Prof.dr.sc.

Vesna GIRARDI JURKIĆ

Međunarodni istraživački centar za arheologiju
Brijuni – Medulin
HR – 52100 Pula, Carrarina 5
E mail: vesna.girardi-jurkic@pu.htnet.hr

PUTOVI ANTIČKIH BOGOVA U ISTRI

S a d r ž a j:

I. ANTIČKA BOŽANSTVA U ISTRI

1. Antički kultovi Istre na razmeđi Istoka i Zapada

2. Autohtona (histarsko-liburnska) božanstva
3. Iliro-rimski kultovi
4. Antička božanstva na raskrižju poganstva i kršćanstva

II. ANTIČKA KULTNA PLASTIKA ISTRE

III. ANTIČKA KULTNA SREDIŠTA ISTRE
    

I. ANTIČKA BOŽANSTVA U ISTRI

1. Antički kultovi Istre na razmeđi Istoka i Zapada

Sagledavši istaknut i upadljiv srcoliki oblik Istre kao geomorfološku formaciju,

duboko uronjenu u sjeverni dio Jadranskog mora, nitko se ne može oteti dojmu da je upravo
more bilo odlučujuća poveznica Istre sa sredozemnim narodima i prostorima. S druge,
kopnene strane, gotovo vodoravan smjer pružanja brdskih masiva Učke i Ćićarije na sjeveru
oduvijek je dijelio Istru od etničkih miješanja i izravnih kulturnih kontinentalnih utjecaja.
Stoga prodori plemena sa sjevera u prapovijesti kao i provale barbara iz istog smjera u kasnoj
antici nisu nikada bile tako intenzivne i razarajuće kao što je to primjerice bio slučaj na
području Venecije i padanske nizine. Sve civilizacijske i kulturološke pojave u Istri od
najstarijih arhajskih i etruščanskih vremena u 6. stoljeću pr. Krista pa sve do dolaska Rimljana
u 2. stoljeću pr. Krista, te prodora avaro-slavenskih naroda krajem 6. stoljeća, imaju na
istarski poluotok posredan i relativan utjecaj (Jurkić, V., 1987, 65 – 80).

1
 Već u protopovijesti grčko-helenistički utjecaj očit je u istarskom priobalju, ali
i u beramsko-pazinskoj zavali i to posredstvom ustaljenih pomorskih trgovačkih puteva i
čestih dragovoljnih i pljačkaških kontakata u dubokim istarskim uvalama i zaštićenim
morskim zaljevima na koje se po pravilu nastavljaju prirodne zavale. Najpoznatije su takve
točke stjecišta i disperzije utjecaja bile u zaljevu, koji je – pretpostavlja se – bio prirodno
morsko pristanište greciziranog i heleniziranog Nezakcija (Kozličić, M. , 1996, 31 – 46;
Zaninović, M., 2005, 127-131), u pulskom zaljevu koji je prema legendi o Argonautima bio
presudan za utemeljenje klasične Pule akropolskog tipa u protopovijesti (Džin, K., 2007, 15,
29, kat.br. 55-57) i u tzv. Limskom kanalu – dubokom zaljevu (Kozličić, M., 1986, 135-186),
koji je prirodnom zavalom pogodovao prodiranju grčkih i helenističkih utjecaja sve do Kringe
i Berma (Amoroso, A., 1885, 53 i d.) u središnjoj Istri (Mihovilić, K., 1996, 7-64).

Posebice je u svezi s ovim problemom zanimljiva zapadna istarska morska obala

(Kozličić, M., 1990, 17 i d.; Zaninović, M., 2005, 115-127), gdje se na predjelu Poreštine u
Picugima (Amoroso, A., 1889, 225 i d.; Moretti, M., 1983, 153 i d.) miješao grčki i apulski
utjecaj s kulturama Etruščana i Veneta (Este) iz sjeveroistočne Italije (Mihovilić, K., 1988,
22-28). Sjeverna i središnja Istra, pa i područje Labina i Plomina, premda nasuprot klasičnom
Osoru na Cresu vezanom za legendu o Medeji, Jasonu i Apsirtu (Nava, M.L., 1972, 21-31;
Braccesi, L., 1977, passim; Zaninović, M., 1989, 129-131), nisu bili – prema postojećim
nalazima i saznanjima – pod znatnijim utjecajem razgranate grčko-helenističke kulture tog
doba.

Upravo noviji znanstvenoistraživački rezultati materijalne i duhovne kulture s

nabrojenih istarskih lokaliteta pružili su spoznaju o znatnijem etrurskom utjecaju (Colonna,
G., 1980, 177 i d.; Mihovilić, K., 1988, 23-28) u formiranju likovnog izraza u skulpturi i
izričaju primijenjene umjetnosti, te u artefaktima umjetničkog obrta Histra od 8. do 4. stoljeća
pr. Krista. U proučavanju histarske duhovne kulture, na temelju dosadašnjih nalaza klasične
skulpture i posthistarskih rimskih natpisa nađenih na području Istre, temeljito analizirajući
njihovu provenijenciju, zastupljenost i zemljopisnu rasprostranjenost, mogu se utvrditi neke
osnovne značajke duhovne kulture u likovnom i inom izričaju na istarskom tlu u vremenskom
rasponu od gotovo jednog tisućljeća tj. od 6. stoljeća pr. Krista pa sve do 4. stoljeća (Mladin,
J., 1966, 5-77; Kukoč, S., 1987, 75 i d.; Fischer, J., 1984, 9 i d.).

2
 Na istočnoj obali Istre, u Nezakciju (Nesactium), poznat je nalaz važne skulpture
Velike Majke (Magna Mater) koja rađa (Puschi, A., 1905, 50-53; Mladin, J., 1966, 28-129) i
Dvojne glave (Gnirs, A., 1915, 147-149; Gnirs, A., 1925, 123, sl. 75; Jurkić, V., 1985, 279;
Kovač, L., 1992, 44 i d.). U kontekstu njihove likovne i stilske determinacije mogu se
sagledati i prema oblikovanju i ikonografskoj formi utvrditi dva različita stilska i duhovna
utjecaja nastanka, koji je svakako potaknut i realiziran na dubokim i korjenitim autohtonim
tradicijama. nezakcijska Magna Mater, esencijalni kult plodnosti Majke svih bogova, svjetski
je jedinstvena i dosad neponovljiva prapovijesna naturalistička kamena skulptura žene koja
rađa i doji dijete. Nastala je pod utjecajem izvorišne praiskonske autohtone predilirske
tradicije, ali i općih mitskih i duhovnih sredozemnih strujanja koja nisu bila limitirana bilo
kakvim granicama. Međutim, njezina simbioza s muškim itifaličkim božanstvom kao
simbolom oplodnje i muške supremacije, možda poistovjećivanjem s kultom tzv. tračkog
konjanika prenesenog s Bliskog istoka, ali i s italske obale mora, upućuje, ne bez osnove, na
realnu činjenicu postojanja gotovo neprekinutih trgovačkih i kulturnih kontakata i putova od
Crnog mora do istarskog zaljeva Budave ili pulskog zaljeva (Batović, Š., 1976, 11 i d.; Jurkić,
V., 1972, 41-76; Jurkić, V., 1978 a, 37-44). Zar ovjekovječena predaja u mitološkoj priči o
Jasonu i Medeji ne povezuje Pulu s „gradom izgnanika” (Križman, M., 45-58; Jurkić, V.,
1984, 25-52) ?

Nezakcijskoj Dvojnoj glavi mogu se tražiti uzori u likovnom izrazu italskog božanstva
Jana Bifronsa (Ianus Bifrons), koji se na brončanom asu pojavljuje već u 4. stoljeću pr. Krista.
Jan Otac (Ianus Pater) iz okolice Labina (Albona) spominje se na velikom ulomku zavjetnog
žrtvenika u natpisu poznatom po zapisu P. Kandlera: ---cronus Iano patri v(otum) s(olvit)
(Mommsen, Th., 1872-1877, br. 10072; Corelli, M., 1937, br. 32; Jurkić, V., 1990, 448) iz 1.
stoljeća. Obzirom na ime i sličnost kulta Jana kao početka svih stvari sa dvojnim licem uz
simbole ključa i vratima, možda se može ovaj autohtoni kult usporediti s Dvojnom glavom iz
Nezakcija, budući na žrtveniku nema likovnog prikaza božanstva (Jurkić, V., 2006, 136).
Kamena glava iz Nezakcija ima dva lica od kojih jedno nosi klasični arhajski smiješak
karakterističan skulpturama kora i kurosa s atenske akropole ili etrurskog kipa Apolona iz
Veja. Sve to upućuje na jake etrurske i arhajsko-grčke utjecaje koji se isprepliću u autohtonoj
materijalnoj i duhovnoj kulturi Istre na razmeđi Istoka i Zapada (Mihovilić, K., 1988, 22-26;
Kovač, L., 1994, 44 i d.). Istarske prapovijesne skulpture realizirane su u domaćem kamenu
vapnencu, a ne u modeliranoj pečenoj glini, što je inače uobičajeno za Apeninski poluotok i
Grčku u 6. i 5. stoljeću pr. Krista. I u stilskom oblikovanju kao i u kultnim prožimanjima očito

3
je postignuće važnog, a možda i isključivog utjecaja kroz trgovačke i kulturne kontakte putem
razmjene materijalnih dobara i spoznaja, koji se u minuciozno oblikovanim stupnjevima
odražavao na duhovnu kulturu autohtonog istarskog življa.

Ekspanzijom Rimljana i potpadanjem Istre pod rimsku vlast u 2. st. pr. Krista, te
uspostavljanjem kopnenih komunikacija jug – sjever, civilizacijski utjecaji se postupno
mijenjaju, ali se na poluotoku zadržavaju još dugo utemeljena načela materijalnih i duhovnih
osnova bez obzira na etničke i neke etičke mijene.

Istraživanje ostataka materijalne antičke kulture na području Istre, pretežno nekropola

s pulskog agera (posebice nezakcijskog kruga) kao i onih u okolici Buzeta (Fontana) i Roča
(Pintorija), Kringe kod Pazina i Burla kod Medulina, zorno nam govore da su pokojnici
pokapani tjekom 1. stoljeća pr. Krista prema klasičnom rimskom ritusu spaljivanjem, a prilozi
u takvim paljevinskim grobovima upućuju na socijalni, religiozni i imovinski status i etnički
sastav stanovnika rimske Istre. Povezanost s Istokom i Zapadom je očita. Npr. stakleni prilozi
u grobovima (tanjuri, čaše, boce, balzamariji, lakrimariji, jantarni i zlatni nakit) uvoz su
orijentalnog podrijetla iz Sirije i Egipta, ali i iz poznatih radionica akvilejskog kruga;
keramički prilozi (svjetiljke, posude, pladnjevi) uvoženi su iz Italije i poslije iz sjeverne
Afrike. U svakom slučaju Istra je s ostalim svijetom bila povezana pretežno morem, iako su
utvrđene i kopnene komunikacije sa sjeverom i sjeverozapadom Europe. Tako se trag
putovanja istarskih amfora punih ulja i vina nalazi i u Austriji (Magdalensberg) (Egger, R.,
1963, 93; Egger, R., 1966, 454: Egger R., 1969. 365; Egger, R., 1969a, 410-416; Baldacci, P.,
1968, 36; Jurkić, V., 1985a, 54-96).

U istraživanju antičke povijesti Pule uočen je zanimljiv fenomen da je grad u rimsko

doba, prema registriranim imenima na sačuvanim natpisima bio naseljen sa 60% žitelja
orijentalnog podrijetla, koji su bili uključeni u mnoge gospodarske, činovničke i svečenićke
poslove i časti. Italika i romaniziranih Histra u tim funkcijama bilo je vrlo malo na pulskom
području, ali se zato pojavljuju u gotovo 80% slučajeva u sjevernoj Istri i na području
liburnijskog Plomina (Flanona) i Labina (Albona). Porečki ager u ovim divergentnim
razmjerima zadržava sredinu, koja najbolje ocrtava ravnotežu sažimanja etničkog i duhovnog
supstrata (Zaninović, M., 1991, 71-88).

4
 O razmatranju svakidašnjeg života žitelja rimske Pule, posebice njihova umjetničkog i
graditeljskog dometa, ne može se oteti dojmu prevlast helenističkog utjecaja nad italskim
tijekom 1. stoljeća uz pojedine autohtone sinkrezije (Džin, K., 1997, 93 i d.; Džin, K., 1998,
139-146). Na pulskom ageru gotovo je isti slučaj i s duhovnošću gdje se u religiji pojavljuje
čisti italski kult (Tellus, Bona Dea). Rijetki su čisto rimski kultovi, već se oni pojavljuju u
sinkretiziranoj formi kao Jupiter Optimo Maksimo (Iuppiter Optimus Maximus), Jupiter
Depulzor (Iuppiter Depulsor), Jupiter Amon (Iuppiter Amon), Venera Celestis (Venus
Caelestis), Minerva Polatika (Minerva Pollatica), ali je poznato i štovanje kulta Dioskura
(Dioscuri), Aheloja (Achelous), Izide Fortune (Isis Fortuna), Velike Majke (Magna Mater),
Atisa (Attis), Here (Haera), Herkula (Hercules), Mitre (Mithra) i Sola (Sol),. Herkul je
utvrđen i kao patron kolonije Pole (Colonia Iulia Pola Pollentia Herculanea). Uz tako velik
broj orijentalnih božanstava koji se na pulskom ageru štuju već od II. stoljeća pr. Krista,
shodno poznatoj rimskoj religiozni toleranciji, važno je uočiti i paralelno vjerovanje u velik
broj autohtonih histarskih i liburnskih kultova na širem području Istre. Tako se na pulskom
ageru pojavljuje ukorijenjeno štovanje Eje (Eia) od Pule do Dvigrada, Sentone (Sentona) koja
je nositeljica liburnijske kultne prevalencije kao i poznate Ike (Ica). Međutim u religijskom
rangu svoje vrste osobito su važna božanstva Tera Histrija (Terra Histria), Borija (Boria),
Trita (Trita) i Nebre (Nebres). Tera Histrija pojavljuje se na porečkom ageru, gdje druga
autohtona božanstva nemaju osobito važno mjesto izuzev sinkretizirane Minerve Flanatike
(Minerva Flanatica). Na istočnoj obali Istre supremaciju nose ženski kultovi: Sentona
(Sentona), Ajitika (Aitica), Jutosika (Iutossica), Irija Venera (Iria Venus) i Ika (Ica), kojih
nema na području sjeverne i kontinentalne Istre (Jurkić, V., 1972a, 209-223; Jurkić, V., 1974,
7-33; Jurkić, V., 205, 37-47).

Dostupni podaci govore da je istarsko područje, posebice njegov južni dio, u rimsko
doba bilo ipak pod manjim utjecajem Akvileje (Aquileia) i šireg područja Veneta, a jačim
histarske tradicije utemeljene i njegovana na gradinskoj kulturi, koja je izražajnije radijalno
zračila iz posthistarskog Nezakcija. Autohtona božanstva ugrađena u domaća svetišta
Nezakcija i Pule nisu dopuštala potpunu duhovnu i religioznu romanizaciju žitelja tih naselja i
okolice, gdje se osim autohtonih kultova kojih su poklonici bili većinom orijentalci, štovao i
određen broj orijentalnih importiranih kultova prihvatljivih starosjediocima. Takvi grčko-
orijentalni vjerski utjecaji prodirali su u Istru posebice nakon Bitke kod Akcija 31. g. pr.
Krista i zadržali su se u velikoj mjeri sve do kasne antike i početaka kristijanizacije (Jurkić,
V., 1979b, 208-217; Jurkić, V., 1999, 31-46; Jurkić, V., 2005, 55-56).

5
 Prodor helenističkog utjecaja odražava se u antičkoj Puli i u graditeljskom naslijeđu,
jer je sepulkralni i memorijalni koncept i realizacija Sergijeva slavoluka prožet utjecajem
klasične helenističke umjetnosti koja se očituje u iznimnoj eleganciji graditeljstva kao i u
dekoraciji florealnim, životinjskim i ljudskim prikazima (Džin, K., 1991, 11.32). Takav
klasični utjecaj življenja odražavao se i pri gradnji dvaju rimskih kazališta u Puli, njihovom
ukrašavanju grčkim mramorom s motivima raznovrsnih kazališnih maski i jonskim volutama
(Mlakar, Š., 1979, 133-139; Manasse G.C., 1978, 127-162). Konačno i arhitektonska
koncepcija pulskog amfiteatra ima u nekim svojim osnovama sličnosti s kazališnim zdanjima,
jer je taj grandiozni objekt jugoistočnim stubištem sjedišta usječen u padinu brda, a
sjeverozapadne baze su temelji ukupnosti građevinskih supstrukcija iz Augustovog doba.
Upravo zbog takvog graditeljskog rješenja u srednjovjekovnoj su literaturi pulski amfiteatar
često smatrali klasičnim teatrom. Premda je konfiguracija terena diktirala gradnju, da nije bilo
klasične graditeljske tradicije, pitanje je bi li se rimski arhitekti koristili padinom brda i
idejnom koncepcijom kazališta za gradnju amfiteatra ili bi ga smjestili na ravno polje (npr.
Campus Martius) koje je idejno i izvedbeno najprilagodljivije za izgradnju tipičnoga rimskog
amfiteatra. U takvom amfiteatru, koncepcijski raspetom između helenističkih i rimskih
modela gradnje, zbivao se i sukob duhovnoga i religioznog karaktera, kako štovanjem
sinkretističkih kultova prožetih autohtonom i rimskom moralnom i religioznom poukom, tako
i sukobom mnogoboštva i kristijanizacije kroz poznate krvave martirije (Stanković, P., 1822,
16 i d.; Mirabelli Roberti, M., 1943, 6; Mlakar, Š., 1957a, 5 i d.: Jurkić, V., 2003, 9 i d.).
Uočavajući važnost autohtonih elemenata u duhovnoj i materijalnoj kulturi od prapovijesti do
rimske dominacije u Istri, te utjecaje morskim i kopnenim vezama s obzirom na povoljan geo-
povijesni položaj Istre između Istoka i Zapada, do u tančine nam se razotkrivaju bitni oblici
postojanosti na istarskom tlu koje je često bilo pošteđeno vojnih sukoba što su kroz stoljeća
harali na širim područjima. Tako je Istra, unatoč jakoj helenizaciji u prapovijesti i
protopovijesti, dugo zadržala jake autohtone tradicije koje se u kulturi ljudskog izražavanja
odražavaju u kamenim skulptorskim djelima i dekorativnim elementima, ali i jakoj religioznoj
tradiciji, retenciji kultova kao i načinu življenja duboko u rimsko doba, sve do pojave
kršćanstva u južnom i zapadnom području poluotoka. Takve autohtone tradicije zadržale su se
i u središnjoj i sjevernoj Istri, posebice u ritusu pokapanja pokojnika izravno u zemlju bez
cinerarnih ola ili urna, odnosno u poznatim nam imenima romaniziranih Histra kao npr.
Voltimesis, Opla, Petala, Petalikus, Hostia, Melosocus, Megaplinus ili u nazivima mjesta:

6
Nugla, Albona, Flanona itd. (Jurkić, V., 1979a, 208-217; Rendić-Miočević, D., 1981, 67-76;
Jurkić, V., 1983, 7-24, Jurkić, V., 1983b, 7-17).

Utjecaji iz sjevernog alpskog kruga i podunavskog područja koji su prodirali kroz

Postojnska vrata u rimsko su doba bili veoma slabi, posebice u domeni materijalne kulture.
Nakon Bitke kod Akcija 31. godine pr. Krista sve do Hadrijanova doba u 2. stoljeću nakon
Krista, u Istri jačaju utjecaji Orijenta, koje donose rimski došljaci ili ti utjecaji prodiru
importom materijalne kulture. Uz oficijelne antičke kultove štuju se sinkretizirana božanstva,
a uzvišena duhovnost i umjetnost u službi je javnih i upravnih vlasti koja je izvršitelj htijenja
moćnih članova carskih i patricijskih obitelji. Upravo takvo službeno ozračje u umjetnost
temeljilo se na jakim helenističkim utjecajima, izravno s Istoka ili posredstvom Rima,
predvođeno službenicima, svećenicima, trgovcima, obrtnicima, oslobođenicima i robovima
orijentalnog podrijetla.

2. Autohtona (histarsko-liburnska) božanstva

Na području istarskog poluotoka, a posebice u dijelu južne i jugoistočne Istre, štovala

su se do rimske okupacije 177. g. pr. Krista pretežno ženska autohtona lokalna božanstva.
Administrativnom podjelom, tj. Agripinom reformom 12. g. pr. Krista granica Carstva
pomaknuta je na rijeku Rašu (Arsia) čime je Istra podijeljena na dva dijela. Južna, zapadna,
središnja i dio sjeverne Istre ostali su u sklopu Desete italske regije Venetia et Histria, a
istočna je Istra ušla u sastav provincije Dalmacije i kasnije je bila poznatija pod nazivom
Liburnija, prema ilirskom plemenu Liburna. Usprkos takvim etničkim, graničnim i
administrativnim podjelama, koje se ne mogu zanemariti u povijesnom razvoju, fenomen
religije i kulta u relaciji starih prapovijesnih vjerovanja prema helenističkim i grčko-rimskim
religioznim kretanjima može se pratiti jedinstveno na cijelom području Istre u antičko doba .1

Većina autohtonih kultova poznata je s pronađenih i sačuvanih natpisa na votivnim

spomenicima podignutim u rimsko doba, a iznimku čini monumentalna prapovijesna skupina
skulptura žene koja rađa (Magna Mater) i muškog božanstva (jahač)(Puschi, A., 1905, 50-53;
Mladin, J., 1966, 28-129; Jurkić, V., 1978a, 37-47; Kukoč, S., 1987, 75 i d.). Ova kamena
skulptura otkrivena je u Nezakciju (Nesactium) (Puschi, A., 1905, 50), organiziranom i
1
Noviju literaturu o kultovima u Istri vidi u: Jurkić, V., 1985, 275, bilj. 1; Jurkić, V., 2005, 268-282.

7
utvrđenom gradinskom naselju s kontinuitetom od brončanog doba i najmlađe faze željeznog
doba (3/2. stoljeće pr. Krista), kada postaje, prema dostupnim vrelima, prijestolnica
plemenskog saveza Histra. Nezakcij je, prema Titu Liviju (Liv., Nat. Hist., 41, 2, 9), osvojen
u proljeće 177. godine pr. Krista nakon žestoke borbe između podanika histarskog kralja
Epulona i vojnika rimskog vojskovođe Marka Klaudija Pulhra (M. Claudius Pulcher), a u tom
nepoštednom ratu pala su pod rimsku vlast i druga glavna ilirska utvrđena naselja (Faverija,
Mutila) (Križman, M., 1979, 192-193). U razdoblju rimske vladavine, u 1. stoljeću nakon
Krista (nakon vladavine cara Klaudija) (Mlakar, Š., 1962, 1.48; Jurkić, V., 1983c, 10; Jurkić,
V., 183d, 39-40, 87, 89; Jurkić, V., 1985 b, 70), Nezakcij je stekao rang municipija i spominje
se kao Res publica Nesactiensium na zavjetnom žrtveniku podignutom caru Marku Antoniju
Gordijanu III. (238 – 244. g.) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 672; Jurkić, V., 1983b, 9-10;
Margetić, L.,1996, 143-146; Džin, K., 2005, 232).

