Ovim se Uputama daje osnovni sadržaj podataka i dokumentacije iz članka 11. stavka 1.

točke 1, 2, 3, 4, 5. i 7. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća i okvirni metodološki pristup

za procjenu vrijednosti poduzeća.
Postavlja se pitanje jesu li to Uprave društva kapitala uradile i je li Agencija primila sve
dokumente na osnovu kojih se moglo izdati rješenje o prihvaćanju pretvorbe, koja je bila prvi
stupanj prema privatizaciji poduzeća. Prije će biti da su se Uprave poduzeća i Agencija
dogovarale na koji će način biti izigrani dioničari iz Članka 5. st. 1. t. 1.
Naime, nije moguće napraviti toliko različitih propusta u primjeni jednog zakona bez očite
namjere.
U Revizijskom nalazu Ureda Državne revizije, a nalazi su rađeni prema jedinstvenom
modelu, javljaju se različite zakonske osnove za pretvaranje društvenog kapitala, što je zorno
vidljivo iz nalaza za TDR i nalaza za TDZ.
Dakle Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća donesen je 22. travnja 1991. godine, primjena
je počela 1. siječnja. 1993. godine. Taj je datum Dan D, to jest onaj dan do kada su svi akteri
pretvorbe morali provesti prilagodbe, procjene i usklađivanja sa zakonima za proces
pretvaranja društvene imovine u imovinu za točno određene vlasnike kako to navodi zakon.
Proces pripreme i prilagodbe poduzeća, te dinamička procjena svakog poduzeća morao je,
do 31. prosinca 1992. godine, imati rezultat izražen u ukupnoj vrijednosti izraženoj u novcu,
a ukupna tako izražena vrijednost formirala se temeljem točno određenog zakonskog
postupka.
Vrijednost sredstava koje je svako poduzeće angažiralo kao osnivač poslovne banke, kao i
novonastala vrijednost banke, zajedno s njenim poslovanjem s kapitalom poduzeća, osnovnim
sredstvima i poslovnim fondovima banke, sa svom njenom aktivom i pasivom, nisu uvršteni u
vrijednost pretvaranih poduzeća ni u jednoj pretvorbi.
Takav je postupak vlasnike banaka, a to su bili poduzeća u pretvorbi, direktno isključio iz
pretvorbe i privatizacije banaka.
Znači, Uprave koje su pretvarale poduzeća i Agencija za restrukturiranje svjesno su izbjegle
pretvorbu uloženog i novostvorenog kapitala osnivača banaka u bankama, te nisu uvrstiti tu
vrijednost u ukupnu vrijednost pretvaranog poduzeća.
Tako formirana vrijednost trebala se podijeliti sa brojem povlaštenih dioničara (Članak 5. st.
1. t. 1., koji su imali pravo na 50% vrijednosti dionica), kako bi se došlo do broja dionica i
vrijednosti svake dionice.
Samim tim činom, dakle neuvrštavanjem procijenjene vrijednosti banke u vrijednost poduzeća
osnivača, vrijednost dionice nije odražavala novčanu protuvrijednost pripadajućeg dijela
dioničara onako kako je to zakon predviđao, nego znatno manje.
Zato se ovaj nezakonit proces, kojim su oštećeni i nezakonito razvlašteni dioničari, a koji se
mjeri u milijardama EUR-a, ne može nazvati prekršajem, kao što to navodi Ured Državne
revizije, nego je to kazneno djelo, nacionalnih razmjera, učinjeno za vrijeme Domovinskoga
rata kao planirani čin zločinačke organizacije.
Shodno tome, svi oni koji su takvim radnjama pribavili bogatstvo mogu se proglasiti ratnim
profiterima, jer su svoju nezakonito stečenu imovinu stekli u ratnim uvjetima, pa prema tome
ništa drugo i ne mogu biti – do ratnih profitera.
Zbog svega navedenog Ministarstvo pravosuđa nema drugog zakonskog rješenja nego da taj
postupak vodi u pravcu poduzimanja zakonskih radnji kojima se – poništava pretvorba i
privatizacija!
Vrijednost sredstava koje je svako poduzeće angažiralo kao osnivač poslovne banke, kao i
novonastala vrijednost banke, zajedno s njenim poslovanjem s kapitalom poduzeća, osnovnim
sredstvima i poslovnim fondovima banke, sa svom njenom aktivom i pasivom, nisu uvršteni u
vrijednost pretvaranih poduzeća ni u jednoj pretvorbi.
Takav je postupak vlasnike banaka, a to su bili poduzeća u pretvorbi, direktno isključio iz
pretvorbe i privatizacije banaka.
