Professional Documents
Culture Documents
Fra Matija Divković, Nauk Krstjanski, 1611.
Fra Matija Divković, Nauk Krstjanski, 1611.
Fra Matija Divković, Nauk Krstjanski, 1611.
Midhat BEGIĆ, “Maja Divković – djelo i vrijeme (na primjeru Čudesa)”, u: Herta KUNA (ur.),
Zbornik radova o Maji Divkoviću, Instut za jezik i književnost u Sarajevu, Sarajevo 1982, 16.
Marko Karamać
B
profesor engleske književnosti i teoretičar komunikacija, osna i Hum su u drugoj polovici XV. stoljeća dospje-
koji je svojim ukupnim djelom postavio temelj teoriji medija li pod sustav osmanske vlasti. Između kršćanskog
sa središnjom tezom “medij je poruka”, te koji je formulirao Zapada i Osmanskoga Carstva etabliralo se stanje
pojam “globalno selo” – govori da je otkriće tiska vodilo ra- trajnog neprijateljstva uzrokovano osvajačkim težnjama
zaranju usmene plemenske organizacije i preusmjerenju k Osmanlija. Tehnička i druga otkrića sa Zapada, poput ti-
3
totalnoj dominaciji vizualnog. skarstva, nisu mogla probiti barijere u islamskom svijetu,
siječanj 2011. |
S
|3
jer su, između ostalog, dolazila od “nevjernika”. Već od XV. njevci bili najveći “uvoznici” tiskane knjige, odnosno da su
stoljeća islamski se pravnici bore protiv uvođenja tiskar- prvi ušli u sferu Gutenbergove galaksije.
skoga stroja, jer da osim Kur’ana ne treba drugih knjiga. Kako u BiH nije bilo tiskare, putovi su vodili preko mora
U uporabu stroj ulazi tri stoljeća kasnije. Tako imamo pa- u Italiju. Njih su trasirali franjevci Bosne Srebrene, a prvi je
radoks da je Kur’an prvi put tiskan na Zapadu, u Veneciji bio fra Matija Divković. Njega je uskoro slijedio niz drugih
1537. god., a u islamskom svijetu tek 1828. u Teheranu i franjevačkih pisaca, sve s prostora pod osmanskom vlaš-
to ne pokretnim slovima, nego tehnikom litografije. Dan ću. Nakon osmanskog osvajanja Bosne (1463), franjevci se
Diner, profesor na Sveučilištu u Leipzigu i Hebrejskom prilagođavaju novim uvjetima pod vlašću moćnog nekrš-
Fra Matija Divkovic’
sveučilištu u Jeruzalemu, tu je temu opširno opservirao u ćanskog osvajača, koji je kršćane, istina, iz pragmatičnih
svojoj knjizi Versiegelte Zeit. Über den Stillstand in der isla- razloga tolerirao, ali ih je držao u položaju drugorazred-
mischen Welt (Berlin 2007) u kojoj govori o razlozima op- nih građana. Tijekom XVI. i XVII. stoljeća, u vrijeme fra
ćeg zaostajanja islamskog svijeta. Jedan od vrlo važnih raz- Matije Divkovića, franjevci pastoralno djeluju na širokom
loga, smatra Diner, jest upravo kasno uvođenje tiskarskog prostoru pod turskom vlašću, kamo su uključene Dalma-
stroja, zbog tvrde dogme da pored Ku’rana ne treba drugih cija, Lika, Slavonija, Ugarska do Budima, a na istoku Tran-
knjiga. Trista godina je trebalo proći da se tisak usvoji kao silvanija i Bugarska. Kroz to se vrijeme franjevci uglavnom
civilizacijska stečevina. Istina, on spominje pokušaj sultana školuju na Zapadu gdje se susreću s novim idejama, nabav-
Ahmeda III. u Osmanskom Carstvu koji je osnovao tiskaru ljaju knjige, umjetničke slike, kipove, liturgijske predmete
za muslimane 1727. godine. Ali kako se u njoj ništa sakral- i donose ih u bosanske samostane, čime omogućuju blagi
nog nije smjelo tiskati, ona je bila ograničena na gramatike protok zapadne kulture. O tome danas svjedoče knjižnice i
i tehničke udžbenike. Dodamo li tomu činjenicu da je ta riznice samostana u Fojnici, Kr. Sutjesci i Kreševu.
tehnologija došla s kršćanskog Zapada – a sve što je dolazi-
lo s te strane unaprijed je odbacivano – nije čudno da je 20 *
godina kasnije, 1747, nakon otisnutih 17 naslova, tiskara u * *
P
Carigradu zatvorena. Snažno opiranje vjerskih autoriteta rva knjiga tiskana na narodnom, hrvatskom/bosan-
primjeni tako važnog otkrića imalo je nesagledive poslje- skom, jeziku vezana je dakle uz “bogoljubnog bo-
dice, uzrokovavši veliki deficit znanja koji u islamskom svi- goslovca” fra Matiju Divkovića, rodonačelnika knji-
jetu traje do dana današnjega. ževne riječi na bosansko-hercegovačkom prostoru, koji je
Takvo razumijevanje novovjekih povijesnih tokova s dao “prvine bosanske književnosti” (Krešimir Georgijević,
brojnim otkrićima od civilizacijske važnosti vladalo je, da- 1969) kao utemeljitelj “ne samo bosanske franjevačke,
kle, i unutar Osmanskoga Carstva, što znači i u njegovim nego i cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine na
rubnim pokrajinama – u današnjoj Bosni i Hercegovini, narodnom jeziku” (Anto S. Kovačić, 1991). Istina, jedan
gdje je tek 1866. godine osnovana prva tiskara, i to u Sara- drugi franjevac, po rođenju Bosanac iz Srebrenice, fra Juraj
jevu. Idejom o osnutku tiskare prvi se u BiH, dva desetljeća Dragišić (oko 1445-1520), ugledni humanist, filozof i teo-
ranije – 1847. i 1850. god. – zanosio fra Ivan Frano Jukić, log, pobjegavši pred Turcima živio je i djelovao uglavnom
ali u tome nije uspio! u Italiji, objavio je znatno ranije nekoliko djela ali na latin-
BiH usprkos svemu tome nije ni u ranom razdoblju skom jeziku.
osmanske vlasti sasvim ostala izvan dometa Gutenber- O životu fra Matije Divkovića gotovo i nema podataka.
gove galaksije. Zahvaljujući ponajprije franjevcima. Prvi O njemu je, nakon što ga je kratko kao pisca spomenuo fra
“uvoznici” i konzumenti tiskanih knjiga u BiH, sudeći po Filip Lastrić (1700-1783) u svom djelu Epitome vetustatum
sačuvanim najstarijim knjigama – inkunabulama, bili su Bosnensis provinciae (1776), prvi opširnije pisao fra Ivan
upravo bosanski franjevci. U BiH se nalazi sačuvano 55 Frano Jukić u prvom svesku Bosanskoga prijatelja (1850),
izdanja inkunabula (59 primjeraka), od toga ih je 46 u fra- u kojem je, uz nekoliko biografskih podataka, predstavio i
njevačkim samostanima: u Kraljevoj Sutjesci 31, u Fojnici njegova djela. Paradoksalno je da su Divkovićeva djela do-
13, te po jedna u Kreševu i Visokom, dok Narodna i uni- živjela veliku popularnost, a o njegovu životu jedva da ima
verzitetska biblioteka u Sarajevu čuva 4, a Zemaljski muzej ikakvih vijesti. Tek na osnovi kratkih zabilješki u njegovim
BiH 2 inkunabule. Najstarija je u Kr. Sutjesci iz 1474. god. knjigama, gdje daje poneku informaciju o samome sebi,
Možemo sa sigurnošću pretpostaviti da ih je u posjedu moguće je u najkraćim potezima skicirati njegov životni
franjevaca bilo mnogo više, ali su iščezle kako u vrijeme put. Rodio se u Jelaškama, između Vareša i Olova, 1563.