Kao administrativno središte sačuvao je svoju važnost ne samo u duhovnom već i u

kulturnom smislu, što se temeljilo i na njegovoj tradiciji najstarijega poznatog autohtonog
kulturnog i kultnog središta Istre, s razvijenim umjetničkim stvaralaštvom još od brončanoga i
željeznog doba. Sastavni dio te ktonične tradicije potvrđuju navedena skulptura žene koja
rađa, fragmenti skulptura nagih mladića, skulpture kurosa i kamene ploče ukrašene
geometrijskim motivima (Mladin, J., 1966, 28 u d.; Forlati Tamaro, B., 1927, 116-131; Duhn
v. F.-Messerschmidt, 1939; Fischer, J., 1983, 28, 75-76; Fischer, J., 1984, 9-98; Stipčević, A.,
1983, 27, 74; Stipčević, A., 1996, 65-68; Šašel Kos, M., 1999m 25-29).

Prije analize specifičnosti i važnosti autohtonih nezakcijskih kultova nužno je također

naglasiti da je Nezakcij jedino povijesno naselje u Istri u kojem se vjerojatno isprepliću
mikenska, grčka arhajska, etrurska i mlađa helenistička kultura u osobitom intenzitetu. Dokaz
o mikenskom i kasnije arhajsko-grčkom prožimanju s autohtonom tradicijom može se pronaći
u kompleksnosti utjecaja dekorativnih elemenata meandra i spirale na kamenim dekorativnim
pločama (stelama?)(Fischer, J., 1996, 69-80) već u 11. stoljeću pr. Krista kao i na keramici
histarske provenijencije (Mladin, J., 1983, 24-25, 71.72; Mihovilić, K., 1972, 367; Mladin, J.,
1996, 47-53; Glogović, D., 1996, 56-59). Trgovački uvoz daunske keramike u Istru i izravan
donos grčke i korintske keramike u 5. stoljeću pr. Krista, te ostale nađene keramike od 4. do
2. stoljeća pr. Krista oslikane grčkim i helenističkim motivima, utjecali su na promjenu i
prožimanje ukusa i htijenja Histra. Uvjetovanost tih grčkih i helenističkih prožimanja
neminovno je proistekla iz intenzivne gospodarske i kulturne povezanosti istarskog poluotoka

8
s helenističkim svijetom uopće od najstarijih vremena, što dokazuju svakim danom sve
brojniji arheološki nalazi materijalne kulture (Batović, Š., 1972; Kučar, V., 1979, 85-121;
Mihovilić, K., 1983; Glogović, D., 1996, 56-59).

Nedvojbeno je da je gospodarska i kulturna razmjena sa sredozemnim svijetom

pridonijela da autohtono žiteljstvo u svojoj rustičnoj plemenskoj atmosferi življenja i
stvaranja, ratovanja i propadanja poprimi grčke i helenističke utjecaje, posebice u sferi
vjerovanja, u djelokrugu najsuptilnijeg prožimanja duhovnih utjecaja.

Najtemeljitije je ta simbioza postignuta u interpolaciji elemenata kulta plodnosti, koji

je zastupljen kod svih poznatih prapovijesnih i kasnije klasičnih naroda, naravno u njihovoj
specifičnoj pojedinačnoj interpretaciji (npr. Gea-Kibela, Magna Mater ili Gea-Tellus, Magna
Mater – Ops itd.) (Jurkić, V., 1978a, 37-44).

Kult Velike Majke, ponikao iz prastarog štovanja prirode i materinstva, kao glavne
obnavljajuće snage u društvu, importiran je s Istoka, a na području Nezakcija naišao je na
odgovarajuću podlogu u prastarim domaćim vjerovanjima. Jedinstveni naturalistički prikaz
žene koja rađa jedan je od najstarijih takvih prikaza u jugoistočnoj Europi. Kako se ta
skulptura pojavljuje u skupini s muškom osobom, figuralno prezentiranom kao jahačem
kojem je reljefno istaknut falus, nedvojbeno se kompozicija može povezati s motivom
oplodnje i rađanja. Zanimljivo je da taj fenomen u antičkoj umjetnosti nije nigdje u
monumentalnoj kamenoj skulpturi predočen na takav realističan način i u takvoj koncepciji.
Stoga prapovijesno razdoblje Nezakcija u umjetničkim okvirima i kultnim shvaćanjima čini
posebno zaokruženu iznimku koja još traži istančanije analize i moguće poveznice (Mladin,
J., 1966; Jurkić, V., 1972, 43-76; Jurkić, V., 1978, 285-298; Fischer, J., 1984, 9.98).

Budući da nam na temelju otkrivenih votivnih zapisa iz rimskog doba nisu poznata
različita muška autohtona božanstva, kao što je to uobičajeno na području antičkog svijeta,
već znamo za samo jedno autohtono božanstvo i to u obliku interpretatio Romana kao
Melosok August (Melosocus Augustus) i u grčkoj interpretaciji kao Theo Melisoko, također
vjerojatno iz Nezakcija ili najbližeg areala Faverije (Mutvoran ?) (Forlati Tamaro, B., 1947,
br. 661, 662; Degrassi, A., 1970, 617; Jurkić, V., 1972a, 210; Jurkić, V., 1970, 6; Jurkić, V.,
1974, 6; Jurkić, V., 1981, 162-164; Jurkić, V., 1983, 15; Jurkić, V., 1985, 279; Matijašić, R.,
2000a, 8-9; Jurkić, V., 2995, 130) moglo bi se skulptorsko ostvarenje itifaličkog jahača

9
povezati s tim jedinim autohtonim muškim božanstvom kojeg su neki autori uvjetno nazvali
„trački konjanik”. Teza o tračkom konjaniku mogla bi se eventualno povezati s mitom o
Argonautima (Križman, M., 1979, 30, 35, 41, 45-55, 71, 85-86, 209 i dr.) koji je i
reminescencija na trgovačke kontakte Jadrana s Egejem preko kojih se mogao afirmirati i
kultni i religiozni utjecaj.

Druga je prapovijesna kamena skulptura Dvojna glava, koja aludira na autohtono

podrijetlo i ima neke gotovo božanske značajke. To je kompozicija u obliku sijamski spojenih
glava s dva lica. Jedno lice nosi karakteristike osmijeha, a drugo je ozbiljno s komponentama
zbiljske tuge. Po kompoziciji skulptura podsjeća na Jana Bifronsa (Janus Bifrons), boga svih
početaka, najstarije latinsko božanstvo kojem su i Rimljani unatoč importu mnogih grčkih i
orijentalnih kultova i interpretacija, zadržali izvornu važnost do kasne antike. Budući da se
prve likovne interpretacije Jana Bifronsa nalaze na rimskom ljevanom brončanom asu iz 4.
stoljeća pr. Krista, a stilska interpretacija Dvojne glave iz Nezakcija aludira i na likove Kora s
atenske Akropole iz 5. stoljeća pr. Krista, u ovoj jedinstvenoj histarskoj skulpturi osjeća se
nesumnjivo grčko-arhajski utjecaj u stilskoj obradi (Puschi, A., 1905, 50 i d.; Sticotti, P.,
1902, 121; Gnirs, A., 1915, 147-149; Gnirs, A., 1925, 123, sl. 75; Zisi, M.-Popović, Lj., 1960,
18; Fischer, K., 1983, 28, 75-76; Fischer, J., 1996, 69-80). Međutim, budući da su Histri bili u
svezi s etrurskom civilizacijom, o čemu govore i nalazi importiranog etrurskog materijala u
histarskim grobnicama i grobovima (Mihovilić, K., 1980, 279-283; Mihovilić, K.- Matijašić
Buršić, K., 1985, 31-51; Mihovilić, K., 1996, 9-64), posebice onim u Picugima, Nezakciju i
Bermu, sličnosti izraza lica s Apolonom iz Veja i drugim etrurskim skulptorskim
ostvarenjima, povezuje Dvojnu glavu sadržajno s italskom, a likovno s etrurskom umjetnošću.

Već dva navedena primjera religioznih i kultnih značajki Histra u Nezakciju, kao i
arheološka materijalna građa, koja upućuje na veze Nezakcija s kulturom Este u
sjeveroistočnoj Italiji, grčkim tlom i halštatskim krugom na sjeveru, govore da je Nezakcij u
prapovijesti i kroz razdoblje klasične antike bio žarište gospodarskih, kulturnih i umjetničkih
kretanja kojima je izvorište bilo u kultnim osnovama i razvijenim vjerovanjima (Mihovilić,
K., 1996, 61-64; Jurkić, V., 1996, 81-90; Kozličić. M., 1996, 135-165).

U rimsko se doba kontinuitet štovanja kulta plodnosti u Istri, a osobito u Nezakciju,

koji je iskonski figuralno koncipiran već u prapovijesti, može gotovo sustavno pratiti kroz
nekoliko aspekata. Štovanje Velike Majke, temeljeno na autohtonoj tradiciji, u rimsko je doba

10
figuralno izraženo u klasičnoj mramornoj sjedećoj skulpturi također otkrivenoj u Nezakciju
(Jurkić, V., 1972, 50-51, 59, tab. VI-VII; Jurkić, V., 1972a, 211-212, bilj. 31; Jurkić, V.,
1974, 9-10, bilj. 37; Jurkić, V., 1975, 293-294, sl. 3; Mlakar, Š., 1978, 56 sa slikom). U Puli
se manifestira kroz zavjetne natpise dendroforima (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 155;
Mommsen, Th., 1872-1877, br. 81; Jurkić, V., 1972, 50.51, 59) i posredno kroz reljefne i
skulptorske prikaze Atisa koji su bili vjerni službenici Velike Majke (Jurkić, V., 1972, 49-50;
Jurkić, V., 1972a, 212; Jurkić, V., 1974, 10; Jurkić, V., 1975, 291, bilj. 30; Jurkić, V., 1978,
175-188). Isti se kult izričito navodi na natpisu iz Jesenovika (Degrassi, A., 1933, 381 s
fotografijom = Degrassi, A., 1962, 887-889 sa slikom; Degrassi, A., 1936, br. 198; Swoboda,
R. M., 1969, 207, br. 19; Degrassi, A., 1970, 625; Jurkić, V., 1972a, bilj. 30b; Jurkić, V.,
1972, 67, tab. 8; Jurkić, V., 1974, 7-33, bilj. 36b; Jurkić, V., 1975, 298, sl. 4; Vermaseren, M.
J., 1978, 100, br. 250;), lokaliteta u dolini rijeke Raše, u blizini granične linije s Liburnijom.
Svi ti podaci i neosporene konstatacije govore o veoma jakom helenističkom i orijentalnom
utjecaju koji je vladao na području Istre od prapovijesti do kasne antike.

Osim kulta plodnosti, razvijajući se u raznim dominantnim varijantama specifičnih

religioznih spoznaja, u antičko se vrijeme na području Istre slave brojni autohtoni kultovi
ženskog roda, koji su se sačuvali na natpisima u čistom imenskom obliku ili u rimskoj
interpretaciji. Tako se pojavljuju božanstva koja su se slavila u autohtonoj histarskoj tradiciji:
Borija (Boria), Trita, Nebre (Nebres), Sentona, te Eja (Eia) (Degrassi, A., 1970, 616; Jurkić,
V., 1972a, 209-210; Jurkić, V., 1974, 5; Jurkić, V., 1981, 151; Jurkić, V., 1983, 8) i Ika ili Ica
(često uz apelativ Augusta) (Jurkić, V., 1974, 38; Jurkić, V., 1981, 160; Jurkić, V., 1983, 9;
Šašel Kos, M., 1999, 70, 73-74; Jurkić, V., 2005, 122-124, 137; Matijašić, R., 2005, 202) i
Irija Venera (Iria Venus)(Šašel Kos, M., 70-71; Jurkić, V., 2005, 128). Ta božanstva stječu
kontinuitet štovanja u rimskoj interpretaciji svojstvenoj rimskom slobodnom religioznom
shvaćanju. Posebnost čini domaće božanstvo s natpisa u Rovinju, koje se ističe dvojnim
imenom Seiksomnija Leucitika (Seixomnia Leucitica). Potrebno je ipak uočiti da su dedikanti
na zavjetnim natpisima uglavnom orijentalci (npr. Evangelus colonorum polensium Boriae
V.S.L.M.) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 2; Henzen, G., 1856, br. 5945; Kandler, P., 1855,
172; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 7; Tomaschek, G., 1885, 98; Dessau, H., 1892-1916, br.
4893; Krahe, J., 1929, 24; Degrassi, A., 1970, 616; Jurkić, V., 1972a, 210; Jurkić, V., 1974, 6;
Šašel Kos, M., 1999, 66, 71-72).

11
 U padežnom obliku ime Sexomniai Leuciticai, nastavcima u dativu na -ai, ukazuje na
utjecaj gramatičkih oblika s Istoka, koji je bio uvriježen u praksi još u doba Republike. Na to
navodi i jezični oblik Polates za stanovnike Pule, stariji po obliku od kasnijih Polentii. Naime,
u doba Republike stanovnici Pule nazivani su Polates, a u doba Carstva Polentii (Forlati
Tamaro, B., 1947, br. 29 i br. 642).

Poznato je da su se u skladu s rimskom vjerskom tolerancijom autohtona božanstva

štovala usporedo sa službenim rimskim bogovima. Taj je princip bio proširen na tršćanskom,
porečkom i pulskom ageru, te na dijelu istarske Liburnije u sklopu provincije Dalmacije.

Pomnim pregledom autohtonih kultova u antičkoj Istri u odnosu na helenističko i

grčko-rimsko vjerovanje mogu se uočiti dvije bitne značajke. Autohtoni su kultovi u tijeku
svog razvoja u Istri bili pod utjecajem helenističkih vjerovanja na antičkom Sredozemlju, a
vjerojatno su poprimili neka obilježja etrurske religije.

Prevaga ženskih kultova upućuje na jaku tradiciju matrijarhata uopće i nadmoć

matrijarhalnih odnosa prije nastupa vojne demokracije u Histra (Jurkić, V., 1983, 15; Šašel
Kos, M., 1999, 63; Jurkić, V., 2005, 116-117). Osobito je bilo izraženo štovanje kulta
plodnosti i slavljenje roditeljica, zanosilo se plodnošću bilja i stoke, tako da su u izvornom
obliku dominirala božanstva uvriježena u lokalnoj tradiciji, koja rimskim osvajanjem
poluotoka ostaju priznata u čistom autohtonom obliku ili u rimskoj verziji interpretatio
romana.

3. Iliro-rimski kultovi

Rasprostranjenost, brojnost i specifičnost iliro-rimskih kultova u rimsko doba na

području Istre jedna je od osobitih značajki razvoja duhovne kulture u ovim krajevima, bilo da
su administrativno pripadali Desetoj italskoj regiji Venetia et Histria do rijeke Raše bilo tzv.
Liburniji u sklopu provincije Dalmacije.

Godina 177. pr. Krista, kada su Iliri bili poraženi u Nezakciju (Nesactium) i od kada
počinje gotovo sedmostoljetna vladavina Rimljana istarskim poluotokom, nije i godina
definitivnoga duhovnog pokoravanja Ilira. O religioznom životu Ilira, posebice Histra i

12
Liburna, koji je vjerojatno bio vrlo raznolik, nisu otkriveni brojni i sačuvani mnogi arheološki
materijalni nalazi (Stipčević, A., 1974, 180-218). Poznata je često spominjana monolitna
kamena skulptura žene koja rađa, jedini antropomorfni likovni prikaz ženskog autohtonog
božanstva, Velike majke (Magna Mater), koja personificira u simboličnom smislu kult
plodnosti uopće (Forlati Tamaro, B., 1925, 116-143; Duhn, F.-Messerschmidt, 1939, 145;
Vasić, R., 1965, 151-154; Stipčević, A., 1961; Medini, J., 1976, 185-207: Šašel Kos, M.,
1999, 207).2 Utemeljenu pretpostavku da ova jedinstvena kamena skulptura predstavlja
Veliku majku svih bogova podržali su mnogi istraživači ilirskog religijskog fenomena i
kultova, iako će ova problematika i nadalje biti otvorena do daljnjih otkrića (Jurkić, V., 1972,
39.76; Jurkić, V., 1972a, 206-223, bilj. 2; Jurkić, V., 1974, 9, bilj. 2; Jurkić, V., 1975, 285-
298).

Međutim, specifičnost autohtone tradicije Histra i Liburna u duhovnom životu u

rimsko doba osobito se odražava u ilirskom nejedinstvenom, ali vrlo utilitarnom religijskom
sustavu koji je odolijevao nedaćama rimske vojne i kulturne ekspanzije, a zasigurno je
nadživio nekoliko stoljeća dug proces romanizacije u Istri.

Na području Nezakcija otkriveni su u prošlom i našem stoljeću brojni kameni

spomenici (Sticotti, P., 1904, 15 i d.; Puschi A., 1905, 3 i d.; Mladin, J., 1966, 28 i d.; Fischer,
J., 1983, 28-76; Fischer, J., 1984, 9-98; Stipčević, A., 1969, 65-68) i zavjetni žrtvenici iz
rimskog doba, posvećeni ponajprije ilirskim autohtonim ženskim božanstvima (Jurkić, V.,
2005, 39-47). Tako je u ruševinama grada otkrivena votivna ara božici Eji (Eia) koje natpis
glasi: Eiae Aug(ustae) L(ucius) Torius Stephanus v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (Forlati
Tamaro, B., 1947, br. 660). Žrtvenik je klasične forme, dobre zanatske obrade i pravilnih
slova (Puschi, A., 1905, 291; Gnirs, A., 1915, 161-162, br. 445, sl. 116; Forlati Tamaro, B.,
1930, 7, sl. 2; Degrassi, A., 1970, 616; Jurkić, V., 1972a, 209-210; Jurkić, V., 1974, 5; Jurkić,
V., 1981, 151, sl. 3, bilj. 8; Jurkić, V., 1983, 8). Eja se spominje na još jednoj ari rustičnije
forme (Kandler, P., 1855, f. 252; Burton, R.F.-Scampicchio, A., 1880, 23; Weisshäupl, R.,
1895, 18 i d.: Puschi, A., 1905, 292; Degrassi, A., 1970, 616; Jurkić, V., 1974, 5-6; Jurkić. V.,
1981, 151, sl. 4; Jurkić, V., 1983, 8, sl. 11). Na njoj je uklesan natpis: Ei(a)e Aug(ustae)
sac(rum) Brissinius Ier[---] v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)(Forlati Tamaro, B., 1947, br.
659). Prema B. Forlati Tamaro ti se žrtvenici mogu datirati u 2. odnosno u 3. stoljeće.
2
Većina autora koji su do sada bavili problemom podrijetla i datacije kamene plastike iz Nezakcija, osobito
monumentalne skulpture božice koja rađa, smatra da je ona formirana pod arhajskim grčkim utjecajem i da
se može datirati u 6. ili 5. st. pr. Krista. Za starija istraživanja i dataciju vidi u: Mladin, J., 1966, 5 – 22.

13
Međutim, upravo se na tim žrtvenicima može lijepo pratiti kontinuitet štovanja kulta božice
Eje, jer je zavjetni žrtvenik Torija čiste klasične forme, pravilne kapitale koja je u krajevima
trokutasto pravilno izvučena i karakteristična je za pismo 1. stoljeća. Zavjetni spomenik što ga
podiže Brisinije idejno je komponiran u rustičnijem bloku kamena vapnenca, neujednačenijeg
je pisma kod kojeg onomastičkoj formuli nedostaje prenomen. Stoga se na osnovi tih značajki
može datirati u kraj 2. i početak 3. stoljeća (Jurkić, V., 1979b, 213; Jurkić, V., 2005, 122-
123).

Likovna interpretacija božice Eje nije poznata. Možda se ona može prepoznati u
reljefu ženskog lika isklesanom u medaljonu zabata malog hrama ili grobne cjeline iz
Nezakcija (Sticotti, P., 1905a, 213-223, tab. 3/1), nedaleko kojeg su nađeni i spomenuti
zavjetni žrtvenici. Prema koncepciji i tipu frizure, reljef se datira u prvu polovicu 1. stoljeća
(Matijašić, R., 1996, 105-107; Jurkić, V., 2005, 124; Jurkić, V.- Džin, K., 2006, 117-118).

U Nezakciju su se štovala i druga ženska ilirska božanstva. Jedno od njih je Trita.

Zavjetni žrtvenik ove autohtone božice zdravlja ili nimfe voda otkriven je na arealu iskopa
rimskih termi. Kratak natpis glasi: Tritae Aug(ustae) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 665). U
nazivu božice se očituje tzv. interpretatio romana postignuta dodavanjem apelativa Augusta –
uzvišena, jednako kao i u prethodnim slučajevima kod božice Eje. Svakako je u oba slučaja
riječ o ilirsko-rimskim sinkretističkim ženskim božanstvima (Eia Augusta i Trita Augusta).
Međutim u Istri ime Trita nije uobičajeno. Može se prepoznati u imenima s područja Bosne i
Hercegovine, u oblicima Tritan, Tritanon ili Traitano (Šašel Kos, M., 1999, 73; Jurkić, V.,
2005, 136). To se ime može usporediti s imenom Trittian, božanstva Galliae Narbonensis.3
Stoga je još uvijek ilirsko ili iliro-keltsko podrijetlo ove božice diskutabilno. Zavjetni žrtvenik
s njezinim imenom iz Nezakcija veoma je rustičnog oblika, kakav je i uklesani natpis, te se
spomenik može datirati u 3. stoljeće (Puschi, A., 1905, 293; Degrassi, A., 1970, 618; Jurkić,
V., 1972a, 210; Jurkić, V., 1974, 6; Jurkić, V., 1981, 153, sl. 6; Jurkić, V., 1983, 9).

Zanimljiva je pojava štovanja Histrije (Histria), božanstva koje nosi ime regije –
Deciorum Terrae Histriae. Vjerojatno se ime odnosi na božanstvo koje je nekada bilo
zaštitnicom cijeloga zemljopisnog područja (Istre) kao i nastanjenog žiteljstva (Histra). To je
votivna ara Terrae Histriae, otkrivena nedaleko od rimske ceste koja je vodila iz Nezakcija za
3
O ilirskom podrijetlu imena Tritan i Tritanon vidi: Patsch, C., Wissensch. Mittheilungen aus Bosnien und
Herzegovina, 4, 1896, 287; Krahe, J., 1929, 117. Usp. sličnost Trite s Trittian, božicom Galliae
Narbonensis kod ROSCHER W., 1884, 5, 1210.