Znači, Uprave koje su pretvarale poduzeća i Agencija za restrukturiranje svjesno su izbjegle
pretvorbu uloženog i novostvorenog kapitala osnivača banaka u bankama, te nisu uvrstiti tu
vrijednost u ukupnu vrijednost pretvaranog poduzeća.
Tako formirana vrijednost trebala se podijeliti sa brojem povlaštenih dioničara (Članak 5. st.
1. t. 1., koji su imali pravo na 50% vrijednosti dionica), kako bi se došlo do broja dionica i
vrijednosti svake dionice.
Samim tim činom, dakle neuvrštavanjem procijenjene vrijednosti banke u vrijednost poduzeća
osnivača, vrijednost dionice nije odražavala novčanu protuvrijednost pripadajućeg dijela
dioničara onako kako je to zakon predviđao, nego znatno manje.
Zato se ovaj nezakonit proces, kojim su oštećeni i nezakonito razvlašteni dioničari, a koji se
mjeri u milijardama EUR-a, ne može nazvati prekršajem, kao što to navodi Ured Državne
revizije, nego je to kazneno djelo, nacionalnih razmjera, učinjeno za vrijeme Domovinskoga
rata kao planirani čin zločinačke organizacije.
Shodno tome, svi oni koji su takvim radnjama pribavili bogatstvo mogu se proglasiti ratnim
profiterima, jer su svoju nezakonito stečenu imovinu stekli u ratnim uvjetima, pa prema tome
ništa drugo i ne mogu biti – do ratnih profitera.
Zbog svega navedenog Ministarstvo pravosuđa nema drugog zakonskog rješenja nego da taj
postupak vodi u pravcu poduzimanja zakonskih radnji kojima se – poništava pretvorba i
privatizacija!
Jednostavno, proces utvrđivanja ukupne vrijednosti banaka, te podjela izračunate vrijednosti
na poduzeća osnivače, vlasnike sredstava kojim su banke osnovane, a drugi dio procijenjene
vrijednosti banaka trebao je biti uvršten u pretvorbu za zaposlenike banaka. A taj se proces
nije nikad dogodio.
Pojasnimo malo proces pretvorbe i zakonske podloge na osnovu kojih se moralo doći do
točne vrijednosti svakoga poduzeća, odnosno ukupne vrijednosti društvene imovine koja se
pretvarala prema Zakonima Republike Hrvatske.
Ovdje navodim elemente koje je Ured Državne revizije koristio u procjeni ispravnosti
pretvorbe iz 1993. godine.
Ured Državne revizije je krenuo u reviziju pretvorbe i privatizacije od slijedećih dokumenata:
1. dokumentacija o pretvorbi:
- odluka organa upravljanja o pretvorbi sa svim obveznim prilozima navedenim u Članku 11.
Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća,
- rješenje ili suglasnost Agencije (Fonda),
2. zapisnik s osnivačke skupštine,
3. statut (sa svim izmjenama i dopunama, s datumima primjene izmjena i dopuna),
4. rješenja Trgovačkog suda o upisu u sudski registar,
5. podaci o dionicama (broj, nominalna vrijednost, serija, vrsta, rod) ili udjelima,
6. ugovori o kupnji dionica, odnosno udjela na temelju kojih je izvršen upis u knjigu dionica
ili u knjigu udjela,
7. podaci o stjecanju vlastitih dionica (odluke skupštine, ugovori ili drugi dokumenti na
temelju kojih su stečene vlastite dionice),
8. ugovori o prijenosu dionica, odnosno udjela na temelju kojih su evidentirane promjene u
knjizi dionica ili knjizi udjela,
9. dokumentacija o dokapitalizaciji (ugovori, odluke skupštine, virmanski nalozi o uplatama
gotovine, procjena vrijednosti imovine koja se unosi),
10. dokumentacija o pretvaranju potraživanja u udjel (odluka, pravno utemeljenje
potraživanja),
11. knjiga dionica ili knjiga udjela sa svim promjenama,
12. popis svih članova uprave, upravnih i nadzornih odbora, s datumima imenovanja i
razrješenja,
13. ugovori o prodaji nekretnina, zajedno s odlukama nadležnih tijela,
14. podaci o zahtjevima ranijih vlasnika za povrat imovine koja se nalazi u imovini društva,
15. izvješća revizorske tvrtke i interne revizije,
16. temeljni financijski izvještaji za razdoblje od pretvorbe do obavljanja revizije,
17. analitička evidencija dugotrajne imovine za sve godine od pretvorbe, uključujući podatke
o smanjenju vrijednosti i amortizaciji,
18. analitička evidencija kupaca i dobavljača za sve godine od pretvorbe,
19. popis trgovačkih društava u kojima društvo nastalo pretvorbom ili većinski vlasnik koji
ima vlasnički ili suvlasnički udjel, te dokumenti, evidencije i financijski izvještaji potrebni za
provedbu revizije osnivanja i revizije poslovanja za sva navedena trgovačka društva.