progona franjevaca i rušenja samostana u Srebrenici, Olo- godine, a preminuo je u samostanu u Olovu 21. kolovo-
vu, Gradovrhu, Tuzli, Visokom, Rami… tako i prilikom za 1631, kako stoji u sutješkom nekrologiju. Do godine
požarâ starih samostana u Sutjesci (1658), Fojnici (1664) rođenja došlo se izračunom na osnovi njegova zapisa na
i Kreševu (1765) kada je izgorjelo ukupno blago zajedno početnoj stranici njegove knjige Sto čudesa, gdje kaže da
s fondom inkunabula i drugih starih knjiga. Nesumnjivo je iz Jelašaka i “budući od četrdeset i šest godišta ovo poče
je da bi u povoljnijim okolnostima njihov broj bio daleko pisati na iljadu i šesat i deveto godište po porodu Gospod-
veći. To je vidljivo na primjeru Hrvatske gdje je sačuva- njemu mjeseca svibnja na dvadeset i tri u subotu”. Dakle
no 1.157 inkunabula (1.500 primjeraka), najviše u knjiž- 1609. imao je 46 godina. Osnovnu izobrazbu Divković je
nicama franjevaca, kao i dominikanaca. Ali zato posve je vjerojatno stekao u samostanu u Olovu, a studij filozofi-
neznatan broj njih u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, koje je i teologije završio u Italiji. Zbog njegovih djela objav-
su bile pod višestoljetnom osmanskom teokratskom vla- ljenih početkom XVII. stoljeća uglavnom smo ga navikli
davinom. Uzmemo li u obzir činjenicu da danas tri stara tretirati kao franjevca toga stoljeća. Ali ne treba zanemariti
bosanska franjevačka samostana čuvaju ponajviše knjiga iz ni činjenicu da je Divković gotovo četiri desetljeća živio u
4
XVI. i XVII. st., onda opravdano zaključujemo da su fra- XVI. stoljeću, da se kroz to vrijeme obrazovao i, u stvari,
4|
S
|siječanj 2011.
kao pisac formirao, premda o tom periodu njegova života dovati Isukrsta”, a potom o molitvama (Očenaš, Vjerovanje,
nema nikakvih podataka. Zdravomarija), sakramentima, Božjim i crkvenim zapovije-
Poznato je da je kao kapelan službovao u Sarajevu i da dima… U podnaslovu djela on ističe da se u Nauku nalaze
je tamo 1609. dovršio svoje djelo Nauk krstjanski za na- “mnoge stvari lijepe i korisne svakom krstjaninu koji hoće
rod slovinski (tzv. veliki Nauk), oko 300 listova opsega. To poznati pravu vjeru i zakon Isukrstov”.
razaznajemo iz njegove zabilješke u knjizi: “Izpisa budu- Mali Nauk, osim što ima sve značajke katekizma, donosi
ći kapelanom u Sarajevu na iljadu i šesat i deveto godište i tekstove koji izlaze iz okvira tipično katekizamskog sadrža-
po porođenju Isukrstovu”. Potom je započeo i s pisanjem ja. U njemu je, naime, i zbirka različitih književnih tekstova,
5
zvati pravi krstjanin imenom i djelom” i kako “imamo naslie- svrhu evanđelja nedjeljinijeh priko svega godišta jest po
siječanj 2011. |
S
|5
svome sadržaju homiletičko, namijenjeno nedjeljnim pro- snalazili kod izlijevanja slova jer ih nisu mogli lako razliko-
povjednicima i njihovim slušateljima. U njemu je ukupno vati. Bio je to težak zadatak kako za venecijanskoga tiskara
66 propovijedi. Započeo ga je pisati u Kreševu 1612, do- Petra Bertana tako i za autora Divkovića. Sam Divković u
vršio u Olovu 1614, a tiskao u Veneciji 1616. godine. Ono posveti velikog Nauka piše, budući da nije bilo bosaničnih
je najopsežnije autorovo djelo i uglavnom je nastalo na slova, “ja mojiemi rukami učinih svekoliko iznova i iz te-
temelju djela spomenutog J. Herolta, Sermones discipuli melja svakolika slova”. Iako se bosančica vremenom samo-
de tempore et de sanctis, zatim francuskog dominikanca stalno razvijala, ipak je u tome Divković odigrao ključnu
Pepina, Sermones dominicales totius anni, te još nekih au- ulogu, jer se pokazao kao “samostalan i originalan refor-
Fra Matija Divkovic’
tora (Busti, Ferreri, Heisterbach). Divković je i ovdje pri mator zapadne ćirilice” (Dalibor Brozović, 1982). On je
pisanju koristio također i glagoljsku i dubrovačku nabož-
nu književnost. Dok je u Sto čudesa sadržano vrlo mnogo
jednostavnih pripovijesti i primjera, u Besjedama ih je
manje s obzirom na homiletsku specifičnost tog spisatelj- Činjenica da je Divkovićevo vrijeme Bosna
skog žanra. Autor u Besjedama tumači ulomak nedjelj-
nog evanđelja započinjući kratkim citatom iz pročitanog Srebrena pokrivala širok prostor, uključivši
ulomka, a potom navodi misli crkvenih otaca i naučitelja,
te teoloških i filozofskih pisaca. Time je slušatelje stavljao Dalmaciju, Liku i Slavoniju, Divkovićevo
pred zahtjevniji zadatak, pogotovu imamo li u vidu da su
mu propovijedi bile i opsežne. Slušanje i razumijevanje su
djelo uvelike je utjecalo, uz onaj primarni cilj
olakšavali primjeri (prilike) u propovijedima, ali takve su – vjerski odgoj katoličkoga puka – također i
propovijedi bile nešto rjeđe.
Nakon brojnih izdanja u XVII. i XVIII. stoljeću, uslije- na oblikovanje hrvatskog jezičnog standarda,
dio je zastoj više od dva stoljeća prije nego su se Divkovi-
ćevi tekstovi iznova, u novije vrijeme, počeli objavljivati. jer se čitalo na cijelom tom prostoru. Najprije
Tako su njegovi izabrani tekstovi našli svoje mjesto u edi- je svojim jezikom utjecao na franjevačke
ciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (1972), zatim u bosan-
sko-hercegovačkim književnim hrestomatijama (1974), u pisce te su tako zajednički utirali put
izborima franjevačke književnosti (1982, 1994), te u najno-
vijoj ediciji Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga (2005), standardizaciji jezika na štokavskoj osnovi,
a objavljen je i jedan izbor isključivo Divkovićevih tekstova
(2000). U ovaj niz ide i reprint-izdanje Nauka krstjanskoga ali i na pisce izvan Bosne i Hercegovine,
tiskanog u povodu drugog pohoda pape Ivana Pavla II. Bo- te su se tako “odlike jednoga književnoga
sni i Hercegovini (2003).