14
Pulu. Natpis na ari glasi: Thalassa D]eciorum Terrae Histriae v(otum) s(olvit) l(ibens)
m(erito) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 664). Spomenik je izrađen od masivnog vapnenačkog
bloka, ispisan je krupnim pravilnim slovima, izradio ga je i postavio rob ili robinja. Smatra se
da se može datirati u 1. stoljeće (Sticotti, P., 1908, 222, br. 8; Sticotti, P., 1934, 253; Degrassi,
A., 1970, 618; Jurkić, V., 1972a, 210; Jurkić, V., 1974, 6, bilj. 8; Jurkić, V., 1981, 153;
Jurkić, V., 1983, 9; Jurkić, V., 2005, 126).

Histria ili Terra Histria ili Istria, ovisno o rimskoj grafiji, nije se štovala samo lokalno
na području Nezakcija, već – što je važno – i na prostranom istarskom području. Tako se
jedno mjesto njezina štovanja nalazi u Rovinju ili bližoj okolici, gdje joj je bio podignut manji
hram (fanum), što se čita s natpisa na epistilu: Histriae fanum, ab C(aio) Vibio Varo patre
inchoatum, Q(uintus) Caesius Macrinus perfecit et dedicavit (Forlati Tamaro, B., 1947, br.
641). Građevina se, prema formi epistila i Gaju Vibiju Varu (Caius Vibius Varus) koji ju je
započeo graditi, a Cezije Makrin (Caesius Macrinus) ju je završio i posvetio4, može datirati u
rano carsko razdoblje (Tomasini, J. P., 1837, 46, 429; Tomasini, J. P., 1654, 83; Orsato, S.,
1652, 236; Reinesius, T., 1788, 136; Silvestri, C., 1711, 563; Carli, G. R., 1750, 189; Carli G.
R., 1788, 136; Stanković, P., 1828, 91; Maffei, M. S., 1749, 88, br. 2; Donati, S., 1765, 79, br.
1; Furlanetto, G., 1848, 39, br. 38; Vergotin, B., 1870, 206; Gregorutti, C., 1847, br. 63-64,
261; Kandler, P., 185, 168; Orelli, G.G., 1828, br. 1808; Mommsen, Th., 1872.1877, br. 309;
Pais, H., 1888, 6; Sticotti, P., 1908, 222; Degrassi, A., 1970, 618; Jurkić, V., 1972a, 210;
Jurkić, V., 1974, 6; Jurkić, V., 1981, 153; Jurkić V., 1983, 9-10; Šašel Kos, M., 1999, 67;
Jurkić, V., 2005, 126). Mišljenja smo da je ovaj objekt podignut u razdoblju ranog carstva i da
je bio sastavni dio votivne arhitektonske cjeline, jer je uz njega u 17. stoljeću otkriven i drugi
epistil identičnog stila, posvećen božici Fortuni. Pojava simetričnih dvojnih hramova u Istri
nije neobična, jer ih nalazimo i u Puli, na Brijunima (Verige) i u Nezakciju (Jurkić, V., 2005,
95-110).

Histrija se štovala i u Poreču. Na području foruma, osim tzv. Neptunova hrama

otkriven je 1845. godine vrlo lijep zavjetni žrtvenik koji je posvetila Karminija Priska
(Carminia Prisca). Cjelovit natpis glasi: Carminia L. f. Prisca Histriae terrae v(otum) s(olvit)
l(ibens) m(erito) (Degrassi, A., 1934, br. 1). Prema formi i natpisu žrtvenik se datira u 2.
stoljeće (Kandler, P., 1843-1844, f. 69; Henzen, G., 1856, br. 5812; Gregorutti, C., 1847,

4
Prema B. Forlati Tamaro Gaj Vibije Var bio je član četveročlanog odbora kovnice – quattuorvir monetalis – u
Rimu 37. g. pr. Krista.

15
261; Polesini, F., 1857; Arneth, J., 1850, 297; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 327; Wilmans,
G., 1973, br. 53; Dessau, H., 1892-1916, br. 3918; Roscher, W., 1884, 1, 2697; Sticotti, P.,
1908, 209, 220; Pogatschnig, A., 1914, 49; Degrassi A., 1970, 619; Jurkić, V., 1981, 154, sl.
10; Jurkić, V., 1983, 10, sli. 10).

Na svim do sada navedenim natpisima autohtono ilirsko božanstvo se spominje pod

imenom Histria. Međutim, na votivnoj ari iz Pule čita se natpis: Aeflania Isias Istr[i]ae
[v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)] (Forlati Tamaro, 1947, br. 7). Riječ je o istom autohtonom
božanstvu, s time što je ilirsko ime u prvim stoljećima nakon Krista, kad se datiraju prethodno
spominjani natpisi, čitano i pisano s H kao „Histria”, dok se u 3. stoljeću i kasnije, kad se
ovaj spomenik može datirati, upisuje u čisto rimskoj formi kao Istria (Kandler, P., 1843-1844,
f. 81; Gregorutti, C., 1847, br. 63-64, 261; Kandler, P., 185, 167; Arneth, J., 1850, 296;
Mommsen, Th., 1872-1877, br. 101; Maionica, H., 1879, 44; Degrassi, A., 1970, 619; Jurkić,
V., 1972a, 210; Jurkić, V., 1974, 6; Jurkić, V., 1981, 153; Jurkić, V., 1983, 9-10; Šašel Kos.,
M., 1999, 66.67; Jurkić, V., 2005, 40.43, 125-127).

Na području Pule, starog ilirskog gradinskog naselja, kasnije rimske Pietas Iulia i
Colonia Iulia Pola Pollentia Herculanea,5 također je otkriveno i sačuvano nekoliko votivnih
ara iz razdoblja rimske vladavine na kojim se spominju ženska ilirska božanstva.

Već ranije spomenuta Eja, koja je slavljena u Nezakciju, štuje se i u Puli. Natpis na
zavjetnom žrtveniku, datiran prema klasičnoj formi i tipu slova u 1. stoljeće, glasi: Eiae
Aug(ustae) Ant(onia) Severina v(otum) s(olvit) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 3). Spomenik je
već P. Kandler 1846. godine opisao u svom rukopisu (Kandler, P., 1843-1844, f. 14; Kandler,
P., 1846, 28; Kandler, P., 185, 166; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8; Dessau, H., 1892-1916,
br. 4892; Henzen, G., 1856, br. 5891; Weisshäupl, R., 1901, 189; Degrassi, A., 1970, 616;
Jurkić, V., 1974, 5-6; Jurkić, V., 1981, 151, sl. 11; Jurkić, V., 1983, 8, sl. 11). Pred više od
tridesetak godina pronađen zavjetni žrtvenik u Dvigradu posvećen Eji, u sinkretističkom
obliku definiran kao Eia Augusta, upućuje na širi krug štovatelja ove autohtone božice na
samoj granici pulskoga i porečkog agera. Cjelovit tekst natpisa glasi: Eia Aug(ustae) L.
Gn(aeus) Pollent(ius) v(otum) s(olvit). Zanimljiva je činjenica da zavjetni žrtvenik božici

5
PLIN., Nat. Hist., 3, 129, spominje Pietas Iulia, dok na natpisu nađenom u Puli (I.I., X/I, 85) spominje se
puno ime grada – Colonia Iulia Pola Pollentia Herculanea. Herculanea grad povezuje s Herkulovim kultom
i patronom grada. Više vidi: Forlati Tamaro, B., 1971, 17; Jurkić, V., 1984, 25-52; Matijašić, R.-Matijašić
Buršić, K., 1996, 39-45,

16
Eji u sinkretiziranoj formi posvećuje Puljanin. Gentilicij Polentius je lokalni pulski naziv za
gradske oslobođenike i njihove potomke (Marušić, B., 1971, 19, tab. 20/1; Jurkić, V., 1981,
151, sl. 12; Jurkić, V., 1983, 8, sl. 12: Šašel Kos, M., 1999, 68-70). Na porečkom ageru do
sada nije utvrđeno štovanje kulta božice Eje u bilo kojoj formi.

U Puli se u rimsko doba štuju i domaća božanstva prirodnih pojava. Dokaz za to je

zavjetni žrtvenik posvećen Boriji (Boria). Natpis pronađen 1827. godine glasi: Evangelus
colonorum Polensium (servus) Boriae v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)(Forlatri Tamaro,
1947, br. 1). Neki smatraju da je Borija božanstvo vjetra, te da odatle potječe i naziv poznatog
sjevernog vjetra „bure” (grč. borras), koji je čest u Istri i na Kvarneru (Rosetti, D., 1870, 119;
Orti, I. H., 1836, 1-20; Hemzen, G., 1856, br. 5945; Kandler, P., 1943-1844, f.65;
Savwlsberg, 1859, 145; Kandler, P., 1855, 172; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 7;
Tomaschek, G., 1855, 98; Dessau, H., 1892-1916, br. 4893; Krahe, J., 1929, 24; Degrassi, A.,
1970, 616; Jurkić, V., 1972a, 210; Jurkić, V., 1974, 6). I drugi zavjetni žrtvenik slavi jedno
božanstvo prirodnih pojava, božicu oluje, olujnih kiša i magle Nebre (Nebres od ).
Nađen je 1876. godine na području Marsova polja u Puli, a natpis rustične forme glasi:
Nebribus Tertia Aug(usti serva) pro Barbar[a](Forlati Tamaro, B., 1947, br.17). Taj je
žrtvenik, možda posvećen lokalnim nimfama, važan za popunu poznavanja skale ilirskih
božanstava, koja su se štovala u sinkretiziranoj formi u rimsko doba na pulskom ageru
(Gregorutti, C., 1876, 108; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8133; Weisshäupl, R., 1901, 189;
Sticotti, P., 1914, 123, br. 126; Krahe, J., 1929, 79; Roscher, W., 1884, 3, 69; Conway, R.S.,
1933, 2, 219; Degrassi, A., 1970, 618; Jurkić, V., 1972a, 210; Jurkić, V., 1974, 6; Juekić, V.,
1981, 156, sl. 14; Jurkić, V., 1983, 11; Šašel Kos, M., 1999, 74; Jurkić, V., 2005, 136).

U prikazanom rasponu autohtonih božanstava koja se manifestiraju u čistom obliku

vlastitog jednočlanog imena, ističe se izolirana pojava ženskog božanstva s dvočlanim
imenom, otkrivenog u zapadnoj Istri između Rovinja i Bala na pulskom ageru. To je božica
Seiksomnija Leucitika (Seixomnia Leucitica), koja se spominje na natpisu datiranom u
republikansko doba 1. stoljeća pr. Krista, s obzirom na činjenicu da se ime dedikanta –
građanina Pule – pojavljuje u svojem najstarijem poznatom obliku: Polates.6 Natpis glasi:
Seixomniai Leuciticai Polates (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 642). Zanimljivo je da se padežni
nastavak u genitivu i dativu ne piše ae već ai. Prema R. S. Conwayu i G. Tomascheku ovom
se božanstvu može pripisati keltsko podrijetlo (Conway, R. S., 1933, 219; Tomaschek, G.,
6
O formi Polates posebno vidi u : Forlati Tamaro, B., 1947 (Praefatio, VIII).

17
1885, 95 i d.). Činjenica je da se ova božica na području cijele Istre pojavljuje samo u tekstu
na ovoj ploči, te se teško može odrediti karakter samog božanstva (Kandler, P., b, ff. 30.32;
Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8185; Münsterberg, R.-Patsch, C., 1892, 58; Dessau, H.,
1892-1916, br. 4890; Degrassi, A., 1970, 618; Jurkić, V., 1972a, 210; Jurkić, V., 1974, 6;
Jurkić, V., 1981, 156; Jurkić, V., 1983, 1; Jurkić, V., 1985, 281; Jurkić, V., 2005, 43, 135).

Na istočnoj obali Istre, od rijeke Raše (Arsia) do Trsata (Tarsatica), na području tzv.
ilirske Liburnije, pojavljuju se u natpisima brojna jednočlana ženska imena lokalnih
božanstava. Većina ih je otkrivena na municipalnom ageru rimske Albone (Labin), na kojem
je ustanovljeno postojanje niza utvrđenih ilirskih gradina.7

Najčešće i najštovanije božanstvo na labinskom području Liburnije jest božica

Sentona koja se u Labinu i okolici spominje na tri zavjetna žrtvenika. Jedan je otkriven u
gradu davne 1881. godine, nije poznato gdje se danas nalazi, ali je sačuvan tekst natpisa:
Geminus Boninus Hostiducis Sentonae v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (CIL, III, 10075;
Sticotti, P., 1908, 226; Corelli, M., 1937, br. 12; Degrassi, A., 1970, 618; Jurkić, V., 1972a,
210; Jurkić, V., 1974, 6, bilj. 18b; Jurkić, V., 1981, 158; Jurkić, V., 1983, 12). Iz okolice
Labina je također zavjetni žrtvenik s natpisom: Sentonae sacrum Tullia Fusca v(otum)
s(olviti) (CIL, III, 2910; Degrassi, A., 1934a, 113; Corelli, M., 1937, br. 24; Degrassi, A.,
1970, 618; Jurkić, V., 1972a, 210,; Jurkić, V., 1974, 6, bilj. 183; Jurkić, V., 1981, 158, sl. 18;
Jurkić, V., 1983, 12; Jurkić, V., 2005, 132). Treći natpis posvećen ovoj autohtonoj božici
nalazi se na maloj ari otkrivenoj 1961. godine, koji je jednostavan i jasan, bez ligatura, s
naglašenim T i I longa. Interpunkcije su izvedene trokutnim točkama. Natpis glasi: Sentonae
sacr(um) C(aius) Vibius Florus v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (CIL, III, 2909; Oreb, F.,
1967, 41; Medini, J., 1973, 130; Jurkić, V., 1983, 12, sl. 17; Jurkić, V., 1983, 12, sl. 21;
Jurkić, V., 2005, 132; Šašel Kos, M., 1999, 75; Jurkić, V., 2005, 43-45). Spomenik se prema
obliku i natpisu može datirati u 1. ili 2. stoljeće.

Važno je uočiti, da se na užem teritoriju između Labina (Albona) i Plomina (Flanona)

vrlo intenzivno štovala Sentona, te na tom zemljopisnom području sigurno treba tražiti
iskonski centar kulta ovoga autohtonoga ilirskog božanstva. Na takav zaključak navodi nalaz
većeg broja zavjetnih žrtvenika posvećenih toj božici.

7
O graničnom području provincije Dalmacije (Liburnija) i Desete italske regije Venetia et Histria vidi više u:
Degrassi, A., 1954, 1 – 189.

18
 Iznad plominskog zaljeva nađena je mala ara s uklesanim zavjetnim natpisom:
Sentonae [S]il[ic]ia v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (CIL, III, 10076; Forlati Tamaro, B.,
1928, 405; Corelli, M., 1937, br. 5; Degrassi, A., 1970, 618; Jurkić, V., 1972a, 210; Jurkić,
V., 1974, 6, bilj. 18c; Jurkić, V., 1981, 158; Jurkić, V., 1983, 12, sl. 20; Jurkić, V., 2005,
131), koja se također može datirati u 1. ili 2. stoljeće. U Plominu je nađen zavjetni žrtvenik,
koji se danas nalazi u Rijeci: Sentonae Felix Aug(usti) n(ostri) [v(otum)] s(olvit) l(ibens)
m(erito) (CIL, III, 2901; Kandler, P., d, f.38; Sticotti, P., 1910, 167; Degrassi, A., 1970, 618;
Jurkić, V., 1972a, 210; Jurkić, V., 1974, 6; Jurkić, V., 1981, 158; Jurkić, V., 1983, 12; Jurkić,
V., 2005, 134). Godine 1928. iskopan je nedaleko od regionalne ceste u Plominu žrtvenik sa
zavjetnim natpisom: Senton(a)e Sex(tus) Aem(ilius) v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (CIL,
III, 2900; Forlati Tamaro, B., 1928, 405; Degrassi, A., 1970, 618, bilj. 27; Jurkić, V., 1981,
158, bilj. 29; Jurkić, V., 2005, 133), koji je datiran u gotovo isto vrijeme kao i prethodni: u
prijelaz iz 1. u 2. stoljeće. Iz Plomina vjerojatno potječe i mali zavjetni žrtvenik koji se nalazi
uzidan u vanjskom zidu crkve sv. Jerolima na Trsatu. Zabilježeni tekst prema P. Kandleru
glasi: Sentonae Eutychus v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) (Mommsen, Th., 1972-1877, br.
3026; Kandler, P., 1855, 555; Kandler, P., d, f.38 s opaskom napisanom rukom T. Licijanija;
Sticotti, P., 1904, 226; Degrassi, A., 1942, 1912; Jurkić, V., 1981, 158, bilj. 29; Jurkić, V.,
2005, 134).

Kult autohtone božice Sentone štovan je i u središnjoj Istri, na granici porečkog agera
u sklopu Desete italske regije, nedaleko od Pazina. Votivna ara nađena u zimi 1943/1944.
godine u Katunima kod Boljuna vjerojatno je pripadala malom sacelumu kojeg su
arhitektonski ostaci vidljivi i danas. Natpis glasi: Sentonae Silicius Rufus d(ono) d(edit)
(Mlakar, Š., 1957, 461-462, sl. 30; Jurkić, V., 1981, 158, sl. 20; Jurkić, V., 1983, 12, bilj. 30,
sl. 20; Jurkić, V., 2005, 133; Matijašić, R., 2005, 202-203). Žrtvenik je bio ukrašen na
bočnim stranama, ali se reljefni prikazi danas teško razabiru, pa je gotovo nemoguće odrediti
pobliže oznake božice ili njezinih dedikanata.

Budući da je na ovom dijelu istarskog područja, u Labinštini, ipak najbrojnije

zastupljeno žensko božanstvo Sentona, nepoznata obilježja i značenja, ono bi se, prema W.
Roscheru, gotovo moglo izjednačiti s Herom, čiji je žrtvenik 1870. godine nađen nedaleko od
Brijana kod Čepića (CIL, III, 8126; De Franceschi, C., 1889, 177; Corelli, M., 1937, br. 10;
Jurkić, V., 1978a, 40). Prema D. Holderu, ovo bi božanstvo možda moglo biti keltskog

19
podrijetla, no za takvu pretpostavku – smatra se – još uvijek ne postoje dovoljni arheološki
dokazi, a onomastičke studije za istarsko područje nisu u potpunosti izvršene i
usustavljene(Jurkić, V., 2005, 43-44, 47; Matijašić, R., 2005, 201-202).

Na uskom priobalnom području istočne Istre poznata su nam druga autohtona

božanstva čije se štovanje protegnulo i u rimsko doba. Tako se Jutosika (Iutossica) spominje
na zavjetnom žrtveniku nađenom 1886. godine u Labinu, čiju je zavjetnu posvetu pročitao P.
Kandler: (T(itus) Granius Voltimes(is) f(ilius) Rufus Iutossicae v(otum) s(olvit) l(ibens)
m(erito) (CIL, III, 10074; Dessau, H., 1892-1916, br. 4884; Sticotti, P., 1908, 226; Corelli,
M., 1037, br. 34; Jurkić, V., 1972a, 210, bilj. 18; Jurkić, V., 1974, 6; Jurkić, V., 1981,
158.159; Jurkić, V., 1983, 13; Jurkić, V., 2005, 135; Matijašić, R., 202-203). Ajitika (Aitica)
je poznata prema natpisu na žrtveniku otkrivenom oko 1947. godine u Rapcu, gdje se
spominje kao Augusta: Aiticae Aug(ustae) T(iti) Gavilli(orum) Voltimes …(Jurkić, V.,
1972a, 210; Jurkić, V., 1974, 6, bilj. 20; Jurkić, V., 1981, 160; Jurkić, V., 1983, 13, bilj. 33).

Zanimljivo je božanstvo Ika (Ica), čije identično ime i danas nosi naselje nedaleko od
Rijeke. Područje ispod Učke poznato je po brojnim izvorima slatke vode, te se ovim imenom
možda nazivala lokalna nimfa izvora i voda. Dosada su poznata dva zavjetna žrtvenika
posvećena ovoj božici: jedan nađen ispod plominskog kaštela (Flanona), a drugi u Puli
(Pola). Plominska ara s posvetom Iki (natpis glasi: Ica) nalazila se uzidana iznad izljeva za
vodu s jednog izvora (Mommsen, Th., 1872-1877, br. 3031; Sticotti, P., 1908, 226-227;
Degrassi, A., 1934b, 899; Degrassi, A., 1970, 617; Jurkić, V., 1972a, 210, bilj. 18; Jurkić, V.,
1981, 16, bilj. 34; Jurkić, V., 1984, 6, bilj. 19a; Jurkić, V., 2005, 137; Matijašić, R., 205, 202).
Druga ara posvećena istom božanstvu otkrivena je 1954. godine u Puli, te se na jednoj bočnoj
strani razabire u oštećenom reljefu lik ženske osobe zaogrnute u kratki hiton sa srpom pod
maslinovim stablom ili palmom, a na drugoj strani se nalazilo stablo s nekoliko
neidentificiranih predmeta. Natpis glasi: Ike Aug(ustae) sac(rum) Vesid(ius) Urs(us) v(otum)
s(olvit) l(ibens) m(erito) (Jurkić, V., 1974, 38, bilj. 19b; Jurkić, V., 1981, 160, sl. 23; Jurkić,
V., 1983, 9, sl. 12; Šašel, J.-Marušić, B., 1984, 305, br. 15; Tassaux, F., 1997, 78; Šašel Kos,
M., 1999, 70; Jurkić, V., 2005, 137; Matijašić, R., 2005, 202). Na temelju ovog izoliranog
nalaza u Puli teško je utvrditi je li se Ika štovala u gradu od prapovijesti do rimskog doba ili je
samo nepoznati dedikant s drugog područja donio sa sobom spomenik i vjerovanje u ovo
autohtono ilirsko božanstvo. S ovim zavjetnim tekstom datiranim u 2. stoljeće može se ipak
tvrditi da se kult Ike štovao i u Puli, a sačuvani dio reljefa (i jedini možda ikonografski prikaz

20
autohtone božice) upućuje da je bila zaštitnica maslinarstva i plodova. Stoga je i prikazana uz
maslinu kao i genij u Silvanovom kultu iz Buzeta. Sigurno se Iku treba povezati s nekom od
rimskih božica plodnosti i poljodjelstva.