Na temelju prikupljenih podataka utvrđivale su se sve relevantne činjenice vezane uz
pretvorbu društvenog poduzeća.
Iz nalaza Ureda Državne revizije proizlazi da se nisu poštovali principi iz Uputa o
provođenju Članka 11. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća i da nisu poštovani
jedinstveni kriteriji za provođenje pretvorbe za sva poduzeća, a to su:
- odluka o pretvorbi društvenog poduzeća,
- elaborat o procjeni vrijednosti društvenog poduzeća,
- program pretvorbe,
- razvojni program,
- osnovni podaci o društvenom poduzeću,
- dokazi o pravu vlasništva ili pravu korištenja nekretnina,
- izvještaj Službe društvenog knjigovodstva o realnosti podat iskazanih u financijskim
izvještajima za godinu koja prethodi godini u kojoj se obavlja procjena vrijednosti poduzeća,
te
- druga dokumentacija koja se odnosi na pretvorbu i privatizaciju pojedinog društvenog
poduzeća.
Dakle, da li je prema zakonima bila utvrđena vrijednost društvenih poduzeća?
Nije, jer su poduzeća procjenjivana statički; računovodstvena vrijednost s amortizacijom;
nekretnine procjenjivane u doba rata; nikad nije izvršena revalorizacija nekretnina i
kapitala, to jest prava procjena potraživanja s poslovnih računa u inozemstvu nisu bila
uvrštena u procjene; procjena banaka nikad nije izvršena i uvrštena u ukupnu vrijednost
pretvaranih poduzeća.
Revizija pretvorbe, tamo gdje je provedena, nigdje nije zabilježila uvećanje temeljnog
kapitala za pripadajuću vrijednost procjene poslovne banke.
Ured Državne revizije pokušao je dati prividan zakonit okvir pretvorbe i privatizacije
korištenjem matematičkih, analitičko-statističkih i drugih metoda, na temelju podataka koji se
odnose na sve razmatrane elemente:
- vrijednost temeljnog kapitala nakon pretvorbe poduzeća odnosno procijenjenu vrijednost
poduzeća u vrijeme pretvorbe,
- vrijednost kapitala društva u vrijeme revizije,
- strukturu vlasništva dionica ili udjela u trgovačkim društvima nakon pretvorbe,
- strukturu vlasništva dionica ili udjela u trgovačkim društvima u vrijeme revizije,
- odnos upravljanja i vlasništva,
- statusne promjene u trgovačkom društvu,
- stečaj,
- razvojni program,
- broj izdanih dionica,
- broj i razloge stjecanja vlastitih dionica,
- broj novoosnovanih društava,
- broj zaposlenika u revidiranim i novoosnovanim društvima,
- vrijednost imovine koja nije uključena u procjenu vrijednosti poduzeća, te
- nepravilnosti nastale u procesu pretvorbe i privatizacije i nepravilnosti koje su nastale u
procesu prodaje dionica ili udjela iz portfelja fondova mirovinskog i invalidskog osiguranja.
Ured Državne revizije utvrdio je u svojim nalazima da se proces nije odvijao u okviru zakona
i uputa i, što je nevjerojatno, proglasio razliku u procjeni društava kapitala i njihove stvarne
vrijednosti koja se mjeri u milijardama kuna samo prekršajima!
???!
Ured Državne revizije utvrdio je nepobitno da pravo na dionice nisu ostvarili povlašteni
dioničari, a da su te iste dionice TDR, TDZ, NAMA i tako dalje, dodijeljene, zamijenjene ili
„prodane“ pod vrlo sumnjivim okolnostima nekim novim stjecateljima i to od strane
Državnih institucija, Uprava društava kapitala, a sve im je to amenovao Nadzorni odbor
kojega predsjednik – Zakona mi! – i drugi članovi odgovaraju svojom imovinom za te
nezakonitosti, kako određuje Zakon o trgovačkim društvima, Članak 272.
Članak 272.
Na dužnost postupanja članova nadzornog odbora u obavljanju poslova odbora s dužnom
pozornošću i na njihovu odgovornost na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članka
252. ovoga Zakona.
Ured Državne revizije te milijunske štete nastale u pretvorbi i privatizaciji, koju je sama
proglasila nezakonitom, smatra prekršajem i predlaže ukidanje Članka 18. Zakona o reviziji
pretvorbe, jer drži da nema osnove za blokadu računa i imovine revizijom obuhvaćenih
poduzeća!
