući ravnih linija i
života u organskoj kući?

Organska kuća pristaje mojim estetskim vrijednostima. Daje nježan osjećaj. Čini mi se
više kao da sam dio (prirodnog) svijeta i manji mi je osjećaj ‘udobnosti u kutiji’.
Pravokutne prostorije daju osjećaj kutije i nekako su klaustrofobične u usporedbi sa
organskom gradnjom.

Mislite li da je život u organskoj kući utjecao na vaše postojanje, vašu osobnost i,

ako da, na koji način?

Mišljenja sam da previše koristimo metodu uzroka i posljedica. Češći je slučaj da se dvije
stvari (ili, ustvari beskonačan broj) razvijaju paralelno ili su međusobno povezane. To je
zasigurno ovdje slučaj, promjena postoji, no, način života, sustav vrijednosti i materijalna
situacija se više zajednički mijenjaju, nego da jedna prethodi drugoj. Barem je u mojem
slučaju tako.
Ukoliko bi nasumce odabranu osobu preselili (iz gradskog stana npr.) u organsku
prirodnu kuću, usred prirode, naravno da bi utjecala na nju. Ta osoba bi se ili protivila
tome ili bi zavoljela takav život.

Kako ljudi reagiraju na činjenicu da živite u organskoj kući?

Skoro svatko je zainteresiran. Najčešće za naš cijeli način života, iako se čini da kuća ima
na neki način urođenu privlačnost. Mislim da ona dira u nešto zajedničko, romantičnu
ideju nekog maštanja iz prošlosti/alternative. Svi kažu da je to hobitska kuća, u ovom
trenutku svi vole Tolkienovog “Gospodara prstenova”. Mislim da Tolkien ocrtava hobite
kao naivne i nedužne predstavnike čovjeka u zdravom prirodnom stanju. Ljudi se
instinktivno povezuju s time, posebice u kontekstu suvremenosti.

Potiče li ta tema rasprave?... Živjeti u organskoj kući?

Prikladno je za malce iznenadni razgovorčić, iako objašnjavanje našeg načina života

može biti i teško. Predlagati pozitivne alternative za standardne staze, često izaziva
nelagodan osjećaj. Najčešće on proizlazi zbog podrazumijevanog kritiziranja načina na
koji ostali žive, u smislu ekološke odgovornosti i slijeđenja vlastitih snova. Te su obje
stvari teške za postići za sve nas, sa mnogo prepreka i socijalnog uvjetovanja, te naših
nakupljenih patnji. Mislim da Joanna Macy jako dobro pokazuje kako možemo frustracije
i barijere pretvoriti u pozitivnu akciju za sebe i cijeli svijet. Ne bih htio izjaviti da je ono
što mi radimo bolje od bilo čega drugog. Rekao bih da je to ono za što smo trenutno
raspoloženi i ono što nam je u redu. Ako bilo što od toga može biti inspiracija za druge
kako bi slijedili put koji im se čini dobar, onda hura!

Imate li mnogo prijatelja koji žive ili žele živjeti u organskoj kući?

Svatko želi preuzeti osobnu kontrolu nad vlastitim životom. Živjeti u okolišu koji je blizu
prirode koji je dobar prema našim dušama, je česta težnja. Samoizgradnja kuće je također
trenutni trend, barem u Britaniji. Neizbježno je to što najveći dio promocije i pomoći u
samostalnoj gradnji dolazi od onih sa komercijalnim udjelom u industriji i promovira
samostalnu gradnju na način da su sigurni i profitabilni za njih. To znači da se ljudi
upoznaju sa određenim mogućnostima, koje su u stvari dosta ograničene u smislu načina
izgradnje doma, djelomično u smislu visokih cijena, konstrukcije prema kalkuliranoj
konstrukciji i masovno proizvedenim modularnim dijelovima. Stoga i dominira linearni
oblik. U stvari se udobni i prirodni domovi mogu izraditi na jednostavan način, jeftino i
dozvoljavaju veliki prostor za kreativnost i doslovno gradnju izvan okvira kutije!
Povećava se broj ljudi koji sami grade vlastite kuće, slične našoj. Grade prekrasne,
pristupačne i visoko funkcionalne kuće. Što više ljudi to radi, to više inspiracije i potpore
će dati za one koji će slijediti tu ideju, kao što su oni prije nas zaslužni za našu kuću.