Autohtono božanstvo je također Irija (Iria), kojoj je zavjetna posveta u diviniziranom

obliku otkrivena u Plominu glasi glasi: Iriae Aug(ustae) in memoriam Vibiae Portiae matris
Aquilia Q. f. Colatina d(ono) d(edit) (CIL, III, 3032; Sticotti, P., 1908, 226-227; Matijašić, R.,
2005, 222). U tzv. interpretatio romana asimilirana je s Venerom, budući da se na votivnom
natpisu iz Jesenovika, u dolini rijeke Raše, na granici između Liburnije i Desete italske regije
Venetia et Histria, pojavljuje u obliku Iria Venera (Iria Venus). Natpis glasi: Iri(a)e Veneri
C(ai) Vale(rii) Optati f(ilia) Felicula v(otum) l(ibens) m(erito) (Degrassi, A., 1936, br. 197;
Kandler, P., 1843-1844, 56; Kandler, P., 1846, 12; Kandler, P., 1855, 487; Kandler, P., a, f.4;
Kenner, F., 1867, 214; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 3033; Roscher, W., 1884, 319;
Ruggiero, de H., 1922, 85; Jurkić, V., 1972a, 213; Jurkić, V., 1974, 1, bilj. 47; Jurkić, V.,
1981, 160; Jurkić, V., 1983, 14; Šašel Kos., M., 1999, 70-71; Jurkić, V., 2005, 128; Matijašić,
R., 2005, 202). Na temelju tih dvaju poznatih podataka zaključuje se da je Irija bila domaće
ilirsko božanstvo koje je svojstvima bilo slično božici Veneri. Štovala se isključivo na
istočnoj obali Istre, budući da se na zapadnoj obali ne nalaze votivni natpisi iz rimskog doba
koji bi upućivali na njezino štovanje.

Kada se govori o ilirsko-rimskom sinkretizmu koji se pojavljuje u kultu Irije Venere,

Eje Auguste i Ike Auguste, svakako treba naglasiti specifičnost štovanja Minerve Flanatike
(Minerva Flanatica) na porečkom ageru i Minerve Polensis (Minerva Polensis) u Puli.
Zavjetni žrtvenik posvećen Minervi Flanatici iz Monsaleša kod Poreča upućuje na autohtono
božanstvo koje je identificirano i zamijenjeno s italskom Minervom. Zavjetni tekst glasi:
Minervae Flanaticae sacrum …dius Bassus ex v(oto) quot a dea petit consecutus
(Degrassi, A., 1934, br. 194; RFC, n.c.m X, 1932, 87; AMSI, 42, 1931, 381; Degrassi, A.,
1962d, 875; Degrassi, A., 1970, 625; Jurkić, V., 1981, 160-161, sl. 25; Jurkić, V., 1983, 14,
sl. 25; Jurkić, V., 2005, 154). Važno je naglasiti da je riječ o Minervi Flanačana. I u ovom
slučaju kao i kod kulta Ike zanimljiva je pojava prenošenja autohtonog kulta s istočne na
zapadnu obalu Istre. Može se pretpostaviti da se radi o doseljeniku koji je svoje lokalno
božanstvo štovao u novoj postojbini poistovjetivši ga s italskom božicom koja se štovala na
zapadnoj obali Istre, naročito u Puli. Budući da se Minerva štovala s epitetom Flanatica, u
ovom se slučaju uočava interpretatio romana nekog autohtonog liburnskog kulta sličnog ili

21
istog značenja kao što je i rimski Minervin kult. Pod tom pretpostavkom mogu se i u
interpretatio romana Minervae Polensis očekivati autohtone religijske osnove.

Službeni epitet Minerva Polensis ili Polatica, navod na jednom natpisu publica
religio, naziv jedne inzule grada Pule – insula Minervae, potom podaci o brojnim robovima
Minerve i pojava cognomina Minervae, Minervinus, Minervianus otkrivenih na nekim
pulskim napisima, upućuju na pravo značenje ovog sinkretiziranog kulta u Puli (Medini, J.,
1972, 189; Jurkić, V., 1981, br. 160; Jurkić, V., 2005, 46, 153).

U tom mnoštvu ilirskih i sinkretiziranih ilirsko-rimskih božanstava osobito se izdvaja

muško epihorno božanstvo Melosok (Melosocus). Numen Melosocus pojavljuje se u
sinkretističkom obliku kao Melosocus Augustus u natpisu sa zavjetnog žrtvenika iz okolice
Krnice, područja koje je pripadalo municipiju Nezakcija, a ujedno je bilo granično područje
prema Liburniji. Natpis glasi: Numini Melosoco Aug(usto) sacrum Cn(aeus) [P]apiriu[s]
Eumelu[s] ex voto (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 661). Th. Mommsen ime božanstva derivira
od nekog histarskog gentilicija koje završava na ocus, dok A. Gnirs smatra da je Melosocus
bio naziv neke rijeke, izvora ili brda. U ovom je slučaju ipak riječ samo o lokalnoj i izoliranoj
pojavi nekog božanstva, premda se ono naziva izričito numen što nije slučaj kod ostalih
ženskih božanstava (Franceschi, de C., 1866, br. 13; Kandler, P., 1843-1844, 103, 105, 106;
Buttazzioni, C., 1870, 18; Buttazzioni, C., 1888, 459; ommsen, Th., 1872-1877, br. 8127;
Weishäupl, R., 1895, 20; Schiavuzzi, B., 1908, 92; Sticotti, P., 1908, 225; Degrassi, A., 1970,
617; Jurkić, V., 1972a, 210; Jurkić, V., 1974, 6; Jurkić, V., 1981, 162-164, sl. 26; Jurkić, V.,
1983, 15, sl. 26; Jurkić, V., 1985, 279; Šašel Kos, M., 1999, 74-75; Jurkić, V., 2005, 46-47,
128-130). Poznata su još dva zavjetna žrtvenika ovog autohtonog božanstva iz okolice Krnice:
prvi je nađen 1900. godine s natpisom: Me[l]osoc[o…] Aug(usti servus) ili (libertus) (Forlati
Tamaro, B. 1947, br. 661; Schiavuzzi, B., 1908, 92; Sticotti, P., 1908, 223; Degrassi, A.,
1970, 617; Jurkić, V., 1972a, 210; Jurkić, V., 1970, 6; Jurkić, V., 1981, 162-164, sl. 26;
Jurkić, V., 1985, 279; Jurkić, V., 2005, 129), drugi je otkriven u podzemnoj jami Golubinčina
1999. godine s natpisom pisanim grčkim pismom: Theo Melisoco Silouester apodus thusian. 8
Dedikant je Silvester, latinskog imena, vjerojatno Italik, ali Grk – rob po govornom izričaju
(Šašel Kos, M., 1999, 74).

8
Izvještaj Arheološkog muzeja Istre br. 513 – 99 (K. Buršić-Matijašić i R. Matijašić) od 6. 05. 1999.
Zahvaljujem na podacima.

22
 Na području Istre registriran je i lokalni genij izrazito uskog zemljopisnog kruga i
važnosti. Riječ je o geniju Barbulana (Genius Barbulanus), veoma rustičnog malog zavjetnog
žrtvenika s kraja 1. stoljeća, na kojem se razabire tekst: Genio Barbulani P. Fl(avius)
D[io]medes (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 711). Spomenik je nađen 1942. godine na brežuljku
uz crkvu sv. Petra (Mirabella Roberti, M., 1949a, 275; Degrassi, A., 1970, 621 Jurkić, V.,
1980, 27; Jurkić, V., 1981, 164; Jurkić, V., 1983, 15, sl. 27; Jurkić, V., 1983a, 111; Jurkić, V.,
2005, 125), koji je bio ilirska gradina s kontinuiranim naseljem do srednjeg vijeka. Naselje je
uništila kuga, a nalazilo se na pola puta između Medulina i Pule. U srednjovjekovnim
zapisima lokalitet je nazvan Barbolanum a danas ga zovu Barbulan.

Mnoštvo ženskih autohtonih kultova otkrivenih na istarskom poluotoku upućuje na

postojeći matrijarhat u ilirsko doba koji se u tradiciji naslućuje i u doba rimske dominacije
Istrom. U postojećem matrijarhatu božanstava postojala je određena hijerarhija koja se
odražava u brojčanoj prednosti Sentoninog i Ejinog kulta nad ostalim sporadičnim, usko
lokalnim božicama i nimfama. Zanimljivo je uočiti da se Sentona najviše pojavljuje na
Labinštini (Liburnija), ali sporadično i u središnjoj Istri, dok se štovanje božice Eje pojavljuje
na pulskom i nezakcijskom ageru u južnoj Istri.

Nakon pregleda autohtonih božanstava kojih su se imena sačuvala u natpisima na

zavjetnim žrtvenicima rimskog doba južne i jugoistočne Istre, a samo mjestimično na
zapadnoj obali i u središnjoj Istri, može se zaključiti da je starosjedilački ilirski (histarski)
element ostao duboko vjeran svojim religioznim tradicijama, prapovijesnim i
protopovijesnim, pretežito poljodjelskim i seoskim, premda ih je u pojedinim slučajevima
sinkretizirao s italskim oficijelnim kultovima također izvorno temeljenih na ruralnim i
ratarskim osnovama i prilagodio novim religioznim prilikama.

Lokalna tradicija domaćih kultova u rimsko doba svakako je bila veoma snažna, jer se
nailazi na pojavu kad i koloni, oslobođenici i robovi, osobito orijentalci, izraženi kao
dedikanti, prihvaćaju štovanje kultova zatečenih i uvriježenih na tlu nove postojbine. Svi oni,
s jedinim ciljem i svrhom da si osiguraju bolje uvjete života i rada, stavljaju se i pod zaštitu
domaćih kultova, koji su egzistirali uz rimske oficijelne kultove u Istri. Kontinuitet štovanja
ovih kultova zadržava se do razdoblja kasne antike i gotovo paralelno egzistira s orijentalnim
kultovima sve do pojave kršćanstva (Šašel Kos, M., 1999, 78-80; Jurkić, V., 2005, 47, 55-56,
116-117; Jurkić, V., 2005a, 275-278).

23
4. Antička božanstva na raskrižju poganstva i kršćanstva

Povijesni i društveno-politički tijekovi od 3. do 5. stoljeća na području Istre, posebice

na pulskom ageru, zbivaju se zbog njezina osobita zemljopisnog položaja u
sjevernojadranskom bazenu pod specifičnim uvjetima. Unutarnji dinastijski sukobi, koji
započinju već u doba nasljednika Konstantina Velikog (280.–337. g.), a nastavljaju se preko
Teodozija Velikog do Honorija, Gale Placidije i Valentinijana III. sve do konačnog raspada
Zapadnoga Rimskog Carstva, pogoršani su sve češćim rušilačkim i pljačkaškim provalama
barbara, ali i naizmjeničnom vjerskom netolerancijom između pogana i kršćana tijekom
cijelog 4. stoljeća.9 Na istarske društveno-socijalne i političke i vjerske promjene najviše su
utjecali upadi Zapadnih Gota pod vodstvom Alarika (403. g.) i osvajački pohod Huna pod
vodstvom Atile (452. g.), kada je opljačkana, porušena i spaljena Akvileja Marušić, B., 1967,
5). Tijekom tih previranja i nedaća pojavljuje se i kršćanstvo kao jaka vjerska, gospodarska i
politička snaga razdirana unutrašnjim trzavicama, borbom protiv Arijanaca, Pelagijanaca i
ugrožena stalnim progonima. Poganstvo, premda vrlo uzdrmano u svojoj religioznoj osnovi –
različitim promjenama, progonima i u gospodarskom izvorištu konfiskacijom dobara i
pljačkom riznica hramova, posebice za vrijeme vladavine Honorija i njegovih nasljednika –
doživljava u ovom razdoblju posljednje uspone prije konačnog nestajanja (Labriole, de P.,
1934; Balducci, C.A., 1935, 243 i d.; Bonner, C., 1942, 171 i d.; Bloch 1945, 199 i d.;
Demougeot, E., 1952, 83 i d.;. Thompson, E.A., 1963; Thouvenot, S., 1964, 682; Dodds, E.R.,
1970, 16 i d.; Mazzolani, L.S., 1975, 5 i d.). Njegovi posljednji nositelji bili su malobrojni
latifundisti i koloni, patriciji i senatori, poneki vojskovođa ili car uzurpator (npr. Julijan
Apostata, 361 – 363. g.; Eugenije, 392 – 394. g.; Prisk Atal, 409 – 410. g.; Ivan, 423 – 425. g.
kojeg je ubila Gala Placidija, 425 – 455. g.; magistri militum Ecije i Bonifacije za vladanja
Valentijana III., 425 – 455. g.).

9
Konstancije II. (337 – 361.g.), sin Konstantina Velikog, uvjereni arijanac, nije proganjao pogane i cijenio je
rimske starine; Julijan Apostata (361 – 363. g.), njegov nasljednik, ponovno je želio uspostaviti sjaj
poganstva i ukinuo je beneficije Milanskog edikta. Za razliku od njih, Gracijan (367 – 383.g.) kao sin i
nasljednik Valentinijana, nije bio vjerski trpeljiv i prvi je od careva odbacio naziv pontifex maximus
oduzimajući time poganstvu službenu podršku države. Osobit progon pogana provodio je Teodozije Veliki
do svog Edikta 392. g. Međutim, istodobno se pojavljuje Eugenije (392 – 394. g.), poražen u Bitci kod
Ajdovščine, koji je ponovno u Senat smjestio veliki kip Viktorije, ističući na taj način snagu poganstva. –
Rutilije Namacijan i Zosim u svojim djelima oživljavaju poganstvo i prikazuju pad Rima kao odmazdu i
kaznu za otpadništvo i napuštanje poganstva. Padom Rima i upadom Alarika, poganstvo opet ponovno jača
u Sjevernoj Africi.

24
 Takvo nemirno razdoblje kasne antike odrazilo se i na život istarskih žitelja. Bojazan
od provale i pljačke barbara očitovala se u Puli proširivanjem, pojačavanjem i
nadozidavanjem gradskih zidina pretežno antičkim spolijama, a na graničnom području
pulskog agera izgrađen je cijeli obrambeni sustav stražarnica i utvrđenih naselja (npr. Bale
(Vallis), Dvigrad (Duo Castra), Stari Gočan), te kastruma (Mons Parentinus kod Dvigrada,
Mutvoran) i kula (Klenovac, Straža). (Jurkić, V.-Džin, K., 207, 117-130). Kao posebne
stražarnice i osmatračnice na prometnom smjeru od Pule do Trsta (via Flavia) isticali su se
Sv. Lovreč Pazenatički, a na zapadnoj istarskoj obali utvrđeni gradovi: Pula (Pola), Rovinj
(Rovigium), Vrsar (Ursaria), Poreč (Parentium), Novigrad (Emonia), Umag (Humagum),
Sipar (Siparis), Piran (Piranon), Kopar (Capris) i Trst (Tergeste). Sjeveroistočno od Dvigrada
evidentirana su u to doba utvrđena naselja: Pićan (Pedena), Motovun (Montona), Buzet
(Pinguentum) i V. Čentur. Upravo je tako utemeljen zatvoren krug sustava utvrđenja središnje
Istre. Istočno od Starog Gočana i Mutvorana nalazili su se također gradovi opasani
obrambenim zidinama: Labin (Albona) i Plomin (Flanona), a na sjeveru Boljun i Kastav
(Castra) sve do granice prema Trsatu (Tarsatica) (Marušić, B., 1967, 5; Marušić, B., 1975,
343, 346, sl. 6; Jurkić, V., 2000, 9-20).

Navođenjem ovih fortifikacijskih točaka jasno je da je Istarski poluotok u razdoblju od

I3. do 5. stoljeća bio sustavno pokriven brojnim utvrđenjima, koja su svoj kontinuitet i
značenje sačuvala sve do srednjeg vijeka (Marušić, B., 1995, 9 i d.). Međutim, osim izgradnje
takvih pojedinačnih i lančano vezanih utvrda, stare rimske gospodarske vile postupno
mijenjaju izvorni graditeljski oblik i namjenu, te se adaptiraju za zaštitu i utvrđuju ziđem ili u
njihovoj blizini nastaju naselja zbijenog tipa, koja su u osnovi prethodnica klasičnih
srednjovjekovnih sela. Tako Istra gubi antičku ruralnu ili urbanu shemu, te se postupno
pretvara, u skladu s promjenom političkih i društvenih tijekova i razvojem kolonatskog
sustava u tipičnu srednjovjekovnu Istru, unatoč tomu što su se uhodane tradicije antičkog
gospodarstva i načina življenja zadržale sve do 6. stoljeća, tj. do vremena bizantske
dominacije poluotokom i tada posljednjim procvatom post-antičkih gospodarskih, kulturnih i
duhovnih tradicija.

Najočitiji primjer kontinuiteta antičkog naslijeđa i nastupa novih društvenih i

gospodarskih odnosa može se, prema arhitektonskim i arheološkim nalazima, uočiti u
kastrumu na Brijunima (Mlakar, Š., 1956; Marušić, B., 1967, 6; Marušić, B., 1973, 68;
Marušić, B., 1975, 338; Begović, V.-Schrank, I., 2006, 95-104; Vitasović, A., 2007, 157-

25
210). Ista situacija bila je vidljiva u naseljima na Vižuli kod Medulina (Jurkić, V., 1980, 20 i
d.; Jurkić, V.-Džin, K., 2006a, 473-487; Jurkić, V., 2007, 473-478), Barbarigi oko tzv.
Švalbove vile i uljare (Schwalb, H., 1902; Gnirs, A., 1924, 147-148; Mlakar, Š., 1956, 25-26;
Marušić, B., 1975, 340)., kod Šuride (Ujčić, Ž., 2007, 23-29), na Peličetima (Džin, K., 2005a,
9-27; Džin, K., 2007, 120-134; Džin, K., 2006a), 5-15), Sorni (Marušić, B., 1975, 340; Jurkić,
V., 1981a, 88-90; Matijašić, R., 1998, 91 i d.), Červar Portu (Jurkić, V., 1978b, 263-298;
Jurkić, V., 2005b, 29-51), Sipru (Marušić, B., 1962, 168; Jurkić, V., 1981a, 81-83) , Katoru
(Silvestri, E., 1903, 428-434; Degrassi, A., 1962e, 821; Benedetti, A., 1973, 47; Marušić, B.,
1975, 432; Matijašić, R., 1998, 293 i d.).

***

Kada se govori o kontinuitetu antičkih kultova na području Istre kao dijelu duhovne
kulture na prijelazu u kasnoantičko doba, tada se misli na skup posljednjih relikata štovanja
poganskih kultova koji su, s obzirom na ustaljene tijekove života, osobito na većim
zemljišnim posjedima i latifundijama, egzistirali tijekom 4. stoljeća sve do Teodozijeva edikta
392. godine. Budući da su se u 4. i 5. stoljeću na vlasti u rimskoj državi mijenjali vladari, koji
su bili ili pristaše poganstva ili nositelji kršćanskih zasada, nije nikakvo čudo da su žitelji
pomalo specifičnog istarskog područja na razmeđi Zapadnoga Rimskog Carstva i provincija,
gdje su antičke tradicije bile veoma jake i duboko utemeljene u materijalnoj i duhovnoj
kulturi, zadržali svoja vjerovanja u ukorijenjena poganska božanstva. Oni nastavljaju
vjerovati u grčko-rimska i orijentalno-rimska božanstva, genije i mane, lokalne epihorne
bogove i polubogove, iako se javno ne opiru prodoru kršćanske misli i vjerskih propovijedi.
Oslobođenici i koloni u sklopu cjelokupnih društveno-socijalnih i političkih odnosa smatraju
da samo antički provjereni bogovi mogu spasiti Carstvo, koje uslijed stalne smjene vladara
pod naletom barbara i razdirano unutrašnjim dinastijskim borbama, socijalnim i vjerskim
suprotnostima postupno nestaje i gubi svoju kohezijsku moć.

Svakako i kroz ovaj aspekt kao esencijalni odnos treba sagledati kontinuitet postojanja
staroga autohtonoga ilirskog duha u romaniziranom domaćem življu, duboko uvriježenoga u
starosjediocima i udomaćenim „histriziranim” i «liburniziranim» pridošlicama, koji se održao
u Istri unatoč svim rimskim administrativnim mjerama i civilizacijskim utjecajima. Narod u
Istri poprimio je „tuđa” vjerovanja, ali je zadržao i svoja domaća i nametnuo ih rimskim i
orijentalnim došljacima. Upravo takva autohtona vjerovanja u simbiozi s rimskim kultovima,

26
dala su čvrstu potku za religioznu osnovu koju nadiruće kršćanstvo u većem dijelu Istarskog
poluotoka teško sublimira. Kršćanstvo, koje krvavo prodire u Istru tijekom 4. stoljeća, dobiva
svoje martire, Germana u Puli, Maura i Eleuterija u Poreču, ali u osnovi teško mijenja
poganske običaje. Pogrebni ritusi i inventar kasnoantičkih grobova sve do kraja 4. stoljeća,
rječito govore o paralelnom postojanju poganstva i kršćanstva u Istri kroz cijelo ovo
razdoblje.

Sigurno je da se u Istri kršćanstvo afirmiralo u 5. stoljeću, jer je poznato da su tada

Pula i Poreč već bili biskupska središta. Međutim, počeci kršćanstva u tim istarskim
gradovima i njihovim agerima (ager Polensis i ager Parentinus), vjerojatno potječu iz 4.
stoljeća. Na to nas upućuju pisane legende o već spomenutom pulskom kršćanskom mučeniku
sv. Germanu i porečkom sv. Mauru, te postojeći spomenici starokršćanske arhitekture.10

Relativno kasnoj afirmaciji kršćanstva u cijeloj Istri prethodilo je stoljeće u kojem je

antičko poganstvo uporno branilo stečene religijske pozicije. O tome svjedoči, osim grobnih
nalaza u poznatim nekropolama Pule, arhitektura grobova u obliku kamenih sarkofaga,
kosturni i zidani grobovi obloženi pločama, što s obzirom na poznate pogrebne običaje
upućuje na izrazito pogansko obilježje (Matijašić, R., 1991b, 5 i d.). Paganor na Velom Vrhu
kod Pule već samim svojim nazivom ukazuje na pretpostavljeno pogansko središte
(Schiavuzzi, B., 1908, 91-171), gdje su otkriveni i poganski sarkofazi (Franceschi, de C.,
1933, 35-48; Marušić, B., 1959, 49-58; Marušić, B., 1963, 258-260). Osim pulskih nekropola,
kasnoantički grobovi otkriveni su na području agera na Brijunima, Vižanelu, u Fažani, Lakuži
i Betegenici kod Peroja, u Ovčjaku kod Marčane i Vižuli kod Medulina (fus), Glavici kod
Šošića i u Škicinima kod Juršića (fus). Nalazi kasnoantičkih grobova na zapadnoj istarskoj
obali poznati su iz starije literature (sv. Ivan Kornetski južno od Umaga) (Degrassi, A., 1929,
401), dok su novim arheološkim istraživačkim radovima otkriveni grobovi u Juralima kraj
Rovinja, Glavici kod Sošića, Krpinjanu kod Novigrada i Mulindriji kod Poreča (Marušić, B.,
1973, 63, bilj. 3). U kontinentalnoj Istri kasnoantički grobovi registrirani su na Kacavancu
nedaleko od Dvigrada (Marušić, B., 1970, 7-46).