Divkovića se u literaturi često stavljalo u kontekst protu- jezika nastalog na bosanskom tlu prenijele na
reformacije i katoličke obnove pa ga se označavalo i kao
protureformacijskog pisca. Činjenica je da Lutherova re- široko hrvatsko područje i izravno utjecale
formacija (prva polovica XVI. stoljeća) i uopće protestanti-
zam nisu imali odjeka na prostoru Bosne Srebrene te stoga na procese formiranja književnoga jezika na
Divković nije imao razloga da u svojim djelima na bilo koji štokavskoj osnovici” (Darija Gabrić-Bagarić).
način ugradi takve nakane, budući da su njegovi ciljevi bili
sasvim drukčiji: pouka katoličkoga puka i pripomoć fra- Upravo zbog svoje široke popularnosti
njevcima u njihovu pastoralnom radu. Opći crkveni kon-
cil održan u Tridentu, danas Trento u Italiji (1545-1563), starija franjevačka književnost je, po sudu
kao odgovor Katoličke crkve na protestantsku reformaciju,
završio je u godini Divkovićeva rođenja 1563. On, dakle, povjesničara književnosti i jezika, odigrala
jest živio i djelovao u postreformacijskom i posttridentin- “presudnu ulogu u oblikovanju općenitoga
skom razdoblju Katoličke crkve, koje se u historiografiji
naziva vremenom katoličke protureformacije i obnove, a hrvatskog književnog izraza” (Rafo Bogišić)
to napose vrijedi za XVII. stoljeće. Međutim, Divković je u
svemu tome zapravo samo vremenski prisutan. Teme koje
on obrađuje po svome su duhu i sadržaju dobrim dijelom
srednjovjekovne, kakvi su, uostalom, i njegovi izvori, ali s svojim grafijskim postupcima ne samo anticipirao “kasnija
jednim naglašenim ciljem da katolicima objasni i približi rješenja nego je i poslije pozitivno djelovao na hrvatsku la-
kršćanski nauk po kojem bi trebali živjeti u svojoj svakod- tinicu, samo u obratnom smjeru: neutraliziranje madžar-
nevici. Sve je bilo podređeno tome. skih i talijanskih uzora u relativno integriranoj hrvatskoj
Svoja djela Divković je objavio na bosančici ili bosanici latinici izvan kajkavskog područja izvršeno je zapravo u
(zapadnoj ćirilici). Zbog toga je, nakon što je završio ru- franjevačkoj pismenoj praksi i izdanjima” (Isti). Po tome je
kopis za veliki Nauk i Sto čudesa, osobno otišao u Veneci- on preteča kasnijih jezičnih reformatora XIX. stoljeća. Za
ju kako bi nadzirao izlijevanje bosaničnih slova u tiskari i bosančicu ili zapadnu ćirilicu odlučio se jer je ona imala
uopće kontrolirao poslove oko tiskanja. To je bilo od ne- već dugu tradiciju u Bosni. Njome su se služili franjevci u
male potrebe i važnosti, jer, kako Divković svjedoči, tiskari samostanima, bila je poznata u običnom puku, njome su
6
nisu poznavali niti jedne riječi njegova jezika. Teško su se komunicirali trgovci, obrtnici i dr. Kako je bosančica bila
6|
S
|siječanj 2011.
dijelom raširena ne samo na prostoru Bosne i Hercegovi- se s tamošnjim žiteljima i s njima razgovarao o svemu što
ne nego i u dalmatinskom priobalju i Dubrovniku, Div- se tiče njihova načina življenja. Iz tih je razgovora zabilje-
kovićeva odluka za to pismo je razumljiva jer se za knjigu žio mnoge pojedinosti. Fortis, naime, opisuje stanovnike
pisanu tim pismom otvarao veći čitateljski prostor u širem dalmatinskog zaleđa, koje naziva Morlacima, a za koje kaže
vjerničkom puku što je bila njegova prvotna nakana. Niz da su “bistra uma i nekog prirodno poduzetna duha”, da
franjevačkih pisaca koji su uslijedili nakon Divkovića, tije- čudesno uspijevaju kao trgovci, a “lako nauče čitati i pisati i
kom XVII. stoljeća, također je pisao bosančicom (Matije- računati”. U tom kontekstu on navodi i jednu zgodu u kojoj
vić, Papić, Posilović, Margitić). se spominje fra Matija Divković:
I
stanovitu je ulogu po svoj prilici imala i kolonija dubrovač- z svega rečenog je razvidno da je Divković odigrao ne
kih trgovaca nastanjenih u Sarajevu u Latinskoj / Franač- malu vjersku i prosvjetno-kulturnu ulogu u povijesti
koj mahali (Latinluku), na području od današnje Latinske bosansko-hercegovačkih katolika Hrvata. Svojim pio-
ćuprije do Ćumurije, gdje je i Divković neko vrijeme bora- nirskim pothvatom, tiskanjem prve knjige na narodnom
vio kao kapelan i s njima kontaktirao. Da je postojala zapa- / hrvatskom jeziku jednoga autora iz Bosne i Hercegovine,
žena relacija Divkovića, kao i drugih bosanskih franjevaca, udario je temelje književnosti na ovim prostorima. Djela
s dubrovačkom književnošću, svjedoče, uz ostalo, i knjige i njihov nastanak nesumnjivo je potrebno, kako bismo ih
dubrovačkih pisaca u samostanskim knjižnicama. korektno shvatili, promatrati iz perspektive Divkovićeva
Činjenica da je Divkovićevo vrijeme Bosna Srebre- vremena.