Je li realno očekivati da će jednog dana većina ljudi živjeti ili željeti živjeti u
organskoj kući?

Dobro je i prirodno što različiti ljudi cijene različitu estetiku i siguran sam da će uvijek
postojati oni koji više vole ravne crte nego organske obline. Kako god, prevladavanje
linearnih oblika dolazi najvećim dijelom od estetike pokreta modernista i svijeta masovne
proizvodnje. Mislim da prolazimo tu fazu, kako u našoj filozofiji, tako i u praktičnom
smislu našeg svijeta. Era jeftine energije poprilično prilazi kraju, te i mi reagiramo na
okolišne uvjete i iščezavanje zaliha nafte. Mislim i nadam se da će to dovesti do
smanjenih dimenzija, niskoenergetskih rješenja kako bi se zadovoljile naše stvarne
potrebe. To bi trebalo značiti povećanje samostalno izgrađenih kuća iz prirodnih i
lokalnih materijala. To zauzvrat znači više prilika za kreativan, nelinearan i organski
dizajn.

Ima li život u organskoj kući kakvih nesigurnosti?

Otežano je ukomponiravanje odbačenog namještaja. Nemamo ravne zidove ni jako ravan

pod! Na sreću, ionako nismo baš IKEA tipovi.
Usput, Friedensreich Hundertwasser je nastojao izbjegavati ravne podove jer je imao
mišljenje da nisu prirodni za nas (“neravan pod je pjesma za naša stopala”,
Hundertwasser, op. prev.). Bila mi je čast slijediti njegovu preporuku i ujedno izbjeći
nevolju sa niveliranjem poda.

Ulazi li vaš namještaj i drugi predmeti u organski dizajn?

Idealno, u smislu estetike, sve bi bilo uklopljeno, od okoline, kroz ljusku građevine i
nadalje namještaj, instalacije, predmeti i ljudi koji nastanjuju taj prostor. Također bih htio
poznavati ruke koje su izradile svaki predmet u mojem životu.

Zašto mislite da se događaju dva različita pokreta: eko/biološka arhitektura i

organska arhitektura?

Možda je tu opet riječ o industriji. Drago mi je što smo svjedoci povećanja broja
ekoloških konstrukcija, čak i u mainstream gradnji. Unatoč tome, vidim kako je to
vezano uz sigurnost masovne proizvodnje i stoga linearnih oblika. Kao ni organsku
arhitekturu, ne vidimo je često uokolo i mislim da većina ljudi misli kako Gaudi ima
zaštitni znak na svemu što ima krivulju. Vjerojatno nije isplativo u rangu
industrijalizirane konstrukcije, dok se ne umiješa mnogo keša i strasti, što je vrlo rijetka
kombinacija.
Ne bi li imalo smisla spojiti ih?

Kada je nešto izgrađeno na način o kojem ja pričam, što bih nazvao nisko utjecajnom
(low impact) gradnjom, to se događa na licu mjesta, gradi osoba čija je buduća kuća, a ta
je osoba arhitekt i graditelj, koji radi sa poštovanjem za prirodu oko njega i unutar njega.
Tada ja mislim da će proces i rezultat biti organski i u bilo kojem pogledu ekološki. Tu ne
bi bilo razdvajanja.

Kakav je vaš odnos sa prirodom?

Mi smo svi neupitno dio priode, mi smo životinje zemlje. Što preostaje je kako nas same
vidjeti u odnosu s ostalim dijelovima životnog sustava. Možemo ga cijeniti i slaviti radi
njegove urođene vrijednosti. Alternativno, možemo ga cijeniti kao resurs za našu korist.
To je razlika koju Arne Naess i drugi rade kad govore o dubokoj nasuprot plitkoj
ekologiji. Kada usvojimo duboku ekologiju ili ekocentrički pogled na svijet, tada ima
smisla živjeti na način koji je najbliži stvarnoj sinergiji s prirodom.

Kako objašnjavate odnos između organske arhitekture i više prirodan način

življenja?