U to je doba Istra bila poprište pohoda Licinija (308 – 324. g.), koji pokušava ponovno
učvrstiti poganstvo, o čemu govore natpisi iz Pule: Imp(eratori) C(a)esa(ri) Val(erio)

10
O prvim počecima kršćanstva i mučeniku sv. Germanu, vidi: Marušić, B., 1967, 9; Marušić, B., 1978. – O
počecima kršćanstva i martiriju Maura i Eleuterija kao i podatke u starijoj literaturi: Šonje, A., 1971.

27
Liciniano Licinio Pio Felicio invicto Aug(usto) res p(ublica) Pol(ensium) d(evota) n(umini)
m(aiestati) (que) e(ius) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 45) i Poreča: Imp(eratori) [Caes(ari)
V]alerio [Licini]ano [Licinio] Pio F(elici) Invicto Aug(usto), p(ontifici) m(aximo),
trib(unicia) p(otestate) III, con(suli), p(atri) p(atriae), proco(nsuli) r(es) p(ublica
Parentinor(um) d(e)v(ota) nu(mini) mai(estati) q(ue) aeius (Degrassi, A., 1934, br. 7), te
nalaz Čenturske ostave moneta (Jeločnik, A., 1973, 1-224; Jeločnik, A.-Kos, P., 1983, 1-93)
kao i ostave iz razdoblja vladavine cara Konstancija II. (337 – 361. g.) iz Trogrle pećine
pokraj sela Majkusi nedaleko od Šterne (Baćić, B., 1977, 151 i d.), koji su očiti dokazi
nesigurnih društvenih i vojno-političkih prilika na istarskom tlu.

Posljedice nemirnih vremena odražavaju se i u umjetnosti, koja se formira i

pojednostavljuje ne samo u idejnoj interpretaciji i stilistici izrade objekta, već i u neophodnom
umijeću zanatske obrade kamena i bronze. Portretna i statuarna umjetnost doseže u to doba
maksimalne dimenzije odražavajući psihu čovjeka, njegovu ekspresiju i poimanje vanjskog
svijeta koji ga okružuje i propada (Gerhe, F., 1973, 51).

Glavni duhovni poticaj istarskim žiteljima u borbi da se održe i prežive u takvim

teškim i nesigurnim vremenima bila je njihova vjera. Jedan dio istarskog stanovništva
prihvatio je kršćansku religiju, dok je drugi zadržao stara poganska vjerovanja prožeta
dominacijom orijentalnih i sinkretiziranih kultova.

Upravo u tom vremenu rustifikacije i simplifikacije sadržaja i motiva, duhovne

apoteoze shvaćanja vladara i svijeta, nastali su na području Puljštine kasnoantički spomenici
izraženi i u reljefu kao npr. dijelovi parapeta od kamena vapnenca s likom Jupitera Amona
(Jurkić, V., 2005, 144-147)11 ili ulomak tjemena luka s glavom Aheloja 12(Jurkić, V., 1972a,
214, tab. 6/1; Jurkić, V., 1974, 13, sl. 21; Jurkić, V., 2005, 223-224). Osim monumentalne
skulpture, barbarizira se i sitna plastika kao npr. brončana figurica krilate Viktorije kao
redovne pratiteljice carskog kulta (Jurkić, V., 1974, 14, sl. 23; Jurkić, V., 2005, 191). Većina
votivnih spomenika domaćim ilirskim božanstvima oblikom i tipom natpisa grublja je od
spomenika posvećenih istim bogovima iz ranijih stoljeća, te se sada u Istri gotovo ne može

11
Vjeruje se da četiri monolitna kamena bloka pripadaju antičkoj spomeničkoj baštini grada Pule (forum). Inv.
br. A 16602, 18593, 18593a.
12
Inv. br. A 8724.

28
govoriti o kamenoklesarstvu kao umjetničkom zanatstvu, već isključivo kao o kamenarskim
radionicama skromnoga zanatskog umijeća.

U kasnoj antici na području Istre štovao se u kontinuitetu kult Jupitera (Iuppiter), koji
je bio pretežno interpretiran u reljefu na dijelovima pregradnih ploča ili baza kao Jupiter
Amon (Iuppiter Amon) (Jurkić, V., 1972a, 211; Budischovsky, M., 1973). Pisani spomenik iz
tog razdoblja koji spominje Jupitera zavjetni je žrtvenik iz valjaonice vune Gaja Julija
Krisogona (Caius Iulius Chrysogonus) iz Štinjana (tzv. predio „Monumenti”) kod Pule na
kojem je posveta Jupiteru Optimu Maksimu: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) C(aius) Iulius
Chrysogonus ex voto fecit (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 10; Doni, G.B., 1731, dodatak, 556,
br. 12; Kandler, P., 185, 164; Belloni, A., f.32; Smetius, M., 1588, 147, br. 23; Gruter, J.,
1603, 15, br. 8; Muratori, I., 1739, 4, br. 6; Carli, G.B., 1794, 117; Gregorutti, C., 1877, 101;
Mommsen, Th., 1872-1877, br. 13) Weisshäupl, R., 1901, 204; Degrassi, A., 1970, 622;
Jurkić, V., 1972a, 211, bilj. 20b; Jurkić, V., 1974, 7, bilj. 22b; Jurkić, V., 2005, 139). Iz istog
razdoblja je ara iz Pule na kojoj je također upisana dedikacija Jupiteru Optimu Maksimu:
I[(ovi]) O(ptimo) M(aximo) Papirius Andronicus v(otum) l(ibens) s(olvit) con suis (Forlati
Tamaro, B., 1947, br. 11; Luciani, T., br. 6; Gregorutti, C., 1876, 106; Mommsen, Th., 1972-
1877, br. 8131; Weisshäupl, R., 1901, 187; Sticotti, P., 1908, 228; Degrassi, A., 1970, 622;
Jurkić, V., 1972a, 211, bilj. 20c; Jurkić, V., 1974, 7, bilj. 22c; Jurkić, V., 2005, 139). Oba su
zavjetna spomenika datirana na temelju natpisne forme i obrade slova u 3. stoljeće. S područja
središnjeg gradskog brežuljka Pule potječe natpis posvećen orijentalnom Jupiteru Depulzoru
(Iuppiter Depulsor), koji se datira u 3. stoljeće ili u početak 4. stoljeća (Forlati Tamaro, B.,
1946, br. 12; Mirabella Roberti, M., 1939, 277; Degrassi, A., 1970, 622-623; Jurkić, V.,
1972a, 211, bilj. 22; Jurkić, V., 1973, 7, bilj. 24), a s otoka Veliki Brijun zavjetni žrtvenik
Jupiteru Augustu (Iuppiter Augustus) s natpisom: Iovi Aug(usto) sacrum Aurelius Iulianus
posuit (Šašel, J.-Marušić, B., 1984, 36; Jurkić, V., 2005, 141).

Kult Jupitera štovao se i na području Poreštine što dokazuje žrtvenik posvećen

Jupiteru Optimu Maksimu Eternu (Iuppiter Optimus Maximus Aeternus), koji po svom
sadržaju nosi orijentalne (sirijske) elemente: Iovi optimo maximo aeterno Augusto
Lucretius Vic?tor ex voto posuit (Degrassi, A., 1934, br. 192; Kandler, P., Cod. Epig.
Parentium, f.13; Sticotti, P., 1908, 229; Pogatschnig, A., 1910, 16; Degrassi, A., 1970, 623-
624; Jurkić, V., 1972a, 221, bilj. 20e; Jurkić, V., 1974, 7.8, bilj. 22e; Jurkić, V., 2005, 142).

29
Ovaj je spomenik otkriven u ruševinama crkvice sv. Petra na Sorni kod Molindrija, a riječ
aeternus ukazuje na Jupiterovo vječno vrijeme od najranijih početaka antike do gotovo ranoga
srednjeg vijeka, dok se u sljedećim stoljećima koristila u drugom značenju na svetim
natpisima. S područja Buzeštine poznat je natpis, koji je na žalost kasnije nestao, a pročitao ga
je P. Kandler u Roču: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) Oppius Severianus v(otum) s(olvit) (Degrassi,
A., 1936, br. 123; Kandler, P., c, f.32; Mommsen, Th., 1972-1977, br. 427; Sticotti, P., 229,
bilj. 1; Degrassi, A., 1970, 622; Jurkić, V., 1972a, 211, bilj. 20d; Jurkić, V., 1974, bilj. 22d;
Jurkić, V., 2005, 143). Pretpostavlja se da je i ovaj zavjetni žrtvenik postavljen sredinom 3.
stoljeća.

Budući da je rimski Jupiter poznat s natpisa iz 1. i 2. stoljeća, a registriran je i na

zavjetnim natpisima u 3. i 4. stoljeću kao depulsor, conservator, aeternus, može se i za cijelo
istarsko područje tvrditi da je oficijelno vrhovno rimsko božanstvo slavljeno na poluotoku u
prva dva stoljeća kao čisto rimsko božanstvo u kojeg je vjerovanje rimskim osvajanjem Istre
prošireno, dok je već u idućim stoljećima štovano pod orijentalizirajućim atributima i
nazivima kao depulsor i conservator. Upravo je na toj osnovi sačuvalo svoj politički i
religijski opstanak i važnost do samog kraja poganstva, ne samo na području zapadne istarske
obale nego i u kontinentalnom dijelu Istre (Jurkić, V., 2005, 116-118).

Minerva se u Istri u 3. stoljeću i kasnije ne javlja u čistom, već samo u sinkretiziranom

obliku kao Minerva Flanatika (Minerva Flanatica). U ovom nazivu božice nije uključeno
štovanje čistog rimskog Minervina kulta, već je očita simbioza s autohtonim božanstvom
Minervi sličnih obilježja, koja je štovana na području histarskih plemena Flanačana i koja je
bila zaštitnicom brojnih vještina i zanata (RFC, n.c., 10, 1932, 87; AMSI, 43, 1931, 381;
Degrassi, A., 1962d, 875; Degrassi, A., 1970, 625; Jurkić, V., 1981, 160-161; Jurkić, V.,
1983, 14, sl. 25; Jurkić, V., 2005, 153-154). Na žrtveniku se čita: [M]inervae [F]lanaticae
[sa]crum […]dius Bassus [ex] v(oto) quot a dea pe[tit] consecutus (Degrassi, A.,m 1934, br.
194). Kako je zavjetni žrtvenik nađen zapadno od sela Monsaleš kod Poreča, među ostacima
stare arhitektire, koja svoje trajanje obilježava od 1. stoljeća pr. Krista do najmanje 5. stoljeća,
može se pretpostaviti da se ovaj Minervin sinkretizirani kult s autohtonim vjerovanjem
udomaćio i egzistirao sve do pojave kršćanstva.

Venera (Venus) se na području Istre u antici spominje isključivo u orijentalnoj formi

pod nazivom Venus Caelestis. Posveta božici Veneri Caelesti La[ecania] (Forlati Tamaro, B.,

30
1947, br. 24) ispisana je pravilnom kapitalom na nadvratniku (Gregorutti, C., 1876, 107;
Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8137; Weisshäupl, R., 1901, 187; Gnirs, A., 1904, 226 i d.;
Degrassi, A., 1970, 629; Jurkić, V., 1972a, 212, bilj. 38; Jurkić, V., 1874, 1-11, bilj. 46;
Jurkić, V., 2005, 157-158) nađenom u ruševinama obalnih zidova grada Pule, za razliku od
onih na zavjetnom žrtveniku. Tu je zavjet božici ispisan slovima nejednake forme i veličine,
natpisnog polja i spomenika rustične koncepcije, tako da se datira u razdoblje od kraja 1. do
početka 3. stoljeća. Na to upućuje i forma natpisa: Veneri Caelesti Acutinus cun suis pos(uit)
(Forlati Tamaro, B., 1947, br. 25; Luciani, T., br. 4; Gregorutti, C., 1876, 105; Mommsen,
Th., 1872-1877, br. 8138; Degrassi, AS., 1970, 629, bilj. 165; Jurkić, V., 1972a, 212, bilj. 37;
Jurkić, V., 1974, 10.11, bilj. 45; Jurkić, V., 2005, 158). Štovanje kulta Venere iz nešto
kasnijeg razdoblja locirano je na području Jesenovika u dolini rijeke Raše. Zavjetni žrtvenik
bio je posvećen sinkretističkome rimskome autohtonom božanstvu Iriji Veneri (Iria Venus).
Tekst je isklesan ispupčenim reljefom: Iri(a)e Veneri C(ai) Vale(rii) Optati f(ilia) Felicula
v(otum) l(ibens) m(erito) (Degrassi, A., 1936, br. 197; Kandler, P., 1943-1844, 56; Kandler,
P., 1946, 12; Kandler, P., 185, 487; Kandler, P., a, f.4; Kenner, F., 1867, 214; Mommsen, Th.,
1872-1877, br. 3033; Roscher, W., 1884, 319; Ruggero, de H., 1922, 85; Jurkić, V., 1972a,
213; Jurkić, V., 1974, 11, bilj. 47; Jurkić, V., 1981, 160; Jurkić, V., 1983, 14; Jurkić, V.,
2005, 128). U ovom je slučaju riječ o štovanju ilirskog božanstva Irije, koja je vjerojatno
imala ili poprimila gotovo iste ikonografske značajke kao i rimska Venera. Votivni natpis
nađen je na antičkom lokalitetu koji je bio u funkciji sve do kasne antike. U sklopu njegovih
ruševina podignuta je crkva sv. Andrije.

Od kasnoantičkih kultova svakako treba naglasiti pojavu orijentalnoga Mitrinog kulta,

koji je kao i na ostalim područjima Rimskog Carstva bio udomaćen i u Istri. Brojni spomenici
posvećeni ovom božanstvu, s obzirom na zemljopisno manje i ograničeno područje poluotoka,
dokaz su njegove velike popularnosti. Utjecaj štovanja Mitrinog kulta vjerojatno je posljedica
vojne preokupacije i fluktacije djelatnih žitelja u priobalju Istre kao i kontinuiranih trgovačkih
i pomorskih veza s Akvilejom kao glavnim gradom Desete italske regije. Štovanje kulta Mitre
(Mithra) potvrđeno je otkrićem sedam spomenika.

Jedan zavjetni žrtvenik iz Pule posvećen D(eo) M(ithrae) S(oli) (Forlati Tamaro, B.,
1947, br. 16), otkriven je na jugoistočnoj padini središnjega gradskog brežuljka (Kandler, P.,
ff. 39, 57; Kandler, P., 1885, dodatak, 700; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 263; Degrassi, A.,
1970, 626; Jurkić, V., 1972a, 214, bilj. 47; Jurkić, V., 1974, 13-14, bilj. 57; Jurkić, V., 2005,

31
211) nedaleko od pretpostavljenog Mitrinog speleuma u kojem je nađen reljef Mitrine
tauroktonije (Sticotti, P., 1908, 232; Gnirs, A., 1915, 68, br. 36; Jurkić, V., 1972a, 214; Jurkić,
V., 1974, 13-14; Jurkić, V., 2005, 210. Kako se kult Mitre probio s Istoka u Rim istom na
zalazu Republike, povratkom istočnih legija i dovozom roblja među kojima je imao mnogo
pristaša, vjerovanje se u vrijeme Carstva brzo proširilo rimskom državom. Procvat bilježi u
drugoj polovici 3. stoljeća, kada je bio raširen u većini provincija. Speleum Mitre u Puli
mogao je biti utemeljen u 2. stoljeću, kako je datiran i reljef na ploči (Reichel, G., 1893, 6;
Cumont, F., 1896, 269, br. 118; Zotović, LJ., 1973, 60, br. 68), kojoj nedostaju Mitrini
pratitelji (Kautes i Kautopates), a zavjetni žrtvenik istom u 3. stoljeću. Nalaz spomenika
govori da se u Puli štovao mitrički kult.

Drugi spomenik Mitri iz 3. stoljeća nađen je u predvorju ljetnikovca valjaonice vune

Gaja Julija Krisogona (Caius Iulius Chrisogonus), nedaleko od Štinjana (predio
„Monumenti”) kod Pule, a zavjetni natpis glasi: D(eo) M(ithrae) (Forlati Tamaro, B., 1947,
br. 594; Gregorutti, C., 1876, 98; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8132; Weisshäupl, R., 1901,
203; Cumont, F., 1896, 124, br. 179; Sticotti, P., 1908, 231; Degrassi, A., 1970, 626-627;
Jurkić, V., 1972a, 214, bilj. 48; Jurkić, V., 1974, 13, bilj. 58). Veoma je zanimljiv žrtvenik,
vjerojatno posvećen Mitri, koji je otkriven u Mutvoranu pod oltarom katedrale (Forlati
Tamaro, B., 1947, br. 658). Spomenik je u svakom slučaju kasnijeg datuma, teško je
pristupačan, a dopremljen je vjerojatno u mutvoransku katedralnu crkvu s područja
Nezakcija.13

Zavjetni žrtvenik posvećen Mitri otkriven je 1887. ili 1888. godine i na području
Poreštine u uvali Zub (Val del Dente) kod Vabrige s posvetom za obojicu imperatora Filipa,
oca i sina. Prema čitanju A. Degrassija poduži natpis glasi: D(eo) s(ancto) i(nvicto) M(ithrae)
pro salute et victoria s(anstissimorum) d(ominorum) n(ostrorum) Philippor[um
Aug(ustorum)] et Otaciliae Sever(a)e Aug(ustae) Charitinus l(ibertus) s(ub)proc(urator et
Sabianus l(ibertus adiut(or) tab(ulariorum) d(evoti) n(umini) m(aiestati) q(ue) e(orum)
(Degrassi, A., 1934, 216). Spomenik se prema posveti datira u razdoblje između 244. i 249.
godine (Gregorutti, C., 1888, 449; Vaglieri, D., 1890, 20; Münsterberg, R.-Patsch, C., 1982,
50; Cumont, F., 1896, 124, br. 178; Degrassi, A., 1970, 626.627; Jurkić, V., 1972a, 214;
Jurkić, V., 1974, 13; Jurkić, V., 2005, 209). Na području Tarske vale nađen je prema
13
Th. Mommsen (CIL, V, 2), određuje tekst pod posvetom Dioklecijanu i Maksimijanu uspoređujući ga sa
sličnim natpisom (CIL, III, 720). Iako ga neki svrstavaju u natpise posvećene Mitri, zbog nedostupnosti za
sada nije bilo moguće ponovno provjeriti tekst i utvrditi činjenice potrebne za odgovarajuću interpretaciju.

32
kazivanju A. Šonje još jedan ulomak spomenika posvećenog Mitri, te se može smatrati da je u
Valetti kod Vabrige postojala lokacija mitreja.14

Zanimljivo je da u kontinentalnom dijelu sjeverne Istre nisu nađeni tragovi štovanja

mitričkog kulta, što je vjerojatno vezano i za teritorijalnu difuziju doseljenog življa. Mitrin je
kult evidentiran u Devinu (Duino) nedaleko od Trsta. Stoga se još jednom može zaključiti da
je romanizacija i prodor orijentalnih utjecaja posredstvom vojske i naseljavanjem kolona
veterana bila manje intenzivna u kontinentalnom dijelu poluotoka nego u priobalnim
područjima gradova Pule i Poreča, Trsta i Akvileje. Svi otkriveni i evidentirani spomenici
mitričkog kulta datirani su u 3. i u početak 4. stoljeća.

Uz mitrički kult u Puli pojavljuje se i čisti kult kult Sola (Sol), koji se često
poistovjećuje s njim kako je već navedeno (Sticotti, P., 1908, 232; Cumont, F., 1896, 208,
519; Jurkić, V., 2005, 193-194). Primjeri se nalaze na području sjeverojadranskog bazena i
zaleđa. Osobito se ističe Akvileja s jednim speleum cum omni apparatu (CIMRM, br. 747;
Budischovsky, M.C., 1977, 102) i sjevernije u Trentu, uz via Claudia, mitrej s natpisom Mitri
i Solu (CIMRM, br. 732 i 734; Budischovsky, M.C., 1977, 112). U Veroni je poznat Deus
Magnus Aeternus i Sol (CIL, V, 3221; CIMRM, br. 702). Sve se ovo spominje jer se u
primjeru iz Pule također nailazi na simbiozu kulta Mitre i Sola u već navedenom natpisu: Deo
M(itrae) S(oli)(Kandler, P., ff.39,57; Kandler, P., 1855, dodatak, 700; Mommsen, Th., 1972-
1977, br. 263; Forlati Tamaro, B., 1947, br. 16; Degrassi, A., 1970, 626; Jurkić, V., 1972a,
214, bilj. 47; Jurkić, V., 1974, 13-14, bilj. 57), tim više što postoji i ulomak reljefne ploče na
kojem je Mitra zaogrnut kratkim hitonom.

Na području Istre u 3. i 4. stoljeću štuje se, osim orijentalnoga mitričkog kulta, već
ranije uveden kult Velike Majke (Magna Mater), koji vuče korijene još iz protopovijesti.
Tako je baza statue s nadgrobnom pločom Kvinta Mursija Minervijana (Quintus Mursius
Minervianus) iz Pule, na kojoj se spominje kolegij dendrofora (Orti, C.I.H., 1837, 10;
Kandler, P., 1855, 251; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 81; Dessau, H., 1892.1916, br. 4172;
Weisshäupl, R., 1901, 202, br. 90; Sticotti, P., 1908, 290, bilj. 3; Gnirs, A., 1915, 75, br. 105;
Swoboda, R.M., 1969, 205, br. 16; Degrassi, A., 1970, 625; Jurkić, V., 1974, 48-49, 56;
Jurkić, V., 1975, 289; Vermaseren, M.J., 1978, br. 247; Jurkić, V., 2005, 211-212) vezana uz

14
Za podatak zahvaljujem A. Šonji, koji je tada bio ravnatelj Zavičajnog muzeja Poreštine, ali do danas nisam
uspjela utvrditi postojanje spomenika.