na pokrivala širok prostor, uključivši Dalmaciju, Liku i Divković je, kako smo vidjeli, pišući svoja djela koristio
Slavoniju, Divkovićevo djelo uvelike je utjecalo, uz onaj različite knjiške predloške. Sudeći po tome, njima nedo-
primarni cilj – vjerski odgoj katoličkoga puka – također i staje originalnosti, jer su nastala na temelju prevođenja,
na oblikovanje hrvatskog jezičnog standarda, jer se čitalo prerade i kompilacije različitih predložaka. Međutim, u
na cijelom tom prostoru. Najprije je svojim jezikom utje- svemu tome ima nešto što njegova djela čini posebnim, a
cao na franjevačke pisce te su tako zajednički utirali put ne samo prenesenim iz “dijačkog jezika” ili preuzetim iz
standardizaciji jezika na štokavskoj osnovi, ali i na pisce dubrovačke ili glagoljske književnosti. Usporedbe s izvor-
izvan Bosne i Hercegovine, te su se tako “odlike jednoga nikom pokazuju da je Divković prevodio i prerađivao na
književnoga jezika nastalog na bosanskom tlu prenijele na njemu svojstven – kreativan način. On je prevođenju teksta
široko hrvatsko područje i izravno utjecale na procese for- pristupao slobodnije, negdje je ponešto izostavljao što je
miranja književnoga jezika na štokavskoj osnovici” (Darija smatrao da je njegovim čitateljima i slušateljima od ma-
Gabrić-Bagarić, 2000). Upravo zbog svoje široke popular- nje važnosti, a negdje je dodavao kako bi sadržaj učinio
nosti starija franjevačka književnost je, po sudu povjesni- jasnijim i pristupačnijim. Stoga se s pravom može reći da
čara književnosti i jezika, odigrala “presudnu ulogu u obli- je Divkovićev prevodilački “postupak posve stvaralački”
kovanju općenitoga hrvatskog književnog izraza” (Rafo (Ivanka Petrović, 1982). U tom trajnom prilagođavanju
Bogišić, 1994), odnosno bila izuzetno “važna za povijest vodio se potrebama svoga puka. Kroz prilagodbu on je
hrvatskog jezika” (Ivo Pranjković, 2000). K tome, franjevci prevedene tekstove htio učiniti pristupačnim i u narodu
Bosne Srebrene su, opredijelivši se za latinicu, “odredili ne djelotvornim. Znao je da njegova publika, s obzirom na
samo izbor hrvatskog književnog standarda nego i njego- geografiju, kulturu, izobrazbu, običaje, društvene i politič-
vu pismenu normu” (Ivo Banac, 1991). Iako franjevačka ke okolnosti, nije u jednakoj poziciji s čitateljstvom i slu-
književnost nije bila urbana poput dubrovačke niti njezi- šateljstvom u zapadnim kršćanskim zemljama. Pismenost
ne visoke estetske razine, ona je ostvarila izuzetno snažan ovdašnjih katolika bila je vrlo malena. Nije bilo organizi-
utjecaj, kako duhovni tako i kulturno-jezični, i u tome je ranog školstva. Divković je, međutim, bio uvjeren da se u
njezino veliko značenje. narodu i u takvim okolnostima može djelovati pisanom
Divkovićev je Nauk kao lektira bez sumnje zaživio u riječi. Samo s tim uvjerenjem mogao je stvarati svoja djela
običnom vjerničkom puku. O tome govore i njegova broj- i potom putovati u Veneciju da bi s tiskarom izlijevao i sla-
na izdanja. U Dalmaciji je bio vrlo popularan te je poznat gao slova za tisak. Divković ide, kako kaže pjesnik Nikola
pod pučkim imenom “Fratarica”. Takvu čitateljsku popu- Milićević (1922-1999), u Mletke “po kiši i nevremenu” da
larnost, uostalom, slikovito potvrđuje i jedna zanimljiva za svoj “nepismen i ubog narod” tiska ono što je u tišini
zgoda koju je zabilježio talijanski znanstvenik i putopisac ispisao, jer “vjeruje u moć svojih knjiga”! Ta je Divkovićeva
Alberto Fortis (1741-1803) u svojoj knjizi Viaggio in Dal- iskrena vjera urodila plodovima s dalekosežnim utjecajem
mazia iz 1774. (hrv. prijevod: Put po Dalmaciji, Zagreb na duhovnost, prosvjetu i kulturu bosansko-hercegovačkih
7
1984). On je putovao po dalmatinskim krajevima, susretao katolika Hrvata! I ne samo njih!
siječanj 2011. |
S
|7
Srećko M. Džaja
Divkovićevo stoljeće
i kasnije hrvatske dileme
Fra Matija Divkovic’
PRIJELAZ IZ SREDNJOVJEKOVLJA U NOVO DOBA. Tijekom 16. osmanske vlasti donijela je sa sobom islamizaciju znatnoga
stoljeća, u kojemu se rodio fra Matija Divković (1563-1631), dijela pučanstva osobito u Albaniji i Bosni i Hercegovini.
Europa postupno napušta srednjovjekovnu znanstvenu, Nakon što su reformacija i osmanlijska osvajanja du-
kulturološku i političku paradigmu. Gutenbergov (1397-1468) hovno i politički podijelili Europu sastao se Tridentinski
izum tiskarstva s pokretnim slovima otvorio je put razvoju sabor (1545-1563) da bilancira stanje stvari, prijeđe u pro-
modernoga tiskarstva. Tiskarstvo će tijekom 16. st. i kasni- tunapad i zacrta putove obnove. Zahvaljujući toj inicijativi,
je ubrzati protok novih ideja i time bitno utjecati na druš- uz već postojeće poticaje iz razdoblja humanizma i rene-
tvene, religijske i političke procese. sanse (15. st.), došlo je do procvata barokne arhitekture,
Tiskana knjiga postaje pristupačna sve većem broju ljudi likovne umjetnosti i književnosti te modernizacije obra-
i prvorazredni instrument ne samo u širenju novih znan- zovnih sustava u europskim zemljama.
stvenih spoznaja (na pr. heliocentričnoga pogleda na svijet Na katoličkim odnosno hrvatskim prostorima koji su se
N. Kopernika, 1473-1543), nego i širenju kao i suzbijanju tada nalazili pod osmanskom vlašću provođenje tridentin-
reformacije M. Luthera (1483-1546) i drugih reformatora te skih reformi bilo je podvrgnuto specifičnim ograničenjima.
populariziranju modernoga shvaćanja politike N. Machiavel- Budući da je islamsko-osmansko zakonodavstvo otežavalo
lija (1469-1527) i drugih modernih političkih teoretičara. obnovu crkvenih zgrada, a izgradnju novih zabranjivalo, o
U tim europskim procesima od epohalnoga značenja procvatu arhitekture i baroknog javnoga izražavanja vje-
dijelovi Jugoistočne Europe i Balkanski poluotok sudjeluju re među katolicima Bosne, Dalmacije, Hercegovine, Like
samo djelomično, jer su onda kao i danas bili europska pe- i Slavonije nije moglo biti ni govora. Naprotiv, tada su
riferija. Karakter perifernosti ili rubnosti još su više uknjiženi veliki gubici koji će biti nadok-
povećala osmanlijska osvajanja koja su nađeni tek u kasnijim stoljećima pod
se tijekom 16. st. proširila na Dalmaci- drukčijim uvjetima.
ju, Liku, Posavlje i Podunavlje. Tek su Ipak se tridentinska obnova i tu do-
porazom Osmanlija kod Siska 1593. za- godila na jednom drugom području
ustavljena daljnja osmanlijska osvajanja – naime na području jezične kulture,
a granica između Osmanskoga Carstva i jer njegovanje jezika nije bilo ometano
kršćanskih susjeda Habsburškog Carstva osmansko-islamskim propisima, kao
i Venecije postala čvršća. U isto vrijeme su što je to slučaj u suvremenim društvi-
reformacija i protureformacija radikalno ma i državama gdje je jezik postao par
promijenile konfesionalnu kartu Europe. excellence instrument ideologije i poli-
Kao posljedica osmanlijskih osvaja- tike. Tako je zahvaljujući razvoju mo-
nja na europskom Jugoistoku su nastupile dernoga tiska na jednoj strani, a tri-
radikalne promjene u sastavu pučanstva dentinskoj obnovi na drugoj, došlo do
osvojenih zemalja. Ratovi su izazvali inten- tiskanja i raspačavanja tridentskih ka-
zivne migracije s istoka prema sjeveru i za- tekizama i drugih bogoslužnih knjiga
padu i time miješanje doseljenoga pretežno među hrvatskim katoličkim pukom
pravoslavnoga pučanstva sa starosjedilačkim ne samo pod mletačkom i habsbur-
katoličkim pučanstvom, što nije teklo bez škom, nego i pod osmanskom vlaš-
8
međusobnih trvenja. Osim toga uspostava ću. Time je započelo premrežavanje
8|
S
|siječanj 2011.
hrvatskih dijalekata (čakavskoga, kajkavskoga i štokavsko- hrvatskoj strani se redaju različiti koncepti i pokušaji me-
ga) jednim zajedničkim književnim jezikom koji će se u đusobnih približavanja i otklona koji su za sobom ostavili
daljnjem tijeku razviti u hrvatski moderni jezični standard. duboke ožiljke i traume.