Pokušaj nalaženja spoja sa prirodom tada postaje pristup kojeg koristimo kako bi
dizajnirali sustave za življenje. Ti sustavi uključuju zgrade, proizvodnju hrane, sustave za
vodu i otpad i još mnogo toga. Kada radimo sa, a ne protiv prirode, ostatak prirode radi s
nama i stvari postaju jednostavne. To je permakultura.

Imate li kakav savjet za ljude koji žele živjeti u organskoj kući?

Posjedovati vlastiti dom koji je dio vas može biti jednostavno. Počnite sa ‘što mi treba?’ i
‘što imam?’, a ne sa ‘što mogu kupiti?’ ili ‘što drugi ljudi rade?’. Završite tečaj
permakulture ili pročitajte knjigu. Budite inventivni, isprobavajte, radite stvari na lagani
način. Tražite po kontejnerima. BUDITE HRABRI, SRČANI I ODVAŽNI.
Kontekst
Stvarno bi se trebao pozabaviti pomalo škakljivim područjem građevne dozvole i gdje je
kategoriziran takav nisko utjecajni projekt stambenog objekta u odnosu na naše
suvremeno društvo. Kako bi sam sebi prištedio mnoge satove bolova u glavi i prstima,
želim vam predložiti da pročitate ovaj dobar članak našeg prijatelja i inspiratora Tonyja
Wrencha. On i njegova gospođa Jane žive u ovoj prekrasnoj okrugloj kući, koja je
predmet rasprave o prostornom planiranju već sedam godina i još traje…

Permakulturno zemljište
Moja je tvrdnja da bi se mogle učiniti malene korekcije u zakonima o prostornom
planiranju koje bi mogle imati pozitivne učinke na nekoliko problematičnih područja, te
bi omogućile značajan napredak prema održivoj zajednici. Jako sam zabrinut o načinu
ophođenja našeg društva prema Zemlji, te stalno nailazim na ograničenja zaprekama koje
me sprječavaju u jednostavnim stvarima kakve je radio i moj djed – izgradnji drvene kuće
na selu.

Prostorno planiranje je doseglo nekakav uspjeh, djelomično na području kontrole

najgoreg vizualnog ekscesa rastom pogonjenog tržišta, no prostorno planiranje vodi bitku
u izgubljenom ratu. Iz mnogih razloga – povijesnih, političkih, ekonomskih i ekoloških –
ono jednostavno ne funkcionira, jer vlada Velike Britanije još nije shvatila da je njihova
politika nespojiva sa potrebama okoliša. Kršimo najstarije zapisano pravilo: naš način
života nije održiv. Neki od simptoma neodrživosti su:

Neodrživa poljoprivreda
Imamo tržišni manjak hrane zajedno sa ostatkom svijeta od 5 milj funti godišnje, i stalno
se povisuje; i to u zemlji koja se ponosi poljoprivrednom produktivnošću i praksom. Naši
preci su jeli što su uzgojili ili što su uspjeli pronaći i uloviti u priodi koja ih je okruživala.
Više ne može tako. Mi sada ovisimo o drugim državama koje uzgajaju veliku količinu
hrane umjesto nas. U svijetu gdje toliko ljudi gladuje, to je riskantan, da ne kažem
sebičan, posao. Kako vlast stalno traži od malih poljoprivrednika da budu čuvari seoskog
života, a gomilaju beneficije u korist agrarnih korporacija, mali poljoprivrednici su u
teškoj poziciji te su skupina društva koja je najsklonija samoubojstvu. U međuvremenu,
ostaci pesticida se gomilaju u zemlji i nitrati se probijaju u našu pitku vodu. Potražnja za
organskom hranom više ne može biti zadovoljena od našeg vlastitog sustava.

Prenaglašenost ‘radnih mjesta’

Ekonomija je još uvijek pokretana strahom od nezaposlenosti. Holističke alternative
ekonomiji baziranoj na radnim mjestima još moraju biti uočene od raznih ustanova. (Ta
kratkovidnost – naravno nije ograničena samo na Britaniju. Trenutni prioritet u
planiranjima svih ekonomskih snaga u svijetu je naći rješenje za nezaposlenost.)
Projektanti se pretvaraju da će za dvadeset godina naše društvo biti u jednakoj fazi kao
što su to zahtjevali i njihovi prethodnici kad su preuzimali svoje diplome. Trebali bi
predvidjeti društvo u kojem su ljudi uključeni u rad prema njihovom vlastitom izboru, a
to se događa samo kada imaju pristup zemljištu, ako ga trebaju. Cijela prijetnja našem
načinu života u obliku dramatičnih klimatskih promjena i podizanju razine mora do sada
je totalno zanemarena od projektanata.