Nevjerojatno!
Ovakav stav Ureda Državne revizije najvjerojatnije je nastao saznanjem da nisu postupali
onako kako zakon propisuje, te da to nepoštivanje zakona može biti osnova za podizanje
kaznene prijave protiv svih zaposlenih, a osnova za to leži u člancima KZ-a:
Neprijavljivanje počinjenog kaznenog djela
Članak 300.
(1) Tko zna da je počinjeno teško kazneno djelo pa to ne prijavi iako zna da bi takvom
prijavom bilo omogućeno ili znatno olakšano otkrivanje djela ili počinitelja, a za to
djelo je zakonom propisana kazna dugotrajnog zatvora,
kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se službena ili odgovorna osoba koja
ne prijavi počinjenje težeg kaznenog djela za koje je saznala obavljajući svoju dužnost
a radi se o kaznenom djelu za koje pokretanje kaznenog postupka nije prepušteno
privatnoj tužbi ili povodom prijedloga.
(3) Nema kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka kad njegova zakonska obilježja
ostvari osoba koja je u braku ili živi u izvanbračnoj zajednici s osobom koja je
počinila neprijavljeno kazneno djelo ili je toj osobi rođak po krvi u ravnoj lozi, brat ili
sestra, posvojitelj ili posvojenik, odvjetnik, branitelj, javni bilježnik, doktor medicine,
doktor stomatologije, primalja ili drugi zdravstveni djelatnik, psiholog, djelatnik
skrbništva, vjerski ispovjednik ili druge osobe u obavljanju svoga zvanja.
Zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju
Članak 292.
(1) Odgovorna osoba u pravnoj osobi koja s ciljem pribavljanja protupravne imovinske
koristi za svoju ili drugu pravnu osobu:
- stvara ili drži nedozvoljene fondove u zemlji ili stranoj državi,
- sastavljanjem isprava neistinitog sadržaja, lažnim bilancama, procjenama ili
inventurom ili drugim lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica, neistinito
prikazuje stanje i kretanje sredstava i uspjeha poslovanja,
 - pravnu osobu stavi u povoljniji položaj prigodom dobivanja sredstava ili drugih
pogodnosti koje se pravnoj osobi ne bi priznale prema postojećim propisima,
- pri izvršavanju obveza prema proračunima i fondovima uskrati sredstva koja im
pripadaju,
- namjenska sredstva kojima raspolaže koristi protivno njihovoj namjeni,
- na drugi način grubo prekrši zakon ili pravila poslovanja glede uporabe i
upravljanja imovinom,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska
korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
Sklapanje štetnog ugovora
Članak 294.
(1) Tko kao predstavnik ili zastupnik pravne osobe u kojoj nema većinski udio u njezinoj
gospodarskoj djelatnosti sklopi ugovor za koji zna da je štetan za pravnu osobu, ili
sklopi ugovor protivno ovlasti i time prouzroči štetu pravnoj osobi,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je počinitelj kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka za takvo postupanje
primio mito,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Zlouporaba položaja i ovlasti
Članak 337.
(1) Službena ili odgovorna osoba koja s ciljem da sebi ili drugome pribavi kakvu
neimovinsku korist ili da drugome prouzroči kakvu štetu iskoristi svoj položaj ili
ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost,
kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena znatna šteta ili je
došlo do teže povrede prava drugoga,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.
(3) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena imovinska korist,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(4) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska
korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Zlouporaba obavljanja dužnosti državne vlasti
Članak 338.
Službena ili odgovorna osoba u tijelima državne vlasti i jedinicama lokalne samouprave i
uprave, jedinicama lokalne samouprave i tijelima koja obavljaju javne ovlasti te službena
ili odgovorna osoba u pravnim osobama koje su u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu
Republike Hrvatske ili jedinica lokalne samouprave i uprave, koja radi pribavljanja
imovinske koristi u svojoj privatnoj djelatnosti ili privatnoj djelatnosti članova svoje
obitelji iskoristi položaj ili ovlast pogodovanjem u natječaju, davanju, preuzimanju ili
ugovaranju poslova,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Prijevara u službi
Članak 344.
(1) Službena ili odgovorna osoba koja u obavljanju službe s ciljem da sebi ili drugome
pribavi protupravnu imovinsku korist podnošenjem lažnih obračuna ili na drugi način
lažnim prikazivanjem činjenica dovede u zabludu ovlaštenu osobu da izvrši protuzakonitu
isplatu,
kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska korist,
a počinitelj je postupao s ciljem ostvarenja takve koristi,
počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Kazneni zakon o tome, kao što je očito, ima svoje decidirane stavove. Riječ je o pljački
nacionalnih razmjera kako sam ovdje naveo.