Na prijelazu 16. u 17. st. odnosno u prvom razdoblju toga Grupa od osam intelektualaca (5 Hrvata, 2 Srbina i 1
procesa istakao se kao jezikoslovac, prevoditelj, vjerski pi- Slovenac) svojim “književnim dogovorom” u Beču 1850.
sac, leksikograf i osobito kao sastavljač prve gramatike hr- se izjasnila za stvaranje zajedničkoga književnog jezika
vatskoga jezika isusovac Bartol Kašić (1575-1650). Hrvata, Slovenaca i Srba. Time je inaugurirano stoljeće i
Franjevci Bosne Srebrene, koja se tada prostirala ne pol serbokroatizma. Kao politički pandan istodobno je
9
šte jezične sličnosti i razlike, od pol. 19. st. pa do danas na srpska kultura i srpski jezik dobili dominantan položaj.
siječanj 2011. |
S
|9
Unitarizam je zaoštrio ne samo hrvatsko-srpske odnose, utemeljenoj desrbizaciji odnosno rekroatizaciji hrvatskoga
nego i produbio podjele među Hrvatima međusobno – na jezika. Na tom poslu hrvatskim kroatistima su u najnovije
kroatiste i serbokroatiste. vrijeme od velike pomoći i dvojica međunarodnih slavi-
Totalitarni pokreti 20. st. komunizam i fašizam nadolili sta. Njihov interes za specifično stanje hrvatskoga jezika
su svoje ulje u taj stoljetni sukob. Komunisti su svoju utopiju našao je izraz u sustavno napisanim studijama o povijesti
o besklasnom društvu kao internacionalisti logično kalamili i sadašnjem stanju hrvatskoga jezika nasuprot srpskome
na “širokogrudniji” serbokroatizam i jugoslavizam, dok su jeziku. Njemački slavist Leopold Auburger (r. 1941) napi-
se ekstremni kroatisti (ustaše) tome suprotstavili velikohr- sao je povijest hrvatskoga jezika od Kašićeva i Divkovićeva
Fra Matija Divkovic’
vatskom rasistički natopljenom ideologijom o hrvatstvu do vremena pa do danas pod naslovom Hrvatski jezik i serbo-
Drine – ne vodeći računa o etničkim promjenama koje su za kroatizam (njemačko izdanje 1999, hrvatsko aktualizirano
sobom ostavile stoljetne tuđinske vladavine. U srazu između izdanje 2009), a ruski slavist Artur Rafaelovič Bagdasarov
komunista i fašista u Drugom svjetskom ratu (1939-1945) (r. 1958) pozabavio se stanjem hrvatskoga jezika u drugoj
izišli su kao pobjednici komunisti. Oni su se okrutno obra- polovici 20. st., dakle razdobljem u kojemu su jugoslaven-
čunali sa svim svojim političkim neprijateljima i protivni- stvo i serbokroatizam počeli pucati po šavovima da bi se
cima te ušutkali sve neistomišljenike. Pod parolom bratstva konačno raspali. Sinteza Bagdasarovljevih tekstova objav-
ljena je prošle, 2010. godine na hrvatskom jeziku pod na-
slovom Hrvatski književni jezik i njegova norma, a obojici
spomenutih znanstvenika dodijeljena je Nagrada INE za
Treba poći od činjenice da se kulturni promicanje hrvatske kulture za godinu 2009.
Hrvatske kulturne i političke dileme postaju to štetnije
identitet i državna pripadnost ne poklapaju, što duže traju, posebno za bosansko-hercegovačke Hrvate,
koji su zbog političkih pogrešaka i političkoga nesnalaženja
posebno u zemljama koje su tijekom svoje nakon raspada Jugoslavije gurnuti u dilemu da se opredje-
ljuju između bosnocentrizma i kroatocentrizma. U potrazi za
povijesti bile izložene različitim kulturnim, izlazom iz te dileme treba poći od činjenice da se kulturni
političkim i religijskim utjecajima, kao što identitet i državna pripadnost ne poklapaju, posebno u ze-
mljama koje su tijekom svoje povijesti bile izložene različitim
je slučaj s BiH. Prema tome rješenje za kulturnim, političkim i religijskim utjecajima, kao što je slu-
čaj s BiH. Prema tome rješenje za BiH ne leži u unitarizaciji,
BiH ne leži u unitarizaciji, kako se to radilo kako se to radilo u Jugoslaviji, ali ni u separatizmu kojemu
daytonski dvoentitetski konstrukt BiH drži otvorena vrata.
u Jugoslaviji, ali ni u separatizmu kojemu Jer jezična i kulturna pripadnost bh. Hrvata hrvatskom na-
daytonski dvoentitetski konstrukt BiH rodu nije tek produkt nacionalne propagande 19. st. nego
plod stoljetnoga zajedničkog jezičnog i duhovnog razvoja s
drži otvorena vrata hrvatskim pučanstvom današnje Republike Hrvatske, na što
je u ovom tekstu ukazano na primjeru razvoja hrvatskoga
jezičnog standarda. S druge strane su egzistencijalni korijeni
bh. Hrvata davno i duboko ukopani u bh. tlo, pa je nepri-
i jedinstva promicali su serbokroatizam i jugoslavenstvo a mjereno govoriti o bh. Hrvatima kao hrvatskoj dijaspori ili
pokušajima definiranja zasebnih kulturnih i političkih inte- pak kao o došljacima. BiH je domovina bh. Hrvata, prema
resa hrvatskoga naroda vješali su zvono nacionalizma, fašiz- kojoj oni trebaju njegovati lojalnost i u teškim vremenima,
ma i ustašije. Tako je to potrajalo do raspada komunističke ali i ustrajavati na takvim političkim rješenjima koja ih istin-
odnosno Titove Jugoslavije. Titovu Jugoslaviju, za razliku od ski čine ravnopravnim drugim nacionalnim grupama. Da-
Kraljevine Jugoslavije koju su dokrajčile Hitlerove trupe, nije kako, ostvarenje ravnopravnosti među različitim nacional-
nitko napao izvana, nego se raspala zbog svojih unutarnjih nim grupama je mukotrpan posao u kojemu nisu isključeni
protuslovlja, neracionalnih oblika gospodarstva i nasilnih međusobni konflikti, kako to pokazuje tragična prošlost i
postupaka prema neistomišljenicima – kojih je broj zbog sadašnjost. Suživot nije jednostavan ni u jednoj obitelji, a
toga iz dana u dan sve više rastao. kamoli u jednoj državi s pučanstvom različite nacionalnosti.