Kratkovidnost seoskih krajeva

Naše shvaćanje seoskih krajeva je najvećim dijelom iluzija. Monokulture i tehnološki
dodaci još uvijek pretvaraju ono što je nekada bila šuma u pustinje. Prije industrijske
revolucije, kada je ljudska populacija bila znantno manja od današnje, degradacija je bila
spora ali stalna, no barem je bila organska i popravljiva. Sada su to vratolomni gubici
zemlje, erozija, suše i padajući nivo podzemnih voda, koji se još više pogoršavaju kroz
početak globalnog zatopljenja. Pametni, kao što jesmo, još uvijek se spuštamo
prokrčenom stazom svih prijašnjih neuspjelih civilizacija ove Zemlje. Područja prirodne
ljepote, močvare, tresetne bare i redovi šumaraka još uvijek se uništavaju. Staništa se
ugrožavaju svaki dan od agrarne industrije, cesti, supermarketa i izgradnje stambenih
prostora. Divlji svijet je pokoren kroz ekonomsku dvostruku igru. Ceste još uvijek prijete
područjima od posebnog interesa za znanost, antičkim monumentima i bezbrojnim
lijepim područjima. Glavni je razlog, zašto su ta područja odabrana za takvo oskvrnuće,
je stoga što izgleda jeftinije na računu analize ulaganja i dobiti graditi ceste kroz područje
posebne prirodne vrijednosti, nego negdje drugdje – nije im dodijeljena financijska
vrijednost koja je jednaka njihovoj okolišnoj vrijednosti.

Što jeste zapravo ‘seoski kraj’? Mnoga naša nagađanja kako bi zapravo seoski kraj trebao
izgledati, dolaze od ukusa naših plemenitih predaka, koji su preferirali lijepe parkolike
krajeve, kako bi se mogli baviti lovom. Mnoga velika seoska imanja koja su u vlasništvu
knezova, grofova, lordova i drugih potomaka velikih Normana zemljoposjednika, još
uvijek izgledaju tako. Gdje zemlja nije pod kontrolom nekog fićfirića u seljačkoj kući,
tradicionalni seoski izgled može biti održavan kroz pažljivo ograđivanje i kontrolu stoke,
ili kroz redovito oranje sa neodrživim energetskim ulaganjem. Kako god bilo, korisno je
zamišljati poznati ruralni krajolik sa gledišta kakvim bi ga Priroda učinila nakon nekoliko
stotina godina, recimo, zapuštenog od poljoprivredne mehanizacije. U najviše slučajeva u
Britaniji to bi se područje pretvorilo u listopadnu šumu.
Pa tako sada imamo Zemlju sa šugom. Nekoliko stabala poredana u nizove, gdje su ih
ljudi nekim čudom odlučili ostaviti neposjećena. Veliki ogoljeli dijelovi prekrivaju
područje gdje god oko seže, proizvodeći gomilu hrane koja treba novčane subvencije
kako bi se prodala. Preko svakog brežuljka, više pustoši, više šuge, više površinskog sloja
zemlje izgubljeno svake godine. Nije nam dozvoljeno živjeti u toj zaraženoj pustoši iz
straha zbog ‘narušavanja seoskog kraja’!