33
kult Velike Majke. Spomenik, nađen u temeljima zgrade nedaleko od Augustova hrama,
postavljen je u vrijeme vladavine Septimija Severa (193.–211. g.). Natpis glasi: Dendrophoris
Polensium C(aius) Laecanius Theodorus sacer[d]os M(atris) D(eorum) M(agnae) I(daeae)
lo[cu]m cum sepultura dedit in fr(onte) p(edes XLII in ag(ro) p(edes) LX [II?] (Forlati
Tamaro, B., 1947, br. 155). I noviji nalazi kamene skulpture Atisa (Jurkić, V., 1972, 49.50;
Jurkić, V., 1972a, 212; Jurkić, V., 1974, 10; Jurkić, V., 1975, 291. bilj. 30; Jurkić, V., 1978,
175-188; Jurkić, V., 2006, 213-215) i glave Atisa (Swoboda, R.M., 1969, 203f, br. 13, sl. 4;
Jurkić, V., 1972, 45-46 57, tab. 3/1; Jurkić, V., 1972a, 212, tab. 1/2; Jurkić, V., 1974, 10, tab.
2/6; Jurkić, V., 1975, 287, sl. 2; Vermaseren, M.J., 1978, 98, br. 245; Jurkić, V., 2005, 215-
216) na Vidikovcu u Puli datiraju se u kasnu fazu antoninijevske umjetnosti na prijelazu iz 2.
u 3. stoljeće. Zavjetni žrtvenik iz Jesenovika posvećen Matri Magnae deorum (Degrassi, A.,
1933, 381= Degrassi, A., 1962, 887-889; Degrassi, A., 1936, br. 198; Swoboda, R.M., 1969,
207, br. 19; Degrassi, A., 1970, 625; Jurkić, V., 1972a, bilj. 30b; Jurkić, V., 1972, 67, tab.
VIII; Jurkić, V., 1¸974, 7-33, bilj. 36 b; Jurkić, V., 1975, 296, sl. 4; Vermaseren, M.J., 1978,
100, br. 250; Jurkić, V., 2005, 212.) sa sigurnošću se prema formi i tipu slova datira u 3. ili u
početak 4. stoljeća, posebice stoga što se s velikom vjerojatnošću može računati na
kontinentalnu retardaciju. Ista dedikantica Felikula (Felicula) posvetila je zavjetnu ploču i
Iriji Veneri (Iria Venus), pa se zaključuje kako se kontinuitet oba kulta protezao u ovom dijelu
Istre od kraja 3. i početka 4. stoljeća.

Kult Nemeze (Nemesis), božice sudbine, štovao se prema poznatim zavjetnim

spomenicima u Istri od 1. do 4. stoljeća. Osim sačuvanih natpisa iz ranijih razdoblja,
pozornost treba posvetiti samo onim zavjetnim zapisima koji spominju božicu u 3. i u početku
4. stoljeća. Jedan od takvih jest žrtvenik otkriven 1921. godine u amfitetaru u Puli, na putu
glavnog ulaza (porta principalis). Natpis urezan nepravilnim slovima gotovo jednake veličine
glasi: Nemesi Aug(ustae) sac(rum) C(aius) Laecanius Vitalis qui et Serpulius libe ns
posuit (Forlati Tamaro, b., 1947, br. 20; Stanković, P., 1922, tab. 6, bilj. 7; Kandler, P.,
1943-1944, f.56; Kandler, P., 1855, 165; Mommsen, Th., 1872-1977, br. 17; Sticotti, P., 1908,
241; Degrassi, A., 1970, 267; Jurkić, V., 2006, 207). Dedikacija Nemezi je dana i na
zavjetnom spomeniku iz poznate valjaonice vune Gaja Julija Krisogona (Caius Iulius
Chrysogonus), koji je datiran u 3. stoljeće (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 595; Gregorutti, C.,
1876, 99; Mommsen, Th., 1972-1977, br. 8135; Dessau, H., 1892-1916, br. 3747a;
Weisshäupl, R., 1901, 203; Sticotti, P., 1908, 241; Degrassi, A., 1970, 627; Jurkić, V., 2005,
207-208). Jedna veoma rustična zavjetna ara posvećena Nemezi otkopana je ispod sela Sv.

34
Petar od Drage u dolini rijeke Dragonje krajem 19. stoljeća, a P. Sticcoti je zabilježio natpis:
Nem[e]si Aug(ustae) sac(rum) Qui[ntus] ser(vus) L(uci) [Ia]nici Protocteti [v(otum)] s(olvit)
l(ibens) (Degrassi, A., 1936, br. 35; Sticotti, P., 1908, 240; Degrassi, A., 1970, 627, Jurkić,
V., 2005, 208). Ta ara također spada među zavjetne spomenike 3/4. stoljeća.

Štovanje Silvana (Silvanus) u Istri, i to italskog Silvana, već je odavno utvrđeno

otkrićem više zavjetnih žrtvenika i natpisa. Silvan se slavio na cijelom poluotoku, na zapadnoj
obali Istre od Kopra do Rovinja, na istočnoj obali od Čepića preko Krnice do Nezakcija.
Vjerovanje u Silvanov kult datirano je uglavnom u 1. i 2. stoljeće, a samo dva spomenika bila
su postavljena u 3. stoljeću. Jedan potječe iz Labinštine (Marcilinica). Zavjetni žrtvenik
nevelikih dimenzija otkriven je 1965. godine, a Silvanu ga je posvetio Gaj Vibije Fezo (Caius
Vibius Fesius) (Oreb, F., 1967, 40; Šašel, A.i J., 1986, br. 2911; Jurkić, V., 2005, 173). Drugi
je iz Krisogonove fulonike i ima zavjetni tekst: Daeo santo Silvano sacrum C(aius) Iulius
Crysogonus v(otum) s(olvit) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 596; Gregorutti, C,m 1876, 98;
Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8136; Dessau, H., 1892-1916, br. 3747b; Weisshäupl, R.,
1901, 203; Sticotti, P., 1908, 321, br. 3; Degrassi, A., 1970, 628; Jurkić, V., 1972,a, 210;
Jurkić, V., 1974, 6.7, bilj. 16a; Jurkić, V., 2005, 170). Iako se Silvan smatra ilirskim kultom,
njegovo štovanje bilo je rasprostranjeno kroz više stoljeća u Desetoj italskoj regiji od Pule do
Akvileje, a u 3. i 4. stoljeću je povezivano i s mitričkim kultom. Stoga štovanje Silvana kao
božanstva plodnosti, polja, vinograda i šuma, što je bila osobita značajka italskog Silvana, nije
odumrlo u kasnoj antici, jer je intenzivna poljodjelska djelatnost pogodovala održavanju
njegova kulta i prigodnih svečanosti.

Do 3. stoljeća štovao se i autohtoni ilirski kult Eje (Eia) u Nezakciju. Sačuvan je

rustični zavjetni žrtvenik s natpisom Ei(a)e Aug(ustae) sac(rum) Brissinius Ier[---] v(otum)
s(olvit) l(ibens) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 659; Kandler, P., 1855, poseban list 252;
Burton, R.F.-Scampicchio, A., 1880, 23; Weisshäupl, R., 1895, 18 i d.; Puschi, C., 1905, 292;
Degrassi, A., 1970, 616; Jurkić, V., 1974, 5-6; Jurkić, CžV., 1981, 151; Jurkić, V., 1983, 8, sl.
11). Još je jedan žrtvenik iz Nezakcija posvećen Eji: Eiae Aug(ustae) L(ucius) Torius
Stephanus v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)(Forlati Tamaro, B., 1947, br. 660; Puscghi, A.,
1905, 291; Gnirs, A., 1915, 161.182, br. 445, sl. 116; Forlati Tamaro, B., 1930, 7, sl. 2;
Degrassi, A., 1970, 616; Jurkić, V., 1972a, 209-210; Jurkić, V., 1974, 5; Jurkić, V., 1981,
151, sl. 3, bilj. 8; Jurkić, V., 1983, 8; Jurkić, V., 2005, 122). Osobito je zanimljivo da je
dedikant kolonist – orijentalac, koji je na taj način pokazao da je prihvatio domaća

35
ukorijenjena vjerovanja i zaštitu svojih privatnih stremljenja povjerio božici autohtonog
podrijetla, koja je imala višestoljetnu tradiciju.

Posebno je vrijedan pažnje nalaz triju zavjetnih žrtvenika jedinoga muškoga

autohtonog božanstva Melosoka (Melosocus) na području Krnice, sjeverozapadno od
Nezakcija. Dva su nađena u ruševinama crkvice sv. Teodora, a treći pisan grčkim pismom
1999. godine u kraškoj jami Golubinčina. Prvi, sačuvaniji, veoma rustičan, grub po formi i
izradi, načinu urezivanja i obliku slova, nosi zavjetni natpis: Numini Melosoco Aug(usto)
sacrum Cn(aeus) [P]apiriu[s] Eumelu[s] ex voto (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 661;
Franceschi, de C., 1866, br. 13; Kandler, P., 103, 105, 106; Buttazzoni, C., 1870, 18;
Buttazzoni, C., 1888, 459; Mommsen, Th., 1872-1877, br. 8127; Weissh'upl, R., 1895, 20;
Schiavuzzi, B., 1908, 92; Sticotti, P., 1908, 225; Degrassi, A., 1970, 617; Jurkić, V., 1972a,
210; Jurkić, V., 1974, 6; Jurkić, V., 1981, 162-163, sl. 26; Jurkić, V., 1983, 15, sl. 26; Jurkić,
V., 1985, 279; Jurkić, V., 2005, 128). Drugi fragmentaran natpis spominje samo naziv
božanstva: Melosoco[---] Aug (usti) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 662; Schiavuzzi, B., 1908,
92; Sticotti, P., 1908, 223; Degrassi, A., 1970, 617; Jurkić, V., 1972a, 210; Jurkić, V., 1970,
6; Jurkić, V., 1981, 162-163, sl. 26; Jurkić, V., 1983, 15, sl. 26; Jurkić, V., 1985, 279; Jurkić,
V., 2005, 129), a na malom klasičnom zavjetnom žrtveniku s natpisom uobličenim pravilnim
grčkim slovima piše: Theo Melisoco Silouester apodus thusian (Matijašić, R., 2000, 44.50;
Matijašić, R., 2000a, 8-9; Jurkić, V., 2005, 130). Pretpostavlja se da su ovi žrtvenici pripadali
nekom manjem lokalnom svetištu udaljenom od moćnih religijskih centara (Nesactium, Pola,
Parentium) i neometanom vojno-političkim i duhovnim previranjima u razdoblju od 1. pa sve
do kraja 3. i početka 4. stoljeća.

Kult božice Tere Histrije (Terra Histria) poznat je u Istri po votivnim natpisima iz
Nezakcija, okolice Rovinja i Poreča. Ondje se štovao tijekom prva dva stoljeća nakon Krista.
Međutim, u Puli je, nedaleko od Dvojnih vrata, 1847. godine otkriven zavjetni žrtvenik Istriji
(Istria), s natpisom krupnim i nejednakim slovima: Aeflania Isias Istr[i]ae v(otum) s(olvit)
l(ibens) m(erito) (Forlati Tamaro, B., 1947, br. 7; Kandler, P., 1843.1844, f.81; Gregorutti, C.,
1847, br. 63-64, 261; Kandler, P., 1855, 167; Arneth, J., 1850,. 296; Mommsen, Th., 1872-
1877, br. 101; Maionica, H., 1879, 44; Degrassi, A., 1970, 619; Jurkić, V., 1972a, 210; Jurkić,
V., 1974, 6; Jurkić, V., 1981, 153; Jurkić, V., 1983, 9-10; Jurkić, V., 2005, 127), koji govori
kako je ovoj autohtonoj božici dana zavjetna poruka u 3. ili 4. stoljeću, u vrijeme kada bi se
očekivala prevlast vjerovanja u oficijelne čiste rimske kultove na zalasku poganske religije.

36
To je primjetila još B. Forlati Tamaro, te je upozorila na formu i posebno ime božice, kojem
nedostaje aspirant H koji je obilježavao starije razdoblje (Histria). Postojanje natpisa s
modificiranim imenom božice govori o nespornom kontinuitetu njezina štovanja od
pretpovijesnih vremena do početaka kasne antike.

Na kraju, zanimljivo je navesti i neka razmišljanja, koja je potaknuo još P. Kandler, a

koja se nalaze i kod B. Schiavuzzija (Schiavuzzi, B., 1908, 91-171). Ona daju mogućnost
razvijanja teze o kontinuitetu posvećenih poganskih svetišta kao izvedenih kultnih centara
prvih kršćana. Riječ je o lokalitetu crkve sv. Felicite kasnije nazvane San Giovanni e Felicita
u Velom polju kod Pule. Pod nazivom Felicita P. Kandler otkriva tempio alla Felicita, tj.
Fortunin hram ili svetište, koji na žalost sve do danas nije utvrđen sustavnim iskapanjem i
istraživanjem. O nekom kontinuitetu korištenja poganskih sakralnih mjesta može se govoriti i
pri preciznijoj analizi podataka o gradnji bazilike Marije Formoze na navodnom Minervinom
hramu u insuli Minervae u Puli (Marušić, B., 1967, 52) ili katedralne prvotne crkve sv. Tome
na mjestu Jupiterova hrama (Calza, G., 1920, 53; Vučina Obad, M., 2007, 23).

***

Veoma je teško ocrtati vjerovanja žitelja rimske Istre na zalasku antičkog svijeta, otvorenog i
prožetog svekolikim utjecajima materijalne i duhovne kulture. Ipak, u religijskoj sferi treba
tražiti i nalaziti one oblike kontinuiteta starog autohtonog ilirskog duha u romaniziranom
domaćem življu i doseljenicima, koji je održao duboke korijene usprkos rimskim
administrativnim mjerama i civilizacijskim dominantama. U simbiozi s rimskim oficijelnim
kultovima osjeća se postojanje dijela izvornoga autohtonog vjerovanja, što je dalo i uvjetovalo
čvrstu spregu religijske osnove koju nadiruće kršćanstvo teško sublimira na većem dijelu
Istarskog poluotoka. Kršćanstvo kao monoteistička religija prodire postupno u Istru tijekom
4. i 5. stoljeća ostavljajući kao memento svoje martire, Germana u Puli 15, Maura i Eleuterija u
Poreču16, ali u osnovi teško mijenja poganske običaje i duhovna nadahnuća. Pogredbni ritusi
15
German je doživio mertirij u pulskom amfiteatru u doba prvih progona kršćana za vrijeme vladavine cara M.
Aurelija Numerijana, 283.-284.g.
16
Mauro je ubijen u doba ranih progona kršćana za vrijeme cara Decija, 249. do 251. g., ili Valerijana, 253.260.
g. Euleterije je pogubljen u doba cara Dioklecijana, 284.-305.g.

37
i inventar kasnoantičkih grobova sve do 460. godine rječito govore o gotovo usporenoj
egzistenciji poganstva i kršćanstva u isti kroz cijelo 5. stoljeće
BIBLIOGRAFIJA za Annales

POPIS KRATICA

ACRS Atti, Centro di ricerche storiche, Rovinj – Trieste

ACS Atti del Centro studi e documentazione dell'Italia Romana
AEM Archäologisch-epigraphische Mittheilungen aus Österreich – Ungarn, I – XX
(1870 – 1898), Wien
AÖG Archiv für österreichische Geschichte, Wien

38
AN Aquileia Nostra, Rivista dell'Associazione nazionale per Aquileia, Aquileia
ANRW Aufstieg und Niedergang der Römischen Welt, New York – Berlin
AMSI Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia Patria, Parenzo –
Venezia – Trieste
ARAL Atti della R. Accademia dei Lincei, Roma
AT Archeografo Triestino, Trieste
ATTI NSc Atti dell'Accademia Nazionale dei Lincei, Notizie degli Scavi di Antichità,
Roma
AV Arheološki Vestnik, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Ljubljana
BDF Bulletino della Deputazione fiumana di Storia Patria, Fiume.
BonnJb Bonner Jahrbuch
BPI Bullettino di palentologia italiana, Roma
BullInst Bullettino dell'Instituto di Corrispondenza Archeologica
CIL Corpus inscriptionum Latinarum auxilio et auctoritate Academiae Litterarum
regiae Borussicae editum, Berlin 1872 – 1877.
DKAW Denkschriften der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften,
philosophischen-historische Klasse, Wien
EP Epigraphica
HA Histria archaeologica, Arheološki muzej Istre, Pula
HAnq Histria antiqua, Međunarodni istraživački centar za arheologiju Sveučilišta u
Zagrebu, Pula
HTR Harward Theological Review, Harward
IHAD Izdanja, Hrvatsko arheološko društvo, Zagreb
I.I. Inscriptiones Italiae, volumen X, regio X, fasc. I. – Pola et Nesactium, Roma
1947; fasc. II. – Parentium, Roma 1934; fasc. III – Histria septemtrionalis,
Roma 1936; fasc. IV – Tergeste, Roma 1951.
IM Istarski mozaik, Pula
JÖAI Jahreshefte des Österreichischen Archäologisches Instituts, I – XXXI (1898 –
1939), Wien
JVAR Jahrbücher des Vereins von Alterthumsfreunden in Rheinlande
JZ Jadranski zbornik, Povijesno društvo Istre i Rijeke, Rijeka – Pula
JZK Jahrbuch der k. k. Zentral-Kommission für Erforschung und Erhaltung der
Kunst und histor. Denkmale, I – IV (1903 – 1906), Wien
KAMI Katalog, Arheološki muzej Istre, Pula
KPSI Kulturno-povijesni spomenici Istre, Arheološki muzej Istre, Pula
MCC Mitteilungen der k. k. Central-Commission, II. ser., I – XXVIII, Wien 1875 –
1902; III. ser., I – XVI, Wien 1902 – 1918.
MG Godišnjak muzealaca i galerista Istre, Pula
MK Monografije i katalozi, Arheološki muzej Istre, Pula
MPDI Materijali, Povijesno društvo Istre, Pula
MTADJ Materijali, Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd
ObHAD Obavijesti, Hrvatsko arheološko društvo, Zagreb
PZ Prilozi o zavičaju, Čakavski sabor, Pula
RFC Rivista di filologia classica
RP Rendiconti della Pontificia Accademia Romana di Archeologia, Roma
Situla Razprave Narodnega muzeja v Ljubljani, Ljubljana
SP Starohrvatska prosvjeta, Split
SVA Scritti vari di Antichità, Trieste
VAHP Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, Arheološki muzej, Split

39
VMKH Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, Društvo muzealaca i konzervatora
Hrvatske, Zagreb
ZIHNZ Zbornik Instituta za historijske nauke, Zadar
ŽA Živa antika, Filozofski fakultet, Skopje
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Amoroso, A. (1885): I Castellieri Istriani e la necropoli di Vermo presso Pisino. U: AMSI, 1,

Parenzo 1885, 53 i d.
Amoroso, A. (1889): La necropoli preistoriche dei Pizzughi. U: AMSI, 5, Parenzo 1889, 225
i d.
Arneth, J. (1850): Reise-Bemerkungen grösstentheils archäologischen Inhalts von
Vindobona über Tergeste nach Salona in Jahre 1846. U: DKAW, 1, Wien 1950, 273 – 326.
Baćić, B. (1977): Trogrla pećina. Rezultati arheološkog istraživanja 1874. godine. U: JZ, 10,
Pula – Rijeka 1977.
Balducci, C. A. (1935): L'opposizione dinastico-politica alla morte di Onorio. U: Rivista di
Filologia e Istor., Cl., 1935.
Baldacci, P. (1968): Alcunu aspetti dei commerci dei territori cisalpina. U: ACS, 1, 1967 –
1968, 7 – 50.
Batović, Š. (1972): Apulska keramika na istočnoj jadranskoj obali (katalog izložbe), Zadar
1972.
Batović, Š. (1976): Le relazioni culturali tra le sponde adriatiche nell'età del Ferro. U:
Jadranska obala u protohistoriji, Zagreb 1976, 11 – 93.
Begović, D.-Schrank, I. (2006): Brijuni. Prošlost, graditeljstvo, kulturna baština, Zagreb
2006.
Belloni, A. (1533): Epitaphia Polae inventa. U: Belloni antiquitatum collectio, 1533.
Benedetti, A. (1973): Umago d'Istria nei secoli, Trieste 1973.
Bloch, H. (1945): A new document of the last Pagan revival. U: HTR, Harward 1945.
Bonner, G. (1942): Some phases of religions feeling in Later Pagani. U: HTR, Harward
1942.
Braccesi, L. (1977): Grecità adriatica, Bologna 1977.
Budischovsky, M.C. (1973): Jupiter-Amon et Méduse dans les forums du Nord de
l'Adriatique. U: AN, 44, Udine 1973.
Budischovsky, M.C. (1977): Les cultes orientaux à Aquillée et leur diffusion en Istrie et en
Vénétie. U: AAAd, 12, Udine 1977, 99 – 123.
Burton, R. F.–Scampicchio, A. (1880): Castellieri. U: La Provincia dell'Istria, 14, br. 3,
1880.
Buttazzioni, C. (1870): Del nuovo nume Melosoco e della presumibile sua nazionalità. U:
AT, 2. ser., 2, Trieste 1870, 18 – 22.
Buttazzioni, C. (1888): Del nuovo nume Melosoco. U: AMSI, 4, Parenzo 1888.
CALVI M. C., 1968, I vetri romani del Museo di Aquileia, Montebelluna 1968.
Calza, G. (1920): Pola, Milano 1920.
Carli, G. R. (1750): Corrispondenza, 1, Venezia 1750.
Carli, G. R. (1788): Delle antichità Italiche, 1, Milano 1788.
Carli, G. R. (1794): Delle antichità Italiche, 2, Milano 1794.
Colonna, G. (1980): Rapporti artistici tra il mondo paleoveneto e il mondo etrusco, Este e la
civiltà paleoveneta a cento anni dalle prime scoperte, Firenze 1980, 177 i d.
Conway, R. S. (1933): The prae-italic Dialects of Italy, 1 – I3, Cambridge 1933.
Corelli, M. (1937): Il lapidario Albonese, Parenzo 1937.