Na ruševinama jugoslavenske države bolno se rađa O ponašanju među pojedinim nacionalnostima u ratnim i
nova politička arhitektura. Dok bošnjačka i crnogorska mirnodopskim prilikama poznati francuski pisac Charles
strana užurbano rade na izgradnji vlastitoga standardnog Louis Montesquieu (1689-1755) se izjasnio sa stajališta poli-
jezika, hrvatsku stranu još uvijek razdiru dileme između tičke mudrosti na sljedeći način:
kroatizma i serbokroatizmna, hrvatstva i jugoslavenstva. “U vrijeme mira bi pojedini narodi jedni drugima tre-
Hrvatski serbokroatisti i jugonostalgičari nalaze podrš- bali činiti dobro kolikogod je to moguće, a u vrijeme rata
ku među onim međunarodnim slavistima koji iz navike izbjegavati zlo opet kolikogod je to moguće – ne nanoseći
ili radi starih jugoslavističkih prijateljstava ustrajavaju na na taj način štetu vlastitim istinskim interesima.”
serbokroatističkim pozicijama. Takvi stavovi ne začuđu- Kolikogod su se revolucionarna zbivanja oglušila o ovo
ju, ima li se u vidu sustavno potiskivanje hrvatskoga jezi- Montesquieuovo pravilo, ono nije izgubilo ništa od svoje
ka u objema Jugoslavijama na jednoj strani, a na drugoj aktualnosti, posebno u državama nastalim na razvalinama
nerijetko smiješne pokušaje oslobađanja od svih srbizama Jugoslavije, koje danas razdiru ne samo egoizam i zloba,
koji su se kroz čitavo stoljeće i pol uvukli u uši govorni- nego i teške kulturološke i političke zablude, a da i ne govo-
10
ka hrvatskoga jezika. Rješenje je u umjerenoj i znanstveno rimo o zaboravu etičnosti međusobnih odnosa.
10|
S
|siječanj 2011.
Ivan Lovrenović
U
književnopovijesnoj i jezičnoj znanosti o fra Ma- Osmansko Carstvo nakon epohe sultana Sulejmana i
tiji Divkoviću (1563-1631), kao i o ostalim franjev- velikoga vezira Sokolovića još je u cvatu ali i već na po-
cima-piscima njegova i nešto kasnijega vremena četku sistemske i neizlječive krize. Prijelaz između dva
(Bandulavić, Matijević, Posilović, Papić, Margitić-Jajčanin, Divkovićeva stoljeća obilježava tursko-austrijski “dugi
Ančić i drugi), pisalo se dosta i pisalo se u svatri kultur- rat” 1593-1606. Evropa pline u krvi vjersko-političkih ra-
na kruga koji se na toj temi književno i jezično preklapaju tova (1618-1648). U Bosni, nakon velikoga poraza turske
ili dodiruju (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija). No, vojske pod Siskom 1593, počinje proces korumpiranja
pisalo se skoro isključivo “unilateralno”. I u nacionalnom, dotadašnjeg sistema vlasništva nad zemljom i urušavanje
i u religijsko-kulturalnom, i u znanstveno-metodološkom ukupnih socijalno-ekonomskih odnosa pojavom nasljed-
smislu. Na manjkavost takvih pristupa, odnosno na potre- nih odžak-timara i nastankom nasljednoga musliman-
bu da se Divkoviću i fenomenu stare bosanske književnosti skog plemstva. Protureformacijska akcija katoličke ob-
pristupi kompleksno, interdisciplinarno i široko kontek- nove i nastojanja Rima oko crkvene Unije, usmjerava se
stualno, jer se tek tako može doći do cjelovitije interpre- intenzivno (i) na zapadni Balkan. U skladu s tim jezik na-
tacije i valorizacije ovoga kompleksa, kao i općenito du- božnih knjiga postaje pučki govor (po ugledu na uspjeh
hovne, kulturne i političke situacije u Bosni toga vremena, što su ga, koristeći pučki idiom, postigli antagonistički
upozorio je Srećko M. Džaja u svojemu davnom a kapi- reformatori), što, opet, rezultira širim standardizacijskim
talnom eseju Duhovni, politički i društveni kontekst pisca efektima (“jezik bosanski” kod Bartula Kašića, “iezik slo-
Matije Divkovića*. No, kako sam autor napominje, taj esej vinski kako se u Bosni govori” kod Divkovića). Nastaje
bio je tek “skica”, a poslije njega nitko se nije poduhvatio moderna geografsko-kulturno-politička definicija Ilirika
prvorazrednoga zadatka da ovu inspirativnu skicu razvije (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Bosna i Hercegovina,
u opsežan i cjelovit znanstveni rad. katoličke enklave diljem Balkana) kao zone jakoga in-
Nikada kao u današnjoj Bosni i Hercegovini, razdrtoj teresa Katoličke crkve na Balkanu. Srpsko pravoslavlje
kulturno još i više nego politički, nisu bili potrebniji oz- institucionalno i teritorijalno jača nakon ponovne uspo-
biljni kritički i interdisciplinarni studiji vlastite prošlosti, stave Pećke patrijaršije u Šesnaestom vijeku. Pojačava se
lišeni nacionalno-religijske uskosti i mitomanije. Naža-
lost, nikada nismo bili ni dalje od takvih studija, jer je
sva institucionalna znanstveno-akademska infrastruktu-
* Srećko M. Džaja svoj rad prezentirao je 1981. godine
ra postavljena baš tako da reproducira tu uskost i takvu
mitomaniju. Treba li uopće naglašavati: u svatri nacio- na simpoziju u Sarajevu, koji je organiziran u povodu
nalna miljea, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom sasvim 350 godina od smrti fra Matije Divkovića. Pokrovitelj
jednako. U tako postavljenim “znanstvenim” okvirima simpozija bila je Akademija nauka i umjetnosti BiH,
Divković, njegovo Sedamnaesto stoljeće, njegov bosanski organizator Institut za jezik i književnost u Sarajevu,
povijesni, političko-ideološki i sociokulturni kontekst sa
svim izukrštanim silnicama koje ga određuju, ostaje za- a suorganizator revija za umjetnost, nauku i kulturu
tvoren, nedokučiv, neshvatljiv. Evo tih silnica u najogo- Odjek. Rad je objavljen u Zborniku radova o Matiji
11
ljenijim crtama: Divkoviću, Sarajevo 1982.
