Esej je kraća prozna vrsta u kojoj se obrađuje različita
tematika, bilo iz života ili iz znanosti, na način koji
uključuje razmišljanje i zaključivanje, ali također ima i
sposobnost umjetničkog oblikovanja. Naziv "esej"
dolazi od francuske riječi essai, što znači ogled. U eseju
do izražaja dolazi osobni stav pisca, njegov izbor
problema o kojima piše i njegov vlastiti način izlaganja
i zaključivanja, ali moraju biti prisutne i vrijednosti
koje pripisujemo znanosti i filozofiji: određena
dosljednost u zaključivanju, uviđanje važnosti nekih
tema i sklonost prema misaonoj razradi problematike.
Esej je često posvećen upravo književnosti, pa se njemu
na umjetnički vrijedan način obrađuju teme kojima se
bavi znanost o književnosti. Začetnik esejističke proze
je Michel de Montaigne, koji u svojem djelu Eseji
obrađuje najrazličitije teme na način svojstven
esejističkom pristupu. Esejisti; Frano Alfirević, Ivan
Aralica,Ivan Goran Kovačić, Miroslav Krleža,
Tomislav Ladan, Igor Mandić, Ranko Marinković,
Tonko Maroević, Antun Gustav Matoš, Predrag
Matvejević,Vladimir Nazor, Slobodan Novak, Luko
Paljetak, Josip Tabak, Zlatko Tomičić, Tin Ujević,
Antun Branko Šimić, Pavao Pavličić, Virginija Wolf
Biografija je književno djelo koje opisuje život osobe,
stvarne ili izmišljene. Kad bi biografija samo navodila
mjesta i datume rođenja i smrti, školovanja, poslovne i
obiteljske događaje, bio bi to životopis, ali biografije
zadiru dublje, pišu o ljudskim motivima, vrlinama i
manama, problemima i kako su se ljudi nosili s njima,
osjećajima. Tako nečija biografija može biti drama, a
može biti i komedija, može biti poučna, a ako je
suhoparna i previše liči na životopis - dosadna.
Autobiografija je oblik biografije, koji se piše u prvom
licu jer osoba piše o samom sebi. Naravno kako mnogi
koji danas "pišu" autobiografije nemaju književnog
dara, često su na projektima autobiografija angažirani i
drugi ljudi, ali forma se ne mijenja bilo da na knjizi radi
jedan čovjek ili njih više. Riječ autobiografija potiče od
grčkog: auton "sebe", bios "život" i graph"pisati".Pojam
se prvi put pojavio u kasnom 18. stoljeću, ali sama
forma je dosta starija. U povijesti se ovaj oblik pojavio
s Ispovijestima sv. Aurelija Augustina, koji je kasnije
slijedio i Jean-Jacques Russeau. Vrste autobiografije:
dnevničke i epistolarne. Hrvatsku autobiografiju
pratimo od 14.st. Dnevnička kronika, 15. st.
16. st.“ Apologije“ Matija Vlačić Ilirik, 17. st.Kačićeva
Vita, životopis kao putopis, 18. st. Krčelićeve Annude.
Autori 1. autobiografije: Mirna Velčić, „Otisak priče“,
Andrea Zlatar, Vinko Brešić.
Biografije većinom sadrže dosta dokumenata i
različitih stajališta o događajima dok autobiografije
mogu biti bazirane samo na sjećanjima autora. U
antičko doba ova forma se nazivala apologija koja je za
cilj imala više pružiti opravdanje svojih postupaka nego
samu introspekciju. John Henry Newmanova
autobiografija Apologia pro vita sua. Vjerojatno
najslavnija njemačka autobiografija je Geteova
Dichtung und Wahrheit.Poseban oblik autobiografije su
memoari, gdje naglasak nije na faktografiji, nego na
uspomenama, osjećajima, sjećanjima.Mark Twain je
najvjerojatnije prva slavna osoba koja je uključila
fotografiju u svoju autobiografiju.
Memoari, odnosno uspomene, su književne vrste koje
objedinjuju povijesno-znanstveni interes s umjetničkim
oblikovanjem. U njima se najčešće opisuju društvene,
političke, znanstvene ili umjetničke djelatnosti
pojedinca i njihova razmišljanja te događaji u kojima su
sudjelovali na razne načine koji variraju od umjetničke
težnje do želje za razjašnjavanjem događaja.