Kapital i imovina stečeni na ovaj način, u doba rata i ratnih djelovanja, kao i razdoblja
uspostavljanja jedinstvenog ustavnopravnog poretka na cijelom teritoriju, jedna trećina
Republike Hrvatske bila okupirana, nakon mirne reintegracije1998. godine, pravni akti su
obvezno morali biti konvalidirani.
Što je s pretvorbom i privatizacijom društava kapitala s tog područja?
Zato se s pravom pitam, jeste li Vi, poštovana ministrice, i ljudi u Ministarstvu pravosuđa,
kao i dužnosnici i zaposlenici u ostalim državnim institucijama, dovoljno educirani da
provodite zakone Republike Hrvatske?
Ako jeste, u što ne bismo trebali sumnjati s obzirom na Vaše respektabilne kvalifikacije,
onda je to otežavajuća okolnost za Vašu kaznenu odgovornost i odgovornost pravnih
osoba prema Zakonu o kaznenoj odgovornosti (Narodne novine, 151/03 ), jer je otimanje
tuđeg vlasništva nesumnjivo utvrđeno i potvrđeno u Revizijskim nalazima Ureda Državne
revizije, koje je Nalaze prihvatio i Hrvatski sabor. A s tim ste Nalazima bili upoznati i
dosadašnjim Zahtjevima za poništenja pretvorbi naše Udruge Kulin ban.
Kako smo naprijed naveli Uprave i Agencija nisu vodili računa o procjeni društava
kapitala i svim njenim pripadajućim vrijednostima koje su dovele do smanjenja
vrijednosti pretvaranog društva kapitala. Dakle, vrijednost društava kapitala nije točna,
podcijenjena je višestruko što je osnova za poništenje.
Da vidimo sada drugi segment pretvorbe i privatizacije.
Pretvorba svakog društva kapitala provodi se za točno određene vlasnike, kako kaže
Zakon o pretvorbi.
Jesu li obaviješteni svi, prema zakonima, potencijalni dioničari?
Nisu, jer u Revizijskim nalazima Ureda Državne revizije izričito nema o tome podataka,
dapače Uprava koja se očitovala na Nalaze, kaže da o anketama i broju zahtjeva nema
podataka, dok HFP za to nema suvislo obrazloženje kojim bi opravdao zašto je prihvatio
takve pretvorbene elaborate i na osnovu kojih je kriterija izdavao rješenja kojima je
pokušao ozakoniti navedene nezakonite pljačke.
U Revizijskom nalazu Ureda Državne revizije na primjer kod Konstruktora d.d. iz Splita
kaže se da je na traženo očitovanje na nalaz Revizije Uprava odgovorila: „nismo mogli
ponuditi otkup dionica zaposlenicima jer su jedni bili u HV, drugi u HVO, a treći su
tražili domovnice u postupku pred institucijama države…“
Vlasništvo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske, zaštićeno Međunarodnim
konvencijama (Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda i Protokola broj 1., 4., 6., 7. i 11) i ovdje navedenim Zakonima, ipak je, kao i
pravo vlasništva na dionicama, opljačkano od strane sudionika pretvorbenih igara. U
pljački su sudjelovali Institucije sustava, Uprave poduzeća i pojedinci koji su stekli tako
opljačkanu imovinu u doba Domovinskoga rata, dakle – ratni profiteri!
Državna revizija kaže o tome da postupci pretvorbe, kao kod Konstruktora d.d., nisu u
skladu sa zakonima i da su to samo prekršaji.
Sve navedene činjenice ukazuju na pljačku nacionalnih razmjera, izvedenu smisleno i
sustavno od sudionika procesa. Ured Državne revizije kaže da se radi o prekršajima, jer
neki postupci nisu bili u skladu sa zakonima.
Opet: ???!
A za ove slučajeve, kao što smo naveli, Anex G o tome daje svoj sud:
postupak pretvorbe i privatizacije, odluke i rješenja ništave su ex tunc; datum 31.
prosinca 1990. godine.
Valja malo pojasniti pljačku Društava kapitala i građana Republike Hrvatske kroz
bankarski sustav.
Koji je, nota bene, odigrao ključnu ulogu u oduzimanju društvene imovine i ukidanje
radnih mjesta, te stvorio od zaposlenika banke vlasnike poduzeća čijim su kapitalom
poslovali.