40
Cumont, F. (1896): Textes et monuments figures relatifs aux mystères de Mithra, 2, Bruxelles
1896.
Degrassi, A. (1929): Notiziario archeologico. U: AMSI, XLI, Parenzo 1929.
Degrassi, A. (1933): Valdarsa, dedica alla "Mater Magna Deorum". U: Notizie degli scavi,
1933, 381 – 383.
Degrassi, A. (1934): Inscriptiones Italiae, X/III, Parentium, Roma 1934.
Degrassi, A. (1934a): Albona, iscrizioni romane. U: Notizie degli scavi, 1934, 113 – 116
Degrassi, A. (1934b): Fianona. Il sito della città antica e recenti scoperte. U: Notizie degli
scavi, 1934, 3 – 9.
Degrassi, A. (1936): Inscriptiones Italiae, X/III, Histria Septemtrionalis, Roma 1936.
Degrassi, A. (1942): Le iscrizioni di Tarsatica. Origine e sito del Municipio romano. U: EP,
IV, 1942, 191 – 203.
Degrassi, A. (1954): Il confine nord-orientale dell'Italia Romana, ricerche storico-
topografice. U: Diss. Bern., I, 6, Bern 1954, 1 – 189.
Degrassi, A. (1962): Valdarsa, dedica alla Mater Magna Deorum. U: SVA, 2, Venezia –
Trieste 1962.
Degrassi, A. (1962d): Minerva Flanatica. U: SVA, II, Venezia – Trieste 1962.
Degrassi, A. (1962e): I porti romani dell'Istria. U: SVA, II, Roma 1962.
Degrassi, A.(1970): Culti dell'Istria preromana e romana. U: Adriatica praehistorica et
antiqua, Miscellanea Gregorio Novak dicata, Zagreb 1970, 615 – 632.
Demougeot, E. (1952): St. Jérôme, les Oracles Sibyllines et Stilicon. U: Revue des Etudes
Latines, 1952.
Dessau, H. (1892 – 1916): Inscriptiones Latinae Selectae, Berlin 1892 – 1916.
Dodds, E. R. (1970): Pagani e cristiani in un'epoca d'angoscia, Firenze 1970.
Donati, S. (1765): Ad Novum Thesaurum veterum inscriptionum L.A. Muratorii
supplementum, 1, Lucea, 1765.
Doni, G.B. (1731): Donii inscriptiones antiquae editae ab A. F. Gorio, Firenze 1731.
Duhn, V. F. – Messerschmidt (1939): Italische Gräberkunde, 2, Heidelberg 1939.
Džin, K. (1991): Helenistički utjecaji na oblikovanje i dekoraciju Slavoluka u Puli. U: JZ,
14/1990 – 1991, Pula – Rijeka 1991, 11 – 32.
Džin, K. (1997): Prilog poznavanju slavoluka Sergijevaca u Puli. U: HAnt, 3. Pula 1997, 93
– 99.
Džin, K. (1998): Dekoracija Augustovog hrama u Puli. U: HAnq, 4, Pula 1998, 139 – 146.
Džin, K. (2005): Results of the most recent research at the Forum in Nesactium. U:Illyrica
antiqua, Zagreb 2005, 229-235.
Džin, K. (2005a): Nuove scoperte archeologiche effettuate nel complesso romano situato nei
pressi di stanzia Pelliccetti nel polese. U: ACRS, 25, Rovinj-Trieste 2005, 9-27.
Džin, K. (2006): Otkriće nepoznatog antičkog nalazišta na istarskoj poluautocesti . stancija
Peličeti, prometni čvor Pula, ObHAD, 1, Zagreb 2006, 120-135.
Džin, K. (2006a): Stancija Peličeti. Rimska villa rustica, novi nalaz na trasi istarskoj
Ypsilona (Stancija Peličeti. Roman villa rustica, new find at the Istrian «Y» highway
corridor). U: KAMI, 70, 5-15.
Džin, K. (2007): Pula – forum. Arheološka građa 2006.-2007. U: KAMI, 72. Pula 2007, 6-
59,
Egger, R. (1963): Die Inschriften (Die Ausgrabungen auf dem Magdalensberg 1960 und
1961. U: Carinthia I, 153, Klagenfurt 1963, 93 – 97.
Egger, R. (1966): Die Inschriften (Die Ausgrabungen auf dem Magdalensberg 1962 bis
1964). U: Carinthia I, 156, Klagenfurt 1966, 454 – 457.
Egger, R. (1969): Die Inschriften (Die Ausgrabungen auf dem Magdalensberg 1965 und
1968. U: Carinthia I, 159, Klagenfurt 1969, 365 – 409.

41
Egger, R. (1969a): Der Lebensmittel aus Italien auf den Magdalensberg (Die Ausgrabungen
auf dem Magdalensberg 1965 und 1968). U: Corinthia I, 159, Klagenfurt 1969, 410 – 416.
Fischer, J. (1983): Nezakcijska prahistorijska skulptura. U: MPDI, 3, Pula 1983, 28, 75 – 76.
Fischer, J. (1984): Die vorrömischen Skulpturen von Nesactium, Hamburger Beiträge zur
Archaologie, 11, Hamburg 1984, 9 – 98.
Fischer, J. (1996): Statuen-Stelen aus Nesactium. U: HAnq, 3, Pula 1996, 69 – 80.
Forlati Tamaro, B. (1925): A proposito di alcune sculture di Nesazio. U: BPI, 47, Roma
1927, 116 – 131.
Forlati Tamaro, B. (1928): Fianona. Edificio romano e iscrizioni varie, Notizie degli scavi.
U: ATTI NSc, Roma 1928, 401 – 405.
Forlati Tamaro, B. (1930): Il R. Museo dell'Istria a Pola, Venezia 1930.
Forlati Tamaro, B. (1947): Inscriptiones Italiae, X/I, Pola et Nesactium, Roma 1947.
Forlati Tamaro, B. (1971): Pola, Padova 1971.
Franceschi, de C. (1866): Inscrizioni non contenute nella raccolta del prof. Mommsen
(rukopis).
Franceschi, de C. (1933): Dante a Pola. U: AMSI, 44, Pola 1933.
Furlanetto, G. (1848): Le antiche lapidi patavine illustrate, Padova 1847 – 1848.
Gerhe, F. (1973): Kasna antika i rano kršćanstvo, Novi Sad 1973.
Glogović, D. (1996): Južnoitalska keramika iz Nezakcija. U: HAnq, 3, Pula 1996, 55 – 59.
Gnirs, A. (1904); Zur Topographie des antiken Pola. U: JZK, 2, Wien 1904,
215 – 232.
Gnirs, A.(1915): Pola. Ein Führer durch die antike Baudenkmäler und Sammlungen, Wien
1915.
Gnirs, A. (1924): Beispiele der antiken Wasserversorgung aus dem istrischen Karstlande. U:
Strena Buliciana, Zagreb – Split 1924.
Gnirs, A. (1925): Istria Praeromana, Karsbad 1925.
Gregorutti, C. (1847): L'Istria divinità. U: L'Istria, 2, 1847.
Gregorutti, C. (1876): La fullonica di Pola ed iscrizioni inedite Polesi. U: AT, 2. ser., 4,
Trieste 1876 – 1877, 97 – 118.
Gregorutti, C. (1877): Iscrizioni inedite aquileiesi, istriane e triestine. U: AT, 2. ser., 4,
Trieste 1876 – 1877, 389 – 403.
Gregorutti, C. (1888): Iscrizioni romane scoperte negli anni 1887 e 1888. U: AMSI, 4,
Parenzo 1888, 449 – 457.
Gruter, J. (1603): Inscriptiones antiquae totius orbis Romani in corpus absolutis redactae
cum indicibus XXV ingenio ac cura Iani Gruteri, auspiciis Ios. Scaligeri ac M. Velseri, ex
officina Commeliniana, 1603.
Henzen, G. (1856): Inscriptionum Latinarum selectarum amplissima collectio. Volumen
tertium collectionis Orellianae supplementa emendationesque exhibens, Turici 1856.
Jeločnik, A. (1973): Čenturska zakladna najdba folisov Maksencija in tetrarhije. U: Situla,
12, Ljubljana 1973, 1 – 224.
Jeločnik, A.–Kos P. (1983): Zakladna najdba Čentur-C, folisi Maksencija in tetrarhija. U:
Situla, 23, Ljubljana 1983, 1 – 93.
Jurkić, V. (1970): Meduze na reljefima Arheološkog muzeja Istre u Puli. U: HA, 1/1, Pula
1970, 29 – 52.
Jurkić, V. (1972): Rasprostranjenost kulta Magnae Matris na području Istre u rimsko doba.
U: HA, 3/1, Pula 1972, 41 – 76.
Jurkić, V. (1972a): Izbor antičke kultne plastike na području Istre. U: MTADJ, 12, Zadar
1972, 209 – 223.
Jurkić, V.(1974): Arte plastica del culto come determinante l'esistenza dei culti romani e
sincretici nella regione istriana. U: ACRS, V, Trieste – Rovigno 1974, 7 – 33.

42
Jurkić, V. (1975): The Cult of Magna Mater in the region of Istria. U: ŽA, 25/1 – 2, Skoplje
1975, 285 – 298.
Jurkić, V. (1978): Skulptura Atisa iz Pule. Nov prilog poznavanju Atisovog kulta. U: JZ,
10/1976 – 1978, Pula – Rijeka 1978, 173 – 188.
Jurkić, V. (1978a): Kultovi plodnosti na području antičke Istre. U: ZRHZKJ, Rijeka 1978,
37 – 47.
Jurkić, V. (1978b): Scavi inu na parte della villa rustiva romana a Cervera porto presso
Parenzo (I). Campagne 1976-1978. U. ACRS, 9, Rovinj-Trieste 1978-1979, 263-298.
Jurkić, V. (1979b): Kontinuitet štovanja antičkih kultova u periodu učvršćivanja kršćanstva
na području Istre. U: AV, 30, Ljubljana 1979, 208 – 217.
Jurkić, V. (1980): Medolino e i suoi dintornmi dalla preistoria al medioevo. U: ACRS, 11,
Rovigno – Trieste 1979 – 1980, 7 – 41.
Jurkić, V. (1980a): Antička prošlost Premanture. U: PZ, Pula 1980, 115 – 122.
Jurkić, V. (1981): Kontinuitet ilirskih kultova u rimsko doba na području Istre. U: JZ, 11,
Pula – Rijeka 1979 – 1981, 147 – 171.
Jurkić, V. (1983): La contunuità dei culti ilirici in Istria durante il periodo romano. U:
ACRS, 14, Rovigno – Trieste 1983, 7 – 24.
Jurkić, V. (1983b): I nommi delle colonie e dei municipi sulle epigrafi romane in Istria. U:
ACRS, 13, Rovigno – Trieste, 1982 – 1983, 7 – 17.
Jurkić, V. (1983c): Rimski municipij Nezakcij. U: KAMI, 12, Pula 1983.
Jurkić, V. (1984): I mosaici antichi dell'Istria. U: III Colloquio internazionale sul mosaico
antico, Ravenna 1984, 167 – 176.
Jurkić, V. (1984a): Pula od prapočetaka. U: Pula – tri tisuće godina grada, Pula 1984, 25 –
52.
Jurkić, V. (1985): Autohtoni kultovi u odnosu prema helenističkoj i grčko-rimskoj religiji u
antičkoj Istri. U: JZ, 12/1982 – 1985, Pula – Rijeka 1985.
Jurkić, V. (1985a): L'Istria in epoca roman. U: MK, 1, Pula 1985, 54 – 96.
Jurkić, V. (1985b): Il municipio romano di Nesazio. U: MK, 1, Pula 1985, 70.
Jurkić, V. (1987): Prilog za sintezu povijesti Istre u rimsko doba. U: IHAD, 11/1, Pula 1987,
65 – 80.
Jurkić, V. (1990): I risultati delle recenti indagini scientifiche ed archeologiche in Istria nel
contesto della sua posizione storico-culturale di confine tra l'oriente e l'occidente. U: La
Venetia nell'area Padano-Danubiana. Le vie di comunicazione, Padova 1990, 447 – 451.
Jurkić, V. (1996): Antički hramovi na forumu u Nezakciju. U: HAnq, 2, Pula 1996, 81 – 90.
Jurkić, V. (1999): Istrien in der Antike und Spätantike. U: Der Zauber Instiens. Eine
Ausstellung über kroatische Geschichte, Kunst und Kultur, Pula 1999, 31 – 42.
Jurkić, V. (2000): Kontinuitet utvrđivanja u Istri. U: HAnq, 6. 9-20.
Jurkić, V. (2003): Storia delle ricerche sull'anfiteatro di Pola. U: ACRS, 33, Rovigno –
Trieste, 2003, 9 – 62.
Jurkić, V., (2005): Duhovna kultura antičke Istre, knj. I: Kultovi u procesu romanizacije
antičke Istre, Zagreb 2005.
Jurkić, V. (2005a): Autochtonous and syncretozed Deities in Roman Istria. U:Illyrica
antiqua, Zagreb 2005, 275-282.
Jurkić, V. (2005b): Scavi archeologici effetuatti nel secondo settore della villa rustica a
Porto Cervera, Parenzo - oleificio (II). Campagna di scavi 1977-1980. U: ACRS, 25, Rovinj-
Trieste 2005, 29-49.
Jurkić, V. (2007): Archaeological research of the maritime Roman/Late Roman Villa on the
Vižula Penisula (Isola del Vescovo) near Medulin in 2006 and 2007. U: HAnq, 15, Pula 2007,
473-478.

43
Jurkić, V.-Džin, K. (2006): Agrippina's Portrait in Connectiom with Romain Female
Portraits from Ager Polensis and Ager Nesactiensis. U: VAPD, 99, Split 2006, 113-121.
Jurkić, V.-Džin, K. (2006a): Isola del Vescovo (Vižula). Complesso marittimo residenziale
antico e tardoantico nei pressi di Medolino. Campagna di ricerche 2005. U: ACRS, 36,
Rovinj 2006, 473-486.
Jurkić, V.-Džin, K. (2007): The continuity of fortification in Istria (Croatia). U: Murallas de
ciudades romanos en el Occidente del Impero. Lvcvs Avgusti como paradigma, lugo 2007,
115-130.
Kandler, P.: Codice epigrafico istriano, Pola et Nesactium-Arsia (rukopis u Sveučilišnoj
knjižnici u Puli).
Kandler, P. (a): Codice epigrafico istriano, Secusses (rukopis u Sveučilišnoj knjižnici u
Puli).
Kandler, P. (b): Codice epigrafico istriano, Histros-Rubinum (rukopis u Sveuèilišnoj
knjižnici u Puli).
Kandler, P. (c): Codice epigrafico istriano, Subocrini (rukopis u Sveučilišnoj knjižnici u
Puli).
Kandler, P. (d): Codice epigrafico istriano, Albona (rukopis u Sveučilišnoj knjižnici u Puli).
Kandler, P. (1843 – 1844): Lapidario Tergestino e Istriano, 1843 – 1844.
Kandler, P. (1846): Al molto reverendo signore don Matteo Musina paroco di Vragna. U:
L'Istria, 1, 1846, 12.
Kandler, P. (1855): Iscrizioni romane dell'Istria. U: Indicazioni per riconoscere le cose
storiche del Litorale, Trieste 1855.
Kenner, F.(1867): Beiträge zu einer Chronik der archaeologischen Funde in der
österreichischen Monarchie, 1864 – 1866. U: AÖG, 38, Wien 1867, 121 – 338.
Kovač, L. (1992): Nezakcijski kult – simboličke forme i njihove transformacije od 6. st .pr .n.
e. do 6. st .n. e.. U: HA, 22 – 23/1991 – 1992, Pula 1994, 44 – 116.
Kozličić, M. (1986): Antička obalna linija Istre u svjetlu hidroarheoloških istraživanja. U:
IHAD, 11/2, Pula 1989, 135 – 165.
Kozličić, M. (1990): Historijska geografija ističnog Jadrana u starom vijeku, Split 1990., 1 –
417.
Kozličić, M. (1996): K povijesnom kontekstu Nezakcija. U: HAnq, 2, Pula 1996, 31 – 46.
KOVAČIĆ V. – TASSAUY F., 2000, Od masline do amfore, Poreč 2000.
Krahe, J. (1929): Altillyrische Personennamen, Heidelberg 1929.
Križman, M. (1979): Antička svjedočansta o Istri, Pula – Rijeka 1979.
Kučar, V. (1979): Prahistorijska nekropola Beram. U: HA, 10/1, Pula 1979, 85 – 121.
Kukoč, S. (1987): Histarska plastika u kontekstu umjetnosti jadranskog područja od 7. st. 5.
st. pr.n.e. U: Radovi Filozofskog fakulteta, 13, Zadar 1987, 75 i d.
Labriole, de P. (1934): La réaction payenne, Paris 1934.
Luciani, T.: Epigrafia istriana e friuliana, rukopis u Sveučilišnoj knjižnici u Puli.
Maffei, M. S. (1749): Museum Veronense hoc est antiquarum inscriptionum atque
anaglyphorum collectio, Verona 1749.
Maionica, H. (1879): Trieste, Pola, Aquileia. U: AEM, 1, Wien 1879, 36 – 62.
Manasse, G. C. (1978): La decorazione architettonica romana di Aquileia, Trieste, Pola,
Aquileia 1978.
Margetić, L. (1996): Pravni položaj rimskog Nezakcija. U: HAnq, 2, Pula 1996, 143 – 146.
Marušić, B. (1959): Tri poznoantične najdbe iz Istre. U: AV, 9/1958 – 1959, Ljubljana 1959.
Marušić, B. (1962): Neki nalazi iz vremena seoba naroda u Istru. U: JZ, 5, Rijeka – Pula
1962, 159 – 175.
Marušić, B. (1963): Djelatnost srednjovjekovnog odjela Arheološkog muzeja Istre u Puli,
1956 do 1958. U: SP, 8 – 9, Zagreb 1963.

44
Marušić, B. (1967): Kasnoantička i bizantska Pula. U: KPSI, 6, Pula 1967, 1 – 54.
Marušić, B. (1970): Kasnoantičko i ranosrednjovjekovno groblje kaštela Dvigrad. U: HA,
1/1, Pula 1970, 7 – 46.
Marušić, B. (1971): Kompleks bazilike Sv. Sofije u Dvigradu. U: HA, 2/2, Pula 1971.
Marušić, B. (1973): Neki nalazi kasnoantičkih kosturnih grobova u južnoj Istri i na otoku
Cresu. U: HA, 4/1, Pula 1973.
Marušić, B. (1975): Neki problemi kasnoantičke i bizanstske Istre u svjetlu arheoloških
izvora. U: JZ, 9, Pula – Rijeka 1975, 335 – 350.
Marušić, B. (1978): Istarska grupa sakralne arhitekture s upisanom apsidom. U: HA, 5/1 –
2, Pula 1974 [1978].
Marušić, B. (1995): Istra i sjeverojadranski prostor u ranom srednjem vijeku. U: MK, 4,
Pula 1995, 9 – 20.
Matijašić, R. (1991b): Campus Martius. Antička nekropola između Premanturske i
Medulinska ulice u Puli. U: MK, 8, Pula 1991.
Matijašić R.,-Marijašić Buršić, K. (1996): Antička Pula s okolicom, Pula 1996.
Matijašić, R (1996): Kamena arhitektonska dekoracija hramova u Nezakciju. U: HAnq, 2,
Pula 1996, 91 – 116.
Matijašić, R. (1998): Gospodarstvo antičke Istre, Pula 1998.
Matijašić, R.(2000): Novi rimskodobni grčki natpis iz južne Istre. U: ObHAD, 1, Zagreb
2000, 44 – 50.
Matijašić, R. (2000a): Nalaz antičkog natpisa u kraškoj jami. U: MG, 6, Pula 2000, 8 – 9.
Matijašić, R. (2005); The iconography of indigenous Cults in northern Liburnia. U: Akti
VIII. međunarodnog kolokvija o problemima rimskog provincijalnog umjetničkog
stvaralaštva, Zagreb 2005, 201-204.
Mazzolani, L. S. (1975): Galla Placidia, Milano 1975.
Medini, J. (1972): Rimska orijentalne religije na istočnoj obali Jadrana. U: Materijali, 12,
Zadar 1972.
Medini, J (1973): Antički kultovi na području ilirskih plemena Histra, Liburnai Japoda
(magistarski rad), Zagreb 1973.
Medini, J. (1976): Rimska i orijentalne religije na istočnoj obali Jadrana. U: Materijali, 12,
Zadar 1976, 185-207.
Mihovilić, K. (1972): Nekropola Gradine iznad Limskog kanala. U: HA, 3/2, Pula 1972.
Mihovilić, K. (1980): Brončane lepeze iz istarskih brončano-dobnih nekropola. U: Situla,
20/21, Ljubljana 1980, 279 – 283.
Mihovilić K. (1983): Nesazio: nuovi dati sulla necropoli dell'età del ferro. U: Atti dei Civici
Musei di storia ed arte, Quaderno 13/1, Trieste 1983.
Mihovilić, K.–Matijašić Buršić, K. (1985): Catalogo degli ogetti dell'epoca preistorica U:
MK, 1, Pula 1985.
Mihovilić, K. (1988): Histri i Etruščani,. U: MK, 5, Pula 1988, 22 – 89.
Mihovilić, K. (1996): Nezakcij, nalaz grobnice 1981. godine. U: MK, 6, Pula 1996, 7 – 64.
Mirabella Roberti, M. (1939): Nuove iscrizioni di Pola e dell'agro. U: EP, 1, 1939, 277 – 306.
Mirabelli Roberti, M., (1943): L'arena di Pola, Pola 1943.
Mirabella Roberti, M. (1949a): Notiziario archeologico, 1940 – 1948. U: AMSI, 53, Venezia
1949, 271 i d.
Mladin, J. (1966): Umjetnički spomenici prahistorijskog Nezakcija. U: KPSI, 5, Pula 1966.
Mladin, J. (1983): Kanelirana keramika iz Nezakcija. U: MPDI, 3, Pula 1983, 24 – 25, 71 –
72.
Mladin, J. (1996): Kanelirana keramika iz Nezakcija- U: HAnq, 3, Pula 1996, 47 – 53.
Mlakar, Š. (1956): Muzejsko-konzervatorski radovi na otočju Brioni. U: Muzeji, 11 – 12,
Zagreb 1956 – 57.