Dnevnik ili žurnal je knjiga ili bilježnica za upisivanje
diskretnih tekstova aranžiranih prema datumu koji
obavještavaju o događajima tokom dana. Pod time se
podrazumijeva i zbirka takvih zapisa koja kasnije može
biti izdana kao književno djelo
Putopis je uglavnom prozna književna vrsta u kojoj su
putovanje i izgled proputovanih predjela ili zemalja
povod za umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i
razmišljanja o svemu što je putopisca zaokupilo na
putovanju. Putopis može biti napisan
književnoumjetničkim, znanstvenopopularnim ili
novinarskim (publicističkim) stilom.Obično se dijele
na poučne i zabavne putopise.Prvi hrvatski suvremeni
putopis je "Pogled u Bosnu" Matije Mažuranića iz
1842. godine,a među putopisima iz 19. st. vrijednošću
se izdvajaju Putositnice Antuna Nemčića
Najznačajnijim se putopiscima u hrvatskoj književnosti
smatraju: Antun Gustav Matoš i Matko Peić. Danas se
putopisima osobito sustavno bavio Dean Duda, s
naglaskom na putopisima romantizma (djelo Priča i
putovanje). Putopisci; Stipan Banović, Slavko Batušić,
Milan Begović, Ivan Franjo Jukić, Franjo Horvat Kiš,
Miroslav Krleža, Antun Gustav Matoš, Đuro Pilar,
Miljenko Smoje, Zlatko Tomičić, Stanko Vraz,
Polemika (starogrčki Polemos, suočavanje, konflikt,
rat ") označava oštre rasprave u okviru političkih,
književnih ili znanstveni diskusija. Polemizirati znači
boriti se protiv drugoga mišljenja. Polemičar ne želi
konsenzus, nego želi u retoričkim natječaju pobijediti.
Kao suprotnost polemici ponekad se spominje
Apologija. Karakteristike polemike često su oštre i
direktne izjave, a često i osobni napadi s ciljem
demaskirati protivnika.Često se iznose pretjerivanja,
ironije i sarkazmi sa ciljem umanjiti protivnikovu
vjerodostojnost, njegov ugled i eventualno i njegovu
integritet. Vrste: parodijska, problemska. 3 osnovna
dijela: imenovanje protivnika problema, iznošenje
protuteze, polemička poanta.
Uvod, razrada i polemički zaključak.
Teoretičari polemike: filozofi 19. st. Ćiril i Metod.
19. st. Kemal Mujičić „Protivnici, rogaći i zabavljaći“.
Polemički stil – Određeni dio polemike u kojem se
mogu pronaći dijelovi , pjesme…
Uporišta u polemici: u dijalogu i satiri.
Osnovni način prikazivanja u polemici: karikatura
parodija,
Nadomjestak nedostatka argumenata: imaginacija,
humor
Feljton Publicistička proza koja pokušava da kratkim
opisom zahvati šaroliku mrežu duhovnih odnosa – dio
svijeta komadić života, neki društveni problem. Feljton
treba dati presjek nekog događaja osvijetljen
individualnom ocjenom i iznesen na način koji nije
suhoparan, hladan i uzdržan. Po svom obliku može biti
napisan kao pismo, kao feljtonski portret, kao
problemska meditacija, kao skica, kao zapis šetača, ili
kao putopisni feljton.
Kritika (grč. Kritein – suditi, ocjenjivati). To je žanr
gotovo identičan komentaru, ali se uglavnom uvriježila
praksa da se kritikom nazivaju komentari s područja
umjetnosti i kulture u užem smislu riječi pa se danas
pišu kazališne kritike, literarne kritike, glazbene kritike,
filmske kritike, likovne kritike itd. To je izraženi
subjektivistički – stav kompetentnog autora. Ocjena
događaja, djela, ljudi. Zahtjeva stupanj poznavanja
dotične struke i biraniji jezik. Kritika može biti:
impresionistička ( najčešće u novinarstvu, jer počiva
na osobnom dojmu/ impresiji novinara), doktrinarna
(lakša za pisanje jer iznosi samo jedan kut gledanja na
djelo, a samim tim je i manje objektivna), imanentna
(procjenjivanje sa vlastitih pretpostavki).