Sabor Republike Hrvatske donio je Zakon o načinu i uvjetima podmirivanja obveza po
kreditima međunarodnih financijskih organizacija odobrenim korisnicima iz Republike
Hrvatske (Narodne novine,106/93), a u Zakonu i ove odredbe:
Članak 1.
Ovim Zakonom ureduju se način i uvjeti podmirivanja obveza koje proističu iz kredita
međunarodnih financijskih organizacija odobrenih korisnicima - poduzećima i drugim
pravnim osobama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj za čije je otplate Republika
Hrvatska preuzela obveze na temelju ranije danih garancija i super garancija bivše SFRJ.
Članak 3.
Ako korisnik kredita ne uplati ovlaštenoj banci protuvrijednost dospjele obveze u domaćoj
valuti u roku dospijeća, banka je obvezna podmiriti tu obvezu iz deviznih sredstava
kojima raspolaže ako je jamac ili dužnik prema inozemstvu po osnovi kredita iz članka 1.
ovoga Zakona. Ovlaštena banka koja podmiri obvezu u smislu stavka 1. ovoga članka
naplatit će od korisnika kredita svoje potraživanje na temelju ugovora zaključenog s tim
korisnikom.
I tako dalje…
Ovim su Zakonom banke, koje su de facto i de iure u vlasništvu osnivača poduzeća u
društvenom vlasništvu, u doba pretvorbe 1993. godine, ničim izazvane, postale vlasnici
poduzeća svojih osnivača i njihovih depozita.
Dakle, vlasnici svojih vlasnika.
A evo i kako.
Razdružena od SFRJ, tada, 1993. godine, neovisna, samostalna, i međunarodno priznata
Republika Hrvatska naplaćuje poduzećima i drugim pravnim osobama retroaktivno
kredite koje su poduzeća za svoje poslovanje podigla i stavili na račune u te iste banke
preko kojih su poslovali. Krediti su iz 1988., 1989., 1990. i 1991. godine, (sad
revalorizirani, uvećane vrijednosti glavnice i nove kamatne vrijednosti) za čije je otplate
Republika Hrvatska preuzela obveze na temelju ranije danih garancija i super garancija
bivše SFRJ, kako kaže taj Zakon
A rat sa SRJ traje.
Banke naplaćuju od svojih vlasnika društava kapitala koja su pretvorena, ali bez
unesenog kapitala banaka, koji pripadaju vlasnicima društava (vrijednosti banaka, kao
što sam već nekoliko puta naveo, nisu ušle u ukupnu pretvorbenu sumu pretvaranih
poduzeća), i to na način da vlasnicima društva kapitala oduzimaju dionice, koje su
poduzećima dale banke na račun deponiranih sredstava kojim su te iste banke poslovale u
ime svojih vlasnika poduzeća.
Banke traže i otplaćene kredite turističkim poduzećima, koje su kredite već otplatili 1989.
i 1990. godine.
Banke, koje nisu do sada ni pretvorene niti privatizirane, postaju tako putem ovoga
Zakona vlasnici imovine i deponiranih sredstava svojih osnivača i vlasnika pretvorenih
poduzeća.
A Anex G o tome kaže:
Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31.
prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka, bit će
ništav.
Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije, kao što je u uvodnom dijelu
navedeno, kaže:
Članak 3.
Provedba ovog Zakona u djelokrugu je Ministarstva financija, Hrvatske narodne banke,
Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva obrane, Ministarstva zdravstva i socijalne
skrbi, Ministarstva pravosuđa, Ministarstva kulture, Državnog arhiva i drugih državnih
tijela u čiji djelokrug ulaze pitanja obuhvaćena Ugovorom.
Od Vas se, poštovana gospođo Ministrice, očekuje da pokrenete i poništite pretvorbu i
privatizaciju, jer vam je to naloženo Ustavom, Zakonima, a i, kasnije ćemo pokazati,
Zaključcima Hrvatskoga sabora koje ste, prema Ustavu Republike Hrvatske dužni
provesti.
Za kršenje Ustava, Zakona, Međunarodnih ugovora i neprovođenje Zaključaka
Hrvatskoga sabora predviđena je Kaznena odgovornost za institucije, kao i za odgovorne
u njima. O tome sve lijepo piše u Zakonu o kaznenoj odgovornosti pravnih osoba
(Narodne novine, 151/03) koji je stupio na snagu u ožujku 2004. godine. I evo što
određuju odredbe toga Zakona:
Članak 1.
(1) Ovim se Zakonom određuju pretpostavke kažnjivosti, kaznenopravne sankcije i
kazneni postupak za kaznena djela pravnih osoba.