Beskućništvo i socijalni gubitak

Stotine tisuća obitelji su bez domova ili u ‘privremenom smještaju’. To je dvostruko više
od prije dvanaest godina unatoč svom ekonomskom progresu, za kojeg vlade tvrde da je
postignut. Milijuni žive nekakav poluživot u raspadajućim unutarnjim gradskim
četvrtima, a milijuni ljudi je još uhvaćeno u posjedima na rubu gradova Britanije, mnogi
bez ikakve nade da bilo što vrijedno truda učine; bez zemlje na kojoj bi mogli uzgajati
hranu; bez mjesta za njihove obitelji da zajedno odrastu u blizini; bez kontakta sa
prirodom ili njihovog prirodnog nasljeđa. Žive u pravokutnim kutijama, koje su
dizajnirane od nekog drugog društvenog sloja, za još jednu generaciju, projektirane od
javnih službenika koje nikada nisu upoznali. Televizijski programi, koji se gledaju
prosječno 5 sati dnevno (što drugo bi se tamo moglo raditi?), video i filmovi, svi nude
neku vrstu bijega. Taj ‘niži sloj’ je tako brojan, da je kontrola tog sloja vladina najveća
briga. Na tisuće ih je kriminalizirano i pakirano u naše zastarjele zatvore. Jedino Turska
od europskih zemalja, ima veći broj zatvorenika od Britanije, čiji se broj povećao sa
40000 na 74000 u zadnjih 12 godina. Najviše članova ‘niže klase’, ostaje tamo gdje jeste,
te trebaju sve više i više milijuna funti Ureda za socijalnu sigurnost i novce za ‘red i
zakon’ koji će se utrošiti kako bi se zadržali u dotrajalim domovima koje već posjeduju.
Zašto toliko zbunjole oko tražitelja azila? Iz razloga što je život najsiromašnijih 20%
populacije ovdje već toliko ušljiv da nema više mjesta unutar sustava da primi još više
siromaha.

Stručnjaci u krizi
U našem društvu ….., gdje svaki stručnjak ima svoja vlastita specijalna slova nakon svog
imena, jednostavno nam je koristiti riječi kako bi se gore navedeni problemi učinili
razdvojeni, sadržani i rješivi. Čak i unutar organizacije moguće je prstom usmjeriti
problem na drugi ured. “Ne kompa, to je Ured za stambena pitanja. Ti trebaš Ured za
održivi razvoj na 4. katu”. Nastavak takvog izbjegavanja odgovornosti dovest će do krize
i kolapsa našeg društva – za sindrom s kojim se suočavamo to je nemoguće svrstati u
neke okvire i neodrživo je ekonomski, socijalno i okolišno. Nekako smo predali našu
snagu sustavu koji nagrađuje desnu ruku na trošak lijeve ruke. Naše vođe su domišljate,
ali ne i mudre. Duhovna osnova o tome što znači biti čovjek, kao jedna od mnogih vrsta
na ovoj Zemlji, zaboravljena je od naših vođa. To je strašno saznanje – to znači da je
sporazum, u kojem se pretvaraju da će nam isporučiti adekvatne stvari za nas, obmana.
Sada je na nama, tebi i meni da se ispetljamo iz tog nereda. Trebamo to shvatiti kao
priliku za osnaživanje, kao što nas to nagovara Agenda 21.
Put prema naprijed
Nekako, kao što je to na stotine zelenih autora već isticalo, treba nam nova politika koja
štiti prirodu i ujedno ohrabruje ljude da sami odabiru i grade svoje vlastite kuće. Trebamo
okrenuti tok ljudi od sela prema gradovima i trebamo ljudima dati raditi nešto vrijedno
truda. Trebamo uzgajati više naše vlastite hrane, organski i smanjiti ovisnost o fosilnim
izvorima i tehnološkim pomagalima. Hoće li ovdje postojati ljudska bića za tisuću
godina? Ptice, stabla, ježevi i jabuke? Ako želimo opstati, moramo raditi brzo. Zašto
relativno mlada disciplina, permakultura, nudi toliko nade u ovom kontekstu, je stoga što
spaja brigu za Zemlju sa brigom za ljude i naglašava ograničenost prirodnih resursa. Ona
uzima u obzir utjecaj naselja na zajednicu koja ga okružuje, te potrebe divlje prirode u
svakom vremenu i na svakoj razini. Ako ljudi mogu biti educirani o principima
permakulturnog dizajniranja, prije nego započnu razvijati neku parcelu, i ako je potrebno
da se određeni sporazumi održe prilikom razvoja, mogli bismo biti sigurni u povećanje
bioraznolikosti paralelno sa povećanjem ljudskim naseljima – suprotni trend trenutnog
‘normalnog’ razvoja naselja. Mogli bismo također očekivati da se potrebe za komunalnim
uslugama ne bi povećavale. Savršeno je moguće danas izgraditi nove eko kuće koje ne
zahtjevaju struju iz mreže – pogotovo ako su te kuće u skupinama, koje tada mogu
koristiti prednosti zajedničkog kompostiranja biomase ili zajedničkog plana grijanja ili
opskrbe strujom, te su dobro locirane u odnosu na energiju vjetra, vode ili sunca. Čak bi
mogli uplanirati izvoz u električnu mrežu iz obnovljivih energetskih izvora i stvarati
prihode. Standard bi bio kompostirati fekalije, kao što bi to bio i sustav navodnjavanja
vrtova sivim vodama, tako da bi spojevi na javnu kanalizaciju bili nepotrebni.
Permakultura je vrlo razvijena u sakupljanju kišnice i efektivne upotrebe vode. Ako je
naselje smješteno blizu izvora, potoka ili rijeke, ili se nalazi u području izdašne kiše, kao
ovdje u zapadnom Walesu, ne bi bila potrebna dodatna opskrba vodom. Lokalni,
reciklirani materijali i materijali iz druge ruke mogu se koristiti kod gradnje.