45
Mlakar, Š. (1957): Neki novi antikni nalazi u Istri. U: JZ, 2, Rijeka 1957, 433 – 484.
Mlakar, Š. (1957a): Amfiteatar u Puli,. U: KPSI, 6, Pula 1957.
Mlakar, Š. (1962): Istra u antici. U: KPSI, 4, Pula 1962.
Mlakar, Š. (1978): Antička izložba. U: Arheološki muzej Istre (vodič III), Pula 1978, 45 – 58.
Mlakar, Š. (1979): Antički teatar na tlu Jugoslavije. Katalog, Novi Sad 1979.
Mommsen, Th. (1872–1877): Corpus inscriptionum Latinarum auxilio et auctoritate
Academiae Litterarum regiae Borussicae editum, V, Berlin, 1872 – 1877.
Muratori, L.A. (1739): Novus Thesaurus veterum inscriptionum, 1, Mediolani 1739.
Münsterberg, R.–Patsch, C. (1892) Reise nach Istrien und den Inseln des Quarnero. U:
AEM, 15, Wien 1892, 48 – 71.
Nava, M.L. (1972): Appunti peru n controllo con dati archeologici della tradizione
mitografica altoadriatica. U: Padusa, 8, Padova 1972, 21-31.
Oreb, F. (1967): Dvije votivne are u Narodnom muzeju Labin. U: IM, 1 – 2, Pula 1967.
Orelli, G. G. (1828): Insctiptionum Latinarum selectarum amplissima collectio, 1 – 2, Turici
1828.
Orsato, S. (1652): Monumenta Patavina, Padova 1652.
Orti, I.H. (1837): Sopra una lapide rinvenuta in Pola. U: BullInst, 1836.
Pais, H. (1888): Corporis insctiptionum Latinarum supplementa Italica consilio et
auctoritate academiae regiae Lynceorum edita, Fasciculus I, additamenta ad vol. V Galiae
Cisalpinae. U: ARAL, ser. IV, Memorie della classe di Scienze morali, 5, Roma 1888.
Pogatschnig, A., (1910): Parenzo dalle origini sino all' imperatore Giustiniano. U: AMSI,
26, Parenzo 1910.
Pogatschnig, A. (1914): Guida di Parenzo, Parenzo 1914.
POGATSCHNIG A., 1926, Il tempio romano maggiore di Parenzo, AMSI, 38, Parenzo 1926,
1 – 30.
Polesini, F. (1857): Iscrizioni sacre e profane appartenenti alla città di Parenzo raccolte e
fatta stampare per cura del Cav. Francesco Marchese de Polesini, 1857.
PORTULANO B. – KOVAČIĆ V., 1999, Ritrovamento di un bronzetto di Iside-Fortuna a
Loron (Parenzo-Istria), AMSI, N.s. 47, Trieste 1999, 501 – 511.
PORTULANO B. – KOVAČIĆ V., 2001, Bronzetto di Iside-Fortuna, u: Loron (Croatie). Un
grand centre de production d'amphores à huile istriennes, Bordeaux 2001, 267 – 268.
PRAMPOLINI, 1942, La mitologia nella vita dei popoli, 3, Milano 1942.
PRAMPOLINI, 1942a, La mitologia nella vita dei popoli, 2, Milano 1942.
PRELOG M., 1957, Poreč, grad i spomenici, Beograd 1957.
PUSCHI A., 1903, Scavi di Nesazio, AMSI, 19, Parenzo 1903.
Puschi, A. (1905): La necropoli preromana di Nesazio, relazioni degli scavi. U: AMSI, 22,
Parenzo 1905, 3 – 202.
PUSCHI A., 1905a, Edifici antichi scoperti a Nesazio. Scavi degli anni 1904 e 1905, AMSI,
22, Parenzo 1905, 265 – 297.
PUSCHI A., 1914, Nesazio. Scavi degli anni 1906, 1907 e 1908, AMSI, 30, Parenzo 1914, 1
– 75.
RADMILLI G., 1973, Gli agri centuriati di Padova e Pola nell'interpretazione di Pietro
Kandler, AMSI, n.s. 20 – 21/1972 – 73, 5 – 103.
Reichel, G. (1893): Beschreibung der Sculpturen im Augustustempel in Pula. U: AEM, 16,
1893, 1 – 13.
REINACH S., 1897 – 1924, Répertoire de la statuarie grecque et romaine, 1 – 6, Paris 1897
– 1924.
REINACH S., 1916 – 1930, Répertoire de la statuarie grecque et romaine, 1 – 6, Paris 1916
– 1930.

46
Reinesius, T. (1682): Syntagma inscriptionum antiquaeum cum primis Romae veteris
quarum omissa est recensio in vasto Iani Gruteri opere, opus posthumum, Leipzig – Frankfurt
1682.
REITZENSTEIN R., 1963, Antike und Christentum, Vier religionsgeschichtliche Aufsätze,
Darmstadt 1963.
RENDIĆ-MIOČEVIĆ D., 1948, Ilirska onomastika na latinskim natpisima Dalmacije, Split
1948.
RENDIĆ-MIOČEVIĆ D., 1953, Da li je spelej u Močićima služio samo mitrijačkom kultu?,
GZM, n.s. 8, Zagreb 1953.
RENDIĆ-MIOČEVIĆ D., 1955, Ilirske predstave Silvana na kultnim slikama s područja
Delmata, GZM, n.s., X, Sarajevo 1955.
RENDIĆ-MIOČEVIĆ D., 1955a, Onomastičke studije sa teritorija Liburna, ZIHNZ, 1, Zadar
1955.
Rendić-Miočević, D. (1981): Neke karakteristike histarske onomastike. U: HH, 4/2, Pula 1981,
67 – 76.
RIDDER de A., 1913, Les bronzes antiques du Louvre, 1, Paris 1913.
RISMONDO D., 1937, Dignano d'Istria nei ricordi, Bagnacavallo 1937.
RIZZI L., Iscrizioni romane e cristiane di Pola (rukopis).
RYBERG I. S., 1955, Rites of the State Religion in Roman, MAAR, 22, Rome 1955.
ROMANELLI P., 1964, Magna Mater e Attis sul Palatino, HB, Bruxeles 1964.
Roscher,W. (1884): Lexicon der griechischen und römischen Mythologie, Leipzig 1884.
Rosetti, D. (1870): Lettera al chiarissimo sig. Dr. Giovanni Labus. U: AT, 1, Trieste 1829,
89 – 107.
ROSSI R. F., 1972, La romanizzazione dell'Istria, AAAd, 2/2, Aquileia 1972, 65 – 78.
ROSSI R. F., 1984, Problemi di storia dell'Istria in età romana, AMSI, n.s. 32, Trieste 1984,
41 – 55.
ROSTOVTZEV M., 1976, Storia economica e sociale dell'impero romano, Firenze 1976.
Ruggiero, de H. (1922): Dizionario epigrafico d'antichità romane, 3, Roma 1922.
SALOMANI J., 1696, Agri Patavini inscriptiones sacrae et prophanae, Padova 1696.
SAMUEL A. E., 1972, Greek and Roman Chronology, Calendar and Years in Classical
Antiquity, handbuch der Altertumswissenschaft, 7, München 1972.
SARIA B., 1937, Spomeniki egiptovskih božanstev v Poetoviju, ČZN, 32, Maribor 1937, 23 –
28.
Savelsberg, (1859): Neue Inschriften aus Pola, Briefliche Mittheilungen. U: JVAR, 27, 1859.
SCHIAVUZZI B., 1905, Necropoli romana nel predio eredi Batel, AMSI, 21, Parenzo 1905,
235 – 254.
SCHIAVUZZI B., 1901, Aus Pola, MCC, 2. ser., 28, Wien 1901, 49 i d.
SCHIAVUZZI B., 1904, Bericht über die im J. 1903 durch die Direktion des Museo Civico in
Pola verfolgten Grabungen, MCC, 3. ser., 3, Wien 1904, 356 – 363.
SCHIAVUZZI B., 1905, Archäologische Grabungen in Pola und Umgebung,
MCC, 3. ser., 4, Wien 1905, 164 – 174.
SCHIAVUZZI B., 1907, Notizie archeologiche, AMSI, 23, Parenzo 19o7, 202 – 208.
Schiavuzzi, B. (1908): Attraverso l'agro colonico di Pola. U: AMSI, 24, Parenzo 1908, 91 –
171.
SCHMIDT G., 1965, Dictionnaire de la mythologie grecque et romaine, Paris 1965.
SCHOBER A. A., 1923, Die Römischen Grabstein von Noricum und Pannonien, Wien 1923.
SCHULZE W., Zur Geschichte Lateinischer Eigennamen.
Schwalb, H. (1902): Römische villa bei Pola, Schriften der Balkankommission. U:
Antiquarische Abteilung, II, Wien 1902.

47
SCRINARI V. S. M., 1972, Catalogo delle sculture romane (Museo Arch. Do Aquileia),
Roma 1972.
SCRINARI V. S. M., 1972a, Sculture romane di Aquileia, Roma 1972.
SELEM P., 1963, Egipatska božanstva u Arheološkom muzeju u Splitu, VAHD, 61/1953,
Split 1963, 94 – 110.
SELEM P., 1972, Egipatski bogovi u rimskom Iliriku, Godišnjak, 9/7, Sarajevo 1972, 5 – 104.
SELEM P., 1997, Izidin trag, Split 1997.
SERLIO S., 1584, Tutte l'opere d'architettura, Venezia 1584.
SHOWERMANN G., 1969, The Great Mother of the Gods, Chicago 1969.
SICHTERMANN H., 1960, Ercole, EAA, 3, 1960.
SICHTERMAN H. – KOCH G., 1975, Griechische Mythen auf Römischen Sarkophagen,
Tübingen 1975.
Silvestri,C.(1711): Giuvenale e Persio spiegati in versi volgari ed illustrati con varie
annotazioni, Padova 1711.
SILVESTRI Car., 1732, Spiegazione di un marmo antico, ROSF, 6, 1732.
Silvestri, E. (1903): L'Istria, Venezia 1903.
Smetius, M. (1588): Inscriptionum antiquarum quae passim per Europam liber. Accessit
auctarium a Iusto Lipsio, Lugduni Bavatorum 1588.
SPON J. – WHELER G., 1679, Voyage d'Italie, de Dalmatie, de Grèce et du Levant fait aux
années 1676 et 1676, Amsterdam 1679.
Stanković, P. (1822): Dell'anfiteatro di Pola, Venezia 1822.
Stankovićm P. (1828): Bibliografia degli uomini distinti dell'Istria, 1, Trieste 1828.
STARAC A., 1995, Pitanje istočne granice Cisalpinske Galije i odnos općina Tergeste i
Agida, HA, 24 – 25/1993 – 94, Pula 1995, 5 – 57.
STARAC A., 1999, Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, I. Histrija, MK, 10/1, Pula 1999.
STEINBÜCHEL RHEINWALL de A., 1820, Alterthümer in der österreichischen Monarchie,
JBL, 12, Wien 1820.
STICOTTI P., 1898, Epigrafi Romane, AMSI, 13, Parenzo 1898, 375 – 395.
STICOTTI P., 1901, Relazione del XIII Congresso della Società istriana di archeologia e
storia patria, AMSI, 18, Parenzo 1901, ff. 3 – 4, 403 – 403.
Sticotti, P. (1902): Relazione del XIII Congresso della società istriana di archeologia e
storia patria. U: AMSI, 18, Parenzo 1902, 121.
STICOTTI P., 1903, Schiarimenti intorno al valore scientifico dei cimeli
trovati a Nesazio, AMSI, 19, Parenzo 1903.
Sticotti, P. (1904): Di alcuni frammenti lapidei con fregi micenei trovati a Nesazio. U: Atti
del Congresso internationale di scienze storiche, Roma 1904.
STICOTTI P., 1905, Del futuro codice epigrafico istriano, AT, 3. ser., 1, Trieste 1905, 247 –
254.
Sticotti, P. (1905a): A proposito di un timpano figurato di Nesazio. U: AMSI, 22, Parenzo
1905, 213 – 223.
STICOTTI P., 1905a, Pola e Nesazio, AMSI, 22, Parenzo 1905.
Sticotti, P. (1908): Epigrafi romane d'Istria. U: AMSI, 24, Parenzo 1908.
STICOTTI P., 1908a, Il culto di Ercole a Pola, AT, 3. ser., 4, Trieste 1908, 233 – 239.
Sticotti, P. (1910): U: BDF, 1910.
STICOTTI P., 1911, Recenti scoperte di antichità avvenute a Trieste e nel suo territorio, AT,
3. ser., 6, Trieste 1911.
Sticotti, P. (1914): Nuova rassegna di epigrafi romane. U: AMSI, 30, Parenzo 1914, 87 –
134.
Sticotti, P. (1934): Scavi di Nesazio. Campagna del 1922. U: AMSI, 46, fasc. 1 – 2, Parenzo
1934..

48
STICOTTI P., 1934a, Nesazio, u: EI, 24, 1934.
STICOTTI P., 1939, Bona Dea, AN, 10, Aquileia 1939.
STICOTTI P., 1951, Inscriptiones Italiae, X/IV, Tergeste, Roma 1951.
Stipčević, A. (1961): Monumentalna praistorijska plastika iz Istre. U: Republika, 1, Zagreb
1961.
Stipčević, A. (1974): Iliri, Zagreb 1974.
Stipčević, A. (1983): Religiozni simbolizam prapovijesne monumentalne plastike iz
Nezakcija. U: MPDI, 3, Pula 1983, 27, 74.
Stipčević, A. (1996): Religiozni simbolizam prapovijesne monumentalne plastike iz
Nezakcija. U: HAnq, 3, Pula 1996, 65 – 68.
SUIĆ M., 1955, Limitacija agera rimskih kolonija na istočnoj jadranskoj obali, ZIHNZ, I,
Zadar 1955, 1 – 36
SUIĆ M., 1965, Orijentalni kultovi u antičkom Zadru, Diad, 1965.
SUIĆ M., 1976, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1976.
SUIĆ M., 1987, Cissa Pullaria – Baphium Cissense – Episcopus Cessensis, ARR, 10, Zagreb
1987, 185 – 219.
Swoboda, R.M. (1969): Denkmäler des Mater-Magna kultes in Slovenien und Istrie. U: Bon
Jb, 169, 1969.
ŠAŠEL J., 1964, Probleme und Möglichkeiten onomastischer Forschung, Aktes des IV. Int.
Kongress für gr. u. lat. Epigraphik, Wien 1964, 352 – 368.
ŠAŠEL J., 1966, Barbii, Eirene, 5, Prag 1966, 117 – 137.
Šašel, J.i A. (1978): Inscriptiones quae in Jugoslavia inter annos MCMLX et MCMLXX
repertae et editae sunt. U: Situla, 19, Ljubljana 1978.
Šašel, J.–Marušić, B. (1984): Štirideset rimskih napisov iz Istre. U: AV, 35, Ljubljana 1984,
295 – 322.
ŠAŠEL J., 1992, Stages in the Administrative Development of Roman Parentium, Opera
Selecta, Situla, 30, Ljubljana 1992.
Šašel Kos, M (1999): Pre-roman Divinities of the eastern Alps and Adriatic. U: Situla, 38,
Ljubljana 1999.
ŠONJE A., 1964, Parentium, Poreč – antička ulica, AP, 6, 1964.
ŠONJE A., 1966, Comitium Coloniae Iuliae Parentium, ŽA, XXV, 2, Skopje 1966.
Šonje, A. (1971): Predeufrazijevske bazilike u Poreču. U: Zbornik Poreštine, 1, Poreč 1971.
ŠONJE A., 1980, Iz kojeg istarskog kamena potječe kupola Teodorikovog mauzoleja u
Ravenni, Materijali, tehnike i strukture, 1980, 149 – 159.
ŠONJE A., 1991, Putevi i komunikacije u prethistoriji i antici na području Poreštine, Poreč –
Pazin 1991, 1 – 113,
TADIN LJ., 1979, Sitna rimska bronzana plastika u jugoistočnom delu provincije Panonije ,
Beograd 1979.
TASSAUX F., 1982, Laecanii, recherche sur une famille senetoriale, MEFRA, 94, l982, 227
– 269.
TASSAUX F., 1984, L'implantation territoriale des grandes familles d'Istrie sous le haut
empire romain, Problemi storici, 1983, 1, 193 – 229.
TASSAUX F., 1986, La population et la société de Parentium, AAAd, 28, Udine 1986, 157 –
182.
Tassaux, F. (1997): Les dieux Augustes en Istrie. U: IHAD, 18, Zagreb 1997.
TAYLOR, 1931, The divinity of the Roman Emperor, 1931.
THYLANDER H., 1952, Étude sur l'épigraphie latine, AIRS, ser. 8, 5, Lund 1952.
THOMAS E., 1956, Archäologische Funde in Ungarn, Budapest 1956.
Thompson, E. A. (1963): The Conflict between Paganism and Christianity in the IV century,
Oxford 1963.

49
Thouvenot, S. (1964): St.Auguistin et les Paďens, Latomus 1964.
Tomaschek, G. (1885): Miscellen. U: Beiträge zur Kunde der indogermanische Sprache
herausgegeben von Adalbert Bezzenberger, IX, 1885, 93 – 106.
Tomasini, J. P. (1654): De donariis ac tabellis votivis liber singularis, Padova 1654.
Tomasini, J. P. (1837): De' commentari storici geografici della provincia dell'Istria. U: AT,
IV, 1837, 1 – 554.
TOMASINI P., 1900, Reminiscenze storiche di Trieste, I, Trieste 1900.
TONINI L. F., 1966, Quattro bronzetti da Nesazio, AMSI, n.s.XIX, Venezia 1966.
TRAVERSARI G., 1971, L'arco dei Sergi, Padova 1971.
TRIA G. A., 1744, Memorie storiche, civili ed ecclesiastiche della città e diocesi di Larino, I
– II, Roma 1744.
TURCHI N., 1896, La religione di Roma antica, Bologna 1896.
TURCAN R., 1974, Masques corniers d'orientaux: Attis, Ganymèdes ou Arimaspes,
Mélanges P. Boyancé, Rome 1974, 721 – 747.
TURCAN R., 1989, Salut mithriaque et sotériologie platonicienne, Paris 1989.
UJČIĆ Ž., 1995, Prilog poznavanju kasnoantièkih groblja Pule i Medulina, HA, 24 – 25/1993
– 94, Pula 1995, 74 – 107.
UJČIĆ Ž., 1996, Pula, Uspon B. Lupetine. Blok XI/22 – 23 – višeslojno nalazište, u:
Arheološki nalazi u Puli i Istri tijekom 1995. godine, KAMI, 50, Pula 1996.
Ujčić, Ž. (2007): Antička uljara kod Male Vale. Zaštitno arheološko istraživanje antičke
uljare na trasi plinovoda. U: Fažanski zbornik, 2, Fažana 2007, 23-36.
Vaglieri, D. (1890): Arheologia. U: La Provincia dell'Istria, 24, 1890, 20.
Vasić, A. (1965): Pojava velike kamene plastike kod Ilira. U: ŽA, 15, Skopje 1965, 1, 151 –
154.
VEITH G., 1908, Die Eroberung Istriens durch die Römer in den Jahren 178 und 177 v.Chr.,
Streffleurs Militärische Zeitschrift, 85, 1908, 1513 – 1544.
VIRC Z., 1967, Rimska brončana plastika u vinkovačkom muzeju, ARR, 4 – 5, Zagreb 1967.
Vitasović, A. (2007): Antički objekti u uvali Dobrika na otoku Veliki Brijun. U: HA, 36, Pula
2007, 157-210.
VELIČKOVIĆ M., 1972, Rimska sitna bronzana plastika u Narodnom muzeju, Beograd
1972.
VERGOTTIN B., 1795, Dei primi popoli e delle antichità Romane dell' illusztre città di Pola
nell'Istria, Venezia 1795.
VERGOTTIN B., 1796, Breve saggio d'istoria antica e moderna della città di Parenzo,
Venezia 1796.
Vergottin, B. (1870): Della antica origine, successive vicende e attuale stato di Rovigno. U:
AT, 2. ser., 1869 – 1870, 197 – 237.
VERMASEREN M. J., 1960, Corpus Inscriptionum et Monumentorum Religionis Mithriacae,
1 – 2, Haag 1956 – 1960.
Vermaseren, M. J. (1977): Corpus cultus Cybelae Attidisque, 3. Italia – Latinum, Leiden
1977.
VERMASEREN M. J., 1977a, Cybele and Attis, London 1977.
Vermaseren, M. J. (1978): Corpus cultus Cybelae Attidisque, 4. Italia – Aliae provinciae,
Leiden 1978.
VRSALOVIĆ D., 1979, Arheološka istraživanja u podmorju istočnog Jadrana. Prilog
poznavanju trgovačkih plovnih puteva u privrednih prilika na Jadranu u antici, Zagreb 1979,
1 – 596.
Vučina Obad, M., (2007): Katedrala uznesenja Marijinog u Puli. Povijesni pregled, Pula
2007.

50
VUKANOVIĆ, 1972, Cult of the goddes of gravidity in the neolithic society of the Balkan
peninsula, VG, 8, Vranje 1972.
WHELLER G., 1789, Voyage de Dalmatie, de Grèce et du Levant, Amsterdan 1789.
WILL E., 1955, Le relief cultuel greco-romain, Paris 1955.
Wilmans, G. (1873): Exempla inscriptionum Latinarum in usum praecipue academicum, 1 –
2, Berlin 1873.
WISSOWA G., 1912, Religion und Kultus der Römer, München 1912.
WEGNER M., 1939, Die Herrscherbildnisse im antoninischer Zeit, Berlin 1939.
WEISSHÄUPL R., 1893, Alterthümer in Pula, AEM, 16, Wien 1893, 16 – 19.
WEISSHÄUPL R., 1894, Ausgrabungen in Pola, JÖAI, 2. ser., 20, Wien 1894, 215 – 233.
Weisshäupl, R. (1895): Römische Alterhümer in und um Pola. U: MCC, 2. ser., 21, Wien
1895, 18 – 21.
WEISSHÄUPL R., 1898, Alterthümer in Pola und Umgebung, JÖAI, 1, Wien 1898, 97 – 106.
WEISSHÄUPL R., 1899, Funde in Pola und Umgebung, JÖAI, 2, Wien 1899, 78 – 82.
Weisshäupl, R. (1901): Zur Topographie des alten Pola. U: JÖAI, 4, Wien 1901, 169 – 208.
WESSETZKY V., 1961, Die ägyptischen Kulte zur Römerziet un Ungarn, EPRO, 1, Leiden
196l.
WILKES J. J., 1969, Dalmatia, 1969.
ZACCARIA C., 1986, Il governo romano nella Regio X e nella provincia Venetia et Histria,
AAAd, 28, Aquileia 1986, 65 – 103.
ZAMAROVSKY V., 1970, Bohové a hrdinové antickysh bàji, Prag 1970.
ZAMAROVSKY V., 1973, Junaci antičkih mitova, Leksikon grčke i rimske mitologije,
Zagreb 1973.
ZANINOVIĆ M., 1984, Štovanje Libera na istočnom Jadranu, Posebna izdanja Akademije
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, knj. 67, Sarajevo 2984, 254 – 252.
Zaninović, M. (1989): Antenor sulla costa orientale adriatica. U: Archiviuo veneto, ser. 5,
132, Venezia 1989.
Zaninović, M. (1991): Marginalije o pučanstvu antičke Istre. U: OA, 15, Zagreb 1991, 71 –
88.
Zaninović, M., (2005): Zemljopisno-povijesni položaj luka Parentija i Nezakcija. U: HA, 36,
Pula 2007, 115-134.
ZANINOVIĆ M., 1997, Liberov natpis iz Vrsara, IHAD, 18, Zagreb 1997, 137 – 141.
ZIPPEL H., 1887, Die römische Herrschsft in Illyrien bis auf Augustus, Leipzig 1887.
Zisi, M.–Popović, LJ. (1960): Iliri i Grci (katalog izložbe), Beograd 1960.
ZOTOVIĆ-ZUNKOVIĆ LJ., 1959, Dieux reliefs mithriaques de la Serbie Orientale, BullCorr.H,
38, 1959.
Zotović, Lj.. (1973): Mitraizam na tlu Jugoslavije, Beograd 1973.

51
52