(2) Pravne osobe u smislu ovoga Zakona su i strane osobe koje se po hrvatskom pravu
smatraju pravnim osobama.
Primjena kaznenog zakonodavstva
Članak 2.
Ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, na pravne se osobe primjenjuju odredbe
Kaznenog zakonika, Zakona o kaznenom postupku i Zakona o Uredu za suzbijanje
korupcije i organiziranog kriminaliteta
Temelj odgovornosti pravnih osoba
Članak 3.
(1) Pravna osoba kaznit će se za kazneno djelo odgovorne osobe ako se njime povređuje
neka dužnost pravne osobe ili je njime pravna osoba ostvarila ili trebala ostvariti
protupravnu imovinsku korist za sebe ili drugoga.
(2) Pod uvjetima iz stavka 1. ovoga članka pravna osoba kaznit će se za kaznena djela
propisana Kaznenim zakonikom i drugim zakonima u kojima su propisana kaznena djela.
Odgovorna osoba
Članak 4.
Odgovorna osoba u smislu ovoga Zakona je fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe
ili joj je povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe.
Uračunavanje krivnje odgovorne osobe pravnoj osobi
Članak 5.
(1) Odgovornost pravne osobe temelji se na krivnji odgovorne osobe.
(2) Pravna osoba kaznit će se za kazneno djelo odgovorne osobe i u slučaju kad se utvrdi
postojanje pravnih ili stvarnih zapreka za utvrđivanje odgovornosti odgovorne osobe.
Isključenje i ograničenje odgovornosti pravnih osoba
Članak 6.
(1) Republika Hrvatska kao pravna osoba ne može se kazniti za kazneno djelo.
(2) Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave mogu se kazniti samo za
kaznena djela koja nisu počinjena u izvršavanju javnih ovlasti.
Vrste sigurnosnih mjera
Članak 15.
Uz kaznu sud može izreći pravnoj osobi jednu ili više sljedećih sigurnosnih mjera:
zabranu obavljanja određenih djelatnosti ili poslova, zabranu stjecanja dozvola, ovlasti,
koncesija ili subvencija, zabranu poslovanja s korisnicima državnog i lokalnih proračuna
i oduzimanje predmeta.
Oduzimanje imovinske koristi
Članak 20.
(1) Sud će pravnoj osobi oduzeti imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.
(2) Imovinska korist iz stavka 1. ovoga članka je svako povećanje ili sprječavanje
smanjenja imovine pravne osobe do kojeg je došlo počinjenjem kaznenog djela.
(3) Imovinska korist ostvarena kaznenim djelom oduzet će se presudom kojom je utvrđeno
počinjenje kaznenog djela. Visinu imovinske koristi sud će procijeniti uvidom u
cjelokupnu imovinu pravne osobe i dovođenjem u svezu s počinjenim djelom.
(4) Ako se utvrdi nemogućnost oduzimanja imovinske koristi koja se sastoji od novca,
prava ili stvari, sud će obvezati pravnu osobu na isplatu protuvrijednosti u novčanom
iznosu. Sud će pri određivanju novčanog iznosa uzeti u obzir tržišnu vrijednost stvari ili
prava u vrijeme donošenja odluke.
(5) Imovinska korist oduzet će se i kad se po bilo kojem pravnom temelju nalazi kod
drugoga, ako je prema okolnostima pod kojima je ostvario određene vrijednosti znao ili
mogao i bio dužan znati da su vrijednosti ostvarene kaznenim djelom.
Pokretanje kaznenog postupka po prijedlogu
Članak 26.
Ako je podnesen prijedlog za progon samo protiv odgovorne osobe, državni odvjetnik
može po službenoj dužnosti pokrenuti kazneni postupak za isto kazneno djelo i protiv
pravne osobe.
A da bih Vam osobno pomogao, pokazat ću da Zakoni u Republici Hrvatskoj poznaju
ništavost, odnosno ništetnost pravnog posla, a i njegovo poništenje ex tunc.
Ovaj pravni izraz znači da takve pravne radnje koje su nastale, a proglašene ništetne, ne
proizvode pravne posljedice, dakle poslovi koji su zaključeni i čijim je zaključenjima
nastalo stjecanje imovine, novca i tako dalje, kao da ne postoje i svi korisnici i okorišteni
moraju sve vratiti u stanje, odnosno u vrijeme zaključenja posla, što Zakon određuje
ovako:
I. NIŠTETNI UGOVORI
Ništetnost
Članak 322.
(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu
društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu
pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je
valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je
povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.
Posljedice ništetnosti
Članak 323.
(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve
ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav
onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu,
prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome
suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema
 okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
Isticanje ništetnosti
Članak 327.