Eko sela
Sada već postoji znanje za novu vrstu naselja koja se dizajniraju prema usmjerenjima
permakulture, u kojima bi se ljudi osjećali ispunjeno; u kojma bi pronašli novi smisao;
razvijali nove vještine; dizajnirali i gradili energetsko efikasne prirodne kuće; uzgajali i
hranili se dobrom organskom hranom. Oni bi radili i živjeli kao jednako vrijedni na
udaljenosti koja se lako prevali pješke od stotine drugih ljudi koji slično razmišljaju, u
sigurnom i zdravom okruženju, prijaznim za djecu, kojeg zajednički izgrađuju. Takva
naselja bi također pružila staništa za veliku biljnu i životinjsku raznolikost, mnogo veća
nego prije nastanka naselja – za divlje i domaće životinje – bilo da je to područje ranije
bilo kamenolom, pista za slijetanje, komad gradske jalove zemlje ili farme. Ekosela su
daleko samoodrživija nego obični gradovi i sela – iz tog razloga češće daju svojim
stanovnicima preživljavanje i kvalitetan i ispunjen život, u slučaju totalnog raspada
društva.
Koliko je vjerojatan taj scenarij propasti?
Na Exeter konferenciji sazvanoj od britanske vlade, kako bi se predstavio Third
Assessment Report of the IPCC u svibnju 2005., bio je najpesimističniji ikad u procjeni o
globalnom zatopljenju, te predviđa da bi zatopljenje izazvalo raspad Golfske struje, što bi
perverzno dovelo do novog ledenog doba u Europi. Grupa američkih znanstvenika
izračunala je da je vjerojatnost da bi se taj scenarij dogodio, sada veća od 50%, ukoliko
izostanu velike mjere kontrole štetnih emisija.

Također je procjenjeno da bi se ledeni vrh Greenlanda mogao početi topiti – što bi

prouzročilo povišenje globalne razine mora za 20 stopa - kroz povišenje temperature za
1,5 stupnjeva C iznad prijeindustrijskih vrijednosti. Već smo dosegli 0,7 C iznad
prijeindustrijskih vrijednosti; na dobrom smo putu. Hoćemo li uspijeti srezati emisiju 60-
70% ugljik dioksida kako bi spriječili katastrofu? Predsjednik konferencije, Dennis
Tirpak, voditelj programa za klimatske promjene OECD-a, podsjetio je predstavnike da
je World Energy Outlook of the International Energy Agency 2004. izračunala da će se
emisije CO2 u sljedećih 25 godina povećati za 62%, a najviše zbog zemalja u razvoju, iz
razloga što Kinezi i Indijci žure izgraditi toplane na ugljen kako bi se opskrbile njihove
eksplozivno rastuće ekonomije. Smanjenje emisije CO2 je maštarija. (Izvor: Michael
McCarthy, okolišni urednik lista Independent, članak u ‘The Tablet’).