siječanj 2011. |
S
|11
ideološka napetost i isključivost u trokutu katoličanstvo estom, u Devetnaestom stoljeću čitane i listane, listane i
– pravoslavlje – islam/turska vlast. Pojačava se i napetost čitane, grubim prstima milovane i pobožnim usnama cje-
na relaciji domaći franjevci – rimski model etabliranog livane stranice ove knjižice, prije nego što se skrasila u de-
katoličanstva (isusovci, sporenja između njih i franjevaca pou Sveučilišne na Marulićevu trgu! I tada, kad nisam znao
u Beogradu, Srijemu, Slavoniji)... puno, i danas, kada znam mnogo više, ali tek sad malo i ne-
Uza sve to, važno je imati na umu da je slika osmanske dovoljno, taj doživljaj stare naše knjige uvijek sadržava isti
Bosne u Divkovićevo vrijeme veoma različita od one kasni- misterij i isti osjećaj nečega živog, nečega što samo što nije
je, nakon provale Eugena Savojskoga 1697. te poslije pora- progovorilo. Posebna, pak, bila je i ostala opčinjenost
Fra Matija Divkovic’
kog rata, dovoljno je reći da su tada u cijeloj Bosni i Her- stare zagrebačke Sveučilišne knjižnice.
cegovini ostala nerazrušena samo tri samostana (Kreševo,
Fojnica, Sutjeska), broj redovnika spao na tridesetak, a ka- Prastara knjižica mrkih korica, s izlizanim
toličko stanovništvo preostalo uglavnom samo u selima, u
malome broju i sasvim osiromašeno. listovima istrošenih rubova, a bosanska
Vladajuća percepcija cjeline osmanskoga razdoblja u ćirilica na njima jasna i čitka kao da je
Bosni i Hercegovini kod kršćana/hrišćana i danas je isklju-
čivo određena slikom ovoga drugog, za njih mračnog vre- jučer ispod tiskarske preše… Kroz koliko
mena, dok se kod muslimana svijetlim bojama prikazuje
cijelo osmansko razdoblje. Ni jedna ni druga predodžba ne li su se bosanskih kuća prometnule, iz
odgovara povijesnoj stvarnosti, i jedna i druga rezultat su
ideoloških konstrukcija a ne znanstvenokritičkih interpre- koliko vičnih i nevičnih ruku, iz naraštaja u
tacija prošlosti. naraštaj, u Sedamnaestom, u Osamnaestom,
* u Devetnaestom stoljeću čitane i listane,
* *
M
inulo je skoro pola vijeka, a i sad mogu prizvati listane i čitane, grubim prstima milovane
nešto od onoga uzbuđenja kada mi je Divkovićev
Nauk karstianski iz 1616. godine* pao na stol u i pobožnim usnama cjelivane stranice ove
studentskoj čitaonici stare zagrebačke Sveučilišne knjiž- knjižice, prije nego što se skrasila u depou
nice. Prastara knjižica mrkih korica, s izlizanim listovima
istrošenih rubova, a bosanska ćirilica na njima jasna i čitka Sveučilišne na Marulićevu trgu! I tada,
kao da je jučer ispod tiskarske preše… Kroz koliko li su
se bosanskih kuća prometnule, iz koliko vičnih i nevičnih kad nisam znao puno, i danas, kada znam
ruku, iz naraštaja u naraštaj, u Sedamnaestom, u Osamna-
mnogo više, ali tek sad malo i nedovoljno, taj
doživljaj stare naše knjige uvijek sadržava
* To izdanje među fratrima i u narodu popularno je isti misterij i isti osjećaj nečega živog,
nazivano Nauk mali, a prvi Divkovićev Nauk karstianski, nečega što samo što nije progovorilo.
onaj iz 1611, s kojim ove godine slavimo četiristotu
godišnjicu prve štampane knjige u Bosni na našemu
Posebna, pak, bila je i ostala opčinjenost
govornom jeziku, zvan je Velikim jer je bio većega savršenstvom tipografije: majstorija čistoga
formata, ali manji po sadržaju i broju stranica od Maloga. i elegantnog reza slova, idealno usklađeni
I inače, katekizmi i druge nabožne knjige što su ih
bosanski fratri, nakon Divkovićeva prvijenca, sastavljali elementi prijeloma stranice, te nadasve
i tiskali u Sedamnaestom stoljeću i kasnije, bile su i po likovno-grafička ljepota forme i ritam slova
obliku i po formatu prilagođene svojoj praktičnoj namjeni
– na jaku papiru, malene, čvrsto ukoričene, da bi se fra Matijine bosanske ćirilice
12
mogle lakše nositi i da bi izdržale dugu i čestu upotrebu.
12|
S
|siječanj 2011.
savršenstvom tipografije: majsto- U povodu 350 godina od smr fra Maje
rija čistoga i elegantnog reza slova, Divkovića u Sarajevu je 1981. organiziran
znanstveni skup. Pokrovitelj je bila Akademija
idealno usklađeni elementi prije- nauka i umjetnos BiH, organizator Instut za
loma stranice, te nadasve likovno- jezik i književnost u Sarajevu, a suorganizator
grafička ljepota forme i ritam slova revija za umjetnost, nauku i kulturu Odjek.
fra Matijine bosanske ćirilice. Već Radovi sa skupa objavljeni su u Zborniku
otprije bio sam savladao onih ne- u Sarajevu 1982. U njemu su svoje priloge
objavili: Midhat Begić, Herta Kuna, Dalibor
koliko njezinih posebnosti, prisut- Brozović, Milan Moguš, Eduard Hercigonja,
P
Divkovićem ulazi u mletačko pristanište, ostaju mu “s
odatak o Divkovićevu putovanju u Veneciju radi
štamparskoga posla uzeo je pjesnik i vrsni prevo- lijeva prebijela kupola Santa Maria della Salute i malo
dilac Nikola Milićević za motiv svoje lijepe pjesme dalje, s desna, visok toranj San Giorgio Maggiore“. San
Fra Matija Divković 1611 (...Spustio se tiho iz mračne Bo- Giorgio Maggiore je u redu, jer je 1611. godine, kada
sne u nekom // nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom // Divković stiže u Mletke, već bio sagrađen. No, Santa
ispisana papira u kožnatim bisagama...). I samoga me je
taj motiv opsjedao još od prvih dodira s Divkovićevim
Maria della Salute, koju će na našim stranama kasnije
knjigama. Obradio sam ga 1970. u kratkoj priči Iskuše- genijalnim stihovima proslaviti srpski pjesnik Laza Kostić,
13
nje fra Matije Divkovića u Mlecima, koju je objavio za- tek se započela graditi 1631. u godini Divkovićeve smrti.
siječanj 2011. |
S
|13
Ivo Pranjković
Z
a fra Matiju Divkovića (1563-1631) katkada kažu da padnoeuropske kršćanske književnosti pisane uglavnom
je pisac bez životopisa jer se o njegovu životu i dje- latinskim jezikom, ali im je fra Matija davao vlastiti ton
lovanju vrlo malo zna, a i to malo zna se uglavnom sukladno shvaćanjima, potrebama i navikama puka za
iz njegovih djela ili na osnovi jedne bilješke koju je o nje- koji je pisao, a pisao je za puk franjevačke provincije Bo-
mu zapisao Ivan fra Frano Jukić. Zna se tako da je rođen u sne Srebrene, koja je u njegovo vrijeme obuhvaćala Bosnu,
Jelaškama, da je bio kapelan u Sarajevu (gdje se susretao s Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Dalmaciju, Liku te krajeve
dubrovačkim trgovcima, što je imalo odjeka i u njegovim oko Beograda i Smedereva, tj. sve one krajeve koji su bili
djelima jer je i preko njih bez sumnje dolazio u neposred- pod turskom okupacijom. Taj Divkovićev vlastiti ton toliko
niji kontakt s dubrovačkom književnošću), da je djelovao je zanimljiv, originalan i važan da je i na književnom i na
još i u Kreševu i u Olovu, gdje je i umro, da uz Stjepana jezičnom planu neprocjenjiv i kad je riječ o bosanskoher-
Matijevića, Pavla Papića, Pavla Posilovića, Stjepana Margi- cegovačkoj i kad je riječ uopće o hrvatskoj kulturnoj po-
tića, Nikolu Lašvanina i Bonu Benića, pripada “pisaocima vijesti. Ovdje ću ukratko pokušati pokazati u čemu se taj
koji pišu azbukom” (kako bilježi Jukić). Sam sebe nazivao njegov vlastiti ton sastoji kad je riječ o nekim Divkoviću
je “bogoljubnim bogoslovcem”. posebno svojstvenim jezičnim i stilskim postupcima.