(1) Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka
zainteresirana osoba.
(2) Pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ima i državni odvjetnik.
Neograničeno isticanje ništetnosti
Članak 328.
Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.
Naravno, Zakoni imaju svoje odredbe i o onima koji su nezakonito raspolagali tuđom
imovinom pa određuju:
OPĆE PRAVILO
Članak 1111.
(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj
prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti
ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost
postignute koristi.
(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s
obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
OPĆE PRAVILO
Članak 1121.
Obavljanju tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja može se pristupiti samo ako posao ne
trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi.
Obveze poslovođe bez naloga
Članak 1122.
(1) Poslovođa je dužan što je moguće prije obavijestiti gospodara posla i nastaviti
započeti posao, ako mu je to razumno moguće, dok ovaj ne bude mogao preuzeti brigu o
njemu.
(2) Nakon završenog posla on je dužan položiti račun i ustupiti gospodaru posla sve što je
pribavio obavljajući njegov posao.
(3) Ako zakonom nije što drugo propisano, poslovođa ima obveze nalogoprimca.
Članak 1123.
(1) Pri obavljanju tuđeg posla poslovođa je dužan rukovoditi sa stvarnim ili
predmnijevanim namjerama i potrebama gospodara posla.
(2) On je dužan postupiti s pažnjom dobrog gospodarstvenika, odnosno dobrog domaćina.
(3) Sud može, s obzirom na okolnosti u kojima se netko bez naloga ili ovlaštenja prihvatio
tuđeg posla, smanjiti njegovu odgovornost ili ga sasvim osloboditi odgovornosti za
nepažnju.
(4) Za odgovornost poslovno nesposobnog poslovođe vrijede pravila o njegovoj
ugovornoj i izvanugovornoj odgovornosti.
Članak 1127.
(1) Tko se prihvati tuđeg posla usprkos zabrani gospodara posla, a za zabranu je znao ili
je morao znati, nema prava koja pripadaju poslovođi bez naloga.
(2) On odgovara za štetu koju je prouzročio miješanjem u tuđe poslove, čak i ako je do
nje došlo bez njegove krivnje.
(3) Ali kad je zabrana obavljanja posla protivna zakonu ili moralu, a osobito ako je netko
zabranio da drugi ispuni neku njegovu zakonsku obvezu koja ne trpi odgađanje, vrijede
opća pravila o poslovodstvu bez naloga.
Na osnovu svega navedenoga, predlažem da u provođenju Ustavnih odredbi, Odredbi
međunarodnih propisa, Ratificiranih međunarodnih ugovora, Zakona i Zaključaka
Hrvatskoga sabora zahtijevate od Ureda Državne revizije, HFP-a, HMO, i ostalih
relevantnih institucija da hitno primijene odredbe Članka 1. Zakona o izmjeni Zakona o
reviziji pretvorbe i privatizacije (Narodne novine, 115/05), a u svezi sa Člankom 21. i
Člancima 1., 2., 3., 5., 7. i 8. Zakona o reviziji pretvorbe i privatizacije (Narodne novine,
44/01), i sukladno Zaključcima 22. sjednice Hrvatskoga sabora, donesenih 29. svibnja
2002. godine, kao i Zaključcima 17. sjednice Hrvatskog sabora, donesenih 15. prosinca
2005. godine, te tražite od njih da se koriste blagodatima odredbe Članka 18. Zakona o
reviziji i pretvorbe i privatizacije.
Članak 18.
Kada su u postupku revizije pretvorbe i privatizacije utvrđene nepravilnosti iz članaka 5.,
6., 7., 8. i 14. Zakona o reviziji i pretvorbi, nadležno tijelo za reviziju će u samom tijeku
postupka, pred nadležnim tijelima pokrenuti postupke za privremenu zabranu
raspolaganja na tako stečene dionice i udjele.
Samo zakonskim blokiranjem imovine i zakonskim blokiranjem računa poduzeća u kojima
su nedvojbeno počinjena kaznena djela prevare, pljačke zlouporabe ovlasti, zlouporaba
raznih vrsta… mogu se zaustaviti sve nezakonite pretvorbe i privatizacije. Polaznu
zakonsku osnovu imate Revizijskim nalazima Ureda Državne revizije. To je svrha i smisao
ovdje navedenog Članka 18.
U suprotnom snosit ćete posljedice koje propisuju ovdje navedene odredbe Zakonu o
kaznenoj odgovornosti pravnih osoba.
I to kao odgovorna osoba u obnašanju državne vlasti koja je, sukladno svim ovdje
navedenim propisima i ovom Zahtjevu, pozvana da pokrene navedene postupke.