Neki se ljudi pitaju da li postoji potražnja za ekoselima koja se baziraju na permakulturi-

da li uopće postoje ljudi koji bi željeli napustiti sigurnost dosadašnjeg života, kako god
grozan bio, za izazov jednostavnijeg života ali u skladu s prirodom. Uvjeravam vas,
postoje na stotine njih pa čak i na tisuće, koji bi sutra već započeli s time. Postoje mnoge
rupe u zakonima koji reguliraju gradnju, koje su bile uređene za supermarkete i razna
ministarstva. Što trebamo, su takve rupe koje bi dozvolile običnim, kreativnim i
pozitivnim ljudima da dođu do zraka, kako bi mogli raditi na iscjeljenju boležljivog
seoskog krajolika. Moj je prijedlog ovdje vama da bi mogli uzrokovati male promjene u
zakonu o prostornom planiranju, koje bi mogle pokrenuti mnoge pozitivne promjene.

Permakulturno zemljište
Zamislite novu kategoriju za korištenje zemljišta - Permakulturno zemljište (Pc
zemljište). To bi se zemljište koristilo za primjenu permakulture – samoodrživa
poljoprivreda i hortikultura u kojem su rad, gradnja kuće, slobodno vrijeme, uzgoj hrane,
uzgoj životinja, edukacija, obnovljivi energetski izvori, oporaba i zaštita okoliša
međusobno spojeni na beskonačan broj načina.

Osnova Pc zemljišta bi bila postojanje ugovornog odnosa između vlasnika i

lokalnih/nacionalnih vlasti. U osnovi to bi bilo:

‘Kupit ću i živjeti samo na tom komadu zemlje.

Neću kupiti nekoliko posjeda i njima špekulirati.
Neću ga zapostaviti.
Čuvat ću energiju i prirodu u skladu sa permakultrnim dizajnom.
Zasadit ću preko 20 stabala po acreu.
Surađivat ću sa svojim susjedima u prijevozu, infrastrukturi, prozvodnji energije,
zbrinjavanju otpada, sakupljanju i opskrbi vodom i na zajedničkom zemljištu. Zauzvrat
ću imati slobodu gradnje moje vlastite kuće na način na koji ja odaberem, koja neće biti
spojena na vodovod, strujnu mrežu, kanalizaciju ili cestovni sustav.’
Projektna služba bi imala ovlasti svako područje proglasiti Pc zemljištem, bilo da je to
ranije bio industrijski, poljoprivredni, vojni ili nastanjeni posjed. Uvjeti bi se mogli
postavljati za broj nastambi po acreu (možda najviše dva), limit za ceste, prijevozna
sredstva i limit za visinu građevina ovisno od zemljišta - recimo 10 metara.

Službe bi bile ohrabrene dodjeljivati područja od nekoliko kvadratnih milja, ili velike
zone Pc zemljišta. To bi mogla biti područja koja trenutno pate od posljedica
monokulture, iseljavanja, neadekvatno izgrađenih stambenih objekata ili kronične
nezaposlenosti. Nekorištene vojne baze bi mogle postati Pc zemljište. Svaki
poljoprivrednik ili vlasnik zemljišta mogao bi zatražiti prenamjenu zemljišta u Pc
zemljište, te bi postojala drskost u korist prihvaćanja prenamjene. Posljedice takve male
promjene u zakonu o prostornom planiranju bile bi enormne, i pozivam vas da koristite sa
mnom vašu maštu. Možemo izmisliti scenarij (i molim vas da imate u obziru scenarij
globalnog zatopljenja, koji će se odvijati paralelno):

Prva godina
Vlada, u suradnji sa gradskim i državnim institutima za planiranje, doznačilo je prvih 20
pokusnih područja. Poljoprivrednici drugdje na stotine zahtjevaju prenamjenu svojeg
zemljišta i uspjevaju u tome. Njihovo se zemljište može prodati po 10000 funti po acreu,
naspram 2000 funti po sadašnjoj vrijednosti. Pionirske zajednice se uspostavljaju diljem
Britanije. Firma Stroud razvija Održiva naselja. Nastaje eksplozija građevinskih radova u
ruralnim sredinama, kao i vidljiva ekspanzija u srodnim industrijama. (Vrhunac
eksploatacije nafte je priznat – cijena sirove nafte je 60$ po barelu)