Autor je djela Nauk krstjanski za narod slovinski, tzv. Prije svega Divkovićeva je rečenica gotovo posve neo-
veliki nauk (1611), Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slave- visna o latinskoj originalnoj rečenici i maksimalno je pri-
ne Bogorodice i Divice Marije (1611), Besjede svrhu evanđe- lagođena pučkom načinu pripovijedanja, rečenici pučkoga
lja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616) i Nauk krstjanski (narodnoga) pripovjedača. Osim toga Divković oživljuje
s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi, tzv. svoje pripovijedanje brojnim dijalozima koje uvodi kad
mali nauk (1616). Sva je ta djela Divković tiskao u Veneciji god se za to pruži prilika. To osobito vrijedi kad je u pitanju
“slovima našega jezika” ili “srpskim slovima”, pojedini primjer (exemplum), koji on naziva “prilikom”,
tj. bosančicom (bosanicom ili tzv. hrvatskom osobito u djelu Sto čudesa, npr. u
odnosno zapadnom ćirilicom), i to tako da opisu čuda pod naslovom Gos-
je sam nadgledao izlijevanje slova i poslove pa sačuva djevojčicu malahnu od
oko tiskanja jer tiskari, po njegovu vlasti- vuka ili u izvanrednom mirakulu o
tom svjedočenju, nisu znali nijedne riječi Ivanu Damaščanskom.
hrvatskoga jezika. Za bosanicu se Divković Druga je Divkovićeva osobitost
odlučio jer je u Bosni već imala dugu tra- izravno obraćanje čitatelju (slušate-
diciju i kao poslovno pismo, i kao pismo lju) vokativima, npr. o krstjani, bra-
vrlo velikog broja stećaka, i kao neke vrste tjo, pridraga bratjo u Kristu, o krst-
službeno pismo u pojedinim franjevač- janine i krstjanko itd. Takvi vokativi
kim samostanima, a bilo je poznato i Dal- ili tzv. obraćanja vrlo često imaju i
maciji (posebno u Poljicama i na otoku formu deminutiva (umanjenica), npr.
Braču) te u Dubrovniku. Za bosanicu se bratice, sinci moji, a i inače Divković
Divković odlučio bez sumnje i zato što upotrebljava velik broj umanjenica,
je latinička grafija onoga vremena bila npr. djetčica, ditićak, tovarac, plavčica,
izrazito neuređena i neprilagođena za plaćica, a i sam sebe naziva fratrićkom.
pisanje na hrvatskome (slovinskome, Živosti Divkovićeva pripovijedanja
ilirskome, bosanskome) jeziku. doprinosi i poraba velikoga broja aori-
Divkovićeva su djela kompilacije sta i imperfekta kao izrazito narativnih
14
onodobnih najpopularnijih djela za- oblika, npr. Bjehu dva trgovca … i ova
14|
S
|siječanj 2011.
U sklopu edicije Hrvatska književnost dakle, lemozinom aliti pravije rijeti bosan-
Bosne i Hercegovine u 100 knjiga ski podjeljenjem i z dioštinom.
u knjizi 6 (Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine
od XIV. do sredine XVIII. stoljeća) govori se
Živosti Divkovićeva pripovijedanja do-
i o fra Maji Divkoviću i doneseni su, prinosi i relativno česta poraba pučkih fra-
također, odlomci iz njegovih djela. zeoloških (ustaljenih) izričaja, npr. zdrav,
Knjigu je priredio Ivo Pranjković živ i čitav ili z dobra na bolje.
Na leksičkom planu za Divkovića su
osobito karakteristične brojne riječi svoj-
I
krstjani, bratjo, pridraga bratjo u Kristu, o napokon velikoj popularnosti cijeloga Divkovićeva
krstjanine i krstjanko itd. Takvi vokativi ili tzv. opusa doprinijela je i činjenica da on iz djela koja
prevodi i/ili prilagođuje uglavnom ispušta konkret-
obraćanja vrlo često imaju i formu deminutiva nija zemljopisna imena, imena osoba, zanemaruje nji-
hovu nacionalnu pripadnost ili pripadnost pojedinome
(umanjenica), npr. bratice, sinci moji, a i inače redu (dominikancima, cistercitima, kartuzijancima,
franjevcima i sl.) te u maniri pučkoga pripovjedača jed-
Divković upotrebljava velik broj umanjenica, nostavno govori o tome kako je bio jedan čovjek vele
npr. djetčica, ditićak, tovarac, plavčica, plemenit ili jedan redovnik koji vazda govoraša Šalve
Ređina, jedna žena vele bogoljubna, ili jedna dumna u
plaćica, a i sam sebe naziva fratrićkom jednom manastijeru itd.
Jezične i stilske osobitosti Divkovićevih djela o kojima
je ovdje bilo riječi objašnjavaju, bar donekle, silnu popu-
larnost njegovih spisa ne samo u okvirima franjevačke
Tipična je za Divkovića i poraba velikog broja tzv. kon- provincije Bosne Srebrene nego i na cijelom području
taktnih sinonima (tj. riječi istoga ili vrlo sličnoga značenja koje su nastavali Hrvati, i katolici uopće, sve od Dubrov-
koje se navode jedna pored druge i na neki način jedna nika do Budima i od Splita do Sofije. Ta je popularnost
drugu objašnjavaju), npr. ište i prosi, biju se i hrvu, plodom i odigrala i nemjerljivu ulogu u procesima konstituiranja i
rodom, veselje i radost, skrovitijem i otajnijem načinom, lud normiranja ponajprije hrvatskoga standardnoga jezika na
i mahnit, zasramljenje i zastiđenje itd. Takva poraba ili toj (novo)štokavskoj osnovici, ali i drugih standardnojezičnih
slična poraba sinonima dolazi do izražaja i u prevođenju varijeteta utemeljenih na štokavskome narječju (srpskoga,
15
pojedinih naziva s latinskoga na “bosanski”, npr. Učinimo, bosanskoga ili bošnjačkoga te crnogorskoga).
siječanj 2011. |
S
|15
Fra Matija Divkovic´
1611.
U splitskoj luci, pod udarima bure,
fra Matija, umoran, sjedi na bisagama
prepunim papira i čeka brod za Mletke.
Tri dana je hodio iz Olova, na konju,
u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.
Nikola MILIĆEVIĆ