Peta godina
Pc zemljištima se stabilizira cijena na 5000 funti po acreu. Prva sudska parnica protiv
špekulacije sa zemljištem i kršenje ugovora o Pc zemljištu je dosuđeno u korist lokalnih
vlasti. Približava se udarni val na Land Trust. Ti Trustovi drže u vlasništvu zajednička
zemljišta i u trajnom vlasništvu drže posjede ekosela. Masovni program pošumljavanja je
u tijeku, kako vlasnici Pc zemljišta koriste prednosti postojećih potpora za pošumljavanje
i ožbunjivanje. Došlo je do booma u obnovljivim energetskim izvorima, alternativnim
tehnologijama, permakulturnom dizajniranju i krajobraznom planiranju. Cijena
fotonaponskih modula drastično pada. Statistika beskućnika je u opadanju, kao što je to i
lista kuća koja čeka na odobrenje. Prve škole za samogradnju kuća su uspostavljene.
(Golfska struja službeno je usporila)

Deseta godina
Cijene kuća u suburbanim naseljima pada. Unutarnji gradovi postaju sve zeleniji kako
lokalne vlasti prenamijenjuju unutargradske zone u Pc zemljišta. Vlada nudi osnovni
prihod od 40 funti tjedno svakom stanovniku Pc zemljišta, sa stalnom tendencijom
opadanja nezaposlenosti i budžeta za socijalno zbrinjavanje. Uvoz voća je u opadanju
prvi puta u povijesti. Lokalna tržišta i LETS cvatu (metoda lokalne razmjene dobara i
usluga bez prisustva nacionalnog novca, op.prev.). Wales postaje izvoznik struje iz
obnovljivih izvora energije. (Snježna kapa Greenlanda se drastično brzo otapa –
Nizozemska izrađuje plan hitne evakuacije – nafta postiže cijenu od 100$ po barelu –
zapadna ekonomija je u krizi)

Dvadeseta godina
Nacionalna potražnja za strujom se stabilizira. Sve nuklearne elektrane su zatvorene,
počevši sa onima prije razine mora u 2000. Nova turistička industrija na Pc područjima se
razvija. Pc zemljišta se usvajaju u svim zemljama Europe. Započeo je program rušenja
starih neodrživih nastambi i ponovna izgradnja kao ekosela. (Zapadni ledeni dio
Antarktika se počeo pomicati – Nizozemska, Bangladeš, London, Cardiff, svi naftni
terminali su potopljeni. Golfska struja se zaustavila, vrijednost pennyja pada.)

Posljedice reforme u Pc zemljišta, kao što to možete vidjeti, bile bi revolucionarne.

(razmislite o vlastitim scenarijima – to su samo neki kojih sam se sjetio, a koji su
najvjerojatniji). Entuzijastična provedba rezultirala bi masovnim skupljanjem kreativnih
talenata, kako bi milijuni ljudi imali pristup zemlji, sa velikim povećanjem raznolikosti
staništa za divlja bića i ljude. U nekom aspektu mogli bismo vidjeti samo mali logični
razvoj postojeće politike prema vlasništvu nad zemljištem, osobnoj odgovornosti i
ukidanje ograničenja u mnogim drugim područjima života. Zasigurno bi kratkoročni
efekt bio prekonoćno obogaćivanje trenutnih vlasnika zemljišta – možda bi porez na
stjecanje bogatstva bilo rješenje, gdje bi se stvorila win-win situacija za ljude i vladu. S
drugih gledišta bi taj primjer mogao biti procjenjen kao subverzivan, kao da je to korak
prema obnovi malih posjeda slobodnih građana zemljoposjednika, koji se organiziraju
kako im se sviđa, konzumirajući manje proizvode velikih korporacija i koji su manje
ovisni o uređenju životnog okruženja, poslu, hrani i zabavi.

Ljudi sa uskim krugom interesa u paternalističkoj strukturi moći, teško će prepustiti uzde
pa čak i sa malih dijelova zemlje. Oni bi se vjerojatno suprotstavili vidljivoj eroziji donjih
rešetki ‘stambenih ljestvi’ – to je jedan razlog u kojeg sumnjam, zbog skoro iracionalnog
straha šačice birokrata koji nam žele obrisati našu okruglu kuću sa karte.
Samo se trebamo podsjetiti jačine globalnog zatopljenja i činjenice da je britanski
ekološki otisak tri puta veći od veličine Britanije (!), kako god, kako bi shvatili da su
totalno nove i radikalne promjene potrebne za opstanak naše civilizacije. Apeliram na vas
da prihvatite moj prijedlog, koliko god možete.
Tony Wrench 1992., mijenjano 2005.